U srijedu će biti otvoren 15. Sarajevo Film Festival. Cijelu godinu njegov direktor Mirsad Purivatra ne daje intervjue, nego sa svojim saradnicima radi kako bi građani prisustvovali devetodnevnom preporodu grada Sarajeva i uživali u vrhunskim filmskim ostvarenjima iz regije i svijeta te družili se sa slavnim gostima Festivala.
Najavljujući ovogodišnji SFF, njegov prvi čovjek u intervjuu za naš list, kao i prethodnih godina, osim festivalskih dešavanja, komentira i kontekst u kojem 15 godina živi događaj koji naš grad i državu u avgustu stavlja na mapu svjetskih kulturnih atrakcija.
Svečarsko raspoloženje
No, ovoga puta Purivatra, osim ispoljavanja svečarskog raspoloženja, samo za naše čitaoce komentira i pojave koje ga u našem društvu rastužuju.
Ove godine SFF slavi jubilej, 15. godina postojanja. Da li će u tom smislu ovogodišnje izdanje biti svečarskije, spektakularnije i drugačije u odnosu na prethodne godine?
– Otkako smo prije 15 godina počeli da radimo SFF imali smo jasnu viziju i ciljeve tako da smo svaki novi festival vidjeli kao korak naprijed. Naravno, 15 godina je već jedan veliki period, ali mi smatramo da je ovo projekat u razvoju i da je svaka godina izazov za nas. Siguran sam da će i ovaj festival biti korak naprijed i mislim da nema velikog razloga da po nekim starim običajima slavimo godišnjice – pet, deset, petnaest godina, jer je za nas svaki festival jedan veliki praznik filma.
Ove godine smo puno toga učinili da poboljšamo kvalitet, da programski i organizaciono unaprijedimo Festival. A naš osnovni zadatak i ove, kao i svih ranijih godina, je pronalaženje, ohrabrivanje i podrška mladim filmskim autorima iz regiona.
Platforma za mlade
Da li SFF može, osim platforme za mlade, a to su Sarajevo Talent Campus i Sarajevo grad filma, s obzirom na to da postoji CineLink, biti i mjesto na kojem se pravi filmski biznis?
– Mislim da smo mi već zadnjih šest godina osnivanjem koprodukcijskom marketa CineLink napravili jedan od najznačajnijih pomaka u poimanju Sarajevo Film Festivala kao velikog evropskog festivala. To je mjesto gdje se dešava najznačajniji dio onoga što mi zovemo iza scene festivalskih događanja.
Ranije se on dešavao u Domu OS BiH, ove godine će biti u hotelu „Evropa", gdje će se okupiti 300-400 filmskih profesionalaca iz cijelog svijeta. Producenti, fondovi, TV kompanije dolaze ovdje da ulože svoja sredstva u projekte talenata iz regije. Mi računamo da se svake godine više od milion eura uloži u projekte iz regiona tako što su bili ponuđeni na Sarajevo Film Festivalu. I to je apsolutno sada biznis zbog kojeg profesionalci dolaze u Sarajevo.
Naš festival je uspio da stvori platformu ne samo za susrete nego i za razvoj biznisa. Nažalost, u ovom trenutku imamo ograničen broj mjesta, ne možemo imati više od 400 učesnika jer naša logistika nije dovoljno velika da može organizirati toliki broj sastanaka, za razliku od Roterdama, koji u ponudi ima 40 filmova i oko 700 učesnika. Interesovanje autora i producenata je jako veliko i svi najbolji projekti iz regije prijavljeni su ove godine.
Ove godine ste uveli dvije nove nagrade. Koliko su one bitne za značaj jednog festivala, osim što su stimulativne?
– Za nas je bilo važno, kada smo profilirali Takmičarski program, da on bude prepoznatljiv i značajan za daljnji razvoj autora. Zato smo se odlučili na regionalni koncept jer smo željeli da ova regija počne prepoznavati i cijeniti značaj i veličinu svojih autora. Mislim da je "Srce Sarajeva" postalo prepoznatljiva i vrlo prestižna nagrada. Ono što mi u ovom trenutku činimo jeste da tu nagradu sačuvamo i ne želimo je ni na koji način devalvirati time što bismo je proširili na deset različitih oblasti u filmskoj industriji. S jedne strane, to je možda razočaravajuće za neke autore kao što su kamermani, scenografi ili scenaristi, ali od ove četiri nagrade dobitnici profitiraju. Nagrada "Srce Sarajeva" postala je značajna referenca za njene dobitnike.
S druge strane, postoji još nekoliko pratećih nagrada. Jedna od njih će se dodjeljivati za najbolji kratki film u okviru projekta Sarajevo grad filma, to je "Atlantic grupa nagrada". Sretni smo da je ova kompanija odlučila da svoj novac uloži u snimanje kratkih filmova mladih autora. Ako mi za četiri godine doživimo da neko od njih dođe do Berlina ili Kana, bit ćemo veoma zadovoljni da smo pronašli, pomogli i promovisali novog autora. Druga nagrada je zaista velika, a daje je postprodukcijska kompanija "The Post Republic" za projekte u okviru CineLink Work in Progress. Riječ je o 80.000 eura, u uslugama, što je zaista respektabilna nagrada i za velike festivale.
Bh. kinematografija
Mnogo se špekuliralo o bh. filmovima na ovogodišnjem SFF-u. Nažalost, osim "Kenjca", koji je djelimično domaći film, u Takmičarskom programu za igrani film nema nijednog od ostvarenja koje je publika očekivala vidjeti. Možete li nam reći zašto "Na putu", "Gola koža" ili "Jasmina", pa i Tanovićev "Triage" nisu u programu?
– Filmska produkcija je živa materija i, nažalost, nijedan od spomenutih bh. filmova koje smo očekivali nije završen da bi bio na 35-milimetarskoj traci, što znači da ni producenti ni autori nisu uspjeli da završe film na način kako bi htjeli. Neko kao Jasmila traži više vremena za postprodukciju zbog uslova koje mora ispuniti. Što se tiče Danisa, bilo je jasno da je odluka u rukama njegovih svjetskih producenata i "World Salesa" i oni su odlučili da premijera bude u Torontu. S jedne strane to, moram priznati, i godi da su stavili do znanja da je Sarajevo Film Festival prevelik festival da bi pokrenuli film prije Toronta, jer misle da bi ovdje dobio sve relevantne kritike u "Variety", "Screenu", „Indie Wire", a oni kao američka kompanija žele da se to desi u Torontu. Također, ni filmovi Adisa Bakrača i Nedžada Begovića nisu gotovi.
Nama je žao što nema domaćeg filma ove godine zato što bi interesovanje bilo mnogo veće, domaći glumci i sve to čini posebnu atmosferu.
Podatak o Nacionalnom bh. filmskom festivalu, koji se dešava u okviru SFF-a, je veoma ohrabrujući. Naime, 2003. je na ovom festivalu prikazano šest, a ove godine bit će 52 naslova. Možete li biti neskromni pa reći koliko je tu zalaganja SFF-a, ali i lično Mirsada Purivatre?
– Kao što je SFF projekat u razvoju, tako je i bh. kinematografija. Jedan od ciljeva Festivala jeste podrška i jačanje našeg filma. Mislim da postoje četiri bazna temelja razvoja bh. kinematografije. Jedan je sigurno osnivanje Fondacije koja je dala finansijsku stabilnost u snimanju i promociji filmova. Drugi je učešće javnog radio-televizijskog sistema, prije svega Federalne televizije, i ovo što se dešava posljednju godinu da je FTV izašla iz koprodukcija je zaista zabrinjavajuće. U principu, ona to mora da radi i po zakonu. Dužna je po zakonu da pomaže nacionalnu kinematografiju. BHT je jednim dijelom ušao u koprodukcije i to nas raduje. Treći bitan segment je Akademija scenskih umjetnosti, koja daje priliku mladim, talentovanim autorima da se obrazuju, jer bez autora ništa ne bi bilo moguće. Četvrti je, naravno, Sarajevo Film Festival kao platforma tokom godine, a ne samo u devet dana. Mi to radimo kroz promociju bh. filma na svjetskim festivalima, kroz Evropsku filmsku akademiju, lobiranje, pozivanje gostiju i na kraju kroz Talent Campus i CineLink. To je zajednički uspjeh svih nas i mislim da ova 52 filma obrabruju, da se dešava bum bh. kinematografije i da dolazi jedna nova, mlada generacija koja prihvata nove tehnologije.
Koliko je recesija utjecala na ovogodišnje izdanje SFF-a? Ona je, vidjeli smo, pogodila i veće festivale, poput Berlina i Kana.
– Recesija je svjetska činjenica i od nje ne možemo pobjeći. Mislim da s jedne strane SFF može da zahvali svom načinu rada i filozofiji, a to je da smo od samog početka bili svjesni da ne možemo imati uslove kakve imaju drugi festivali. Često smo prilazili upravo strategiji improvizacije, pronalaženja rješenja koje bi svojim konceptom, izgledom nadomjestilo novac. Znali smo da ne možemo imati solidne dvorane, namještaj, prijeme… Uvijek smo išli na to da na najbolji način iskoristimo raspoloživa sredstva i da sve izgleda bogatije barem pet puta nego što jest. To je rezultat naših kreativnih potencijala i ljudi. Svi smo mi ovdje veliki zaljubljenici posla koji radimo i ponosni smo da sa budžetom koji je tri-četiri puta manji od Soluna, Karlovih Vari, pravimo festival koji vole i Sarajlije i naši gosti.
Prezadovoljni smo i da u vrijeme recesije možemo primijeniti takav način rada.
Da li ste zadovoljni finansijskom podrškom svih nivoa vlasti u BiH, odnosno Federaciji?
– Svjesni smo da su izdvajanja za kulturu na svim nivoima umanjena. Ne možemo očekivati da Festival u vrijeme recesije i smanjenja budžeta dobija veća sredstva. Federalno ministarstvo nas je pomoglo sa 250.000 KM i projekti SFF-a su finansirani iz Fondacije, Kanton Sarajevo nam je odobrio 190.000, Grad Sarajevo 200.000 KM, a općine oko 70-80 hiljada KM. Vijeće ministara nam je dalo 20.000 KM. Time ostvarujemo oko 40 odsto budžeta, a vrijednost koju sve ove institucije daju SFF-u jednaka je onome što, recimo, Ministarstvo kulture Hrvatske izdvaja za Pulski festival.
Inače, kroz smještaj gostiju, prihode taksi službi, restorana, kafea, suvenirnica, slijeva se jedan veliki kolač u gradsku i kantonalnu taksu kroz PDV. Taj novac koji mi dobijamo vraća se ponovo u državnu kasu.
Prošle godine intervju u "Avazu" izazvao je velike reakcije zbog priče o pozivu iz druge zemlje da se preselite. Da li ste donijeli konačnu odluku o ostanku?
– To nije jednostavna odluka, na nju utječe mnogo faktora. Ja sam čovjek koji je gotovo sav svoj život proveo u Sarajevu i neko ko voli Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, postoje neke stvari koje vas, pogotovo kada dođete u srednje godine, dovodi u dileme. Da sam sam, ne bi bilo dileme da se izmaknem, odem odavde i radim van Sarajeva. Međutim, posao, porodica, ljudi koji sa mnom rade su stvari koje me vežu.
S druge strane, Sarajevo još uvijek ima neku vrlo tešku, zahtjevnu atmosferu grada u kojem se živi. Sedam dana je prelijepo otići na draga mjesta, sresti se sa prijateljima, ali živjeti 365 dana u Sarajevu je jako teško. U ovim godinama, to je za mene vrlo naporno. Gotovo svakodnevno živim s tom dilemom i još uvijek vrlo ozbiljno razmišljam da bi za moje zdravlje bilo vrlo korisno da se na duži period izmaknem iz Sarajeva i živim negdje drugo. Bilo bi korisno za moje mentalno zdravlje, jer svakodnevni pritisci, priče, tračevi, mediji, raznorazna spletkarenja ne čine me sretnim. To je, nažalost, atmosfera u kojoj ovaj grad živi. Ako sedam dana izlazite s nekim, ulazite u klanove, grupe, podmetanja. Ja nisam čovjek tih navika i ne mogu da se uklopim u to. Strašno mi to smeta, patim, povučen sam i sklanjam se svuda da bih živio svoj život.
Sramotan vizni režim
Sramotno je to što se desilo s viznim režimom. Odgovornost je na domaćim političarima i na međunarodnoj zajednici. Mi smo založeni od određenih političkih krugova i taoci smo njihove nesposobnosti ili strateške odluke. Ljudi su neke pozicije dobili zato što pripadaju određenoj partiji ili porodici ili ne znam kome i oni pokazuju svoje neznanje. A nekoliko miliona ljudi su zbog njihovih fotelja taoci i moraju da čekaju ispred ambasada za vize.
Ja sam razočaran i uvrijeđen kao građanin. Stid me. Isto se dešava s raznim evropskim fondovima. BiH ne može da aplicira u Media fond koji raspolaže sa 800 miliona eura za razne evropske kulturne projekte samo zato što nije donijela zakon o javnom radio-televizijskom sistemu.
idi mirsade, idi gdje god, sam, sa prodicom, s kim god želiš, samo idi, samo nemoj proždirat naše jadne i čemerne na toliko drugih mjesta potrebnih pare sa svojim debilnim aktivnostima i debilnim saradnicima