Trojni pa(k)t
Trojni sastanak i dogovor u Prudu na Savi, potpuno je jasno, iskoordiniran je s najnovijom evropskom ofanzivom čiji su kreatori i koordinatori Javier Solana, Olli Rehn i Miroslav Lajčak, a koja je u ponedjeljak predstavljena pod nazivom “Šest tačaka za evropsku budućnost“. O tom uopštenom dokumentu, s vrlo malo konkretnih ponuđenih odgovora, najbolje govore ispaljene kung-fu uzrečice: Evropa vam može otvoriti vrata, ali vi sami morate proći kroz njih. Stoga su kompromisna rješenja Dragana Čovića, Sulejmana Tihića i Milorada Dodika naišla na jednodušno odobravanje i ministara vanjskih poslova Evropske unije, i diplomata u BiH, i visokog predstavnika. Svi oni su, također, izrazili zabrinutost zbog “nacionalističke retorike“ koja se sada adresira na “crnu ovcu“ Harisa Silajdžića i nekadašnjeg briselskog favorita Božu Ljubića, iako najnovija psovka laktaškog velmože izrečena pred kamerama govori kako su i retorika i nacionalizam relativna briselska kategorija.
S druge strane, poneki mediji već tituliraju predsjednika Stranke za BiH kao historijskog gubitnika, na dušu mu stavljajući i činjenicu da mu sin studira u Engleskoj, a žena živi u Turskoj. Taj argument, naravno, ne govori ni o čemu osim o površnoj zluradosti s kojom se povezuje nespojivo, jer su te činjenice nesmetano postojale u nekim ne tako davnim vremenima kada je glava razuđene obitelji bio omiljeni kandidat za oca nacije, a zna se koga. Kako bilo, Silajdžić je trojni dogovor lidera Stranke demokratske akcije, Hrvatske demokratske zajednice BiH i Saveza nezavisnih socijaldemokrata dočekao na oštar nož, sijekući svaku nit koja bi ga mogla privući trojici novih evropskih miljenika. On upire prstom prema novom stanaru Bijele kuće, bez čije se, ubijeđen je Silajdžić, ništa neće rješavati.
I dok bošnjački član Predsjedništva BiH kritikuje kako se popustilo Dodikovim ucjenama, račun ispostavlja uglavnom Tihiću. Što iz kako principijelnih, tako i suštinskih razloga, ne bi trebao raditi. Riječ je, naravno, o reformi policije: tada je Silajdžić iznenadno “sve dogovorio“ s Dodikom, ostavivši, objasnio je tad, istinsku policijsku reformu za drugu fazu. Spočitavati Tihiću ono što je sam ne tako davno uradio, Silajdžiću, jednostavno, ne ide u prilog. No, to samo pokazuje kako malo toga funkcionira između njih dvojice.
Kad smo već kod reforme policije i poređenja s dogovorom trojice iz Pruda, u zakonsko-parlamentarnom smislu postoji bitna razlika: prva je prošla na jedvite jade i bez pozivanja na vitalni nacionalni interes u Gornjem domu; zakonske varijante Tihić-Dodik-Čovićevog dogovora ni teoretski ne mogu proći bez dodatne podrške. Ako poznajemo Silajdžićev habitus i “otpornost na verbalne metke“, makar dolazile i iz udruženih euro-američkih snaga, on je već rekao historijsko NE i trojicu doveo u pat-poziciju. Predsjednik mlađeg HDZ-a, možda i samo možda, mogao bi se (s)mekšati u internacionalnim kuhinjama željnim ikakvog progresa zasnovanog na unutrašnjem dogovoru.
U tom slučaju, presudni će biti parlamentarni glasovi (dosad?) opozicione Socijaldemokratske partije BiH, čime bi se, iako se tako ne bi formalno zvala, ponovno ustanovila “koalicija aprilskog paketa“. U tom pravcu ruke pruža i Tihić, podsjećajući da je svojedobno bio protiv koalicije sa Strankom za BiH, no pitanje je koliko je u njegovoj stranci, naročito u “antikomunističkom“ desnom krilu predvođenom Bakirom Izetbegovićem, sazrelo vrijeme za otvorenu zeleno-crvenu koaliciju na državnom i federalnom nivou (a manjinsku entitetsku vladu baš na stranicama Oslobođenja najavio je Čović).
Naravno, tu je i pitanje pristanka druge strane. Iako su čelnici SDP-a s indignacijom odbijali svaku pomisao da učestvuju u pregovorima šestorke, četvorke i ostalih brojki, ne treba bježati niti od ove jednačine. S obzirom na to da su svi ostali više-manje položili karte na stol, s nestrpljenjem se čeka očitovanje Zlatka Lagumdžije.