Bošnjački povratnici

Svim povratnicima, bez obzira koji su i čiji su, jadna je majka bila proteklih godina.

Saosjećanje u neimaštini, tjeskobi, napuštenosti i dezorijentaciji s bošnjačkim povratnicima u bosanskohercegovački entitet – Republiku Srpsku – obaveza je koju kao čovjek i intelektualac moram činiti. Ovi plivači uz maticu, odagnatelji duha vremena kao duha podjela i poricanja razlika, oni koji su se prvi i u najvećem broju vratili na svoja prijeratna staništa svakim danom svjedoče da su najlošije prošli. Svim povratnicima, bez obzira koji su i čiji su, jadna je majka bila proteklih godina! Ručao sam početkom ove sedmice s dvojicom takvih Bošnjaka iz Zvronika. Nakon svega me obuzela tuga i zaokupilo bezbroj pitanja. Nižu se priče o podjelama, sukobima različitih struja, talovima, prodaji i preprodaji glasova, nebrizi za živote i stanje naroda… Tu nema dobre politike, nema međusobne solidarnosti, povjerenja; nema interesa za njihove brige i probleme bilo iz Sarajeva ili Tuzle, ili Banjaluke; nema zajedničkog nastupa zbog interesa vlastitih života, ali zato ima dodvorništva, karijerizma, političkog instrumentalizma, sumnjičenja, optuživanja, nepotizma, regionalizma, korupcije i čega sve još ne.

Nakon proteklih lokalnih izbora Bošnjaka je u parlamentima lokalnih zajednica ostalo taman za sjemena. Aproksimativno se može reći da je ta zastupljenost u lokalnoj vlasti u odnosu na prethodno stanje manja za trideset odsto na razini cijelog entiteta. Taman toliko, rekli bi zlobnici, da danas Dodik, a sutra njegovi nasljednici mogu mahati zastavom multikulturalnosti. Da li će to preostalo bošnjačko sjeme klijati te nove plodove ili mladice dati, ili će se usljed nevremena i nedostatka svekolike pažnje – kako bi se to reklo jezikom političke meteorologije – uginuti? Danas to zavisi samo od tih povratnika. Možda je nekada ranije to i zavisilo od bošnjačkih predstavnika u državnoj vlasti, djelatnika humanitarnih međunarodnih organizacija, bjelosvjetskih para za povratak i stava entitetskih i opštnskih preovlađujuće srpskih vlasti, ali danas više ne. Sada ti povratnici definitivno moraju znati da su sami i da njihovi životi zavise od njih samih, bez obzira kako rečeno zvučalo. Jednostavno kazano, sva ranija pomaganja nisu dala očekivane rezultate jer je, ako lokalne izbore uzmemo kao jedan od indikatora, njih na tom prostoru sve manje i manje. Iz toga razloga vrijeme je za promjenu autopercepcije bošnjačkih povratnika. To bi značilo, između ostalog, priznati da srpska politika nije isključivi krivac za takvo stanje, niti sama vlast na tom bosanskohercegovačkom području koja je u različitim vremenima i na različite načine iskazivala, i još iskazuje, nedobrodošlicu Bošnjacima koje su protjerali. Na takav ili sličan stav na raznim nivoima vlasti Republike Srpske te od strane različitih političkih nosilaca i dalje treba računati. Tome se ne treba još čuditi, nego jednostavno treba ukalkulirati sva ta priječenja. S druge strane, u Sarajevu su svi poslovi o povratku postali isprazne riječi. Povratak na Drinu nije više instrument društvene socijalizacije i teritorijalno-političke revitalizacije cjelovitosti zemlje. Povratak je izgubio instrumentalnu funkciju. Povratnici nisu više opasni ni za Republiku Srpsku niti koristan instrument za politiku Federacije BiH. Kao da nikome nisu potrebni, kao da su završili svoju misiju. Njih se danas sjećamo samo kada samozaljubljeno nad sirotinjom demonstriramo vlastito milosrđe, ili kada nebrigu za ljudska prava treba da pripišemo vlasti drugog entiteta.

Povratnici kao ljudi, a ne kao Bošnjaci, Hrvati, Srbi i drugi, danas više nego ranije trebaju pomoć u održanju svog moralnog i fizičkog digniteta. Nažalost ili na sreću, kako je njihovo vrijeme u politici prošlo, danas tu pomoć moraju da generiraju iz samih sebe, prije svega iz vlastite zajednice. Taj akcenat na moralnu i humanu potporu unutar vlastite grupe jeste ono što će u budućnosti određivati njihovu kolektivnu sudbinu. Stepen i kvalitet etički zasnovane kohezije na interpersonalnom povjerenju bit će brana onome što danas određuje tu zajednicu – nepovjerenje, karijerizam, nesolidarnost, egoizam, pohlepa, nejedinstvo, politički primitivizam… Njihovo humanističko i egzistencijalno stanje danas je teško. Ovo pišemo iz nakane da ukažemo na jednu unutarnju, ljudsku dimenziju opstojanja svih povratnika u Bosni i Hercegovini. Uostalom, nije skoro za očekivati da nakon svega i bošnjačke političke stranke samokritički progovore o svojoj ulozi u svemu ovome, a pogotovo da priznaju svoju suodgovornost. Ako to i ne urade društvena znanost sigurno nekada hoće. Poslovično dnevnopolitičko prebacivanje krivice na druge nije više dovoljno.