Republika Bosna i Hercegovina

S Wikipedije, slobodne enciklopedijeIdi na navigacijuIdi na pretraguGlavni članak: Bosna i Hercegovina

Republika Bosna i HercegovinaРепублика Босна и Херцеговина
1992–1997.
Države prije:SFRJDržave poslije:Bosna i Hercegovina
ZastavaGrb
HimnaJedna si jedina0:55
Položaj na karti
Glavni gradSarajevo
Službeni jeziksrpskohrvatski[1]
Državno uređenjeParlamentarna republika
Predsjednik predsjedništva
• 1992–95.Alija Izetbegović
Nezavisnostod SFRJ 
• Priznato1. mart 1992
Površina
• Ukupno 51.209,2 km2
Stanovništvo
• Ukupno4.377.033 
ValutaBosanskohercegovački dinar
Njemačka marka
Dio serije članaka o
Historiji
Bosne i Hercegovine
prikažiRana historija
prikažiSrednji vijek
prikažiOsmanlijsko doba
prikažiAustro-ugarsko doba
prikažiJugoslavija
prikažiModerna historija
Portal icon Portal: Bosna i Hercegovina
pru

Republika Bosna i Hercegovina je država koja je nastala raspadom SFRJ, kao nasljednica njene federalne članice Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i prethodnica današnjoj državi Bosni i Hercegovini.[2] Republika Bosna i Hercegovina je postojala sve do potpisivanja Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma 14. decembra 1995, koji je sadržavao današnji Ustav Bosne i Hercegovine. Veći period postojanja države je protekao ratom u Bosni i Hercegovini, tokom kojeg su ostale dvije nacije (Srbi i Hrvati) osnovali vlastite entitete Republiku Srpsku i Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, te napustili parlament, a predstavnici srpskog i hrvatskog naroda u Predsjedništvu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine su napustili radni sastav i zamijenjeni novim članovima. Vašingtonskim sporazumom 1994, ipak, Bošnjacima su se pridružili Hrvati kao podrška za formiranje Federacije Bosne i Hercegovine, pod-državnim zajedničkim entitetom. 1995. godine, Dejtonskim mirovnim sporazumom Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska su se sjedinili u Bosnu i Hercegovinu.

Sadržaj

Historija

Period raspada SFRJ

Glavni članak: Raspad SFRJ

Parlamentarni izbori 1990. godine izabrani su članovi Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, kojom su dominirale etničke stranke, koje su formirale labavu koaliciju da izbace komunističku vlast. Deklaracije o nezavisnosti u Hrvatskoj i Sloveniji i ratovi u ove dvije zemlje su stanovništvo Bosne i Hercegovine i njena tri konstitutivna naroda postavili u nezgodan položaj. Uočljiva podijeljenost je uskoro razvila problem: ostati unutar Jugoslavenske federacije, favorizirano među Srbima ili tražiti nezavisnost – favorizirano među Bošnjacima i Hrvatima. Proglašenje suverenosti u oktobru 1991. pratio je referendum za nezavisnost i otcjepljenje od Jugoslavije u februaru i martu 1992. godine. Referendum je bojkotovao dio političkih predstavnika bosanskih Srba, ali ipak je odziv birača bio 64%, od kojih je 99% glasalo u korist prijedloga, pa je Bosna i Hercegovina postala nezavisna država.[3]

Prijem u Ujedinjene nacije

Prijem Republike Bosne i Hercegovine u Ujedinjene nacije desio se 22. maja 1992. godine i predstavlja najvažniji momenat u postizanju potpunog međunarodnog subjektiviteta novonastale države. Naime, Rezolucijom broj 755 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, Republika Bosna i Hercegovina je postala punopravna članica ove međunarodne organizacije i najvažnije političke organizacije u svijetu.

Tokom političke krize na prostoru nekadašnje Jugoslavije koja je rezultirala njenom disolucijom, u političkom životu tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine pojavila se ideja o ponovnom uspostavljanju nezavisnosti. Nastojanja u tom pravcu su se samo pojačala nakon što su tri jugoslavenske republike (SlovenijaHrvatska i Makedonija) učinile konkretne korake u tom pravcu te se nametnulo jednostavno pitanje, da li će Republika iskoristiti svoje pravo na samoopredjeljenje (Ustav SFRJ iz 1974) ili će ostati u tzv. krnjoj Jugoslaviji, što je po mnogima bilo samo drugo ime za Veliku Srbiju. Nakon što su Slovenija i Hrvatska 25. juna proglasile nezavisnost[4] a potom i prekinule sve državne veze sa ostatkom SFRJ, Skupština SR Bosne i Hercegovine 15. oktobra 1991. godine usvaja Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine.[5] Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor o budućnosti Jugoslavije.

Međutim da bi stekla međunarodno priznanje, na tom putu Republici Bosni i Hercegovini postavljeni su uslovi. Naime, Arbitražna komisija Mirovne konferencije o Jugoslaviji, poznata i kao Badinterova komisija (prema njenom predsjedniku) je u svom mišljenu br. 1 utvrdila da je SFRJ u procesu raspada (29. novembar 1991) a da bi se priznala eventualna nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine kao uslov se navodi održavanje referenduma po tom pitanju (mišljenje br. 4).[4] Bez obzira na to, politički predstavnici Bošnjaka i Hrvata su u decembru 1991. od tadašnja EEZ (koja je i uspostavila Badinterovu komisiju) tražili priznanje nezavisnosti. EEZ se po tom pitanju očitovala januara 1992. godine sa stavom da volja naroda Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine da uspostave nezavisnu i suverenu države se ne može prihvatiti bez održavanja referenduma.[6] [7]

Slijedom takvih događaja, 25. januara 1992. godine, Skupština SR BiH donijela je odluku o raspisivanju referenduma o nezavisnosti nužnog za međunarodno priznanje. Po pitanju održavanja referenduma postojala su razmiloilaženja između Bošnjaka i Hrvata koji su bili za održavanje i Srba koji su bili protiv održavanja referenduma. Referendum je održan 29. februara i 1. marta a od ukupno 2.073.568 glasača koji su se odazvali referendumu njih 99,7% je potvrdilo želju za uspostavljanje nezavisne države.

Rezolucija broj 755

Nakon održanog referenduma i proglašenja nezavisnosti, Bosna i Hercegovina je UN-u dostavila aplikaciju za prijem u punopravno članstvo.[8] Na osnovu tog zahtjeva, Vijeće sigurnosti ove organizacije je 20. maja 1992. na 3078. sjednici prihvatilo zahtjev[8] a na sljedećoj sjednici održanoj istog dana usvojilo rezoluciju broj 755[8][9] u kojoj se predlaže Generalnoj skupštini UN da u svoje punopravno članstvo primi Republiku Bosnu i Hercegovinu. Postupajući prema toj preporuci, Generalna skupština je na zasjedanju održanom 22. maja 1992. potvrdila preporuku Savjeta sigurnosti.

Generalnoj skupštini UN-a se obratio i tadašnji ministar vanjskih poslova Republike BiH Haris Silajdžić, a prijemu je prisustvovao i Predsjednik predsjedništva Alija Izetbegović.

Značaj prijema

Iako su i prije prijema u UN, nezavisnost priznale neke države, ovaj datum je važan ne samo zbog priznanja od strane drugih država već predstavlja i otvoren put za pristupanje Republike Bosne i Hercegovine različitim međunarodnim organizacijama i asocijacijama. Naime, poznato je da bez članstva u UN-u nezavisne države u većini slučajeva ne mogu postati članice globalnih organizacija kao i sportskih asocijacija.

Prijemom u UN, Republika Bosna i Hercegovina je kao sukcesor nekadašnje SFRJ automatski postala ugovorna strana svih konvencija i sporazuma koje je ratificirala bivša zajednička država.

Period od uspostave nezavisnosti

Glavni članak: Rat u Bosni i Hercegovini

Dok se raspravljalo o prvoj žrtvi rata, veliki broj srpskih ofanziva je počeo u martu 1992. u istočnoj i sjevernoj Bosni. Prateći napeti period eskalirajućih tenzija i mjestimične vojne incidente, otvoreno ratovanje je počelo u Sarajevu 6. aprila.[3] Međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine je značilo da se Jugoslavenska narodna armija (JNA) službeno povuče sa teritorije države, iako su se njeni srpski članovi pridružili Vojsci Republike Srpske. Naoružana i opremljena iz zaliha JNA u Bosni, te podržana od paravojnih organizacija iz Bosne i Hercegovine i Srbije, Vojska Republike Srpske je 1992. uspjela zauzeti većinu teritorije sa srpskom većinom.[3] Godine 1993, kada je bošnjačko-hrvatski sukob započeo između vlade Sarajeva i hrvatske samoproglašene zajednice Herceg-Bosne, oko 70% teritorije države je bilo pod kontrolom Srba.[10]

U martu 1994, potpisivanje Vašingtonskog sporazuma između bošnjačkih i hrvatskih lidera je vodilo kreiranju bošnjačko-hrvatske federacije. Ovo je, zajedno s međunarodnim ogorčenjem na srpske ratne zločine (od kojih je najznačajniji Genocid u Srebrenici nad 8.000 bošnjačkih muškaraca u julu 1995[11]), pomoglo okrenuti ishod ratovanja. Potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma u Daytonupredsjednika predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine (Alija Izetbegović), Hrvatske (Franjo Tuđman) i SR Jugoslavije (Slobodan Milošević) dovelo je do kraja rata, grubo uspostavljajući osnovnu strukturu današnje države. Tri godine ratovanja i krvoprolića su uzrokovale između 95 i 100 hiljada poginulih, te više od 2 miliona raseljenih osoba.[12]

Politika

Predsjedništvo

Glavni članak: Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine

Predsjedništvo, zajedno sa Predsjednikom Republike predstavljalo je najviši izvršni organ države. Sastojalo se od Predsjednika predsjedništva i šest članova. Birali su ih punoljetni građani Republike Bosne i Hercegovine, direktnim, tajnim izborom i to na mandat u trajanju od četiri godine.[1] Prema Ustavu Predsjedništvo je za svoj rad odgovaralo građanima i Skupštini.

Neki od ustavnih zadataka Predsjedništva su:[1]

  • predstavlja Republiku u svijetu,
  • razmatra pitanja iz oblasti odbrane, državne bezbjednosti, društvene samozaštite i međunarodne saradnje,
  • utvrđuje plan odbrane Republike,
  • postavlja i opoziva ukazom ambasadore i šefove misija Republike i sl.

Skupština

Glavni članak: Skupština Republike Bosne i Hercegovine

Kao jedan od nosilaca vlasti u državi, Skupština Republike Bosne i Hercegovine je bila najviše zakonodavno tijelo Republike. Njena prava i dužnosti su definisana Ustavom i pripadajućim Zakonima. Sastojala se od Vijeća građana i Vijeća opština.[1] Vijeće građana se sastoji od 130 članova izabranih od građana i to direktnim, tajnim glasanjem.[1] S druge strane, Vijeće opština se sastoji od po jednog predstavnika svake opštine ili gradske zajednice izabranih na način utvrđen zakonom. Broj predstavnika ovog vijeća je u direktnoj zavisnosti od broja lokalnih samouprava.

Vlada

Ustav

Glavni članak: Ustav Republike Bosne i Hercegovine

Ustav Republike Bosne i Hercegovine je predstavljao najviši državno-pravni akt Republike. Predsjedništvo RBiH je 24. februara 1993. godine usvojilo tekst Ustava a objavom u Službenom listu isti je postao pravosnažan 14. marta iste godine. Dok je bio na snazi Ustav je mijenjan amandmanski a zamijenjen je Ustavom Bosne i Hercegovine koji je u stvari aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ustav se sastojao od 5 dijelova a koji su definisali neke od osnovnih oblasti u funkcionisanju države kao što su odrednice Republike, njeno društveno uređenje i organizaciju kao i nosioce vlasti na državnom nivou.

Državna obilježja i simboli

Himna

Glavni članak: Jedna si jedina

Zvanična himna Republike Bosne i Hercegovine bila je himna Jedna si jedina, autora Dine Merlina. Himna je usvojena 24. novembra 1995. godine na 300. sjednici Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine i to u formi teksta i muzike.[13] Državnom himnom zadržala se sve do 1998. goidne kada je odlukom Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini zamijenjena sadašnjom himnom Bosne i Hercegovine.[13]

Zastava

Glavni članak: Zastava Republike Bosne i Hercegovine

Grb

Glavni članak: Grb Republike Bosne i Hercegovine

Pasoš

Verzije pasoša Republike Bosne i Hercegovine

Glavni članak: Pasoš Republike Bosne i Hercegovine

U oktobru 1992, printan je ograničen broj pasoša Republike Bosne i Hercegovine i dostupan građanima.[14] Dokument je omogućavao vlasnicima da legalno uđu ili napuste državu kao i ulazak u druge države.

Bono Vox, frontmen svjetski poznate irske rock grupe U2, dobio je 1997. godine bosanski pasoš u znak zahvalnosti za podršku Bosni i Hercegovini tokom i poslije rata.[15] Kako sam kaže, bosanski pasoš predstavlja jednu od najznačajnijih dragocjenosti u njegovom posjedu.[15] Slično njemu, šahovski velemajstor i jedan od najvećih šahista svih vremena, Gari Kasparov, dobio je iste godine počasno državljanstvo Republike Bosne i Hercegovine za “podršku bosanskom narodu tokom rata”.[16]

Osama bin Laden je bio poznat po tome što je imao pasoš Republike Bosne i Herceogvine, koji mu je bio izdat u ambasadi Republike Bosne i Hercegovine u Beču 1993. godine.[17][18] Njemački magazin Zeitenschrift, poznat po krajnje desničarskim i antisemitskim stavovima, te širenju teorija zavjera,[19] navodi da je Osama bin Laden sa pasošem putovao u Sarajevo da bi se sreo sa prvim predsjednikom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Alijom Izetbegovićem 1994. godine.[20]

Službeni dokumenti i pasoši bili su važeći sve do kraja 1997. godine kada je implementacija Dejtonskog sporazuma stupila na snagu u današnjoj Bosni i Hercegovini. Pasoši Republike Bosne i Hercegovine zamijenjeni su pasošima i ličnom kartom Bosne i Hercegovine.

Oružane snage

Grb Armije Republike Bosne i HercegovineGlavni članak: Armija Republike Bosne i Hercegovine

Armija Republike Bosne i Hercegovine bila je oružana snaga Republike Bosna i Hercegovina za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Armija Republike Bosne i Hercegovine je osnovana 15. aprila 1992, a veći dio strukture je prenešen iz bivše Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine. Osnovana i organizirana u uslovima ratnog stanja, Armija je tokom svog postojanja organizacijski stasavala i jačala.

Za prvog komadanta, odnosno za načelnika Glavnog štaba Armije RBiH je izabran general Sefer Halilović, koji će tu funkciju obavljati do 1993. godine. Za zamjenike imenovani su Jovan Divjak i Stjepan Šiber. Sjedište GŠ Armije R BiH je bilo u Sarajevu i predstavljao je najviši organ u komandnom lancu. Civilna komanda nad Armijom pripadala je Predsjedništvu RBiH.

Na vrhuncu svoje moći brojala je sedam armijskih korpusa i preko 200.000 pripadnika. Tokom rata Armija se suočavala sa hroničnim nedostatkom MTS-a, dijelom zbog zatvorenosti granica ali uglavnom zbog nametnutog embarga na uvoz naoružanja od međunarodne zajednice.

Nakon završetka rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma Armija je definisana kao bošnjačka komponenta Vojske Federacije Bosne i Hercegovine. Reformom odbrane i ukidanjem dotadašnjih entitetskih vojski, od 1. decembra 2005. godine unutar Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (kao jedna od tri brigade) formiraju se Bosanski rendžeri, baštinici tradicije Armije RBiH.

Privreda

Novčanica od 1.000 bosanskohercegovačkih dinara iz 1992. godine

Valuta

Glavni članak: Bosanskohercegovački dinarBosanskohercegovački dinar sa nominalnom vrijednošću od 10 dinara i dodatnim žigom u vrijednosti od 100.000 din. U upotrebi u području Travnika.

Nakon uvođenja bosanskohercegovačkog dinara i zamjene za jugoslavenski dinar, bosanskohercegovački dinar je bio u opticaju na većini teritorije pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine. Prva serija bosanskohercegovačkog dinara je bila u opticaju u šest različitih apoena, istog motiva na prednjoj strani a s naizmjeničnim motivom Starog mosta u Mostaru i modificiranog grba Hrvoja Vukčića Hrvatinića na naličju novčanica. Područja pod hrvatskom kontrolom koristila su hrvatski dinar, a na teritoriji Republike Srpske je uveden dinar Republike Srpske, kao platežno sredstvo. Zbog visoke inflacije, štampane su nove novčanice, a zbog nemogućnosti distribucije novih novčanica, u nekim su se dijelovima Republike Bosne i Hercegovine koristili razni novčani bonovi, obično novčanice sa nižim apoenima, kojima su bile dodatno pečatom promijenjene nominalne vrijednosti. Nedugo nakon uvođenja, kao platežno sredstvo uvedena je njemačka marka, koja je skoro u potpunosti zamijenila dinar, koji se koristio tek nakon uvođenja druge serije samo na području Sarajeva.

Sport

Glavni članak: Sport u Republici Bosni i HercegoviniTakođer pogledajte: Bosna i Hercegovina na Olimpijskim igrama 1992.

Osamostaljenjem od bivše SFR Jugoslavije, osnovani su mnogi državni savezi i formirane reprezentacije u većini popularnijih sportova. Iako su djelovale u ratnom stanju, neke od tih selekcija su učestvovale ne samo u kvalifikacijama već i na nekim prestižnim evropskim i svjetskim takmičenjima. Tako je Košarkaška reprezentacija Republike Bosne i Hercegovine učestvovala na Evropskom prvenstvu u košarci održanom 1993. godine u Njemačkoj. Prošavši dvije grupne faze reprezentacija je završila nastup u knockout fazi i na kraju zauzela 9. mjesto što je ujedno i najbolji rezultat ove državne reprezentacije u historiji. Najbolji strijelac prvenstva bio je upravo košarkaš bosanskohercegovačke reprezentacije Sabahudin Bilalović sa postignutih 24,6 koševa po utakmici.

Najprestižnije takmičenje na kojem su učestvovali sportisti Republike i to neposredno nakon osamostaljenja države svakako su Olimpijske igre održane u Barceloni ljeta 1992. godine. Sportski dio delegacije činilo je 10 sportista koji su se takmičili u 6 različitih sportova i ukupno 13 različitih disciplina. Neračunajući posljednji nastup na olimpijskim igrama to je bio najbrojniji olimpijski tim Bosne i Hercegovine. Prvi nastup bosanskohercegovačkih sportista zabilježen je 31. jula. Većina njih je svoj nastup završila već u kvalifikacijama a najznačajniji rezultat ostvarila je Mirjana Horvat koja je u takmičenju u streljaštvu, u disciplini zračna puška 10 metara, sa osvojenih 419,6 bodova zauzela 8. mjesto u konkurenciji 45 takmičarki.

Također bosanskohercegovački sportisti su bili učesnici i Zimskih olimpijskih igara 1994. održanih u norveškom Lillehammeru. U zimskom sportovima, ne toliko popularnim za područje BiH, učestvovalo je ukupno 10 sportista u 8 različitih disciplina. Tokom premijernom učešća sportisti iz RBiH nisu ostvarili zapažene rezultate.

Neki od značajnijih uspjeha sportista Republike je i zlatna medalja koju je Ženska košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine, predvođena Razijom Mujanović, osvojila 1993. godine na Mediteranskim igrama 1993.,[21] održanim u francuskom Languedoc-Roussillonu. Na istom takmičenju na kojem je nastupilo 95 bosanskohercegovačkih sportista, bokser Almedin Fetahovic je osvojio zlatnu medalju u supervelter kategoriji dok je karatist Eldin Pekmez u kategoriji iznad 80 kg osvojio bronzanu medalju.[22]

Nogomet, kao najpopularniji sport u Bosni i Hercegovini, organiziran je uspostavljanjem nogometnog saveza koji je primljen u punopravno članstvo UEFA-e i FIFA-e 1996. i 1998. godine, respektivno. Prvu neslužbenu utakmicu nogometna reprezentacija novouspostavljene države odigrala je 6. juna 1993. u Teheranu protiv izabrane selekcije Irana i ostvarila pobjedu rezultatom 3:1. Prvu službenu utakmicu odigrala je 30. novembra 1995. u Tirani protiv nogometne reprezentacije Albanije.[23]

Prva sezona ligaškog takmičenja Republike u najpopularnijem sportu, zbog ratnog stanja, održano je u sezoni 1994/95. U takmičenju organizovanom kroz četiri regionalne grupe učestvovale su 22 nogometne ekipe a titulu prvog prvaka u nogometu osvojio je zenički NK Čelik. Taj uspjeh će ponoviti i u naredne dvije sezone. Također, iste sezone održano je i takmičenju u Kupu Bosne i Hercegovine u nogometu gdje je NK Čelik ponovo bio prvi osvajač trofeja.

Obrazovanje

Đačka knjižica učenika osnovne škole iz perioda rata u Bosni i Hercegovini.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini proces obrazovanja, kao bitnog segmenta u razvoju svakog društva, nije izuzev u pojedinim slučajevima, u potpunosti obustavljan ali se izvodio u izrazito teškim uslovima. Suočeno sa nedostatkom kadrova, pomagala i udžbenika, bez adekvatnih i sigurnih prostora za smještaj učenika, sistem obrazovanja je doživio značajnu promjenu pogotovo u područjima koja su se nalazila u blizini direktnih ratnih dešavanja. Konkretno, u opkoljenom Sarajevu, škole su radile u raširenim podrumskim učionicama, u naseljima širom glavnog grada i to pod neprekidnim prijetnjama neprijateljskih snajpera i granata,[24] pri čemu se dešavalo da učenici stradaju na putu od kuće ili škole ili obratno. Zavisno od dijela države, uposlenici u školama morali su se prilagoditi ratnim prilikama tako da su se nastave odvijale i u vanškolskim prostorijama, kućama, domovima i drugim objektima društvene zajednice. U nekim mjestima školske zgrade su pretvorene u izbjegličke kampove, bolnice ili vojne objekte.

Tokom 1992/93. školske godine, predmeti i nastavni plan i program bili su usko povezani sa onima iz perioda SR BiH, ipak obrazovanje u ratu imalo je mnogo mana, te zbog oštećene infrastrukture i manjka učitelja i nastavnika, obrazovanje je bilo teško za učenike.[25]

Nazivi škola u Sarajevu su promijenjeni kroz period RBiH, a takvi su ostali i danas. Ideologija socijalističke Jugoslavije i Narodno-oslobodilačka borba uništile su prijašnje nazive, pa tako imena pretežno ne-bošnjačkih historijskih ličnosti nisu preživjela test vremena. Samo tri škole od 60-ak u glavnom gradu nisu mijenjale imena.[26]

Kultura

Muzika

Glavni članak: Muzika tokom rata u Bosni i Hercegovini

Također pogledajte

Komentariši