beats by dre cheap

UBISTVO NE POČINJE I NE ZAVRŠAVA NA PAPIRU

Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru


Autor


Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru

“Tako se Sofija, mala junakinja kratke priče, pridružuje svim onim ženskim književnim likovima koji prenose taj obrazac sve do današnjih dana, do romana s mnogomilijunskom nakladom, u kojima Ona drhti očarana tajanstvenim Njime. On će je začarati, pokoriti, poniziti i prevariti, a Ona će na kraju uskrsnuti kao junakinja dostojna poštovanja i samopoštovanja.”

Dubravka Ugrešić, Lisica

Preko glave mi je pisama. Ne samo pisama. Preko glave mi je i svih pisanih formi koje zauzimaju previše prostora. Splet okolnosti i podrške dobrih ljudi omogući ti prostor da pišeš, ili ga sama, sam, nekako izboksaš. Zavisi od situacije i od potrebe. Ljudi koji pišu su razni. Pisane forme su razne. Ipak, gipko poput lisice, koja ne zna da piše, kroz sve se njih provlači jedna te ista nit: potreba za pisanjem posebna je kategorija sebičnosti. Ovo je kategorija kojom bi, zataškavši je, mi izjednačili svoje postojanje sa pukim nagađanjem ostavljenim na čast isključivo zainteresiranim budućim naraštajima.

Ljubavno pismo je jedna od ovih pisanih formi. Ta tek su ovi fragmenti stvarnosti – tvoje ili njegove, njene ili vaše, tvoje i njihove – izlet u bojno polje armija sebičnosti koje potvrđuju postojanje i razaraju ga i stvaraju novo bojno polje i sade minu u dotad netaknut komad zemlje iz kojeg je slučajno, nesebično, veselo i nezgrapno rasla jedna mala blesava jela. “To su teške osude” dobacila bih sama sebi sa kauča, dok se gostim nad otvorenom knjigom Ljubavna pisma poznatih, dokono mrveći vanilin kiflicu na osjećanja Ernesta Hemingveja prema Marti Gelhorn. Ali pri svakom čitanju koje nije ometano šećerom u prahu, u ljubavnim bih pismima, pronicljivo, ne cinično, primjetila jednu posebnost. Pismo, naprosto, završava gdje i počinje: na papiru. Ljubavno pismo razara jelu, sadi minu, dovodi armije, ali ljubavno pismo nije ljubav, ono može biti njen početak, kraj i opravdanje, ali nije ljubav. Ljubav se ne usudim definisati, ali znam da se život preko pisama može odvijati tek toliko da priupita za i potvrdi njegovo postojanje.

Ne želim obznaniti da sam ljubomorna na ljubavna pisma koja ostaju sakrivena u uglu sobe da podsjećaju na nešto lijepo. Ne želim obznaniti da me ljuti kada se forma ljubavno pismo pripisuje žanru ženskog pisma (ah, bezobrazno ću uzvratiti za decenije kategoriziranja ženskog pisma u žensko, nije li sva muška književnost jedna grandiozna gesta u obliku ljubavnog pisma!). Neću reći da je ružno dobiti pismo od nekoga kome si više drag nego što bi to, zaista, trebalo biti. Nije ružno ni slati pisma ako se volite, onda su ona svojevrsne, nužno sebične, potvrde zajedničkoga… A ni kajanje koje u pismima počiva skriveno ili kao ideja vodilja nije najgora stvar na svijetu, čak i ako dolazi, kako često dolazi, od nekoga kome je jedini cilj da kajanjem spasi sebe. Pisma su u svojoj nejakosti refleksija na stvarno, reakcija. Proaktivna su utoliko jer usmjeravaju pažnju na ono što se moglo tiho povući iz stvarnosti kao nebitno. Usmjeravaju daljnju stvarnost. Skoro su kao proroci. Tako mnogo snage počiva na njima, i jedini razlog zašto je to tako je jer su lična. Ljubavna pisma su između dvoje[1], i time svaka riječ dobije poseban smisao. Pismo se piše kada se više nema šta izgubiti, a time je sve na kocki. Jedino što u pismima može biti stvarnije od stvarnosti je bol koju je ona proizvela.

Ove misli lebde nad mojom glavom godinama. Umjesto pisma uglavnom se odlučim za šutnju. Pravda ne može biti zadovoljena pisanjem, to sam naučila. Ali u odbranu pisma staje armija sebičnosti. I neka je tu. Jer da nema te armije ne bi bilo ničega, mi bismo bili samo puko nagađanje ostavljeno na čast isključivo zainteresiranim budućim naraštajima.

Zato se pisati bilo šta osim ljubavnog pisma u zemlji ličnoga, zemlji Džekine jelke, zemlji između dvoje, Bosni i Hercegovini, čini činom za nekolicinu. Ali upravo zato je bilo šta što pišemo ljubavno pismo. Ovo je prvo ljubavno pismo koje napušta moju sobu, i ono je između dvoje. Tebe i mene. Budi iz Republike Srpske, budi iz Federacije, ali budi spremna, budi spreman, za najavnu rečenicu mog ljubavnog pisma.

Njegova najavna rečenica glasi: Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru.

Ubistvo je nešto što se odvija između dvoje. Trenutak kada tinejdžerka prelazi ulicu a bahati je badžo pokupi svojim autom je između dvoje. Nema mame da bahatom badži kaže da uspori i nema mame da zaštiti svoju tinejdžericu. Ovaj čin sebičnosti nije nikakva refleksija na stvarnost. Ne postoji ništa stvarnije. Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru.

Ovo je prvo ljubavno pismo koje napušta moju sobu i ono je između dvoje, između tebe i mene. Čin sebičnosti zadužen da me zapamti, obznani, da dokaže da je moja zemlja stvarna i da još ima priliku da bude začarana, pokorena, ponižena i prevarena, a na kraju da uskrsne kao junakinja dostojna poštovanja i samopoštovanja. Bilo bi me briga za Bosnu i Hercegovinu da Bosna i Hercegovina živi svoju demokratsku stvarnost nebitne polu-periferne zemlje sa visokom stopom korupcije i divnom prirodom. Bilo bi mi čak i udobno u takvoj zemlji. Svakako je ne bih izjednačavala sa bilo čim ženskim. Problemi u takvoj zemlji, kao što su Džekina jelka, idiotske općinske odluke o ukidanju svakog pokušaja block partyja na osnovu mahalskih obrazaca misli, problemi poput u neznanju desno nastrojenih agresivnih junaca koji ćelave, poput smiješnih političara koji su usput i sitni kriminalci, bili bi skoro pa slavlje života. Ovakva bi stvarnost značila da smo blesavi dio globalne demokratske krize, da imamo demokratiju koju treba braniti, da se naši javni problemi skoro pa mogu takmičiti sa javnim problemima društava koja žive u izobilju. Bosna i Hercegovina bi svojom tmurnom svakodnevnicom, na svoj iščašeni način, poput Ćorkana dok hoda po rubu, slavila život. Te šarene količine boli, ta mala mjesta svakodnevnice naše, to možemo podnijeti. Ni ja ne bi na to sve izražavala baš najdublju zabrinutost.

Ali to nije slučaj, jer Bosna i Hercegovina ne može više da slavi život. Jer Bosna i Hercegovina ne živi svoju demokratsku stvarnost. Zaboravite mala mjesta svakodnevnice naše. Ovo je naprosto zemlja u kojoj se toliko laži nakotilo da je u laži bahatost postala oružje kojim se ubijaju ljudi koji su tek započeli svoje živote. Pa ove godine je u BiH od bahatosti ubijeno najmanje deset osoba u svojim ranim dvadesetima. A od bahatosti će svake sljedeće godine poginuti još najmanje toliko. Bahatost nije između dvoje. Bahatost ne smije biti između dvoje. Jer bahatost između dvoje znači ubistvo.

Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru. Zato je finalni, grandiozni čin bahatosti dehumanizirati ubistvo. Dehumaniziramo ubistvo ostavljajući ga između dvoje. Dehumaniziramo ubistvo gledajući u mrtva tijela u starkama i majici omiljenog benda. Pripisujući ga onome što je između dvoje, ostavljajući ga na bol najbližoj porodici ubijenog, odjednom se iz brižnog komšiluka naprasno politički postaviviši u odnosu na mrtvo tijelo u starkama i majici omiljenog benda, dehumaniziramo ubistvo a ljudski oblik dajemo bahatosti i nagrađujemo je žrtvama. Dehumaniziramo ga izražavajući najdublju zabrinutost potpuno zbunjeni neumjesno se pitajući pa gdje je ovo sve pošlo nizbrdo, ako je iko zabrinut uopšte više ičim zbunjen.

U ljubavnim pismima može biti svega ali bahatosti u ljubavnim pismima nema. I bahatost se rijetko odvija između dvoje. Bahatost je sama i čini štetu mnogima, ali nije između dvoje. Kada bahatost postane između dvoje, bahatost je nasilje. Bahatost ne smije postati između dvoje. Vratimo bahatost gdje joj je mjesto – u institucije kritizirajuće demokratije. Tamo se možemo nositi sa bahatosti, tamo je zabrinutost mehanizam koji može motivirati. Ali ne možemo se boriti sa bahatosti kada je već preuzela tako ljudski lik da izađe na ulicu i ubije naše vršnjake. Autom, organiziranim kriminalom, pravosuđem, nožem – ove me godine moja država, i ovaj dio koji poznajem, i onaj što je od mene, ni krive ni dužne, alijeniziran, naučila raznim načinima na koje se može ubiti osoba u starkama i majici omiljenog benda.

Bosna i Hercegovina nije posebna zemlja. Ona ima posebnu strukturu ali njeni šareni demokratski problemi nisu posebni. U tom saznanju naši vršnjaci odustaju od kulture protesta i odlučuju se za kulturu odlaska: država se ne ponaša kao da je stvarna a njeni problemi nisu posebni, stoga nisu rješivi. Bol koja se nije odlučila na kulturu odlaska u našoj zemlji je na sedativima. No Bosna i Hercegovina je, kao nikada do sada, ove godine postala stvarna u svom najizobličenijem i najružnijem obliku. Kultura protesta u Bosni i Hercegovini počiva na boli, a bol se na Bosnu i Hercegovinu još jednom spustila zajedno sa maglom. Očajnički nam je potrebno da prestanemo sa sedativima i očistimo zrak. Tužno je i stvarno da je bol ono što može dovesti do razumijevanja između bilo koje dvoje koji žive u Bosni i Hercegovini i inače se, zbog rata, ne bi sreli. Ali je stvarno. Ljubavna su pisma refleksija stvarnosti. Ovo je moje ljubavno pismo – preko glave mi je pisama.

[1] Posudila sam ovu sintagmu iz zbirke poezije istog naslova: Alajbegović, B. Između dvoje, Naklada Zoro, 2005, Sarajevo.

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
http://haler.blogger.ba
29/12/2018 04:18