beats by dre cheap

ISKRE SVJETLOSTI U TAMNIM VREMENIMA

Iskre svjetlosti u tamnim vremenima

Ešref Zaimbegović

Autor
16.2.2017. 


Iskre svjetlosti u tamnim vremenima


Fotografija sa razmjene grupe zarobljenika iz logora Batković u mjestu Dragalić u Hrvatskoj 15.06.1993.
Reminescencije na Vlasenicu

///////////////////////////

Izdvajamo

  • Zvao sam ga prije 7-8 godina iz Češke, sjetio me se i reče: “Bila su to teška doba Ešrefe. Teško je bilo biti čovjek. Ne ponovilo se.”
  • ....................................

Ali u tim teškim vremenima, kad smo spavali na slami u nekadašnjem sudskom arhivu, kad si pred svakim morao pognuti glavu, kad te je svaka budala mogla ubiti, kad si bio ponižen do dna, javljali su se i svijetli trenuci ljudskosti, kad te je neko posmatrao kao čovjeka, kada se čak sažalio na tebe, kad ti je neko sa te suprotne strane pomogao 

U maju 1992. zatvorile su me srpske vlasti u Bosanskom Šamcu, kao civila, bez optužnice. Da sam uhapšen, saopštio mi je šef policije Stevo Todorović. Sa njim u kancelariji sjedili su dvojica Kragujevčana, pripadnika “Belih orlova”. Do novembra sam bio u logoru u Šamcu, a onda smo prebačeni u Batković. Sredinom decembra nas tridesetak odvode u Vlasenicu. Na našu sreću, tada su ubijanja u logoru u Vlasenici već bila prestala. Mi smo bili nekakav radni vod. Ostao sam tamo punih pet mjeseci. Vlasenica je na 700 metara nadmorske visine, snijeg je padao sve do aprila. Radio sam svašta: u Šipadu ložio kotlovnicu, slagao i utovarao parket, istovarao kamione u Crvenom krstu, išao u sječu šume i utovaranje drva, rušio stare kuće, čistio ulice, kopao grobove… Naradio sam se kao nikada u životu. Kada bismo ložili kotlovnicu,  noge su mi znale biti mokre cijelu smjenu ali nisam za tih pet mjeseci ni zakašljao. Valjda u čovjeku ima nešto što on ne kontroliše, neki adrenalin, koji mu ne da da se razboli.

Ali u tim teškim vremenima, kad smo spavali na slami u nekadašnjem sudskom arhivu, kad si pred svakim morao pognuti glavu, kad te je svaka budala mogla ubiti, kad si bio ponižen do dna javljali su se i svijetli trenuci ljudskosti, kad te je neko posmatrao kao čovjeka, kada se čak sažalio na tebe, kad ti je neko sa te suprotne strane pomogao. O tome su mi ostala neka sjećanja, iako je od tada prošlo četvrt stoljeća. Evo nekih:

Zdravko

Stipo i ja ložili smo kotlovnicu u Šipadovoj tvornici. Ložilo se otpadom drveta sa gatera. Prvog dana nas je mladi, namrgođeni kotlovničar kritikovao da ne može postići pritisak jer mi, uz sve napore, nismo dovoljno brzo donosili drva. Dok smo se mi napinjali donoseći drva on je sjedio u kancelariji, pušio i čitao novine. Drugog dana došao je novi kotlovničar. Izvadio je kutiju cigareta i stavio je na sto: “Zapalite. Ja sam Zdravko.” Ni Stipo ni ja nismo pušili ali obradovao nas je njegov postupak. Rekao nam je da je izbjeglica iz Kladnja i da ga je komšija Musliman posavjetovao i pomogao mu da izađe. Hoćemo li nabiti pritisak pitali smo se Stipo i ja. On reče: “Sad ćemo zajedno.” pa izađe sa nama napolje i pođe unositi drva. I tako cijelu smjenu. I tako uvijek kad je imao smjenu. Zbližili smo se. Onda su ga poslali na front. Preživio je rat. Čujemo da je u Americi. Stipo i ja pominjemo ga po dobru. 

Titova slika

Jednoga dana pred kotlovnicom osvanu hrpa papira, registratora, sveski. Kažu donijeli iz Komiteta i Socijalističkog saveza da se spali. Na hrpi i razbijena Titova slika. Prolazi stariji čuvar, zastaje, gleda sliku i veli: “E, dok je on bio nama je bilo dobro.”

Poštar protiv Cara

Jedna grupa nas ide, u pratnji desetine stražara, da skida telefonski kabal u jednom bošnjačkom selu. Selo prazno, sve kuće prazne, nigdje žive duše. Cijeli dan skidamo kabal i poslijepodne dovozimo ga u dvorište pošte. Vojnici odlaze a čovjek iz pošte pita nas gdje treba da idemo. Neko reče da trebamo u zatvorsku spavaonu ali da će doći Car   (Predrag Bastah, kasnije osuđeni ratni zločinac) da nas vodi da čistimo neke zgrade i ulice. Car je to radio na svoju ruku ali niko mu se nije smio suprotstavljati. Poštar veli: “Neće vas Car zajebavat’. Hajte kod mene u centralu.” Mi se popnemo u telefonsku centralu i odmaramo. Kad jedan od nas veli: “Imam sestru u Prijedoru. Bil’ je mog’o nazvat’?” “Zovi.” veli poštar. On porazgovara a ja se okuražim pa pitam: “Imam djecu u Njemačkoj. Nismo se čuli ni vidjeli godinu dana.” “Zovi.” veli poštar. Ja okrenem i dobijem starijeg sina. Kratko mu reknem:”Evo da znaš da ti je otac živ. Reci i drugima koji pitaju.” Nikad neću to zaboraviti tom nepoznatom poštaru.

Predrasuda

U Šipadovoj tvornici većinom su žene. Mlađi muškarci su na ratnoj liniji. Jedan stariji majstor je u pogonu. On je čutljiv, samo se pozdravimo. Mi slažemo ili utovaramo parket. Jednoga dana čistim piljevinu blizu majstora a on se meni okrenu: “Ešrefe, ja znam da si ti magistar i da si bio direktor preduzeća. Ja imam bratića u Tuzli. On je doktor nauka. Nemamo kontakta ali ja mislim da je i on zarobljenik kao i ti.” Nisam ga mogao, a ni htio ubjeđivati u suprotno.

Krompir

Cici i ja čistili smo u Šipadu sindikalni krompir od klica. Za desetak dana prebacili smo preko ruku oko 15 tona krompira. Cici pita direktora Nikolu da uzmemo par krompira i ispečemo u našoj spavaonici. Nikola kaže da može ali samo jednom. Međutim Cici nosi sa sobom torbu i svaki dan natrpa nešto krompira. Ni direktor Nikola ni tehnički direktor Nevenka nisu nas protjerivali ali u firmi je bio viljuškarista Dušan koji nije simpatisao nas logoraše. Iako to nije bio njegov posao išao je za nama da kontroliše da li radimo ili zabušavamo, da nismo šta uzeli itd. Jednog dana Cici i ja idemo iz firme, a vidimo u portirnici pored stražara sjedi Dušan. Izlazi stražar i ispod glasa  veli: “Ma, Dušan me tjera da provjerim šta je u torbi.” Cici otvori torbu a unutra krompir. Stražar se sa skrivenim smješkom okreče i viče: ”Dušane, nema ništa.”  I mi odosmo.

Hljeb

Svako poslijepodne donese se u spavaonu manjerka sa ručkom. Ujutro je Cici i ja vraćamo u kuhinju koja je pored Šipada. I uvijek upitamo ima li za nas hljeba. I svako jutro dobijemo jednu veknu, doduše onog jučerašnjeg. Nikada nas kuharice nisu odbile. Čuvali smo to u rezervi pa jeli drugi ili treći dan. Imali smo mi i konzervi ali hljeb je bio deficitarna roba. Danas kad vidim jučerašnji hljeb kod kuće pitam suprugu: “Jel’ to vlasenički?”

Benco 

Jednog dana ulazi Kula u spavaonicu i veli: “Tražio te Benco. Navratiće kasnije.” Benco je Srbin, moj poznanik iz Šamca. “Otkud on?”, pitam. “Ide za Han Pijesak.” Uto dođe Benco, u uniformi, stražar nas uvede u kancelariju. Pozdravismo se, on vadi pismo i veli da mi je pisala supruga. “Napiši i ti njoj, ja se za dva-tri dana vraćam pa ću ponijeti.” Ja napišem, on to odnese. Za dvadesetak dana, ja u Šipadu, kad ide kroz pogon vojnik. Mi logoraši se odmah štrecnemo kad vidimo uniformu. Kad ono Benco. Veli: “Donio sam ti torbu mesa iz Zasavice (hrvatsko selo kod Šamca – tamo je bila moja supruga u internaciji a bilo je još domicilnog stanovništva). Ostavio sam kod portira. Nemoj sad izlaziti, ima još nekih ljudi iz Šamca sa mnom.” Ja izađem kasnije. Sjednem kod portira. Nešto je stariji od mene. Popričamo. Torba neka stoji dok ja ne pođem u zatvor. Donesem torbu, ona puna kobasica, slanine, razne suhovine. Podjelim ja to među sve logoraše, bilo nas je oko pedeset. Bencu i danas srećem. Zahvalim mu opet a on samo odmahuje rukom.

Jakna

U januaru nas posjetio Međunarodni crveni krst, donio nam pisma i po jedan džemper i zimsku jaknu. Ja već imam svoju jaknu pa velim –  ova će mi biti viška. Ali sutra mi Ibela kaže da čovjek koji njih vodi u Energoinvest na posao pita di li bi mu prodao jaknu, hoće je sinu. Ja pristanem, valuta su cigarete, 20 kutija. Ja ne pušim ali cigarete mijenjam za konzerve koje se uglavno kradu iz stovarišta Crvenog krsta. Međutim ja nemam gdje ostaviti 20 kutija pa kažem da ću uzimati jednu po jednu. I Radenko mi to po porudžbi šalje. Dođe i maj, rekoše prekosutra se vraćamo u Batković a on mi dužan još 4 kutije. Poručim mu da mi ih pošalje a on poslije podne dođe sobom u Šipad, dade mi cigarete i veli: “Ešrefe, želim ti sve najbolje u životu i da preživiš ovo teško doba”. A mogao  je poslje prve kutije reći da mi je sve dao a ja mu ne bih mogao ništa. Zvao sam ga prije 7-8 godina iz Češke, sjetio me se i reče: “Bila su to teška doba Ešrefe. Teško je bilo biti čovjek. Ne ponovilo se.”

Nekad mi moja Zekija, koja je takođe logoraš (bila internirana 10 mjeseci u Zasavici) kaže: “Ti kad pričaš ispada kao da si bio u Vlasenici u hotelu.”  “Ma nisam bio. Vidiš iz priče kako nije bilo lako. Bio sam onaj najniži, logoraš”, kažem “mogla te ubiti svaka budala ali trenutke ljudskosti ne mogu zaboraviti”.










Jedinstvena Bosna i Hercegovina
http://haler.blogger.ba
16/02/2017 23:41