beats by dre cheap

ETNIČKO ČIŠĆENjE KNjIŽEVNOSTI

Press u novoj misiji progona

Etničko čišćenje književnosti

 
Photo: wordpress.com

..............................................

Prema ćosićevskom viktimološko-monumentalističkom konceptu povijesti Srbi su stalne žrtve drugih, prije svega etničkih susjeda i teokratski zasnovanih imperijalnih ideologija Osmanskog i Austro-Ugarskog carstva, te mrskih komunista. U ovakvu koncepciju izbora najboljih romana Republike Srpske ne uklapaju se samo romani "Tvoje srce zeko" Stevana Tontića i "Bosanski dželat" Ranka Risojevića. Svi drugi slijede ćosićevski model reprezentacije historije i legitimiraju u polju književnosti osnovne narative, simbolički imaginarij i vrijednosti Milošević-Ćosić-Karadžićevog ideološkog sistema. Taj sistem ostavio je iza sebe ne samo Srebrenicu, Vukovar, Dubrovnik i Sarajevo kao simboličke topose ratnog užasa, nego je u temelju razrušio vanredan simbolički kapital koji srpska nacija baštini iz povijesti, pogotovu one iz dvadesetog stoljeća do uspostavljanja Miloševićevog režima. Taj kapital Miloševićev režim je u temelju razrušio, a srpsku naciju u dvadeset i prvo stoljeće uveo sa negativnim simboličkim kapitalom u koji se upisuju mnemotopi Srebrenice, Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva, Omarske, Ovčare, Trnopolja...

Photo: domaljevac.com

...............................................

Banjalučki dnevni list Press objavio je 19. oktobra 2012. za tu novinu netipično dugačak tekst pod naslovom Sarajevskom žiriju smetaju Kapor i Toholj. Tekst je, što se izrazito rijetko čini sa sadržajima iz kulture i umjetnosti, najavljen na naslovnici anterfileom u desnom gornjem uglu, odmah uz naslov novine, što pokazuju da je njegova tema presudno važna za redakciju, Republiku Srpsku i Srbe u cjelini. U anterfileu se ističe: Skandalozno: i piscima broje krvna zrnca. Kapora i Toholja protjeruju iz BiH. Potom se dodaje: BiH bez predstavnika u ediciji Sto slovenskih romana jer žiri iz FBIH nameće Srpskoj pisce koji njima odgovaraju. Osim toga, sarajevski žiri traži da iz FBiH bude sedam autora, a iz RS-a samo tri. Sutradan se Press okomio samo na jednog člana pomenutog žirija, Envera Kazaza, ističući na naslovnici kako on koristi Kapora i Toholja da vređa Srpsku i kako njegove izjave odišu mržnjom.

Ovakvo falsificiranje činjenica i zamjenu teza može izvesti samo radikalna nacionalistička novina, pripisujući drugima ideološki pogled koji je sama srž njenog postojanja i osnov njene političke instrumentalizacije zbog čega je znatan dio srbijanske javnosti naziva tabloidom. Da podsjetim, beogradski Press je prošle godine pokrenuo hajku protiv Sretna Ugričića, zasigurno jednog od najboljih savremenih srpskih pisaca, samo zato što se skupa sa kolegama iz beogradskog Foruma pisaca zalagao za slobodu govora u široj javnosti poznatom slučaju Andrej Nikolaidis. Danas banjalučka ekspozitura beogradskog Pressa pokreće hajku protiv Mileta Stojića, Muhameda Dželilovića i Envera Kazaza, jer su se usudili izreći ono što je u Republici Srpskoj zabranjeno i pomisliti. Naime, činjenicu da se u procesu kanonizacije srpske književnosti u RS-u provodi njena očigledna ideološka instrumentalizacija, kako bi se u polju kulture a posebno u književnosti legitimirala Milošević-Ćosić-Karadžićeva ideologija i njeno nasljeđe.

Povlačeći svoj roman Neznanom junaku iz konkurencije za NIN-ovu nagradu prije dvije godine Sreten Ugričić je napisao vanredan esej u kojem je dokazao da ta nagrada simbolizira vrijednosti Miloševićevog ideološkog projekta. Žiri iz FBiH, kako ga naziva Press, učinio je nešto slično Ugričiću, ukazavši na očiglednu činjenicu da su Dušan Pevulja, Ranko Popović, profesori sa banjalučkog Filološkog fakulteta, i Željko Grujić, pjesnik sa Pala, kao članovi žirija iz RS-a, kako ih naziva Press, odabrali za ediciju Sto slavenskih romana nekoliko djela koja u svojim pričama zastupaju i afirmiraju narative velikosrpske ideologije i nekoliko romansijera koji su svojim javnim djelovanjem u vremenu krvavog bosanskog rata i iza njega otvoreno podržavali Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Slobodna Miloševića i Dobricu Ćosića.

Nikakvo brojanje krvnih zrnaca i nikakvo protjerivanje iz BiH Kapora i Toholja tu nije prisutno, pogotovu ne izjave koje odišu mržnjom, već argumenti, estetski i književnopovijesni. Radi se samo o tome da srpsku književnost (ako se stvari već tako moraju promatrati) u BiH pokušavamo odbraniti od ideološke manipulacije koju je proveo republičkosrpski žiri. Jer, nedvojbeno je da su od Toholjevog romana Zvona za trojicu, Kaporove Sarajevske trilogije ili romana Mihail Branka Brđanina, što su ih odabrali Popović, Pevulja i Grujić za ediciju Sto slavenskih romana, u estetskom i svakom drugom pogledu znatno bolji slijedeći romani bosanskosrpske književnosti: Milenijum u Beogradu, Tesla i Venecija Vladimira Pištala, Istočno od Zapada Vlade Mrkića, Konačari i Otac moje kćeri Nenada Veličkovića, te Sfor Veselina Gatala itd.

Photo: jpgmag.com

............................................................

Baš zbog toga je sarajevski žiri uputio nekoliko dopisa Sredoju Noviću, ministru Civilnih poslova BiH, čije ministarstvo koordinira radom na ovom projektu u BiH, sa molbom da omogući zajednički sastanak dva žirija na kojemu bi se otvorila stručna rasprava o kriterijima izbora i na osnovu estetskih, a ne političkih i ideoloških mjerila, sačinio konačan izbor deset romana iz BiH za pomenutu ediciju. Nović i članovi žirija iz RS-a nisu pristali na taj sastanak i zajednički rad dva žirija, a čak ni na to da razmotre primjedbe koje smo im uputili Dželilović, Stojić i ja. Namjesto toga, Sredoje Nović sugerirao je Ministarstvu za kulturu FBiH da smijeni članove sarajevskog žirija, a tu ideju prihvatio je Predrag Mitrović, pomoćnik federalnog ministra za kulturu Salmira Kaplana. Da li su nas trojicu i smijenili to još uvijek ne znam, niti smo o tome dobili bilo kakvu obavijest.

Međutim, važno je objasniti kako je došlo do ovakve dejtonizacije bosanskohercegovačke književnosti, odnosno bosanskohercegovačke interliterarne zajednice. Izdavački projekt Sto slavenskih romana započeo je Forum slavenskih zemlja prije šest godina. Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine i njegov šef Sredoje Nović zaduženi su od strane Vijeća ministara BiH da ga provedu. Izdavanje deset bosanskohercegovačkih romana u prevodu na engleski jezik trebalo je provesti pomenuto ministarstvo u koordinaciji sa dva entitetska ministarstva za kulturu. Ova tri ministarstva potrošila su čak pet godina da se iskoordiniraju i dogovore realizaciju ovog projekta.

Da smo izabrani u žiri Federacije BiH obaviješteni smo u ljeto prošle godine i nakon nekoliko mjeseci uspjeli smo sačiniti dva prijedloga izbora od deset romana: jedan u kojem je izbor od deset romana iz Federacije BiH i drugi u kojem smo predložili deset romana i iz FBiH i RS-a. Smatrajući da se bosanskohercegovačka interliterarna zajednica sastoji od tri nacionalne i manjinskih književnosti, a ne entitetskih literatura, predlagali smo u više navrata zajednički rad dva žirija koje su formirali tadašnji federalni ministar za kulturu Gavrilo Grahovac, republičkosrpski ministar Anton Kasipović i Sredoje Nović. Njih trojica su dogovorili dejtonizaciju bosanskohercegovačke književnosti i formirali dva žirija, republičkosrpski i federalni, te dogovorili omjer pola-pola. Pola od deset romana iz FBiH i pola iz RS-a.

Pitanje je odakle pravo trojici ministara da dejtoniziraju bosanskohercegovačku interliterarnu zajednicu i na osnovu kojih stručnih kriterija su to učinili. Grahovac se u javnom prostoru volio predstavljati kao stručnjak za književnost samo zbog toga što je u vrijeme komunističke vlasti bio dugogodišnji direktor sarajevske izdavačke kuće Svjetlost, a u vrijeme nacionalističke nakon rata dugogodišnji federalni ministar za kulturu. Na osnovu tih referenci on je sačinio i izbor od sedam federalnih romana koji smo nas trojica kao članovi žirija trebali aminovati, a on skupa sa Sredojem Novićem i Antonom Kasipovićem načiniti konačan izbor. Takva Grahovčeva ideja odmah je na prvom našem sastanku otpala i naravno da smo odbacili mogućnost da se o konačnom izboru deset bosanskohercegovačkih romana raspravlja u okviru dejtonskih političkih kriterija.

Photo: pitbergmann.de

...................................................................

Problem i leži upravo u tome što se dejtonizacijom bosanskohercegovačke književnosti stvaraju dvije entitetske literature i što se ta književnost ne promatra iz ugla teorije interliterarnih zajednica, dakle, kao složeni suodnos nacionalnih i manjinskih književnosti, već kao političko-administrativna konstrukcija unutar koje entiteske postaju granicama u književnosti. Nović, Grahovac i Kasipović na taj način uveli su novinu u teoriju književne povijesti i proces kanonizacije prema kojoj je ključni kriterij za oboje administrativno-politički ustroj zemlje, a ne književnopovijesni procesi i promjene književnih praksi.

Koristeći tu kriteriologiju kao svoj ključni argument Pevulja, Popović i Grujić su odabrali sedam roman iz RS-a, čija većina slijedi onu filozofiju povijesti koju je u svojim djelima zasnovao Dobrica Ćosić. Prema tom ćosićevskom viktimološko-monumentalističkom konceptu povijesti Srbi su stalne žrtve drugih, prije svega etničkih susjeda i teokratski zasnovanih imperijalnih ideologija Osmanskog i Austro-Ugarskog carstva, te mrskih komunista. U ovakvu koncepciju izbora najboljih romana RS-a, što ga je sačinio trojac Popović, Grujuć, Pevulja, ne uklapaju se samo romani Tvoje srce zeko Stevana Tontića i Bosanski dželat Ranka Risojevića. Svi drugi slijede ćosićevski model reprezentacije historije i legitimiraju u polju književnosti osnovne narative, simbolički imaginarij i vrijednosti Milošević-Ćosić-Karadžićevog ideološkog sistema. Taj sistem ostavio je iza sebe ne samo Srebrenicu, Vukovar, Dubrovnik i Sarajevo kao simboličke topose ratnog užasa, nego je u temelju razrušio vanredan simbolički kapital koji srpska nacija baštini iz povijesti, pogotovu one iz dvadesetog stoljeća do uspostavljanja Miloševićevog režima. Taj kapital Miloševićev režim je u temelju razrušio, a srpsku naciju u dvadeset i prvo stoljeće uveo sa negativnim simboličkim kapitalom u koji se upisuju mnemotopi Srebrenice, Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva, Omarske, Ovčare, Trnopolja itd.

Drugim riječima, takav negativni simbolički kapital svojim izborom romana legitimiraju i dalje umnažaju Popović, Pevulja i Grujić, dokazujući još jednom da je osnovni kriterij kanonizacije književnosti na području RS-a izveden iz Ćosić-noginsko-bećkovićevskog poetičkog modela književnosti. Pri tom, njihov izbor romana je etnički očišćen slično kao i RS, jer u njemu nema nikoga osim Srba. Nije valjda da se na današnjem prostoru RS-a nije rodio niti jedan vrijedan nesrpski pisac. Irfan Horozović ili Ivan Lovrenović npr., a republičkosrpski žiri je uvrštavanjem Mome Kapora u svoj izbor iskazao želju da najveći gradovi RS-a postanu Sarajevo i Beograd, jer on je rođen u prvom, a najveći dio života proveo u drugom gradu. Kapor je očigledno republičkosrspki pisac isključivo stoga što je mnogo bio odan Radovanu Karadžiću.

Sa ministrima i članovima žirija prema kojima su administrativno političke granice osnova za literarne klasifikacije, a dobar srpski pisac im je samo onaj kojeg su kao Srbina ovjerili Dobrica i Radovan, nije moguće raspravljati o mnogovrsnim tipovima književnog kanona i modelima kanonizacije. Interkulturni kanon za njih je opasan, jer računa na dijalog u kulturi, priznaje i priziva drugost u vlastito kulturno tijelo, ne vidi etničke susjede kao svepovijesne demone i vampirske neprijatelje. Opasan je, jer podrazumijeva denacifikaciju i lustraciju u kulturnom i ukupnom društvenom polju, a teoriju rasne čistoće i kriterij ideološke podobnosti u kulturi prokazuje kao proces stvaranja stigmatizirajućih slika o drugima, mnogovrsnih predrasuda i stereotipa koji nisu ništa drugo do moralno opravdanje zločina. Baš zato bi interkulturni kanon namjesto Kapora, Toholja ili Brđanina, odabrao u bosanskosrpski romaneskni kanon Pištala, Veličkovića, Mrkića ili Sašu Stanišića. Međutim, način na koji taj kanon uspostavljaju Dušan Pevulja, Ranko Popović i Željko Grujić pokazuje da su njima Radovan i Dobrica temeljna simbolička i svaka druga vrijednost, sama esencija republičkosrpskog književnog duha, zaloga ukupne budućnosti.

 

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
http://haler.blogger.ba
22/10/2012 16:37