Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

22.11.2017.

RATKU MLADICU DOZIVOTNI ZATVOR ZA GENOCID, UBISTVA, PROGONE...

Mladiću doživotni zatvor za genocid, ubistva, progone...




Ratko Mladić izbačen je iz sudnice tokom čitanja sažetka presude zbog psovanja i vikanja

Ratko Mladić izbačen je iz sudnice tokom čitanja sažetka presude zbog psovanja i vikanja

Sudsko vijeće Haškog tribunala, kojim je predsjedavao sudija Alphonso Orie, (te Christoph Flügge i Bakone Justice Moloto) osudilo je Ratka Mladića po 10 od 11 tačaka optužnice.

Glavni tužilac Tribunala Srege Brammertz, komentirajući presudu, novinarima je kazao:

"Presuda je napisana na više od 17.00 strana i moramo je dobro proučiti i pročitati. Ja razumijem frustraciju zbog tačke 1 i to je jedina tačka gdje nije donesena presuda za genocid, ali su zločini kvalificirani kao zločini protiv čovječnosti i za to je osuđen. Ono što je novo u ovoj presudi jeste da su suci prepoznali da je broj pojedinaca imao genocidne namjere u tim općinama i to je korak u pravom smjeru", naveo je Brammertz.

Specijalni TV program RSE

Tokom četverogodišnjeg procesa, koji je započeo 16. maja 2012, izvedena su 592 svjedoka, te predočeno oko 10.000 dokaznih materijala. Sud je u obzir uzeo i 2.000 presuđenih činjenica.

Genocid u Srebrenici, ali ne i drugim opštinama

Profesionalni vojnik i najtraženiji haški bjegunac, koji se od pravde skrivao punih petnaest godina, kriv je za genocid nad bosanskim Muslimanima u Srebrenci, zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda (UN).

Predsjedavajući sudija Alphons Orie, govoreći o tački optužnice kojom se Mladić tereti za genocid u Srebrenici, rekao je da je Vijeće konstatovalo da su pripadnici VRS namjeravali da unište bosanske Muslimane koji su činili dio zaštićene grupe.

"Vijeće je konstatovalo da su fizički izvršioci namjeravali da unište bosanske Muslimane u Srebrenici koji su činili značajan dio zaštićene grupe. Vijeće je, shodno tome, konstatovalo da su nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici i njenoj okolini počinjena krivična djela genocida, progona, istrebljivanja i ubistva, kao i nehumana djela prisilnog premještanja“, rekao je Orie.

Snage VRS stvorile su prethodno atmosferu nesigurnosti i nepodnošljivosti u Srebrenici. Odvajali su muškarce, među kojim je bilo i dječaka starih 12 godina, ali i starijih od 60 godina. Sud je konstatovao da ih je nekoliko hiljada sistematski poubijano. Također, navedeno je i prikrivanje tragova zločina, iskopavanjem masovnih grobnica, te premještanjem tijela žrtava u druge grobnice izvan Bratunca i Srebrenice.

Vijeće se nije uvjerilo da je postojao plan da se počini genocid 1992. godine u šest opština: Ključ, Kotor Varoš, Sanski most, Prijedor, Vlasenica, Foča, jer su Muslimani, prema mišljenju Sudskog vijeća, činili malu grupu da bi se takva namjera mogla utvrditi.

Vijeće zaključuje da su u nekoliko opština počinjena ubistva, koja su predstavljala zločin protiv čovječnosti i konstatiralo da su mnoge žrtve ubijene prije, za vrijeme i nakon napada bosanskih Srba na nesrpska sela, okolnosti su bile strašne, oni koji su se pokušali braniti bili su suočeni s nemilosrdnom silom.

"U nekoliko opština počinjeni su zločini koji su zločini protiv čovječnosti i protiv običaja ratovanja. Zločini su bili strašni", kazao je sudija Orie, navodeći primjere mučnog zlostavljanja Bošnjaka u nekim gradovima Bosanske Krajine. Prema riječima sudije, zatvorenici su mučeni u Betonirci i neki prebačeni na Manjaču u užasnim uslovima.

"U julu 1992. godine 24 zatočena bosanska Muslimana ugušila su se za vrijeme prevoza iz zatočeničkog centra Betonirka u logor Manjača. Stražari u Betonirci oduzeli su boce s vodom i natjerali neke zatočenike da jedu sol prije putovanja koje je trajalo devet sati. U kamionima je bilo vruće, bili su pretrpani i prekriveni ceradama, a zatočenici nisu dobili vodu. U pokušaju da prežive, neki od njih pili su sopstveni urin i bušili rupe u ceradama da bi došli do zraka, ali su s tim prestali kada su im zaprijetili policajci iz pratnje. Kad su stigli u logor Manjača, oni za koje se smatralo da nisu zdravi, vraćeni su u kamion kada je Božidar Popović, komandant logora, rekao: 'Vratite govna natrag, mrtvi mi ne trebaju', pojašnjeno je tokom izricanje presude.

Bosanske Muslimanke su redovno i brutalno silovane, naveo je Orie. Naveo je primjer Karamanove kuće, nadomak Foče, koja je služila kao zatočenički objekat za žene, dejvojčice, među kojima je bilo i dvanaestogodišnjakinja.

"Žrtve su ponekad dali pojedinim vojnicima, a nekad su ih tjerali da imaju spolne odnose s više muškaraca", objasnio je Ori.

Sudsko vijeće Haškog Tribunala ne smatra da je počinjen genocid u Prijedoru, u kojem su srpske vlasti u ljeto 1992. godine oformile tri ozloglašena logora: Omarska, Keraterm i Trnopolje, kroz koje je prošlo više od 3.000 ljudi, gdje su zvejrski ubijani.

Većina ubijenih pronađena je u masovnim grobnicama u okolini grada ili Sanske doline. Najveća otkrivena masovna grobnica u BiH je Tomašica kraj Prijedora, koja je godinama krila posmrtne ostatke više od 400 ljudi.

Ubijanje Sarajlija

Što se tiče optužbi za napad na Sarajevo, Sudsko vijeće je utvrdilo da su terorizirali civile u Sarajevu. Vijeće je zaključilo da su vršeni neselektivni napadi na civile i civilno stanovništvo u cjelini.

"Namjerno su pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a granatama i snajperima gađali stanovništvo Sarajeva i po lokacijama koje su imale malo ili nimalo vojnog značaja", naglasio je Orie i podsjetio da su građani Srajeva ubijani dok su obavljali svakodnevne aktivnosti.

Što se tiče sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), Vijeće je zaključilo da je od 1991. do 30. novembra 1995. postojao udruženi zločinački poduhvat, s ciljem da se bosanski Muslimani i Hrvati trajno uklone s teritorije Bosne i Hercegovine, na koju su bosanski Srbi polagali pravo, i to putem progona, istrebljivanja, ubistva, nehumanih djela prisilnog premještanja i deportacije.

"Ocijenivši, između ostalog, izjave, govore i ponašanje optuženog i rukovodstva bosanskih Srba, kao i radnje koje su počinili fizički, Vijeće je konstatovalo da dokazi ne idu u prilog zaključku da je krivično djelo genocida bilo dio cilja sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata", rekao je Orie.

Učesnici zločinačkog poduhvata

Među učesnicima sveobuhvatnog zločinačkog poduhvata bili su Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Bogdan Subotić, Momčilo Mandić i Mićo Stanišić.

Sudsko vijeće zaključilo je i da su pripadnici VRS-a uzeli pripadnike UNPROFOR-a za taoce 1995. godine.

"Vojnici i oficiri RS-a su, uključujući pripadnike vojne i civilne policije, zarobili i zatočili od 260 do 400 vojnih posmatrača UN-a i pripadnika UNPROFOR-a u Bosni i Herecgovini", rekao je Orie.

Konstatovao je da je namjera uzimanja taoca bila da se izvrši "pritisak na NATO da zaustavi vazdušne udare".

Ratko Mladić je prisustvovao izricanju presude uprkos upozorenjima njegovih advokata da je lošeg zdravlja. Zbog ljekarskog pregleda izricanje presude je bilo prekinuto, nakon čega su njegovi advokati tražili ili prekid ili izricanje kazne, bez čitanja sažetka.

No, Sudsko vijeće ih nije poslušalo, nego je Mladića udaljilo iz sudnice nakon što je ustao, psovao i vikao "Ovo je laž". Sudija Alphonso Ori je nastavio sa čitanjem presude.

Ovo je prvostepena presuda na koju pravo žalbe imaju i Haško tužilaštvo i Mladićeva odbrana.

Ratko Mladić je rođen 12. marta 1943. godine u Božanovićima kod Kalinovika. Završio je Vojnu akademiju u Beogradu. Bio u aktivnoj vojnoj službi Jugoslovenske narodne armije (JNA).

Predsjedništvo SFRJ unaprijedilo je Mladića u general-majora 1991. godine, a u aprilu 1992. u general-potpukovnika. U maju 1992. godine imenovan za komandanta Glavnog štaba novoformirane Vojske Republike Srpske.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini strani novinari objavljuju snimke logora u BiH za koje vlasti Republike Srpske (RS), kao i Mladić, tvrde da su sabirni centri za izbjeglice. I priča o sarajevskih 1.460 dana pod opsadom otišla je u svijet.

Skrivanje i hapšenje

Još 11. jula 1996. godine Haški tribunal izdaje nalog za hapšenje Ratka Mladića i Radovana Karadžića, koji obavezuje sve države da ih uhapse i izruče. No, na izručenje Mladića čekalo se punih 15 godina.

Tadašnji izvještaji govore da je Mladić 1997. godine preselio u Srbiju i imao zaštitu države. Budući da je tadašnji predsjednik Slobodan Milošević takođe bio haški optuženik i nije sarađivao sa Tribunalom, te je i Mladić, kao i mnogi drugi koji su se tamo krili poput Radovana Karadžića, bio zaštićen.

Nakon hapšenja Slobodana Miloševića 2001. godine tadašnja vlast u Srbiji poslala je jasnu poruku da ratni zločinci nisu dobrodošli u Srbiji, Mladić se skrivao na, kako je vlast tvrdila, nepoznatim lokacijama.

Sjedinjene Države su 2003. godine zaprijetile Srbiji da će joj ukinuti pomoć ukoliko ne izruči Mladića. Vlada Srbije saopštava da lokacija skrivanja Ratka Mladića još nije poznata.

Godine 2011. Mladićev brat od strica Branislav Mladić priznaje da je skrivao Mladića u porodičnoj kući u Lazarevu kod Zrenjanina i dobija godinu dana uslovnu kaznu. Ratko Mladić uhapšen je 26. maja 2011. godine u toj kući.

Sudski proces protiv Mladića počinje 3. juna 2011. godine.

U decembru iste godine tužioci predaju četvrtu i konačnu verziju optužnice.

(Video: Prvo pojavljivanje Mladića pred Haškim tribunalom)

Aprila 2014. godine odbijen je zahtjev za oslobađanje Mladića od krivice. U oktobru 2014. Pretresno vijeće odobrilo je zahtjev Tužilaštva da ponovo otvori dokazni postupak i uvrstilo dokaze iz masovne grobnice Tomašica kod Prijedora koja je u međuvremenu pronađena.

Krajem 2016. godine izrečene su završne riječi na suđenju. Optužba je zatražila doživotnu zatvorsku kaznu. Odbrana je negirala zločinačko udruživanje, tvrdeći da je rat izazvala težnja Stranke demokratske akcije (SDA) ka "unitarnoj islamskoj BiH s muslimanskom dominacijom", od koje su se Srbi branili.

21.11.2017.

KAIRO JE MORAO PASTI

Kairo je morao pasti


Zlatko Dizdarević

Autor 21.11.2017. 



Image result for novinar zlatko dizdarevic fotos

Zlatko Dizdarević

....................................

Izdvajamo

  • Temeljni projekat moćnih podugo je već u tome kako poraziti one što su prestali da se boje smrti, radujući se životu u malim i velikim nadigravanjima. To nasilje rastakanja na globalnom planu za "liberalne" grabljivce još nije okončano. Zato se ne odustaje ni od rata u Siriji, Jemenu, Iraku...od ponižavanja Palestinica, proizvodnji nemira u Libanu, raspirivanja novih varnica na Balkanu i urušavanja Bosne, od novih starih okupacija Latinske Amerike i crne Afrike, do stalnih prijetnji atomskom bombom gdje zatreba. I neće odustajati sve dok samoproglašeni vlasnici svih tuđih sloboda na planeti ne budu osvojili ono što misle da im pripada. Po njima, pripada im sve. Za takvu grabež mora se pobijediti prije svega osjećaj svakodnevnog, tihog zadovoljstva normalnim životom i nepostojanje straha od smrti. Čovjek se mora ušutiti do debiliziranja i onda ga se može prevesti na stranu bezdušja.
.............................

Ubijanje Egipta i srozavanje povjesno grandioznog Kaira na ovakvu legalizaciju primitivizma kroz tzv. “arapsko proljeće” ukradeno istinski slobodnima u startu pa pretočeno u polugu debilizacije društva, što mu je i bio inicijalni vanjski cilj – nije slučajna priča. U Kairu danas istinski kulturološki reperi nisu više oni mali nasmijani i dobri ljudi što su obilježavali duh epohe noseći u sebi iskonski gen veličine. Nije to ni Sfinga sa piramidama, Nil sa falukama ili Kairski muzej sa čudesima nevjerovatnim. To su sada organizovani proizvođači straha koji noću bauljaju unaokolo, terorišu žene što su u ona vremena slobodno mogle u ponoć ne samo preko Tahrira i Zamalekom, već i bezmalo svuda unaokolo. Evo tim hordama sada i “patriotskg naloga” za silovanje onima nepropisno obučenim.

Piše: Zlatko Dizdarević

Nikada i nigdje u svijetu kojim sam se naputovao uzduž i poprijeko nisam sreo ljude koji su prema svim važećim idejama o dobrom životu bili dalje od tog života, a ujedno bili zarazno zadovoljni životom kao u Kairu. Egipćani su tih bivših osamdesetih godina kada sam živio u Kairu, bili za nas iz drugog svijeta najčešće čisto čudo. Našao sam u jednom svom tekstu do kojeg i danas držim, napisanom tada i odatle, kako je “tamošnji čovjek običan, mali, nasmijani dobri insan koji ne zna šta je netrpeljivost,  jer je za njih netrpeljivost znak onih koji se tek počinju penjati i još ne vide kao oni što su već gore. A živjeti u Kairu, znači biti gore”.  Puno toga je svakodnevno oslikavalo taj život, onda nama jednostavnim a bezmalo nemoguće drugačijim. Zaključak je za ona vremena bio logičan, mada i tada apsolutno neprimjenjiv na ogromni ostatak svijeta: “Kairo je grad odakle se riječ i misao vraćaju najčešće neobavljena posla, a njegovi stanovnici, naprosto, imaju vremena za život…” Ukratko, Kairo je mnoge duhovno krute “zapadnjake” što su na taj svijet gledali sa visine, postidio sa strane kojoj su okretali leđa. Grad u kojem se uočavala ponajčešće  pobjeda ružnoće, prljavštine, haosa i zakašnjenja u svemu, zapravo je trijumfovao i u sebi samom i nad nama sa strane – ljepotom istine i slobodom duše a ne račundžijskog mozga…

Bogovi svjetla brinuli su nad njim.

Minulih godina, dugo nakon onakvog Kaira što je polako otklizavao u zaborav, otvarale su se nove bliskoistočne priče svrstavane u našim glavama na dvije strane. Na jednoj strani su one isklijale na vještačkom sjemenu i “Monsanto činjenicama”  čiji je cilj bio poraziti raznolikosti, svjetske slobode i duše koje im pripadaju. Nastavak tog projekta već živimo: Satari vojno, duhovno i egzistencijalno, pa onda podijeli, rasturi, usitni, raseli. Rugaj se uspomenama na vremena kada najvažniji uslov za osmijeh nije bio u džepu, već u srcu i duši, jer je sa takvom filozofijom bitisanja bilo vremena za život, ugodan i zadovoljan.

Na drugoj strani u ovoj priči su malobrojniji što su se oduprli usudu duhovne pustare koju na Zapadu nazivaju “liberalnim kapitalizmom”. Zapravo, moćnom sistemu koji od dobrih ljudi pravi zle, a boljoj prošlosti se smije oglašavajući čak i samo sjećanje na tu prošlost u kojoj  se smijalo i smrti – dekadentnom. A sila traži da se smrti moraš bojati.

U onom Kairu, davnih godina, stanovnici megalopolisa od golema tri groblja, Annassre, Sidi Oqba i Kaid Rayat napravili su Grad mrtvih. Tamo su svoje mrtve  sahranjivali u prostorijama nalik na prave, lijepe kuće sa prozorima i vratima, da duh umrlog može slobodno da uživa. “Kuće” su imale i nešto kao dnevni boravak gdje su bliski umrlom dolazili da ga posjete, sa njim divane i druže se. Bila je za mene to onda, tih osamdesetih, najuzbudljivije čudo koje sam vidio. Piramide su fascinirale dokazom grandiozne ljudske snage koja je sav onaj kamen mogla podići do pod nebo, ali Grad mrtvih u koji su ljudi počeli polako i da se naseljavaju i tamo žive u kućama sa svojim mrtvima, govorio je kako je i koliko život pobijedio smrt prihvatajući je kao normalni, neizbježni usud. Živeći sa njom postajala je bliska, ne kao strah i prijetnja već kao realnost. Sa njom, smrću, dijelilo se u uobičajenim razgovorima sa svojim mrtvim i dobro i zlo života, kukalo im se ili smijalo.

Divio sam se tada Taharu Ben Jallounu koji me jednim svojim tekstom odveo prvi put u Grad mrtvih. Pisao je Marokanac uz ostalo kako “u Gradu mrtvih smrt prolazi u širokoj fluorescentnoj galabiji, grohotom se smije ili ljuti i velikodušno udara duše koje se osjećaju umornima. Smrt se ovdje ne uzima suviše ozbiljno, nije teška i ne liči na skelet obučen u crno koji gazi vitlajući kosom. Ona se tamo kocka, igra domina, karata, pije gorak čaj, pregovara sa Bogom, šuruje sa Đavlom i naginje se nad neuhranjenu djecu kako bi ih vratila Gospodaru…”

Grad u kojem je to moglo biti tako, bio je grad koji je od jutra do sutra pjevao i sanjao, dočekivao i ispraćao, igrao i poklanjao, najmanje se žaleći i kukajući. Nikad nigdje nisam vidio toliko ljudi što su doista nadrasli one kalkulantske mjere “uspjeha” kojima se slobodni duh ruga, ma koliko bezdušje postalo moćno i slavljeno među novim pobjednicima i Zapada i Istoka. Na Zapadu je sila garant te pobjede koja je postala neprikosnovena vrijednost i model umjesto humanizma, ljudskih sloboda i prava kojima se taj svijet dičio do prije par decenija. Na Istoku se osvajalo razarajućim lažnim “proljećima” kojima su među Arapima ciljano napadnuti samo oni koji su nekada bili kolijevka nekog drugog, humanijeg Zapada. Sada im se eto baš ta baština knjiži kao dovoljan razlog da ih se satare. Partneri modernim imperijama su pustinja duše i oni koji joj u svakom pogledu pripadaju, uz pijesak do horizonta ispod kojeg je crnilo nafte. Takvi duhovno hendikepirani se ne vesele i ne pjevaju ni kada su sa živima, a kamo li sa mrtvima. Hladnoću  današnjeg modernog svijeta koji neće na Zapadu odreagovati na nasilje i dekadenciju predvidjeli su poodavno mudri profesori i analitičari realnosti ali, oni se ne slušaju, ne pitaju i ne poznaje ih se. I zašto bi kad nisu profitabilni.

Temeljni projekat moćnih podugo je već u tome kako poraziti one što su prestali da se boje smrti, radujući se životu u malim i velikim nadigravanjima. To nasilje rastakanja na globalnom planu za “liberalne” grabljivce još nije okončano. Zato se ne odustaje ni od rata u Siriji, Jemenu, Iraku…od ponižavanja Palestinica, proizvodnji nemira u Libanu, raspirivanja novih varnica na Balkanu i urušavanja Bosne, od novih starih okupacija Latinske Amerike i crne Afrike, do stalnih prijetnji atomskom bombom gdje zatreba. I neće odustajati sve dok samoproglašeni vlasnici svih tuđih sloboda na planeti ne budu osvojili ono što misle da im pripada. Po njima, pripada im sve. Za takvu grabež mora se pobijediti prije svega osjećaj svakodnevnog, tihog zadovoljstva normalnim životom i nepostojanje straha od smrti. Čovjek se mora ušutiti do debiliziranja i onda ga se može prevesti na stranu bezdušja.

Ovdje, u Bosni, taj do poniženja ušutkani dio nekada slobodnih ljudi već je progutao priču ne samo da istorijski nismo jedno, već nas se ponovo poziva i u rat jednih protiv drugih. Naravno da se tragom te realnosti u osnovnim školama više ne uči kao nekada da je inteligencija, uz ostalo, i poštivanje prethodnih iskustava. Nova je logika da samo u sukobu, gluposti i mržnji spram “njih tamo” možemo  opstajati, sa učiteljima te logike na vlasti. Evo nam bezbroj dokaza o tome oko nas minulih sedmica. I sadomazohističkih zadovoljstava tim činjenicama.

Paralelna i u biti ista priča odvija se na Bliskom istoku. Kobajagi razlika u praktikovanju vjere razlog je za dalju atomizaciju i otklizavanje prema svekolikoj društvenoj, moralnoj i povjesnoj dekadenciji. Sve do krvi – jer vjera je uzdignuta na nivo krvi – koja  mora da padne kobajagi zato što je drugačija od one koja određuje osvajače. U dugoj istoriji manipulacija islamskim svijetom, rijetko je kada “braću” okretao krvavo jedne protiv drugih njihov protivnik, lukavo ih uzimajući pod svoje, kako je to sada uspio interes Benjamina Netanyahua i njegovog okruženja, nagoneći zaljevske sunite protiv šiita. Prebogate skorojeviće sa pjeska, protiv onih što se nasmijani u ovozemaljskom siromaštvu i istorijskom bogatstvu  nadigravaju i sa smrću i duhovnim pustahijama. Baš kao oni Egipćani što žive u Gradu mrtvih u Kairu i baš ih briga i za naftu i šiizam i sunizam. I za Aramco, razne JP Morgane i slične. Ne plašeći se mrtvih.

A to što ih se ne tiče halapljivost novih siledžija, i ne kukaju, stvar je stanja posisanog iz davne istorije Kaira i Aleksandrije, Damaska, Bagdada ili Isfahana, a ne iz skorojevićke pustare duha. Sjećam se dobro Egipćanina Alija, vrtlara u ambasadi u Jordanu, koji je prije deceniju uzgojio najveći i najljepši limun u Ammanu tvrdeći da je takav i toliki jer “razgovaramo sa njim, a drvo to razumije”. Pričao mi je tada da ima rođaka u Gradu mrtvih u Kairu znajući da znam o čemu priča, tvrdeći kako njih tamo taj život na neki jednostavni ljudski način “prosvjećuje”.

Na sve ovo, na potrebu da otvorim kutije stare vlastite arhive na kojima je napisano jednostavno  “Moj Egipat”, i pronađem priče o smislu života mimo ovozemaljskih  mjerila poraženog civilizacijskog duha, natjerala me vjestica od prije neki dan o izvjesnom Nabihu al-Wahsu iz Kaira, advokatu pozvanom u “Infrad Show” kairske tv kuće, u raspravu o zakonu i prostituciji. Dotični advokat je, jasno, neko ko ima ime što nešto zači u struci i javnom životu. Obzirom na sadašnju tamošnju situaciju – za razliku od vremena Hejkala i Al Ahrama, Al Gomhouriye, Al Ahkbara – on nije mogao biti neki liberalni protivnik režima i generala, već naprotiv, neko čiji će “pravnički vaz” pred kamerama zadovoljiti tamošnje, sada poslušne urednike. Moralo je narodu biti jasno o čemu se radi. Nabih al-Wash na tom poslu više nije usamljen. Urednici su znali koga su pozvali. Na Zapadu se to danas zove demokracija. Ona koja je i Hitlera izabrala.

U arapskom svijetu se ni danas ne smije slobodno birati. Bogove nameću sa strane. U Egiptu su to ponovo Seti i Had, bogovi podzemnog svjetla i tame.

Advokat Nabih doživio je zvjezdani trenutak onim nastupom na tv. Zadovoljniji od njega bili su oni što su ga takvog “odgojili” minulih decenija. I mudrost moćnih faraona, i dobri ljudi Kaira kojih se sjećam iz osamdesetih, poraženi su. Zato je Nabih al-Wash mogao hladno te noći ustvrditi kako je “nacionalna i patriotska dužnost građana seksualno šikanirati i silovati ženu koja je odjevena tako da je odjeća otkriva…”.

Pod noge mračnog dijela istorije bačeni su jedna država i narod čiji se glavni grad stoljećima dičio pravom da ga zovu Misr. Egipćani tako zovu zemlju uopšte i svoju zemlju posebno, u punom smislu te riječi. Zapravo u najpunijem, ili svakom smislu te riječi. Prastare knjige kažu da su felasi uz i niz Nil odvajkada zvali Kairo “Misr um al-dunya”, ili Majka svijeta. Na neki način približili su im se samo još Iranci dajući ime jednom od svojih  božanstvenih gradova – Isfahan. Značenje te riječi je – “Pola  svijeta”. Svi ostali zajedno su druga polovina.

Projekat je uspio. Ubijanje Egipta i srozavanje povjesno grandioznog Kaira na ovakvu legalizaciju primitivizma kroz tzv. “arapsko proljeće” ukradeno istinski slobodnima u startu pa pretočeno u polugu debilizacije društva, što mu je i bio inicijalni vanjski cilj – nije slučajna priča. U Kairu danas istinski kulturološki reperi nisu više oni mali nasmijani i dobri ljudi što su obilježavali duh epohe noseći u sebi iskonski gen veličine. Nije to ni Sfinga sa piramidama, Nil sa falukama ili Kairski muzej sa čudesima nevjerovatnim. To su sada organizovani proizvođači straha koji noću bauljaju unaokolo, terorišu žene što su u ona vremena slobodno mogle u ponoć ne samo preko Tahrira i Zamalekom, već i bezmalo svuda unaokolo. Evo tim hordama sada i “patriotskg naloga” za silovanje onima nepropisno obučenim.

To je ono što nije bilo, a Zapad je htio da bude, da Istok ne bi postao previše svoj i neposlušan. Tako su dirigovana “proljeća” pretvorena u najcrnje zime a “Muslimanska braća” u groteskni pokušaj inauguracije nove demokracije sa njima kao predvodnicima. Vjerska čišćenja i progon slobodnih uz uzdizanje raznih kreatura sličnih advokatu Nabihu, doveli su “Majku svijeta” do maćehe Egipta.

Ništa u tom srozavanju nije slučajno. Plan za nastavak je u idejama o podjeli na tri. Sirije, Iraka, Egipta. Jemen se mora satrati i zatvoriti krug oko Irana koji je problem i zato što ta velika zemlja kao da sada kapitalizira decenije političke zatvorenosti i sankcija izvana. To im je donijelo najmanje dva dobitka. Prvi je preživljavanje autentičnosti u blokadi spram dekadencije “neoliberalizma”, političkog i ekonomskog mafijaštva. I drugo, što ih je ta zatvorenost okrenula najvećoj unutrašnjoj vrijednosti svake ozbiljne zajednice – vlastitim generacijama mladih i njihovim potencijalima koji su se pokazali izuzetnima. Ukratko, paradoksalno je ali tačno da se izolacija pred “dobrotom” zapadne otimačine na Istoku i uništavanja svega pozitivnog a autentičnog, pokazala spasonosnom u očuvanju i snaženju vlastitog  identiteta.

Egipat to, očigledno, u ovom trenu svoje povjesti ne uspijeva. Baš zato što je (pre)velik u usporedbi sa “braćom” pa mora ostati glavni garant “mira”, a zapravo ekspanzije različitih osvajačkih ambicija i Izraela i Saudijske Arabije – uz mnoge druge.  Kairo je morao pasti. Javni tv poziv na silovanje u emisiji koja se bavi zakonodavstvom, i to u znak odbrane nacionalnog identiteta koji je “ugrožen” pocjepanim farmericama na koljenu ili na zadnjici, zapravo je pobjeda koncepta razaranja nekada homogenih i civilizovanih društava. Kada se to postigne, a postiže se, poništavanje država i njihovo pretvaranje u puke terene različitih eksploatacija posao je za klonirane administrativce u kancelarijama novih bogova – korporacija i poslovno političkih kompanija što proizvode bijedu ogromne većine u ime bogatstva ogromne manjine.

Radi kakvog – takvog mira u vremenima koja su čovjeku još preostala, ne treba otvarati kutije sa uspomenama na doba kada su se i storije o duši, dobru i zlu, ljudima i politikama po svijetu zvale drugačije.

Avangarda 















21.11.2017.

ŽENA MI JE MUSLIMANKA

Žena mi je muslimanka


VEDRAN SRŠEN

Autor 18.11.2017. 


Žena mi je muslimanka

I danas gospodin Lučić, promovirajući svoje ideje šeta Hrvatskom punih usta borbe protiv svih oblika totalitarizma, zaboravljajući da je i sam u jednom nesretnom vremenu za sve Bosanceihercegovce bio značajan obavještajno sigurnosni kotač u tvorevini koja se zvala HR Herceg Bosna, koja je pod potpunom kontrolom držala javni i kulturni, civilni i vojni, dakle cjelokupni život na području koje je nadzirala, otvarajući i logore za osobe nepoćudne režimu, a sve su to ozbiljne karakteristike totalitarnog sustava, pa ispada da je i sam Lučić bio dio jednog totalitarnog režima. Zato kada vidim da upravo takvi viču najviše o komunističkom totalitarizmu, prvo što mi padne na pamet je – „tko o čemu, a kurva o poštenju“.                       

Prvi obavještajac Bobanove Zajednice, a kasnije i propale Republike Herceg Bosne, do podne policajac a poslije podne znanstvenik povjesničar, viši znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, profesor na Filozofskim fakultetima u Mostaru i Zagrebu Ivo Lučić, tumačio je svim svojim akademskim autoritetom, znanjem i titulama novinaru Novog lista u nedavnom intervjuu kako su stare komunističke strukture prisutne i danas u Hrvatskoj – „svugdje gdje je preživio sustav nereda, nerada i korupcije“, vezujući korupciju kao svojinu komunističkog sustava, te optužujući tako komuniste kojih nema na vlasti već punih 27 godina i za naše današnje probleme. I tek što je uvaženi Ivo Lučić korupciju proglasio komunističkim čedom, stiže vijest kako je njegov najdraži, najbliži i najmlađi brat Milan upravo pod sumnjom za korupcijske malverzacije, te mu je istražni sudac  Županijskog suda u Zagrebu odredio čak i istražni jednomjesečni pritvor. Otkud  korupcija, to komunističko čedo, sada u našoj katoličkoj obitelji, kada sam tu istu korupciju koristeći operativno-obavještajne znanstvene metode adresirao komunistima, čudi se naš viši znanstveni suradnik Ivo Lučić, pitajući se – gdje sam fulao?

No, Lučići se nikada ne predaju, pa malo znanstvenik, malo udbaš Lučić uporno ponavlja kako je „lustracija nužna jer su stare komunističke strukture ovladale institucijama“, ističući da on ima „obvezu prema društvu i istini“. A istina je u brojkama koje kažu, ali Lučić to ne želi čuti, da je hrvatski narod najveći gospodarski prosperitet doživio u socijalizmu kada je privreda i BDP u SR Hrvatskoj  rastao po prosječnoj stopi od preko 7 % godišnje, a broj onih koji su se izjašnjavali kao Hrvati povećan za milijun ljudi, sa 3.5 na 4.5 milijuna osoba. Danas rasta nema ili je minimalan, BDP je manji nego prije 1990. godine, zarade su manje nego u socijalizmu, a i nas je sve manje. To su brojke i to je znanost gospodine uvaženi viši stručni suradniče, tako da je tvoja „obveza prema društvu i istini“ obična floskula i podvala. Jer, da nije tako, lustrirati bi trebalo  ne one koji su osiguravali rast i razvoj gospodarstva i naroda, već one koji tom narodu uništiše privrednu osnovu korupcijom i kriminalom, te mlado i staro odlazi trajno napuštajućo zemlju u kojoj možeš biti  malo policajac, udbaš ili general, malo naučnik ili profesor, i da ti uvijek bude dobro i da vječno živiš na državnom budžetu, jer sve su tvoje titule uz budžet vezane, uz proračun kojeg puni raja , a ti prazniš.

Omiljena tema našeg dr. Ive Lučića su „zločini od Vladivostoka do Trsta koje su pratila uvjeravanja da se to čini za bolje sutra. Činiti zločine zbog boljeg sutra je ludost“.

Tako je profesore generale Lučić. Ali kako je zločin uvijek zločin, bez obzira tko, gdje i kada ga je napravio, počinio, oni dakle imaju crtu univerzalnosti, to isto treba vrijediti i za zločine koji su počinjeni od Ljubuškog, do Mostara i Ahmića u vrijeme kada je naš sveučilišni profesor  Ivo Lučić, važna karika u vlasti na području Herceg Bosne kao utemeljitelj sigurnosno informativne službe HVO i njen načelnik. Otvaraju se logori za Bošnjake u Dretelju i Heliodrom kod Mostara – govorilo se to je za bolje sutra. Doktore Lučiću – „Činiti zločine za bolje sutra je ludost“, ili to možda ne vrijedi kada je u pitanju Herceg Bosna i logori za Bošnjake?

U travnju 1994. godine imao sam prometnu nesreću, samnom je u bolničkoj sobi ležao A. Iz Metkovića, Hrvat koji mi je pričao o kamionima koji su dolazili pred stambene zgrade u Čapljini gdje je živio sa obitelji, ženom i djecom, kamionima u koje su uguravali nepoćudne. Iako Hrvat, odveden je i ulogoren na Heliodromu. Kada sam ga upitao za razlog, reče: „Žena mi je muslimanka“. Naguravanje u kamione, usputno batinanje, ponižavanje i neljudskost, mržnja i zloća, sve smo to vidjeli u Schindlerovoj listi Stevena Spielberga. Žao mi je poštovani doktore Lučić. Mogao si biti Schindler, ali ti si izabrao biti Her Lučić.

I danas gospodin Lučić, promovirajući svoje ideje šeta Hrvatskom punih usta borbe protiv svih oblika totalitarizma, zaboravljajući da je i sam u jednom nesretnom vremenu za sve Bosanceihercegovce bio značajan obavještajno sigurnosni kotač u tvorevini koja se zvala HR Herceg Bosna, koja je pod potpunom kontrolom držala javni i kulturni, civilni i vojni, dakle cjelokupni život na području koje je nadzirala, otvarajući i logore za osobe nepoćudne režimu, a sve su to ozbiljne karakteristike totalitarnog sustava, pa ispada da je i sam Lučić bio dio jednog totalitarnog režima. Zato kada vidim da upravo takvi viču najviše o komunističkom totalitarizmu, prvo što mi padne na pamet je –

„tko o čemu, a kurva o poštenju“.

Briljirao je profesor Lučić nedavno u HTV-ovoj emisiji „U svom filmu“ Tončice Ćeljuske . Njegove udbaško-znanstvene konstrukcije – „U društvu se stvara depresija, slave se oni koji odlaze iz Hrvatske i tako potiče iseljavanje“, optužujući tako novinare da su oni ti koji stvaraju klimu, te da ljudi zbog njih napuštaju Hrvatsku, a ne zbog onih koji gotovo 30 godina  nekažnjeno otuđuju državnu imovinu i stječu bogatstvo korupcijom i kriminalom a za što je, vidimo, osumnjičen i njegov brat Milan.

I znanstvenik utvrdi, a Tončica šuti, niti da komentira – „Iseljavali su se ljudi i u doba Jugoslavije, ali se o tome tada nije smijelo govoriti“.

Jadna naša znanost i jadni naš doktor znanosti!

Sam sam kao srednjoškolac a i kasnije napisao više članaka o „odljevu mozgova“ kako se to tada zvalo, u našem lokalnom listu, a to je bila stalna tema komentatora Danasa, VUS-a i NIN-a, Vjesnika, Oslobođenja i Politike, a i Slobodne Dalmacije i drugih novina. Ne samo da je to bila priljepčiva novinarska tema, već su i Republički Zavodi za zapošljavanje imali ugovore sa njemačkim regionalnim Zavodima kako bi našim ljudima koji su u potrebi za poslom u Njemačkoj olakšali pristup radnom mjestu. I sada dođe prof. dr. znanosti Lučić i kaže kako je to bio tako zločinački režim da ako, parafraziram, o iseljavanju ljudi zucneš završiti češ na Golom otoku. Ovaj čovjek je smiješan, a znanstvenici ne bi smjeli biti smiješni.

Republika Hrvatska je u teškoj situaciji. Ona najbolje ljude koje ima „izvozi“ na Zapad, a sa Istoka uvozi ne baš najbolju „robu“.

Ona istjeruje Đikića, a uvozi Lučića.

Ona mijenja Đikića za Lučića.

Samo nas Bog može spasit.

Bože čuvaj Hrvatsku!






21.11.2017.

OŽILJCI RATA

Ratni oŽILJCI 

21. 11. 2017.



Prava Srba u kantonima s hrvatskom većinom se ne poštuju već 15 godina: Mostar

////////////////////////////////////


//////////////////////////////////////////

/////////////////////////////////////
//////////////////////////////////

Mediji uoči presude Mladiću: 'Kampanja suza'


Neki od naslova i tekstova

Neki od naslova i tekstova

Umesto onoga za šta je Ratko Mladić optužen i zašto mu se sudi, naslovne strane većine dnevnih listova, uglavnom tabloidnih, prvostepenu presudu dočekuju različitim, pa i romansiranim pričama o Mladićevoj predratnoj prošlosti, ispovestima članova porodice, tekstovima o njegovom zdravstvenom stanju, navodima o zaverama zapadnih službi, statistikom haških presuda...

Situacija koja je aktuelna, ali ne i nova, dovela je do toga da gotovo pola Srbije ni ne zna zbog čega je Mladić uopšte u Hagu, upozoravaju stručnjaci.

„Sve tajne Ratka Mladića“, „Osuditi Mladića, umreće za tri meseca“, „Haški doktor Mengele ubija Ratka Mladića“, „Da li je haški Tribunal bio najveći logor za Srbe“...

Tako glase neki od naslova koji su se mogli videti na policama kiosaka u Srbiji ili unutar stranica mahom tabloidne štampe.

Nisu izostale ni fotografije mladog Ratka Mladića iz porodične arhive, pozdrav koji je uputio čitaocima jednog od tabloida, kao ni citati iz „poverljivog dopisa haškog tužilaštva zapadnoj obaveštajnoj agenciji“ u koji je drugi tabloid, po sopstvenoj tvrdnji, imao uvid.

Čitaoci su, međutim, ostali uskraćeni za navode optužnice po kojoj mu je poslednjih pet i po godina suđeno u Hagu.

A u njoj su, između ostalog i genocid nad više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i dečaka iz Srebrenice tokom 1995. godine, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, terorisanje lokalnog stanovništva u opkoljenom Sarajevu, uzimanje pripadnika mirovnih snaga UN za taoce...

„1945. godine u Nemačkoj se desilo nešto što su kritički intelektualci poput Klausa Mana i sličnih nazvali 'kampanjom suza'“, rekao nam je Velimir Ćurguz Kazimir, osnivač medijske arhive Ebart.

Aktuelna dominacija sentimentalnih ili zavereničkih informacija nad detaljima iz optužnice, dodaje, upravo ga podsećaju na to. „U ovome što se dešava u Srbiji ja, na neki način, prepoznajem tu opasnost da kroz bujanje sentimenta o tragičnoj sudbini Ratka Mladića, o njegovoj vojnoj časti, zaveri protiv Srbije i tako dalje, da se ni jednom ne pomene zbog čega je on u stvari optužen... Znači ne postoji nijednog trenutka taj argument, da kažem – hej ljudi, između sedam i osam je hiljada muškaraca i dečaka, mladića i staraca, ubijeno u Srebrenici“.

Delovi optužnica i opisi u njima navedenih zločina, punili su međutim naslovnice i stranice štampe u prvoj polovini ove godine, u danima kada je aktuelni kosovski premijer Ramuš Haradinaj bio priveden u Francuskoj, ili u oktobru kada se čekala prvostepena presuda Suda BiH Naseru Oriću.

Ta pojava međutim, ukazuje stručnjak za međunarodno pravo Ivan Jovanović, niti se događa samo u Srbiji, niti su za nju krivi isključivo mediji.

„To je taj pokušaj da se uvek minimizira zločin naših, a da se istakne ono što je nama rađeno... Na taj način su se haškim suđenjima bavile i intelektualne elite i pravni profesionalci – pravnici, profesori, advokati, i političari, a mediji imaju tu veliku odgovornost jer sami mogu da postavljaju pitanja i da temu šire na suštinu suđenja“, rekao je Jovanović.

Način izveštavanja poput ovog uoči izricanja prvostepene presude Ratku Mladiću, vodi ka tome da javnost nikada zapravo i ne sazna detalje o zločinima koji su činjeni, ukazuje Jovanović i ističe da su građani Srbije, u velikoj meri, neinformisani o tome šta je utvrđeno na suđenjima za ratne zločine, odnosno zbog čega je neko eventualno bio osuđen.

„Uglavnom se svodi na to da smatraju da je neki oficir bio 'na pogrešnom mestu u pogrešno vreme' i da ga je samim tim što je bio visoko rangiran, kao što je bilo na primer u slučaju Lazarevića, zadesila nesreća pa je bio osuđen, što naravno nema veze sa istinom“.

Gotovo identična slika u medijima se videla i u mesecima nakon hapšenja Ratka Mladića.

O tome najbolje svedoči istraživanje koje je oktobra 2011. godine sproveo Ipsos strateški xafsing za Beogradski centar za ljudska prava i misiju OEBS-a u Srbiji, a prema kome su ispitanici - građani Srbije, iskazali veoma malo znanja o dešavanjima iz devedesetih.

42 odsto njih nije ni znalo za šta se sudi Mladiću i Radovanu Karadžiću. Istovremeno međutim, kako je primetila tadašnja predstavnica Sekretarijata Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, svi su znali sve o jagodama koje je Mladić navodno tražio tokom prvog saslušanja.












21.11.2017.

FRANCIS BOYLE : BOJIM SE DA ĆE HAŠKI TRIBUNAL PRESUDU RATKU MLADIĆU 'OČISTITI' OD NEKIH DOKAZA...

Francis Boyle : Bojim se da će Haški tribunal presudu Mladiću ‘očistiti’ od nekih dokaza…

Novembar 21. 2017.


Vjerujem da će bivši komandant vojske Republike Srpske Ratko Mladić biti osuđen za zločine za koje je optužen, kao što je bio slučaj s bivšim predsjednikom RS-a Radovanom Karadžićem – kazao je profesor međunarodnog prava na Univerzitetu u Illinoisu i pravnik koji je zastupao Bosnu i Hercegovinu pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu Francis Boyle.

Međutim, on je u razgovoru za Fenu izrazio bojazan da će Haški tribunal presudu Mladiću “očistiti” od dokaza koji će uputiti na nesumnjivu činjenicu da su bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević, Beograd i Srbija bili ti koji su odgovorni za sve ono što je Mladić radio u BiH.

Ugledni američki pravnik tvrdi da je Milošević imenovao Mladića da preuzme njegovu kampanju etničkog čišćenja i genocida u BiH.

– Mladić je sva naređenja primao od Miloševića, od njega je dobijao naoružanje, čak su i penzije bile isplaćivane iz Beograda – istakao je.

Međutim, Boyle ne vjeruje da će bila koja od ovih činjenica biti u presudi, mada je mišljenja da Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ima sve ove dokaze, jer je od Srbije bilo zahtijevano da preda zapisnike sa sastanaka Nacionalnog Vijeća sigurnosti Haškom Tribunalu.

– Ali, Haški tribunal nije ništa uradio s tim prilikom donošenja presude lideru Srpske radikalne stranke Vojislavu Šešelju, što je skandalozno i sramno. Isto se odnosi i na slučaj presude Karadžiću – naglasio je.

Stoga, poznati profesor međunarodnog prava kaže da će Mladić biti osuđen, ali da se boji da će dokazi o kontroli koju je imao Beograd biti izbrisani.

– Razlog tome je, kao što sam i ranije govorio, što Sjedinjene Američke Države i evropske zemlje, koje praktično upravljaju Haškim tribunalom, jednog dana žele integrirati Srbiju u NATO i EU, a to se ne može uraditi ako Haški tribunal i Međunarodni sud pravde optuže Srbiju da je kriva i odgovorna za genocid u BiH – istakao je.

Zbog toga su, smatra Boyle, ti dokazi “izbrisani” iz presuda Karadžiću i Šešelju, tako da bosanskohercegovačke vlasti nisu imale nikakve informacije koje bi im zaista koristile da ponovno pokrenu tužbu BiH protiv Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije, za genocid, koja je prvobitno bila pokrenuta 1993. godine.

– Naravno, ovo je moje mišljenje, ne znam šta će se tačno desiti, možda se i iznenadim. Možda će se čudo i desiti, možda će Haški tribunal u presudu Mladiću uključiti sve dokaze, koje nesumnjivo imaju, da je Srbija izvršila genocid širom BiH, kada je ubijeno 100.000 ljudi, silovano 40.000 žena i uništeno tri četvrtine države – istakao je bivši agent BiH pred Međunarodnim sudom pravde.

Ali, ponovio je da sumnja u to, imajući u vidu presude Karadžiću i Šešelju.

Boyle je mišljenja da postoji plan i program da se BiH “rascjepka” i uništi, tako da, po njemu, presuda Mladiću neće imati nikakav uticaj na pomirenje, a razlog tome je što vlasti u SAD-u i Evropi to ne žele, jer “oni žele da iscjepkaju i unište BiH”.

– Imat ćete veliku Srbiju, uključujući Republiku Srpsku, veliku Hrvatsku, koja će uključiti Herceg Bosnu, a sve to vodi unazad do plana za podjelu BiH sa sastanka bivšeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i Miloševića, u Karađorđevu u Srbiji, 1991. godine – naglasio je.

Stoga, američki profesor ne vjeruje da se može doći do bilo kakvog pomirenja, jer kako je rekao, to se ne može postići dok su monstrumi koji su počinili genocid još uvijek na vlasti u Republici Srpskoj, dok s druge strane Tuđmanovi ljudi, koji su sada ponovo na vlasti u Zagrebu, još uvijek forsiraju formiranje Herceg Bosne.

– Agenda je još uvijek ista, a u takvim okolnostima, nažalost, ne vidim da će doći do pomirenja – zaključio je Boyle u razgovoru za Fenu.

(Kliker.info-Fena)

/////////////////////////////////////////

NJEMAČKA ŠTAMPA: "Amerikanci jurili Karadžića sa gorilama, Mladića štitio Bulatović, aktuelni ambasador Srbije"

Njemačka štampa piše o Ratku Mladiću zbog presude koja se u Haagu očekuje u srijedu, a istorijom hapšenja osumnjičenih za ratne zločine se bavi FAZ, prenosi DW.

“Generala nema ko da traži" – naslov je pod kojim je Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) objavio tekst o Ratku Mladiću.

 

Novinar Mihael Martens članak počinje pričom o – Radovanu Karadžiću i tome kako su “Amerikanci" svojevremeno, da bi ga uhvatili, htjeli da mu naprave zasjedu na nekom od puteva kojima se, sa svojom pratnjom, prebacivao iz skloništa u sklonište. 

“Amerikanci su bili sigurni da neće nasjesti na neki od starih trikova kao što je insceniran kvar nekog automobila ili fingirana policijska kontrola. Jedan od elitnih vojnika se sjetio američkog treš-horora 'Motel pakao' iz 1980, u kojem su ubice u noći na put poređale krave od kartona da bi natjerali žrtve da izađu iz automobila i savladali ih. Tako je rođena ideja o gorili kojim su američki specijalci htjeli da zapanje Karadžića i njegovu svitu na nekom putu." 

“Iz Amerike je avionom stigao majmunski kostim, i plan je tekao perfektno, izuzev jednog detalja: Karadžić se nije pojavio". 

“Epizoda sa gorilom se može pročitati u knjizi Krvnikov trag. Kako je potraga za balkanskim ratnim zločincima postala najuspešniji lov na zločince na svijetu. Napisao je Džulijan Borger, šef spoljnopolitičke rubrike britanskog lista Guardian, koji je ranije izvještavao i o Balkanu." 

NATO u početku nije ni tražio Mladića. 

“Tek sa reizborom (Bila) Klintona kao predsjednika SAD i uspijehom Tonija Blera u Velikoj Britaniji u maju 1997, glasovi poput onog ministarske spoljnih poslova SAD Madlen Olbrajt dobili na težini. Ona je opominjala da proces obnove u Bosni nikada neće uspjeti ako glavni odgovorni za 100.000 mrtvih, kao i milione invalida, prognanih i duševno oštećenih prođu bez kazne. Naposlijetku su se zemlje NATO dogovorile da sačekaju lokalne izbore u Bosni 1997. i da potom pod američkim vođstvom počnu operaciju sa ciljem da se uhapse Karadžića i Mladića." 

Dalje se navodi kako je u julu 1997. Počela operacija “Tango" za koju su se britanski elitni vojnici pripremali u selu od kulisa sagrađenom u engleskom Herfordširu – oni su poslije toga neupadljivo prebačeni u Bosnu i Hercegovinu. Njima je uspjelo da uhvate neke nepoznate osumnjičene koiji nisu oko sebe imali jaku mrežu zaštitnika. 

“Tango je prekretnica: prvi put su u hapšenjima učestvovale jedinice NATO. Sada češće uspeva da se tražene osobe savladaju, oni koji su,doduše, počinili užasne stvari, ali nisu imali odlučujuću ulogu u ratnim zbivanjima…" 

“Bosna je sa mnogo vojnika stacioniranih pod zastavom SFOR krajem 90-ih godina za Mladića ipak postala suviše nesigurna. On odlazi u Srbiju, gdje ga više ne štiti vod tjelohranitelja, već čitava država. U Srbiji još vlada Slobodan Milošević koji je i sam optužen pred Tribunalom za ratne zločine i kojem ne pada na pamet da sarađuje sa sudom. Zato su se mnogi Srbi iz Bosne koji su optuženi pred Tribunalom sklonili u Srbiju. Tamo njihovi zapadni lovci ne mogu da ih slijede. Bar ne do septembra 1998, kada je CIA u Sarajevu zavrbovala četvoricu plaćenika, bosanske Srbe koji su za vrijeme rata ostali u gradu pod opsadom da bi se na strani muslimana borili za multietničku državu, i poslala ih u Srbiju da otmu Stevana Todorovića." 

“Todorović je u ratu bio šef policije u jednoj bosanskoj varošici. Tukao je zatvorenike iz obijesti, druge primoravao na međusobni oralni seks – uobičajeni program. Poslije rata živi neupadljivo u jednom srpskom gradiću. Ali, bosanski Srbi, podizvođači radova CIA, su ga nanjušili, upali mu u stan, savladali ga, vezali i ubacili u prtljažnik automobila, neopaženo stigli do Drine, prebacili ga dereglijom preko rijeke i ostavili ga na drugoj obali (…)" 

“U sudskim dokumentima o tome ni danas ne može da se nađe ništa o njegovoj otmici. Tamo stoji: Stevan Todorović, osuđen na deset godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, uhapsile ga 27. septembra 1998. Multinacionalne stabilizacione snage SFOR. Posijle slučaja Todorović, optuženi pred Haškim tribunalom koji su pobjegli za Srbiju postaju budniji". Druga slična akcija – nije uspjela. 

U nastavku se opisuje Mladićeva svakodnevica u vremenu u kojem je u Srbiji bio dobro zaštićen, sve do prevrata od 5. oktobra 2000, poslije čega je izgledalo da je država koja je štitila Mladića, postala istorija. 

“Novi reformski orijentisani šef vlade Zoran Đinđić pustio je da budu uhapšene neki ljudi nižeg ranga iz klike ratnih zločinaca, a u junu 2001. izručio je čak Slobodana Miloševića Hagu. Ali Đindić kontroliše samo dio zemlje. Njegov unutrašnjepolitički protivnik, jugoslovenski predsjednik Vojislav Koštunica, protivi se saradnji sa Haškim tribunalom, a uspostavio je vlast nad tajnom službom, u kojoj su glavnu riječ vodile stare snage. Šef tajne službe Rade Bulatović, danas ambasador Srbije u Ukrajini, pobrinuo se – sa svojih 2000 zaposlenih – za to da Mladić ostane nedodirljiv. (…) Ovaj je i pored toga postao ekstremno oprezan." 

“Kada je u martu 2003. još ubijen i Đinđić, zato što je stara garda strahovala da bi on mogao da ozbiljno poradi na evropeizaciji Srbije i kooperaciji sa Hagom, izgledalo je kao da su za Mladića došla bolja vremena – dok se Kosovo 2008. nije proglasilo nezavisnim, a Vojislav Koštunica slijedstveno tome izgubio vlast u Beogradu. Šef tajne službe Bulatović uspijeva da se održi neko vrijeme, no, nekoliko mjeseci kasnije, srpskom predsjedniku Borisu Tadiću, koji hoće da upotpuni Đinđićevo djelo, uspijeva da preuzme kontrolu nad tajnom službom. Već nekoliko dana nakon Bulatovićeve smjene u julu 2008, uhapšen je Karadžić kojeg je stara tajna služba opskrbila novim papirima…" 

“Mladić shvata da zaista mora da se skloni u podzemlje." 

“Smrtno je bolestan kada ga u maju 2011. nalaze u jednom selu nedaleko od rumunske granice, jer se jedan član njegove porodice izbrbljao na telefonu. Mladić živi u jednoj kući bez grijanja, zapušten je, ruina. Kada je vidio da jedinice MUP-a opkoljavaju kuću, odmah je shvatio da je njegovo bjekstvo završeno", piše Mihael Martens za Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ).

21.11.2017.

FRA DRAGO BOJIĆ : NAŠA DRUŠTVA SU DRUŠTVA ZLIKOVACA, VRLINE SU ODBAČENE

Fra Drago Bojić : Naša društva su društva zlikovaca, vrline su odbačene

Novembar 21. 2017.


Bosanski franjevac, teolog i publicista Drago Bojić spada u red onih rijetkih intelektualaca u BiH koji se još uvijek može s pravom nazvati intelektualcem.Čovjek koji uprkos raznim pritiscima ne odbija kritički govoriti o problemima s kojima se suočava poslijeratno bh. društvo u intervjuu za agenciju Patria govori o vezi između religije i politike, zloupotrebi religije u političke svrhe…

NAP: Posljednji popis stanovništva u BiH pokazao je da se većina stanovništva deklariše kao vjernici, a čini se da nikad nije bilo više kriminala, međusobne mržnje među ljudima, što je suprotno onome što bi istinski vjernici trebali da osjećaju. Kako objašnjavate taj fenomen?

Bojić: To što se neko deklarira religioznim ili vjernikom još uvijek ništa ne govori o sadržaju i kvaliteti njegove vjere. Ljudi su devedesetih godina na ovim prostorima masovno prigrlili religiju jer su osjetili da dolazi „vrijeme religije“ i da će u novonastalim društvima religija imati veliku moć. Mnogi su preko religije došli do pozicija i moći jer je religijska pripadnost uz nacionalnu garantovala i garantuje povoljniji društveni status, bolji posao, karijeru. Zbog toga se tako veliki broj ljudi i danas izjašnjava vjernicima.

Istodobno, oni koji ne pripadaju ni jednoj religijskoj zajednici u našim društvima se stigmatiziraju i nije jednostavno izdržati prezir i gnjev vjernika. Pogledajte kako se ova društva odnose prema djeci koja ne pohađaju vjeronauku i njihovim roditeljima. Oni su dehumanizirani, smatra ih se ljudskom šljamom i najradije bi ih se odstranilo iz društva. Za takav odnos prema ljudima izvan religijskih zajednica najveću odgovornost snose vjerski službenici koji svojim istupima protiv ateista rasplamsavaju mržnju prema njima.

Kad govorimo o vjeri na našim prostorima, ovdje je riječ prije svega o vjeri kao pripadnosti vjerskoj zajednici i o njezinom identitarnom, tradicijskom, kulturološkom i folklornom aspektu. Riječ je, dakle, o manifestativnoj, paradnoj i obrednoj vjeri koja ne zahvaća dublje u čovjekov život, pogotovo ne kad je riječ o moralnosti. Zato se i događa da baš oni koji najviše u javnosti mašu svojom vjerom, često čine najgora zla i najveće zločine. Pod plaštom vjere i s Božjim imenom na usnama sve je dopušteno i sve se može opravdati. Gotovo svi ratni zločinci su vjernici, puna su ima usta vjere i Boga. Vjernicima se smatraju i oni koji su opustošili ovu zemlju, koji pljačkaju javno dobro, koji eksploatiraju radnike. I kriminalci se pozivaju na Boga. Bog je nezaštićen i svako se može pozivati na njega.

NAP: Često ste govorili o sponi između HDZ-a i Katoličke crkve u BiH. Postoji li unutar crkve neka snaga, i koliko je ona jaka, koja se može suprotstaviti zloupotrebi vjere u političke svrhe?

Bojić: Postoje pojedinci koji ne podržavaju tu spregu, ali njih je premalo da bi nešto promijenili. Taj otpor uzima puno energije, troši ljude i mnogi se umore i zašute. Većina u vjerskim zajednicama spregu s politikom i nacionalnim strankama ne doživljava kao zloupotrebu vjere nego kao trenutno opravdano i nužno stajanje uz svoj „napaćeni narod“, kako se to često kaže. Budući da to i političkim i vjerskim elitama donosi korist, svim sredstvima nastoje održati taj savez.

Dobri odnosi s političarima iz HDZ-a donose katoličkim vjerskim službenicima lične koristi, a zajednicama ili institucijama koje vode izdašne donacije. Budući da HDZ ima veliku moć i budući da političari te stranke na različitim nivoima raspolažu s finansijskim sredstvima i odlučuju o donacijama, mnogi katolički svećenici im se uliznički izručuju, a odužuju im se tako što ih podržavaju na izborima i što ih povodom velikih blagdana stavljaju u prve redove crkava. Taj savez i ljubav preko donacija i oltara savršeno funkcionira i on će trajati dok god i jedna i druga strana budu od toga imale koristi.

NAP: HDZ godinama opstaje na vlasti na matrici o ugroženosti Hrvata, a čini se da Hrvati najčešće odlaze iz zemlje iz onih sredina gdje HDZ više od 20 godina ima apsolutnu vlast. Ništa bolja nije situacija ni s drugim krajevima u zemlji gdje vladaju neke druge stranke koje sebe vide kao ekskluzivne zaštitnike nacionalnih interesa poput SDA ili SNSD-a. Kako je moguće da ljudi ne vide to?

Bojić: Moć spomenutih stranaka proizlazi iz toga što vladaju općim dobrom, prirodnim resursima, javnim institucijama, nacionalnim (boračkim i braniteljskim) udruženjima i organizacijama. Oni koji su zaposleni u tim ustanovama ili pripadaju tim organizacijama su uglavnom njihovo glasačko tijelo i te stranke u svake izbore ulaze s ogromnom prednošću pred drugima. Imaju moć, novac i zastrašene i ucijenjene ljude koji rade ono što vođe i političke stranke od njih traže jer od toga imaju korist. Oni drugi koji nisu na nacionalnim i političkim jaslama su također zastrašeni i rijetko se usude suprotstaviti vladajućim elitama. Politika zastrašivanja koju provode velike stranke je stvorila društvo straha.

Ovo je društvo dvostruke zastrašenosti – i onih koji su dio vladajućih stranaka jer im ne smiju uskratiti svoju lojalnost i onih koji nisu u njima jer se ne usude suprotstaviti. Prvi su desubjektivizirani i depersonalizirani poslušnici koji moraju njegovati kult ličnosti svojih vođa i nacija. Drugi se uglavnom povlače u šutnju ili u nemogućnosti da išta promijene odlaze iz zemlje. Oni rijetki koji se ipak usude javno i kritički progovoriti izloženi su preziru i mržnji, a ponekad i prijetnjama ostrašćene i militantne stranačke mašinerije.

Ljudi ponajviše odlaze zbog lošeg socijalnog stanja u državi, ali nije zanemariv ni broj onih koji odlaze zbog toga što ne vide nikakvu perspektivu u ovoj politički nesređenoj i socijalno nesigurnoj zemlji i što ne žele živjeti u strahu, dugoročno ucijenjeni i poniženi, najčešće od vlastitih nacionalnih lidera, stranaka i njihovih politika.

NAP: Poslijeratni period na prostoru zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije može se nazvati i periodom revizije historije. Veliku ulogu u tome da nekadašnji zločinci postanu ugledne ličnosti odigrale su i vjerske zajednice. Kako je moguće da vjerski zvaničnici veličaju zločince, gdje je tu moral?

Bojić: Kad vjerski zvaničnici ili ljudi općenito veličaju ratne zločince, onda time nedvosmisleno pokazuju da nemaju ništa protiv zločina koji su počinjeni u njihovo ime ili za njihovu nacionalnu ili vjersku stvar. Štoviše, oni smatraju da su to herojska djela i veličanjem ratnih zločinaca žele dijelom participirati u kolektivnom zlu. Još davno je Hannah Arendt pisala da se moral srušio u puke mores – navike, običaje, proizvoljne konvencije – ne kod kriminalaca, već kod običnih ljudi, kod onih koji nisu ni pomišljali na to da dovedu u sumnju moralne propise sve dok su bili društveno prihvaćeni. Ratni zločini i ratni zločinci su društveno prihvaćeni, oni su u temeljima ovih društava i zato podršku ratnim zločincima mnogi smatraju moralno ispravnom i opravdanom.

Njemački filozof Immanuel Kant na jednom mjestu kaže da niko ko bi proveo život među zlikovcima, ne poznajući nikoga drugoga, ne bi mogao imati pojam vrline. Naša društva su prvenstveno društva zlikovaca u kojima su vrline zgažene i odbačene. Kako onda očekivati od novih naraštaja da ne postanu zlikovci kad žive i odrastaju među zlikovcima i kad vide da zlikovci bolje prolaze u životu!?

NAP: Rijetki su intelektualci u ovoj zemlji koji se usude dići svoj glas protiv nepravde, a javnost od njih očekuje da baš oni budu najglasniji. Zašto je to tako?

Bojić: Pojam intelektualca je pervertiran. Ko se sve ne smatra intelektualcem i koga se sve ne naziva intelektualcem. Ako uz pojam intelektualca uz mišljenje, obrazovanje, znanje i kompetenciju vežemo i etičnost i odgovornost, onda je takvih intelektualaca na ovim prostorima iznimno malo. Riječ je uglavnom o nacionalnim, političkim – režimskim „intelektualcima“. Oni su uzurpirali javni prostor i okupirali najvažnije društvene institucije – od obrazovnog sistema do kulturnih ustanova. Riječ je uglavnom o bahatim i nadmenim mediokritetima, neobrazovanom i nemislećem ološu – plagijatorima nezajažljivih ambicija. Onaj mali dio odgovornih i časnih intelektualaca je nemoćan pred tom ruljom. Ali, ako ništa drugo, nije mala stvar pružati otpor i smetati.

NAP: Papa Franjo je od samog početka svog mandata pobrao simpatije ljudi širom svijeta, pa i onih koji se ne deklarišu kao katolici. Svojim djelovanjem izazvao je i dosta kritika unutar same katoličke crkve. Šta mislite o njemu?

Bojić: Ono što je posebno važno u vezi s papom Franjom jest njegova kritika Katoličke crkve pri čemu najčešće upire prstom u one koji imaju najviše službe i najveću moć zbog čega ga mnogi i u Crkvi ne podnose, optužuju ga za hereze i najradije bi ga se riješili. To što on čini donosi korist i drugim religijama u svijetu jer svojim riječima i postupcima pokazuje da religija ima i svoje drugo – humano lice.

Haris Ljevo (NAP)

//////////////////////////

Intervjui

Bakir Izetbegović : Etnička ili vjerska isključivost i ekstremizam su za istinski duh BiH apsolutno

21.11.2017.

MUHAREM BAZDALJ : ODNIO HAAG ŠALU

Muharem Bazdulj : Odnio Haag šalu

Novembar 21. 2017.


Približava se dan konačnog zatvaranja vrata Tribunala osnovanog za suđenje ratnim zločincima za krivična djela počinjena tokom ratova koji su pratili raspad Jugoslavije. Sutra će biti izrečena presuda Ratku Mladiću, ratnom komandantu Vojske Republike Srpske, dok sedam dana kasnije slijedi konačna (žalbena) presuda šestoročlanoj grupi vojnih i civilnih ratnih vođa bosanskohercegovačkih Hrvata, odnosno funkcionera ondašnje tzv. Herceg-Bosne.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Ako je suditi po dosadašnjoj praksi Tribunala, manja neizvjesnost vlada kad je riječ o presudi Mladiću. Naime, imajući u vidu presude civilnom vođstvu Republike Srpske (Karadžić, Plavšić, Krajišnik), kao i brojnim visokim oficirima VRS-a koji su bili potčinjeni Mladiću, logično je očekivati da će Mladić, između ostalog, biti osuđen za ratne zločine u brojnim opštinama od Bosanske krajine do istočne Bosne, zatim za zločine nad civilima tokom opsade Sarajeva te naposljetku za genocid u Srebrenici. Kad je o kazni riječ, pitanje je da li će biti izrečena doživotna robija ili višedecenijska zatvorska kazna (od 30 do 40 godina, recimo), koja u praksi takođe predstavlja doživotnu robiju.

Što se tzv. hercegbosanske šestorke tiče, tu je stvar kompleksnija. Najprije, svi oni su već toliko dugo u pritvoru da će neki od njih vjerovatno odmah nakon izricanja presude biti pušteni na slobodu jer će se ispostaviti da su odslužili barem dvije trećine svoje kazne. Takođe, imajući u vidu dosadašnju praksu Tribunala i nekoliko slučajeva kad je u žalbenim postupcima dolazilo do drastične revizije uvida predočenih u prvostepenoj, ovdje je teže procijeniti šta će konkretno da stoji u konačnoj presudi. Neko ciničan bi rekao da je jedino pitanje zapravo to da li će Prlić, Stojić, Praljak i Petković uopšte ostati u zatvoru nakon presude jer bi neko signifikantno smanjivanje kazne suštinski značilo da su kroz pritvor već “ispucali” robiju. Za Ćorića i naročito Pušića je gotovo izvjesno da mogu da računaju da se vraćaju kućama.

Izvan priče o konkretnim procesima i osumnjičenicima, odnosno osuđenicima, tu postoje još dva pitanja. S jedne strane, neki očekuju da bi Mladić, za razliku od Karadžića, mogao biti (prvostepeno) osuđen i po tački genocida za zločine iz 1992. godine, dok s druge strane iz Hrvatske dolaze snažne bojazni od eventualnih posljedica eventualne pravosnažne presude o “udruženom zločinačkom poduhvatu” koji su sa osuđenom šestorkom sproveli, između ostalih, i Gojko Šušak te Franjo Tuđman. Bilo kako bilo, odgovori na ta pitanja stižu uskoro.

Iz perspektive društava, međutim, koja funkcionišu u zemljama nastalim u ratovima koji su pratili raspad Jugoslavije, valjalo bi postaviti i neka druga pitanja. Kakve su posljedice djelovanja Tribunala? Kako graditi budućnost sa sviješću o presudama? Kako iskoristiti baštinu Tribunala da se usprkos svemu napravi temelj za neki ljudski odnos spram svih žrtava?

U tom smislu, vrijedi se zapravo vratiti u prvu polovinu devedesetih, u vrijeme kad rat u Bosni i Hercegovini bjesni i kad je svijet zgrožen razmjerom i okrutnošću zločina. Sve se to zbiva nekoliko godina nakon pada Berlinskog zida, nakon bučno najavljivanog “kraja historije”, konačne pobjede demokratije, liberalizma i ljudskih prava. Ratovi koji su pratili raspad Jugoslavije bili su uopšte moguće samo zarad raspada dotad postojećeg svjetskog poretka. Zbog pritiska javnosti u svojim zemljama, lideri najvećih zapadnih sila odlučuju zapravo da ustoliče Tribunal kao neku vrstu simboličke instance koja će da onemogući da zlo ostane nekažnjeno.

Tribunal je inicijalno zamišljen kao nadležan samo za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (otud i slovo “Y” u famoznoj skraćenici ICTY), poslije je tu uključena i Ruanda, ali ideja je bila da se presedan iskoristi i da UN utemelji stalni međunarodni sud koji će da sankcioniše ratne zločine počinjene bilo gdje u svijetu. U cijelu stvar se, međutim, logično upliću geopolitika i realpolitika te uskoro i ICTY čak i za zemlje koje su ga osnovale postaje neka vrsta neprijatnog podsjećanja na period “interregnuma” u međunarodnoj politici.

Obaveza saradnje sa Tribunalom neko vrijeme je korištena kao “batina” u napredovanju Hrvatske i Srbije ka evropskim integracijama, no nakon hapšenja svih bjegunaca i to je prestalo. Započelo je čekanje da se procesi okončaju, pa da neko ugasi svjetlo i zaključa vrata. Kad se bude povlačila crta ispod rada Tribunala, po svoj prilici će valjati izbjeći i pretjerano pozitivne i pretjerano negativne tonove u bilansu. Neki ljudi koji su zaslužili kaznu su kažnjeni, pa ako i nije postignuto mnogo više, ni to nije zanemarivo. S druge strane, prikupljena historijska i dokumentarna građa može da se pokaže kao vrlo dragocjena.

Ako bismo pravili analogije s nekim drugim ratovima, možda je i prerano očekivati da u svim ovim zavađenim društvima postoji neki konsenzus o svemu šta se desilo. To ostaje nešto što će možda lakše da dosegnu buduće generacije. A dokumenti i druga građa koju je prikupio Tribunal tu mogu da budu od pomoći. S tim što kraj Tribunala ne bi smio da označi i kraj angažmana lokalnih pravosuđa kad je riječ o događajima iz devedesetih. Uostalom, barem ta fraza je ponovljena milion puta: Ratni zločini ne zastarijevaju.

////////////////////////////////

Francis Boyle : Bojim se da će Haški tribunal presudu Mladiću ‘očistiti’ od nekih dokaza…

Vjerujem da će bivši komandant vojske Republike Srpske Ratko Mladić biti osuđen za zločine za koje je optužen, kao što je bio slučaj s bivšim predsjednikom RS-a Radovanom Karadžićem – kazao je profesor međunarodnog

/////////////////////////////////////////



////////////////////////


///////////////////////

POMAHNITALI MILORAD DODIK TREBA HITNO U PSIHIJATRISKU BOLNICU NA LIJECHENJE

DODIK U ODBRANI BALKANSKOG KRVNIKA: 'Mladić je radio profesionalno i ostaće legenda u srpskom narodu'

DODIK U ODBRANI BALKANSKOG KRVNIKA ... - Slobodna Bosna

///////////////////////////////////// ///////////////////////////////////
20.11.2017.

APATIJA KAO KANCER KOJI UBIJA TIHO

Apatija kao kancer koji ubija tiho

Edin Osmančević
Autor 20.11.2017. 


Apatija kao kancer koji ubija tiho

Srebrenica, foto: Newsweek

///////////////////////

S kojim to pravom i ko to  pokušava da nas pravi budalama?

Ne dozvolimo sebi da apatija zavlada u našim umovima i srcima. U predmetu vojno-obavještajne bezbjednosti specijalni rat je definisan kao vid rata koji se sa ratnog polja prenosti na rat riječi i propagandu. Specijalni rat ,kao sredstvo politike, nalazi se između politike, kao legalnog nasilnog metoda i sadržaja djelovanja i rata kao nelegalnog i nasilnog metoda primjene sile. Cilj je da se u jednoj zemlji promijene odnosi i nametne sopstvena politička, ekonomska, vojna i ideološka dominacija. Kao što se vidi, na udaru su sve sfere čovijekova života. One imaju politički i ekonomski aspekt.

Poznato je da jedan od osnovnih metoda sprovođenja specijalnog rata jesta psihološko-propagandno dejstvo sa ciljem uticaja na svijest ljudi i stvaranje stanja apatije. Apatija nije ništa drugo nego podmukao kancer koji se lagano širi, napada sve vitalne organe i na kraju ubija. On ubija ljudsku psihu, stvara stanje straha, neizvjesnosti i na kraju indolentnosti na sve ono što se događa oko nas.

Mi kao građani Bosne i Hercegovine moramo ostati dosljedni na svom putu očuvanja teritorijalnog integriteta, suvereniteta i vrijednosti AVNOJske Republike Bosne i Hercegovine te ne nasjedati na provokacije koje dolaze od strane susjednih država i njihovih unutrašnjih kvinsliga. Specijalni rat koji se danonoćno sprovodi protiv Bosne i Hercegovine ne jenjava, samo je razlika u intenzitetu njegovog sprovođenja ovisno od političkog cilja kojem se teži.

Napadi na Bosnu i Hercegovinu ne prestaju. Susjedne zemlje lažnom propagandom poput ”garanata Dejtonskog ugovora” lažno nam sputavaju uhlebu o našim ”dobročiniteljima” koji se moraju ”pitati” kada se odlučuje o tome kako ćemo živjeti kao i našim životima i sudbinama. Nakon sloma bivše Jugoslavije princip konstitutivnosti naroda se sprovodi samo u Bosni i Hercegovini. Što se desilo sa ovim principom u ostalim republikama gdje su odjednom donedavno konstutivni narodi postali minoriteti? ”Dobročinstvo i briga” se nastavljaju takozvanim ”pararelnim vezama” i iznenadnim potezanjima rješavanja pitanja ”spornih” granica. Zatim se od naše domovine traže ustupci za izgradnju Pelješkog mosta a istovremeno sklapaju ugovori sa entitetskim vladama čime se namjerno osporava legitimitet državnih organa uz stvaranje unutrašnjih kriza uz pomoć domaćih kvinsliga. O Bosni i Hercegovi se u njihovim krugovima širi propaganda o postojanju ”desetina hiljada islamskih džihadista” i prijetnji Evropi. Notorne glupisti se šire o  Bosni i Hercegovini kao  ”nemogućoj” državi koja će doživjeti istu sudbinu kao i SFRJ. S kojim to pravom i ko to  pokušava da nas pravi budalama?

Karajordjevo_agreement_1991

Foto: VNN Forum

Naravno da se iza ovakvog ponašanja naših susjeda stoje dobro definisani ciljevi i težnje koje nisu ništa drugo nego revitilizacija Miloševićeve i Tuđmanove politike kao kontinuiteta politke Cvetković- Maček iz 1939. godine. I to se sve događa pred očima međunarodne zajednice koja još uvijek vrlo pasivno gleda na ponašanje susjednih država ali i unutrašnjih neprijatelja građanske i funkcionalne države. Specijalni rat ima za cilj da opravda kako pred domaćim tako i stranim pučanstvom sve ratne zločine, genocide, etnička čišćenja koji su počinjeni u ime jedne sulude državne politike. Očekuju se presude Ratku Mladiću te šestorki udruženog zločinačkog poduhvata Herceg-Bosne čime intenzitet specijalnog rata doživljava svoju kulminaciju. Ove presude neće zadovoljiti pravdu žrtvama i njihovim porodicama niti će jednom zauvjek zatvoriti gubice onima kojima do pravde nije stalo. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić da je balkanski lider koliko nije, iskoristio bi ovu presudu za početak novog poglavlja u dobrim odnosima susjednih država. Međutim, on je koristi kao sredstvo mobilizacije u pomirenju srpske opozicije RSa i Milorada Dodika, rivala koji su do sada jedni druge optuživali za ogromni kriminal, korupciju i zloupotrebu vlasti. Širi se propaganda da presuda Mladiću može dovesti u pitanje opstanak manjeg BiH entiteta.

Ovakvo ponašanje zahtijeva mobilizaciju svih progresivnih snaga u društvu kao i svakog pojednica jer se „izmišljeni problemi“ kontinuirano eksportiraju našoj zemlji. Kako stvari danas stoje ovakve politike susjednih zemalja sa postojećim političkim establišmentima neće jenjavati.

Južnoafrički dobitinik Nobelove nagrade za mir Dezmond Tutu na pitanje o tome da li treba biti pasivan i neutralan kada se radi o fenomenu pravde jednom prilikom je rekao: ”Onaj ko je neutralan ili pasivan automatski se stavlja na stranu prijatelja nepravde!”.

Budimo prijatelji pravde i borimo se za nju!

///////////////////////////////////

///////////////////////////////

Apatija kao kancer koji ubija tiho

Apatija kao kancer koji ubija tiho

  20.Nov 2017

Srebrenica, foto: Newsweek S kojim to pravom i ko to  pokušava da nas pravi budalama? Ne dozvolimo sebi da apatija zavlada u našim umovima i srcima. U predmetu vojno-obavještajne bezbjednosti

//////////////////////////////////

///////////////////////////////////////
//////////////////////////////
////////////////////////////////////

//////////////////////////////////////////

//////////////////////////////////////
/////////////////////////////////////////

Kultura

SREĆA JE NOVA IDEJA U EVROPI

SREĆA JE NOVA IDEJA U EVROPI

  20.Nov 2017

Promocija knjige „Sreća je nova ideja u Evropi“, Ark, Smederevo, 2017. u Muzeju pozorišne umetnosti Srbije u Beogradu Ovih dana intenzivno sam se družio sa makedonskim pjesnikom, dramatičarem i prozaistom

20.11.2017.

'GDJE JE MLADIĆEVA ČIZMA DOŠLA, TU JE BIO GENOCID'

'Gdje je Mladićeva čizma došla, tu je bio genocid'




Image result for spomenik ubijenima u logoru omarska

Spomenik ubijenima u logoru Omarska

Bivši logoraši iz Bosne ui Hercegovine, njih oko 50, kao i predstavnice udruženja "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa", krenuli su jutros iz Sarajeva u Hag, gdje će u srijedu 22. novembra prisustvovati izricanju presude Ratku Mladiću, optuženom za genocid u Srebrenici, tokom kojeg je u julu 1995. godine mučki ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, za progon Bošnjaka i Hrvata širom Bosne i Hercegovine te za druge brojne zločine protiv čovječnosti.

Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković iz autobusa kojim bivši logoraši putuju prema Hagu, za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže kako se nada da je Tužilaštvo dokazalo direktnu odgovornost Mladića kao komandanta Vojske Republike Srpske (VRS), za planiranje i izvršavanje genocida u Srebrenici i za druge ratne zločine.

"Idemo u Hag gdje očekujemo i želimo da Ratko Mladić bude u situaciji da sasluša kompletno izricanje presude i da čuje šta mu je po svim tačkama optužnice stavljeno na teret i dokazano. To je odgovornost za genocid u Srebrenici i odgovornost za genocid na području drugih šest općina u Bosni i Hercegovini, zatim za terorisanje građana Sarajeva, uzimanje međunarodnih snaga za taoce i druge vrste zločina protiv čovječnosti", ističe Mešković.

U konkretnom slučaju, navodi Mešković, u cilju planiranja i izvršavanja zločina odgovoran je komandant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić.

"Očekujemo da bude presuđen po svim tačkama optužnice i da dobije najtežu moguću kaznu. Ovo je prilika da kroz ovu presudu istina o dešavanjima u Bosni i Hercegovini bude vidljivija, bude ta koja bi trebala biti prihvaćena od, da tako kažemo, svih strana u BiH. Ovakvi vidovi izricanja presude trebali bi da doprinose stvaranju suživota, pomirenja i tolerancije u Bosni i Hercegovini", ističe Mešković, koji je bio zarobljen u Brčkom, zatim prebačen u Srbiju u Sremsku Mitrovicu pa u Beograd. Slobodu je dočekao zahvaljujući razmjeni zarobljenika.


U Hag putuju braća Sabahudin i Hajrudin Šehić iz Ilijaša, koji su bili u logoru Vogošća.

Sabahudin, podsjećajući se na 150 dana zatočenja u ovom logoru, kaže da se oni nikada ne mogu zaboraviti, da su ožiljci još svježi i da će se zauvijek pamtiti dani torture i mučenja.

"Želim da učestvujem u davanju podrške za izricanje najteže presude za Ratka Mladića, kako bi bio kažnjen za zločine koje je predvodio,osmislio i izvršio. Želim da i ovaj primjer bude pouka i za ostale koji su činili ratne zločine, da znaju da će ih stići ruka pravde", kaže Šehić.


Sa sarajevskog aerodroma jutros su u Hag otputovale članice udruženja "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa".

Predsjednica udruženja Munira Subašić kaže da očekuje doživotnu kaznu zatvora za Ratka Mladića.

"Takva presuda Haškog suda za Mladića je jako važna jer je on najodgovorniji za genocid u Srebrenici. Svi naši bi bili živi da on nije došao a želio je etnički čistu teritoriju. Doživotni zatvor - takva bi trebala biti presuda Mladiću za genocid počinjen ne samo u Srebrenici nego i u Prijedoru i u drugim opštinama. Dovoljno je reći da, gdje god je njegova čizma došla, tu je napravljen genocid. Haški sud je pred zatvaranjem i nadam se da će ispuniti obavezu zbog koje je i osnovan", kaže Subašić.

"Idem u Hag i nadam se da će za Ratka Mladića biti izrečena najstroža presuda koju Haški tribunal može izreći. Ako bude suprotno, razočarat ću se u ljudski rod, što postojimo takvi kakvi jesmo", izjavila je pred put u Hag članica udruženja Kada Hotić.

Savez logoraša najavljuje da će grupa njihovih članova otputovati i na izricanje drugostepene presude Jadranku Prliću i drugim visokim zvaničnicima "Herceg-Bosne".

Žalbeno vijeće Haškog suda zakazalo je izricanje presude u ovom, kako mnogi tvrde najobimnijem žalbenom postupku, za srijedu, 29. novembra.

//////////////////////////////
///////////////////////////////

///////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Ponedjeljak/ponedeljak, 20. novembar/studeni 2017.

Učitajte više sadržaja...

20.11.2017.

MIRKU ŠAROVIĆU PREKIPILO: "MILORAD DODIK SE POIGRAVA NARODOM, ZBOG NJEGA BiH GUBI MILIJARDE EURA"

ŠAROVIĆU PREKIPILO: "Dodik se poigrava narodom, zbog njega BiH gubi milijarde eura"

“Strategija je okvirna, ne zadire u ustavne nadležnosti i nema prenosa nadležnosti. Koliko gubimo, možemo da vidimo iz činjenice da Srbija koja ima kandidatski status po osnovu grantova za poljoprivredu povlači svake godine između 300 i 400 miliona eura, a Hrvatska, koja je članica, dvije milijarde i 900 miliona eura, a BiH nulu. To je ta porazna činjenica i treba prestati sa obmanjivanjem javnosti“, jasan je Šarović.

ŠAROVIĆU PREKIPILO: 'Dodik se poigrava narodom, zbog njega BiH gubi milijarde eura'

Osvrćući se na optužbe predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika da obmanjuje javnost tvrdnjama da će poljoprivrednici u Srpskoj izgubiti 30 miliona eura ukoliko ne dođe do usvajanja Strategije ruralnog razvoja BiH i da se strategijom zadire u nadležnosti Srpske, ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović je u izjavi za BN poručio da je Milorad Dodik onaj koji plasira neistine i laži, ističući da se strategijom štiti Ustav Srpske i da neće biti nikakvog prenosa nadležnosti.

 

Ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović istakao je da, ukoliko se prihvati strategija ruralnog razvoja, poljoprivreda Bosne i Hercegovine ima šansu da dobije značajna sredstva iz fondova Evropske unije.

“Republika Srpska ne mora da prihvati učešće u Okvirnoj strategiji ruralnog razvoja, ali ukoliko se ne usvoji do kraja 2017. godine, poljoprivrednici će izgubiti do 30 miliona eura grant sredstava, a do 2020. godine ukupno 90 miliona evra“, kaže Šarović za BN televiziju.

Šarović ističe da treba prestati sa obmanjivanjem javnosti, dodajući da je Strategija ruralnog razvoja rađena po modularnom principu i da se njom štiti Ustav Republike Srpske, te da nema nikakvog prenosa nadležnosti.

“Strategija je okvirna, ne zadire u ustavne nadležnosti i nema prenosa nadležnosti. Koliko gubimo, možemo da vidimo iz činjenice da Srbija koja ima kandidatski status po osnovu grantova za poljoprivredu povlači svake godine između 300 i 400 miliona eura, a Hrvatska, koja je članica, dvije milijarde i 900 miliona eura, a BiH nulu. To je ta porazna činjenica i treba prestati sa obmanjivanjem javnosti“, jasan je Šarović.

Šarović navodi da nema smisla prebacivati lopticu na nekog drugog, pominjati ustavna ovlaštenja i prenos nadležnosti, kada su se institucije kojima rukovodi predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i premijerka Željka Cvijanović na to obavezale u nekoliko navrata.

“Ovaj dokument su pravili eksperti iz nadležnih vladinih institucija RS i FBiH. Ovo nije moja strategija. Činjenica je da su se poslanici i ministri SNSD-a obavezali da će usvojiti ovu okvirnu strategiju još 2008. godine, a Vlada Srpske je tri puta dala pristanak na izradu ovog dokumenta 2013., 2015. i 2016. godine, kao i ekspertni tim koji je radio na ovom dokumentu“.

“Ako Republika Spska ima dovoljno sredstava za poljoprivredu i poljoprivrednike, ne trebaju im pare iz EU fondova, onda je u redu, onda i ne moraju da usvoje ovu strategiju. Uostalom, RS niko i ne tjera da usvoji poljoprivrednu strategiju, to je ponuda Brisela, odnosno EU”, dodao je Šarović.

/////////////////
/////////////////////////////////////////

ČANAK UPOZORIO DODIKA: "Ponovno igranje granicama i švrljanje po mapama zastrašujuće podsjeća na početak tragedije devedesetih godina"!

Predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) Nenad Čanak izjavio je danas da predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik ugrožava teritorijalni integritet i Srbije i Bosne i Hercegovine.

ČANAK UPOZORIO DODIKA: 'Ponovno igranje granicama i švrljanje po mapama zastrašujuće podsjeća na početak tragedije devedesetih godina'!

Dodik je u danas objavljenom intervjuu Deutsche Welleu, koji je dao u oktobru, izrazio uvjerenje da će doći do promjena granica država u regionu za 10 godina ili kada region uđe u Evropsku uniju.
 
Na molbu da pokaže na mapi šta će biti s granicama, Dodik je povukao granicu između Bosne i Hercegovine i Republike Srpske koju je pripojio Srbiji, i granicu na sjeveru Kosova koji je pripojio Srbiji.
 
"Ponovno igranje granicama i švrljanje po mapama zastrašujuće podsjeća na početak tragedije devedesetih godina prošlog vijeka. Svako ko to radi mora odgovarati. Milorad Dodik se igra vatrom koja će i njega progutati", naveo je Čanak u pisanoj izjavi.
 
On je kazao da "to nije samo njegov (Dodikov) potez flomasterom na mapi, nego ugrožavanje teritorijalnog integriteta kako Bosne i Hercegovine, tako i Srbije".
 
"Krajnje je vreme da Srbija, kao jedan od potpisnika Dejtonskog sporazuma, stavi tačku na Dodikove zapaljive poruke", rekao je Čanak.
 
On je pozvao predstavnike Srbije da Dodiku "objasne da je Republika Srpska teritorijalni entitet suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine i da se prema njemu tako i ponaša".


Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
48859336

Powered by Blogger.ba