Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

14.10.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: VREMENSKA RAZLIKA - 600 GODINA

Kurspahić: Vremenska razlika - 600 godina


'Sve napetosti na Balkanu opterećene su bremenom istorije' Foto: Mladić sa tetovažom cara Dušana na obilježavanju bitke na Gazimestanu, juni 2016.

'Sve napetosti na Balkanu opterećene su bremenom istorije' Foto: Mladić sa tetovažom cara Dušana na obilježavanju bitke na Gazimestanu, juni 2016.

(Komentar *)

Pišući za jedan od najčitanijih američkih informativnih portala, The Hill, tekst pod naslovom "Zašto bi Balkan mogao biti prvi spoljnopolitički test Trampove administracije", Mark Džonson (Marc C. Johnson) piše kako je slušao američkog oficira koji objašnjava kako je glavna teškoća američke vlade u razumijevanju Balkana u stvari – vremenska razlika: "Na primjer, recimo da je u Pentagonu podne. Ono što morate razumjeti je da je na Kosovu 1389." – rekao je taj oficir, sugerišući kako su sve napetosti na Balkanu, unutar i između balkanskih država, opterećene bremenom istorije i njenih nepomirljivo različitih interpretacija.

Imao sam prilike da više puta razgovaram s ključnim američkim pregovaračima u traženju mirnog rješenja u godinama raspada Jugoslavije – od posljednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji Vorena Zimermana (Warren Zimmerman) preko glavnog posrednika u postizanju dejtonskog sporazuma Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke) do američkog ambasadora u Zagrebu Pitera Galbrajta (Peter Galbraith) – i svi su oni bili u prilici da u različitim kontekstima slušaju lekcije iz istorije kojima su balkanski gospodari rata pravdali vlastitu ulogu i gotovo svetu dužnost da rade to što su radili, uključujući i neke od najstrašnijih zločina u Evropi od Drugog svjetskog rata.

U njihovim sjećanjima, koja su zabilježena i u knjigama i brojnim studijama i intervjuima, jugoslovenski sunovrat počinje baš sa 1389, odnosno obilježavanjem 600. godišnjice bitke na Kosovu, kad je srpski vođa Slobodan Milošević zaprijetio: "Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene".

Zimerman je u susretima s Radovanom Karadžićem, kojeg je prvi put sreo uoči "prvih demokratskih izbora" u Bosni i Hercegovini 1990, stekao dva dominantna utiska: prvo da je bio opsjednut temama nasilja i da su riječi kao "rat", "genocid", "uništenje" i "pakao" bile česte u njegovom rječniku i da je vidio svijet u sukobima u kojem su Srbi vječite žrtve; i drugo – da je insistirao kako Srbi treba da kontrolišu najveći dio bosanske teritorije, a kad mu je Zimerman ukazao da oni predstavljaju jedva trećinu stanovništva odgovorio je: "Moraju se računati i srpski grobovi".

"Vremenska razlika od 600 godina" vodila je i generala Ratka Mladića u srebrenički genocid kad je u "pobjedničkom zanosu" pred kamerama rekao: "Poklanjamo ovaj grad srpskom narodu. I napokon je došao trenutak da se poslije bune protiv dahija osvetimo Turcima na ovom prostoru".

Ratko Mladić u Srebrenici 12. jula 1995.
Ratko Mladić u Srebrenici 12. jula 1995.

Kao što je simbolično počeo s Kosovom, raspad Jugoslavije je tu i kulminirao.

Holbruk je u Bijelom dvoru na Dedinju u posljednjem susretu s Miloševićem saopštio američki ultimatum: ili će prihvatiti mirovni sporazum, koji podrazumijeva i međunarodne snage na Kosovu, ili će uslijediti bombardovanje NATO-a. Milošević je to odbio. Holbruk ga je pitao: "Je li vam apsolutno jasno šta će se desiti kad mi odemo?". "Da, vi ćete nas bombardovati".

Dva dana kasnije, 24. marta 1999, bačene su prve bombe NATO-a na Srbiju u kampanji vazdušnih udara koja će potrajati do 10. juna.

A kako je u mitovima prošlosti sve do našeg vremena propušteno da se u naučnim ustanovama proučava i dokumentuje, u javnosti debatuje i preispituje patriotska verzija davne i skorije prošlosti, i sada se – uporedo s javnim opredjeljenjem Srbije za pripadanje Evropi – reprodukuju nesporazumi sa svijetom, od provokacije s vozom poslanim iz Srbije na Kosovo s porukom na dvadeset i jednom jeziku "Kosovo je Srbija" do najnovijih zahtjeva za izvinjenje Evropske unije zbog stava iz Brisela da osnovi nezavisnosti Kosova i Katalonije nisu uporedivi. U zvaničnom Beogradu to je uvrijeđeno protumačeno kao poruka da Srbija nema ista prava kao Španija.

Da se nešto svestranije i saosjećajnije pratila državna represija na Kosovu krajem osamdesetih i jednostrana promjena Ustava Jugoslavije u kojoj je Albancima uskraćena ustavna jednakost i da je javnost u Srbiji bila upoznata s masovnim grobnicama i progonom Albanaca s Kosova koji su prethodili bombardovanju, bila bi jasnija i razlika između razloga za nezavisnost u jednom i drugom slučaju.

Loša prošlost, ili njene zloćudne interpretacije, opterećuju odnose i unutar i između drugih država nastalih raspadom Jugoslavije.

U Hrvatskoj se to manifestuje oživljavanjem ustaštva i pritiscima iz vrhova hrvatske države na Haški tribunal u vezi s predstojećom pravosnažnom presudom ratnom vodstvu "Herceg-Bosne" kako bi se izbjegla kvalifikacija o "udruženom zločinačkom poduhvatu" koja bi mogla uključivati i odgovornost Hrvatske.


////////////////////////

Zlatko Dizdarević : “Nama ostaje da sanjamo Tursku, a drugi rade posao”

Zlatko Dizdarević, novinar, diplomata, bivši urednik sarajevskog Oslobođenja i dugogodišnji dopisnik sa Bliskog istoka, gostujući u Crvenoj liniji na N1 govorio je o odnosu Turske prema Bosni i Hercegovini. "Turske investicije [...

///////////////////////////////////


///////////////////////////////

Intervjui

Goran Bregović : Možda će neka grana moderne medicine ustanoviti da mi ne mislimo glavom



//////////////////////////////////////////

Ante Tomić, hrvatski pisac, novinar i scenarist : Hrvatska je danas luđa od Srbije !

////////////////////////////////////////////

Armina Galijaš,istoričarka i docentkinja na Univerzitetu u Gracu : Mladi će početi sa pitanjima

////////////////////////////////////////

Kolumne

Prof.dr. Senadin Lavić : Šta danas znači “konstitutivnost naroda” spram konstitutivnosti


//////////////////////////////////////

Senad Pećanin : “Doktrina Gerasimov”, Dragan Čović i ruska baza u Republici Srpskoj

///////////////////////////////

Enes Ratkušić : Jovanka s Bijedićevim smaknućem nema ništa

/////////////////////////////////////

Normalizacija odnosa ili pokušaj mijenjanja istorije : Prizivanje “istorijskog sporazum Srba i

/////////////////////////////////////////////

Zlatko Dizdarević : Demokratska cijena smrti

14.10.2017.

SERGE BRAMMERTZ; U BiH IMA JOŠ PUNO OSUMNJIČENIH ZA RATNE ZLOČINE KOJE TREBA ISTRAŽITI

SERGE BRAMERTZ; U BiH ima još puno osumnjičenih za ratne zločine koje treba istražiti

Glavni tužitelj Haškoga suda Serge Brammertz u petak je u Puli otvorio Centar za tranzicijsku pravdu "Sense", arhiv i stalnu izložbu novinske agencije Sense, jedinoga medija koji je, kako je rečeno tom prigodom, iscrpno izvještavao o svim suđenjima na Haškome sudu i tako prikupio jedinstven i najtemeljitiji novinski arhiv o četvrt stoljeća rada Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i o svim sudskim predmetima koje je obradio.

Image result for Serge Brammertz

Glavni tužitelj Haškoga suda Serge Brammertz u petak je u Puli otvorio Centar za tranzicijsku pravdu "Sense", arhiv i stalnu izložbu novinske agencije Sense, jedinoga medija koji je, kako je rečeno tom prigodom, iscrpno izvještavao o svim suđenjima na Haškome sudu i tako prikupio jedinstven i najtemeljitiji novinski arhiv o četvrt stoljeća rada Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i o svim sudskim predmetima koje je obradio.

 

Centar je otvoren u središtu Pule, u prostoru koji su agenciji Sense ustupile gradske vlasti, a tom je prigodom otvorena i izložba "Spomenici na nišanu" kustosice Branke Benčić o razaranju kulturnog, povijesnog i vjerskog nasljeđa u ratovima na području bivše Jugoslavije, javlja Hina.

 

Brammertz je ustvrdio da će Sense biti jedinstveno mjesto gdje će se slika događaja iz '90-ih godina u bivšoj Jugoslaviji prikazivati kroz povijest suđenja na Tribunalu te dodao da će arhiv s audiovizualnim materijalima o radu Tribunala "pričati priču" o događajima koji su oblikovali povijest regije bivše Jugoslavije.

 

"U tom će Centru naslijeđe postupaka pred tribunalom omogućiti stvaranje foruma za obrazovanje budućih generacija", rekao je glavni tužitelj Haškog suda. Izvijestio je da je tijekom 18 godina agencija Sense objavila na tisuće izvješća i analiza sudskih postupaka na tribunalu, proizvela 722 tjedne televizijske emisije, sedam dokumentarnih filmova te, uz ostalo, osigurala materijal za dokumentacijske centre u Srebrenici i Prištini.

Najavio je da će Tribunal zatvoriti svoja vrata krajem studenoga. "Zapravo, to je početak sljedeće faze koja će se događati ovdje, a ne i Haagu. Nacionalni sudovi sada će imati punu odgovornost za nastavak rada Tribunala", ustvrdio je.

 

Brammertz je rekao da u BiH ima još puno osumnjičenih za ratne zločine koje treba istražiti. U Srbiji, naveo je, realnost je, nažalost, takva da nekažnjivost za dobro utvrđene zločine ostaje kao pravilo, dok Hrvatska ima također mnogo predmeta koje treba procesuirati, posebno onih koji uključuju hrvatske državljane sumnjičene za počinjenje zločina u drugim zemljama.

 

"Danas se genocid negira, kao i etničko čišćenje te individualna krivnja visoko rangiranih političkih i vojnih vođa. U cijeloj regiji veličaju se ratni zločinci kao heroji. Od nedavne povijesti naučili smo jasnu lekciju, a to je da retorika podjele vodi u sukob i uništenje, a pomirenje je put integracije i prosperiteta", poručio je Brammertz.

 

Izrazio je nadu da će Centar za tranzicijsku pravdu u Puli biti mjesto gdje će slijedeće generacije, kako je rekao, moći razumjeti istinu o onome što se dogodilo na temelju činjenica koje je Tribunal dokazao i presuda koje je donio.

 

Izložba "Spomenici na nišanu - zatiranje povijesti i sjećanja" posvećena je sustavnom uništavanju kulturnih i vjerskih objekata u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu tijekom ratova na području bivše Jugoslavije od 1991. do 1999.

 

 

(SB/Fena)

//////////////////////////

TIHOMIR GLIGORIĆ: „Dodik je svaki svoj prijedlog naknadno izigrao“

Za Vijesti.ba sinoć je govorio član Glavnog odbora PDP-a Tihomir Gligorić. Evo dijela tog razgovora...
 

TIHOMIR GLIGORIĆ: 'Dodik je svaki svoj prijedlog naknadno izigrao'

Predsjednik RS Milorad Dodik zakazao je u Banjaluci konsultativni sastanak povodom odluke Suda BiH da Nasera Orića oslobodi optužbe za zločine nad srpskim ratnim zarobljenicima na području Srebrenice 1992. godine. Opozicija okupljena u Savezu za promjene odbila je poziv. Kako tumačite ovaj potez?

 

Smatram da opozicija ne treba da ide na sastanak kod Milorad Dodika, zbog toga što on nije iskren. On je svaki svoj prijedlog naknadno izigrao. Dodiku je ovo samo jedna vrstas izlazne karte. Prema mom mišljenju, sama tema sastanka je toliko nacionalno osjetljiva da bi poentirao ukoliko opozicija ne dođe na sastanak.

 

Zato Dodik povlači ovakve poteze i uvijek ima dvostruku korist: ako opozicija dođe na sastanak, on će reći da su mu došli na noge i da ništa ne mogu bez njega, a u slučaju da Savez za promjene ne dođe na sastanak, Dodik će ponovo plasirati tezu o izdajnicima.

 

To se na neki način već desilo, budući da je predsjednik Dodik rekao da je opozicija, odbijajući da dođe na sastanak, nastavila da vodi svoju predizbornu kampanju protiv njega, pri tom žrtvujući osnovne nacionalne i državne interese. 

 

Podsjetio bih da sam prvi saznao da će Dodik ići sa tezom o izdajnicima i o tome sam obavijestio javnost. Tu tezu stvorilo je njegovo okruženje. Dodik je okružen osobama iz bezbjednosti, bivšim udbašima koji mu evidentno vode i usmjeravaju politiku.

 

Dodik je svojevremeno rekao da će izaći sa tezom da su članice Saveza za promjene izdajnici, uz obrazloženje da srpski narod ne prašta izdaju. Dakle, teza o izdajnicima je osmišljena i nema nikakve veze sa stvarnim ponašanjem i politikom Saveza za promjene. No, Dodik jednostavno uvijek krupno laže i na ovaj način je to plasirao. 

//////////////////////////////////////

ŠUKALO ISPALIO DODIKA: "Sva priča oko referenduma je laž i prevara"!

Poslanik u Klubu PDP u Narodnoj skupštini Republike Srpske Adam Šukalo kaže da je priča o referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH laž i prevara.

Image result for politicar adam sukalo fotos

-Dodik očekuje da će na krizi koju vještački stvara moći ponovo prići i politički trgovati sa međunarodnom zajednicom. Sve je to laž i prevara, taj referendum i ponašanje te komisije. Očigledno je da će ti ljudi biti kolateralna šteta jer ne znaju šta će uraditi, nego čekaju šta će im reći Milorad Dodik. Trebao bi biti održan 19. novembra, a uzmemo li u obzir koji je danas datum i koje aktivnosti treba provesti, jasno je da je ovdje riječ o klasičnoj manipulaciji", kazao je Šukalo, prenosi  televizija N1.


"Taj referendum nikada nije ni planiran da se održi. Dodik svu priču u vezi sa referendumom koristi ne bi li pokušao disciplinovati opoziciju".

Šukalo smatra da je referendum nemoguće provesti bez posljedica.

"Nemoguće je provesti taj referendum bez posljedica, ne samo u BiH, u najmanju ruku regionalnih koje bi proizvele veliki haos".

13.10.2017.

ZORAN PUSIĆ: PROTIV HRVATSKE KOJA NALIKUJE NDH

Zoran Pusić: Protiv Hrvatske koja nalikuje NDH


Ljudi koji se zaklinju u domoljublje rade od Hrvatske ovo što se događa danas – da postaje jedna nesimpatična, mala zemlja na rubu Europe: Zoran Pusić


Ljudi koji se zaklinju u domoljublje rade od Hrvatske ovo što se događa danas – da postaje jedna nesimpatična, mala zemlja na rubu Europe: Zoran Pusić

Predsjednik Antifašističke lige Hrvatske i dugogodišnji aktivist za ljudska prava ​Zoran Pusić u razgovoru za Radio Slobodna Europa (RSE) govori o falsificiranju povijesti u Hrvatskoj, te o tome zašto smatra da je Katolička crkva u Hrvatskoj ispolitizirana u jednom krajnje negativnom i nekršćanskom smislu.

RSE: Kako tumačite inicijativu grupe povjesničara koji smatraju da ne treba zabraniti ustaški pozdrav "Za dom spremni", smatrajući to zadiranjem u slobodu govora i mišljenja?

Pusić: Kao i u svakoj grupi, tako i među povjesničarima ima ljudi koji su iz ideološke ostrašćenosti izdali svoju struku. Što mislite da li bi se u Njemačkoj dozvolilo vikanje "Sieg heil", a zabranu toga proglasiti narušavanjem slobode govora. "Za dom spremni" je inačica upravo tog nacističkog pozdrava. To je pisalo na dokumentima rasnih zakona, na naredbama o smaknućima ustaških prijekih sudova do uredbi u Jasenovcu. O karakteru toga pozdrava normalan čovjek ne bi trebao imati dvojbu.

Međutim, znamo da i u Njemačkoj postoje oni koji tvrde da je priča o Auschwitzu izmišljena, kao što u Hrvatskoj postoje oni koji o Jasenovcu govore, maltene, kao o sanatoriju u kojem se izvodila opereta "Mala Florami", u kojem je stradalo maksimalno nekoliko stotina ljudi i to "zahvaljujući" židovskim liječnicima koji su odgovorni za epidemiju tifusa i slične gluposti.

Tu je i besramna izmišljotina da su glavne žrtve u Jasenovcu bile one nakon 1945. i da su za njih odgovorne vlasti vod vodstvom Josipa Broza Tita.

Mjesto povijesnog revizionizma: Jasenovac
Mjesto povijesnog revizionizma: Jasenovac

RSE: Čini mi se da je falsificiranje antifašističkog pokreta u Hrvatskoj uzelo maha. Smatralo se da je normalno reći da je Hrvatska nastala na tekovinama antifašizma i tu se stalo. Nije li to bilo pogrešno?

Pusić: To se i dalje govori, a naročito za vanjske upotrebe. Kada su žrtve ustaških logora u Drugom svjetskom ratu od Hrvatske na sudu u Chicagu zatražile odštetu od 3,5 milijardi dolara, čuli smo da Hrvatska nije nasljednica NDH (Nezavisna Država Hrvatska) već država koja je nastala nakon ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske).

S druge strane, imate gromoglasnu šutnju vlade kada je riječ o potpunoj zabrani ploča sa ustaškim pozdravom. Prije gotovo tri godine smo osnovali Antifašističku ligu jer smo shvatili da fašizam postaje nešto vrlo moderno u Hrvatskoj. Pojave koje su vezane uz nacifašizam imate i u današnjoj Hrvatskoj, ali i u mnogim tranzicijskimzemljama istočne Europe. Moglo bi se diskutirati zašto se iskočilo iz jednog totalitarizma, koji je u Jugoslaviji bio najblaži, u drugu krajnost.

Vrlo brzo je jedan dio društva tražio utočište u drugom isključivo ideološkom sustavu priklonivši se gotovo fanatično vjeri, te su postali veliki vjernici, ili radikalnom desničarenju koje je u zemljama poput Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije povezano s prošlim totalitarnim režimima koji su nestali dolaskom komunista. Svi ti režimi su bili profašistički.

RSE: U 90-tim su se rušili spomenici Narodnooslobodilačke borbe (NOB). Pa je uklonjena bista Josipa Broza iz predsjedničkog ureda na Pantovčaku, pa mu je preimenovan trg u Zagrebu, a onda, gle čuda, bista narodnom heroju Ivi Loli Ribaru vraćena je tamo gdje je bila. O čemu se zapravo radi?

Pusić: Da Vas podsjetim, prvi otpor uklanjaju antifašističkih obilježja bilo je organiziranje Odbora za vraćanje imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu koji je promijenjen na izričiti zahtjev Franje Tuđmana. Ima različitih objašnjena zašto je on to tražio. Jedno je objašnjenje da su postojale financijske veze s nekim ekstremnim emigracijskim krugovima koji su to tražili. Drugo, da je htio Meštrovićev paviljon pretvoriti u neku vrstu spomenika ili mauzoleja za sebe na kojeg izlaze samo ulice hrvatskih kraljeva. Tako su sve ulice koje dolaze do tog trga dobile imena po hrvatskim kraljevima ili knezovima, od kojih neki nisu ni postojali.

Tijekom posljednjeg rata su se rušili spomenici i propagandom se pokušala nametnuta jedna potpuno lažna tvrdnja da je onaj ostatak JNA (Jugoslavenska narodna armija) koji se pretvorio u agresorsku armiju koja je uništila samu ideju Jugoslavije, koja je razorila Vukovar i Dubrovnik, nasljednik partizanskih jedinica iz NOB-e i zato sve spomenike koje podsjećaju na to vrijeme treba uništiti, odnosni izbrisati iz sjećanja.

Što se tiče micanje biste Josipa Broza Tita iz predsjedničinog ureda, mislim da je to dodvoravanje Kolinde Grabar-Kitarović njenom glasačkom tijelu. Meni je mnogo gore bilo vidjeti koje je ljude pozvala kao VIP goste na svoju inauguraciju.

Naprimjer, Tomislav Merčep kasnije i osuđen za ratne zločine ili pojedinci koji su otvoreno propagirali ustaštvo i koji su hodali s kukastim križevima na rukavu, ili Velimir Bujanac koji je davao intervjue o tome kako bi riješio srpsko pitanje u Hrvatskoj. Trećinu prekrstiti, trećinu protjerati, trećinu pobiti, dakle ono što je u NDH govorio Mile Budak. To ja Kolindi Grabar-Kitarović jako zamjeram i nakon toga ne želim s njom kontaktirati, a izbacivanje Brozove biste može biti samo Titu na čast, a njoj na sramotu.

Što se tiče vraćanja biste Ive Lole Ribara, to vezujem uz nastojanje gradonačelnika Milana Bandića da povrati povjerenje birača nakon što je pristao promijeniti ime Trga Maršala Tita kako bi dobio glasove Nezavisne liste Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića u skupštini i ostao na funkciji gradonačelnika.

Trg maršala Tita prije preimenovanja u Zagrebu
Trg maršala Tita prije preimenovanja u Zagrebu

Kod nas se često govori da nam je dosta i ustaša i partizana. I meni je toga dosta, ali to ne pokreću ljudi koji brane antifašističke vrijednosti, već upravo ova vrsta revizionista koji nemaju saznaja što napraviti, što izgraditi, kako zavšiti neku bolnicu i zato se vraćaju na stvari koje su se dogodile prije 70 godina.

To je zabrinjavajuće jer budi iracionalne strasti kod ljudi i direktno šteti imidžu Hrvatske. Odgojite li mlade u netolerantnom duhu na osnovu lažnih, ideološki ofarbanih informacija, ne ostavlja vam neku nadu u dobru budućnost.

RSE: U javnom životu ima pozivana nasilje, suprotstavljanje drugim i drugačijima uzporuke – ako im ne odgovara mogu se seliti ili se čak prijeti smrću onima koji se zalažu za istinu o ratnim zločinima, pa se pišu spiskovi "notornih Jugoslavena". Dokle to može ići?

Pusić: Čovjek bi rekao da ima posla sa ludacima. I ja sam na tom spisku, ali stavili su i Ivu Sanadera, što nema veze. Našle su se osobe s kojima je autor očito u konfliktu. No, što znači "notorni Jugoslaven". To znači da je protiv Hrvatske, odnosno Hrvatske kakvu mi hoćemo, a to je Hrvatska koja bi, više ili manje, trebala sličiti na NDH.

Da, ja jesam protiv takve Hrvatske. Tako nešto bi bilo katastrofa za moju zemlju i posljednjih 27 godina se borim protiv toga da apologeti takvog režima nametnu svoj sustav vrijednosti.

Ljudi koji se zaklinju u domoljublje rade od Hrvatske ovo što se događa danas – da postaje jedna nesimpatična, mala zemlja na rubu Europe.

RSE: Iz redova Katoličke crkve u Hrvatskoj, kao i organizacija bliskih Crkvi, odašilju se dvojbene političke poruke. Zašto se u posljednje vrijeme Crkva miješa u sva društvena pitanja, kao da želi kontrolirati živote svih građana, kao da jedina ima pravo na istinu?

Pusić: Riječ istina kada se spominju bilo kakve vjerske organizacije ima potpuni drugi smisao od onog izvornog značenje te riječi. To je pristajanje na jednu krajnje problematičnu dogmu i nije ograničeno samo na katoličanstvo, odnosno kršćanstvo. No, u Hrvatskoj je crkva ispolitizirana u jednom krajnje negativnom i nekršćanskom smislu. Ona nije internacionalna kao što kršćanstvo jest, nego je izrazito i zagriženo nacionalistička. Drugo, ne prepoznaje patnje onih drugih koji ne pripadaju naciji kojoj propovijeda.

Dominantan dio crkvene hijerahije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je takav. Oni za žene govore da su "drugotne" ili dočekuju i ratnog zločinca Darija Kordića kao narodnog heroja jer je postao vjerski fanatik dok je izdržavao kaznu za monstruozni ratni zločin, pokolj u Ahmićima. Sad je postao ikona i Katoličke crkve i krajne desnice.

[Izvor: YouTube]


RSE: Zašto Katolička crkva u Hrvatskoj nikada nije osudila pljačkašku privatizaciju u Hrvatskoj, zločine koje su počinili Hrvati tijekom rata. Ima li uopće kritičkog odnosa prema 90-tima?

Pusić: Ne. Za većinu toga kaže da se ili nije dogodilo ili priznaje ono što je potpuno jasno i poznato, ali uvijek uz jedno veliko – ali… što su ovi drugi napravili. Nikada nisu ozbiljno osudili zločine u NDH-a. U sadašnjoj crkvenoj hijerarhiji se nalaze neki notorni NDH-a nostalgičari i pojedinci koji agresivno promiču povijesni revizionizam, poput biskupa Vlade Košića iz Siska.

Čak bih rekao da je to eufizam, jer radi se o falsificiranju povijesti. Ta agresivnost pokazuje duboko nekršćanski karakter dijela sadašnje hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj. Ako toj hijerahiji itko više smeta od nevladinih organizacija koje je otvoreno kritiziraju – je sam papa Franjo.

RSE: O valu neoustaštva u Hrvatskoj sve češće pišu strani mediji, kao i u sve dubljim podjelama u hrvatskom društvu. Gdje je nestalo 21. stoljeće?

Pusić: Pitanje je da li je uopće došlo. Možda u jednom trenutku i jest došlo, ali stvari su počele ići nizbrdo poslije prijema Hrvatske u Europsku uniju. Nestao je onaj pritisak koji je postojao oko zadovoljavanja određenih standarda u oblasti ljudskih prava i pravosuđa. Ljudi koji se zaklinju u domoljublje, koje im se cijedi niz bradu, rade od Hrvatske ovo što se događa danas – da postaje jedna nesimpatična, mala zemlja na rubu Europe, da potpuno propušta šansu koju su neke organizacije, poput Građanskog odbora za ljudska prava, kojem i ja pripadam, godinama promovirale, a ta je da se aktivno zalaže za transformaciju ovog dijela Europe, a koji se sada poslovično zove Zapadni Balkan i gdje su ratovi u 20. stoljeću počeli i završili, pretvori u područje mira i suradnje.

Mislim da ne treba velika mašta da se vidi kakav bi ugled tada Hrvatska stekla u Europi. Ovo što nam se događa posljednje dvije godine je veliki korak unatrag.






13.10.2017.

GOSPODAR GENOCIDA

Gospodar genocida



Robert Donija: Želeo sam da Karadžića razumem kao čoveka, ali sam ga video kao stvorioca velike tragedije

Robert Donija: Želeo sam da Karadžića razumem kao čoveka, ali sam ga video kao stvorioca velike tragedije

"Želeo sam da Karadžića razumem kao čoveka, ali sam ga video kao stvorioca velike tragedije – rata i mučenja svih koji su bili u Bosni i Hercegovini, u Jugoslaviji tog vremena", objasnio je američki profesor Robert Donija - istoričar, stručnjak za Balkan i veštak za istoriju Međunarodnog suda u Hagu, razloge zbog kojih se upustio u istraživanje lika i dela Radovana Karadžića.

Sarađujući sa Tribunalom u Hagu, imao je na raspolaganju opsežnu dokumentaciju o Karadžiću, a u nekoliko navrata sa njim je i razgovarao.

Knjiga proistekla iz istraživanja, "Radovan Karadžić – uzroci, postanak i uspon genocida u Bosni i Hercegovini", promovisana je u četvrtak u Beogradu.

Mada mu biografija Radovana Karadžića – tada optuženika, danas prvostepeno osuđenog na 40 godina zatvora za genocid, zločine, teror, deportacije – nije bila prvobitna namera, profesor Robert Donija vremenom je uvideo da bez takvog istraživanja ne može ni sebi ni drugima da objasni kako je do takvih zločina moglo doći.

"I dalje tražim da razumem", ukazuje autor knjige.

"Moram da kažem da na kraju, verovatno nisam… Ali, moji zaključci su ispred vas, ukoliko ih ima", ističe.

"Najteže je razumeti zlo, a najlakše ga je kritikovati", rekla je istoričarka Latinka Perović.

Primećuje da autor Karadžića ne posmatra uprošćeno, već da ga, sledeći njegovu evoluciju, "vidi kao populistu koji je verovao da mora povesti srpski narod ka ispunjenju njegove sudbine".

U toj misiji, zaključuje, sebe je video "kao mučenika i žrtvu".

"Prihvativši vrednosti isključivog nacionalizma, on je postao ličnost monumentalne ravnodušnosti prema životima nesrba, vizionar i praktičar, odgovoran za najteže zločine posle u Evropi posle Drugog svetskog rata. Po tome će i ostati poznat", navodi Perović.

"Karadžić nije bio žrtva okolnosti već njihov gospodar"

Latinka Perović je ukazala i da knjiga "neće oduševiti ni Karadžićeve obožavaoce, niti one koji ga kritikuju".

Pisana je na osnovu dokumenata u koje drugi istoričari nisu imali uvida i veoma je dragoceno štivo.

Sam autor, dodaje, pokušava da otkrije mesto koje je u Karadžićevom životu značilo prekretnicu.

"Na tom se mestu otvara pitanje – da li ličnost formuliše okolnosti ili okolnosti nju oblikuju i kada treba pronađu?", reči su Latinke Perović​.

Međutim, predsednica Helsinškog odbora u Srbiji Sonja Biserko, smatra da autor na to pitanje pruža i odgovor.

"Jedan od ključnih zaključaka autora Donije jeste da Karadžić nije bio žrtva okolnosti već njihov gospodar", kaže Biserko.

Knjiga neće oduševiti ni Karadžićeve obožavaoce, niti one koji ga kritikuju: Latinka Perović
Knjiga neće oduševiti ni Karadžićeve obožavaoce, niti one koji ga kritikuju: Latinka Perović

Radovan Karadžić nedavno se u sudnici u Hagu pojavio prvi put nakon izricanja prvostepene presude. U martu 2016. godine, Pretresno veće suda je Karadžića osudilo za genocid, progon kao zločin protiv čovečnosti, istrebljenje kao zločin protiv čovečnosti, ubistvo kao zločin protiv čovečnosti, ubistvo kao kršenje zakona ili običaja ratovanja, deportacije kao zločin protiv čovečnosti, nehumana dela, prisilno premeštanje kao zločin protiv čovječnosti, širenje terora kao kršenje zakona ili običaja ratovanja, protivpravne napade na civile, kršenje zakona ili običaja ratovanja i uzimanje talaca kao kršenje zakona ili običaja ratovanja.

Presuda Karadžiću nije imala odjeka u Srbiji.

Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo ukazuje da sudski dokazane činjenice i dokazi izvedeni pred sudom imaju veliku težinu i važnost, a da je knjiga Roberta Donije, nastala iz spisa Tribunala, primer kako nauka treba da tretira arhivsku građu.

"Glavni junak ove knjige je, uslovno rečeno, Radovan Karadžić, ali je ovo delo koje govori o procesima, o interakcijama i o tome na koji su način događaji determinisani. Iz Donijine knjige vidi se da se ne radi o slučajnosti, već da je rat planiran, vođen i da u njemu ništa ili skoro ništa nije slučajno. Vidi se i uloga Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini, vide se ratni ciljevi…", navodi Stjepanović.

Sonja Biserko dodaje da presuda Karadžiću predstavlja "svojevrsnu osudu ideologije i političkog projekta koji je sprovodio i čiji je bio simbol". Ipak, ističe da "presuda Radovanu Karadžiću nije imala odjeka u Srbiji".

Autor knjige, Robert Donija, to zamera i Tribunalu u Hagu. Pred istek mandata sudija ovog suda (do 30. novembra 2017. godine ili do okončanja predmeta u kojima zasedaju) kaže da za 25 godina rada nije imao veliki uticaj upravo na menjanju društava u državama bivše Jugoslavije.

Knjiga Roberta Donija "Radovan Karadžić – uzroci, postanak i uspon genocida u Bosni i Hercegovini", u BiH je promovisana krajem prošle godine u Sarajevu i u Tuzli.










13.10.2017.

UKRAJINA UPOZORILA: I SRBI RATUJU U PUTINOVOJ PLAĆENIČKOJ VOJSCI

Ukrajina upozorila: I Srbi iz Tuzle, Banovića i Doboja ratuju u Putinovoj plaćeničkoj vojsci (Foto)

Oktobar 13. 2017.


Oleksandr Aleksandrovič, ukrajinski ambasador u Srbiji, kazao je za “Blic” da je objavljivanje identiteta Srba koji ratuju u Putinovoj plaćeničkoj vojsci “Vagner”, odgovor ukrajinskog državnog vrha na “odsustvo bilo kakve reakcije Vlade Srbije”.

“Blic” je  objavio inicijale i fotografije nekoliko državljana Srbije koji ratuju na strani proruskih pobunjenika na istoku Ukrajine. U pitanju su šestorica Srba, a ukrajinska bezbjednosna služba (SBU) objavila je kompletne njihove podatke uključujući ime i prezime, datum i mjesto rođenja, broj pasoša i necenzurisane fotografije. Prema riječima ambasadora Aleksandroviča, u pitanju je tek početak, odnosno da će Ukrajina nastaviti da objavljuje podatke srpskih plaćenika kojih, prema njihovim procjenama, u Donbasu ratuje oko 300.

– Važno je to što je ta informacija bila zvanično poslata srpskom tužilaštvu još ranije. Imate zakone protiv svakakvih plaćenika u svakoj zemlji, ali dosad nijedan nije bio osuđen. Dakle, ovo objavljivanje je naša reakcija na odsustvo rekacije Vlade Srbije – rekao je ambasador za “Blic”.

Za sada su objavljeni podaci o A.M. (25), rodom iz Valjeva, D.M. (49) iz Šapca, D.L. (38) iz Tuzle (BiH), Z.P. (26) iz Valjeva, N.S. (44) iz Doboja (BiH) i D.S. (37) iz Banovića (BiH).

placenici

Ukrajinski ambasador dodao je da mu je veoma žao zbog učešća Srba u konflitku na istoku njihove zemlje.

Ukrajinska bezbjednosna služba (SBU) je objavila prve podatke o Srbima u Vagnaru, ruskoj plaćeničkoj vojsci koja ratuje u Donbasu, ekskluzivno saznaje “Blic” iz ambasade Ukrajine u Srbiji.

– Meni kao ambasadoru je veoma žao da toliki broj Srba ratuje protiv Ukrajinaca koji vam nisu ništa loše nikad učinili. Ipak, ne vjerujem da čak i ovaj broj reprezentuje čitav srpski narod. u Srbiji postoji zakon da svaki plaćenik koji se bori u drugoj zemlji mora da bude kažnjen. Nažalost, još nisam čuo ni za jedan slučaj da se to desilo u Srbiji, da je neko kažnjen zbog ratovanja u Ukrajini. Primjera radi, jedan Britanac dobio je pet godina zatvora – dodao je ambasador.

Govoreći o trenutnom stanju na istoku zemlje, ambasador kaže da se ono nije bitno promijenilo uprkos svim dosadašnjim pregovorima uključujući i posljednji održan u Beogradu.

-Mi se u Ukrajini nadamo da će Amerika dati dodatni implus, uz ove pregovore Surkova i Volekra, za rješavanje problema. To je samo još jedan način da zajedno riješimo problem. Da li će oni donijeti odmah i direktno neke rezultate, to ne znamo. Dobili smo zaključke sastanka, nisam čuo ništa novo, lično ja, ali to ne znači da ne postoji. Za sada, čuli smo komentare i gospodina Volkera i gospodina Surkova da imaju optimizam, ali vidjećemo. Ne mogu da otkrivam detalje – kaže ukrajinski ambasador.

rus2

Kako je Blic ranije pisao, strani plaćenici dolaze u Donbas preko pojedinih ruskih kompanija. Francuz Viktor Lenta (28), koji je ratovao na strani proruskih pobunjenika, rekao je za BBC da iskusniji borci vrše obuku regruta.

-Jedan od naših osnovnih zadataka jeste da obezbedimo treninge za regrute koji pristižu iz Zapadne Evrope. Rusija je posljednji bastion protiv liberlane globalizacije koja je uticala na gubitak nacionalnih vrednosti i suvereniteta – rekao je Lenta.

Još jedan njegov sunarodnik govorio je za britanske medije, ali sa suprotne strane nišana.

-Borio sam se i u Kolumbiji i u Hrvatskoj. Svakodnevno dobijam imejlove od dobrovoljaca iz Evrope koji bi da se priključe – rekao je Gaston Beso (50), pripadnik ukrajinske paravojne formacije Azov koja ima 3.500 članova. U Azovu je ratovao i Hrvat Miroslav Maščić koji je prije dvije godine izjavio da “pomaže Ukrajincima u odbrani suvereniteta”.

(Kliker.info-Blic)

///////////////////////////////////
///////////////////////


VUČIĆ OTKRIO: 'Razgovarao sam s Izetbegovićem, morali smo prihvatiti njegov prijedlog trase autoputa Beograd-Sarajevo'

VUČIĆ OTKRIO: 'Razgovarao sam s Izetbegovićem, morali smo ...

//////////////////////////

13.10.2017.

SLAVO KUKIĆ: PAMETNI LJUDI SE PONOSE MARŠALOM TITOM

Slavo Kukić: Pametni ljudi se ponose maršalom Titom


 Slavo Kukić

Autor 9.10.2017. 


Image result for marsal tito fotos

Nedavno, da ne objašnjavam i zašto, završih u zemlji zapadnih susjeda. U Istri, u Puli. I još jednom se uvjerih kako je ovaj dio Hrvatske puno više Evropa od susjedne mi Zagore – ili Like, Slavonije, drugih njezinih dijelova. Stotinu sam detalja zapazio koji u prilog tome i svjedoče. U Fažani, primjerice, čaršijici nadomak Pule, popih kavu na njezinu središnjem trgu – Trgu predsjednika. Iznad imena trga i slika, da se zna kome u čast je posvećen. Gledam – kraljica Elizabeta II i Josip Broz, onaj isti kojeg protjeraše iz hrvatske prijestolnice – a u Fažani, u Istri, zaštitni znak. Pita li se luburićevaca, sve su to smrtni neprijatelji Hrvata – Evropa, na njihovu žalost, misli potpuno suprotno.

A kako stvari stoje ovdje, u BiH? Prvi čovjek državnoga predsjedništva svakodnevno emitira optimistične poruke. I prethodnih je dana, uostalom, po tko zna koji put u zadnjih godinu-dvije, nanovo podgrijao nade obična svijeta. Do kraja godine nam se, ohrabri nas, smiješi aktiviranje MAP-a, akcijskoga plana za članstvo u NATO, a već početkom iduće kandidatski status za članstvo u EU.

Bog mu pomogao, rekli bi mnogi. Nažalost, osmjeh s usana morali smo izgubiti samo koji dan poslije – a skinuše nam ga ljudi sa samog vrha evropske političke piramide. Prvo je, tijekom posjete našoj zemlji, priču prizemljio čelnik evropskih pučana, čije članice su i stranke trojice članova državnoga predsjedništva. Koji nakon sastanka s njima, umjesto pohvala postignutim, pred kamerama izrazi i zabrinutost i zgroženost onim što ovdje zateče. U BiH se, veli, danas kupiti mogu čak i fakultetske diplome. Izostao je, potom, bilo kakav iskorak prema vladavini prava, nezavisnom pravosuđu i borbi protiv korupcije iako je od istih ljudi on prije četiri godine zajamčen. Političari su, na koncu, pokidali i ono malo veza, koje su ranije s građanima imali. I umjesto da se ponašaju kao državnici koji misle na budućnost dolazećih naraštaja, njima su važni samo slijedeći izbori i rezultat kojeg će ostvariti.

Nekako u isto vrijeme lekciju nam održa i izvjestitelj Evropskoga parlamenta za BiH. Nema, poruči Christian Dan Preda, ni jednog razloga zbog kojega bi, radi li se o napredovanju naše zemlje prema društvu evropskih naroda, trebali biti optimistični. Jer, izostaje bilo kakav napredak u borbi protiv korupcije, a krajnje problematični su i pravosudni sistem i javna uprava, vladavina prava uopće. Zahvaljujući tome, nastavlja on, sa skoro polovicom ukupne populacije u inozemstvu BiH je u samom svjetskom vrhu po iseljavanju stanovništva. No, one koji zemljom vladaju sve to ne brine. Jer, da jeste bilo bi im važno da vlast konačno profunkcionira. A ona je, sasvim suprotno, na staklenim nogama i na razini države i na razini Federacije – uz dodatak, dakako, ništa bolje nije ni u RS-u, u kojem je sve izraženija napetost između autoritarne vlasti i opozicije. Na koncu, umjesto da se posvete pitanju zajedničke vizije zemlje, političarima je važno kako će proći na slijedećim parlamentarnim izborima jer su predizbornu kampanju započeli ranije nego ikada do sada, čitavih godinu i pol prije njihova održavanja – a s tom pameću Evropa će vječno ostati samo sanak pusti.

Evropski dužnosnici, iskreno govoreći, nisu rekli ništa što se i ovdje nije znalo. No, kada o našem vlastitom posrtanju govore domaći, žigoše ih se na sve moguće načine – kao smutljivce, nerijetko i unutarnje neprijatelje, nacionalne prije svega. Sada to isto, i to u krajnje zaoštrenoj formi, ponoviše i dvojica iz samog evropskoga vrha – i po onome što uspjeh upratiti, nitko ih ne demantira. A i zašto bi? Ako ćemo pošteno, rekli su istinu, usto ne i svu. Jer, iskreno govoreći, spisak bosanskoheregovačkih muka od izrečenog je i značajno duži.

Pogledajmo, uostalom, svakodnevne istupe prvog čovjeka RS-a. Njemu, recimo, i događanja u Kataloniji dobro dođu za priču o vlastitoj nam budućnosti – a siguran sam da slična iskustva, i iz istih rzloga dakako, priželjkuje i na drugim neuralgičnim evropskim točkama, Baskiji, Škotskoj, Flandriji, Padajiji, Južnom Tirolu, Korzici, da ne nabrajam. Da ne bi ponavljali katalonsko iskustvo, smatra Dodik, bolje da se mirno dogovorimo o razlazu. Jer, BiH nije opcija budućnosti RS-a nego propala država – a da je tako sve češće se, k’o biva, može čuti i od uglednih međunarodnih analitičara, izvještača i historičara.

Pogledajmo, potom, kako ga u čitavoj toj priči svesrdno, kad god zatreba, žrtvujući čak i vlastiti narod u čije ime tobože istupa, podupire prvi čovjek HDZ-a. Lideri nekih stranki s hrvatskim predznakom u prilog tome navode i aferu u vezi s navodnim prisluškivanjem vrha Hrvatske. Ne radi se, kažu, o prisluškivanju nego, naprotiv, o podmetanju lažnih informacija službenomu Zagrebu kojima se, uz pomoć Dodikove obavještajne mašinerije, u nepotrebne i štetne konfrontacije s našom zemljom želi uvući i zapadne susjede – a sve to s ciljem kako bi se izazvala nova napetost između Hrvata i Bošnjaka ovdje, na prostoru Federacije i dodatno pojačala ionako prepoznatljiva politička kriza cijele zemlje.

Ipak, iako bi se takav dojam i iz navedenog mogao steći, nije baš sve crno – i nije da nema signala koji ohrabruju. Političku scenu BiH su, podsjetimo se, od početka devedesetih bitno obilježavala tri homogenizirana nacionalna politička bloka. A danas? Takav sud je u najmanju ruku upitan. Istina je, nacionalni politički frontovi su i dalje dominantni. Ali, istina je da oni danas definitivno nisu i homogeni. U Republici Srpskoj to je i više nego evidentno. Jer, odnosi na relaciji vlast-opozicija, a i jedna i druga imaju srpski predznak – s izuzetkom Domovine, čija je snaga gotovo pa irelevantna – su u najmanju ruku odnosi zaoštrenog konflikta. I, puno su bliže novoj eskalaciji nego koaliranju zbog nacionalnih interesa.

S druge strane, kratkog je daha bila i najnovija priča o bošnjačkom jedinstvu – ona koju se ispjevavalo prvih dana braka iz interesa između lidera SDA i SBB. Još konkretnije, njihov odnos danas puno više nego na ljubav asocira na deveti krug pakla. Puca se i s jedne i s druge strane, iz svega i svačega, propituju obiteljska i ina stabla, optužuje za kriminal i nacionalnu izdaju, sam Bog zna što sve ne. Poput sapunice se, gotovo preko noći, rasplini ljubav koju se opjevavalo – i koja je slavljena kao bošnjačka formula spasa. Dojam je kako je vodeći bošnjački dvojac danas spremniji koalirati i s crnim vragom nego jedan s drugim.

Relativno najmanje problematičnim sve ovo vrijeme djeluje hrvatsko nacionalno jedinstvo. Hrpa političkih stranaka i organizacija, što stvarnih što virtualnih, i sve pod istim nacionalnim kišobranom – HNS-om. I uz neupitni autoritet HDZ-a i njegova prvog čovjeka. No, svemu dođe kraj – a kako stvari stoje, smiješi se i Čovićevoj formuli nacionalne političke dominacije i kontrole. Sve će, zapravo, biti jasno za nekoliko dana, nakon što završi sjednica Glavnog odbora HDZ 1990. Prvi čovjek devedesetke je već obznanio kako radom HNS-a nisu zadovoljni – i kako će Glavni odbor odlučiti ostaju li u njemu ili definitivno odlaze. Dogodi li se ovo drugo, pa u kojoj god formi, umjesto unisonoj kompaktnosti, koja je obilježila prošlost, imat ćemo priliku svjedočiti grupiranju oko dvaju hrvatskih nacionalnih političkih blokova – a s njima i novoj činjenici, da je odzvonilo i bajkovitoj hrvatskoj nacionalnoj slozi.

Na koncu, sve više je detalja u prilog tezi kako iz dana u dan jača i građanska svijest. Prostor koji je, ne tako davno, gotovo pa u potpunosti pokrivao SDP danas popunjava sve veći broj političkih partija. Tu su Demokratska fronta i Građanski savez, i jedni i drugi, istina, čeda SDP-a. No, njima se, uz nekoliko manjih građanskih partija koje postoje od ranije, danas priključuju i nove – ili kao političke partije ili u formi nezavisnih listi. Za sada, to su Nezavisni blok i Nezavisna bosanskohercegovačka lista – već sutra isključiti ne treba i još poneku. No, važnije od toga je da dvije aktualne dolaze iz nacionalnog političkog spektra – bošnjačkoga, esdeaova – i da s tradicionalnim građanskim partijama predstavljaju snagu koju se, bude li pameti, već na slijedećim izborima, barem što se Federacije tiče, neće moći ignorirati. Dapače, one, a i njima slične, bi mogle biti prevaga u promjeni političke paradigme ovog dijela zemlje. Zamislite, međutim, da ta vrsta svijesti ovlada i većinskim hrvatskim dijelovima Federacije, zapadnom Hercegovinom posebice, ili Republikom Srpskom – a to nije nemoguća misija – drugačija, evropska budućnost je nešto što se podrazumijeva.

Na ruku ovom potonjem, prevagi građanske svijesti bi mogla ići i nova orijentacija američke administracije. Nedavno Senat SAD potvrdi nominaciju za pomoćnika državnog tajnika za Evropu i Euroaziju, dakle i za zapadni Balkan, čovjeka koji je poznat kao oštar kritičar ruske politike – i koji zagovara agresivniji nastup u odnosu na nju. Njegovo dovođenje znači da je američki državni tajnik mislio ozbiljno kada je nedavno u Senatu poručio da će se osobita pažnja posvetiti evropskim zemljama koje su, po američkoj procjeni dakako, najranjivije na rusko miješanje – a među njima su, nema dvojbi, i Srbija i BiH.

Ima li se, pak, to u vidu, izvjesno je da će američka administracija tipovati na one političke snage i grupacije u BiH koje preferiraju njezino zapadno svrstavanje. Da su, drugim riječima, gotovo pa nikakve šanse etnonacionalista – jer, četvrtstoljetno iskustvo s njima je garancija da se na njih ne može osloniti. Posebno su, međutim, male šanse nekih među njima, nekadašnjeg američkog jokera Dodika prije svega – jer, on se danas otvoreno svrstao na drugu stranu, uz Putina i njegove ambicije da na ovaj dio svijeta ponovo stavi šapu. Ali, specijalno veće nisu ni šanse svih drugih koji novog srpskog vožda ovdje podupiru. Siguran sam da je to jasno i lideru HDZ-a, i da mu svijest o tome, budući se njegovo upiranje u Dodikova kola sve teže dade prikrivati, izaziva sve nesnosniju nesanicu.

I da zaključim, usprkos svim negativnim trendovima – i sve otvorenijim upozorenjima svijeta – sve lađe nam još uvijek nisu potonule. Naprotiv. Što se, recimo, mene tiče, lagani me optimizam nanovo osvaja.














13.10.2017.

OHR UPOZORILA MILORADA DODIKA: "SUSPENZIJA PRAVOSUDNIH INSTITUCIJA U ENTITETU RS-a BILA BI PROTIVUSTAVNA"

OHR UPOZORIO DODIKA: "Suspenzija pravosudnih institucija u RS-u bila bi protivustavna"



Image result for OHR u bIh fotos

Image result for OHR u bIh fotos
 
ODGOVOR IZ OHR-a. POSLIJE DODIKOVIH LUPETANJA KOJE MU SLUZE ZA HVATANJE POSLJEDNJE SLAMKE NA VLASTI


Image result for milorad dodik karikatureImage result for milorad dodik karikature

 Image result for milorad dodik karikatureImage result for milorad dodik karikature


"Jednostrane odluke kojima bi se suspendirale ili ograničile nadležnosti i odluke pravosudnih institucija Bosne i Hercegovine na dijelu bosanskohercegovačke teritorije bile bi protuustavne i neprihvatljive - odgovor je iz OHR-a na upit Fene u vezi s pozivom predsjednika Republike Srpske (RS) Milorada Dodika srpskim predstavnicima u pravosudnim institucijama da napuste svoje pozicije te najavom ograničavanja nadležnosti Suda BiH i Tužilaštva BiH na teritoriji RS-a", stoji u reakciji OHR-a.

 

Kako su istakli, prema Ustavu BiH, entiteti moraju u potpunosti poštovati odluke institucija BiH, uključujući zakone donesene na državnom nivou te odluke državnih pravosudnih organa. Sud BiH i Tužilaštvo BiH imaju jurisdikciju na cijeloj teritoriji BiH.  

 

Iz OHR-a su poručili da su pokušaji izvršnih vlasti da izvrše pritisak na predstavnike pravosuđa ili utiču na njihova imenovanja, potpuno neprihvatljivi u kontekstu nezavisnog pravosuđa te podvukli da sudijama mora biti omogućen nezavisan rad, bez neprimjerenog političkog pritiska.

//////////////////////////////
////////////////////////

Profesor ustavnog prava Omer Ibrahimagić : Dodikovo djelovanje po pitanju Suda i Tužilaštva BiH je protivustavno

Oktobar 12. 2017.


Tvrdnje predsjednika RS-a Milorada Dodika kako Sud i Tužilaštvo BIH nemaju ustavnu osnovu nisu tačne, kaže Omer Ibrahimagić. Ovaj profesor ustavnog prava čak navodi da je Dodikovo djelovanje u najmanju ruku protivustavno.

“Vanparlamentarno postupanje je ustvari uvijek bilo jedno političko postupanje i dnevnopolitičko postupanje koje je i postupanje suprotno Ustavu i društvenom poretku”, kaže Ibrahimagić za TV1.

On navodi kako Dodik nije u pravu te da pravosuđe ima uporište u dodatnim nadležnostima propisanim Ustavom.

“Te institucije su bile moguće prema Ustavu BiH u članu 3.5.a u kojem stoji da se saglasnošću entiteta ili polazeći od činjenice da je BiH suverena država, dakle sva pitanja koja se tiču njenog integriteta, suvereniteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta, da su u nadležnosti državnih organa”, dodaje Ibrahimagić.

(Kliker.info-Vijesti)

12.10.2017.

IN MEMORIAM: ISNAM TALJIĆ (1954. - 2017.)

IN MEMORIAM: ISNAM TALJIĆ (1954. – 2017.)

Oktobar 12. 2017.


Književnik Isnam Taljić, rođen 1954. godine u Vlasenici, umro je sinoć u Sarajevu. Povodom smrti ovog istaknutog bosanskohercegovačkog književnika Stav objavljuje jedan od posljednjih intervjua koje je Talić dao nekom od ovdašnjih medija.

Isnam Taljić rođen je 1954. godine u Vlasenici, gdje je živio do oružane agresije na BiH 1992. godine. Dugo se bavio novinarstvom. Još je u osnovnoj školi u Vlasenici bio urednik đačkog lista, a prvi tekst u novinama objavio je 1967. godine, i to reportažu u „Lovačkom listu“. Bio je dopisnik „Oslobođenja“ od 1969. godine. U gimnaziji u Vlasenici pokrenuo je i bio prvi glavni i odgovorni urednik novina „Birač“, zatim urednik rubrike za studente u „Oslobođenju“ te urednik u sedmičniku „Naši dani“.

Radio je i kao profesionalni novinar sa statusom urednika u „Oslobođenju“. Pokrenuo je i bio prvi glavni i odgovorni urednik „Vlaseničkih novosti“. Kao urednik radio je u „Ljiljanu“ (u Ljubljani, Bihaću i Sarajevu). Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 1985. godine. Zastupljen u više izbora i antologija bh. književnosti na bosanskom jeziku, u izborima i antologijama na hrvatskom, češkom i švedskom jeziku te u antologiji svjetske pripovijetke „Kuala Lumpur International Literary Festival“, 2004. godine, štampanoj na engleskom jeziku. Živi u Sarajevu kao profesionalni pisac.

STAV: Dugo godina pišete. Objavili ste brojne knjige. Ipak, našoj ali i svjetskoj javnosti poznati ste ponajviše zahvaljujući „Romanu o Srebrenici“, koji je doživio dvanaest izdanja. Koliko Vam znači taj uspjeh?

TALJIĆ: U međuvremenu se u Turskoj pojavilo novo, trinaesto izdanje, a zanimljivo je da je ono i s novim prijevodom. Postoji problem s prevođenjem s bosanskog na turski jezik. Vrlo su rijetki vični prevođenju književnosti s bosanskog na turski. Iako je u Turskoj rasprodano prvo izdanje, oni su ga odlučili ponovo prevesti, jer je roman stilski zahtjevan. „Al-Ahram“ je objavio uvodnik o mom „Romanu o Srebrenici“. Mislim da se time ne može pohvaliti nijedan pisac iz jugoistočne Evrope. Taj uvodnik napisan je nakon što je roman objavljen u Kairu i Aleksandriji na arapskom i engleskom.

Obiman prikaz objavljen je i na portalu „Islam online“, najpoštovanijem i najposjećenijem islamskom portalu. Kad je „Roman o Srebrenici“ objavljen u Maleziji, njihove su najutjecajnije novine opširno pisale o njemu. Nakon što je roman preveden na slovenski, vodeće slovenske novine „Delo“ i „Večer“ objavile su sa mnom intervjue. Intervjuirali su me i mnogi turski novinari povodom ovog romana. O tom romanu pisao je i „Washington Post“. Ne sjećam se da je u Bosni pridan sličan značaj ovoj knjizi, a prevedena je na engleski, arapski, slovenski i turski jezik, a prevodi se i u Indoneziji. Valoriziran je i time što ima šest izdanja na bosanskom jeziku.

STAV: Bliži se dvadesetogodišnjica obilježavanja genocida u Srebrenici, o čemu ste, eto, napisali zanimljiv roman. Koliki je značaj toga da se tema Srebrenice literarno portretira?

TALJIĆ: Ima mišljenja, i to jakih, da je književnost najbolje sredstvo očuvanja i prenošenja sjećanja. A ljudi zaboravljaju. Insan i znači „onaj koji zaboravlja“. Prema tome, umjetnički pristup višestruko je značajan. Ipak, mnoge moje kolege okreću glavu od ove teme. Da možda ne čekaju da prođe pedeset „diskrecionih“ godina pa da mognu pisati o tome? Da nema majki Srebrenice, već bismo sada, poslije dvadeset godina, ponavljali beogradsku „istinu“ o Srebrenici. Hapšenjem Nasera Orića oni i nakon dvadeset godina pokušavaju nametnuti svoju interpretaciju Srebrenice, i to ne samo nama nego i cijelom svijetu. To je strašno i mora nam svakodnevno biti na umu. Kad su topovi prestali govoriti, muze nisu smjele zašutjeti. Osim mog „Romana o Srebrenici“ i „Srebreničkog inferna“, nemate relevantno literarno (ponavljam, literarno) svjedočenje o ovoj temi. Da, i Hasan Nuhabović napisao je dobru knjigu „Zbijeg“, koja se, doduše, tiče prvih godina opsade Srebrenice. Neki bi pokušali zaobići i te knjige. Pa zašto nije bilo filma o Srebrenici? Bilo je dobrih dokumentarnih filmova. Prve je uradila Poljakinja iz Švedske Maria Wischinski. Davno se morao snimiti i igrani film. Zašto to nije učinjeno?! Moj „Roman o Srebrenici“, kao i druge moje knjige, uglavnom je pisan dijaloški. To je umnogome gotov scenarij, a uopće ne mora biti u pitanju i visokobudžetni igrani film.

STAV: Koja je uloga književnosti u kulturnom pamćenju jednog naroda?

TALJIĆ: Bošnjaci nemaju napisanu svoju historiju. Historija je i inače zbir falsifikata. Niti je fraza da historiju pišu pobjednici. U to sam se osvjedočio i dugo pripremajući knjigu „Opet ćemo se sresti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“. Uvidio sam da je potpuno neistinita historija našeg naroda koja je nama prezentirana. To se lahko da zaključiti pomnim čitanjem zapadnih, kršćanskih autora. Oni nude drugačiju, mnogo povoljniju sliku o historijatu Bosne i Bošnjaka od one koja se i dalje servira u školama. Kad sam se odlučio za pisanje tog romana, mislio sam da neću imati problema s izvorima, s dostupnošću informacija. A onda sam četiri godine tragao za istinom o sultanu Fatihu i Bosni i najviše je nalazio u knjigama stranih autora. Osim pred Dragim Bogom u namazu, Bošnjaci ne trebaju ni pred kim pognuti glavu kad je u pitanju naša historija. To je tegobna i teška, ali ponosna historija kojom se predugo manipulira. A znate koliko se može manipulirati u umjetnosti. Najbolji je primjer u tome Ivo Andrić. Njegova nakaradna umjetnička sloboda ima težinu historijskih činjenica. Iskusio sam to i na ličnim i porodičnim primjerima. Neophodno je da se i bošnjački pisci počnu baviti literarnim svjedočenjima. Pri tome smo u velikoj prednosti da ne trebamo ništa izmišljati, ali se mora istraživati. Pisci bi morali biti intelektualna predvodnica i ovog naroda, jer je književnost povlaštenija umna disciplina i od same filozofije. Druga je, pak, priča koliko mi držimo do svojih književnika.

STAV: Ministarstvo obrazovanja Malezije uvrstilo je prije nekoliko godina Vaš „Roman o Srebrenici“ u obaveznu lektiru. Šta je bilo potrebno uraditi da biste bili prepoznati kao autor vrijedan mjesta u književnom kanonu, i to u zemlji koja je hiljadama kilometara udaljena od Vaše matične?

TALJIĆ: Oni su imali moj roman na engleskom jeziku i onda sam od njihovog ministarstva obrazovanja i kulture i od naše ambasade u Kuali Lumpur dobio vrlo obimnu dokumentaciju o uvrštavanju moje knjige u srednjoškolsku lektiru. Oni su to prepoznali kao vrijednost.

STAV: Kako tumačite činjenicu da taj roman još nije uvršten u bosanskohercegovački školski kanon?

TALJIĆ: Ovdje, u Bosni i Hercegovini, pak, više nije bitno hoće li to učiniti neko od mnogobrojnih ministarstava na raznim nivoima. Naime, školama, direktorima i nastavnicima ostavljeno je da sami odrede i do 60 posto lektire. Ali, izgleda da se čeka da se naredi „odozgo“. Bošnjaci, očito, ne znaju upravljati, pa ni sami sobom. Moraju se tome brzo naučiti. Inače, odosmo skroz u helać. Ne treba upirati prstom ili čekati samo na državne organe i koliko oni funkcioniraju. Mnogo je toga do nas. Recimo, u Visočkoj medresi učenica Fatma Muftić odbranila je završni rad na „Romanu o Srebrenici“. Prije nekoliko je godina tako bilo i u Sarajevskoj medresi. Zatim, diplomski rad na temu ovog romana odbranjen je i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pred profesorima Rizvanbegovićem i Durakovićem. Također i na FIN-u u Zenici. Znači, sasvim je dovoljno imati sluha prema nečemu što je „domaći proizvod“. Ali, naša je situacija takva da vas – ukoliko vas ne mogu osporiti – prešućuju. To je bošnjačka bolest, te neke zavidnosti, sa čime je ovaj narod (paradoksa li!) izišao iz posljednjeg rata. Sjećam se da smo mi novinari nekad između sebe svi bili u dobrim odnosima, a danas su kao rogovi u vreći. Slično je i s književnicima. Zaista su Bošnjaci narod koji se voli međusobno omalovažavati ili, u najboljem, prešućivati, ignorirati. A premalo nas je da bismo smetali jedni drugima, tako i u književnosti. Ja nisam u sukobu ni s jednim piscem. Nijedan mi ne smeta. Radujem se svakom uspjehu. Ali, mnogi se uhvate mrvica kojima su „počašćeni“ ili su, zapravo, prinuđeni braniti takvu svoju „privilegiju“ da bi opstali.

STAV: Kad smo kod drugih pisaca, kako tumačite trenutnu bosanskohercegovačku književnu scenu? Imamo li dobru književnost?

TALJIĆ: Imamo. I najbolju u regiji. Bh. književnost bolja je i od hrvatske, i od srpske, i od slovenske, i od crnogorske. U makedonsku književnost nisam upućen. Ali, mi to ne umijemo promovirati ni izbliza onako kako drugi ističu svoje vrijednosti. Sjećam se jednog primjera petnaestak godina prije rata. U „Oslobođenju“, u kojem sam radio, objavljeno je više od pola stranice prikaza drame koja ima stupidan naslov „Kamen za pod glavu“. Ispod tog prikaza, na samom dnu stranice, objavljene su dvije vijesti veličine kutije šibica o dvjema dramama rahmetli Nedžada Ibrišimovića. Jedna se zvala „Ljubavna konzerva“, a druga „Boja hrđe“. Dok su se Ibrišimovićeve drame tek usput spominjale, novine su pisale o nekim beogradskim temama koje nama uopće nisu mogle biti zanimljive. Međutim, ako se legitimno može reći da je tada bila kriva (i) zvanična politika, da je dugo pripreman projekt velike Srbije, onda to danas ne možemo reći. Bar što se tiče slobode govora, ona je prisutnija nego ikad i kao rijetko gdje. Ako osim prirodnih bogatstava ičega ima mnogo u Bosni – onda sada ima slobode govora i pisanja.

STAV: Bliske su Vam historijske teme. Napisali ste i roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni. Vaš posljednji roman nosi naslov „Božiji Poslanik iz Mekke“. I „Roman o Srebrenici“ spada u historijske romane. Kako pristupate historiji? Koliko je potrebno istražiti neku temu prije nego što je literarno oblikujete?

TALJIĆ: Ne bih se složio da je „Roman o Srebrenici“ samo historijski roman. Srebrenica je savremena tema. Srebrenica ne smije pripadati samo historiji, već mora biti naša stvarnost, sadašnjost. Mislim da je to vrlo važno. Kad pišem o historijskim temama, kao što je slučaj u „Tajnoj knjizi Endelusa“ ili u romanu o posljednjem Božijem Poslaniku, onda se nastojim unijeti u to koliko mogu. Thomas Mann, bez namjere i potrebe da se poredim s njim, napisao je da je, kad bi se bavio nekom temom o kojoj piše, toliko o njoj naučio da je bio ekspert u toj oblasti. I ja imam takav pristup pisanju. Nastojim doći do činjenica, spoznati i najsitnije detalje te time i ne manipulirati književno.

STAV: Čini se da su dva ključna motiva u Vašim djelima islam i Bosna. Je li moguće pisati o Bosni bez poznavanja islamske kulture i tradiciji?

TALJIĆ: Očito je moguće. Većina savremenih pisaca piše o Bosni bez poznavanja islama ili ih uglavnom ne zanima islam. S druge strane, postoji i zloupotreba islama, kad se pretjeruje ili banalizira u tom nekom islamskom pisanju. Isto je i s upotrebom jezika. Bosanski jezik vrlo je raskošan, bogat, trebamo biti sretni što ga baštinimo, ima i mnogo frekventnih, živih riječi koje uopće nisu arhaizmi iako se tako predstavljaju, ali se zna i prekardašiti u upotrebi riječi koje su, da tako kažem, nakaradne ili su se sasvim izgubile, ako su i postojale.

STAV: Ušli smo u mjesec ramazan. Imate li kao pisac poseban ritam tokom ovog mjeseca?

TALJIĆ: Imam svoj ramazanski ritam. Rijetko izlazim iz kuće i ne putujem nigdje. Čitam i učim. Nastojim ramazan provoditi u ibadetu. Izbjegavam i češće susrete kako bih izbjegao moguće konflikte. Ružna riječ i ružna pomisao nikad nisu dobri. Što se tiče pisanja, ranijih godina znao sam dosta pisati i napisati uz ramazan, i to obično nakon teravije, dok čekam ručak, da ne upotrijebim u našem jeziku novotarijsku riječ sehur. To je vrijeme posebno nagodno za pisanje. Biva izražena ta najvažnija vertikala, koju najistinskije možete doživjeti uz ramazan, u toj, rekao bih, direktnoj vezi sa Stvoriteljem. Ali, već podugo ne mogu pisati. Imam bolove u rukama, od ramena do prstiju. Čim na kompjuteru napišem dvije-tri rečenice, osjećam strašne bolove, posebno u prstima. To je posljedica mog pokušaja da živim isključivo od pisanja, jer sam duže od deset godina nezaposlen. Godinama sam kucao na mehaničkoj mašini i, kao i većina kolega, „mlatio“ s dva prsta. Kad su došli kompjuteri, prihvatio sam ih kao Božiji dar piscima, ali sam nastavio udarati s dva prsta po tastaturi. Nervni su završeci na prstima izrazito osjetljivi. I očito je to s bolešću posljedica da u ovom vaktu pokušavam živjeti ili makar preživljavati od pisanja.

STAV: Kako danas žive pisci, kako Vi živite?

TALJIĆ: Živio sam u Sloveniji. Znam da su tamo pisci nezadovoljni svojim statusom. Kad bih ja taj status imao, bio bih prezadovoljan. Već više godina ne mogu dobiti invalidsku penziju, ni tih 300 KM mjesečno. Kažu da bi mi je dali da sam zidar. Ali, pošto sam pisac, jedino mi je potrebna fotelja!? I ako bih nabavio fotelju, fotelja ne piše, piše se rukama, prstima. Uz to, ja sam od onih pisaca koji pišu mučno, tegobno, sporo. I kad tako završim knjigu, znam po sedam mjeseci brusiti tekst i popravljati ga. Ne pišem kaubojske roto romane, koji se možda i mogu diktirati.

STAV: Imali ste priliku promovirati svoje knjige u BiH, ali i često u dijaspori. Koja je razlika u pristupu publici? Kako danas dijaspora doživljava Bosnu?

TALJIĆ: Najodgovornije pristupam svakom nastupu. Podjednako i izvan Bosne. Bošnjaci koji žive izvan Bosne i Hercegovine dobar su i čestit narod. Ali, bojim se. Mislim da je jedna trećina Bošnjaka ubijena u ratu ili onemogućena za normalan život, da je druga trećina ostala u Bosni, a preostala je trećina sad nastanjena izvan Bosne. Bojim se da gubimo tu još jednu trećinu naroda. Jer, već u prvoj generaciji naša djeca tamo uglavnom ne znaju čitati bosanski jezik, mnoga ga i govore slabo. Ne bih volio da su Bošnjaci narod koji nestaje. Neko bi morao nešto poduzeti da se ti problemi rješavaju. I smatram da ima nade, da je naša dijaspora željna Bosne. A znate li ko je još željan Bosne? Ovi Bošnjaci iz manjeg entiteta. Oni vole da im se dođe i više nego ovi iz dijaspore. Oni Bosnu vole više, i više drže do nje nego mi koji živimo u Federaciji.

STAV: „Roman o Srebrenici“ završili ste sredinom 1996. godine, a objavili 1998. godine. Zašto ste čekali dvije godine?

TALJIĆ: Sada je to sasvim drukčije. Posljednjih bi godina svi da pišu o Srebrenici i sve se to objavljuje. Tada sam probijao led. Ja sam iz tih krajeva, za Srebrenicu sam snažno vezan djetinjstvom i porodično. Tada sam bio jedini preživjeli pisac iz tog kraja. Iza sebe sam imao iskustvo devet objavljenih knjiga, šest prije rata, koje su objavili tada renomirani izdavači i recenzirali ih najeminentniji literarni autoriteti. Uz to, odmah poslije okončanja ratnih sukoba, Bošnjacima je snažno nametan zaborav. Zato je moje bilo, i pred Bogom i pred ljudima, da napišem roman o Srebrenici. Pisao sam ga kao privijanje ljute trave na ljutu ranu. Mnogima sam nudio da objave roman, čak se pri tome ponižavao, jer sam se obraćao i onima kojima inače ne bih, a za te dvije godine niko mi ga nije htio objaviti. Bila su evidentna tri razloga. Ta neka pakosna ljubomora kolega i(li) izdavača.

Zatim, nije se vjerovalo da su zaista bile tolike dimenzije te tragedije o kojoj sam napisao roman, a nijedna riječ iz njega svih ovih godina nije demantirana, nego se, naprotiv, jednako potvrđuju ili otkrivaju neke činjenice i podaci kojima sam tada raspolagao. I, treće (ili je to i prvo): nastojalo se, i to (i) s bošnjačke strane, osujetiti objavljivanje mog romana. Htjela se sakriti, prikriti, zataškati ili barem ublažiti istina koju sam iznio crno po bijelom. Jer, ovaj moj roman pripada, kako je to po svijetu pisano o njemu, fiction – non fiction literaturi. U romanu su, naime, uporedo izmišljeni likovi i situacije, ali i sasvim stvarni ljudi i potpuno stvarni događaji.

Hamza Ridžal (Stav)



















12.10.2017.

MARKO KNOPFLER THOMPSON

Marko Knopfler Thompson


Boris Dežulović

Autor 11.10.2017. 





Kretenska desnica, recimo, ne razumije o čemu uopće pjeva Knopflerova antiratna balada o Falklandskom ratu, u kojoj „budale ratuju protiv vlastite braće po oružju“, dočim je alternativnoj desnici već njen naziv „Braća po oružju“ dovoljan da je protumači kao engleski prepjev Thompsonova dueta s Miroslavom Škorom, „Reci, brate moj“.

Kako funkcionira ta stvar s „alternativnim činjenicama“, „alternativnom istinom“ i sličnim alternativnim pomagalima alternativne desnice – i što je to uopće alternativna desnica – lijepo su nam na zabavnom i edukativnom primjeru pokazali, hm, alternativni branitelji iz tisuću devetsto devedeset prve Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata – ili Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 1991, nisam siguran kako se točno piše i izgovara, uglavnom jedne od dvije tisuće alternativnih udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata, one što je poznata i kao „Pavkovićeva“, po svome predsjedniku Mladenu Pavkoviću, možda i najupornijem domoljubnom trolu u cijelom alternativnom biološkom sustavu Republike Hrvatske.

Pavkovićeva udruga iz Koprivnice, naime – znaju oni upućeniji – već neko vrijeme dodjeljuje nešto što se zove Velika zlatna plaketa, priznanje osobito zaslužnim čuvarima tekovina Domovinskog rata, kakvi su među dosadašnjim laureatima, recimo, hrvatski vitez Marko Perković Thompson i slovenski revizionist Roman Leljak, ili Ankica Tuđman, supruga Prvog Hrvatskog Predsjednika, i Kolinda Grabar-Kitarović, supruga muža Prve Hrvatske Predsjednice. Ovoga puta u koprivničkom UHBDR-u odlučili su pak napraviti iznimku i Veliku zlatnu plaketu prvi put umjesto pojedincu dodijeliti udruzi građana, i to ni manje ni više nego – legendarnoj britanskoj udruzi glazbenika Dire Straits.

Čitateljima izvan hrvatskog govornog područja, dopuštam mogućnost, učinit će se to kao štamparska greška ili bizarna neka zajebancija. To je zato što čitatelji izvan hrvatskog govornog područja ne znaju da su u hrvatskom govornom području Dire Straitsi najpoznatiji po kratkom televizijskom filmu „Banijska ratna praskozorja“, sastavljenom od ratnih snimaka tragično stradalog HTV-ova reportera Gordana Lederera, ratnom videu što je – popraćen pjesmom „Brothers in Arms“ – od vođe Straitsa u Hrvatskoj učinila samog, hm, Marka Knopflera Thompsona.

Dobro, to je za sad prilično kretenska priča, ali ne i alternativna. Ja ću vam reći koja je razlika. Kretenska desnica, recimo, ne razumije o čemu uopće pjeva Knopflerova antiratna balada o Falklandskom ratu, u kojoj „budale ratuju protiv vlastite braće po oružju“, dočim je alternativnoj desnici već njen naziv „Braća po oružju“ dovoljan da je protumači kao engleski prepjev Thompsonova dueta s Miroslavom Škorom, „Reci, brate moj“. Kretenska desnica onda Veliku zlatnu plaketu za zasluge u Domovinskom ratu i poraću odluči dodijeliti grupi Dire Straits, dočim alternativna desnica tu zlatnu plaketu pred koncert u Dvorani Dražena Petrovića uruči – tribute bandu Dire Straits Experience, običnoj dakle grupi imitatora što putuje po svijetu faksimilno izvodeći pjesme Dire Straitsa!

I ne, ne zajebavam se. Odavno se više ne zajebavam.

Dire Straits Experience, naime – nisam ni ja čuo za njih dok nisu dobili ugledno priznanje iz Koprivnice – na brzinu je osnovana zabavljačka trupa koju xafsing reklamira kao derivat Straitsa, grupu s „dva originalna člana benda“, iako je više smisla, razloga i originalnih članova imala ona radioaktivna mutacija Boney M na Jelačića placu prije desetak godina, ili Brit Floyd Show lani u Boćarskom domu, nego što će za dva tjedna imati Dire Straits Experience s „dva originalna člana benda“: saksofonist Chris White Knopflerovoj se grupi pridružio tek nakon desetak godina, odsviravši s njima album Brothers in Arms, dok je drugi „originalni član“, Chris Whitten, samo plaćeni session-bubnjar koji je sa Straitsima odradio jednu turneju. Predvođena nekim Terenceom Reisom – tipom što oponašajući Knopflerov glas i gitaru izgleda taman s audicije za Supertalent na Novoj TV – grupa je ove godine zajahala četrdesetu godišnjicu Sultana svinga, pa po svijetu vara ljude predstavljajući se kao Dire Straits.

Toj, eto, imitatorskoj družini Pavkovićeva će udruga za dva tjedna, prije koncerta u Ciboninoj dvorani, mrtva ozbiljna uručiti Veliku zlatnu plaketu za Knopflerovu hrvatsku domoljubnu pjesmu „Brothers in Arms“, i da je o smislu i razlozima zaista riječ, mogli su je isto tako dati Jasenku Houri i Prljavom kazalištu, barem jednako dobrim imitatorima Dire Straitsa – a svakako mnogo većim hrvatskim domoljubima – za pjesmu „Tu noć kad si se udavala“, neobično identičnoj Brothers in Arms. Pa Jaji usput u ime hrvatskih branitelja svečano uručiti i, štajaznam, Grammyja za najbolji video-spot 1986., i Brit Award za najbolji britanski album te godine.

Čak ni alternativni desničari ne mogu biti toliko glupi! – prvo je, priznajem, što sam pomislio kad sam pročitao da su eksplicitno antiratnu pjesmu Marka Knopflera koprivnički branitelji uopće shvatili kao ratnu budnicu – a kamoli da mu zbog toga dodjeljuju Veliku zlatnu plaketu za zasluge u Domovinskom ratu! – prije nego što sam slomljen shvatio da će tu ionako besmislenu plaketu za Dire Straitse na kraju zapravo uručiti njihovim jeftinim imitatorima.

Stvar, međutim, uopće nije u inteligenciji, već u konceptu. Sukladno raširenom vjerovanju, alternativni desničari zaista mogu biti toliko glupi, a ovo je zapravo sam njihov manifest, sve što trebate znati o alternativnoj desnici i njihovu lažnom, paralelnom svijetu: paralelna, alternativna braniteljska udruga svoje paralelno, alternativno odlikovanje dodjeljuje paralelnim, alternativnim Dire Straitsima.

Sve u toj bizarnoj priči iz serije „Na rubu stvarnosti“ upravo je ogledna, demonstracijska desničarska laž. Lažna je Pavkovićeva alternativna, privatna braniteljska udruga, osnovana i dotirana samo za potrebe mistifikacije Domovinskog rata i Pavkovićeve osobne promocije, kao što je lažna i njegova pseudoslužbena Velika zlatna plaketa, koju će Marku Knopfleru, engleskom pacifistu mađarsko-židovskih korijena, dodijeliti jednako kao, primjerice, i ustaškom teroristu Zvonku Bušiću. Pa su, na koncu – sasvim logično – lažni i njihovi Dire Straitsi, u stvari tek imitatori benda što se tiho raspao još prije dvadeset dvije godine, objavivši posljednji album baš nekako onih ljetnih dana 1995. kad je u Hrvatskoj završavao rat. Kojega će besmislenim proglasiti upravo Pavkovićeva besmislena braniteljska udruga: da li već dodjeljujući plaketu za ratne zasluge Dire Straitsima, ili im plaketu za ratne zasluge dodjeljujući za pjesmu koja govori o besmislu rata i srpskoj braći po oružju – posve svejedno. To je ionako logika koja vrijedi u stvarnom, fizičkom svijetu.

U paralelnom pak svemiru alternativne desnice Mark Knopfler je Jajo Houra, Dire Straitsi su Prljavo kazalište, a sve oko njih je crno-bijeli svijet – upravo jedan od onih iz Knopflerove nagrađene pjesme, „We have just one world, but we live in different ones“, „Imamo samo jedan svijet, a živimo u različitima“ – alternativni ravni svijet podijeljen na Hrvate i Izdajice, na idiote i gastarbajtere, u kojemu se davni jedan besmisleni rat naknadno osmišljava dotacijama, beneficijama, privilegijama, penzijama, dionicama, odlikovanjima i plaketama za ljude koji su toga rata vidjeli točno onoliko koliko će i publika na zagrebačkom koncertu Dire Straits Experiencea vidjeti Marka Knopflera, pa makar to bio i sam ni kriv ni dužan Mark Knopfler.

Po čemu je, najzad, lider Dire Straitsa kao odlikovani sudionik Domovinskog rata smješniji i bizarniji od – evo nasumce – pričuvnog brigadira Antuna Vrdoljaka? Pa hrvatskih je branitelja sad već toliko da po teoriji velikih brojeva jedan mora biti Mark Knopfler! Sve da kao ljevak koji svira desnom rukom i nije Pavkovićev alternativni „brat po oružju“, savršen maneken mitskog Tuđmanovog Hrvatskog Zajedništva.

Crno-bijeli je to svijet u kojemu će tako zbog zasluga u obrani suvereniteta Republike Hrvatske – evo, recimo, za onu čuvenu fotografiju mladog hrvatskog vojnika pred zidom s grafitom Guns N’ Rosesa, što je nadahnula stotine hiljada branitelja – Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata ’91 svoju Veliku zlatnu Nobelovu nagradu za mir već sutra dodijeliti, štajaznam, Axlu Roseu.

A uručiti, jasno, Bobu Dylanu, onom besprizornom židovskom imitatoru koji po svijetu pjeva popularni hrvatski nabožni hit Guns N’ Rosesa „Knockin’ on Heaven’s Door“.

N1

12.10.2017.

"DOKTRINA GERASIMOV", DRAGAN ČOVIĆ I RUSKA BAZA U ENTITETU RS-a

“Doktrina Gerasimov”, Dragan Čović i ruska baza u Republici Srpskoj


Senad Pećanin

Autor 11.10.2017. 


Image result for novinar senad pecanin fotos
   

Svi oni koji se plaše ruskih baza u Bosni i Hercegovini mogu odahnuti: dok zapadne, liberalne vrijednosti ovdje promoviraju lideri poput Dragana Čovića – Rusiji ne trebaju vojne baze u Bosni i Hercegovini

 putin1

Piše: Senad Pećanin

U februaru 2013. godine  general Valerij Vasilijevič Gerasimov, načelnik Generalštaba Oružanih snaga Rusije, objavio je u Kuriru, časopisu ruskog vojno-industrijskog kompleksa, kraći tekst pod naslovom “Vrijednost nauke je u predviđanju”. Portal Politico je Gerasimovove stavove opisao kao taktiku koju su razvili Sovjeti, pomiješanu sa strateškim vojnim razmišljanjima o totalnom ratu, koja predstavlja novu teoriju modernog ratovanja – ona koja izgleda više kao da hakira neprijateljsko društvo nego da ga napada u glavu.

General Gerasimov piše:”Temeljna pravila ratovanja su promijenjena. Značaj nevojnih sredstava za postizanje političkih i strateških ciljeva raste i, u mnogo slučajeva, premašuje snagu oružja u njegovoj efektivnosti… Sve to dopunjuje vojnim sredstvima skrivenog karaktera.” Ovaj tekst generala Gerasimova među analitičarima se smatra “najkorisnijom artikulacijom moderne ruske strategije, vizije cjelokupne strategije koja politiku i rat stavlja u istu sferu aktivnosti – kako filozofski, tako i logistički”. Sredstva za ostvarenje ove strategije više nisu prijetnje nuklearnim raketama, tenkovima ili avijacijom – sredstva su “fake news”, korumpirani i(li) antiglobalistički, antizapadni i antiliberalni političari, mediji i novinari, društvene mreže, kooperativni intelektualci, biznismeni, nacionalni i religijski lideri u društvima od značaja za ruske nacionalne interese i osvajanja za Rusiju one pozicije na globalnoj geopolitičkoj sceni koju joj je namijenio predsjednik Vladimir Putin.

Bosna i Hercegovina je, nažalost, već odavno postala sredstvo za ostvarivanje ruskih interesa i ciljeva. Balkan je “meki trbuh” Evrope i njegova destabilizacija je najkraći put za destabilizaciju Evrope. A Bosna i Hercegovina jeste epicentar prelamanja geostrateških interesa i silnica koje definiraju zone zapadnog, ruskog i turskog interesa.

U beogradskom provladinom nedjeljniku Ekspres, u broju 75 od 29. septembra 2017. godine objavljen je preko čitave stranice bombastični naslov, sa fotografijom predsjednika Putina: “Otkrivamo: ruska baza u Srpskoj: Sibirski berberin na Romaniji – Putin gradi humanitarni centar u Banjaluci i heliodrom na planini u blizini Sarajeva”.

Sami tekst, pod naslovom “Ide Putin preko Romanije”, nema skoro ničega što bi opravdalo bombastični, tabloidni naslov. Umjesto informacija, nudi se pitanje: “Da li je moguće da se u blizini Banjaluke izgradi još jedan ruski humanitarni centar” – očito aludirajući na postojeću rusku bazu u Nišu. Doduše, u podnaslovu teksta se navodi: “Dodik igra na rusku kartu i ne demantuje takve najave, ali ih i ne potvrđuje zvanično.”

Međutim, početkom oktobra ambasador Rusije u Bosni i Hercegovini, u intervjuu banjolučkim Nezavisnim novinama, ne spominje izgradnju vojne baze u Republici Srpskoj. Ambasador Petar Ivancov govori o planovima o otvaranju ruskog kulturnog centra u Banja Luci.

Navedena medijska bomba tipični je proizvod opisane ruske strategije. Njime se postiže cilj istovjetan onima u svim državama koje Kremlj smatra značajnim za nanošenje štete Zapadu: produbljenje postojećih političkih, nacionalnih i vjerskih konfrontacija, izazivanje straha i nesigurnosti, odvraćanje zapadnih investitora, širenje propagande o snazi i mogućnostima Rusije…

Prvi čovjek ruske vojske Gerasimov u navedenom tekstu navodi da je cilj njegove strategije “postizanje okruženja trajnih nemira i sukoba unutar neprijateljske države”. Nema sumnje da je izborom predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika za izvođača radova na terenu Kremlj odabrao pravu ličnost, posebno ima li se u vidu status koji Dodik uživa u Beogradu. S druge strane, Moskvi na ruku ide i potpuno odsustvo strateške vizije Brisela kada je u pitanju integracija država regiona u Evropsku uniju; u evropskoj prijestonici vlada potpuno sljepilo u razumijevanju prilika u Bosni i Hercegovini i autistična ekvidistanca prema akterima koji zemlju vide kao članicu Evropske unije i NATO saveza, s jedne, odnosno ruski klin u meki trbuh Evrope, s druge strane.

Upravo odsustvo stvarnog interesa Evropske unije za integraciju Bosne i Hercegovine stvara dodatni prostor za primjenu ruske taktike “meke moći”. Odnedavna karakteristika ove taktike jeste njena usmjerenost ne više samo na srpske, već i na hrvatske i bošnjačke političke faktore. Posljednja istraživanja pokazuju rast popularnosti Vladimira Putina i među nesrpskom populacijom u Bosni i Hercegovini, a ruska propaganda usmjerena na kompromitaciju zapadnih liberalnih vrijednosti sve se uspješnije promovira i u medijima u Federaciji BiH. Ovako usmjerena “meka moć” postiže odlične rezultate u skretanju Bosne i Hercegovine sa puta evro-atlanstskih integracija. Ona je ne samo jeftinija od pokušaja instaliranja vojnih baza, nego na duže staze daje i mnogo bolje rezultate. Uostalom, dovoljno je bilo pogledati posljednju demonstraciju strateškog savezništva predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragana Čovića da bi se razumjelo koliko ruski uticaj nije više ograničen samo na srpske lidere: na banjolučkoj konferenciji za novinare na dan saopćavanja presude Suda BiH optuženiku za ratni zločin Naseru Oriću, navodni “promicatelj europskih vrijednosti” Čović nije imao potrebu ni najblaže se distancirati od najnovijeg Dodikovog verbalnog huliganskog nasrtaja na državu Bosnu i Hercegovinu i njen ustavni poredak.

Zato svi oni koji se plaše ruskih baza u Bosni i Hercegovini mogu odahnuti: dok zapadne, liberalne vrijednosti ovdje promoviraju lideri poput Dragana Čovića – Rusiji ne trebaju vojne baze u Bosni i Hercegovini.











Noviji postovi | Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 10/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
47564581

Powered by Blogger.ba