Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

19.06.2017.

KROZ "TREĆI KANAL" HNS ŽELI VLASTITU MEDIJSKU PUŠKARNICU!

KUKIĆ I KOVAČEVIĆ O ZAHTJEVU HNS-a: Kroz "treći kanal" HNS želi vlastitu medijsku puškarnicu!

Kanal na hrvatskom jeziku nije potreban, jer ga dovoljno ima na javnim emiterima, i u javnom životu, smatraju profesori Slavo Kukić iz Mostara i Slaven Kovačević iz Sarajeva.





!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature




Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature
Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

 


Image result for dragan covic karikature


-Posve je jasno da “treći kanal“ kojeg predlaže HNS najmanje ima veze sa ostvarivanjem prava hrvatskog naroda na tv kanal na svom jeziku. HNS želi kanal na kojem bi se isključivo provodila uređivačka politika koju bi diktirali njegovi čelnici, sukus je reakcije dvojice pfofesora na zahtjev HNS o uspostavi zasebnog tv kanala na hrvatskom jeziku, prenosi TV1.

 

„RTV FBIH 1 sa sjedištem u Sarajevu, RTV FBIH 2 sa sjedištem u Mostaru“ pojasnio je Božo Ljubić.

„Zašto u Mostaru ako je sva struktura u Sarajevu. Po srijedi je naprosto ambicija koja stoji u tekstu, da se izmještanjem tog jednog programa federalne televizije u Mostar ostvare sve pretpostavke da se taj dio federalne televizije stavi pod šapu vlastite kontrole“, rekao je Slavo Kukić, iz Mostara.

 

Mnogo veći problem od samog jezika je zapravo preuzimanje uređivačke politike i finansijskih tokova, smatra profesor Slaven  Kovačević.

 

„Televizije koje plaćaju građani, vrlo vidno nastoje da govore na hrvatskom jeziku i to deset godina najmanje, do te mjere da su i akcenat počeli da preuzimaju na taj način da bi im jedan Zagrebčanin pozavidio na poznavanju hrvatskog jezika“, rekao je Slaven  Kovačević, profesor iz Sarajeva.

 

„Nije po srijedi jezik, po srijedi je ambicija da se na račun građana BiH napravi vlastita medijska puškarnica koja će osiguravati produžavanje vijeka vlastitog političkog trajanja“, kazao je Kukić.

On podsjeća da je postojao medij na hrvatskom jeziku. Radio Herceg Bosne.

 

„Neka HDZ odgovori uposlenicima nekadašnjeg radija HB koji je propao iz finansijskih razloga, i gdje su sada na sudu. Neka njima odgovori šta se tamo desilo. Da bi nama građanima ove zemlje mogao odgovoriti da on umije voditi jednu televiziju“, rekao je Kovačević.

 

Da se radi o prijedlogu koji produbljuje podjele u bh. društvu, oslikava i zahtjev da sjedište “trećeg kanala“ bude u Mostaru.

 

“Mostar može biti samo grad Mostaraca, svih koji tamo žive, a u njemu je udio Hrvata i Bošnjaka ako se o njima radi i po zadnjem popisu takav da je što bi se reklo bara-bara, u njemu je i Srba bez obzira što je značajan dio njih otišao, sada  nas njihov broj tjera na pitanje jesu li oni tu građani trećeg reda. Mada se radi o mehaničkoj izmješanosti stanovništva u Mostaru još uvijek, po sebi odbacuje sve snove moguće o Mostaru kao Stolnom hrvatskom gradu kako ga Čović u jednoj izbornoj noći oslovi. On može biti samo grad Mostaraca pa kako god  da se oni izjašnjavaju“, dodao je Kukić.

 

Treba li napominjati i da HDZ-ovu nemoć u Mostaru najbolje oslikavaju rezultati izbora u kojima ova stranka u Mostaru nikada nije odnijela pobjedu u posljednjih 20 godina. Na vlasti su u Mostaru zadnjih 13 godina, što zahvaljujući neodržavanju izbora posljednjih pet, što zahvaljujući postizbornoim poklonu kojeg su dobili u dva mandata 2004 i 2008 godine, u vidu podrške Ljubi Bešliću.

19.06.2017.

SAFET ORUČEVIĆ, DIREKTOR CENTRA ZA MIR I BIVŠI GRADONAČELNIK MOSTARA : ZAGORČAVAT ĆU ŽIVOT MNOGIMA

Safet Oručević , direktor Centra za mir i bivši gradonačelnik Mostara : Zagorčavat ću život mnogima

Juni 19. 2017.


Odavno jedan događaj kao što je to prošle sedmice bila izložba fotografija “Zdravo, ma gdje bili, heroji Mostara…”, kojom je započela tradicionalna manifestacija “Putevima pobjede Armije RBiH 92.-95.”, nije pobudio toliko pažnje javnosti, ali i izazvao snažne emocije.

Nakon više od 20 godina oživjela su sjećanja na mostarske heroje, vitezove koji su branili voljeni grad i svoju jedinu BiH. Fotodokumentacija za ovu izložbu uglavnom je u vlasništvu Centra za mir i multietničku saradnju Mostar, čiji je direktor i osnivač Safet Oručević bio i jedan od govornika na izložbi.

Impresivna izložba

O ovom događaju Oručević, jedan od najpoznatijih i najpopularnijih gradonačelnika u historiji Mostara, iako se posljednjih godina rijetko pojavljuje u medijima, govori u intervjuu za naš list. Borac za Mostar i u ratu i u miru, učesnik u pomirenju i obnovi grada, izgradnji novog Starog mosta, komentira i aktuelno stanje u svom rodnom gradu, ali i promašaje bošnjačke politike u Hercegovini, gdje, kako poručuje, “ustupaka više ne smije biti”.

Na otvorenju impozantne izložbe “Zdravo, ma gdje bili, heroji Mostara…” jedan od ratnih komandanata čuvene Mostarske brigade Suad Muharemović tokom svog obraćanja konstatirao je da “nema jedinstva među bosanskim i mostarskim patriotima, koje im je tokom rata bilo zajedničko”. Šta je s tim jedinstvom danas, upitao je on, a evo i mi Vas to pitamo? 

– Bila je to stvarno impresivna izložba. Pokazala je puno toga što se događalo i ono najvažnije – jedinstvo boraca i naroda Mostara, Nevesinja, Gacka, Čapljine, Ljubinja i Stoca, koje je ključni faktor opstanka Bošnjaka u Hercegovini. Samo zahvaljujući tom jedinstvu, uspjeli smo se odbraniti na uskom pojasu od samo 500 metara istočnog dijela grada, između dva agresora, VRS s jedne i HVO-a i HV-a s druge strane. Nismo imali oružja, municije, hrane, goriva i vode, ali smo imali jaku volju i borbeni moral da ne dozvolimo finalno etničko čišćenje Hercegovine, koje bi se dogodilo da je Mostar pao.

O tome je govorio Suad Muharemović i upravo to jedinstvo je dovelo do uspješne odbrane i, ono što je najvažnije, očuvanja bosanskohercegovačke supstance u Hercegovini, zahvaljujući čemu je odbranjena država BiH na ovim prostorima, a Bošnjaci Hercegovine imaju kapacitet, i demografski i politički, da ravnopravno učestvuju u svim procesima.

Vjera u jedinstvo 

Imate li Vi odgovor na pitanje zašto tog jedinstva nema danas?

– Razloga za to je mnogo, ali je nesporna činjenica da je veliki broj odgovornih i kompetentnih ljudi i komandanata koji su vodili borbu za odbranu Mostara, Hercegovine i BiH u proteklih 20 godina marginaliziran i nema nikakvu ulogu u vođenju političkih procesa. To nije slučaj samo u Mostaru i Hercegovini, tako je svuda u BiH, i to je ono što nam je donio postratni period. Razumijem politički pluralizam i bogatstvo različitih pogleda na politička događanja. Ne razumijem, međutim, da nema minimuma jedinstva oko najvažnijih, državotvornih pitanja koja određuju sudbinu i položaj naroda u Hercegovini. Ali, to ipak ne znači da tog jedinstva neće biti. Politika je takva i ono što se do jučer činilo nemogućim preko noći se mijenja. Optimista sam i vjerujem u jedinstvo kao trajnu tendenciju za izgradnju bosanskohercegovačkog društva.

Iste večeri kada je održana ova izložba, u Mostaru je organiziran skup podrške haškoj šestorci na kojem je nastupio Marko Perković Thompson. Nacionalne tenzije su bile dovedene do usijanja, slike Mostara i jakih policijskih snaga raspoređenih duž nekadašnje ratne linije razgraničenja obišle su svijet. Kako ste Vi sve to doživjeli?

– Thompsonov koncert podrške ljudima kojima se sudi za ratni zločin prema Mostarcima nikome nije donio ništa dobro. Organizatori su dobili dva šamara, jedan od predstavnika međunarodne zajednice, a drugi od vlastitog naroda, jer uz svu pompu uspjeli su skupiti nekoliko hiljada posjetilaca na koncertu na kojem je ulaz bio slobodan. I to, uglavnom, djece, dakle, uz silni trud i organizirani prijevoz.

I mostarski Hrvati su pokazali da ih ne zanimaju ove „pučke“ predstave i da se oni ne identificiraju s bilo kakvim zločinima ili osobama kojima se sudi za zločine. S druge strane, porodice žrtava, preživjeli logoraši i svi oni koji su preživjeli pakao istočnog dijela Mostara 1993. godine doživjeli su još jedan emocionalni udarac koji nikome nije trebao. Ali, Mostarci su i ovaj put pokazali zrelost i ostali dostojanstveni. Thompson je „odsvirao“ svoje u Mostaru.

Zašto je Mostar u ovakvoj situaciji? 

– Mostar je mjesto teškog ratnog sukoba i stradanja. To je bio brutalno podijeljen grad. Grad čiji je istočni dio poput Hirošime sravnjen sa zemljom, srušene su sve škole, ambulante, hiljade domova i sedam mostova. Sve što su generacije Mostaraca stvarale, pretvoreno je u prah i pepeo. Mostar je, iako teško razoren i podijeljen, imao snage za spor i bolan put pomirenja i ujedinjenja. Danas je to Grad u kojem se ipak zajedno živi i tako će biti zauvijek. Nije bilo lako praviti te korake ujedinjenja, ali smo iz perspektive žrtve pružali ruku pomirenja, radi naše djece i radi našeg Mostara. Rušili smo zidove i plotove podjela, jer smo se i u ratu borili za jedinstveni Mostar i Bosnu i Hercegovinu, a ne za pola ili dio nečega.

Istovremeno, izgradili smo u kratkom roku gotovo sve što je porušeno, uz pomoć međunarodnih donatora i sa istoka i sa zapada, i kao kruna svega, napravili smo svih sedam mostova i Stari most – kao svjetski spomenik mira i sve to za samo sedam-osam godina. Zahvaljujući tome, Mostar danas živi kao jedan grad, multietnički centar Hercegovine, a ne nikakav stolni ili podijeljeni grad. Sve su tiši i slabiji djelioci i mrzitelji u Mostaru i svakim danom će sve više slabiti.

Šta je, prema Vama, razlog ekonomskog zaostajanja Bošnjaka u Hercegovini?

– Moramo znati da je Mostar teško stradao i da su svi privredni kapaciteti u minulom ratu teško stradali. Što nije ubijeno u ratu, ubila je privatizacija, loše vođenje ili tržište. Hercegovina i njena privreda imaju perspektivu kroz turizam koji je već danas glavna privredna grana u Mostaru koju, naravno, treba modernizirati i urediti, kroz poljoprivredu i obnovljive izvore energije. Za pravilan, strateški pristup privrednom razvoju Hercegovine, treba i kompetentan i stručan tim koji će svakodnevno raditi na ovom problemu. To je zadatak onih ljudi koji danas vode politiku Mostara i Hercegovine.

Gdje je danas Sarajevo u odnosu na Mostar? Je li dovoljno doći iz Sarajeva, dati kakvu zapaljivu izjavu i otići, a brojna mostarska, kao i stolačka pitanja, ostaviti neriješena?

– Mostar je u odnosu na Sarajevo tamo gdje je uvijek i bio. Daleko od očiju, ali nije daleko od srca. Sarajevo jeste takvo kakvo jeste, često samo sebi dovoljno, ali ključno je da li u Mostaru i Hercegovini ima jedinstva i snage da se nametnu Sarajevu u rješavanju ključnih problema. Kada bi bilo takve politike, bilo bi mnogo manje problema u Hercegovini.

Moj dug

Nerijetko se u gradu na Neretvi čuje „…treba Safa ovdje“. Namjeravate li se vratiti u politiku?

– Da budem iskren, takav eho dolazi i do mene. Nikad mi nije manjkalo ponuda da se vratim u politiku i sve sam ih odbio. Dakle, nemam namjeru obavljati bilo kakvu političku funkciju, uradio sam dovoljno kad je bilo najteže. Volio bih da nikad i ne pričam o politici, ali da bi se to ostvarilo, trebale bi biti sahranjene sve ideje stolnog grada ili grada iz dva dijela.

Dakle, dok god budu živjele te ideje koje kompromitiraju sve za što smo se borili u Mostaru, i ja ću govoriti i zagorčavati život nosiocima tih vrijednosti bez obzira s koje strane Mostara oni dolazili. Kao što sam rekao u jednom ranijem intervjuu, mene nikakva fotelja ne interesira.

U Mostaru tražim mjesto gdje ću biti sahranjen i našao sam ga. Ali u jedinstvenom i zajedničkom Mostaru, tako da svi oni koji ga svojataju ili dijele neće biti mirni dok god sam živ. To je moj dug prema mojim mrtvim i živim saborcima, koji najbolje znaju kroz šta smo sve prošli.

Zarad zajedničkog života mora se riješiti tzv. hrvatsko pitanje u BiH

Gdje su promašaji bošnjačke politike u Hercegovini i kojim putem, uopće, ići?

– Mislim da je proteklih petnaest godina u Mostaru i Hercegovini, kada gledam iz ugla bosanske politike, provedeno u, za mene, neprihvatljivoj stagnaciji i defanzivnoj politici. U kontinuitetu je afirmirana atmosfera straha od majorizacije, i u toj atmosferi straha kreirana politika koja je, fudbalskim žargonom kazano, igrala „bunker“ umjesto da zabija golove. Istovremeno je, uprkos pobjedi probosanskih stranaka, u dva mandata HDZ-u prepušteno mjesto gradonačelnika. Zašto je to dopušteno, nikad mi neće biti jasno.

Strah je potpuno neutemeljen, jer u Mostaru nijedan narod nema ni natpolovičnu većinu, imamo značajan povratak Srba, kojima smo prvi pružili ruku još 1994. godine. Mostar je često bio žrtva političkih ustupaka zarad mira u Federaciji i to se mora promijeniti.

Osnovni uzrok ovakve politike vidim u nedostatku samopouzdanja i limitiranosti nekih ljudi koji su posljednjih petnaest godina kreirali bošnjačku politiku u Mostaru i Hercegovini.
Ne smije više biti ustupaka u Hercegovini, koju svojata Čović bez ikakvih opravdanih razloga. Ali se, također, zarad zajedničkog života, mora riješiti tzv. hrvatsko pitanje u BiH i posebno način izbora članova Predsjedništva, bez pristajanja na ultimatume.

I to pitanje će prvenstveno odrediti Hrvati između sebe. Unutar hrvatskog korpusa je sve više onih koji se protive ovakvim prijedlozima HNS-a.

To će sigurno biti urađeno na način koji će zadovoljiti istinsku potrebu svih bosanskohercegovačkih Hrvata, a ne samo onih u Hercegovini, na način za koji se zalaže i Katolička crkva, a koji će osigurati trajnu ravnopravnost na cijelom teritoriju BiH, a ne samo u jednoj regiji i u korist jedne stranke.

“Mimar mira“ pun ponosa i dostojanstva

Bliži se 13. godišnjica obnove Starog mosta, kada Centar za mir i multietničku saradnju tradicionalno dodjeljuje nagrade „Mimar mira“. Nesumnjivo, i ove godine bit će priređen raskošan program?

– To je već tradicionalna manifestacija, da pokažemo da Mostar ne zaboravlja svoje prijatelje i samo je jedan dio aktivnosti Centra za mir. Kroz 16 godina rada prikupili smo značajnu arhivsku građu koja svjedoči o zločinima, urbicidu, ali i politici obnove suživota i predstavlja važno polazište za afirmaciju građanskih vrijednosti i pomirenja na prostorima Mostara i Hercegovine. U sklopu tih aktivnosti dodjeljujemo i dvije nagrade “Mimar mira” i međunarodnu nagradu “Mostar Peace Connection” ljudima i organizacijama koji su dali svoj doprinos uspostavi mira i pomirenja. Nema tu nimalo raskoši, ali ima puno ponosa i dostojanstva. Tako će biti i ove i svih narednih godina.

Meliha Smajkić (Avaz)

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
19.06.2017.

,,VJERUJ U BOGA, ALI NE I U POPA"

„Vjeruj u Boga, ali ne i u popa“

Vedran Sršen

Autor
16.6.2017. 



„Vjeruj u Boga, ali ne i u popa“

Nakon učestalih ispada biskupa Košića

Foto: Pixsell /Anto Magzan

I svi u Hrvatskoj, jadnoj i poniženoj zemlji, to vide a šute, zločin se prekriva krunicom, škropi svetom vodicom i uzdiže u blaženstvo nebesko.

Mnogima od nas posljednjih dana, nakon najnovijih političkih ispada biskupa Košića, u pismu kojim dijeli ljude, proziva i etiketira neprijateljima sve neistomišljenike, na misao navire jedno sasvim prosto i jednostavno pitanje: Ima li Hrvatska političara koji će „začepiti“ usta biskupu Košiću? Ima li tu ijedan koji će reći – E, pa dosta biskupe Košiću, prevršio si mjeru! Ima li itko u ovoj našoj oguljenoj i „jadnoj“ zemlji, opljačkanoj do kostiju – a kada se to odigravalo biskupa Košića se čulo nije da o tome viče – da stane na put takvom ponašanju i reče jednom običnom popu: „Dosta pope“!

Jer to, što popovi po Hrvatskoj rade već više od dvadeset godina, prevršilo je svaku mjeru. Nije li ono biskup Marin Barišić „štiteći“ Norca, „ vukao za rukav“ ljude na splitsku rivu, prijeteći udarom i skidanjem s vlasti „bezbožnika“, kako oni nazivaju one koji se ne uklapaju u njihov politički kalup i ne sviraju po njihovim notama, a otvarajući vrata sa splitske rive Sanaderu koji će Hrvatsku guliti i reći  „Mi  smo u banani“.

Ne drže li ti neki „pokvareni“ popovi po crkvama mise za Antu Pavelića, a cijela Crkva katolička i politička elita o tome šuti, a kada netko iz nevladinih udruga to pokuša osuditi dobije „pendrekom po glavi“ i mandatnom novčanom kaznom po džepu od toliko i toliko kuna, sve po zakonima koji se na jedne primjenjuju, a za druge ne važi.

Oni su ti koji uzdižu u nebesa osuđene ratne zločince kao Darija Kordića, vodajući ga sa ženom Venerom po katoličkim župama Hrvatske i Bosne i Hercegovine i predstavljajući ga kao pravednika koji je u haškim kazamatima nevin trpio za vjeru katoličku, naciju i Domovinu, pripremajući teren možebitnog novog Blaženika kada dovoljno isperu mozak naroda koji zaboravlja na istinu i činjenice. Oni su ti koji miješaju vjeru i zločin, njegujući iskrivljeni sustav vrijednosti, slaveći „politiku osvete i krvi“, a rušeći moralne, kršćanske i ljudske zasade. I svi u Hrvatskoj, jadnoj i poniženoj zemlji, to vide a šute, zločin se prekriva krunicom, škropi svetom vodicom i uzdiže u blaženstvo nebesko.

Oni u svojim biskupskim dvorima promoviraju lažni Sedlarov film o Jasenovcu, oni – koji bi trebali ljubiti istinu, potpisuju peticije da se u Hrvatsku vojsku, vojsku Republike Hrvatske, koja je sljednica zavnohovske Hrvatske, uvede pozdrav ustaške fašističke NDH – „Za Dom Spremni“!

A što ćemo, biskupe, sa deset Božjih zapovjedi. Što ćemo sa  – „ Ne ubij“.

Što ćemo sa – „Ne laži“.

Oni poistovjećuju sebe sa vjerom. Oni nas uistinu drže i doslovce ovcama koje ne znaju da vjera i pop nije jedno te isto. Ponašaju se kao da ovaj naš hrvatski narod nije imao jednoga Stjepana Radića, koji je zbog svećeničkih, odnosno biskupskih izleta u politiku još prije gotovo sto godina poručio

 „Vjeruj u boga, ali ne i u popa“.

Radićeve poruke, izrečene u njegovom poznatom govoru u Stepinčevu Krašiću 28.9.1924. godine, aktualne su i danas, ali, na žalost u današnjoj Hrvatskoj ih nema tko prenijeti:

„Stari satrapski popovski ugled raspao se kao što nestaje gusta magla na suncu. Narod je prestao da vjeruje u popa, ali zato nije izgubio svoje kršćanske vjere. Time je najbolje oborena u prah ona popovska doskočica da oni čuvaju vjeru u narodu. Ne čuvaju je oni, nego je čuva narod od njih.

… Kada popovi vjeru pomiješaju sa politikom i to sa ovako poganom politikom osvete, krvi, oholosti i proždrljivosti, onda nisu učitelji nego rušitelji vjere i crkve.

Kada naši biskupi pišu političko pismo i kad oni hoće da budu hrvatskom narodu i političke vođe, onda je moja i naša dužnost da to prosudimo i ako treba i osudimo.“

Hrvatska se danas ponaša kao da nije imala Stjepana Radića, kao da njegovo djelo nije i naša stečevina, vrijednost i kao da njegove poruke više ne žive.

Hrvatska se treba probuditi i pokazati – Živi li Stjepan Radić još uvijek u Hrvatskoj?

/////////////////////////

///////////////////////////////

Ko će s kim da sastavi vladu?

Ko će s kim da sastavi vladu?

  19.Jun 2017

Foto: Profimedia Pre deceniju i po, kada se pojavila grupa mladića predvođena Albinom Kurtijem, ulicama Prištine sa šarafcigerima u rukama bušene su gume automobilima UMNIK-a, zgrade gde je bila smeštena

/////////////////////////////////////

Knjiga identiteta

Knjiga identiteta

  19.Jun 2017

Crnogorske studije kulture i identiteta, zbornik, Fakultet dramskih umjetnosti, Cetinje, 2016. Radmila Vojvodić, istaknuta crnogorska teatarska redateljka i aktualna rektoresa Univerziteta Crne Gore i profesor Janko Ljumović, aktualni ministar kulture

19.06.2017.

TAKO RADE CIVILIZIRANA DRUŠTVA: ŠVICARSKI POLITIČAR OSUĐEN ZBOG NEGIRANjA GENOCIDA U SREBRENICI

TAKO RADE CIVILIZIRANA DRUŠTVA: Švicarski političar osuđen zbog negiranja genocida u Srebrenici

Vijeće ministara BiH je utvrdilo Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine kojim se sankcionira javno poticanja na nasilje i mržnju kao i negiranje genocida, ali malo je izgledno da će predloženi zakon biti usvojen u Parlementu BiH zbog frontalnog protivljenja goleme većine stranaka iz Republike Srpske.



TAKO RADE CIVILIZIRANA DRUŠTVA: Švicarski političar osuđen zbog negiranja genocida u Srebrenici


Image result for milorad dodik i draza mihajlovic

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Negiranje genocida u Srebrenici koji je utvrđen u brojnim presudama Međunarodnog suda u Hagu, nije a vjerovatno neće ni biti kažnjivo djelo u BiH i Srbiji, ali na svu sreću postoje i države s bitno drukčijom pravosudnom praksom od naše. 

 

Među njima je i Švicarska iz koje je upravo stigla vijest koju bi trebali pročitati političari u BiH, a osobito oni iz Republike Srpske.

 

Naime, lokalni političar iz švicarskog kantona Ticino Donatello Poggi osuđen je za negiranje genocida u Srebrenici i u žalbenom postupku, nakon što je u prvostepenom postupku osuđen u maju 2016. godine. 

 

Apelacioni sud presudom od 2. juna 2017. godine priznao je da je Donatello Poggi kriv zbog rasne diskriminacije i negiranja čina genocida koji se dogodio u Srebrenici. Poggi je 2012. godine objavio dva teksta na portalima TicinoLibero i Corriere del Ticino, gdje je odbio priznati da se u Srebrenici dogodio genocid, te je iznosio svoje mišljenje, a ne činjenice.

 

Sud je zaključio da je Poggi u svojim tekstovima bez ozbiljnih argumenata i dokaza bio izuzetno pristrasan u korist srpskih žrtava, što je shvaćeno kao čin diskriminacije.

 

Poggi je osuđen na 45 dnevnih iznosa po 110 franaka i dvije godine uslovne zatvorske kazne te novčanom kaznom u iznosu od 900 franaka, prenosi Corriere del Ticino.

///////////////////////

LIGA PRVAKA I LIGA EVROPE: Zrinjski, Željezničar, Sarajevo i Široki saznali imena evropskih rivala

U sjedištu UEFA-e u Nyonu održan je žrijeb prvog i drugog pretkola Lige prvaka i ždrijeb prvog pretkola Europske lige


LIGA PRVAKA I LIGA EVROPE: Zrinjski, Željezničar, Sarajevo i Široki saznali imena evropskih rivala

Fudbaler Zrinjskog, aktuelnog prvaka Bosne i Hercegovine, u drugom pretkolu Lige prvaka igrat će protiv slovenskog Maribora; trener Zrinjskog, Blaž Slišković, pred žrijeb je izjavljivao da bi volio da Zrinjski izvuče upravo taj tim.

 

Celtic (Škotska), Legia Warszawa (Poljska), Maribor (Slovenija), Malmö (Švedska), Rosenborg (Norveška) i FH Hafnarfjördur (Island) bili su mogući protivnici Zrinjskog, koji je kao nenosioc bio smješten u grupi prilikom žrijeba u Nyonu.

 

U drugom pretkolu imat ćemo i jedan duel bivše Jugoslavije između beogradskog Partizana i podgoričke Budućnosti, dok je hrvatski prvak Rijeka imala puno sreće i u drugom pretkolu čeka pobjednika meča New Saints - Europa.

 

Fudbaleri Sarajeva u prvom pretkolu UEFA Evropske lige igrat će protiv moldavske ekipe Zaria Baltija, dok će Željezničar igrati protiv crnogorske Zete. 

 

Sarajevski Plavi će igrati protiv crnogorskog tima, koji je prije nekoliko godina eliminisao Bordo tim iz Evropske lige, te će stoga tim sa Grbavice imati priliku da osveti komšije s Koševa.   

 

Sarajevski rivali ne bi trebali imati problema da izbore prolaz u narednu fazu najmasovnijeg evropskog takmičenja, gdje neće biti nosioci i očekuju ih znatno teži rivali.

 

To se ne može reći za Široki Brijeg. Osvajač Kupa BiH nije bio u povlaštenom položaju u današnjem žrijebu, te je za protivnika dobio izuzetno kvalitetnog rivala, ekipu Ordabasyja iz Kazahstana. 

 

Prve utakmice igraju se 29. juna, a revanši 6. jula. Sarajevo će biti domaćin na Koševu, dok će Željezničar nakon 13 godina domaću utakmicu igrati na domaćem terenu stadiona Grbavica. Široki Brijeg će domaćin biti na Pecari 6. jula.


//////////////////////////////
////////////////////

LUKSUZ U ISTOČNOM SARAJEVU: Poslanici iz RS-a ne koriste smještaj plaćen 26 miliona KM - 3

Poslanici iz RS-a ne koriste smještaj plaćen 26 miliona KM | Fokus.ba

////////////////////////////////////


MEKTIĆ ODBRUSIO ČOVIĆU: "Istrijebio si Srbe pa bi sada da ih štitiš, ne petljaj se gdje ti nije mjesto"

///////////////////////////////////

//////////////////////////////////////////

POTPUNI RASPAD U REPUBLICI SRPSKOJ: Dugovanja za PIO dostigla enormnu cifru od pola milijarde KM, ovo su najveći dužnici

////////////////////////////////


/////////////////////////

Zločin u Virginiji : Sedamnaestogodišnja muslimanka ubijena nakon izlaska iz džamije (Video)

Pripadnici policije u američkoj saveznoj državi Virginiji pronašli su tijelo za koje sumnjaju da je 17-godišnja muslimanka koja je napadnuta u blizini džamije prije nego što je nestala. Tinejdžerica, koju

18.06.2017.

DA LI JE SRBIJA SLOBODNA ZEMLjA ZA RATNE ZLOČINCE?

Da li je Srbija slobodna zemlja za ratne zločince?



Vladimir Lazarević na niškom aerodromu

Vladimir Lazarević na niškom aerodromu
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Doček generala Vladimira Lazarevića po povratku iz haškog zatvora

////////////////////////////////

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome koliki je uticaj političara na suđenja ratnim zločinima u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili predstavnici dve nevladine organizacije koje prate suđenja za ratne zločine - Milica Kostić, direktorka Pravnog programa Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, i Edvin Kanka Čudić, koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije iz Sarajeva.

Bilo je reči o tome zašto Tužilaštvo Srbije nikada nije optužilo za ratne zločine nijednog visokog funkcionera, zašto za zločin na Kazanima u Sarajevu, u kome su žrtve bili Srbi, nije bilo optužnice protiv viših funkcionera tadašnje vlasti, kako su nakon pritiska vrha Hrvatske iz zatvora u Bosni i Hercegovini pušteni pripadanici Hrvatskog vijeća obrane optuženi za ratne zločine, o svečanim dočecima koje vlast priređuje haškim osuđenicima nakon što izdrže kaznu, zašto većina Srba, Hrvata i Bošnjaka veruje da haški osuđenici njihove nacionalnosti nisu krivi, kao i o tome da li će nakon zatvaranja Haškog tribunala uopšte biti domaćih suđenja za ratne zločine.

Omer Karabeg: Da li je pravosuđe u Srbiji nezavisno, kad je reč o suđenju ratnim zločinima?

Milica Kostić: Nije. Politika utiče na gotovo sve faze suđenja za ratne zločine - od istrage, preko optuženja i presude, do izvršenja kazne. Politički uticaj na rad Tužilaštva vidi se kroz dva aspekta. Jedan je - koga Tužilaštvo optužuje, a drugi - koja dela optužuje. Ako pogledamo koga optužuje videćemo da u Srbiji nikada za ratne zločine nije optužena nijedna visokorangirana osoba.

Pomenuću generala Ljubišu Dikovića, načelnika Generalštaba Vojske Srbije, protiv koga je Fond za humanitarno pravo izneo brojne dokaze koji ukazuju na njegovu odgovornost za zločine na Kosovu, ili narodnog poslanika Božidara Delića, bivšeg komandanta 549. motorizovane brigade na Kosovu. Ni Dikovića, ni Delića niko ne dira.

Politika utiče na gotovo sve faze suđenja za ratne zločine - od istrage, preko optuženja i presude, do izvršenja kazne: Milica Kostić
Politika utiče na gotovo sve faze suđenja za ratne zločine - od istrage, preko optuženja i presude, do izvršenja kazne: Milica Kostić

Jedine visokorangirane osobe koje je Tužilaštvo ikada gonilo su nesrpske nacionalnosti. Ti slučajevi su dobro poznati. Reč je o Iliji Jurišiću, koji je optužen za napad na kolonu JNA u Tuzli, ali je oslobođen zbog loših dokaza, zatim o Ejupu Ganiću, Naseru Oriću i Ramušu Haradinaju. Za ovom poslednjom trojicom Srbija je raspisala međunarodne poternice i, kada su bili zadržani u inostranstvu, tražila njihovo izručenje, ali je u sva tri slučaja doživela fijasko.

Kad pogledamo za koje zločine Tužilaštvo optužuje Srbe, videćemo da su to manji zločini, obično sa jednom žrtvom, dok još uvek nisu podignute optužnice za masovne zločine sa stotinama žrtava. Tužilaštvo nikada nije podiglo optužnicu za genocid, iako se u dva slučaja bavilo ubistvima koja su bila deo srebreničkog genocida. Dakle, svaki aspekt suđenja za ratne zločine umrljan je politikom.

Omer Karabeg: Gospodine Čudiću, da li i pravosuđe u Bosni i Hercegovini sudi pre svega izvršiocima ratnih zločina, a štedi nalogodavce?

Edvin Kanka Čudić: U svakom slučaju. To se jasno vidi na slučaju ubijanja nebošnjačkog stanovništva 1993. na Kazanima u Sarajevu. U ovom slučaju do danas nemate nijednu presudu za ratni zločin. Sve presude, koje je donio Kantonalni sud u Sarajevu, tiču se ubistva ili neprijavljivanja zločina. Samiru Bejtiću, jednom od optuženih, sudi se od 2001. godine i taj slučaj još nije dobio epilog. Odgovornost se svaljuje na Mušana Topalovića Cacu, koji je ubijen 1993. godine, mada mi mislimo da iza tih zločina stoji tadašnji vrh Bosne i Hercegovine i da je on odgovoran za ubijanja Srba u Sarajevu.

Drugi slučaj, koji ukazuje na to da se ne sudi nalogodavcima, je zločin nad Hrvatima u selu Trusina koji se dogodio 1993.godine. Osuđeni su izvršioci, dok nije odgovarao niko od generala Armije BiH, iako je u predmetima osuđenih Edina Džeke i Raseme Handanović utvrđeno da je taj zločin bio planiran. Zabrinjava i to što se za silovanja, maltretiranja i torture počinioci osuđuju na kazne od šest mjeseci do tri godine. Da ne govorimo o tome da je u nekim predmetima, mi znamo i kojim, vršen pritisak na sudije da optuženima daju što niže kazne.

Za vladajuću stranku je on (Šljivančanin) očigledno nekakav moralni autoritet čim ga šalju da ih predstavlja na tribinama, smatra Kostić
Za vladajuću stranku je on (Šljivančanin) očigledno nekakav moralni autoritet čim ga šalju da ih predstavlja na tribinama, smatra Kostić

Nedodirljivi general Diković

Omer Karabeg: Gospođo Kostić, kritikujići odnos srpskog pravosuđa prema ratnim zločinima vi ste prilikom predstavljanja godišnjeg izveštaja Fonda za humanitarno pravo rekli da je Srbija slobodna zemlja za ratne zločince. Da ta ocena nije preoštra?

Milica Kostić: Nije. Ona je sasvim tačna. U Srbiji su na visokim funkcijama osobe za koje postoje dokazi koji ukazuju na njihovu odgovornost za najteže zločine. Pomenula sam generala Ljubišu Dikovića, načelnika Generalštaba. Mi smo u dva dosijea izneli niz dokaza o njegovoj odgovornosti za zločine na Kosovu koji su izvedeni pred Haškim tribunalom.

Tribunal je na višegodišnje kazne zatvora osudio oficire za zločine koje je izvršila Dikovićeva jedinica - 37. motorizovana brigada. Kada smo izneli te dokaze i podneli krivičnu prijavu, posle dva dana usledila je izjava Tužilaštva za ratne zločine koje je saopštilo da su naši dokazi potpuni nonsense i da su oni, citiram, sa dva klika utvrdili da od tih dokaza nema ništa. A danas, nekoliko godina kasnije, kada smo izašli sa novim dokazima i kada je već svima postalo jasno u šta je sve Diković umešan, Tužilaštvo je otvorilo predistragu koja se bavi dokazima na koje mi ukazujemo već šest godina.

Mi smo podneli i nekoliko krivičnih prijava protiv Božidara Delića, bivšeg komandante 549. brigade u čijoj je zoni odgovornosti na Kosovu ubijeno preko 2.000 civila. On do danas nije ispitan. Nedavno smo dobili odgovor od Tužilaštva da je Delić bolestan, pa da zato ne mogu da ga ispitaju. Dva dana nakon toga on se pojavio u sudu kao svedok odbrane u procesu koji se vodi protiv pripadnika njegove jedinice. Znači, može da svedoči nekoliko sati, a ne može da bude ispitan o svojoj odgovornosti.

Imamo i slučaj Gorana Radosavljevića Gurija, bivšeg generala srpske policije, koga povezuju sa ubistvom braće Bitići. On je danas u Glavnom odboru vladajuće Srpske napredne stranke. Tužilaštvo je pre nekoliko godina reklo da protiv njega vodi posebnu istragu. Do danas nema rezultata. Pomenula bih i slučaj generala Novaka Đukića koga je sud Bosne i Hercegovine osudio na 20 godina zatvora za masakr na Tuzlanskoj kapiji 1995. godine, kada je granata ispaljena sa srpskih položaja ubila 71 osobu.

Pošto pored bosanskohercegovačkog ima i srpsko državljanstvo, Đukić je pobegao u Srbiju i Bosna i Hercegovina traži da on tu kaznu služi u Srbiji. Umesto da se ta presuda prizna i Đukić pošalje u zatvor Ministarstvo odbrane Srbije vrši nekakvu rekonstrukciju celog događaja na poligonu u Nikincima u nameri da dokaže da je sud Bosne i Hercegovine pogrešio i da granata nije ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske. Tako da ja zaista mislim da je naša ocena da je Srbija slobodna zemlja za ratne zločince apsolutno tačna i da verno prikazuje odnos vlasti Srbije prema ratnim zločincima.

Pritisak Hrvatske

Omer Karabeg: Gospodine Čudiću, u kojoj meri za pravosuđe Bosne i Hercegovine predstavlja problem to što optuženi koji imaju državljanstvo Srbije ili Hrvatske - a to je vrlo čest slučaj - pobegnu u te zemlje i tako izbegavaju kaznu, jer ni Srbija ni Hrvatska ne izručuju svoje državljane?

Edvin Kanka Čudić: Mislim da je dobar primjer za to Fikret Abdić koji pored bosanskohercegovačkog ima i hrvatsko državljanstvo, pa je njegov predmet vođen pred županijskim sudovima u Hrvatskoj. Kad je odležao kaznu, vratio se u Bosnu i Hercegovinu i danas je gradonačelnik Velike Klaudše. On nije jedini, takvih je mnogo. Većina ljudi iz Republike Srpske ima i državljanstvo Srbije, pa veliki broj onih koji su počinili zločine, posebno na području Foče i Rogatice, živi u Srbiji i najvjerovatnije nikada neće biti izvedeni pred sud. Prošle godine imali smo slučaj sa desetoricom pripadnika Hrvatskog vjeća obrane koji su optuženi za ratne zločine. Njih je u zaštitu uzela Hrvatska, pošto su oni i njeni državljani, a da niko u Hrvatskoj nije ispitivao da li su oni zaista odgovorni za zločine nad Srbima.

Omer Karabeg: Najviše rukovodstvo Hrvatske žestoko je reagovalo kada su oni uhapšeni. Nakon mesec dana pritvora oni su pušteni da se brane sa slobode. Da li su oni pušteni zbog pritska Hrvatske?

Edvin Kanka Čudić: Njima je u svakom slučaju ukinut pritvor zbog pritiska Hrvatske. Postavlja se pitanje - zašto se na isti način ne postupa i prema optuženima za ratne zločine koji su bošnjačke i srpske nacionalnosti. Oni najčešće budu zadržani u pritvoru. U ovom slučaju Hrvatska je u stvari štitila Tuđmanovu politiku prema Bosni i Hercegovini.

Postavlja se pitanje - zašto se na isti način ne postupa i prema optuženima za ratne zločine koji su bošnjačke i srpske nacionalnosti: Edvin Kanka Čudić
Postavlja se pitanje - zašto se na isti način ne postupa i prema optuženima za ratne zločine koji su bošnjačke i srpske nacionalnosti: Edvin Kanka Čudić

Ratni zločinci kao heroji

Omer Karabeg: Vlast u Srbiji vrlo često ratne zločince tretira kao heroje. Tako je bivšem generalu Vladimiru Lazareviću, koji je na 14 godina osuđen za zločine na Kosovu, po povratku iz Haga priređen svečani doček kome su prisustovala tri ministra i načelnik Generalštaba Vojske Srbije, a osuđeni ratni zločinac Veselin Šljivančanin učestvovao je u Vučićevoj kampanji za predsedničke izbore.

Milica Kostić: To šalje jasnu poruku tužilaštvu i sudu. Ne samo da je Lazareviću priređen svečani doček, po njega su u Hag došli ministri vladinim avionom. Tadašnji ministar pravde Nikola Selaković izjavio je da je Lazrević srpski heroj, jer da nije bilo njega kosovski Albanci bi došli do centralne Srbije. Selaković je tada rekao da učenici u školama treba da uče o njegovim podvizima. Bivši premijer Srbije Nikola Šainović, koga je Haški tribunal osudio za zločine na Kosovu, po povratku u Srbiju odmah je kooptiran u Glavni odbor Socijalističke partije Srbije.

Pomenuli ste da je Veselin Šljivančanin učestvovao na tribinama Srpske napredne stranke u okviru Vučićeve predizborne kampanje. Za vladajuću stranku je on očigledno nekakav moralni autoritet čim ga šalju da ih predstavlja na tribinama. Kada su aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava ušli na tribinu u Beški, na kojoj je trebalo da govori Šljivančanin, i razapeli transparent na kome je pisalo ” Ratni zločinci da zaćute da bi se progovorilo o žrtvama”, oni su bili pretučeni od pristalica Srpske napredne stranke.

Ta stranka je istog dana izdala saopštenje u kome je mlade aktiviste nazvala fašistima i tako poslala poruku da su oni zaslužili to što im se desilo. Ako je vladajuća stranka spremna da do te mere štiti jednog osuđenog ratnog zločinca, onda možemo samo da pretpostavimo šta su sve spremni da učine da bi zaštitili njima bliske ličnosti kojima zbog umešanosti u ratne zločine prete visoke kazne zatvora.

Zločinci su oni drugi

Omer Karabeg: U Bosni i Hercegovni svako slavi svoje ratne zločince, ne samo one koji je Haški tribunal optužio, nego i one koji izdržavaju kaznu. Osuđuju se samo zločinci koji pripadaju drugoj naciji. Da li takva atmosfera utiče na tužioce i na sudije?

Edvin Kanka Čudić: Definitivno utiče. Slavljenje vlastitih ratnih zločinaca je u Bosni i Hercegovini već postalo tradicija, pogotovo u Republici Srpskoj. Tamo se slavi maltene svaki ratni zločinac koji se vrati iz Haga. To je bio slučaj sa Biljanom Plavšić i Momčilom Krajišnikom. U Federaciji Bosne i to je bilo jako vidljivo u slučaju Nasera Orića. Kada je Orić zbog internacionale potjernice bio zadržan u Švicarskoj, u njegovu odbranu stale su čak i bošnjačke žrtve koje su išle u švicarsku ambasadu i molile da on bude pušten. Kad su u pitanju ratni zločinci, u Bosni i Hercegovini postoje tri narativa za razliku od Srbije i Hrvatske gdje postoji samo jedan. Ako Republika Srpska slavi svoje heroje nemojte misliti da to isto neće raditi i Bošnjaci. I Bošnjaci se jednako ponašaju. Mnogi građani Sarajeva i dan danas ne osuđuju previše Mušana Topalovića Cacu za zločine nad civilima srpske nacionalnosti.

Kada je Orić zbog internacionale potjernice bio zadržan u Švicarskoj, u njegovu odbranu stale su čak i bošnjačke žrtve koje su išle u švicarsku ambasadu i molile da on bude pušten
Kada je Orić zbog internacionale potjernice bio zadržan u Švicarskoj, u njegovu odbranu stale su čak i bošnjačke žrtve koje su išle u švicarsku ambasadu i molile da on bude pušten

Omer Karabeg: I u Hercegovini je 2014. godine bio priređen svečani doček ratnom zločincu Dariju Kordiću nakon što je pušten iz haškog zatvora. Na tom dočeku su bili najviši funkcioneri bosanskohercegovačkih Hrvata.

Edvin Kanka Čudić: Da. Haški optuženici su u Hercegovini heroji. Kada su u pitanju Dario Kordić, Jadranko Prlić i ostali, kantoni i općine u Hercegovni staju u odbranu tih ljudi kao da su oni nevini. U Hercegovini se rehabilituju i zločinci iz Drugog svjetskog rata i podižu im se spomenici.

Srbi su se uvek samo branili

Omer Karabeg: Može li se reći da je zbog dugogodišnje propagande protiv Haškog tribunala široko javno mnjenje u Srbiji naklonjeno ratnim zločincima, da veliki broj ljudi ne veruje da su oni počinili ratne zločine za koje su optuženi.

Milica Kostić: Nemamo baš sveža istraživanja javnog mnjenja na ovu temu. Poslednje je rađeno 2011. godine, ali ono je svakako referentno. Ne mislim da se situacija promenila za poslednjih šest godina. Možda se je još i pogoršala. Pomenuto istraživanje pokazuje da apsolutna većina građana Srbije ne može da navede niti jedan ratni zločin koji je procesuiran pred sudovima Srbije.

Od ličnosti kojima je suđeno pred Haškim tribunalom mogu da nabroje samo Mladića, Karadžića, Miloševića i Šešelja. Apsolutna većina građana Srbije nije mogla ili nije želela da odgovori na pitanje šta se desilo u Srebrenici u julu 1995. godine. Srbija je jedina zemlja u celom regionu u kojoj kamera nikada nije ušla u sudnicu za ratne zločine. Ako znamo da se preko 70 posto građana Srbije informiše preko televizije, onda je sasvim jasno zašto je takav odnos prema ratnim zločinima.

Ako suđenja za ratne zločine uopšte nema na televiziji, građani ne mogu biti informisani. A da ne govorim o tome da većina novinara uopšte nije zainteresovana za ratne zločine. Ako i pišu o tome, onda se pre svega bave počiniocima, pa imamo izjave optuženih koji u emotivnom tonu govore o svojoj nevinosti, dok gotovo nikada nećete videti priču porodica žrtava. I kada na sve to dodamo izjave političara koji prave heroje od optuženih govoreći kako su oni išli na ratište da brane svoju zemlju, onda je jasno zašto javno mnjenje ima pozitivan odnos prema optuženim za ratne zločine.

Ja uvek kažem da odnos političara prema ratnim zločinima ima dve strane. Jedna je ideološka, gde se teško priznaje da su Srbi činili najteže ratne zločine, jer po uvreženom mišljenju Srbi su se uvek branili i borili u oslobodilačkim ratovima. To je ideološka strana, a druga je sašvim praktična. Braneći optužene za ratne zločine političari u stvari štite sebe, jer su mnogobrojni funkcioneri, koji su i danas na vlasti, bili umešani u ratne zločine. Oni znaju tajne jedni o drugima i međusobno se štite.

Mušan Topalović Caco

Omer Karabeg: Gospodine Čudiću, da li ovo što kaže gospođa Kostić važi i za Bosnu i Hercegovinu - da političari štiteći ratne zločince praktično štite sebe.

Edvin Kanka Čudić: U Republici Srpskoj imamo potpunu blokadu, kada su u pitanju ratni zločini. Kada odete u Višegrad, Foču ili neki drugi grad stanovništvo ili nedovoljno zna ili pak ništa ne zna. Ako nešto i znaju onda zločine najčešće pravdaju onom poznatom rečenicom “Ali i oni su nama to isto činili”.

S druge strane, Armija Bosne i Hercegovine počinila je veliki broj ratnih zločina. O tim zločinima se uopće ne priča. Građani Konjica malo znaju o zločinu u selu Trusina. U Sarajevu je prije nekoliko godina donijeta odluka da se podigne spomen obilježje na Kazanima, ali to do danas nije urađeno. Čak se više i ne govori o tom spomen obilježju osim kad to pitanje pokrenu nevladine organizacije.

Sve dok je SDA na vlasti - u Sarajevu takvog spomenika neće biti. Zašto? Zato što je Mušan Topalović Caco sahranjen tik do Alije Izetbegovića i na taj način je pokazano da se Caco u stvari smatra herojem. Ni u Hercegovini nije ništa bolje. Tamo imamo čak i ulice koje nose imena zločinaca iz Drugog svjetskoga rata.

Šta posle Haškog tribunala?

Omer Karabeg: Verujete li da će nakon zatvaranja Haškog tribunala, koje je najavljeno za kraj ove godine, suđenja ratnim zločinima biti još više marginalizovana?

Milica Kostić: Bojim da hoće. Ako pogledamo koliko je u Srbiji bilo procesa za ratne zločine u 2016. i u prvoj polovini 2017. godine, jasno je da se suđenja za ratne zločine u Srbiji gase. To se radi vrlo smišljeno. Uzmimo slučaj odbijanja Srbije da Haškom tribunalu izruči troje članova Srpske radikalne stranke koji su optuženi za nepoštovanje Haškog suda. Srbija je u prošlosti redovno izručivala ljude koji su bili optuženi za takva dela, ali sada je odlučila da to ne učini.

Ja mislim da je rukovodstvo Srbije ocenilo da je Haški tribunal sada dosta slab, a da ni Savet bezbednosti nema više mnogo sluha za njegove probleme. Veliko je pitanje kako će se međunarodna zajednica postaviti prema odbijanju Srbije. Mislim da međunarodna zajednica, pre svega Evropska unija, shvata zatvaranje Haškog tribunala kao kraj teme o ratnim zločinima. Oni više nemaju snage da se time bave, jer imaju neke druge probleme. A takav njihov odnos je u stvari poklon političarima Srbije.

Edvin Kanka Čudić: Srpski i hrvatski političari u Bosni i Hercegovini odavno priželjkuju zatvaranje Haškog tribunala, tako da se bojim se da će, kad Tribunal bude zatvoren, suđenja za ratne zločine zanimati jedino bošnjačku populaciju koja je u tim suđenjima oduvijek vidila mogućnost da dokaže genocid, odnosno istrebljenje Bošnjaka sa područja Republike Srpske.


//////////////////////////////

18.06.2017.

DRAGAN ČOVIĆ I MILORAD DODIK, JAVNO RAZARAJU SUVERENU I NEZAVISNU BOSNU I HERCEGOVINU

AMER JERLAGIĆ O "STRATEŠKIM PARTNERIMA": Opasne namjere Dodika i Čovića dovešće državu do...

Nakon sastanka Milorada Dodika i Dragana Čovića koji je održan u Banjaluci, pristigle su brojne reakcije. Zadnja u nizu je reakcija Stranke za BiH





Reakciju lidera stranke Amera Jerlagića prenosimo u cijelosti:

 

"Stranka za Bosnu i Hercegovinu oštro osuđuje pokušaj Dodika i Čovića da neustavno djeluju putem Vijeća ministra BiH.

 

Podsjećamo da ministri u Vijeću ministra nisu ‘’delegati ispred Entiteta Republika Srpska, niti delegati ispred HNS-a ili nekih kantona iz Federacije BiH, nego ministri koji su svoje mandate dobili od Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i isključivo njoj odgovaraju za svoj rad.

 

Gospoda Čović i Dodik bi da uvedu neki ‘’novi unutarnji mehanizam koordinacije’’ i da Vijeće ministara potpuno razvlaste i od njega naprave neku vrstu‘’radne zajednice’’".

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Željko Komšić : Čović se doslovno “zakleo na vjernost svuda i u svemu” svom političkom idolu Miloradu Dodiku!

Juni 17. 2017.



2010. godine, veliki broj ljudi u BiH je povjerovao da je došao taj trenutak promjene političke paradigme. Na žalost, pokazalo se da nije tako. Sada je teže, valja ljude ponovo pokušati ubijediti da je ovo što se najavljuje kao “nova politika ljevice”, iskreno i da neće biti kao što je bilo 2010. To morate pokazati, ne samo novim programom ljevice, nego i svojim ponašanjem i djelovanjem.Biće to teška, a moram reći, i neizvjesna borba, kazao je u razgovoru za Vijesti.ba, predsjednik DF-a Željko Komšić.
VIJESTI.BA: Jučer je u centrali DF-a održan sastanak delgacija DF-a i SDP-a, u cilju okupljanja građanskih političkih opcija, nevladnih organizacija i intelektualca u jedinstveni blok za skidanje sa vlasti postojećih struktura.  Ni ovi segmenti našeg društva ne funckonišu baš najbolje. Međutim da li ste dobili određene prijedloge od strane nevladinih organizacija i ntelektualaca o tome šta da se radi?

KOMŠIĆ Znate li neki segment našeg društva za koji se možete zakleti da je dobar? Opet,dobri pojedinci postoje svagdje,uključujući i političke partije, kao i tzv.civilno društvo. Nastojite da radite sa onima koji su kvalitetni, dovoljno hrabri i svjesni životne potrebe da se suprostave kako vladajućim strukturama tako i aktuelnoj bosanskoherecegovačkoj paradigmi. Sa takvim pojedincima, bilo da predstavljaju neku instituciju ili organizaciju već je razgovarano i oni su spremni da se uključe u cijelu ovu priču.

VIJESTI.BA: Jasno je da nacionalističke oligarhije nameću dnevni red, pokreću diskusiju u dnevno-političkom životu. Može li se u budućnosti očekivati da ljevica bude ta koja diktira tempo, ne obazirući se šta o tome misle tzv legitimni predstavnici naroda, i Bošnjaka i Hrvata iSrba. Znamo već unaprijed šta misle.

KOMŠIĆ: Tempo, kako kažete, koji nameću nacionalističke oligarhije kao i tzv.nacionalne vođe svakako nas vodi u ambis. Nije to nešto što je karakteristično samo za aktuelni trenutak u kojem živimo. O takvim pojavama je pisao još i Radoje Domanović na početku 20 stoljeća. Svima koje ova tema interesuje, preporučujem da pročitaju njegovu pripovjetku iz 1901.Vođa. Ili ako smo već zainteresovani da “širimo ugođaj” preporučujem da pročitaju Andrićevo “Pismo iz 1920.” (jedna usputna napomena – Andriceva originalna namjera je bila da tu, kratku pripovjetku, proročanski nazove “Pismo iz 1992.”)

Zašto ovo pominjem? Naša trenutna paradigma, “slijepe nacionalističke vođe”, konflikti, itd.nije nešto što je “izum” ili je karakteristično samo za novije vrijeme ili za novije generacije. Problem je daleko dublji, korijeni problema su razgranati u našoj, prije svega, kolektivnoj svijesti, lažnoj demokratiji u kojoj živimo, licemjerju svake vrste. Ne mislite valjda da se to tek tako mijenja, u jednoj godini, na nekim od izbora, u jednom izbornom ciklusu…?

Nametnuti suprotan tempo ovakvoj pardigmi je kolosalna istorijska borba “normalnosti” protiv “isključivosti a pogotovo šovinizma svake vrste”! Znate Vi to isto kao i ja! Kao što svi znamo da se ta borba ne vodi samo na izborima. Vodi se i u porodici, školi, na fakultetu, umjetnosti, medijima, političkim organizacijama, civilnom društvu, u svakodnevnom životu…!

VIJESTI.BA: Izbori 2018.godine od presudne su važnosti za BiH. Da li građanske snage već u ovom trenutku moraju pridobiti podršku međunarodne zajednice i civiliziranog dijela svijeta, za preuzimanje vlasti, ukoliko se ostvari izborna pobjeda, prvenstveno zbog toga što nacionalisti neće lako ispustiti vlast iz svojih ruku, njima bi odgovarao i vječiti tehnički mandat?

KOMŠIĆ: Tzv.“međunarodna zajednica” će prihvatiti sve, samo da se ne puca. Prihvatiće oni svaku vrstu političkih pobjednika, bez obzira na “sistem vrijednosti i ciljeve tih političkih pobjednika”. Da je drugačije, pa oni, “tzv. međunarodna zajednica”, nikada ne bi ni razgovarali a pogotovo ne uvažavali zločinačke, šovinističke, kriminalne, kreature koje su krajem prošlog stoljeća u ime svojih naroda činili tako strašne zločine kao što je genocid, etničko čišćenje, osnivanje logora, itd. A danas se slični zovu, između ostalog, “promicateljima evropskih vrijednosti”, koji ne vide nista loše u zločinu koji je počinjen u “ime svoga naroda”. Pa oni su danas “uvaženi partneri te iste međunarodne zajednice”. Hoću reći, kada spominjete “međunarodnu zajednicu”, teško možete računati na plemenite principe bilo koje vrste. Kod te kategorije zvane “međunarodna zajednica u BiH” postoje samo goli interesi i politička naređenja koja dolaze iz njihovih centrala. Uostalom, sjeća li se iko više ko je trenutni Visoki predstavnik u BiH?

VIJESTI.BA: Da li ljevica treba napraviti jedan zaokret u svojoj socijalnoj politici. Sindikati uglavnom postoje u preduzećima u javnom vlaništvu i čine izbornu bazu nacionalista. Ljudi naprosto glasaju za njih iz konkretnog interesa. Kako motivisati radništvo koje nije sindikalno organizovano da svoj glas da ljevici. U protivnom će ih nadglasati oni što parazitiraju na državnom budžetu i hrane se sa pleća radnika u realnom sektoru?

KOMŠIĆ: Morate ih uvjeriti da neće te biti isti, koristiti se istim metodama, bahati, pohlepni, skloni bezakonju kao što su to nacionalističke vlasti. Moraju vam vjerovati da ćete biti upravo suprotni od njih. 2010. godine, veliki broj ljudi u BiH je povjerovao da je došao taj trenutak. Na žalost, pokazalo se da nije tako.Sada je teže, valja ljude ponovo pokušati ubijediti da je ovo što se najavljuje kao “nova politika ljevice”, iskreno i da neće biti kao što je bilo 2010.To morate pokazati, ne samo novim programom ljevice, nego i svojim ponašanjem i djelovanjem.Biće to teška, a moram reći, i neizvjesna borba.

VIJESTI.BA: Kako komentarište protivljenje prijedlogu izmjena Krivičnog zakona BiH. Čović je danas poručio da HDZ-ovi ministri neće podržati zakon bez usaglašenog stava iz RS-a

KOMŠIĆ: Politika Dragana Čovića je zapravo ista kao i Dodikova. S tim što Čovic nema ono što ima Dodik – svoj entitet. Taj, u Čovicevim očima hendikep, on pokušava nadoknaditi strateškim političkim savezništvom sa Dodikom koji podrazumjeva da imaju iste stavove čak i po pitanju ratnih zločina. Zapravo, današnjim susretom i iznesenim stavovima Čović se doslovno “zakleo na vjernost svuda i u svemu” svom političkom idolu Miloradu Dodiku!

(Kliker.info-Vijesti)

18.06.2017.

ETIČKI PROSTOR I RAT U POEZIJI JOZEFINE DAUTBEGOVIĆ

Etički prostor i rat u poeziji Jozefine Dautbegović


Enver Kazaz

Autor
16.6.2017. 



Etički prostor i rat u poeziji Jozefine Dautbegović

////////////////////////

Izdvajamo

  • U svim svojim ratnim i poratnim zbirkama Jozefina Dautbegović je upravo na taj način etički angažirana. Zbog toga je njena poezija izrazita subverzija normativnog, vladajućeg, ideološkog poretka vrijednosti, ali i gotovo utopijsko zacrtavanje nade da je moguće usred povijesne pustinje sanjati ljudski raj saosjećanja, ljubav i humanizam, iako se svjesno da je taj san uzaludan. Baš tu se ostvaruje i najbolja vrsta poetskog angažmana, jer se, kako smatra Paul Ricoeur[3], jedna ideološka konfiguracija ne može poraziti drugom, nego utopijom, uz skepsu da je samo pitanje koja će moć zaposjesti tu utopiju kad ona odnese pobjedu. Taj angažman obilježen skepsom uslovio je unutarnju promjenu u ovoj poeziji, onu u formi i jeziku, da bi se lepezasto proširio na totalitet čovjekove egzistencije u trenutku povijesnog loma koji presudno određuju konclogori, genocid, urbicid, masovni zločini i silovanja, etničko čišćenje, dakle trijumf sile i nasilja koje je poništilo sve osnove humanizma. Zato je ova poezija, kao i antiratna književnost u cjelini, istodobno ljudski, munkovski krik, i potraga za novim vrijednostima, i topos nade i utjehe, i čežnja za novim, postapokaliptičnim humanizmom – u času dok se trpi nezamisliva tragedija.

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Pjesma gusto ispunjena ratnom stvarnošću, ili, pak, odjecima rata u duši, usidrila se u pjesnikinjinu domovinu Bosnu – koja postaje i stvarni i simbolički topos patnje i tragedije, strepnje i užasa, da bi se, potom, poetska slika univerzalizirala na mitskoj, prije svega biblijskoj podlozi, ili na metafizičkoj čežnji za skladom postojanja koja postaje svojevrsni etički reflektor što osvjetljava ratnu strahotu. Rat je mizanscen za etičku dramu koja ne dozvoljava da se preko njega pređe bez pitanja o osnovama ljudskosti u času kad se namjesto u riječima ljudi iskazuju u haubicama i tenkovima, a namjesto kuće pune koncentracione logore. Ta drama jest srž ove poezije, pri čemu ni jedna od proklamiranih istina ideologije, političkih sistema i njihovih institucija ne ostaje neispitana i neosporena, a etičko se pitanje iz historijskog diže u metafizičko da bi propitalo način na koji se Bog utjelovljuje u jeziku.

Piše: Enver Kazaz

Jozefina Dautbegović ušla je u bosanskohercegovačku i hrvatsku književnost zbirkom pjesama Čemerike 1979. godine – s ruba, iz dobojskoga Književnog kluba “Ivo Andrić”. Funkcioniranje takvih klubova u titoističkoj Jugoslaviji bilo je dio socijalističke kulturne politike kojom je ideološki poredak nastojao kapilarno prožeti ukopno društveno polje i ukazati se kao maksimalno human i demokratičan. Naravno, ti klubovi i amaterska kulturna udruženja druge vrste, npr. amaterska pozorišta, kulturno-umjetnička društva i sl, demokratizirali su kulturno polje ukidanjem razlike između elitne i masovne kulture, ali su mu istodobno i nametali vrijednosti usklađene sa zahtjevima ideološkog centra moći. Na toj osnovi, socijalistički model demokratizacije kulture funkcionirao je u kulturnim praksama i kao specifičan vid njihove kontrole, pri čemu je dopuštena forma demokratičnosti pokazivala da ideologija poima kulturu kao svoj altiserovski shvaćen ideološki aparat. U takvom kontekstu, ova pjesnikinja objavljuje svoju prvu poetsku zbirku – u vremenu kada se titoizam liberalizirao i u društvenom prostoru postupno gubio svoju panoptičku ideološku moć. Tada je na jugoslavenskoj književnoj sceni na vrhuncu onaj poetički sistem koji u kontekstu hrvatskog pjesništva Cvjetko Milanja određuje dobom razlika.[1] Pod tim pojmom on podrazumijeva poetički pluralizam u kojem se miješaju modernistički neoizmi sa jugoslavenskom verzijom postmodernizma ostvarenom prije svega u krugu generacije beogradskih estetičara i zagrebačkih fantastičara, te u estradizaciji poezije započetoj još u Slamnigovom pjesništvu.

Moglo bi se čak reći da u takav poetički kontekst Jozefina Dautbegović ulazi s dvostrukog ruba. Taj rub označen je, s jedne strane, pozicijom izdavača, književnog kluba iz maloga bosanskohercegovačkog grada, koji je, uz to, precipiran kao amatersko udruženje, a, s druge, samim poetičkim prosedeom njene prve zbirke. Čemerike su, naime, zbirka pjesama po svemu egzistencijalistička i samo djelomice postegzistencijalistička, a egzsitencijalizam je u tom momentu već dovršio svoje poetičke rezultate i srastao s modernističkim neoizmima, prije svega sa neosimbolizmom. Paradigmatski primjer takve poetičke sinteze je Skender Kulenović u bosanskohercegovačkom, Vasko Popa u srpskom, ili Veselko Koroman i Anđelko Vuletić u hrvatskom pjesništvu, da ne govorimo od inovativnosti Slamnigove, Dragojevićeve ili Gudeljeve poezije u ondosu na stroge norme egzistencijalističkog poetičkog modela. U bosanskohercegovačkom pjesništvu, koje je u tom momentu pravi poetički kontekst u kojem stvara Jozefina Dautbegović, na scenu izlaze postegzistencijalisti sa svojim pjesničkim razlikama, prije svih Vešović, Sidran i Tontić.

No, bez obzira na izvjestan stepen poetičke rubnosti, u nekim svojim poetskim elementima Čemerike nagovještavaju kasniju raskošnu poeziju ove pjesnikinje, njen etički aktivizam i lirski konkretizam, te melankoliju i nostalgiju kao stanja poraženog lirskog subjekta unutar južnoslavenske ratne tragedije i postratne društvene pustinje. Ta zbirka u prvoj semantičkoj ravni zasniva simbolički govor o egzistencijalnom osjećanju apsurda, gdje čemer izbija iz svijeta, a egzistencija u takvom svijetu nije ništa drugo do zbir poraza. Svijet i lirski subjekt u njemu obilježeni su stanjem neprestanog propadanja i nemogućnošću da zadobiju bilo kakav trajniji oblik smisla. Zato je pisanje kao oblik otpora besmislu egzistencije osobeno čemerenje, a pjesma gutanje otrova postojanja i stanje bunila bez mogućnosti racionalnog utemeljenja i subjekta i svijeta. Druga semantička ravan ove zbirke sadržana je u ljubavnom osjećanju i ispovijedanju, pri čemu intimni svijet pokušava da izbori autonomnost u odnosu na društvenu normu, a zatvaranje u intimu podrazumijeva i odbacivanje svake vrste društvene normiranosti egzistencije. Kamijevsko opiranje apsurdu činom stvaranja odvija se unutar ove zbirke kao paradoksalni trenutak opisivanja ljepote koja je čemerna, otrovna, ljepote koja proizvodi bunilo i ne donosi konačan egzistencijalni smisao, nego onaj sizifovski. Pisanje je, dakle, sizifovsko destiliranje čemera egzistencije. Takav osjećaj ponajbolje je izražen u pjesmi Ništa svoje:

Ništa svoje osim riječi
a ona se otuđi izgovorena
ni korijen
ni krov
ni noć
ni smijeh
(otuđenih zvonkih kotrljanja je bilo)
Nikad ništa
ni krilo
ni pup
ni cvijet
Mrije nada mrije vjera
svijet pregolem
ni do groba
ni do Boga
pišti želja od čemera.

Naravno, osjećaj bačenosti u svijet kojemu se ne može pripadati dolazi u ovoj pjesmi iz duha doba u kojem pjesnikinja stvara, a ono je premreženo naslijeđem egzistencijalizma. Otud i osjećaj stranosti u svijetu u kojem nije moguće zadobiti bilo šta svoje, osim riječi. Zato subjekt pjesme vlastiti ontički prostor pronalazi u jeziku, ali se i sam jezik otuđuje, pa je nemoguć bilo kakav izričaj sebe unutar pregolemog svijeta u kojem se egzistencija svodi na pišteću želju od čemera. No, ova pjesma, ma koliko važna kao semantička žiža rane poezije Jozefine Dautbegović, upućuje na ono što će doći u njenom kasnijem pjesništvu: na vještinu upotrebe jezika i komponiranja pjesme. Pjesma se, naime, bazira na eliptičnom iskazu kojem nedostaju glagoli: imati, steći, zadobiti, posjedovati. Egzistencija se na toj osnovi ukazuje kao praznina i nemoć, a njihove mjere se vrlo efketno iskazuju stihovima: ni do groba/ ni do Boga. Elipsa, pak, traži da egzistenciju vidimo kao nemoguće putovanje ili dozivanje, pa se ne može ni stići do groba, niti dozvati Boga, jer su predaleki, a uz to je Božije postojanje neizvjesno. Ali, elipsa omogućuje i drugu značenjsku mogućnost, onu da se ne može viknuti ili dozvati bilo koga ni do groba, ni do Boga. Sada, u ovoj drugoj semantičkoj mogućnosti, nemoć da se vikne ili iskaže bilo šta o smislu ni do toposa groba, ni do metafizičke instance Boga, ukazuje na nemoć jezika kao izraza egzistencijalne praznine. Ako je u prvoj semantičkoj ravni nemanje, nesposjedovanje bilo mjerom egzistencijalne praznine, a u drugoj je to nemoć jezika, onda postaje jasnim koliko vješto pjesnikinja već u svoj prvoj knjizi koristi jezik. Važno je naglasiti i da su vrlo efektno iskazane čeznute, a odsutne, nedosegljive egzistencijalne vrijednosti: ni korijen, ni krov, ni noć, ni osmijeh, ni krilo, ni pup, ni cvijet. Vrlo efektno, jer spajaju naoko razdaleke planove stvarnosti, onaj koji pripada ljudskom sistemu vrijednosti sa onim koji upućuje na poredak vrijednosti u biljnome svijetu. Na toj osnovi, ta dva plana stvarnosti posuđuju jedan drugom značenja, pa se leksema korijen ogleda u leksemi krov koja funkcionira kao sinegdoha pojma kuća, odnosno dom. Stoga je i korijen odjednom postao višeznačna riječ u pjesmi. Naime, to je korijen koji, uz ostalo, može biti shvaćen i kao sinegdoha porodičnog stabla, ali i egzsitencijalni korijen iz kojeg bio mogao niknuti vlastiti svijet. Takva semantička dvostrukost, ili višestrukost, prenosi se na cijelu pjesmu, pa se egzistencija ukazuje ne više samo kao praznina i neposjedovanje vrijednosti nego je i neplodna, jer joj neodostaje pup iz kojeg bi mogao izniknuti bilo kakav plod, baš kako je uskraćena za ljepotu, ili za neki osmijeh, odnosno za krilo u kojem bi se moglo otpočinuti i nekoga dragog milovati. U takvoj egzistencijalnoj praznini čak nam ni noć više ne može pripadati. To je onaj osjećaj bačenosti u svijet što ga u evropski egzistencijalizam donose Albert Camus i Jean-Paul Sartre.

Unutar egzistencijalne praznine ni ljubav nije moguća kao trajna vrijednost već samo kao trenutna utjeha, baš kao što je sam čin stvaranja sizifovski uzaludan, pa se može reći da rana poezija Jozefine Dautbegović kao destilacija čemernog osjećanja jest stalno nošenje sa nekim od transcendenasa koji natkriljuju egzistenciju, a ne uspijevaju je spasiti pred sveprisutnim apsurdom. Tako se ljubav ukazuje kao trenutna, a ne trajna harmonija, možda ponajbolje iskazana u pjesmi U sobi ljubav:

U mojoj sobi spava jedna tajna
sve stvari u njoj miruju i šute
Zidovi se dodiruju ramenima
vrata se s prozorima gledaju
stol stolicu obgrlio drvenim nogama
jastuk pamti oblik jedne glave
Od poda do stropa soba puna ljubavi.

Privremenost ljubavi donosi harmoniju, čak uznesenje sobnih stvari i prostora do onog stadija da one prizivaju ljubavno osjećanje. Zbog toga svojom šutnjom i čuvaju ljubavnu tajnu, dok zidovi, vrata, stol i stolice oponašaju ljubavnike, pa prostor sobe postaje osobeni ljubavni kosmos. Međutim, ljubav može biti mjerom samo privatnog prostora, dok se u javnom ona ne može očitovati stoga što je tajna. Otud je spoljni svijet stalna prijetnja egzistenciji, kako to nagovještava i Uznesenje – druga zbirka pjesma Jozefine Dautbegović, objavljena također u dobojskom Književnom klubu “Ivo Andrić”.

jozefina2

Trenuci poetskog uznesnja zatvorenog u intimno preobrazit će se u narednoj zbirci pjesama Od Rima do Kapue u nošenje poezije s poviješću i savladavanje njenog užasa. I ova zbirka objavljena je kod istog izdavača, ali to više nije poezija koja u književnu praksu ulazi s ruba već se svojim poetičkim prosedeom uspinje na centralnu poziciju tadašnjeg bosanskohercegovačkog pjesništva. Zapravo, Jozefina Datubegović ovom zbirkom nagovještava kasniji preobražaj bosanskohercegovačkog, hrvatskog, ali i ukupnog južnoslavenskog pjesništva, uvjetovan reakcijom na ratnu tragediju. Na podlozi parabole o patnji Isusa Krista, ona razvija poetsku viziju susreta individue i društvene nomenklature moći, a onda sudara individue i silā povijesti, da bi na tim osnovama ostvarila poeziju etičkog aktivizma i lirskog konkretizma.

Od Rima do Kapue prekretna je knjiga u poetičkom preobražaju ovog pjesništva. U njemu pjesma ima dva oslonca gradnje svoje višeznačne strukture. Prvi je biblijska naracija o Isusovoj patnji koja se u poetskoj paraboli univerzalizira i iz mitskog nadvremena spušta u povijesno vrijeme u kojem je Isus praslika čovjeka u povijesnoj tragediji. Drugi je proces historiziranja biblijskog obećanja o spasu i njegovog prvojeravanja u povijesnom iskustvu. Antipod Isusu u ovoj poeziji postaje parabola o Judi i njegovoj izdaji, ali tako da Juda biva simbolom društvene i povijesne moći koje su se dehumanizirale i djeluju u vremenu kao stratište svakog oblika ljudskosti. Pjesnikinja na toj osnovi ukršta biblijsko i povijesno vrijeme, da bi ih spustila u ljudsku egzistenciju kao izraz povijesne tragike. Zato je ova zbirka najavila sve njene kasnije: Ručak s Poncijem, Prizori s podnog mozaika, Božja televizija i Vrijeme vrtnih strašila. U njima se poezija Jozefine Dautbegović na paradigmatski način uklapa u ovdašnju antiratnu književnost i čini jedan od njenih najznačajnijih elemenata. Sva u lirskom notiranju ratnog užasa, ona je neka vrsta etičke hronike posljednjeg rata na prostoru bivše Jugoslavije i stanja izbjeglištva. Zato ova poezija obuhvata ogroman etički prostor od potresnog opisa patnje gole ljudske supstance do propitivanja božanskih etičkih načela i zalaganja za novu formu osjećajnosti, nakon što je ratni užas protutnjao kroz naše živote. Pri tom, rat lomi vrijeme na ono od prije, vrijeme vrtnih strašila, čije su fobije djelovale dječije naivno u odnosu na sadašnje vrijeme ubijanja i progonstva, čiji se užas pruža od ljudskog do božanskog – ne ostavljajući nikakvu mogućnost da mu se umakne.

Da li književnost može moralizirati stvarnost i da li u toj nakani ona preuzima neke od nadležnosti drugih diskurzivnih praksi: religije, ideologije, etike, čak politike? Tu stalnu dilemu koja prati literaturu od njenih korijena u antičkoj grčkoj i Aristotelove teze o katarzičnom djelovanju tragedije do najnovijih rasprava otvorenih u povodu odnosa književnosti prema ratnom bestijariju na južnoslavenskom području kao da je na osoben način razriješila američka etička kritika, prije svih Martha Nussbaum tezom da se u činu čitanja odvija moralni učinak kod čitatelja, te ono proizvodi nove morale vrijednosti. Slično je, sjetimo se, za roman i njegovu socijalnu dimenziju zapazio Lucien Goldmann u svom shvatanju sociologije romana[2], primjećujući njegov etički učinak na društvo, pogotovu kad je u pitanju onaj roman koji na različite načine dovodi u pitanje i osporava vladajući, normativni društveni i s njime usklađen etički sistem vrijednosti. I Aristotel i američka etička kritika i Goldmann vide, dakle, književnost u njenoj etičkoj funkciji kao konkurenta drugim diskurzivnim praksama čije horizonte znanja i etičke koncepte ona neprestano subevrzira i mijenja.

U svim svojim ratnim i poratnim zbirkama Jozefina Dautbegović je upravo na taj način etički angažirana. Zbog toga je njena poezija izrazita subverzija normativnog, vladajućeg, ideološkog poretka vrijednosti, ali i gotovo utopijsko zacrtavanje nade da je moguće usred povijesne pustinje sanjati ljudski raj saosjećanja, ljubav i humanizam, iako se svjesno da je taj san uzaludan. Baš tu se ostvaruje i najbolja vrsta poetskog angažmana, jer se, kako smatra Paul Ricoeur[3], jedna ideološka konfiguracija ne može poraziti drugom, nego utopijom, uz skepsu da je samo pitanje koja će moć zaposjesti tu utopiju kad ona odnese pobjedu. Taj angažman obilježen skepsom uslovio je unutarnju promjenu u ovoj poeziji, onu u formi i jeziku, da bi se lepezasto proširio na totalitet čovjekove egzistencije u trenutku povijesnog loma koji presudno određuju konclogori, genocid, urbicid, masovni zločini i silovanja, etničko čišćenje, dakle trijumf sile i nasilja koje je poništilo sve osnove humanizma. Zato je ova poezija, kao i antiratna književnost u cjelini, istodobno ljudski, munkovski krik, i potraga za novim vrijednostima, i topos nade i utjehe, i čežnja za novim, postapokaliptičnim humanizmom – u času dok se trpi nezamisliva tragedija.

Ako je u svojoj predratnoj poeziji Jozefina Dautbegović lirski pomalo hermetična, sa pjesmom kao osobenim kardiogramima stanja srca, duše, uma i psihe, prva knjiga sa nagovještajima ratnih slika i strepnje Od Rima do Kapue u bitnoj mjeri mijenja strategiju izgradnje poetske slike, ritma i pjesme u cjelini, dehermetizirajući poetsku sliku i pjesmu i otvarajući ih za upliv razrušene, fobične stvarnosti. Takva pjesma postaje internalizacija onog vanjskog, užasa koji prodire u srce i dušu, razara i potresa um, izaziva fobičnu reakciju ljudske psihe, pa je ona i psihogram, i etička analiza, i politička subverzija, i ideološka kritika, i rasprava o poništenim metafizičkim osnovama ljudske egzistencije, i krik koji potresa – da bi nas suočio sa ratnim užasom i u tom suočenju pokušao preporoditi kao osobena, gotovo mitska utjeha koja zagovara novu nadu.

Pjesma gusto ispunjena ratnom stvarnošću, ili, pak, odjecima rata u duši, usidrila se u pjesnikinjinu domovinu Bosnu – koja postaje i stvarni i simbolički topos patnje i tragedije, strepnje i užasa, da bi se, potom, poetska slika univerzalizirala na mitskoj, prije svega biblijskoj podlozi, ili na metafizičkoj čežnji za skladom postojanja koja postaje svojevrsni etički reflektor što osvjetljava ratnu strahotu. Rat je mizanscen za etičku dramu koja ne dozvoljava da se preko njega pređe bez pitanja o osnovama ljudskosti u času kad se namjesto u riječima ljudi iskazuju u haubicama i tenkovima, a namjesto kuće pune koncentracione logore. Ta drama jest srž ove poezije, pri čemu ni jedna od proklamiranih istina ideologije, političkih sistema i njihovih institucija ne ostaje neispitana i neosporena, a etičko se pitanje iz historijskog diže u metafizičko da bi propitalo način na koji se Bog utjelovljuje u jeziku.

Jozefina Dautbegović je u takvoj poeziji ostvarila antologijske vrhunce, kao npr. u pjesmama Bosna II, Zadnja bosanska zima, Pjesma perača gradskih izloga, Na graničnom prijelazu, Vrijeme vrtnih strašila, Dva ručka, Domovina u koferu, Dan kad je samostan s Plehana selio na nebesa, Izbjeglička i dr. U njima se ostvaruje ono što svaka velika poezija nosi: sistem konkretnih univerzalija koje hvataju paradoksalnost ljudske egzistencije ukliještene između poncijevskog i isusovskog načela. Potom se tim načelima dodaje ukliještenost egzistencije između ovidijevske odanosti pravdi i pravičnosti i bezočnih progonitelja, te božanske i ravnodušnosti međunarodnih političkih institucija prema ljudskoj patnji. To posebno dolazi do izražaja u ratnoj situaciji u kojoj je u prvom planu patnja bosanske djece koja na štakama čekaju sudnji dan, uz pjesnikinjino izrazito saosjećanje sa djecom koja vape drukčiji poredak svijeta. U takvoj pjesmi se politički poredak vrijednosti samjerava sa metafizičkim. Otud se Bosna kao topos tragedije univerzalizira na mitskoj podlozi koja pokazuje da čovjekov svijet i postoji na ponavljanju Poncijevog nasilja nad Isusom i Judine izdaje, pri čemu pjesnikinja mitizira historijsku situaciju i pohistoričuje mitsku naraciju, dokazujući je u konkretnom historijskom iskustvu. Na taj način mitska naracija postaje mjerom povijesnog užasa, pri čemu mitsko zlo djeluje naivno u odnosu na razornu snagu savremenih rigidnih ideoloških sistema. Model univerzaliziranja bosanske tragedije bazira se i na intertekstualnoj igri opetovanja Ovidijeve sudbine, samo što je sad Ovidijevo progonstvo u Tome zamijenjeno nesamjerljivo većim nasiljem – etničkim čišćenjem i progonstvom civila sa teritorije koju zauzima agresorska vojska. Tako Ovidije našeg doba nije prognan zbog političke krivice ili kritike vlasti nego zbog etničke ili neke druge razlike što ih savremene rigidne ideologije poimaju kao osnovu svoje rasne ili svake druge “čistote”. Ili se proces poetske univerzalizacije toposa tragedije odvija gotovo danteovskim spajanjem i samjeravanjem vremenā, onog od prije, koje se čini harmoničnim, i ovog sada, koje se pretvorilo u povijesni pakao. Na toj osnovi, nostalgija za domovinom i prošlim skladom ukazuje se kao lirska utopija, kao nostalgija za humanizmom budućnosti, odnosno budućnosna nostalgija – kako ju u knjizi Budućnost nostalgije definira Svetlana Boym[4].

Etički prostor ovog pjesništva ne staje samo u raspon od povijesnog do metafizičkog i od ideološkog zla do božanske šutnje; on se ostvaruje i nizanjem slika od kojih nas hvata groza i na njoj utemeljena čežnja za katarzom. Takav model etičnosti pjesme realizira se gradiranjem slika u kojima se prozrijeva da je savremena civilizacija tek deklarativno humanistička, a, u stvari, bešćutno je birokratska, pri čemu je birokratija za sebe prigrabila božanske ovlasti. Tako se lokalni rat sa svim svojim užasima iznosi kao poetsko ogledalo međunarodne bešćutnosti i civilizacije koja je izgubila etička načela. U toj pustinji, koja nas sve više okružuje i od koje ceptimo u strahu za ljudskost, ostaje još samo krhka poetska nada da se ispjevaju potresni stihovi za upokoj čovječanstva, za njegov epilog, kako bi kazao Tin Ujević.

Ta dimenzija ovog pjesništva ponajbolje se ogleda u pjesmi Bosna II, jednoj od najvrednijih ratnih pjesama u interliterarnoj južnoslavenskoj zajednici. Ravna onoj ratnoj poeziji kakvu su pisali Ilija Ladin, Miodrag Stanisavljević i Marko Vešović, ova pjesma utemeljuje se na ironiji baziranoj na principu šoka. Taj šok se u osudi moći proteže od međunarodne političke birokratije, njenog licemjernog ustroja baziranog ne na humanističkim vrijednostima nego i na interesima kapitala, ideologije i politike, do metafizike i Boga koji u ovoj pjesmi potvrđuje svoju nazočnost Sudnjem danu – baš kako kakav politički važan zvaničnik, uz obećanje da će ispoštovati odluke Haške konvencije. Taj Bog što se, kako u jednoj Vešovićevoj pjesmi govori majka čiji je sin poginuo u ratnom Sarajevu, sklonio tamo gdje se ne čuje vriska samohranica, postaje pokrićem institucijama političkog sistema za nedjelovanje. On je, na toj osnovi, sveden na političku činjenicu, a postajući u manipulativnoj igri religijskih i političkih institucija dokazom njihova licemjerja – Bog ne može ponuditi nikakav spas ni tamo, u projekciji vječnog života, ni ovdje gdje je život normiran isključivo reduktivnim vrijednostima ideologija zla.

Ironija je u poeziji najuspjelija onda kada skine maske sa onog što nam se čini najautentičnijom vrijednosti. U ovoj pjesmi ona demaskira sve proklamirane vrijednosti, da bi otkrila koliko je u njihov temelj položena laž. Bog koji je obećao ispoštovati odluke Haške konvencije, kako kaže pjesnikinja, i nije Bog svemoći i milosti nego politički faktor koji se pokorava snazi međunarodnih političkih institucija. Svučen je odzogo, iz beskrajne kosmičke nemislivosti, u blato svakodnevne politike koja je svoje nedjelovanje u Bosni, kao i u svakoj drugoj zemlji gdje se vode ratovi, maskirala lažima ispisanim u konvencijama, rezolucijama i drugim dokumentima koji svjedoče, kiševski rečeno, opću povijest beščašća.

Demaskirajuća snaga ironije u ovoj pjesmi ne bi bila moguća da ona u svojoj logici montažiranja stresnih slika nija pošla od najpotresnije moguće: djece koja sele na Ahiret, a za to im nije potreban nikakav dokument koji izdaje politička moć. Blago njoj, potcrtava pjesma, može odhanuti, jer nema više problema s tom djecom: preselila su na Ahiret, mrtva su, pa se moćnici u međunarodnim institucijama ne moraju više mučiti ispitom savjesti. Čitav svijet gubi smisao pred suzom jednog nevinog djeteta, tako je u 19. stoljeću pisao Dostojevski, u romanu Braća Karamazovi. Da, njegovo stoljeće moglo je postavljati takve etičke zahtjeve, jer, bez obzira na svu imperijalnost i ratove u njemu, ono pred klaonicama 20. vijeka izgleda kao vrijeme ljudske nevinosti. Otud Dostojevski u svom etičkom zahtjevu može insistirati na iluziji da suza jednog nevinog djeteta nekoj moći u ljudskom svijetu nešto i znači.

jozefina

Klaonice dva svjetska rata, konclogori, tehnike ubijanja u njima, a onda i svi silni lokalni ratovi u 20. vijeku demaskirali su vrijednosti na kojima počiva naša civilizacija. Ona više ne operira etičkim nalogom pitanja o smislu čovječanstva koji se gubi pred suzom jednog nevinog djeteta. Ona operira pojmovima kolateralne štete (čitaj: ljudskih smrti) kao posljedicom vojnih intervencija, ljudskih i dječijih prava što ih štiti rezolucijama dok traju zločini i genocidi; ona šalje humanitarnu pomoć dok se zbrajaju dječije žrtve. U odnosu na ono što traži Dostojevski, 20. vijek izgleda kao sveopće stratište, vrijeme ubijanja. Ako je 19. stoljeće, kako bi rekao Andrić u romanu Na Drini ćuprija, nudilo nadu izvjesnosti mira i napretka, 20. je postalo vrijeme sveopće vojne obaveze, militarizacije, klaonica i stratišta. Vrijeme usavršavanja političke moći, zločina i genocida.

Dvadeseto stoljeće otpočelo je kao vrijeme nade, velikih utopija koje su se utemeljivale u tehnološkom napretku i idejama revolucionarnog preobražaja društva. Njegov kraj, pak, obilježen je skepsom i distopijama utemeljenim na njoj. Kao da ništa osim tehnologije nije napredovalo u tom vijeku i, naravno, usavršavanja tehnika ubijanja i totalitarnih društvenih obrazaca. Revolucionarna utopija obećavala je društvo raja za sve, a pretvorila se u Staljinov ili sistem zločina i logora nekog drugog totalitarnog komunističkog moćnika, da bi simbolički i praktično skončala padom Berlinskog zida. Utopija, prema kojoj će tehnologija spašavati čovjeka i čovječanstvo, skonačala je u militarizaciji kapitalističke moći i činjenici da je tehnologija najbolje upotrijebljena i razvijana u vojnoj industriji, u ubilačkoj moći vojske. Utopije kartezijanskog uma koji je dekartovskim cogito ergo sum obećavao nadu da će spasiti čovjeka svih zamki mišljenja i vjerom da čovjek svoj identitet treba izvoditi isključivo u odnosu na svoju misao – raspale su se pred činjenicom da taj um nije učinio ništa drugo do proizveo nove oblike kontrole ljudske slobode. Ideologija je u 20. vijeku postala, kako bi rekao Terry Eagleton, savremenom mitologijom, a misliti se moralo u skladu sa dopuštenim granicama moćnika na vlasti i političkog sistema. Kontrola mišljenja tako je postala tamnicom kartezijanskog uma.

Ništa, dakle, od onog što je obećavao njegov početak nije ostalo na kraju 20. vijeka. U Bosni i na ukupnom južnoslavenskom prostoru taj vijek nije skončao u ironijskim igrama postmoderne i njenom distopijskom stavu prema obećanjima što su ih nudile metanaracije nauke, tehnologije, ideologije, kulture i drugih društvenih diskursa. Ne, on je skončao u nacionalističkim ideologijama i klaonici čiji je simbolički topos genocid u Srebrenici, a karakter te klaonice ponajbolje se posvjedočuje upravo u planskom ubijanju djece.

Baš zato pjesma Bosna II i polazi u svojoj ironiji od načina na koji su ratne ideologije ukalkulirale u svoj račun dječiju smrt i načina na koji tu smrt uključuje u svoje konvencije i rezolucije međunarodna birokratska politička moć. Zapravo, na dječijoj smrti, uvjerena je pjesnikinja, najbolje se ogleda karakter naše civilizacije i stoljeća koje ju je uobličilo. Zato ta smrt u ovoj pjesmi postaje jezički reflektor kojim je osvijetljena od dna do vrha društvena vertikala moći, savremena kultura, njen kanonski poredak vrijednosti, njene “istine” o humanizmu, slobodi, pravu, pravdi, dobru.

Taj jezički reflektor istodobno je i sjajno poetski postavljen. Već u prvim stihovima pjesnikinja uspijeva spojiti nespojivo, dovesti u blisku vezu razdaleke planove naše stvarnosti, da bi ironija obasjala svo licemjerje na kojoj je zasnovana međunarodna moć:

Kad djeca iz Bosne sele na Ahiret
blago u Gospodinu
putovnica postaje suvišna
Dovoljan je crn pečat
na svim graničnim prijelazima

Šta je, u stvari, ova vrsna pjesnikinja postigla povezivanjem razdalekih planova stvarnosti? To da se politička moć koja nije spremna iseliti djecu iz ratnih zona ogleda u Bogu i smrti, pa da se, onda, pitanje humanizma preispita u zabrani putovanja nesrećnicima, u uzetom pravu na slobodu kretanja, u činjenici da tu djecu neće primiti niko, niti jedna država, jer njihovi dokumenti nemaju vjerodostojnost i pravo kao oni koje ona izdaje. Putovnica djeci iz Bosne jedino još nije potrebna kad sele na Ahiret, kad prelaze granicu života i smrti za šta je dovoljan crn pečat, a na svakom drugom graničnom prijelazu putovnica ih zaustavlja i vraća u geto, u njihovu ratnu zonu, u izloženost smrti, stalnu, svakodnevnu, svakominutnu čak.

Ironija koja ima moć demaskiranja svih društvenih fenomena u svakoj istinskoj poeziji, a pogotovu ovdje, u ovim stihovima – demaskirala je srž, osnovu na kojoj je se utemeljuje međunarodni politički poredak. I to ne samo onim što je rečeno nego i onim što je naznačeno, što se podrazumijeva kao jezički kontekst. Tako je riječ sele prekontekstualizirana: ona je radom ironije iz religijskog diskursa preseljena u politički kontekst. U islamu se sintagmom preseliti na Ahiret imenuje smrt, pri čemu se ovaj i onaj svijet izjednačuju, a smrt nestaje, jer je ona samo forma prelaska iz jednog u drugi oblik života, iz smrtnog u vječni. Međutim, pjesnikinja tu riječ tjera da je vidimo i kao preseljenje iz jednog u drugo mjesto življenja, a onda se odmah uspostavi logika granica i graničnih prijelaza, princip razlika i prava izvedenih u odnosu na njih – da bi se osvijetlio odnos međunarodne moći prema ratnim zonama. One su geta, a oni koji u tim getima žive su kužni, leprozni, njih tamo treba ostaviti da budu ubijeni, zabraniti im izlazak. Njihove putovnice nemaju istu vrijednost kao one međunarodnih moćnika, one su žig njihov, njima su žigosana djeca, kojima je dodijeljeno samo pravo da pređu jednu jedinu granicu – onu između života i smrti.

Ali, ako je na toj riječi bazirala ironijski pogled, pjesnikinja tjera jezik da u sebe usisa maksimum etike. Kakva je ta moć koja žigoše djecu putovnicama? Ona moć, naime, koja se poziva na molitvu i licemjerno kleči pred Bogom u molitvi. Saosjećamo sa stradanjem, osuđujemo ga, reći će ta moć, lažno oplakujući dječiju smrt. A početak pjesme i njen kraj spajaju se u činjenici da je međunarodna politička moć birokratizirala i metafiziku, politizirala je, da je Bog u njenom jeziku postao neka vrsta graničara, strogog i ozbiljnog, koji kontrolira putovnice smrtnika, a, eto, Blago u Gospodinu, bosansku djecu ne; njih ne kontrolira, pripustit će ih u dženet/raj, u vječnu pravdu.

Međutim, ni tu pjesnikinja ne ostaje bez ironijskog pogleda, jer, podvlači ona u svojim pjesničkim slikama, ta će djeca sve vrijeme do dolaska vječnosti stajati na štakama. Možemo zamisliti tu sliku: beskrajni redovi djece u čekanju pred vječnom pravdom na štakama stoje beskonačno dugo; pred licem pravde koja je obećana, baš kao u međunarodnim konvencijama i rezolucijama, a ne dolazi. Smisao vječene pravde odjednom je postao krnj. Kakva je to pravda koja se čeka toliko dugo i u tom stanju, čeka se na štakama…? Sad je u centru jezičkog reflektora poetske ironije sintagama lice pravde. Jasno je da je ona posuđena iz birokratskog jezika. Bog je postao to lice, čimbenik pravde, zvanično lice u uniformi graničara. Dopustio je slobodan prelazak granice između života i smrti, ali vrši kontrolu pred granicom na kojoj se dodjeljuje vječna pravda. Istinska poezija uvijek proširuje granice mašte. Ova slika tjera našu maštu da vidimo Boga kao međunarodnog kontrolora na granici na kojoj počinje teritorij, država vječne pravde. Birokratski jezik, doveden u blisku vezu sa metafizičkim diskursom – pometafizičio je birokratiju i birokratizirao Boga.

Zbog čega je to učinila pjesnikinja? Naprosto zato što je vječna pravda tek gorka utjeha u sveopćoj nepravdi na kojoj se zasniva međunarodni poredak moći. Ta gorka utjeha i nije to: ona utjehom ne može ni biti stoga što je snaga ovozemaljskog zla bacila sjenu na njeno lice. To lice nije više nimalo ni zavodljivo ni lijepo, niti bi Bog morao i trebao dijeliti pravdu samo s onu stranu života, u smrti. Kakava je to, uostalom, pravda koja u obećanju raja vidi jedini smisao, a paklom ispunjava život s ove strane?

Pogled pjesnikinje snažno je, dakle, premrežen jezičkim reflektorom lica pravde u ime djece koja se ljube na grobljima između dva etnička čišćenja, ljube se ispod križeva, u sjeni nišana i brzo uče: Međunarodno priznate granice bezumlja su nepromjenjive. Djeca su to koja igraju školice na jedinoj nozi, a dobijaju so postupkom dehidracije suza čuvanih u deponijama ispod čeone kosti. Sad se u stihovima pojavljuje još jedan jezički reflektor koji ne dozvolja niti jednoj maski kojom uljepšava i ovaj i onaj svijet da ostane cijela i sačuvana. To je jezički sklop - međunarodno priznate granice bezumlja, koje su, uz to, nepromjenjive. One, te granice, u svojoj nepromjenjivosti jedina su stalnost, konstanta povijesti, nauk patnje, skor smrti koja traje baš zahvaljujući tim granicama i tom bezumlju. Naravno, ovdje je iskorišten jezički sklop iz međunarodnih političkih dokumenata o nepromjenjivosti državnih granica koje su prevedene u jezik poezije i tu postale granicama bezumlja, a svaka je država ograničena njima. Niz država kao niz bezumlja, a iznad tog niza poredak međunarodne moći, sistem institucija koje bezumlje čuvaju od promjene.

Napraviti laganim pomacima u jeziku što više asocijativnih mogućnosti, natjerati jednoznačni jezik brikoratije i političkog uma da bljesne višeznačnošću u poeziji – eto, i to je uspjela ova sjajna pjesma. Bez velikih metafora, bez njihove hermetičnosti, poetskom igrom nijansiranih prijelaza između razdalekih diskursa koji se stapaju u jednu jedino pitanje: šta s nama, šta smo to uradili, šta postigli, gdje to idemo, kamo smo se zaputili u vremenu kada priznajemo da je jedina konstanta povijesti nepromjenjivost međunarodno priznatih granica bezumlja?

Etički reflektor u ratnoj poeziji Jozefine Dautbegović spojio je, dakle, metafiziku i politiku, postavio ih u međusobnu vezu kao sistem ogledala, da bi pokazao kako je politička moć zadobila božanske ovlasti, pa je ona postala ontološkom mrežom u kojoj obitava ljudsko trajanje ispražnjeno od svakog višeg smisla. Taj reflektor, nadalje, u političko uvlači mitsko, a onda mu pridodaje i kulturološko – kako bi se bosanska ratna tragedija vidjela na univerzalnim kulturološkim pozadinama i u njoj osvijetlio logos zla historije. Birajući da govori u ime onih sa dna društvene vertikale, onih koji trpe ratni užas i preko kojih je prešla ratna tragedija i samljela sve ljudsko pod sobom, pjesnikinja herojskocentrični pogled na rat tijesno skopčan sa ideološkom moći zamjenjuje onim pogledom koji rat osvjetljava kao antropološko stratište. Takva filozofija povijesti bazirana je na stajalištu onih koji su društveno marginalni, kao npr. u vrsnoj pjesmi u kojoj perač gradskih izloga, žaleći za sinom poginulim u ratu, spoznaje da samo sirotinja u ratovima gine, dok moćnici slave svoje pobjede. Taj pogled oca koji sinovljevu smrt nosi kao temeljno obilježje svog identiteta još jedino može da sanja nerođeno unuče pred izlogom dječijih igračaka – koji upravo pere. Bol je, kao da podvlači pjesnikinja, ono što obilježava društveni identitet nakon ratne tragedije. Zato je to poezija etike boli, nakon što je rat protutnjao kroz naše živote i pretočio ih u pustinju. Ili se rat kao antropološka tragedija, npr. u pjesmi Zadnja bosanska zima, vidi iz perspektive izbjeglica kojima je preostala još samo nostalgija, zima i bol u kostima kao sjećanje na nestalu zemlju, dok tumaraju svijetom kao postapokaliptičnom pustinjom.

Ovakvo poetsko kretanje od slika ljudske nutrine do prazne metafizike, uz to porobljene ideologijom, omogućuje da se etički prostor u poeziji Jozefine Dautbegović uspostavi kao kritika moći u vertikali od političkog do metafizičkog, te da se bol vidi kao osnova na kojoj će se uspostaviti čežnja za autentičnim formama egzistencije u svijetu kao stalnom povijesnom stratištu. Oslonjena na bosansku ratnu tragediju, a pri tom uronjena u kulturološke naracije o sudaru individue i moćnika od Ovidija do našeg vremena, ova je poezija historiju kao antropološku tragediju pretočila u sjajnu poetsku viziju prema kojoj historija i nije ništa drugo do opetovanje tragedije i mučenja – od Rima do Kapue. Tako, zapravo, postoji čovjek u povijesti: tako što neprestano ponavlja stradanje, od Rima do Kapue.

A u svojoj prozi Jozefina Dautbegović kombinira oniričko, fantastičko i stvarno, kako bi ostvarila vrlo slojevitu psihološku priču. Na toj osnovi, njena priča ponire u ljudsku psihu, u ono potisnuto, u podsvjesne slojeve koje opterećuje i muči – bilo kao moralna krivnja, bilo kao etički problem, ili kao propuštena životna mogućnost koja će usloviti kasniju egzistencijalnu dramu. Zato se ova proza po nekim svojim uzusima približava narativnom modelu kakav je u zbirci priča Seansa postavio Vitomir Lukić na zasadima borhesovske fantastike, ili se, pak, odvija u spoju fantastičkog, oniričkog i stvarnog, preispitujući njihove granice i ukazujući na mogućnost da jedna ista svijest u sebi može sabrati niz tuđih egzistencijalnih drama. Takva je npr. priča Jastuci u kojoj se tuđa egzistencijalna drama internalizira u junake do mjere da postaju njihovi lični moralni problemi.

No, da bi se osvijetlila narativna poetike Jozefine Dautbegović, nužno je spustiti se u interpretaciju nekih njenih priča. U priči Kiša razvija se parabola o sistemu isključivanja i stigmatizacije koju društvo provodi nad osobama što ih društvena norma tretira kao nenormalne. Priča slama takvu društvenu normu i u govoru “lude” Ivke dokazuje da ona posjeduje viši oblik egzistencijalnog znanja. Stoga Ivka i otkriva naratorki da je svaka ljudska egzistencija neizbrisiva, te da je u nastojanju da se drugima čini dobro temelj moralnosti na osnovu kojeg je moguće osmisliti vlastito postojanje. Tu se razvija parabola prema kojoj se svaka društvena norma zasniva na stigmatiziranju, isključivanju i diskriminiranju svakog oblika drugosti u odnosu na one vrijednosti što ih moć proglašava uzornim i normalnim, iako oni koji su proglašeni luđacima i isključeni iz društvene norme više znaju od tzv. normalnih što su zajednici nametnuti za sistem uzornih vrijednosti. Tako se priča ukazuje kao pokušaj moraliziranja društvene scene i preispitivanja i osporavanja granice između normativnog, središnjeg i isključenog, marginaliziranog i stigmatiziranog u društvenom prostoru. U priči Čovjek koji je kupovao kuću ta se normativna granica pomjera iz stvarnog u metafizičko, pa kuća koja se prodaje zadobija ontološku i metafizičku vrijednost ljudske egzistencije, a ne onu normativnu – propisanu finansijskom moći tržišta. Pomjeranje granice od tržišnog u metafizički prostor rezultira i promjenom etičkog sistema vrijednosti junaka, pa prodavac bira kupca po sistemu odgovornosti i brige za mrtvu suprugu, gdje se kupac obavezuje da će prostor kuće tretirati kao metafizički prostor ljepote groba prodavčeve supruge. Metafizički prostor na toj osnovi redefinira odnose u društvenom, a kuća i kupac prepoznaju se po mjeri etike izdignute iz društvenog u metafizičko područje.

Nekad se etički problem pojavljuje kao zatureno, zabačeno i potisnuto sjećanje na vlastiti grijeh, kako se pripovijeda u priči Jastuci, u kojoj gosti tete Roze imaju priliku, kao u kakvoj Borgesovoj priči, sanjati tuđe snove. San se, tako, ukazuje kao prostor suočavanja sa vlastitim grijehom – kako bi se u njemu mogla doseći katrza. A nekad se etički problem iz stvarnog seli u fantastičko, po modelu kritike birokratizirane i robotizirane civilizacije, kao npr. u priči Točka – u kojoj se pokazuje da takav model civilizacije tretira čovjeka kao potpunu nebitnost. Robotizirana civilizacija ukazuje se kao egzistencijalna praznina, a Dinko, junak priče, kao da se doziva sa Kafkinim Gregorom Samsom iz priče Metamorfoza, i, na koncu, poražen od robotizirane kuće, pretvara se u tačku, baš kao Gregor Samsa u kukca.

Osobito je inspirativna priča Lopoči gospođe Lukrecije u kojoj propuštena prilika da se začne dijete sa ljubavnikom postaje cjeloživotna Lukrecijina patnja koja je na koncu vodi u samoubistvo. Nerođeni sin stalna je pratnja slikarke Lukrecije u preispitivanju njene savjesti, pa se propuštena ljubav ukazuje i kao izgubljen život. Otud se u njenoj slici lopoča, koju nije pokazala nikom, otkriva simbolizacija Lukrecijinog grijeha gurnutog u podsvjesno, da bi ono isplovilo kao nagovaranje nerođenog sina da Lukrecija skoči s balkona. Podsvjesno se otkriva kao autentični egzistencijalni prostor, dok je, zbog povinovanja društvenoj normi, ono svjesnō postalo prostorom izgubljenog egzistencijalnog smisla i krajnjeg oblika samootuđenja. A u priči Odmor egzistencija se kao praznina slika u iznevjerenom očekivanju bračnog para da ih prijatelji pozovu u goste na ljetovanje, da bi se narativnim obratom pokazalo kako je njihovo očekivanje potpuna iluzija. Na koncu, oni što očekuju prijateljsku gestu postaju žrtve prijateljstva, pa se iznevjereno očekivanje pretvara u osobenu vrstu egzistencijalnog poraza.

Posmatrano u svojoj ukupnosti, poetsko i prozno djelo Jozefine Dautbegović došlo je s ruba i zauzelo jednu od centralnih pozicija hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti. Ako je u poeziji, nakon zbirke Od Rima do Kaupe, nagovijestila ukupan poetički preobražaj pjesništva kao odgovora povijesnoj tragediji, Jozefina Dautbegović je i svojom prozom potvrdila visoke estetske vrijednosti svoje književnosti.

[1] Isp. Cvjetko Milanja, Doba razlika, Zagreb, 1991.

[2] Isp. Lisijen Goldman, Za sociologiju romana, Beograd, 1967.

[3] Isp. Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne teorije, odrednica Ideologija, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

[4] Isp. Svetlana Bojm, Budućnost nostalgije, Beograd, 2005.













18.06.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ : 'TRAMPIĆI' IZ NAŠEG SOKAKA

Kurspahić: 'Trampići' iz našeg sokaka



PRVI U ISTORIJI AMERIKE Donaldu Trampu prijeti OPOZIV? Predsjednik SAD Donald Tramp

///////////////////////////////

(Komentar*)

Reporteri koji su u ponedjeljak u Bijeloj kući prisustvovali prvom javnom zasjedanju kabineta predsjednika Donalda Trampa (Trump) – i građani koji su gledali to otvaranje na televiziji - bili su zaprepašteni: pripadnici predsjednikovog najužeg tima, koji su, prema istraživanju The New York Timesa po vrijednosti prijavljene imovine „najbogatija administracija u američkoj istoriji“, nadmetali su se ko će se više dodvoriti predsjedniku obasipajući ga neumjerenim pohvalama u dramatičnoj suprotnosti sa ispitivanjima javnosti koja pokazuju da 60 odsto Amerikanaca ne podržava a samo 36 odsto podržava njegovo predsjednikovanje do sada.

Procesija je, kako su zapazili neki od američkih komentatora, podsjećala na zasjedanja Politbiroa iz vremena vladavine „velikih vođa“.

Tako je šef kabineta Rens Pribus (Reince Priebus), jedan od siromašnijih u tom klubu enormno bogatih sa samo 604.008 do 1,2 miliona dolara imovine, „u ime svih prisutnih“ zahvalio predsjedniku što ih je blagoslovio prilikom da služe njega i njegov program „za američki narod“; šef ministarstva pravde Džef Sešns (Jeff Sessions), težak 2.9 do 9,9 miliona dolara, rekao je kako je „čast biti u prilici služiti Vas“; ministar rada Aleksander Akosta (Alexander Acosta), 431.000 do 965.000 dolara, kako je „duboko počašćen“ što je tu; ministar zdravlja i humanitarnih službi Tom Prajs (Price), sa 8 do 22 miliona dolara, nije mogao biti dovoljno zahvalan za „privilegiju koju ste mi dali i za Vaše liderstvo“.

Toj najbogatijoj administraciji u istoriji pripadaju i ministarka obrazovanja Betsi DeVos (Betsy DeVos) - 579 miliona do 1.5 milijardu dolara; ministar trgovine Vilbur Ros (Wilbur Ross) - 326 do 687 miliona; državni sekretar Reks Tilerson (Rex Tillerson) - 239 do 350 miliona; predsjednikov zet i viši savjetnik Džared Kušner (Jared Kushner), težak 241 do 735 miliona ...

Najbogatija administracija u istoriji, kabinet Donalda Trumpa
Najbogatija administracija u istoriji, kabinet Donalda Trumpa

Ta parada zahvalnosti i odanosti vođi, koja je izazvala reagovanja u rasponu od zabrinutih poređenja s obožavanim vođama iz drugih podneblja i vremena do podsmješljivog smještanja i ove epizode trampizma u građu za satirične noćne komedije na televiziji, ponudila je i građu za još jedan mogući odgovor na čuđenje u kritičkoj javnosti: Otkud naklonost novog američkog predsjednika za međunarodne moćnike koji su u svojim zemljama i međunarodnim institucijama okrivljeni za kršenja ljudskih prava od Putina i el-Sisija do Erdogana pa sve do sjevernkorejskog diktatora Kim Jong Una kojeg je nazvao „pametnim“ i filipinskog predsjednika Dutertea, koji se javno hvali ličnim učešćem u likvidacijama bez suda, u čijoj prijestonici se gradi Trampov toranj Manila.

U Sjedinjenim Državama, bez obzira na teško objašnjivi entuzijazam čak i ličnosti velikog profesionalnog iskustva i neizmjernog bogatstva da podilaze predsjednikovoj samovolji, kult neupitnog „velikog vođe“ teško da bi se mogao primiti sve dok funkcionišu ustavne institucije „provjere i ravnoteže“: sudovi koji su obustavili provođenje Trampovih diskriminirajućih zabrana imigracije iz muslimanskih zemalja; najznačajniji nacionalni mediji koji dnevno razotkrivaju zloupotrebe vlasti, koje su već u ranim fazama administracije dovele do otpuštanja savjetnika za nacionalnu bezbjednost a sada i do istrage nad samim predsjednikom za ometanje pravde u otpuštanju bivšeg direktora FBI zato što nije želio da ispuni predsjednikovu „nadu“ da će obustaviti istragu u vezi sa sumnjivim vezama njegovog kruga sa Rusijom i nije pristao da mu se zakune na lojalnost.

Pred otužnom slikom američkih multimilionera, koji se bezuslovno stavljaju na raspolaganje predsjedniku za provođenje projekata koji bi po autoritativnim analizama siromašne učinili još siromašnijim a bogate još bogatijom, šta je to što recimo pripadnike vladajućih klanova u Bosni i Hercegovini čini tako životno vezanim za njihove partije i vođe.

U njoj se u godinama zapuštenosti institucija demokratije i vladavine prava širila korupcija u najživotnijim ljudskim potrebama i interesima: upisu u škole i zapošljavanju, imenovanjima na najunosnije poslove u javnim institucijama, dobijanju lokacija i dozvola za gradnju domaćim i stranim investitorima, raspodjeli novca iz javnih fondova za kulturu, čak i dnevnom funkcionisanju pravosuđa.

Za više od dvije decenije „društvenog razvoja“ po takvim standardima tako se širila mreža klijentelizma i zavisnosti, u koju su – svako iz svojih interesa – umreženi i najmoćniji i najzavisniji, u kojima je status quo najživotniji interes i onih na vrhu i onih koji su našli uhljebljenje u njihovoj patronaži i izvan toga ne vide nikakvu perspektivu.

Šta je to zbog čega pravosuđe u Sjedinjenim Državama može istraživati i samovolju samog predsjednika Trampa a pravosuđe u Bosni i Hercegovini ne može ispitivati ni tako očite primjere zloupotreba domaćih „trampića“ kao što su multimilionske investicije i čitavi poslovno-stambeni tornjevi i blokovi podignuti novcem potpuno nepoznatog i često sumnjivog porijekla?

Možda je objašnjenje i u tome što je politika u poratnim decenijama imala nevidljivu ulogu, ja tebi ambasadu-ti meni sudijsku dužnost, i u službama koje se u demokratskom svijetu bave sprečavanjem zloupotreba vlasti.


//////////////////////////////////////////
17.06.2017.

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : NE SMIJE SE PRISTATI NA IDEOLOGIZIRANI VOKABULAR ANTIBOSANSKIH POLITIKA

prof.dr. Senadin Lavić : Ne smije se pristati na ideologizirani vokabular antibosanskih politika

Juni 17. 2017.



Mi nikako ne smijemo pristati na ideologizirani vokabular antibosanskih politika. Nažalost, još uvijek nemamo dovoljno jaku bosansku politiku koja bi se mogla nositi s mnogobrojnim podvalama.Na prigovor da se mora zaustaviti separatizam, separtističke snage odgovaraju da je separatizam reakcija na unitarizam i nepriznavanje etniteta “rs” ili neophodnost federalizacije zbog ugroženosti Hrvata od Bošnjaka. Tako je sintagma “unitaristička politika” dobar izgovor za nastavljanje politike podjela.

Odvažna bosanska politika trebala bi ponuditi koncept regionalizacije  državnog prostora i na njemu uporno insistirati bez obzira na sve srpsko-hrvatske dogovore protiv Bosne.Uz to se mora reafirmirati bosanska etatistička politička filozofija, dakle, novo razvijanje svijesti o važnosti države. Time bi trebala biti okončana bošnjačka jadikovka u zadnjih dvadesetak godina i porazan antipolitika, kazao je u razgovoru za Vijesti.ba, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Senadin Lavić.

VIJESTI.BA: U javnom diskursu često se operiše sa pojmovima poput federalizma, separatizma i unitarizma. Imaju li ovi koncepti ikakvo realno uporište u političkoj praksi, ako izuzmemo nastupe politika koje retorički operišu sa tim pojmovima?

LAVIĆ: Mi živimo u postgenocidnom društvu, ratom podijeljenom na etničko-religijska geta. U to slomljeno društvo neprestano se ubacuju zavodljive i sporne koncepcije koje služe ciljevima koji nisu ostvareni ratnim sredstvima. Takvi pojmovi kakvi su federalizam, unitarizam i separatizam dolaze uglavnom kao političke igre  aktera političkog života kod nas, ali po pitanju separatizma entiteta rs velikosrpska politika je apsolutno usmjerena na taj cilj.  Oblikovanje političke zbilje i glavnih ideja u njoj je posao ideologije par excellence, a to onda znači da su ovi pojmovi uglavnom ideološki određeni i zamišljeni u glavama njihovih konstruktora. Sjetimo se da je M. Kasapović 2005. nametnula i instalirala pojam konsocijacije kao teritorijalne separacije naroda u Bosni i kao jedinog mogućeg modela uređenja političkog sistema u Bosni, a onda je iza toga slijedila orkestrirana priča o federalizaciji i izbornim jedinicama. Na to je pridodata mutna koncepcija N. Kecmanovića o “nemogućoj državi” 2007. godine i do danas nas ta dva, zbratimljena srpsko-hrvatska projekta rastakanja Bosne guše i odvode na slijepi kolosjek povijesti. Kasapovićka je već došla do kiprizacije Bosne (cyprusization). Ova dva imena, Kasapovićka i Kecmanović, svjedoče o velikom moralnom problemu koji je prigušio našu današnju društvenu ziblju! Mi nismo zaboravili kao su na tlu Bosne nastajale “čiste etničke teritorije”.

Na prigovor da se mora zaustaviti separatizam, separtističke snage odgovaraju da je separatizam reakcija na unitarizam i nepriznavanje etniteta “rs” ili neophodnost federalizacije zbog ugroženosti Hrvata od Bošnjaka. Tako je sintagma “unitaristička politika” dobar izgovor za nastavljanje politike podjela, getoiziranja, mržnje, velikosrptva i sličnih poduzeća. Dejtonski politički sistem s oktrojiranim ustavom u Anexu IV donio je mir u Bosnu, ali je, to trebamo naglasiti, ostavio nadu antibosanskim snagama da mogu nastaviti ono što nisu završili u ratu. To je velikosrpska politika odmah shvatila i entitet rs nazvala “srpskom državom”, “ratnim plijenom” ili “ostatkom ostataka srpske etničke teritorije” zapadno od Drine. Sam naziv entitet to omogućava u perspektivi! Mnogi ljudi su već “dresirani” da govore “srpski entitet” bez obzira što je napravljen genocidom nad Bošnjacima.

Unitarizam je lažno poistovjećen s majorizacijom u objašnjenjima separatističkih politika koje ustvari neće državu Bosnu ili hoće samo formalno prisutne državne institucije koje su podređene entitetskim.Unitarni sistem vlasti podrazumijeva da postoji državna vlast koja se ostvaruje na cijeloj teritoriji države.U odnosu na to ideju Bosna je visoko decentralizirana država podijeljena na entitete i kantone što uveliko usporava njezino funkcioniranje. Ključno je da separatizam i federalizam kao dijelovi političke ideologije antibosanstva ne žele jaku državu Bosnu. U ovako izdijeljenoj državi ne može biti govora o unitarizmu.

Ekspanzionistički nacionalizam srpstva i hrvatstva svoj cilj vidi u prisvajanju bosanske teritorije, tada “teritorijalna vlast” etnije znači potiskivanje svega drugačijeg s “naše”  teritorije i nepristajanje da na “našoj teritoriji” državna vlast ili neka nacionalna (državna) institucija ima bilo kakav uticaj. Odatle do disolucije samo je korak. Tako plemenske igre idu do krajnosti. Srpski i hrvatski nacijski projekti traže “bošnjačku politiku” koja bi pristala da na ovaj način provede disoluciju bosanske države i završi s njezinim političko-povijesmim postojanjem.

Odvažna bosanska politika trebala bi ponuditi koncept regionalizacije  državnog prostora i na njemu uporno insistirati bez obzira na sve srpsko-hrvatske dogovore protiv Bosne. Bosna ima pet povijesnih regija koje svoje smisleno postojanje vuku iz srednjevjekovlja i ne treba to smetnuti s uma. Uz to se mora reafirmirati bosanska etatistička politička filozofija, dakle, novo razvijanje svijesti o važnosti države. Time bi trebala biti okončana bošnjačka jadikovka u zadnjih dvadesetak godina i porazan antipolitika.

VIJESTI.BA; Milorad Dodik je sproveo referendum o Danu RS-a, u programskim dokumentima SNSD-a stoji opredljenje za otcjepljenje od BiH, sa druge strane imamo iskustvo tzv samouprave i u zadnje vrijeme i oživljavanje ideje Herceg Bosne. Može li se navesti ijedan konkretan potez tzv. “unitarističke” politike da bi je mogli nazvati takvom?

LAVIĆ: Mi nikako ne smijemo pristati na ideologizirani vokabular antibosanskih politika. Nažalost, još uvijek nemamo dovoljno jaku bosansku politiku koja bi se mogla nositi s mnogobrojnim podvalama, simulakrumima, obmanama i zlouptrebama institucija sistema, a sva je naša muka što nije zaživjela vladavina zakona. Dijelovi zakona se primjenjuju samo na nemoćne ili politički neuvezane. Čini se da je sistem prava u ovoj zemlji glavno izvorište korupcije i manipuliranja građanima, takav monstruozan sistem kakav nismo ni slutili. Organizirane grupe su prisvojile “pravo”, institucije prava i ono se pojavljuje kao “stranačko” i “etničko” vlasništvo, plus porodični i rodbinski klanovi, a država je katastrofalno oštećena i pretvorena u “super-xafs” za pljačkanje. Sistem prava je podređen političkim grupacijama koje provode svoje konstrukcije društvenog života.

Slabe institucije države otvaraju prostor svim degenerativnim pojavama koje potkopavaju političku stabilnost. Država je ranjiva, institucionalno uskraćena i ne diše punim plućima. Dobro bi bilo kada bi unitarni sistem vlasti djelovao i preko devolucije organizirao politički život u državi. Bilo bi mnogo više reda, odgovornosti i boljeg života. Ne bi bilo anarhije, lova u mutnom, etnofaulizma u obrazovnom sistemu, anahronih ideologija, mitske svijesti, četništva i ustaštva, negiranja genocida, uskraćivanja prava na bosanski jezik djeci u školama… U postgenocidnom društvu potrebna je jaka i odgovorna država da bi se prevazišle ratne traume i dostigla pravna satisfakcija. Ovo što mi imamo jeste sklepana forma ratnih dostignuća i ispunjenih želja Miloševićevog režima.

VIJESTI.BA: Zbog čega po Vašem mišljenju međunarodna zajednica prešućuje da je njena misija u BiH između ostalog i pomoć pri uvođenju građanskog državnog uređenja i društva na građanskim principa što je suština EU integracija?

LAVIĆ: Ne bi trebali biti naivni i vjerovati birokratima iz tzv. international community, ljudima kakvi su bili, naprimjer, B. B. Ghali, J. Akashi, J. Mayor, M. Lajčak ili C. Bildt i mnogi drugi, znani i neznani. Njima Bosna dođe kao redovni radni zadatak i oni nisu ništa učinili da se unaprijedi život u Bosni. Sjetimo se Cutilliera, Caringtona, Owena, Holbrookea i desetine drugih koji su sve uradili da se neka antibosanska ideja provede u Bosni i da se dovedomo do ludila podjele zemlje prema etničko-religijskim linijam ratnih osvajanja. Oni su bili “samo medijatori” – kao nevino to zvuči.

Ovdje su dolazili kao maharadže sa svojim kolonijalnim naracijama. Današnje generacije ne smiju zaboraviti te ljude i mora o njima ostaviti realno sjećanje. Važno je, primjerice, ostaviti zabilježeno sjećanje na Miterana i slične likove  evropskog cinizma koji su nas uvjeravali da se može šetati u gradu pod opsadom srpskih haubica i snajpera pored spaljenje Vijećnice ili Markala. Oni su našu katastrofu pretvorili u “humanitarno pitanje” i sramotno zatvarali oči pred genocidom nad Bošnjacima širom Bosne.

Osim toga, Bosna je u srcu negdašnjeg južnoslavenskog prostora i ona je “idealna” kao žarište u kojem neprestano mogu učestvovati zapadnjački, evropski, anglosaksonski, germanski, civiliziranimedijatori “stručnjaci” za podjelu teritorija i ostavljanje naroda u konfliktima. Kada to Evropljani prestanu raditi na Balkanu, sasvim sigurno, ovdje će biti mir – da ne kažem vječni mir, jer mi nismo nikada od sebe počinjali ratove. Osvrnimo se na 20. stoljeće i sve će nam se samokazati.

Evropljanima birokratima ne treba građanska Bosna niti mir među južnoslavenskim “plemenima”, jer šta bi onda oni radili i kako bi se nosili sa svojim problemima. Evropljani su četiri godine gledali agresiju na Bosnu i pisali pisma Miloševiću. Nisu osigurali sa UN zaštitu i odbranu jedne nezavisne države. U današnjoj konstelaciji oni se brinu o bosanskim i južnoslavenskim “primitivcima” koji ne znaju šta je “građansko društvo” i igraju ulogu civilizirajućeg faktora.

VIJESTI.BA: Da li građanske političke opcije kao svoju političku platformu naspram nacionalističkih politika mogu preciznije definirati svoju borbu za građansku državu, ako je uopće vode? I zašto u ovako slaboj mjeri pred Evropskom unijom i njenim zvaničnicima prokazuju suštinsko antievropsko zalaganje i prijedloge određenih izmjena zakona od strane pojednih politika?

LAVIĆ: Valjalo bi iskazati skeptički stav prema sintagmi “građanske političke opcije” jer ona nema jasnu semantičku strukturu, kao ni “nacionalistička politika”. Sve dok ne počnemo precizno imenovati pojave oko nas mi nećemo znati šta se s nama dešava! U Bosni je od 1990-ih nametnuta politička matrica etničko-religijskog predstavljanja ljudi tako da se oni ne pojavljuju kao pojedinci, individue, državljani, slobodni građani, nego samo i isključivo kao članovi kolektiva, Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali. U toj mizernoj matrici ljudi Bosne nisu autonomni i slobodni pojedinci. Oni moraju misliti kako “kazuje kolektiv” ili sveštenik u ime kolektiva (plemena, naroda, nacije, religije) i time im se oduzima individualitet a oni su samo “topovsko meso” nekih velikih “načertanija” i patoloških stanja hegemonijskih politika. Takav kolektivistički duh je pod kontrolom religijskih institucija i vladajućih političkih oligarhija. Ovdje je religija osnova nacije – i to nam govori gdje smo!

Iluzorno je politiku predstavljati kroz pojmovni par “nacionalistička” i “građanska” politika kad znamo da je to samo zavodeća površina projekta plemenskog razdjeljivanja naroda južnoslavenskog prostora i nametanja Bosni matrice koja se suprotstavlja njezinoj povijesnoj političkoj filozofiji. Naši junački narodi, koji su zaspustili svoju proizvodnju znanja i opću kulturu,kojima upravljaju ljudi sa sumnjivim projektima, tek će biti roblje i kmetovi u nadolazećim uspostavljanjima svjetskog poretka kao sistema hegemonije nekoliko sila. Pojmovni par “građansko” i “nacionalističko” ne odgovara bitnom smislu povijesnog procesa u kojem smo zadešeni s podaničkom političkom kulturom, feudaliziranim krajolikom u kojem se “ne mogu” pojaviti ni građani ni nacionalisti. Mi još nismo naučili da slobodno participiramo u demokratskoj kulturi kao građani sa svojim mišljenjima i interesima. Nama i dalje trebaju plemenske poglavice i sveštenici koji ne znaju ništa o bosanskoj političkoj budućnosti!

Trebamo postaviti pitanja koja nam pomažu da se primarno orijentiramo. Naprimjer, prvo – kako se dogodilo da mi jedini u današnjoj Evropi imamo “plemenski politički sistem” ili “državu plemena”, ovakav ustavni aranžman s nametnutim Anexom IV? Ko nam je to podmetnuo kao Ustav države? Zašto sve evropske diplomate šute po tom pitanju i govore da se “mi dogovorimo” kada su oni kao International community ispunili želje agresora i nacionalističkih snaga na Balkanu a protiv Bosne? Ta cinička evropska birokratija, prije svega, nezavisno od evropskih ideala, predstavlja samodovoljnu, statičnu i uvećavajuću političku grupaciju koja akumulira veliku moć u svojim rukama. Ona se pravi nevještom pred balkanskim fašistima, nacistima, fundamentalistima, jer joj takvi likovi služe kao primjer “primitivnog Balkana” i “divljih slavenskih plemena” koja se kolju bez milosti.

Ta  kolonijalna pozadina i orijentalistička slika o nama onemogućava realan pristup rješavanju problema na ovome prostoru. Tu su, također, prilično niski i licemjerni  potezi hrvatske “evropske” politike koja glumi svoju malograđansku superordiniranost ovome prostoru i pokazuje se drugima kao “baštinik evropskih vrijednosti” dok podržava haške uznike s Tompsonovim pjesmama i ideologijom. To hrvatsko jednoumlje dovelo je do neviđenog egzodusa bosanskih Hrvata iz njihove domovine Bosne i otkinulo ih od njihovog bosanstva.

Drugo usmjeravanje koje nam pomaže da se orijentiramo jeste usmjereno na razumijevanje distinkcije nacionalnog i narodnog, građanskog i etnicističkog. Prije svega, valja podsjetiti da na prostorima jugoistočne Evrope gdje su smješteni južnoslavenski narodi nije uspjela državna konstrukcija tih naroda jer su uglavnom bili opsjednuti vlastitim mitskim, religijskim i etničkim konstrukcijama ili izmišljotinama koje su im služile da sebe predstavljaju kao naciju superiornu u odnosu na druge. U Bosni se to dešava tokom cijelog 20. stoljeća u velikim galamama srpskog i hrvatskoog nacijskog određenja. Tako su nacionalno pitanje oblikovali na vrlo primitivnoj razini kao pitanje stvaranja etničko-religijske države iz koje će biti isključeni svi koji nisu “naši” po vjeri i narodnosti. Ta nesposobnost za razliku odvela je nacionalno pitanje pod kontrolu religijskih institucija srpstva, hrvatstva i bošnjaštva. U jednoumlju se primjećuju nijanse fašizoidnog odnosa prema drugačijem, o čemu je već odavno pisao R. Konstantinović, tako znalački i anticipatorski, kao i Miodrag Popović. Dakle, moglo bi se reći, južnoslavenski narodi, kao i narodi u Bosni, nisu još razvili i iskušali političku kulturu koja nadvisuje “plemensku sliku svijeta” i preferira slobodog čovjeka kao najveću vrijednost društvenog života ljudi.

Trebamo naučiti ljude da ono nacionalno nije plemensko, narodnjačko, pučko, regionalno ili etničko-religijskog određenje čovjeka, već se njime misli pripadnost slobodnog građanina jednoj državi-naciji koja mu osigurava sva ljudska prava kao njezinom građaninu. Nacionalno je time državljansko određenje, pravno-politički koncept života ljudi koji ne isključuje njihove kulturne predstave o sebi.Znači, vrijeme je da naučimo razlikovati političko-pravnu razinu ljudskog života u zajednici od kulturološko-povijesne dimenzije preko koje se prepoznaje neko narodno biće kao specifično među drugima. Bosanski Srbi su zarobljeni u mitologem iz 19. stoljeća o “velikoj srpskoj državi” u kojoj će živjeti svi Srbi i – samo Srbi. Pred njima je veliki povijesni zadatak prevazilaženja vlastitih zabluda, samozavaravanja i povijesnog ćorsokaka. Sličan proces oslobađanja od“osmanske slike svijeta” već su započeli Bošnjaci i provode ga.

Na kraju, treba istaći da kod nas građansko još uvijek nije sazrelo u svijesti o državi građana, nego za sobom povlači historicističke naracije titoizma, bratstva i jedinstva, komunizma i jednopartijskog svijeta, monolitne ljevice, bivstovanja bez identiteta, nerazumijevanja antifašizma, bipolarne diobe svijeta, nemoći da se anticipira nova bosanska ideja života i tako redom.

Ustvari, građansko još nikada nije zaživjelo na ovim prostorima kao politička kultura poštovanja čovjeka, pojedinca, individue, slobodnog građanina bosanske nacije. Mi još ne znamo šta znači biti građanin, slobodan i osvješten u svome bosanstvu? O tome nismo ni razmišljali u ovih trideset zadnjih godina pod opsadom kolektivnih metafizika etničko-religijskih grupa. U ovim današnjim monstruoznim političkim sistemima to izgleda tako utopijski, nestvarno i nedostižno pred diktaturom partijskih oligarhija, vođa i njihovih pobočnika. U toj opasnosti raste i ono spasonosno – Heidegger bi podsjetio na Hoelderlina.

Nihad Hebibović (Vijesti)

/////////////////////////////

//////////////////////////////

Intervjui

Prof.dr. Dejan Jović : Ako državu gradite na slavljenju rata, onemogućavate mir, suverenitet i



///////////////////////////////

prof.dr. Senadin Lavić : Ne smije se pristati na ideologizirani vokabular antibosanskih

/////////////////////////////////

Mira Furlan : Hrvatska je zagađena vulgarnošću i primitivnim nacionalizmom, ja

/////////////////////////

Kolumne

Sead Omeragić : Laž kao najbolji materijal za vlast




///////////////////////////////////

Kemal Kurspahić : ‘Trampići’ iz našeg sokaka

/////////////////////////////////////

Muharem Bazdulj : Kolektivno svjesno

  //////////////////////////////////

Prof.dr. Slavo Kukić : U BiH država, ako je po statistikama, može bez vlasti – bez državne mafije ne

/////////////////////////////////

Dragan Bursać : Stadionski sjaj bošnjačkog nacionalizma

///////////////////////

Predsjednički ukaz : Trump “otkazuje” Obaminu politiku prema Kubi, vraća ograničenja putovanja i trgovine

Američki predsjednik Donald Trump odlučio je u petak uvesti stroža ograničenja za putovanja na Kubu i ograničiti poslovanje s kubanskom vojskom, kazavši da otkazuje “strašan i pogrešan dogovor” s Havanom svojeg prethodnika Baracka [...
15.06.2017.

IVAN ČOLOVIĆ: NASILNO NAM NAMEĆU NACIJU I VJERU KAO SVETINjU

Ivan Čolović: Nasilno nam nameću naciju i veru kao svetinje


Bojan Munjin

Autor
15.6.2017. 



Ivan Čolović: Nasilno nam nameću naciju i veru kao svetinje

Ne treba zaboraviti da je nacionalizam ideologija elite i da je on u izvornom obliku daleko od naroda. A populizam je, barem kod nas, strategija kojom se narod ubeđuje da vitalno zavisi od identiteta, da ima da bude srećan da ga vlast ne hrani hlebom nego identitetom

S Ivanom Čolovićem, poznatim antropologom i autorom nedavno objavljene knjige ‘Smrt na Kosovu polju’, razgovaramo o suvremenim političkim mitovima, ‘nebeskoj Srbiji’, Aleksandru Vučiću i šansama modernizacije političkog života na Balkanu. Čolović je sudjelovao na tribini koja  se održala  u utorak, 13. lipnja u HND-u.

Razgovarao: Bojan Munjin- Novosti

Jedan od vaših ključnih termina vezanih uz političku kulturu je ‘teror identiteta’: kako se on manifestira danas, kada svjedočimo porastu populizma ne samo na Balkanu nego i u čitavom svijetu?

Koliko vidim, još smo na udaru tog terora, odnosno nasilnog nametanja nacionalnog i verskog identiteta kao svetinje kojoj se svi imaju bespogovorno klanjati. U ime te svetinje se i danas kod nas, kao i u mnogim drugim zemljama, vlada ljudima, onime šta misle i u šta veruju, a bogami i onime šta imaju. I populizam je, barem kod nas, strategija kojom se narod ubeđuje da vitalno zavisi od identiteta, da ima da bude srećan da ga vlast ne hrani hlebom nego identitetom. Drugim rečima, naš današnji, postkomunistički populizam zapravo je masovni nacionalizam, nacionalizam za narod.

Ne treba zaboraviti da je nacionalizam ideologija elite i da je on u izvornom obliku daleko od naroda. Sada i narod svaki dan sluša njemu prilagođenu bajku o identitetu, saznaje da je on njen tvorac i da je ta bajka narodna književnost. Uostalom, to važi i za druge ideologije, pa i za komunizam. Ali mi sada nemamo komunistički populizam, nego samo nešto malo elitnog komunizma, onog koji ispovedaju npr. male grupe studenata.

S druge strane rasprostranjeno je mišljenje kako živimo u postideološkom vremenu, u kojem se brišu granice između kultura, naroda i država. Kako u tome odvojiti istinske vrijednosti od jeftinih proizvoda masovne i globalne kulture?

Ne znam da li je postideološko vreme igde nastupilo, ne mogu da zamislim politiku bez ideološke podloge. Moguće je da se ta podloga menja, da danas nije vidljiva i eksplicitna, ali u svakom slučaju mi u ovom delu sveta još nismo u tom postideološkom vremenu. Kad govorimo o globalnoj kulturi, nisam pristalica teorije da ona ne neguje istinske vrednosti. Štaviše, imam utisak da u globalnom ili transnacionalnom kulturnom prostoru nastaju dela vrhunskog kvaliteta.

Koliko je danas – uz dominaciju drugačijih, jeftinijih i bržih oblika komunikacije i masovne zabave – moguć ‘pravovaljan’ pristup znanju, kulturi i umjetnosti?

Vrednosti klasične i moderne kulture ne moraju da budu ugrožene razvojem tehnologija, naprotiv, mogu da dobiju novu potvrdu, novu publiku i novo mesto u svetu. Nedavno sam čitao Murakamijev roman ‘Kafka na obali mora’ u kome se pominju neka Betovenova i Hajdnova dela. Kad sam na Jutjubu potražio ta dela, našao sam komentare onih koji su to isto uradili, među njima i mnoge koje je takođe potaknuo Murakami. Dakle želju da slušate neko klasično muzičko delo može da vam pobudi jedan globalno popularan japanski pisac, a najbrže i najlakše ćete da je zadovoljite putem interneta.

Danas je participacija građana na mnogim nivoima dovedena u pitanje: socijalnu ili političku mobilizaciju vode direktori kompanija, poslodavci i političari koji samo menadžeriraju odnose između javnih poslova i kapitala. Kako se snaći u nečemu što Boris Buden naziva civilizacijskom apatijom?

Da, rasprostranjeno je mišljenje da politika nije za fine ljude, da pojedinac, pogotovo pošten čovek, ne može tu ništa da promeni. Ipak, ne bih potcenjivao ono šta se radi u civilnom društvu. To, sudeći prema primerima u Srbiji i Hrvatskoj, ne potcenjuju ni partije na vlasti. To se vidi i po tome šta vlasti te dve zemlje potiču stvaranje lažnih nevladinih organizacija, u nameri da pokažu kako je civilni sektor podeljen. I, pre svega, da bi zadatak ometanja akcija civilnog sektora i raznih manifestacija građanskog otpora mogle da povere takvim lažnim nevladinim organizacijama, a ne policiji i vojsci. Inače, civilizacijska apatija nije neka nova pojava. Podsetili ste me na Židovu sotiju ‘Močvare’, u kojoj je glavna tema ta vrsta apatije, na šta ukazuje i njezin naslov, a koja je objavljena krajem 19. veka kao ironična slika apatičnog i apolitičnog francuskog društva tog vremena.

Čini se posvuda da su šanse humanističke, građanske i tolerantne ljevice manje nego ikada. Možete li zamisliti obnovu takvih vrijednosti u dogledno vrijeme, kroz npr. dvadeset godina?

Slažem se, ni ja se ne bih kladio da ćemo uskoro imati takvu obnovu. Ali mogu da zamislim da će se tako nešto ipak dogoditi za dve decenije i želim da se to dogodi, mada ću ja tada verovatno biti sprečen da to proslavim sa vama mlađima.

Kako objašnjavate snažnu podršku što je na izborima u Srbiji dobiva Aleksandar Vučić i njegova partija? I gdje je ta zemlja na današnjoj skali društvene i političke stvarnosti?

Zahvaljujući svakodnevnom pojavljivanju u medijima, Vučić je uspeo da uveri veliki broj ljudi da je on najjači u Srbiji jer je pokazao da je sva vlast u njegovim rukama. Nema na vidiku nikoga ko bi mogao da bude tako jak: njegovi glavni konkurenti se i ne trude predstaviti sebe kao osobe sposobne da uzmu svu vlast, oni koji će državom upravljati kao strogi razredni starešina. Nude podelu vlasti, demokratiju, departizaciju i slične stvari, a publika to tumači kao znak slabosti. Ne bih hteo da osuđujem glasače u Srbiji, zato šta ovde još nismo osetili blagodeti stvarne demokratije, nepoverljivi smo prema njoj i uzdamo se u jake ljude, kao što su bili Pašić, Tito, Milošević

Kako kulturološki objašnjavate potonuće demokratsko-lijeve opcije u Srbiji, koja je bila na vlasti i vrlo prisutna u stvarnosti od 5. oktobra 2000. do izbora 2012., odnosno dolaska SNS-a na čelo države?

Vreme od 5. oktobra do dolaska SNS-a na vlast podelio bih na dva perioda. Prvi je onaj u kome je započeo program izgradnje demokratske, građanske Srbije i koji je završio ubistvom Zorana Đinđića, a drugi onaj u kome su njegovi naslednici počeli da se približavaju Miloševićevim naslednicima, uveravajući nas da je i njima mesto na političkoj sceni demokratske Srbije. Ali nisu bili zadovoljni bilo kojim mestom, nego su se vratili na ono koje su i pre imali – glavno. Kao šta je poznato, nisu se ustručavali da od Đinđićevih naslednika preuzmu takozvanu evropsku agendu, shvatili su da ih ona ne sprečava da nastave Miloševićevu politiku prema Kosovu i da se još više približe Rusiji, zemlji koja je dala utočište nekima od najvažniji ljudi njegovog režima, uključujući mu i ženu, tvorca zloglasnog JUL-a.

Vaša najnovija knjiga ‘Smrt na Kosovu polju’ bavi se, kako navodite u predgovoru, ideološkim i političkim funkcijama sjećanja na Kosovsku bitku: kakva je ideološka i politička interpretacija te bitke u današnjoj Srbiji?

Tu je došlo do nekih promena u odnosu na vreme kad je Milošević, kao i srpski političari u Bosni, Hrvatskoj i Crnoj Gori, upotrebljavao sećanje na Kosovsku bitku ili, tačnije, na tom sećanju izgrađen politički mit, u svrhe svoje političke i ratne propagande. Posle izgubljenog rata na Kosovu 1999. godine došlo je do pada vrednosti kosovskog mita na političkom tržištu. Neki političari su pokušali da to stanje poprave i da taj mit održe u političkom životu. Jedan od poteza da se to postigne bila je odluka političkog vrha Srbije i Republike Srpske da se najveća proslava Vidovdana održi 28. juna 2014. u Višegradu, odnosno u spomeničkom kompleksu koji je napravio Emir Kusturica i nazvao ga Andrićgradom. Tako se, kako sam u knjizi napisao, Gazimestan preselio u Bosnu.

Često se spominje i termin ‘nebeske Srbije’, jednog od simbola kosovskog mita?

Najveću promenu poslednjih godina predstavlja to šta se neki političari, i to najvažniji, deklarativno odriču kosovskog mita i ‘nebeske Srbije’. Tako je Ivica Dačić 2013. govorio da je njegova vlada dobila mandat da radi za zemaljsku, a ne za nebesku Srbiju. Pre neki dan to je ponovio i Vučić. Rekao je da želi da se oslobodi mitskog pristupa Kosovu i o njemu pokrene dijalog bez predrasuda. Međutim, da ga ne treba ozbiljno shvatiti govori i to šta je odmah dodao da taj demitologizovani dijalog mora da ostane u okviru Ustava, a u Ustavu stoji famozna preambula da je Kosovo neotuđivi deo Srbije, za šta osnove postoje samo u mitu. Takođe, u tekstu zakletve koju je položio kao novi predsednik Srbije stoji da mu je prva obaveza da čuva Kosovo u sastavu Srbije. Kako je to moguće bez mitskog pristupa, ostaje da se vidi.

Često u svojim knjigama podvrgavate kritičkoj analizi nacionalizam, uskogrudnost i primitivnu svijest. Postoji li i nešto što bi se moglo nazvati pozitivnim mitom?

O tome se odavno vode razgovori među proučavaocima političkih mitova. Jedni, koje običnom zovemo funkcionalistima, misle da su mitovi neodvojivi od politike, da nema politike bez mitova i da oni mogu da budu u službi i demokratske i liberalne politike. Drugi, čija je pozicija meni bliža, misle da oslanjanje na mitove isključuje kritičku svest i slobodu izbora, da prihvatanje mitova nije stvar slobodne volje, nego nametanja pod pretnjom sankcija.

Što bi bila alternativa inzistiranju na nacionalnom identitetu, koji je i danas u Srbiji motivacijski faktor osjećanja i djelovanja širokih slojeva stanovništva? Drugim riječima, na koji je način moguće obnoviti pozitivan ljudski kapital i društvo u cjelini?

Bliska mi je ideja da je alternativa društvu zamišljenom kao identitetska zajednica, odnosno neka vrsta etničkoga kolektiva, organskog ili duhovnog, politička zajednica koju u životu održava međusobna solidarnost njenih građana i poštovanje zakona, ono šta su idejni tvorci takvih kolektiva zvali društvenim ugovorom. Za Srbiju koja će ići putem te alternative zalagali su se mnogi intelektualci i političari u prošlosti, ali ona je do danas ostala samo alternativa, neiskorišćeni kapital i neiskorišćena šansa.

Vaša Biblioteka XX vek vrijedno istrajava, unatoč mnogim i prošlim i aktualnim iskušenjima i nedaćama. Kad se podvuče crta ispod 46-godišnjeg postojanja, što smatrate najznačajnijim postignućima njezina djelovanja?

Za mene je najvažnije što je i posle nestanka Jugoslavije zadržala svoj transnacionalni karakter, odnosno zadržala autore i čitaoce na prostoru cele naše regije. Ona je i danas neka vrsta zajedničke postjugoslovenske radionice za proizvodnju znanja u društvenim i humanističkim naukama. To potvrđuje i naš katalog i pozivi iz kulturnih centara izvan Srbije da predstavimo pojedina izdanja ili celu biblioteku. Nedavno smo imali promociju u Brčkom, održanu na poziv Brčanskoga demokratskog foruma, kao i u Zagrebu, u sklopu četvrtog izdanja Kliofesta.


Noviji postovi | Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 06/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
45749355

Powered by Blogger.ba