Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

12.08.2017.

HARIS PAŠOVIĆ : IDEJU ZA POKRETANJE SFF-a SAM DOBIO SLUŠAJUĆI GRANATIRANJE SARAJEVA

Haris Pašović: Ideju za pokretanje SFF-a sam dobio slušajući granatiranje Sarajeva

August 12. 2017.


U ratnu jesen 1993. pokrenuo sam stvaranje prvog Sarajevo Film Festivala. Tema festivala je bila “Poslije kraja svijeta.” Mladi ljudi u timu Festivala MES su pripremali festival, prevodili i titlovali filmove, pravili rasporede prikazivanja…

U jednom trenutku sastao sam se sa Salkom Hasanefendićem, tadašnjim direktorom “Oslobođenja” i Zlatkom Dizdarevićem, tadašnjim glavnim urednikom. Zamolio sam ih da u “Oslobođenju” objave specijalni dodatak koji bi bio katalog prvog Sarajevo Film Festivala; besplatno naravno. Slušali su me pažljivo, a onda je nastala tišina. Znao sam da razumiju važnost moje molbe, ali i da nije lako odlučiti da u strašnoj ratnoj neštašici papira, daju dodatne strance za filmski festival!

Za vrijeme Opsade Sarajeva, “Oslobođenje” je izlazilo na osam stranica. Na 4 stranice su bili izvještaji sa ratišta. Na naredne četiri stranice bile su smrtovnice za poginule. Jednog dana sam vidio da je jedan otac svome ubijenom sinu u smrtovnici citirao stihove: “Nebom stupa, nebom lupa moja generacija/jedan po jedan srešćemo se svi.” Taj trenutak se urezao u moje srce zauvjek. Bio je to citat iz pjesme Omara Mjesečara.

Salko Hasanefendić je rekao: “Daćemo osam stranica.” Slušao sam u nevjerici – “Oslobođenje” će štampati dodatnih osam stranica! Cijeli jedna broj, dakle cijeli jedan dan svog života, “Oslobođenje” će dati Sarajevskom filmskom festivalu! Bio sam presretan. Pozvao sam Nadu Salom, urednicu za kulturu u “Oslobođenju” da napravimo katalog. Ona je došla odmah u prostorije Festivala MES i sa Lejlom Pašović, Lejlom Hasanbegović, Mirsadom Bjelak i ostalim članovima tima užurbano pisala opise filmova. Nada je pozvala Marinu Rodić, tehničku urednicu “Oslobođenja” i Marina je odmah počela priremati fotografije i prelamati katalog. Zaviršili smo pripremu te večeri, i Marina i ja smo ponijeli materijale i uskočili u kombi koji je povremeno vozio iz centra grada do zgrade “Oslobođenja” – relativno govoreći.

Kod same zgrade “Oslobođenja” je bila prva linija i nije se moglo u potpunosti prići automobilom bez velikog rizika. Te večeri se čula jaka pucnjava. Vozač nas je dovezao na nekih 300 metara od zgrade i rekao “Ja ne smijem dalje.” Marina je znala put kroz neku visoku travu i neko grmlje; puzali smo, ona je puzala naprijed, a ja sam je slijedio; oboje stiskajući papire i fotografije uz sebe kao nešto najdragocjenije. Napokon smo došli nekako do zgrade, i ja sam slijedio Marinu u podrume gdje su bile smještene redakcije, štamparija, i neke improvizovane spavaone. Ljudi su izlazili iz mračnih hodnika, pozdravljali smo se, sve je bilo kao u nekom postapokaliptičkom filmu, izuzev raspoloženja – jer koga god smo sreli, bio je nasmijan. Marina i ja smo otišli kod Ibrahima Cuce Horića, mog druga iz gimnazije, koji je bio dežurni grafički urednik te noći. Obradovali smo se obojica, sretni što je onaj drugi živ, i odmah se zajedno sa Marinom bacilli na posao.

Složili smo katalog; ispravili greške i Cuco je poslao katalog u štampu. Otišli smo da vidimo prvi otisak, bili zadovoljni, i mene su poslali da malo odspavam do ujutro, kad će me prebaciti do centra grada. Probudili su me oko 7 sati i onda se sve odvijalo nevjerovatno brzo. Izveli su me van, tamo su velikom brzinom utovarali novi broj “Oslobođenja” u bijeli Golf dvojku, u prostor gdje je nekad bilo zadnje sjedište. Ubacili su i mene zajedno sa novinama; naprijed su bili vozač i jedan distributer. Sjedio sam zatrpan stotinama brojeva novog “Oslobođenja”, uspio da otvorim jedan broj i vidio divno odštampan katalog festivala, a onda je vozač krenuo i vozio preko 100 km/h (standardna brzina u opkoljenom Sarajevu da bi se izbjegli snajperi). Na Otoci, pored mosta, stajali su ljudi i čekali novo “Oslobođenje” sa pripremljenim BH bonovima u rukama (tadašnji “novac”), Golf se zaustavio nakratko, distributer otvorio prozor, ljudi su davali bonove, on im je brzo davao novine, sve se događalo kao u nekom akcionom filmu. Krenuli smo dalje, opet sto na sat; opet se zaustavili, sve se ponovilo na još nekoliko raskrsica. Bila je neka nevjerovatna tajna između “Oslobođenja” i čitalaca u tom jutarnjem ritualu u kojem su rizikovali živote i oni koji su dijelili “Oslobođenje” i čitaoci.
sarajevo filmm festival 1993

Iz bijelog Golfa dvojke distributera “Oslobođenja” izašao sam kod Šipadove zgrade u Titovoj ulici. Ljudi su prolazili pored mene i u hodu čitali novi broj “Oslobođenja.” Vidio sam da sa radoznalošću razgledaju naslovnu stranicu specijalnog dodatka na kojoj je bila fotografija: Sa stare elektrane u Miljacku jedan momak je skako “laste”, a dole u vodi stajali su drugi kupači i gledali ga. Annie Lieboviz, najbolja svjetska fotografkinja, snimila je ovu fotografiju u julu 1993. na kupalištu na Bentbaši. Iznad fotografije je pisalo “SARAJEVSKI FILMSKI FESTIVAL – POSLIJE KRAJA SVIJETA.” Bio sam jako ponosan – na Sarajevo, na moj tim iz Festivala MES, na “Oslobođenje.” Nisam nikada poslije toga sreo Salku Hasanefendića, Marinu Rodić ni Ibrahima Cucu Horića. Ali oni su uvijek bili i ostali veliki u mojim očima i mome srcu! Sa Nadom Salom i Zlatkom Dizdarevićem, ponekad, rijetko, se sretnem ili čujem nakratko. I njih dvoje su moji heroji Sarajeva, ali i filmskog festivala!

Ideju za Sarajevo Film Festival dobio sam jednog dana sjedeći u mojoj kancelariji u Festivalu MES i slušajući grantiranje u daljini. Pitao sam se: “Kakvi se sada filmovi snimaju u svijetu?” i pomislio da tražim preko mojih prijatelja, stranaca koji su radili u opkoljenom Sarajevu, da nam nekoliko evropskih reditelja pošalje svoje nove filmove na tadašnjem video formatu VHS. Mislio sam: “Ok, dobićemo možda desetak filmova; pokazaćemo ih ovdje kod nas u kancelariji Festivala MES na video-player-u; dolaziće možda 30-tak ljudi da pogledaju te filmove i to će biti Sarajevo Film Festival. Naše kolege iz svijeta su nam poslale oko 150 filmova koje smo prikazivali u tri kina, a gledalaca je bilo više od 20.000. Holandski legendarni dokumentarista Johan Van Der Keuken je zabilježio dio te atmosfere u svom dokumentarnom filmu o prvom Sarajevo Film Festivalu.

Sarajlije su rizikovali svoje živote da bi gledali predstave Festivala MES i filmove prvog Sarajevo Film Festivala. Ovo nije metafora – oni su bukvalno rizikovali živote za kulturu. Predstave, filmovi, koncerti i izložbe u Sarajevu pod Opsadom bili su izraz civilizacije i ljudskog dostojanstva. Festivale čini publika – “obični” gledaoci koji kupe kartu i u tišini urone u umjetničko djelo. Oni su stvarni razlog svakog festivala – ti umjetnikovi nepoznati saučesnici u stvaranju smisla.

(Kliker.info-Bportal)



















12.08.2017.

POLITIKA I MORAL NE IDU ZAJEDNO U BiH

Politika i moral ne idu zajedno u BiH




Image result for esad bajtal fotos
.........................
......................................

Izdvajamo

  • "Kad Narodna skupština u Bosni i Hercegovini postane zaista narodna, a za sad se samo tako zove, onda će ona raditi u ime naroda. Za sada, pod ovim imenom, radi zapravo protiv naroda i protiv njegovog interesa. Svega ima, samo nema narodnog interesa u igri. I zato mi propadamo. Zato smo mi uspjeli od bogate zemlje postati siromašna država, odnosno, postati država siromašnih građana. Ako u bogatoj zemlji i ako od bogate zemlje napravite siromašnu državu, onda je to siromaštvo proizvedeno. Ono nije posljedica činjeničnog stanja stvari, nego upravo posljedica nepotizma, pljačke, otimačine, prevare i svega ostalog, što je osiromašilo i narod i državu. Uvijek se neko bogati na nečiji račun. Ovaj put tzv. narodni poslanici na račun naroda. Narod go i bos, a oni, nema šta nemaju – viletine, kućetine, bazenčine, automobilčine, aviončine, helikopterčine. Namjerno govorim u augmentativu da bih naglasio veličinu poraza kojem smo izloženi“, kaže Bajtal.

...............................

Mnogo je još dokaza kako se vara država i kako nema morala u politici. Ali, BiH je jedan od „egzotičnih“ primjera kako država vara državu. Evo jednog – dugovi prema Fondu penzijsko invalidskog osiguranja Federacije iznose preko milijardu KM (500 miliona eura). Od toga, skoro polovica se odnosi na javna preduzeća, koja ne uplaćuju doprinose.

Francuska Narodna skupština je prije nekoliko dana prihvatila nacrt Zakona o moralnosti političkog života, što je prvi veći zakonodavni poduhvat predsjednika Emmanuela Macrona. Između ostalog, prihvaćena su prva poglavlja kojima se zabranjuje zapošljavanje članova porodice.

Da li je realno u BiH donošenje zakona koji bi unio red i moral u politiku?

Moral političara ili moćnika u BiH odavno je na niskim granama. Odlazak u penziju, što prate veliki novčani iznosi za otpremnine, a zatim zasnivanje radnog odnosa, naplata rada u komisijama, rastrošnost u dnevnicama za službena putovanja, brojne crne limuzine, porodična i stranačka zapošljavanja… Idu li riječi moral i politika zajedno u BiH? Može li se desiti i kada, potez sličan francuskim parlametarcima? Evo kako situaciju vidi politički analitičar Esad Bajtal.

bajtal2

„Kad Narodna skupština u Bosni i Hercegovini postane zaista narodna, a za sad se samo tako zove, onda će ona raditi u ime naroda. Za sada, pod ovim imenom, radi zapravo protiv naroda i protiv njegovog interesa. Svega ima, samo nema narodnog interesa u igri. I zato mi propadamo. Zato smo mi uspjeli od bogate zemlje postati siromašna država, odnosno, postati država siromašnih građana. Ako u bogatoj zemlji i ako od bogate zemlje napravite siromašnu državu, onda je to siromaštvo proizvedeno. Ono nije posljedica činjeničnog stanja stvari, nego upravo posljedica nepotizma, pljačke, otimačine, prevare i svega ostalog, što je osiromašilo i narod i državu. Uvijek se neko bogati na nečiji račun. Ovaj put tzv. narodni poslanici na račun naroda. Narod go i bos, a oni, nema šta nemaju – viletine, kućetine, bazenčine, automobilčine, aviončine, helikopterčine. Namjerno govorim u augmentativu da bih naglasio veličinu poraza kojem smo izloženi“, kaže Bajtal.

Sociolog Srđan Vukadinović, smatra da, kada bi se u BiH došlo do zakonskog regulisanja moralnih odrednica u političkom životu, uvijek bi se našla neka rupa u zakonu.

„U BiH i sada postoje dosta dobri zakoni, ali se oni ne provode. Zakoni evropski – praksa balkanska. Osnovni razlog ulaska u politiku, u BiH za pojedince je da steknu imetak i da nađu uhljebljenje za svoje najbliže. Našim poltičarima su puna usta boljitka koji žele osigurati za građane ali od tog boljitka nema ništa. To se prenosi generacijama, jedni od drugih vide kako su se oni ranije obogatili i zbrinulii svoje najbliže u državnim institucijama i agencijama.Takav zakon bi se mogao donijeti i u BiH, možda po pritiskom međunarodne zajednice ali to bi bila karikatura od zakona. On bi bio potreban i sigurno bi vratio povjerenje u politiku a povjerenje je danas najskuplji proizvod na političkom tržištu BiH. Mi živimo u zemlji gdje povjerenja nema čak ni između najbližih saradnika pa bi takav zakon bio kontraproduktivan, a itekakao je neophodan“, zaključuje Vukadinović

Teško je očekivati sličan scenarij kao u Francuskoj, smatra novinar Almir Terzić. Najbolji primjer za to je, da su izabrani narodni predstavnici ukinuli Zakon o sukobu interesa kako bi legalizirali svoj kriminal i korupciju.

„Imamo situaciju da se zakoni koji iole pokušavaju da sankcionišu političare u BiH, nađu pod njihovim udarom, a zatim brzo budu ublaženi ili potpuno ukinuti, kao što je slučaj sa Zakonom o sukobu interesa. A imali smo drastične primjere da su političari u Bosni i Hercegovini posredstvom svojih privatnih kompanija ostvarivali ogromne zarade, pa smo imali čuvenu situaciju gdje je je zamjenik ministra BiH prodavao kolače iz svoje slastičarne Parlamentarnoj skupštini BiH i ostvarivao enormnu zaradu. Imali smo slučajeva gdje su političari bili distributeri za lijekove iz svojih apoteka Vladi, kao što je slučaj Brčko Distrikta. Imali smo eklatantnih primjera nelegalnog bogaćenja političara u BiH.

Političari, bojim se, nemaju nikakvih moralnih načela, gdje bi bilo kakva kritika ili udar javnosti na njih uticao da promijene svijest. To da ruše zakone ove zemlje, najbolji je pokazatelj u kakvom društvu živimo“, smatra Terzić.

Za zapošljavanje najbližih u Francuskoj političarima prijeti kazna trogodišnjeg zatvora i globa od 45.000 eura: Emmanuel Macron

Za zapošljavanje najbližih u Francuskoj političarima prijeti kazna trogodišnjeg zatvora i globa od 45.000 eura: Emmanuel Macron

Zakonom o moralnosti političara, koji se priprema u Francuskoj, zabranjuje se zapošljavanje njihovih najbližih. Ministri, poslanici i gradski vijećnici neće moći zapošljavati svoje supružnike, roditelj,djecu, kao i druge osobe s kojim su u bliskoj vezi, inače im prijeti kazna trogodišnjeg zatvora i globa od 45.000 eura.

U BiH je javna tajna da se zapošljavanje, posebno u državnim institucijama i agencijama kao i u javnim preduzećima, uglavnom ostvaruje na osnovu rodbinskih i stranačkih veza.

Centri civilnih inicijativa (CCI) nedavno su objavili da je u javnom sektoru u BiH zaposleno 192.000 ljudi. To je prevelik broj za zemlju od 3,5 miliona stanovnika u kojoj je ukupno zaposleno oko 750.000 ljudi. Građani takođe, bezuspješno upozoravaju na problem ogromnog broja zaposlenih koji su na državnim jaslama. Maida Hadžimustafić iz Tuzle smatra da nema transparentnog zapošljavanja u BiH.

„Ne poštuju se zakoni iz te oblasti i mnogi konkursi koji se objave su samo reda radi. Zna se, posao dobijaju oni koju su podobni. Čista farsa.“

Mirko Maričić iz Banjaluke napominje da je posao vezan za članstvo u vladajućim strankama.

Danas ako niste pripadnik vladajuće stranke, ne možete dobiti posao, bez obzira koliko ste bili uspješni tokom školovanja i koliko ste sposobni. Važna je samo članska knjižica koja potvrđuje podobnost a ne sposobnost.“

Almir Terzić naglašava da su djeca političara zbrinuta na najbolji način.

„Ako nisu na školovanju u inostranstvu onda su na izrazito dobrim pozicijama, prvenstveno u isntitucijama BIH koje se finansiraju iz budžeta i gdje su primanaj iznad prosjeka. Ima jedna anegdota koja se u Parlamentu još uvijek prepričavao tome kako se svojevremno postavljalo pitanje o budućem ministru prometa i komunikacija BiH, kolika su mu djeca, da li će i ona biti zbrinuta u Regulatornoj agenciji za komunikacije?“

Dio francuskog zakona odnosi se i na ukidanje finansijskih sredstava koja su poslanici i drugi izabrani politički predstavnici mogli usmjeravati zajednicama i udruženjima po svom izboru.

U BiH je bilo više afera upravo sa dodjelom novca udruženjima iz oblasti kulture i sporta. Posljednji primjer je udruga “Hrvatska žena Livno” koja je samo u 2016. inkasirala 100 hiljada KM (50.000 eura) od Vijeća ministara. Na čelu tog udruženja je osoba povezana s porodicom Borjane Krišto, koja je trenutno predsjedavajuća Predstavničkog doma Parlamenta BiH i zamjenica Predsjednika HDZ-a BiH.

Parlamentarci u BiH razvili su cijeli sistem prevare kako bi prevarili državu i sebi osigurali hiljade eura. Posljednji slučaj koji je istražio Centar za istraživačko novinarstvo pokazao je da su delegati Federalnog parlamenta za dvije i po godine naplatili više od 825 hiljada maraka ( preko 410 hiljada eura) za lažirane podstanarske ugovore.

Mnogo je još dokaza kako se vara država i kako nema morala u politici.

Ali, BiH je jedan od „egzotičnih“ primjera kako država vara državu. Evo jednog – dugovi prema Fondu penzijsko invalidskog osiguranja Federacije iznose preko milijardu KM (500 miliona eura). Od toga, skoro polovica se odnosi na javna preduzeća, koja ne uplaćuju doprinose.

RSE

//////////////////////////////
///////////////////////

STANOVNICIMA GUAMA IZDANO UPOZORENJE: 'Pripremite se za napad Sjeverne Koreje!' (VIDEO)

STANOVNICIMA GUAMA IZDANO UPOZORENJE: 'Pripremite se za ..

////////////////////

VLADA RS UZIMA KREDITE DA BI VRAĆALA KREDITE. 'To je put u propast'- tvrdi Damir Miljević

Zaduživanje uništava Srpsku Republika Srpska - BN TV

///////////////////////

Otvorena 23. smotra sedme umjetnosti u Sarajevu

/////////////////////

Image result for novinar sasa kosanovic fotos

Kosanović: Slavljenje spaljene Krajine uz Thompsonove pjesme

//////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Subota, 12. avgust/kolovoz 2017.

12.08.2017.

U SARAJEVU PREDSTAVLJENO SNIMANJE MINI SERIJALA O ALIJI IZETBEGOVIĆU

Erdogan podržao projekat Turske televizije : U Sarajevu predstavljeno snimanje mini serijala o Aliji Izetbegoviću


August 12. 2017.


Turska mini serija o životu prvog predsjednika RBiH Alije Izetbegovića snima se od početka augusta na različitim lokacijama u Sarajevu, Mostaru, Tarčinu, Blagaju, Konjicu i Počitelju, a na danas održanoj konferenciji za novinare poručeno je da je želja i cilj da ova serija bude bazirana na činjenicama i realnim događajima, javlja Anadolu Agency (AA).

Ambasada Republike Turske u Bosni i Hercegovini organizovala je danas konferenciju za novinare u povodu početka snimanja serije o prvom predsjedniku Republike Bosne i Hercegovine Aliji Izetbegoviću na kojoj su govorili svi oni koji su na neki način doprinijeli da se počne sa realizacijom ove serije.

Snimanje u Bosni i Hercegovini za tursku nacionalnu televiziju TRT radi turska produkcijska kuća Sancak Medya.

Mini serija od šest epizoda tematizirat će bitne epizode iz života Alije Izetbegovića i obuhvatiti periode iz njegove rane mladosti, 1944. godine, zatim period u kojem je postao istinski vođa bošnjačkog naroda, pa sve do smrti 2003. godine. Narativ, također, tematizira i genocid nad Bošnjacima sredinom 1990-ih godina, jednu od najvećih ljudskih tragedija koja se u 20. stoljeću desila u srcu Evrope.

Bakir Izetbegović, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i sin Alije Izetbegovića, izjavio je da je rahmetli Alija imao zanimljiv i dinamičan život. Izrazio je mišljenje da se o Aliji Izetbegoviću itekako da napraviti zanimljiv i dinamičan serijal.

“Ono što je jako važno i na čemu institiramo mi kao porodica jeste da se njegov lik precizno prikaže. On je historijska ličnost i trebalo bi i može se to, njegovi prijatelji, njegova djeca su još tu”, istakao je Izetbegović.

Naglasio je da je pročitao dijelove scenarija i dodao: “Naravno da je meni, kao Alijinom sinu, saradniku, saborcu uvijek uzbudljivo proći kroz to.”

Izetbegović je mišljenja da će biti snimljen dobar serijal.

“Odlična ekipa, tema je vrlo dinamična i dobra. Turci su zainteresiraniji za Aliju, njegova djela, filmove o njemu, možda čak i više nego Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci. Sada, kada sam imao priliku da bolje upoznam Turke, ta mi se stvar razjasnila. Oni prepoznaju svoj sistem vrijednosti, ono što oni cijene i vole u Aliji Izetbegoviću. Dakle, oni su njemu dali dosta pretenciozno ime, za nas ovdje u BiH malo i nejasno, oni ga zovu ‘kralj mudrosti’. Jako cijene ljude koji su skloni proučavanju. Drugo, Alija je bio borac, hrabar čovjek koji se suprotstavljao, i Turci su takvi ljudi, vole hrabre ljude. I treće, on je snažno pripadao svojoj vjeri, ali na način da se ta vjera da prakticirati i u 20, 21. vijeku, jedan moderan islam”, kazao je Bakir Izetbegović.

Upitan da li je prednost ili mana biti sin lidera o kojem se snima serijal, Izetbegović je kratko odgovorio: “Oboje.”

Ambasador Republike Turske u BiH Haldun Koc izjavio je da je poznato da je “prvi predsjednik posjedovao sve vrline koje krase jednog lidera”.

“Najsrdačnije čestitam svima koji su osmislili, napisali, omogućili i koji stvaraju ovu seriju, koja će gledaocima Aliju približiti i poslužiti da ga bolje upoznaju”, kazao je Koc.

Zahvalio je i svima koji su se danas okupili povodom početka snimanja ove serije.

“BiH kao jedna od zemalja sa kojima dijelimo zajedničko historijsko i kulturno nasljeđe zauzima posebno mjesto zbog kojeg su naši odnosi uvijek bili na visokom nivou. Nastojimo ostvariti zajedničke projekte koji će unaprijediti i konkretizirati našu saradnju. Pridajemo posebnu pažnju projektima koji mogu baciti svjetlo na našu zajedničku historijsku i kulturnu baštinu”, poručio je Koc.

Dodao je kako smo danas svi svjedoci činjenice koliko mediji mogu biti uticajni u smislu drušvene promocije i zbližavanja.

“U tom smislu, televizijska serija ‘Alija’ će i približiti i osnažiti odnose dviju zemalja. Naš cilj je trajna stabilnost na Balkanu, danas imamo potrebe za tim više nego ikada. Naša zemlja pridaje veliku važnost teritorijalnom integritetu, suživotu, multikulturalnoj strukturi, suverenosti, ekonomskoj i političkoj stabilnosti BiH”, dodao je Koc.

Ibrahim Eren, generalni direktor TRT-a, govoreći o važnosti serije, izrazio je zadovoljstvo što se ovim povodom nalazi u BiH i iskoristio priliku da se zahvali na toplom i srdačnom gostoprimstvu.

“Alija Izetbegović je bio veliki lider koji je vodio borbu na mnogim frontovima, a koji je bio pravi lider svojoj porodici, građanima svoje zemlje. Te vrline koje su ga krasile kao velikog lidera historiha vjerovatno neće zaboraviti. Izuzetno dobri odnosi naših zemalja su i plod bliskosti na moralnom nivou. Turska sa zemljom za koju je vežu bliske ljudske i svake druge veze osjeća tu bliskost na svakom koraku”, kazao je Eren.

Dodao je kako TRT nastoji da ovom serijom prikaže čovjeka čije riječi je parafrizirao: “Nećemo žuditi za osvetom nego ćemo ići snažnim koracima ka našoj budućnosti.”

“Naša je želja da na kraju i uspijemo da ova serija bude bazirana na činjenicama i realnim događajima. Naš je cilj i da potomci Alije Izetbegovića budu zadovoljni i smatraju da smo ovom serijom uradili dobar posao”, zaključio je Eren.

Zahvalio je svima, prvenstveno predsjedniku Turske Recepu Tayyipu Erdoganu koji je od prvog dana podržao projekat, članu Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću i svima koji su doprinijeli realizaciji serije.

Muhammed Hakan Sancaktutan, producent Sancak Medye, podsjetio je da su temelj za ovaj projekat postavili 2014. godine u BiH. Pojasnio je da kada su se u Turskoj pitali ko bi mogao raditi scenarij za ovu seriju, svi su se usaglasili da to bude Ahmet Tezcan.

“Kada sam pravio ekipu, pazio sam da učešće ljudi iz BiH i Turske mora biti podjenako. U seriji će se, između ostalog, obraditi ideološka ličnost Alije Izetbegovića, život, prijatelji, porodica, BiH, prijatelji su opisani iz njegovog stvarnog života”, izjavio je Sancaktutan.

U Ambasadi Republike Turske bila je prisutna i Sabina Berberović, kćerka Alije Izetbegovića, koja je kazala da je pročitala scenarij za prve tri prve epizode. Dodala je kako smatra da sve ide dosta dobro do sada.

“Još uvijek se rade neke revizije. U početku jeste bilo nekih malih neusaglašenosti, ali su se uglavnom ticale prikazivanja previše idealiziranog lika rahmetli oca, gdje je on izgledao kao veliki dobrica, čovjek koji je sav satkan od ogromnog strpljenja i dobrote. Mi smo pokušali malo da tu sliku učinimo realističnijom. Naravno, mi ne pišemo scenarij, mi imamo utjecaj koji je relativan i ovisi od toga koliko nas ljudi razumiju i koliko hoće da to stave na papir”, pojasnila je Berberović.

(Kliker.info-AA)


//////////////////////////////////////////////

Intervjui

//////////////////////////////////////

Profesor Marinko Pejić,predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća u BiH (HNV)  : Nisam za treći entitet

//////////////////////////////////////

Filip David o najavi deklaracije Srbije i RS : Nemam povjerenja u ono što govore ,prava politika je

/////////////////////////////////////

Kolumne

Emir Suljagić : Oluja: laži i istine





/////////////////////////////////////////

Faruk Šehić: Kako se kalio čelik u Bihaćkom džepu

///////////////////////////////////////////

Kemal Kurspahić : Konkurs za ‘nagodne Bošnjake’

///////////////////////////////////////

Gojko Berić : Grmljavina nad Bosnom

12.08.2017.

OLUJA: LAŽI I ISTINE

Oluja: laži i istine


Emir Suljagić

Autor
11.8.2017. 


Image result for novinar emir suljagic fotos

Emir Suljagić

///////////////////////////

Izdvajamo

  • I ovaj, naš mir, stanje koje traje od kraja 1995. godine do danas, temelji se na na skoro potpunom nestanku i jednih i drugih: jednih u srpskoj genocidnoj operaciji u julu 1995., koja je bila kulminacija tri godine istrebljenja
  • drugih u najvećem činu nasilnog progona stanovništva nakon Drugog svjetskog rata koji je počinila današnja hrvatska država. Okolnosti, tok događaja, način na koji su skoro pa skončali se razlikuje, ali posljedice su iste ili skoro iste. Među ljudima koji su preživjeli ta dva događaja vjerovatno nema nikakve solidarnosti i suosjećanja. Ali, i jednima i drugima su propali i sela i običaji. I nema više ko da ožali ni jedne ni druge.


Image result for ante pavelic i draza mihailovic fotos


Image result for ante pavelic i draza mihailovic fotos

Image result for ante pavelic i draza mihailovic fotos
Image result for ante pavelic i draza mihailovic fotos
Image result for ante pavelic i draza mihailovic fotos

...........................

.................

Šta je nama Oluja? Zvanični stav svih poslijeratnih hrvatskih vlasti kako je, stani-pani, Oluju i zločine koji su tokom „vojno-redarstvene operacije“ Hrvatska izvela i počinila da bi spriječila „drugu Srebrenicu“ u Bihaću. To  je istorijski falsifikat i uvreda žrtvama Srebrenice. I uvreda Krajišnicima koji su tokom tri godine na svojim plećima držali Srpsku vojsku Krajine, koja bi bez Petog korpusa iza leđa mogla u potpunosti da se posveti Zagrebu. Lakoća s kojom je hrvatski zvanični stav prihvaćen i postao opšte mjesto u Sarajevu, u takozvanoj političkoj čaršiji, najriječitije govori u kojoj su mjeri neuki i neprosvjećeni ljudi koji u naše ime donose najvažnije odluke posljednjih 22 godine.

Piše: Emir Suljagić – Oslobođenje

Ali, krenimo redom. Oluja jamačno nije bila izvedena zbog deblokade Bihaća. To je jasno na osnovu tzv. Brijunskih transkripta, odnosno transkripta sastanka koji je Franjo Tuđman održao sa vrhom Hrvatske vojske 31. jula 1995. Tuđman je generalima na sastanku otvoreno rekao kako se više ne može računati na Bihać kao političko opravdanje Oluje, jer Srbi povlače svoje snage iz okoline Bihaća: „Neće napadati, dozvoljavaju da se UNCRO postavi na te granice, na promatranja. I to jasno da su odmah to dostavili čitavom svijetu. A, svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje. Prema tome, mi više nemamo opravdanje da idemo u deblokadu Bihaća.“ Štaviše, Tuđman potcrtava da „po mome mišljenju budući da nam više ne može biti glavni cilj da prodremo do Bihaća. Prodor do Bihaća može biti samo sporedni sada. Mi bismo morali naći neku izliku za našu akciju…“

Osim što je utemeljena na poslovičnom rasizmu službenog Zagreba, tvrdnja kako je hrvatska država pokrenula i izvela Oluju da bi probila blokadu Bihaća je lažna i opasna. Lažna zato što Petom korpusu nije trebalo da ga spašava HV: vojnici Petog korpusa nakon zauzimanja Korenice, Ličkog Petrovog sela i okolnih mjesta, skoro dva su dana čekali na Plitvičkim jezerima. Video-snimak Atifa Dudakovića sa kolegom iz HV-a na mostu između BiH i Hrvatske je insceniran. Opasna je zato što hrvatska država floskulu o deblokadi Bihaća vrlo ciljano koristi da bi objasnila masovni zločin koji je njena vojska počinila u Oluji: ne bi spaljivali nepokretne starce i starice u Gračacu i Glini, da eto, tako velikog srca, nisu imali namjeru da deblokiraju Bihać. Sarkazam na stranu, Hrvatska u slučaju Oluje Bosni i Hercegovini i Armiji BiH pripisuje odgovornost za zločine, dok je vojni uspjeh isključivo rezultat HV-a.

Ali, šta je zapravo bio pravi cilj Oluje? Brijunski transkripti instruktivni su i u tom smislu. Tuđmanov razgovor sa generalima ne ostavlja skoro nimalo sumnje da je cilj HV-a da Srbima u Hrvatskoj nanese vrstu udarca od koje se nikad neće oporaviti; i ne samo u smislu vojnog sloma srpskih snaga u Krajini, nego u smislu trajnog napuštanja Hrvatske. Elaborirajući šta treba poduzeti nakon što se srpske vojne snage počnu povlačiti, Tuđman predlaže sljedeće korake prema srpskim civilima: „Jedan letak ovako, znači opće rasulo, pobjeda Hrvatske vojske uz podršku svijeta itd. Srbi vi se već povlačite preko itd., a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo… Znači, na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava itd.“ Tuđmanovo „tobože“ i danas je mjera politike hrvatske države prema tamošnjim Srbima: tobože ljudska prava, tobože imovinska prava, tobože jednakopravni građani. Od 1995. do danas, hrvatsko pravosuđe podiglo je svega tri optužnice za zločine koje je Hrvatska vojska počinila tokom Oluje.

Hrvatski stav prema Oluji je nesumnjivo pomalo šizofren: zvanična Hrvatske bi da je Oluja u jednu ruku blistava oslobodilačka operacija, a u drugu da su se krajiški Srbi sami spakovali i otišli u Srbiju po naređenju Milana Martića. Oboje nikako ne može biti. Ono o čemu nema dileme jeste da su kao rezultat Oluje, Srbi u Hrvatskoj u dugom roku prestali da postoje kao relevantan politički, ekonomski ili kulturni faktor.

Ali, šta je nama Oluja? Ne govorim o Srpskoj vojsci Krajine i o zulumu koji su Krajišnici iz Knina nanijeli u Bosanskoj krajini. Ne govorim ni o Milanu Martiću i Milanu Babiću, koji je fatalno kasno uvidio svoje greške i pokušao olakšati savjest svjedočenjem protiv Slobodana Miloševića na sudu u Haagu. Govorim o stotinama hiljada ljudi, žena i djece, matorinja, koji su, ni luk jeli, ni luk mirisali, kao i stotine hiljada drugih ljudi u raspadu Jugoslavije, svoje egzistencije sakupili u vreće, ruksake, kese i krenuli u nepoznato. Prijatelj, inače neistomišljenik, kojem su pripadnici HV-a u Krajini ubili nepokretnog djeda, napisao mi je u jednoj našoj prepisci: „Kad nekog izgubiš, a preživi način žaljenja koji je specifičan za tebe, tvoje bližnje i tvoj narod, onda nije sve gotovo. Iznikne novi život u sledećem pasu i predaš mu način na koji će žaliti za tobom, kad, što kaže Selimović ‘moj tabut bude nošen’. Ali kada umre način na koji se žali, kada ga nema ko ni gde održati, jesmo li zaista preživeli? Možda narod zato kaže bolje da propadne selo nego običaj.“

Bivša država, Jugoslavija, nastala je na kostima srpske sirotinje iz Krajine, kninske i bosanske, i bošnjačke sirotinje iz Bosne, najviše istočne Bosne. Ustaški genocid nad Srbima, Romima i Jevrejima u Drugom svjetskom ratu u Bosni i Hrvatskoj i četnički genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu dvije su strane istog, šovinističkog, istrebljivačkog novčića.

I ovaj, naš mir, stanje koje traje od kraja 1995. godine do danas, temelji se na na skoro potpunom nestanku i jednih i drugih: jednih u srpskoj genocidnoj operaciji u julu 1995., koja je bila kulminacija tri godine istrebljenja; drugih u najvećem činu nasilnog progona stanovništva nakon Drugog svjetskog rata koji je počinila današnja hrvatska država. Okolnosti, tok događaja, način na koji su skoro pa skončali se razlikuje, ali posljedice su iste ili skoro iste. Među ljudima koji su preživjeli ta dva događaja vjerovatno nema nikakve solidarnosti i suosjećanja. Ali, i jednima i drugima su propali i sela i običaji. I nema više ko da ožali ni jedne ni druge.









11.08.2017.

HAJRA ĆATIĆ: MNOGE MAJKE SU UMRLE, A NISU DOČEKALE DA UKOPAJU SVOJE NAJDRAŽE

Hajra Ćatić: Mnoge majke su umrle, a nisu dočekale da ukopaju svoje najdraže

August 11. 2017.



Ni visoke temperature nisu spriječile članice Udruženja građana “Žene Srebrenice” da se kao i svakog 11. u mjesecu okupe na protestima u Tuzli, kako bi mirnom šetnjom podsjetile domaću i svjetsku javnost na stravične zločine počinjene tokom proteklog rata u BiH, te zatražile istinu, pravdu i kažnjavanje zločinaca.

Prema ustaljenom protokolu okupljanje je počelo na Pingi u 12 sati, a kolona je nastavila do Gradske česme, odnosno do Trga žrtava genocida Srebrenice.

Žene Srebrenice i danas izražavaju nezadovoljstvo procesom ekshumacije i identifikacije tijela žrtava, te hapšenjem i procesuiranjem ratnih zločinaca.

Predsjednica UG Žene Srebrenice Hajra Ćatić izjavila je da više od hiljadu porodica još nije pronašlo svoje najdraže, a mnoge majke su i umrle, a nisu dočekale da ukopaju svoje najdraže.

-Borimo se za pravdu da oni koji su činili zločine, a nisu privedeni licu pravde, odgovaraju za počinjene zločine i genocid u Srebrenici – poručila je, dodavši da sve to ide sporo.

Ženama Srebrenice na današnjem mirnom protestu u Tuzli pridružile su se predstavnice Medžisa IZ iz Tuzle i Kladnja, te građani Tuzle.

– Ovdje smo da odamo počast žrtvama i da se ne osjećamo krivim što šutimo – poručila je Hasiba Saračević, predstavnica Muftijstva tuzlanskog, koja se također danas pridružila Srebreničankama u mirnoj protestnoj šetnji za istinu i pravdu.

(Kliker.info-Fena)

//////////////////
/////////////////////////////////////////
/

Sarajevo Film Festival : Otvorena 23. smotra sedme umjetnosti u Sarajevu


Projekcijama filma “Druga strane nade” Akija Kaurismäkija u Narodnom pozorištu i Ljetnom kinu Raiffeisen večeras je u Sarajevu otvoren 23. Sarajevo Film Festival (SFF), jedna od najvećih filmskih smotri u regiji. Svečan


OTVOREN 23. SFF: Pogledajte kako je izgledao glavni grad BiH u ...


//////////////////////////////////

IZETBEGOVIĆ: "Hrvatska treba da pravi tunel, a ne most na Pelješcu"

Govoreći o ovom otvorenom pitanju između BiH i Hrvatske, Izetbegović je naglasio da ono mora biti riješeno na način prihvatljiv objema stranama.






Član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA Bakir Izetbegović ocijenio je danas da izgradnja Pelješkog mosta predstavlja rušenje suvereniteta BiH.

 

Govoreći o ovom otvorenom pitanju između BiH i Hrvatske, Izetbegović je naglasio da ono mora biti riješeno na način prihvatljiv objema stranama.

 

“Hrvatskoj bi bilo duplo jeftinije da izgradi tunel umjesto mosta”, rekao je Izetbegović u Sarajevu.

 

TV1/SB

11.08.2017.

FARUK ŠEHIĆ: KAKO SE KALIO ČELIK U BIHAĆKOM DžEPU

Faruk Šehić: Kako se kalio čelik u Bihaćkom džepu


 Faruk Šehić

Autor
11.8.2017. 



Image result for novinar faruk sehic fotos

Faruk Šehić


//////////////////////////////

Bihać nije mogao biti goloruka Srebrenica: Peti korpus je slomio sve srpske ofanzive

Tog avgusta 1995. godine, uporedo s akcijom Oluja, s druge strane granice jedinice 5. korpusa ARBiH oslobodile su Bihać i okolna mjesta i iz potpunog…
usn.co.ba

.........................................

................................

Mi smo bili najveći diverzantski korpus u zaleđu srpskih snaga koje su bile na Karlovcu i vrlo blizu Zagreba, jer smo za sebe vezali nekoliko neprijateljskih korpusa. Borba 5. korpusa je bila herojska i nadljudska. I to je trajalo hiljadu i dvjesto dana. Plus još nekoliko mjeseci nakon deblokade u kojima smo oslobodili pet bh. gradova.

Piše: Faruk Šehić

U julu 1995. vojna situacija na području Okruga Bihać nije bila nimalo sjajna. Problem čak nije bio u moralu, ili tome što se boriš protiv tri neprijatelja, dva su bila standardna: autonomaši i VRS, treći je bio Srpska vojska Krajine, nego više nije bilo dovoljno hrane. Stanje mog ličnog naoružanja je bilo solidno. Jasno je da si se morao o tome, uglavnom, sam brinuti. Imao sam četiri puna okvira metaka i peti na kalašnjikovu, dvije ručne bombe sa stranâ RAP-a. Dovoljno za dobru borbu u kojoj se moraš nadati kako ćeš u neprijateljskim rovovima pronaći novu dopunu municije.

Sjećam se da je najgore bilo kad nas svi napadnu istovremeno, a to uključuje i vojsku tzv. kninskih Srba, s kojima smo dobar dio rata trgovali. Kupovali smo od njih municiju, lakše naoružanje i hranu. Jedan metak je uvijek bio marka. A meci su se kupovali na velike količine. Sreća pa smo imali dobru dijasporu, koja nam je redovno slala novac. U to doba, prije akcije Oluja, vreća brašna je bila 1000 DM (njemačkih maraka). Kilogram kafe nešto više od 300 DM. Jedna cigareta najlošije kvalitete je bila jedna marka.

Nakon vojnog obroka, koji se sastojao od rijetkog graha i pogače od bijelog i kukuruznog brašna, kada bi čovjek naglo ustao mogao je vidjeti zvijezde pred očima. Udio bijelog brašna u pogači je bio neznatan. Hrana nije imala dovoljno soli. Ali je uvijek bilo proboja kroz srpsku liniju i uvijek je bilo sela u kojima je bilo stoke, koja bi brzo završili na roštilju. Glad je bila naš najveći neprijatelj.

Zujanje aviona, koji bi se noću spuštao u širokim krugovima, izazivalo bi osjećaj sigurnosti, kad bih došao s linije u Cazin. Sjećam se perioda u kojem avioni An-2, manji transportni avioni, nisu slijetali na aerodrom u Ćoraliće kraj Cazina. To bi značilo da nam je dovod kisika prekinut, i da moramo roniti na dah. Ne sjećam se koliko je to ronjenje na dah trajalo, a bilo je posljedica rata HVO – Armija BiH. Poslije su slijetali An-26, helikopteri (civilni i vojni), čak i iznajmljen rumunski putnički avion Iljušin, ad hoc pretvoren u transportni, ako je vjerovati očevicu. Od svakog transporta za Okrug Bihać 30% je išlo Hrvatskoj vojsci. Pomoć smo imali i od namjenske industrije u Cazinu, gdje su se pravile ručne bombe, i granate za minobacače.

Jednom sam imao «dopunu» municije na Golom brdu u jesen 1994. kada smo na juriš, nas devet, zauzeli vrh brda, upali u rovove i počeli mobilisati njihove stvari. Tu sam našao nekoliko desetaka kutija metaka, i čovjek koji je klečao na koljenima do mene u rovu je bio pogođen i brzo je umro, prije nego smo ga stigli previti. Tako smo mi uspostavljali i održavali vlastito ronjenje na dah. Sve nade smo polagali samo u sebe. Pogotovo nismo «dovili» da bi imali šta jesti i s čim pucati.

Ronili smo na dah mjesecima, godinama. Znalo se pričati da avionima dolaze i čepovi za Bihaćku pivaru, banane i druge mitološke potrepštine, koje nismo vidjeli, osim ako bi probili autonomašku liniju, što smo radili vrlo često i s velikim merakom. Nismo dovili, nego bi uzeli puške, opremu, i pregazili autonomašku liniju. To je bio najveći užitak, jer su oni imali hranu, municiju, sapune i šampone. Zamislite: ljudi su imali prave pravcate sapune u papirnatim omotima. Jednom smo rasuli njihovu liniju k’o beba zvečku i upali u dolinu koja je bila puna narandži. Vjerovatno je neki autonomaš tako obilježavao povratak kući, ako se slučajno izgubi. Nakon te doline ušli smo u kuhinju neke kuće i u rerni otkrili tepsiju vrelih baklava. Na stolu je bila otvorena porcija najbolje mesne konzerve Corned Beef, koja nas je uvijek nekako mašila. Bili smo pretplaćeni na Ikar konzerve, i smrdljivu mekerel ribu.

Zatim sjednemo i jedemo. Prvo mesni narezak, onda baklave, a narandže potrpamo u rančeve, i nastavljamo u dubinu njihove teritorije.

Na taj način smo se vrlo često snalazili za hranu i municiju. Svaka čast avionima koji su slijetali, pa onda nisu slijetali, ali naš opstanak je najviše zavisio od nas samih. Borci s kojima sam ja bio u ratu su bili istinski heroji i ljudi. Sve smo dijelili do zadnje mrve. Niko se nije izvlačio od rata, niko nije kukao i plakao da dobije poštedu. Sjećam se Enesa Hadžifejzagića Šoka, čovjeka koji je bio teško ranjen u ruku, koji je bio demobilisan, pa bi sam otišao na ratište, jer nije mogao sjediti kod kuće i slušati radio vijesti o našem napredovanju prema Bosanskoj Krupi.

Sjećam se i boraca koji su bili 4-5 puta ranjeni pa su opet bili u stroju u ofanzivnim akcijama. Sjećam se čovjeka koji je sa umjetnom nogom htio ići s nama u napad na Golo brdo. Nama nikad nije nedostajalo morala da ratujemo. I uvijek smo se oslanjali jedni na druge. Naša volja i želja da oslobodimo svoj grad je bila čelična. Može Mladić sad pričati šta hoće, ali u ratu šta je ko mogao osvojiti to je i osvojio. Mi smo se borili inferiorni u naoružanju, opremi, hrani, pa smo se izborili za pravo na život.

Porediti eventualni pad Okruga Bihać, koji se sastojao od Bihaća, Cazina, Bužima, Kladuše, dijela Bosanske Krupe, sa padom Srebrenice nije na mjestu, jer smo u ljudstvu, naoružanju, i teritoriji višestruko prevazilazili enklave Srebrenicu i Žepu. Možda je Bihać i mogao pasti uz ekstremne srpske gubitke, ali samo grad Bihać. Opet bi ostalo dovoljno teritorije za odbranu, i jedan grad koji sigurno nikad ne bio pao, a to je Bužim.

Vojno-redarstvena akcija Oluja nama jeste omogućila kisik da prestanemo roniti na dah. Trebala nam je koliko i Hrvatskoj, kako je rekao naš ratni komandant Atif Dudaković. Oluja nam je omogućila dopremanje svega što nam je nedostajalo da nastavimo sa oslobađanjem tadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Mi smo se sami branili tri i po godine, i to onako kako većina ljudi može vidjeti samo u američkim filmovima. Mi smo bili najveći diverzantski korpus u zaleđu srpskih snaga koje su bile na Karlovcu i vrlo blizu Zagreba, jer smo za sebe vezali nekoliko neprijateljskih korpusa. Borba 5. korpusa je bila herojska i nadljudska. I to je trajalo hiljadu i dvjesto dana. Plus još nekoliko mjeseci nakon deblokade u kojima smo oslobodili pet bh. gradova.

11.08.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: KONKURS ZA 'NAGODNE BOŠNJAKE'

Kurspahić: Konkurs za 'nagodne Bošnjake'



U ime BiH o velikosrpskim i velikohrvatskim sanjarijama o prekrajanju granica nema nikoga da bilo šta kaže: Sarajevo

U ime BiH o velikosrpskim i velikohrvatskim sanjarijama o prekrajanju granica nema nikoga da bilo šta kaže: Sarajevo

//////////////////////

(Komentar*)

Prije nedjelju dana, u kolumni pod naslovom „Zapaljive granice“ u osvrtu na govor američkog potpredsjednika Majka Pensa (Mike Pence) u Podgorici na zasjedanju balkanskih zemalja okupljenih oko Jadranske povelje, napisao sam kako je on ukazao na riječ koja je oduvijek bila ključ u pitanjima rata i mira u regionu: granice. Američki potpredsjednik dotakao se te riječi u vezi s pritiscima Rusije za nasilna prekrajanja granica ali se i za tih nedjelju dana gotovo svakodnevno pokazivalo kako su granice – i više od dvije decenije nakon balkanskih ratova devedesetih – motiv i izvor svih nesporazuma u regionu.

U toj su nedjelji predsjednici Srbije i Republike Srpske, obilježavajući godišnjicu operacija „Oluja“ i progona srpskog stanovništva iz Hrvatske, najavili skoro objavljivanje deklaracije o djelovanju za „opstanak srpske nacije i naroda“, aktuelizujući tako ključnu – i za region tragičnu – tezu iz memoranduma SANU o ugroženosti Srba u jugoslovenskom ustavnom poretku a sada u postjugoslovenskim državama. U isto vrijeme Hrvatska je svoj novi status, članice Evropske unije – u odstupanju od evropskih očekivanja da će ona igrati pozitivnu ulogu u susjedstvu – upotrijebila za uvođenje uvoznih dažbina na poljoprivredne proizvode iz Srbije i Bosne i Hercegovine koje su s najavljenim kontra-mjerama prijetile da izazovu „trgovinski rat“. U ime Bosne i Hercegovine o tim velikosrpskim i velikohrvatskim sanjarijama o prekrajanju granica, sa najavama s visokih mjesta kako će Srbija i Republika Srpska biti jedno do kraja vijeka i podrškom Zagreba za neku vrstu „trećeg entiteta“ u BiH, nema nikoga da bilo šta kaže.

„Državu tri konstitutivna naroda“ nema ko da predstavlja.

Tročlano Predsjedništvo BiH: Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović
Tročlano Predsjedništvo BiH: Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović

Predsjedavajući njenog tročlanog Predsjedništva u vrijeme kad i Amerika i Evropa ponavljaju podršku njenim „euroatlantskim integracijama“, dakle – pridruženju i Evropskoj uniji i NATO-u, iz perspektive svesrpskog jedinstva, isključuje mogućnost da bi Bosna i Hercegovina mogla postati članica zapadnog vojnog saveza sve dok to ne postane i Srbija uskraćujući joj tako garancije trajne bezbjednosti. Velikodržavni projekti u susjedstvu, s težnjama za prekrajanje i unutrašnjih i spoljnih granica, praktično onemogućuju bilo kakvo mjerljivo napredovanje prema euroatlantskim integracijama.

A gdje su u toj priči Bošnjaci? Njihovi politički prvaci zadovoljni su ako vlastitim biračima i evropskim predstavnicima u rijetkim mahom kolektivnim susretima mogu ponuditi makar i privid napredovanja i onda kad njihove samohvale o „godini najvećeg napretka“ ostaju u upadljivom kontrastu sa zakašnjenjem čak i u prevođenju i popunjavanju upitnika za članstvo u Uniji. Pri tome, osim što za gotovo tri decenije nacionalnog političkog organizovanja i zastupanja – prvo kao Muslimani a onda kao Bošnjaci – logično nikada nisu uspjeli da ponude za sve prihvatljivu svebosansku političku platformu i među „drugima“ nađu partnere u njenom provođenju, oni nikada nisu postigli ni unutarbošnjačko državotvorno jedinstvo. Ujedinili su se jedino u podjeli ostataka javnih dobara dok istovremeno vode javni bratoubilački rat sa dnevnom dozom najcrnjih međusobnih optužbi u najširem spektru: od stvaranja i vođenja „državne mafije“ i ratnog i poratnog profiterstva, prisvajanja multimilionskih ratnih donacija i rasprodaje najunosnijih firmi i lokacija, sve do politički motivisanih ubistava i uvoza radikalnih islamističkih ideja i njihovih propagandista.

Tako su bošnjačke političke vođe, u odsustvu svebosanske vizije i partnerstva, doživjele potpunu političku marginalizaciju i kod kuće i u svijetu koji i nema šta da razgovara s etničkim grupama i plemenskim poglavicama već komunicira na nivou država i državnika. Taj vakuum državotvornog liderstva onda popunjavaju samozvanci koji su – baš u ovim danima osporavanje bosanskohercegovačkog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, čitaj: granica, i sami počeli da doprinose tom etnoteritorijalnom „rješenju“ budućnosti Bosne i Hercegovine.

Javljaju se, naime, „bošnjački intelektualci“ koji – povodom najava ujedinjenja Srbije i Republike Srpske – uporedo s „osudom i odbacivanjem“ teritorijalnih pretenzija iz susjedstva puštaju „probne balone“ u vidu isticanja navodnih istorijskih, vjerskih i kulturnih „vitalnih nacionalnih interesa“ u Sandžaku dajući tako javni legitimitet idejama o prekrajanju granica. To što su nakon najnovije najave ujedinjenja Srbije i Republike Srpske sa najuvaženih mjesta u svijetu stigla upozorenja kako je njihova podrška teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine neupitna odnosi se prije svega na svaki pokušaj jednostranog prekrajanja granica ali ne znači da i svijet ne bi priznao dogovor o razmjeni ako za takvo šta postoje relevantni i nagodni partneri.

Kada ovih dana predsjednik Srbije, sa porastom međunarodnih očekivanja da uvaži realnosti Kosova kao međunarodno priznate države, govori kako je za dugoročan mir u regionu posebno važno da se riješe „odnosi s Bošnjacima“ u intelektualno iscrpljenoj bošnjačkoj javnosti gotovo i da se ne primjećuje kako se predsjednik Srbije pomalo miri sa evropski posredovanim „dijalogom Beograda i Prištine“ i sa perspektivama da to postane „dijalog Srbije i Kosova“ ali da istovremeno više govori o „odnosima s Bošnjacima“ nego s Bosnom i Hercegovinom koja se i dvije decenije nakon Dejtona među njenim djeliteljima doživljava kao – država na određeno vrijeme.

11.08.2017.

FILIP DAVID O NAJAVI DEKLARACIJE SRBIJE I ENTITETA RS-a : NEMAM POVJERENJA U ONO ŠTO GOVORE, PRAVA POLITIKA JE PRORUSKA

Filip David o najavi deklaracije Srbije i RS : Nemam povjerenja u ono što govore ,prava politika je proruska

August 11. 2017.


Zbunjujuća je šutnja Sarajeva na najavu deklaracije Srbije i bh. etniteta Republika Srpska o “djelovanju za opstanak Srba”. Dodik je jučer izjavio da će Beograd i Banja Luka uskoro formirati timove stručnjaka koji će doprinijeti pisanju teksta “zajedničke deklaracije”.

“Braniti položaj Srba”

Filip David, ugledni beogradski pisac, prijatelj književnih velikana poput Danila Kiša, Mirka Kovača, Branislava Pekića i drugih, osnivač Beogradskog kruga, koji se snažno suprotstavljao režimu Slobodana Miloševića, postavši, kako su to zabilježili novinari, moralna vertikala savremenog srbijanskog društva, kaže za INS da bi «volio da nije u pravu», ali da mu to “sve liči na neki novi memorandum”. Poput onog prije Srpske akademije nauka i umetnosti od prije 30-tak godina, a koji je otvorio vrata zlu u bivšoj Jugoslaviji.

“Ne vidim šta bi drugo moglo bit osim toga. Kaže se da je položaj Srba u regionu i svim dijelovima bivše Jugoslavije ugrožen i da će Srbija, a to je rečeno više puta, na svaki način braniti taj položaj. Pa, to kad se kaže braniti položaj… I ja sam za to da položaj svih manjina u svakoj državi bude dobar, da ne budu ugroženi ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Albanci… da svi uživaju prava, ali kao se to odavde predstavlja i kako se priprema ta deklaracija, bojim se da nam se na neki način ponavljaju devedesete”, govori David za INS.

Smatra da će deklaracija sigurno ponovo pojačat strasti i tenzije.

“Dodik je na tom sastanku dao izjavu da će prije ili kasnije Srbija i RS biti jedna država, i to u prisustvu Vučića. Ako je već bio tu i ako se zna šta Dodik govori i kako govori, morao je da se ogradi od te izjave, jer je to rušenje Bosne! S druge strane, Zorana Zaeva (premijer Makedonije), koji izgleda da će voditi mnogo oprezniju, pametniju politiku dogovora o ulasku Makedonije u EU i NATO i oko priznavanja Makedonije od strane Grčke, ovdje optužuju da radi protiv interesa Srbije. Čitao sam izjave delegata iz Makedonije na tom (Vučićevom, op. a.) skupu, a on je sa vojnim atašeom iz Ambasade Srbije učestvovao u nemirima koji su bili u Skupštini Makedonije”, dodao je David, postavljajući pitanje zašto predstavnici Srba u spomenutim državama ne sarađuju s vlastima na rješavanju problema.

Ponavlja se, kako je rekao, stara priča.

“Bez stabilne Srbije i stabilnih odnosa unutar same Srbije, nema ni u tom tzv. regionu mira. Sve će početi iz početka. Na Srbiji su na vlasti manje-više neki od onih ljudi koji su ‘90-te sve ovo zakuvali. Teško da oni koji se nisu pokajali za ono što su učinili ‘90-tih i taj nacionalizam koji su probudili u Srbiji, sad rješavaju situaciju. Nemam povjerenja u srpskog rukovodstvo. Ono samo na verbalan način pokušavaj da prokaže da je za EU, za sređivanje odnosa u  regionu, ali sve što čini, čini suprotno”, naveo je.

Smatra da neće biti sukoba u regionu, jer  «vojske su raspuštene», ali da će biti stalnih tenzija,

“One su opasne jer ako neka od velikih sila zaželi Balkan da ponovo bude u plamenu, to se lako može dogoditi”, smatra sagovornik INS.

Srbija i revanš

Komentirajući intervju historičara Milivoja Bešlina koji je kazao da se «ponižena porazom u ratovima devedesetih, Srbija sprema za revanš», David se složio:

“Čitao sam to Bešlinov intervju u Crnoj Gori i mogu reći da se sa tim stvarima slažem, sa svim koje je rekao. Bešlin pripada jednoj generaciji mladih istoričara gdje su i Dubravka Stojanović i još neki. A ima ih i u Hrvatskoj – Tvrtko Jakovina i društvo. Oni daju nadu da će ta grupa historičara uspjeti da promjeni situaciju koja se zasniva na reviziji istorije. Bešlin kaže: «Kakvu god reviziju pravili, proustašku, pročetničku itd., postoji nešto što je istina o NOB-u i što se dešavalo». To što Bešlin i njegove kolege govore daje nadu da stvari mogu da budu bolje”, smatra David.

Prava politika je proruska, priča o EU je zbog novaca

Nadalje, David ističe da je prava istina o politici srbijanskog vodstva u tabloidima, žutoj štampi koju kontrolira Aleksandar Vučić.

“Ako Vučić misli da dijalog sa Kosovom vodi priznanju Kosova, što je jedini način da se tenzije spuste i rješavaju ozbiljniji problemi, ja bih to podržao.  Treba vidjeti kako to tretiraju mediji koji su pod kontrolom Vučićvom i da vam je jasno da od toga nema ništa. Preko žute štampe, tiska koji je pod kontrolom vlasti, vi možete vidjeti kakva je to politika.

To je proruska politika, ista politika protiv NATO i EU. To je suština ovdašnje politike. To je ono što sve treba da nas zabrine. Ta želja da se u uđe u EU je bazirana samo na finansijskim sredstvima koja je dobivaju. Srbija bez toga ne bi mogla da opstane. Zato je ta retorika o EU, a srce je na drugoj strani, na Istoku, prema Rusiji. Nova vlada je većim dijelom proruska. Nemam povjerenja u ono što govore “, zaključio je David.

Faruk Vele (Ins)

////////////////////////////////
////////////////////////////////////////////////

Hajrudin Somun: Ovakva politika dugoročno vodi Izrael ka njegovom uništenju!

//////////////////////////////////////////////

Josip Pejaković: Krade se 25 godina i još se nije sve pokralo

//////////////////////////////

Kolumne

Gojko Berić : Grmljavina nad Bosnom





////////////////////////////////////////

Enes Ratkušić : Čevljanovići su , zapravo, rezultat bolonjskog procesa, a ne balkanska zabava

////////////////////////////////////////////////

Zlatko Dizdarević : Povratak ‘okupiranoj’ kući

////////////////////////////////////////

Fra Ivan Šarčević: Piromani laži, potvora i obmana

///////////////////////////////////////////////

Marko Vešović: Bez giometra

///////////////////////////

Mario Pejić o inicijativi za povratak tzv. Herceg-Bosne: To je nova “hrvatska samouprava”, duh Karađorđeva je živ!

Hrvatski intelektualac iz Sarajeva, magistar komunikoloških znanosti, profesor sociologije, društveni i kulturni djelatnik, autor knjige "HVO-Sarajevo" Mario Pejić u razgovoru za INS prokomentirao je ponovnu najavu delegata Doma naroda BiH [...

////////////////////////////////////////////

Prizivanje ni pobjede ni poraza : Vučić spreman za kompromis na Kosovu

Ako napravimo osovinu mira i stabilnosti na liniji „sjever-jug“ na Zapadnom Balkanu, između dva najveća naroda, Srba i Albanaca, u narednih 100 godina riješili smo 80 posto naših političkih problema, [...

/////////////////////////////////

  Profesor Marinko Pejić,predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća u BiH (HNV)  : Nisam za treći entitet kako ga


////////////////////////

ZORANA MIHAJLOVIĆ UPOZORAVA: Ništa od autoceste Beograd-Sarajevo bez konsenzusa u BiH!

ZORANA MIHAJLOVIĆ UPOZORAVA: Ništa od autoceste Beograd ...

10.08.2017.

MARIO PEJIĆ O INICIJATIVI ZA POVRATAK TZV. HERCEG-BOSNE: TO JE NOVA "HRVATSKA SAMOUPRAVA" , DUH KARAĐORĐEVA JE ŽIV!

Mario Pejić o inicijativi za povratak tzv. Herceg-Bosne: To je nova “hrvatska samouprava”, duh Karađorđeva je živ!


August 10. 2017.


Hrvatski intelektualac iz Sarajeva, magistar komunikoloških znanosti, profesor sociologije, društveni i kulturni djelatnik, autor knjige “HVO-Sarajevo” Mario Pejić u razgovoru za INS prokomentirao je ponovnu najavu delegata Doma naroda BiH i člana Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora BiH, Marija Karamatića, koji je jučer potvrdio definitivno pokretanje inicijative za povratak tzv. Herceg-Bosne, pod uvjetom da ne bude promjene Izbornog zakona BiH kako traže hrvatske stranke.

Image result for milorad dodik i dragan covic karikature

Karamatić je rekao da će se to desiti krajem godine. Incijativa bi bila predložena Predsjedišvu HNS-a, kazao je za mostarski “Dnevni list”, koje bi onda donijelo odluku.

“To je scenarij tzv. hrvatske samouprave. Ponavlja se ono od početka 2000. godine. To je još jedan propali projekt u režiji HDZ. Sjećamo se zasjedanja u Novom Travniku, uspostave tzv. hrvatske samouprave koja je doživjela kolaps, s jedne strane, a, s druge strane,  pojedinci su doživjeli finansijski prosperitet i nestali iz ove države. Ti koji su, također, govorili o interesima hrvatskog naroda više se nikad nisu pojavili i već godinama su u bjekstvu. To je projekt koji je krenuo od tzv. Herceg-Bosne i provlači se godinama, iako ta ideja koja ni po čemu nije bliska hrvatskom narodu”, kazao je Pejić, koji je prošle godine bio nestranački kandidat za Hrvatski sabor.

Prema njegovim riječima, to je u osnovi velikosrpska ideja koja je rađena po  principu i standardima SANU-a.

“To hrvatskom narodu ne odgovara ni kom slučaju, osim političkih elita. Nakon svakog tog projekta stvori se nova politička elita koja onda dominira u upravnim odborima, vlasti, zauzima pozicije… Tu nema mjesta za Hrvate iz Bosne, za intelektualnu elitu. Ponovit ću činjenicu koja se zaboravlja. U Sarajevu i danas živi 160 profesora, doktora, magistara hrvatske nacionalnosti. O tome se šuti. Sarajevo je još uvijek najveći hrvatski grad. Ali hrvatska politika je davno digla ruke od tog grada. No, sve što se dešava sada se otvoreno radi. Godinama je bilo prikriveno. Međutim, prijedlog Izbornog zakona pokazuje da su se aktualni hrvatski političari odrekli Hrvata i u Sarajevu  i u Posavini, i u srednjoj Bosjni, a pogotovo u RS. Imaju odličnu suradnju s Miloradom Dodikom, a što su učini za povratak Hrvata”, pita se Pejić.

Nadalje, podsjeća  da niti jedan hrvatski lider nije osudio napade na biskupa Franju Komaricu, kao ni onemogućavanje procesa povrata u RS.

“Kakvi su oni zaštitnici Hrvata?! Što nude?”, govori Pejić.

Znakovito je, smatra Pejić, da se priča aktivira o tzv. Herceg-Bosni u javnosti opet aktivira u trenutku kada se dešava skup predstavnika Srba iz regiona u Novom Sadu sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, te kada se  najavljuje deklaracija Srbije i RS.

“Ponovo ćemo se vratiti u prošlost… Kada je uspostavljena i tzv. srpska republika BiH devedesetih, odmah su potom Mate Boban i kompanija počeli afirmirati ideju tzv. Herceg-Bosne koja je, navodno, jedna prihvatljiva za bh. Hrvate. Krajem 1991. godine je HZ Herceg-Bosna, nevladina i  kulturna zajednica poprimila oblik paradržave. Sve upakirano u suradnji s Karadžićem i vodstvom tzv. srpske republike u BiH, paradržave ustvari. Temelji svega su Karađorđevo. Ideje iza Karađorđeva, ideje Franje Tuđmna i Slobodana Miloševića su i dalje žive u hrvatskim i srpskim strankama u BiH”, zaključio je Pejić za INS.

Faruk Vele (INS)

///////////////////
/////////////////////////

Gojko Berić : Grmljavina nad Bosnom

August 10. 2017.


Bosna i Hercegovina je u smrtnoj opasnosti, izričit je ugledni akademik Esad Duraković. On je ovo mišljenje izrekao u nekoliko navrata, a najeksplicitnije u intervjuu za TV N1, 21. juna ove godine. Akademik Duraković, prevodilac Kur’ana i izvrstan poznavalac arapskog svijeta, smatra da je položaj muslimana općenito, pa i bh. muslimana, postao dramatičan.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

“Zapad širi islamofobiju, rovari i podgrijava sukobe među Arapima, koristeći netrpeljivost među raznim muslimanskim sektama, ali su najveći krivci za svoju propast sami muslimani, fanatični u međusobnom ubijanju.

Pristajući da budu posvađani, nazadni i zaostali, oni zapravo ‘usavršavaju zlo’. Prebogati šeici žive u debeloj hladovini, dok Zapad vadi naftu sa njihovih polja”, kaže prof. Duraković. Kritičan je i prema Islamskoj zajednici BiH i prema najvećoj bošnjačkoj stranci: “Ljudi iz vrha SDA deklarativno su za ulazak zemlje u EU, a rade suprotno – implementiraju nekakvu bošnjačku državicu u kojoj bi islam bio vladajuća ideologija.

Tako zamišljena državica bila bi neka vrsta bosanske Gaze u kojoj bi vladao haos i koja bi značila propast Bošnjaka. Bošnjaci mogu opstati samo u cjelovitoj Bosni i Hercegovini.” Na primjedbu voditelja Amira Zukića da je Bakir Izetbegović demantovao takve namjere, Duraković je odgovorio: “Političare moramo cijeniti po onome što rade, a ne po onome što pričaju”, navodeći kao primjer ubrzanu arabizaciju Sarajeva. Međutim, najvažniji i najprovokativniji akcenat u Durakovićevom promišljanju sudbine Bošnjaka i BiH glasi: “Državu Bosnu i Hercegovinu ne mogu spasiti samo Bošnjaci, ali je samo Bošnjaci mogu upropastiti.”

Nakon ovog intrigantnog intervjua, akademik Duraković je bio gost na tribini Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, gdje je održao predavanje na temu “Kriza u muslimanskom svijetu i reperkusije na BiH”. Iako sam bio pozvan, nije mi se izlazilo iz stana po paklenoj julskoj vrućini, u tri sata popodne, pogotovo što nisam očekivao da ću čuti nešto bitno novo, ali sam ipak otišao i to samo iz jednog razloga – da vidim koga na tom predavanju neće biti a trebao je doći. Od sedamdesetak pozvanih, došlo je otprilike njih četrdesetak.

Nije bilo nikog iz Islamske zajednice niti nekog istaknutijeg člana SDA. Kad se predavanje završilo, ostao sam u dilemi da li se prisutni, sve same sijede glave, slažu ili ne slažu sa gledištima akademika Durakovića. Niko nije postavio nijedno pitanje. Kao da su se svi uplašili onog što su čuli. Muk i razlaz bez riječi! O čemu to govori, neka čitalac sam zaključi. Profesor Duraković nije jedini bošnjački intelektualac koji sa zebnjom promišlja budućnost Bošnjaka i BiH, ali je jedan od rijetkih koji se usuđuje da javno kaže ono što misli i koji se ne ustručava da svoju kritiku za stanje duha među bh. muslimanima uputi na dvije najvažnije adrese – Islamsku zajednicu i SDA.

Ali, zašto se ja uopće petljam u tu stvar, dok golema većina bošnjačkih intelektualaca, udomljena od strane svoje nacionalističke vlasti i time korumpirana, o tom najvažnijem pitanju svoga vremena – šuti? Petljam se u to delikatno pitanje zato što se na svakom koraku možeš uvjeriti da je stvarnost kakvom je opisuje gospodin Duraković autentična, ali i zato što to nije ekskluzivno bošnjačka stvar, već je to stvar i svih građana koji se i dalje ne mire sa nacionalističkim podjelama, pa samim tim i moja lična stvar.

Dok o tome razgovaramo, moj lucidni kolega Boro Kontić kaže mi: “Pa vidiš da su nacionalisti pobijedili i da smo mi i nama slični postali zanemarljiva manjina. Rat je i vođen zato da bi se ovi narodi razdvojili. Ne vidim nešto da se ijedan narod protiv toga buni.” Da su nacionalisti pobijedili i da u slavu svoje pobjede mogu otvoriti šampanjac, o tome sam pisao čim se rat završio. Istina, tada je još bilo neke nade da njihova pobjeda neće biti dugog vijeka. Ali, nada je nestala onog trenutka kad je ovdašnja Socijaldemokratska partija (SDP) uništena glupošću ili podlošću, sasvim svejedno, njenih prvaka. To je nacionalistima otvorilo put ka njihovim “višim ciljevima”.

Milorad Dodik grmi neki dan kako je Bosna i Hercegovina “najgore mjesto na svijetu za život”. Valjda zato što je još uvijek cjelovita i što ne postoje nikakvi izgledi da srpski ratni plijen, kršten u Daytonu kao Republika Srpska, bude na pladnju izručen Beogradu. A ako se to jednoga dana ipak dogodi, Srbi će, uvjeren je Dodik, živjeti u svesrpskom raju, a ne, kao sada, u bosanskom paklu. Dodik permanentno drži otvorenim pitanje ujedinjenja Republike Srpske, koju naziva državom, sa Srbijom.

Njega u stopu slijedi njegov politički pajdaš Dragan Čović, koji je na ovogodišnjoj manifestaciji “Lipanjske zore” izjavio da ne samo što će sigurno doći do promjene Izbornog zakona BiH nego će “Hrvati u reorganiziranoj BiH živjeti na područjima koja je čuvala Herceg-Bosna i koja je oslobodio i obranio HVO”. Komentarišući ovu izjavu, Radio Slobodna Evropa je objavio tekst “Čović uputio javni poziv Hrvatima na preseljenje”. Dodikov i Čovićev problem je, međutim, u tome što je mnogo lakše mahati papirnatim planovima nego ih ostvariti. Situacija bi se preko noći promijenila u njihovu korist samo u slučaju da Bakir Izetbegović izjavi da i Bošnjaci žele svoju “državu”.

Na prostoru bivše Jugoslavije desile su se dramatične promjene. Svijet vrijednosti koje su spajale narode Bosne i Hercegovine razoren je i arhiviran. Gledajući razumno, cjelovita i jedinstvena Bosna i Hercegovina nema u svijetu stvarnih prijatelja. Ni Zapad, ni Rusija neće sutra ginuti za takvu stvar. Tzv. iskrena prijateljstva ne znače mnogo i ne zanimaju me, jer ona ne koštaju ništa i nikoga ne obavezuju. Predmet konkretne pažnje i konkretnih interesa su samo jedan, drugi ili treći bh. narod. Srbiji i Rusiji je stalo isključivo do ovdašnjih Srba, Hrvatskoj do Hrvata, a Turskoj do Bošnjaka. Takva prijateljstva se sve više pretvaraju u političko pokroviteljstvo i samo dodatno razdvajaju tri naroda. Ali drukčije, izgleda, ne može biti.

///////////////////

Ćamil Duraković Aleksandru Vučiću: Ne nasjedaj na provokacije Milorada Dodika


Lider pokreta “Odgovor” i bivši načelnik Srebrenice Ćamil Duraković pozvao je predsjednika Srbije da nastave zajedno da rade na dijalogu Bošnjaka i Srba.Duraković je Aleksandru Vučiću sugerisao da, kako j

//////////////////////////

//////////////////////

O OVOME SE DUGO ŠUTILO: Arkan je od katoličke crkve napravio diskoteku, a Legija je natjerao 100 ljudi u klubu da nose majice 'Ratko Mladić'!

O OVOME SE DUGO ŠUTILO: Arkan je od katoličke crkve napravio ...

10.08.2017.

'TI SI MUSLIMANKA, IDI ODAKLE SI DOŠLA'

'Ti si muslimanka, idi odakle si došla'


Od Sarajeva učiti: Hana

Od Sarajeva učiti: Hana

///////////////////////////

Izgradnja prijateljstva, razbijanje stereotipa i saradnja među mladim ljudima, ključne su teme Međunarodne muslimansko-jevrejske konferencije koja se održava u Sarajevu. Oko 100 mladih lidera iz 40 zemalja raspravlja o temama koje mogu dovesti do poboljšanja odnosa i zajedničkog napretka. Ponajprije, kako su istakli, o razbijanju predrasuda i etiketiranju koje je prisutno u svakodnevnom životu.

Na primjeru Sarajeva, kako ističu učesnici konferencije, može učiti svijet.

Hana, porijeklom Etiopljanka, živi u Danskoj i jevrejka je. Kao osamnaestogodišnja djevojka, kaže suočila se s mnogo predrasuda, jer nije sve kako izgleda, naročito nakon terorističkih napada širom Evrope. Antisemitizam i islamofobija su strahovi koji potiču iz neznanja, ističe ona.

"Očito je da nisam Dankinja, koža mi je crna, a tamo su svi jako svijetle puti. Često mi se to dešavalo, ali jednom sam upoznala momka koji mi je rekao: 'Ti si muslimanka. Idi odakle si došla'. Onda sam rekla: 'Nisam, ja sam Jevrejka', na šta mi je rekao: 'Nije ni to ništa bolje'. Tužno je to kako muslimane i Jevreje gledaju negativno. Trebali bismo naučiti ljude da se može živjeti u miru i zaista je nevjerovatno biti ovde, iskusiti Sarajevo i sve ove razlike kako koegzistiraju", riječi su Hane.

Dok se svijet bori s globalnim političkim problemima u kojima preovladavaju sukobi, ali i nerazumijevanje, u Sarajevu na Međunarodnoj muslimansko-jevrejskoj konferenciji razbijaju se predrasude. Tu ljudi, kako kaže generalni sekretar Konferencije Ilja Šišlovski, razgovaraju jedni s drugima, a ne jedni o drugima i to o temema koje su tabu, poput terorizma, ili izraelsko-palestinskog sukoba.

Sarajevo su, navodi Šišlovski, izabrali već drugi put za domaćina jer priča tokom opsade grada, kada su svi jedni s drugima pomagali, zajedno živjeli i dijelili, velika je i u svjetskim razmjerama.

"I sa teškom istorijom Sarajevo je pokazalo da svakodnevno ljudi rade najbolje što je u njihovoj moći – da rade i žive zajedno. Kada pogledamo mnoge zemlje Zapadne Evrope u kojima nismo uspjeli da uspostavimo multikulturalno društvo trebali bismo se ugledati na Bosnu i Hercegovinu koja je imala teške trenutke i istoriju koja sada radi najbolje što može. Ako Francuska ili Austrija nemaju takav senzibinitet i snagu da poprave situaciju, možda bi se trebali okrenuti Istoku i pogledaju kako su to radili drugi, kao BiH", navodi Ilja Šišlovski.

Šišlovski: Ugledati se na BiH
Šišlovski: Ugledati se na BiH

U Sarajevu se otvaraju i druga pitanja, koja dotiču isključivo muslimansku zajednicu. Unutar muslimanski problemi, neravnopravnost žena i neka druga pitanja na koja mladi lideri iz cijelog svijeta pokušavaju naći odgovore.

Amira je iz Singapura i odrasla je multikulturalnoj sredini. Iako muslimanka, kaže da se suočila s različitim pogledima i unutar svoje etničke grupe.

"Ja sam iz jugoistočne Azije i to je jedna od najvećih muslimanskih zajednica. Ipak, jako mi je teško da se čuje moj glas i moje iskustvo jer nisam arapskog porijekla i ko ne govori arapski. I to je borba s predrasudama", ističe Amira.

Lideri idu i u posjetu Srebrenici, gdje će se pokloniti žrtvama genocida, za koji je Evropa rekla da se nikada više neće ponoviti na njenom tlu.

U Srebrenici će se naći i potomci žrtava holokausta za koje je, kako kažu, to mjesto na kome se osjeti zajednička patnja, ali i da se pokaže da se mora dalje.

//////////////////////////////////////////////
////////////////////////////////////

Noviji postovi | Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 08/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46297339

Powered by Blogger.ba