Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

11.12.2017.

SUSRET REPORTERA CNN-a I RANJENE MOSTARKE (VIDEO)

24 godine kasnije: Susret reportera CNN-a i ranjene Mostarke (VIDEO)



Mostar 1993. godine – grad pod opsadom. Stradanje – svakodnevnica. Selma Handžar, desetogodišnja djevojčica zadobija teške tjelesne povrede. Šanse za preživljavanje su male. Njena majka Nermana moli za pomoć.

Prvi izvještaj iz opkoljenog Mostara o stradanju građana poslao je ratni reporter CNN-a, Brent Sadler. On i njegov tim prije 24 godine zabilježili su objektivom kamere ratne strahote i patnje Mostaraca. Jedan od najpotresnijih snimaka koji su poslali u svijet jeste snimak ranjene djece, sestre i brata, Selme i Mirze. Djevojčica je bila teško povrijeđena, a šanse da preživi male.

Selma je preživjela, kao i njen brat. Zahvaljujući društvenim mrežama – pronašli smo je. Dvadeset i četiri godine kasnije, Selma živi u Americi. Uspješna je i ostvarena žena, majka dvoje djece.

U ekskluzivnom intervjuu N1 televizije, tada ratni reporter, a danas direktor uredničkog kolegija N1, Brent Sadler, prvi put susrest će se sa Selmom i njenom majkom Nermanom.

One ekskluzivno za N1 govore o vremenu stradanja i preživljavanja u Mostaru, bitkama za život, ali i oprostu.

Šta se desilo dana kada su Vam ranjena djeca?

Jako mi je teško pričati o ovome…“, rekla je kroz suze Nermana Handžar.

Selma se prisjetila kako se sve dogodilo…

Ranjeni smo ja i moj brat. Mirzi je bilo 8 godina, a meni 10. U ratu se nije smjelo izlaziti, a mi smo bili na prvom spratu. Moj tata je ranjen 10 dana prije nas u koljeno. Dok je mama njemu previjala ranu, brat i ja smo izašli iza kuće pet minuta, jer nam je dojadilo biti u kući i slušati granate. To je bila sekunda vremena. Mi smo izašli vani i nije prošla ni minuta kada su dvije granate pale. Ja sam izgubila desnu ruku, a koljeno mi je povrijeđeno. Moj brat je izgubio pola stopala“, ispričala je Selma.

Na pitanje koja joj je bila tada najveća briga, majka Nermana je odgovorila:

Kada se to desilo nisam htjela da pomislim da se to desilo Selmi i Mirzi. Međutim, tog momenta htjela sam da umrem. Poslije, svjesna sam bila da ta djeca trebaju majku, da im je najpotrebnija pomoć… Nisam neki vjernik, ali vjerujem u Boga, dao mi je neku snagu i razum je preovladao. Znala sam da moja djeca bez mene neće opstati, kao i bez njihovog oca.

Emocije su preplavile Nermanu tokom prisjećanja na nemile događaje.

Nikada to neću preboliti. To nikada neću zaboraviti. Oprostiti mogu, ali zaboraviti neću nikada. Ljudi smo, treba da opraštamo jedni drugima. AKo tako svi budemo radili mislim da će naša država funckionisati i mislim da će narod drugačije misliti. Moramo opraštati jedni drugima, iako je teško. Ja govorim kao majka kojoj je oboje djece ranjeno trebamo opraštati.”

“Selma, da li možes oprostiti?”

Moram oprostiti, jer ako ne oprostimo nikada ne možemo nastaviti sa životom. Ipak, prvi put kada sam otišla u Mostar 2002. godine bilo mi je vrlo teško. Ja nisam mogla da vjerujem da će mi biti tako teško. Ali morala sam zbog sebe oprostiti. Ali nikada neću zaboraviti jer je to promijenilo naš život totalno.”

Nakon što smo emitovali taj prilog, razgovarali smo sa Brentom koji je bio jako opredijeljen da sazna šta se desilo sa Selmom, njenim bratom i majkom. Sada imate priliku da opet razgovarate s njima nakon 24 godine, kako se osjećate ovog trenutka?

Prije svega je važno da kažem, Selma je bila lice konflikta i ozljeda koje sam ja sa sobom nosio više od dvije decenije. Tako da je ovo jako emotivano vrijeme i za mene. Mnogo emocija je u meni večeras i naravno. Vas dvoje ste jako hrabre. Hvala vam što ste s nama večeras u ovom specijalnom programu, obje Selma i Nermina. No, ono što bih ja sada želio jeste, Selma, da te vratim 23-24 godine unazad u bolnicu do koje sam tada uspio doći usred konflikta kada sam te našao u krevetu nakon amputacije desne ruke s licem, kao što sam to tada i opisao, pod maskom oštećena i ozljeda od gelera. Djelovala si mi kao da si bila sedatirana, da li se sjećaš ičega za vrijeme tog kritičnog vremena svojih ozljeda?“, pitao je Sadler.

Selma je odgovorila:

Svakog trenutka, Brent. Ako se razmislim i vratim se u momenat vožnje prema bolnici… razgovarala sam malo s majkom prisjećajući se tih vremena i fokusirajući se na ovaj razgovor i kako će proteći, nemam uopće poteškoću da razgovaram o ovome, za mene je to terapeutski, ali za moju majku ne mogu ni razumjeti s čime se nosila i kako se s tim nosila, za mene lično, jer sam pričljiva, emotivna, volim se više folusirati na to dokle nas je ovo iskustvo dovelo, a posebno svaki 20. august, koji je godišnjica naših ozljeda, volim da o tome razgovaram svake godine i da se vraćam tim trenucima. Dakle, kada se prisjećam momenta vožnje prema bolnici, najteži trenutak za mene bio je kada su mi prebacili deku preko glave, i kao u snu, kada pokušavate vrištati, ali nemate glas, trenutak je kada pomislite ‘Bože, pa oni misle da sam ja mrtva!’. A, nisam, potpuno sam svjesna svega, samo sam izgubila glas. To je vjerovatno bio i prvi put da sam izgubila svijest. Kada smo stigli u bolnicu, bila sam potpuno svjesna i kao što znate nije bilo anestezije za amputacije, tako da sam morala proći i kroz to, osjećajući sve u potpunosti. Zatim, previjanja i kao što ste spomenuli, moje lice je bilo u vrlo lošem stanju. Sjećam se da sam pitala medicinsku sestru za ogledalo, jer sam željela vidjeti kako izgleda. Očigledno je bilo nešto na mom licu. I dala mi je ogledalo, što vjerovatno nije trebala učiniti. Sjećam se da sam vrištala, nisam mogla vjerovati da je to moje lice.

(Kliker.info-N1)

http://rs.n1info.com/a348737/Svet/Region/Susret-reportera-CNN-a-i-ranjene-Mostarke-24-godine-kasnije.html

11.12.2017.

'KONTINUIRANO PONIZENJE ZRTAVA ZLOCINA'

'Kontinuirano poniženje žrtava ratnih zločina'




Žrtve se suočavaju sa kontinuiranim negiranjem zločina: Memorijalni centar Potočari u Srebrenici


Žrtve se suočavaju sa kontinuiranim negiranjem zločina: Memorijalni centar Potočari u Srebrenici
///////////////////////

Žrtve ratnih zločina nisu sredstvo za manipulaciju, poručeno je iz udruženja koja zastupaju ovu populaciju, a u povodu završetka rada Tribunala u Hagu i Međunarodnog dana ljudskih prava. Dok je Haški sud sudio i presudio najodgovornijima za zločine, ostalo je da se prava na istinu, reparaciju i slobodu primjene i u zemljama na koje se odnosio njegov rad. No, u aktuelnom političkom okruženju, u kojem se zločinci slave kao heroji, žrtve smatraju da će to biti gotovo nemoguće postići.

Imaju li žrtve pravo na strah, pita se Saja Ćorić, predsjednica logoraša "Vojno" iz Mostara. Dok Haški tribunal polako završava svoj rad, strah od onoga što ostaje iza njega, kaže, sve je veći.

"Nemojte molim vas manipulisati žrtvama i građanima Bosne i Hercegovine. Sklonimo iz svojih sredina sve ono što je fašističko i što nas približava onome što se desilo", poručuje.

Plakati podrške ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Čapljini
Plakati podrške ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Čapljini

Njen apel proizvod je posljednjih političkih reakcija na presude Tribunala u Hagu. Stvara se, vjeruju žrtve, kult u kome je žrtva manje vrijedna od zločinca.

"Mi se opravdano pitamo kako da žrtve nastave da žive u takvoj državi, da li ima logike nastaviti s vođenjem postupaka i donošenjem presuda kada se te presude donose protiv žrtava, a ne da se sankcioniše zločin. Suočavamo se sa kontinuiranim negiranjem zločina čime se žrtve ponižavaju i omalovažavaju, a zločin nad njima nastavlja", kaže predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović.

Haški je tribunal uradio mnogo toga dobrog, stav je udruženja žrtava rata. Iza njega su ostale presude za najstrašnije zločine, ali i brojni dokazi i dokumentacija, te izjave žrtava koje ostaju kao trajni dokument i podsjetnik na stradanja u BiH. I dok je njegova uloga bila da procesuira najodgovornije, na domaćim je sudovima bilo da se pozabave nižerangiranima. Taj zadatak nije ispunjen.

Kao primjer predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva Fikret Grabovica navodi činjenicu da niko nije optužen za opsadu Sarajeva. U Tribunalu su za ovaj zločin odgovarali čelni ljudi tadašnjeg Sarajevsko - romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske Stanislav Galić i Dragomir Milošević, te Ratko Mladić i Radovan Karadžić, ali drugi izvršioci ne.

"Znamo koliko je pravda zadovoljena, da smo mi žrtve u drugom planu zbog političara zbog onih koji su na račun svega što se dešavalo, koji su na patnjama na kostima ubijenih izgradili svoje političke karijere i obogatili se", kaže Grabovica.

Čekajući pravdu za ubijenog sina: Munira Subašić
Čekajući pravdu za ubijenog sina: Munira Subašić

Zakazala je državna Strategija za procesuiranje ratnih zločina, smatraju žrtve. Hiljade onih za koje se sumnja da su počinili ratni zločin slobodno se kreću, iako su trebali biti procesuirani. Nakon Tribunala ostaje tek djelimična satisfakcija, jer od domaćih sudova teško da će je dobiti, tim prije što su mnogi počinioci utočište našli u susjednim zemljama, ocjenjuje predsjednica pokreta Majke enklava Srebrenica i Žepa Munira Subašić.

"Evo, sada u Beogradu počinje navodno 13. suđenje za Kravicu. Tamo je ubijen moj sin koji je odveden iz Potočara. Otet je meni iz ruku. Ukopala sam samo dvije kosti. Gavrić Milisav tamo je biznismen. Ima svoje pilane, radi, pjeva i poručuje kako nikada neće odgovarati", kaže Munira Subašić.

Bilo kakvu reparaciju do danas nijedna preživjela žrtva nije dobila.
Bakira Hasečić

Još jedno nasljeđe Tribunala trebalo je biti i adekvatno obeštećenje žrtava, ali toga nema, niti država na tome ozbiljno radi, kaže predsjednica Udruženja Žene žrtve rata Bakira Hasečić.

"Bilo kakvu reparaciju, obeštećenje, do danas nijedna preživjela žrtva nije dobila. To je neshvatljivo kad znamo koliko se uloži u jednog ratnog zločinca prilikom njegovog suđenja, do konačne presude, njegovoj porodici, sa druge strane, koja se podržava, veliča, djeca se školuju, rješavaju se stambena pitanja, mnogo koječega. I ponovo ću danas ponoviti da je bolje biti ratni zločinac nego žrtva i član porodice ubijenih. Isto tako, preživjele žrtve i svjedoci trebali su Haškom tribunalu, kao i Sudu BiH, dok su na sudu, a kad napuste sudnicu, oni postaju ničija briga", konstatuje Nasečić.

Poruka žrtava nakon što Tribunal zatvori vrata je da se nastavi s procesuiranjem, ali još važnije - s prihvatanjem presuđenih činjenica. Bez međusobnih plašenja, širenja mržnje i korištenja žrtava za vlastitu dobrobit.

11.12.2017.

KOMEMORACIJA PRALJKU, BEZ SUCUTI ZA ZRTVE

Komemoracija Praljku, bez sućuti za žrtve


Ministar hrvatskih veterana Tomo Medved na komemoraciji ratnom zločincu u dvorani "Vatroslav Lisinski"


Ministar hrvatskih veterana Tomo Medved na komemoraciji ratnom zločincu u dvorani "Vatroslav Lisinski"
////////////////////////////////////

U zagrebačkoj koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski" održana je komemoracija za haškog osuđenika Slobodana Praljka, koji je u sudnici Tribunala izvršio samoubojstvo nakon što je pravomoćno osuđen za ratne zločine nad Bošnjacima. Dva ministra i jedan potpredsjednik Sabora bili su u publici, a nitko od govornika nije izrazio sućut za žrtve.

Dvije tisuće ljudi u dvorani, dvjestotinjak na hodnicima dvorane i pedesetak pred dvoranom nazočilo je komemoraciji za haškog osuđenika, jednog od lidera tzv. "Herceg-Bosne", Slobodana Praljka u organizaciji nevladine veteranske udruge „Hrvatski generalski zbor“. Najavljene prometne gužve nije bilo, a za vrijeme komemoracije su gradski komunalci sa središnjeg zagrebačkog trga uklonili Praljkovu sliku s natpisom „Junak“ i svijeće koje su tamo građani palili.

Svijeće i plakat sa likom Praljka na trgu su stajale desetak dana
Svijeće i plakat sa likom Praljka na trgu su stajale desetak dana

U publici su bili ministar hrvatskih veterana Tomo Medved, ministar obrane i umirovljeni ratni general Damir Krstičević, potpredsjednik Sabora Milijan Brkić, brojni umirovljeni politički veterani Hrvatske demokratske zajednice (HDZ)poput Vladimira Šeksa i Luke Bebića, desničarska turbofolk zvijezda Marko Perković Thompson…. Praljkove obitelji nije bilo, govornici su o njemu govorili u superlativima, i nitko od njih nije izrazio sućut za žrtve zbog kojih je Praljak u Hagu osuđen. Žrtve je – u drugačijem kontekstu - spomenuo umirovljeni general i sin prvog hrvatskog predsjednika Miroslav Tuđman.

„Praljkov zadnji čin u haškoj sudnici nije bio teatralna gesta, bijeg od odgovornosti za svoje čine, niti gesta kukavice. Praljak i ostali osuđeni su za zločine koje nisu zapovijedili, koje nisu mogli spriječiti i za koje nisu znali“, kazao je.

„Dosljedan u svojoj etičkoj beskompromisnosti, general Praljak je s prezirom odbacio nepravednu presudu. Politički i zapovjedni vrh Hrvata 'Herceg-Bosne' nije ni bio optužen da je osobno počinio zločine ili da je zapovijedio zločine. Nitko od njih nije zanijekao da su i od strane Hrvata počinjeni zločini. Zato je presuda jednako nepravedna prema žrtvama koje nisu dobile zadovoljštinu, jer nisu osuđeni zločinci koji su počinili zločine.“

Komemoraciju je u ime organizatora zaključio umirovljeni general Pavao Miljavac, nazvavši među ostalim Praljka hrvatskim vitezom, a njegovo postavljanje na funkciju načelnika Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane (HVO) krunom njegove karijere.

„Na žalost, ta dužnost postala je njegov najveći krimen u očima onih koji žele prekrajati povijest i koji – zanemarujući činjenice – žele narediti što je istina. Opet mu nisu mogli oprostiti – ovaj puta što je uspješno konsolidirao obranu hrvatskog prostora i onemogućio dalji prodor agresora. Nisu mu mogli oprostiti što je pokazao da Hrvati mogu iskazati humanost i prema neprijatelju pa je svojim autoritetom general Praljak omogućio prolazak konvoja UNHCR-a prema istočnom Mostaru, čime su u velikoj mjeri umanjene patnje stanovnika na tom prostoru.“

Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatska minutom šutnje na zagrebačkom Trgu francuske republike javno komemorira žrtve ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Programski direktor Inicijative Mario Mažić o komemoraciji Praljku za radio Slobodna Europa kaže:

Zabrinjavajuća pojava ljudi iz vlasti na komemoraciji: Mario Mažić
Zabrinjavajuća pojava ljudi iz vlasti na komemoraciji: Mario Mažić

„I dalje je prilično obeshrabrujuće da smo tamo vidjeli i predstavnike vlasti i mnoge istaknute ljude iz hrvatskog društva koji su u tome sudjelovali, ali čini mi se da je malo koga iznenadio takav odaziv.“

Komemoracija žrtvama ima poruku da uz one u hrvatskom javnom prostoru koji komemoriraju osuđene ratne zločince, postoje i oni koji komemoriraju njihove žrtve.

„Naravno, to je svojevrstan odgovor na ovu atmosferu u našem društvu nakon presude gdje je čak i nakon pravomoćne presude nastavljena politika poricanja zločina i politika poricanja odgovornosti za ove žrtve“, poručio je Mažić.

11.12.2017.

HRVATSKA VLADA I HDZ NE PRIZNAJU HASKI SUD

KOMEMORACIJA PRALJKU POTVRDILA: Hrvatska Vlada i HDZ ne priznaju Haški sud

Gordan Duhaček s portala „Index“ još jednom je razgolitio raslojenost hrvatske desnice, u kojoj su još uvijek brojčano nadmoćni oni koji istinu vide drugačije od Haškog suda




KOMEMORACIJA PRALJKU POTVRDILA: Hrvatska Vlada i HDZ ne priznaju Haški sud

Već se neko vrijeme u javnosti raspravlja o tezi kontrolira li predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, koji je ujedno i premijer, vlastitu stranku i vladajuću većinu u saboru. Nakon današnje komemoracije osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Lisinskom posve je razvidno da Plenković nema neprijeporan autoritet u HDZ-u, pa ni među članovima vlastite vlade iz svoje stranke. Njegova navodno proeuropska politika i prihvaćanje haške presude hercegovačkoj šestorci, iako s odgodom od par dana, očito nisu općeprihvaćeni stav unutar HDZ-a i hrvatske vlade, o čemu svjedoči nazočnost niza istaknutih HDZ-ovaca na današnjoj komemoraciji u Lisinskom.


Treba odmah naglasiti kako tu nije riječ o uobičajenim unutarstranačkim neslaganjima i demokraciji nego o fundamentalnim razlikama u osnovama demokratskog poretka i pravne države. Plenković je ipak odlučio iskazati poštovanje odluci suda i koliko-toliko distancirati se od jednog osuđenog ratnog zločinca, što Slobodan Praljak neprijeporno jest, dok se niz istaknutih HDZ-ovaca tome otvoreno i direktno javno suprotstavlja. 

Za Miroslava Tuđmana osuđeni ratni zločinac je "ljudina"

Plenkovićev zamjenik u stranci i potpredsjednik sabora Milijan Brkić već je izjavio da su u Haagu osuđeni nevini ljudi, te doveo u pitanje presudu, a svoj je stav potvrdio i dolaskom na komemoraciju u Lisinski. Bio je tu i istaknuti saborski zastupnik HDZ-a Miroslav Tuđman, sin prvog predsjednika stranke kojemu je Plenković polagao vijenac na grob prije dva dana i pjevao laude. Bio je u Lisinskom i Plenkovićev ministar branitelja Tomo Medved, njegov politički kreator Vladimir Šeks, član predsjedništva stranke. 

Dapače, Miroslav Tuđman je u govoru izrekao da je osuđeni ratni zločinac bio “ljudina” te nastavio: “Ni u jednom trenutku nije htio živjeti kao ratni zločinac, jer to nije bio. Njegova presuda je uvreda za svaku pravdu. To je teatar apsurda." Tuđman, kojega je HDZ postavio na istaknutu poziciju u saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, u svom je govoru u nekoliko navrata poručio kako je haška presuda bila nepravedna, a suđenje "izrežirano".


Na komemoraciji ratnom zločincu bili su i HDZ-ovci poput Josipa Đakića, Luke Bebića, Andrije Hebranga i niz drugih manje poznatih članova stranke, a u zadnji trenutak se na komemoraciju ušunjao i potpredsjednik vlade i ministar obrane Damir Krstičević. 

Plenković je maneken za izlog, HDZ-om se upravlja iz skladišta

U ovom trenutku nema razloga očekivati da će itko od spomenutih HDZ-ovaca, na visokim pozicijama u vladi i u saboru, biti ikako sankcioniran zbog odavanja počasti jednom osuđenom ratnom zločincu. Oni su svi Plenkoviću pokazali srednji prst, a on se pravi da ga ne vidi. I baš to pokazuje da premijer i predsjednik HDZ-a nema kontrolu ni nad svojom vladom, ni nad strankom koju formalno vodi. 

Plenković je zapravo tek koliko-toliko svijetu prihvatljivi maneken čija je funkcija uljepšavati izlog vlade i HDZ-a, dok optuženom zločinačkom organizacijom upravlja daleko moćnija ekipa iz skladišta, inače skrivenija od očiju javnosti. Na komemoraciji ratnom zločincu Praljku su zauzeli prve redove i govornicu, minglali se i s drugim osuđenicima za ratne zločince poput Darija Kordića i Mirka Norca, poslavši Plenkoviću poruku kako je jedino što mu preostaje da šuti i trpi. Brkić, Medved, Tuđman Junior i ostali jasno su pokazali da ne poštuju presudu Haškog suda, istog onoga čije je osnivanje podržao Franjo Tuđman i čiji je rad HDZ godinama podržavao. 

Unatoč njegovoj bahatoj izjavi da on “može što hoće”, istina je zapravo drugačija: Plenković je ograničen i očekivanjima EU-a i prijetnjama iz HDZ-a. Za razliku od njega, Vaso Brkić je onaj koji može što hoće, kako je danas u Lisinskom i spremno demonstrirao.

11.12.2017.

VEDRANA RUDAN : KRVAVI AFTERPARTI

Vedrana Rudan : Krvavi afterparti



Naša predsjednica je ovih dana u Njujorku rekla kako ne postoji “kolektivna krivnja”. Gospođa je željela naglasiti kako u BiH jesu neki Hrvati klali Muslimane, palili im kuće, ubijali dječicu, masakrirali ih u logorima, možda je neka od silovanih pa ubijenih malih Muslimanki sanjala da će trenirati klizanje na ledu…

Piše : Vedrana Rudan (Rudan.info)

Gospođa je željela naglasiti da su  to radili “neki” i “oni”, a nikako “mi” . General Praljak je u čitavoj priči bio posebno nevin, da nije bio posebno nevin ne bi ispio otrov.

Stara priča naših političara. Ni ja ni nitko m o j nismo ranih devedesetih naoružani do zuba puštali krv nevinim ljudima što nikako ne znači da se ne stidim činjenice da su tamo bijesno orgijali pripadnici “moga” naroda. Mogu pobjeći od odgovornosti ali ne mogu od užasa koji osjetim svaki put kad na fotografiji iz hrvatske “slavne” povijesti vidim kostur u koncentracijskom logoru u Dretelju.

Ta me slika proganja i proganjat će me dok budem živa. Zato jer sam kći, majka, baka. Netko je u BiH u ime mojih roditelja, u moje ime, u ime moje djece i unučadi silovao djevojčice, pa ih klao, pa bacao u jame pokraj puta u kojima su već ležala mrtva tijela nevinih ljudi.

U to su vrijeme u BiH gorjeli mnogi krovovi u moje ime, ljudi su u logorima pili vlastiti urin da ne bi umrli od žeđi, u moje ime, a onda bi im neki “Hrvat” kundakom razvalio glavu. U moje ime. Jesam Hrvatica, nisam odgovorna. Pa ipak, stidim se. I sramit ću se do smrti iako “nema kolektivne odgovornosti”.

Sutra će moj glavni grad postati koncentracijski logor za sve nas Hrvate i Hrvatice koji se stide. Država je nekakvim strašnim spodobama platila autobuse da bi tko zna iz kojih divljistana stigli u Zagreb. Naravno da će tamo biti i Zagrepčana i Zagrepčanki, nemojmo se zavaravati. U Hrvatskoj nisu samo “Rvatine” problem. Sve će im biti plaćeno. Ja ću im to platiti. I parkirališta i najam Dvorane Lisinski koja će sutra galopom ući u fašističku povijest Hrvatske. Pjevat će se u Dvorani i izvan nje u slavu zločina i zločinaca i zločinca. Svi će tamo biti za novo klanje spremni, ako Bog i Hrvati to budu od njih tražili. Ne znam što će od te rulje Bog ikad tražiti, ja, Hrvatica,  gnušam se i njih i njihovog generala.

Izrodi! Sutra nećete tuliti u moje ime, prekosutra nećete ubijati u moje ime.  Ni silovati nećete u moje ime. Vaš general, pravomoćno osuđeni zločinac, bio je čovjek koji je tražio da na onaj svijet bude ispraćen u miru. To je bila njegova posljednja želja. Svi vi koji ćete sutra biti tamo, svi vi fašisti i zločinci valjda ste i katolici? Ne kažem da to uvijek ide u paketu, često je išlo. Ako jeste katolici onda znate da se mora poštovati pokojnikova posljednja želja. I na generala ćete hraknuti opsjednuti mržnjom i potrebom da najstrašnije zločine prikažete kao borbu za jedinu vam Hrvatsku.

Još mi nije jasno hoće li se sutra u Zagrebu okupiti Hrvatska ili “Hrvatska”. Ipak, možda sam u krivu, nekako vjerujem da sutra ni u Lisinskom ni pred Lisinskim Hrvatske neće biti. Tamo će poput vukova žednih krvi zavijati nakaze u uniformama, mantijama i civilu spremne za Dom krenuti u nova klanja. Bespomoćna sam.  Iza njih stoji Država. Vlast. Sabor. Plenković i njegova razbojnička klika.

“Nema kolektivne odgovornosti”, reče ona u Njujorku. Nema je? Da je zaista nema netko bi sutra u mračnom, smrdljivom Zagrebu zapalio svijeću i pustio suzu za sve nesretnike koje pobiše zvijeri u čiju će slavu sutra pjevati zvijeri. Ni mene tamo neće biti.

BOJIM SE.

11.12.2017.

"DRAGAN COVIC JE VODIO ZAROBLJENIKE IZ LOGORA HELIODROM U 'SOKO', I TAMO, IH..."

ŠOKANTNA TVRDNJA SULJE KMETAŠA: "Dragan Čović je vodio zarobljenike iz logora Heliodrom u 'Soko', i tamo ih..."

Predsjednik Saveza logoraša HNK Suljo Kmetaš smatra da procesuiranje ratnih zločina pred pravosudnim organima neće biti jednostavan proces, zbog uticaja politike na rad bh. pravosuđa...



ŠOKANTNA TVRDNJA SULJE KMETAŠA: 'Dragan Čović je vodio zarobljenike iz logora Heliodrom u 'Soko', i tamo ih...' - 3

ŠOKANTNA TVRDNJA SULJE KMETAŠA: 'Dragan Čović je vodio zarobljenike iz logora Heliodrom u 'Soko', i tamo ih...' - 2

ŠOKANTNA TVRDNJA SULJE KMETAŠA: 'Dragan Čović je vodio zarobljenike iz logora Heliodrom u 'Soko', i tamo ih...' - 3


"... Član Predsjedništva BiH Dragan Čović vodio je zarobljenike iz logora Heliodrom u 'Soko' i tamo ih izrabljivao i maltretirao. Svi znamo da su tamo tužioci i sudije iz reda hrvatskog naroda koje je postavio Dragan Čović.

 

Stoga mislim da će taj proces ići teško", poručio je Kmetaš na konferenciji za novinare koju je organizovalo Udruženje logoraša i žrtava rata u BiH povodom okončanja rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

 

Kmetaš se referisao na zahtjev koji je aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović u junu 1993., kao generalni direktor preduzeća "Soko" iz Mostara, uputio Josipu Praljku, tadašnjem zamjeniku upravitelja logora Heliodrom, a u kojem je naveo da se "za potrebe Zrakoplovne industrije 'Soko Mostar' omogući izuzimanje deset zatvorenika, a sa ciljem obavljanja određenih poslova"

 

(Vijesti.ba) 

11.12.2017.

SVJEDOCANSTVO IZ KONCENTRACIONOG LOGORA DRETELJ

Svjedočanstvo iz koncentracionog logora Dretelj : Slomili su hiljade kostiju, uništili hiljade bubrega i niko nije izašao normalan



Esad Boškailo i Julia Lieblich autori su knjige Wounded I Am More Awake – Finding meaning after terror (“Vanderbilt University Press”, 2012), koja će se uskoro u prijevodu s engleskog naći i na našem govornom području.
Dr. Esad Boškailo rodom je iz Počitelja, a danas živi u SAD-u, gdje je uspješan ljekar i univerzitetski profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Feniksu (Arizona). U periodu od 1993. do 1994. godine, čitavih godinu dana, proveo je kao zatočenik u hrvatskim koncentracijskim logorima. Kao i hiljade drugih zatočenika, prošao je nezamislive torture u Dretelju, Kasarni Čapljina, Gabeli, Rodoču (Mostar), Silosu (Čapljina) i Ljubuškom. Ovo je dio njegovog ukoričenog svjedočanstva iz koncentracijskog logora Dretelj.

13. jula 1993. sve se promijenilo. Hrvatsko vijeće obra ne pretrpjelo je ogromne gubitke protiv Armije Re publike Bosne i Hercegovine na bojnom polju. Ujutro su logoraši tražili od stra žara da ih puste iz hangara kako bi mo gli urinirati u kanale. Ali stražari ne bi otvarali vrata, tako da su ljudi morali mokriti u hangaru. Neki su toliko ožed njeli da su pili sopstveni urin. Kad su stražari upali tražeći jednog od zarobljenika, svi su bili uplašeni. Odveli bi čovjeka napolje i rekli mu da leži na podu deset do petnaest minu ta, dok se njegova koža ne bi zalijepila na asfalt, a mora da je bilo 45 stepeni Celzijevih.

Boškailo je sjedio napolju, bio je je dan od mirnijih dana. Vidio je da mu se približava hrvatski čuvar. Bio je u pede setim godinama života, jedan od njegovih pacijenata koji je radio na pumpi u njegovom gradu. U prošlosti su se znali i  neobavezno družiti, a posjećivali su se i u svojim domovima. Logorski stražar je sada bio šutljiv, ali mu je predao pa ket pun smokava i grožđa, delicije koje biste poklonili dobrom prijatelju.

Nekadašnji poznanik i kućni prijatelj inače je izbjegavao kontakt, ako bi ga Boškailo pozvao po imenu, on bi skretao pogled. Međutim, jednom prilikom ga je pozvao imenom i stražar je počeo plakati. Stražar u koncentracionom logoru plakao je zbog njega. Boškailo bi zasigurno plakao s njim, ali na onoj žegi i muci više nije imao suzu koju bi mogao iz sebe iscijediti. Tri dana je prošlo nakon hrvatskih vojnih gubitaka na bojištu, a stražari nisu dozvolili zatvorenicima da napuste hangar. Nisu imali ni vode ni hrane, a temperatura je sve više rasla. Onda je počela pucnjava.

U prvi tren činilo se da rafali dolaze iz nekakve nigdine, no logoraši su ubrzo shvatili da su stražari izvana započeli mitraljesku paljbu po hangaru. Muškarci su instinktivno legli potrbuške i dohvatili prvo što im se našlo pri ruci. Pokrivali su glave plastičnim vrećicama u kojima se nalazio donji veš i majice, kao da će to zaustaviti metke koji su fijukali na sve strane. Hamo se nalazio lijevo od Boškaila i dobio je dva metka u glavu, a Sejo je ležao na drugoj strani i bio je pogođen u rame. Zatim je počela vriska od bolova, krv je liptala na sve strane, a pucnjava se iznenada zaustavila.

Logoraši su brzo reagirali da zaštite svoje ranjene sapatnike te su dekama pokrili ranjenike kako bi ih prikrili od stražara koji su stajali na ulazu u hangar. Neki od logoraša su u koncentracijski logor dovedeni direktno iz vojnih jedinica, pa su kod sebe imali komplete prve pomoći i zavoje. Boškailo je imao grickalicu za nokte, neko je donio upaljač kojim su sterilizirali ovaj priručni hirurški alat. Jedan po jedan, ranjenici su do njega oprezno dopuzali ili bi ih neko nosio, a on bi im iz rana golim rukama vadio krhotine metaka. To nije bilo teško jer su muškarci bili doslovno kost i koža.

Teže ranjenike bi obrađivao noću, neko bi ga zakrio pokrivačem, a drugi bi držao upaljeni upaljač da bi Boškailo mogao operisati te žiletom i grickalicom za nokte vaditi metke iz njihovih izmučenih tijela. Po danu Boškailo više nije imao sna- ge da se kreće. Vrućine su bile nesnosne, a malu i veliku nuždu obavljao je pod sebe, na mjestu gdje je ležao. U početku se za to koristio jedan ugao, ali kasnije, onemoćali od vrućine i boli, to više nije bilo moguće. Više niko nije imao snage nizašta. Niko!

Četvrti dan stražari su donijeli šezdeset litara vode koje je trebalo biti podijeljeno na šest stotina ljudi. Boškailo je apelovao da svoje gutljaje doziraju, da piju polako kako bi izbjegli tjelesni šok i štetne nus- pojave. Nisu svi poslušali. Jedan je ispio naiskap i srušio se kao pokošen. A onda je ponovo počela pucnjava… Sve ispočetka, a Boškailo je u stanju transa od iznemo glosti nastavio operisati.

“Znate li koliko je ljudi ubijeno u Dretelju?

Ne mogu vam reći koliko. Slomili su hiljade kostiju, uništili hiljade bubre ga. I niko nije izašao normalan.” “Znam da to nije bio Aušvic. Ne želim da neko uporedi Dretelj s Aušvicom, ali ko kaže da je samo Aušvic primjer za nezamislivi teror nad čovjekom?

Da li nam treba neki novi Aušvic da bi svijet reagirao?

RAZUMIJEVANJE LOGORAŠA IZ DRETELJA S LOGORAŠIMA IZ AUŠVICA

Nekoliko godina nakon što sam izašao iz koncentracijskog logora, upoznao sam muža i ženu koji su preživjeli Aušvic. Bez puno priče, mi smo odmah uspostavili neku tajnu vezu i razumijevanje. Kada smo napokon propričali, činilo se kao da se oduvijek poznajemo.

Željeli su znati sve o mojem iskustvu života u koncentracijskom logoru. Zanimali su ih detalji koji su poznati logorašima: jesmo li imali toalete u barakama, koliko su nam vremena dali da jedemo supu, od kojih smo bolesti obolijevali, jesu li stražari po noći upadali i tukli logoraše, jesmo li znali da će nakon prozivke nečijeg imena taj biti i pogubljen…
Nikada me nisu pitali: “Je li bilo strašno?”

(Kliker.info-Stav)

10.12.2017.

IGK UPOZORAVA : OFANZIVNI I PLANSKI POKUSAJI ANTIBOSANSKE KOALICIJE U SJEVERNOJ AMERICI

IGK upozorava : Ofanzivni, organizovani i planski pokušaji antibosanske koalicije u Sjevernoj Americi



Srbija i Hrvatska nikada nisu priznale, teritorijalni integritet, politički subjektivitet i suverenitet države BiH. To nepriznavanje je matrica antibosanske politike koja se prije svega ogleda u nametanju antibosanske teorije i prakse da su u BiH suvereni narodi, a ne da je suverena država BiH, podjeli državne imovine na entitete i vlastitim naoružavanjem.

Deklaracija o srpskom narodu i najavljena deklaracija o hrvatskom narodu pokušavaju kroz afirmiciju principa suverenosti naroda u odnosu na suverenitet države, dovršiti ono što se nije završilo u agresiji i genocidu, podjela BiH. Na toj matrici se vaspitaju mlade generacije o BiH kao nemogućoj državi.

Navedena antibosanska kampanja se sve više prenosi u dijasporu, posebno sjevernoameričku dijasporu. Radi se o ofanzivi udružene antibosanske politike, posebno eskalirane, nakom ovogodišnje sjednice Generalne skupštine UN,  putem osnivanja raznih paradiplomatskih predstavništava, ilegalnih organizacija i zajednica. Za paradiplomatske udružene antibosanske politike i prakse, najodgovornija je država BiH, ali odgovorni smo i mi – bosanskohercegovački državljani koji statusom i porijeklom, s vanjske strane – iz dijaspore, posebno iz Sjeverne Amerike, moramo i hoćemo zaštititi interese bosanskohercegovačke države.

Udružena paradiplomatska, antibosanska koalicija, koja je za mjesto svog udruženja, ne slučajno, izabrala teren Sjeverne Amerike,  proturječi svojoj bosanskohercegovačkoj državi koju zapravo ne prizna, a navodno diplomatski predstavlja, ali i  proturječi i općim, univerzalnim principima ljudskih prava i sloboda, demokratije i međunarodno priznatih konvencija. Matrica antibosanskog djelovanja je prije svega usmjerena na takozvanom ekstremizmu i radikalizmu Bošnjaka.

Antibosanska matrica je toliko jaka da pojedini, dovoljno ne informisani sjevernoamerički akademski i drugi krugovi, počinju manje vjerovati u historijske i naučne dokaze o bošnjačkm faktoru kao faktoru očuvanja ne samo BiH, već i Evrope, faktoru koji je svoj narodni kredo gradio ne samo priznavanjem, poštovanjem i prihvatanjem drugog i drugačijeg, već i zaštitom drugog i drugačijeg.

Navedena antibosanska koalicija sarađuje sa onim djelatnicima u diplomatiji BiH koji ruše vlastitu državu, a pritom niko ih ne sankcionira niti procesuira. Rušitelji BiH su zauzeli mjesta u diplomatiji koja zapravo nije državna diplomatija. Takva diplomatija detaljno demontira BiH na veoma važnom i osjetljivom polju diplomatije.

Bosanskohercegovačka dijaspora, posebno u Sjevernoj Americi, mora mnogo jače ostati na liniji budnog motrenja zaštite bosanskohercegovačkog interesa. Zalažući se za mir, istinu, pravdu, ljudska prava i slobode definitivno treba odbaciti protagoniste antibosanske politike i prakse. Mlade generacije u dijaspori treba učiti o vrijednostima BiH, vrijednostima mira i slobode, vrijednostima kulture sjećanja, vrijednostima istine i pravde, ali i o kontinuiranoj antibosanskoj kampanji.

Jedan od najvažnijih ciljeva intenzivne antibosanske kampanje u Sjevernoj Americi je pokušaj da se potpuno promijeni karakter agresivno genocidnog rata na BiH. Planski se pokušava sakriti ono što je nauka davno dokazala, a presude internacionalnih sudova potvrdile, a to su: na RBiH izvršena je oružana agresija, na teritoriji nezavisne i međunarodno priznate RBiH, članice UN, nad njenim građanima, posebno Bošnjacima, izvršen je zločin genocida.

Radi se o ofanzivnom, organizovanom i planskom pokušaju antibosanske koalicije u Sjevernoj Americi u negiranju i prekrajanju navedenih naučnih i sudskih činjenica. Na ovako radikalno negiranje sudske i naučne istine, što je u principu negiranje međunardne pravde i međunarodnog prava ali, i međunarodno priznate bosanskohercegovačke države u Sjevernoj Americi, potreban je jasan odgovor bosanske udružene koalicije u matici i dijaspori, navodi se u saopštenju Instituta za istraživanje genocida, Kanada {IGK}

(Kliker.info)

10.12.2017.

KO SMO MI BOŠNJACI?

Autor odgovara na pitanje


KO SMO MI BOŠNJACI?

Autor: Daniel Toljaga

Objavljeno: 12. October 2015.
Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
Bosna i Bošnjaci se prvi put spominju u 10 stoljeću u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) . Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Porfirogenet naziva Bošnjake “Dobri Bošnjani.” Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Kroz historiju u srpsko-hrvatskim prijevodima originalnih izvora, manipuliranje lingvistike i negiranje postojanja Bošnjaka i Bosne postaje norma kroz pristrasna tumačenja prošlosti.

Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.

Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.

Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.

Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”

Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
“Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.”


Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe”", (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”

“….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”

U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
“Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.

Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.

Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”

Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.

U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

Savez komunista uveo je za nas termin Musliman umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimilirao u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije.

Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’

Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…

Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.

Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.

To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.

Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.

To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”
10.12.2017.

IVICA DJIKIC : DJAVO U HAGU

Ivica Đikić : Đavo u Hagu


.


Najpametniju rečenicu neposredno nakon izricanja presude hercegbosanskoj šestorki i samoubojstva Slobodana Praljkaizrekao je jedan bosanskohercegovački novinar koji je za portal Index.hr kazao da bi sada svi trebali o tome šutjeti, šutjeti i šutjeti.

Piše : Ivica Đikić (Portalnovosti)

Naravno, izjava sadrži dozu cinizma jer su se, sasvim predvidivo, o tome svi raskokodakali i još kokodaču. U bošnjačkom dijelu Bosne i Hercegovine pozdravljaju presudu hrvatskoj šestorki i to, razumije se, s pravom, mada ne bi bilo zgorega da se čuo i pokoji glas više da je i na bošnjačkoj strani bilo ratnih zločina.

U Hrvatskoj, očekivano, obratna slika. Iz državnog vrha stigao je poneki stidljiv glas pijeteta za bošnjačke žrtve hrvatskih zločina, ali je to praktički u istom dahu poništeno orkestriranjem masovne histerije u zemlji i u hrvatskom dijelu BiH. Ta histerija čak je za dobar broj decibela nadrasla onu kada je u Haagu izrečena osuđujuća presuda generalu Anti Gotovini, što je jasno svjedočanstvo kako je vlada Andreja Plenkovića (ovaj put u punoj suglasnosti s predsjednicom Grabar Kitarović) daleko ispod razine elementarne pameti i hrabrosti SanaderKosoričine vlade. Njoj nije padalo na pamet izglasavati saborske izjave kojima se praktički odbacuje presuda hercegovačkoj šestorki, što sada nailazi na zgražanje prestižnih svjetskih medija pa i Bruxellesa, kojem Haag nije u užoj nadležnosti.

I kamo sreće da je to sve. Jer ovo po svemu sliči na organizirani povratak u ledeno doba tuđmanizma, što je simbolički uprizoreno time da je Vesna Pusić i sada kao i prije petnaestak godina ostala usamljena u tvrdnji da je hrvatski državni vrh izvršio agresiju na BiH. SDP je i ovaj put napunio gaće od straha da se s time složi (doduše, odbio je sudjelovati u izglasavanju spomenute saborske izjave i u minuti šutnje za Praljka), čak su iz njegovih redova došle bijedne izjave da je Haag, sankcionirajući hrvatsku agresiju i navodno abolirajući srbijansku, pokazao da ga nije trebalo ni osnivati.

Eh, koliko je tu kukavičkog manipuliranja! Tvrdnja da je Hrvatska proglašena agresorom, a Srbija oslobođena takve krivnje nije, razumije se, točna prije svega zato jer je Beogradu natovarena krivnja za udruženi zločinački pothvat u presudi Milanu Martiću. Ali najviše zato, to se u Zagrebu i Mostaru sljepački odbija vidjeti, što je u Haagu završio praktički čitav politički i državni vrh Srbije i Republike Srpske. Hej, čitav! A što se u Haagu dogodilo hrvatskoj strani? Pa, dogodilo se to da nijedan Hrvat iz Hrvatske nije osuđen pred ovim Tribunalom. I to, bez brige, nije moglo biti slučajno.

Ako su Hrvati iz Hrvatske bili za Zagreb predragocjeni da im se sudi u Haagu (Ivica Račan pustio je Gotovinu da pobjegne, a za Mirka Norcaisposlovao da mu se sudi kod kuće), Hrvati iz BiH bili su, naprotiv, toliko bezvrijedni da ih se izručilo kao cjepanice, cijelu hrpu. I tu slijedi krešendo ove zajedničke, SDPHDZ-ove crne komedije. Hrvate iz BiH se kao topovsko meso slalo u Haag i tako izmirivalo račune s međunarodnom zajednicom, da bi ih se sada tretiralo kao mitske vitezove, a Praljka, koji se teatralno ubio, kao ultimativnog junaka.

Kakav vražji junak?! Nijedan haški osuđenik ne zaslužuje da tako bude nazvan, jer je to najteža moguća uvreda žrtvama koje su za sobom ostavili, a ako ćemo već o herojstvu, zar njega nije bilo više kod Milana Babića? I on se ubio u Haagu, ali uz javno priznanje da osjeća ‘sramotu i kajanje’ za ono što je učinio te uz tešku optužbu Miloševića, ne spominjući ga poimence, za smrt nevinih ljudi samo zato ‘što su Hrvati, a ne Srbi’. Za razliku od njega, Praljak nije pokazao nimalo kajanja pred ‘prezira’ vrijednim Tribunalom, a čak više od sebe branio je hrvatsku službenu vlast, to će reći Tuđmana, da nisu krivi ni za kakav zločinački pothvat u BiH.

Ukratko, navodno efektni režiser svoje smrti bio je zapravo samo sitni epizodist u smrtonosnoj predstavi glavnih igrača u Zagrebu, koji nije bio u stanju ne samo moralno se od njih distancirati, nego ni shvatiti što su oni u BiH napravili. A bilo je jasno da jasnije nije moglo biti. U presudi Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću izostala je ratna poveznica s Beogradom naprosto zato što je Milošević bio prepredeni šutljivac koji je vukao konce iz pozadine, ali nigdje nikada nije spomenuo ni ‘v’ od Velike Srbije i slične stvari. Nasuprot tome, Tuđman je bio samoljubivi lajavac koji je snimao zatvorene sastanke kojima je predsjedao, uvjeren da je riječ o epohalnim istupima i vjerojatno je bio potajno zainteresiran da budu objavljeni, što se nedugo poslije njegove smrti i dogodilo. Pa smo tako mogli čitati njegove izjave ovakvog tipa: ‘Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata.

Komunisti su je izmislili poslije Drugog svjetskog rata, čak su Muslimane proglasili nacijom, zato da bi tobože riješili suprotnosti između srpskog i hrvatskog naroda.’ Govorio je i ovako: ‘Naš cilj od početka nije bio održanje BiH kakva je danas. To hrvatskoj politici u biti ne odgovara, jer bi na taj način neprestano bila frustrirana demografskim i teritorijalnim gubitkom u BiH. Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku.’ Govorio je i ovako: ‘Perspektiva suverenosti BiH nema nikakvog izgleda. Čak kada bi se mogla održati Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Hoćemo li uspostaviti granicu između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku, ili ovaj Hrvat tamo.’

Kada su transkripti s ovim i ovakvim izjavama objavljeni, tuđmanoidni histerici digli su, razumije se, galamu, ali ne zbog onoga što je u njima sadržano, nego zato što je to objavljeno; Vladimir Šeks ovih dana čak optužuje Stipu Mesića da je kriv za presudu hercegovačkoj šestorki, a indirektno i za smrt Slobodana Praljka. Jadne li logike čovjeka koji, je li, malo drukčije misli kada je riječ o objavi njegovih udbaških dosjea. Želi li Hrvatska postati normalna zemlja, ove transkripte baš je trebalo neizostavno objaviti i u tom smislu Mesićevo ‘dilanje’ njima nije bilo nikakav izdajnički nego, naprotiv, duboko patriotski čin. Zato i ja osobno nemam baš nikakav problem da ovdje javno priznam (i dragovoljno se prijavim saborskom povjerenstvu koje zahtijeva Josip Klemm) da sam svojedobno bio neka vrsta ‘oficira za vezu’ preko kojeg je dio tih transkripata završio na stranicama ‘Feral Tribunea’. Jer to je jednostavno trebalo napraviti.

Trebalo je napraviti iz jednostavnog razloga jer je tzv. Herceg-Bosna bila jedina država poslije Drugog svjetskog rata koja je u svoje osnivačke papire, pisane uz obilnu pomoć iz Zagreba, unijela odredbu da državne dužnosti mogu obavljati samo ljudi hrvatske nacionalnosti. Za sve one koji i danas podržavaju stvaranje takve nacifašističke države, Haag je, naravno, đavolsko sudište i najveće zlo. Za nas ostale je obratno. Đavao je u Haagu sjedio na optuženičkoj klupi, a ne za sudskim stolom.


Noviji postovi | Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
49656175

Powered by Blogger.ba