Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

18.11.2017.

MARKO TOMAS : "NAROD JE, JEBIGA, STOKA. TO SE UVIJEK IZNOVA POKAZUJE ISTINOM"

Marko Tomaš : “Narod je, jebiga, stoka. To se uvijek iznova pokazuje istinom”

Novembar 17. 2017


Pjesnik Marko Tomaš, rođen je u Ljubljani 1978. godine. Jedan je od pokretača i urednika mostarskog časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao u BH Danima, Glasu Istre i Feral tribuneu. Vodio je kultnu splitsku knjižaru UTOPIA. Novinar je portala Žurnal.

Poeziju i prozu objavljivao je u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj periodici, a pjesme su mu prevođene na talijanski, poljski, francuski, njemački i engleski jezik. Živio je, studirao i radio u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Trenutno živi i radi u Mostaru.

Marko Tomaš nedavno je boravio u Banjaluci gdje je promovisao svoju novu zbirku poezije „Regata papirnih brodova“. Njegova poezija govori o problemima društva, o onome što boli ljude, a ne znaju kako da to kažu.  Riječ je o društveno angažovanoj poeziji, a Marko kaže da je svaki pokušaj komunikacije angažman na ovaj ili onaj način, ali druga je priča koliko smo svjesni te akcije.

„Meni je bitno makar i na silu iskazati sve što mislim i sve što me muči. Jer želim stupiti u komunikaciju čist, jasan, izvan sive zone u koju se sve pokušava strpati. Čak i eskapizam je politički čin, jasna politička izjava. Želim biti zvan svega ovoga“, kaže Tomaš za BUKU.

Reakcije na njegovu otvorenu društvenu kritiku su različite, ali to je cijena onog što radi i Marko je, kaže, spreman na to.

„Znaš, puno ljudi koji pišu isključivo o politici često se žali na prijetnje i slično. Zamislite kako je onda kada pišete o nogometu, zamislite kako reagiraju i što vam sve pišu navijači. Ali to je cijena toga čime se bavim. Katkad namjerno provociram. Najterati ljude da misle svojom glavom, da se naljute je već velika stvar jer smo nakon svega što se događalo ovdje zapali u potpunu letargiju u kojoj se čini da nikome ni do čega nije stalo. A bitno je promišljati stvarnost koju živimo. Bitno je, jebiga, biti živ kad nas je već tako zapalo“, ističe Tomaš.

Poezija može, ali i ne mora da progovara o društvenim problemima. Kroz poeziju Marka Tomaša to radi, ali on kaže da je isto toliko važno koliko poeziju pritišće to što autor živi, koliko je opterećuje, vrlo često na uštrb poezije same kao umjetnosti.

„Meni je bitno da tu igru igram kako mislim da je pošteno, da odražava sve od čega sam sačinjen i s čime se suočavam“, priča nam Marko.

ŽIVOT U BIH

Ono sa čim se Marko Tomaš, ali i svi građani BiH suočavaju jeste nacionalizam koji je sveprisutan na našim prostorima, u regiji, a širi se i dalje. Marka smo pitali kako se boriti sa onima koji sve glasnije propagiraju nacionalističke ideje:

„Gledajte, od sredine osamdesetih kod nas je taj diskurs u stalnom porastu. To je odavno postao politički mainstream. Fašisti sjede u parlamentu, ti isti koji to zagovaraju. Ali oni nisu problem, problem su oni koji nasjedaju na tu priču. Jer nacionalizam je politički alat, tek sredstvo koje služi da se dođe do nekog drugo cilja, a kod nas je cilj, banalno rečeno, obična pljačka.

Nije to drugačije bilo gdje drugo. Politka se uvijek vrti oko preraspodjele materijalnih dobara. Nacionalizam je nešto što podilazi ljudskoj gluposti zato uvijek pobjedi, barem na kratke staze. A malo tko se zapita koji je sadržaj te političke ideje. Što stoji iza svega toga, tko smo to mi, a tko su to oni i što, dovraga, itko od nas hoće i zbog čega? E, tu već dolazimo do problema. Sadržaja nema. Samo zdrpi i zbriši“.

Realnost BiH je takva da je BiH zemlja sa koja ima dvije škole pod jednim krovom, zemlja u kojoj imamo tri nacije i one ostale, zemlja u kojoj se govori tri jezika, a opet zemlja u kojoj političari ne vode računa o građanima, u kojoj vlada korupcija i pljačka, a Marka smo pitali šta on misli da li će narod ikad progledati, vidjeti šta se dešava.

„Narod je, jebiga, stoka. To se uvijek iznova pokazuje istinom. Narod je šljam koji potpisuje lojanost svakom smeću koje dođe u poziciju moći. I onda igra po tim notama. Ne kuži kad ga netko pokušava emancipirati, uvijek to doživljava kao napad na vlastitu nemoć u kojoj mu je udobno. A inače, u BH se govori jednim jezikom. Štogod tko mislio o tome. Volim vjerovati da ljudi vide što se odgađa ali to što ih nije briga mi govori da se slažu sa svim tim.

Znaš kako, ovi posljednji popis, meni je to isto kao i priča o Reformistima pred rat, svi su kao glasali za njih a rezultate znamo odavno. Isto tako svi su pred popis govorili e vidjet ćemo kad Ostalih bude 20 i kusur posto što ćemo onda. A ostalih ni punih 2 posto. OK, narode, meni je jasno. Svi znamo tko smo i što smo. Znači da nam je i dobro. Uostalom, par su me puta ljudi i suočili s tim. Pitali što se uvijek bunim kad se sve zna. Zna se kako se dolazi do posla i blagostanja. Samo trebaš to i to napraviti. I, istinabog, nejasno je što se netko buni kad se zna kako se živi. Mi koji ne znamo kako živjeti e to je naš problem i trebamo prestati zanovijetati“, kaže Tomaš.

PJESNIK I NOVINAR

Marko Tomaš je književnik i novinar i kaže da živi isključivo od pisanja, a ponekad je prinuđen da piše i naručene eseje. Kada je riječ o izdavaštvu u BiH Tomaš kaže da je ono u istoj situaciji kao i sve drugo u našoj zemlji – bori se za opstanak!

„Isitna stoji da sve što se radi kako spada opstaje u sivim uvjetima. Tako je i sa nakladništvom i s književnošću. Poteškoća ima ali opstati se može. Borba je svakodnevna“, priča Tomaš.

U današnje vrijeme imamo mnogo književnika, izdanih knjiga, a Tomaš kaže da pisca na kraju odredi kontinuitet i trajanje.

„Stvari se poslože onako kako trebaju na koncu, valjda. Javni život je ispražnjen od priče o bilo čemu što se čini ozbiljnim. Izuzev politke. Jelte. Ljudi ipak čitaju u jednakom omjeru kao što su čitali i prije, jedino je u ovim okolnostima mjesto knjige i kulture uopće drugačije, nisu toliko bitni u javnom diskursu. I to je to. I, znam da sam rekao da je narod stoka, ali jedan njegov dio samostalno se emancipira, traga za stvarima koje su mu bitne“, rekao je Tomaš.

Književnost i posao Tomaša vodi širom bivše Jugoslavije i on se trudi da isprati regionalnu književnu scenu. Kaže da u regionalnoj književnosti ima puno interesantnih stvari.

„Puno je toga što mi se dopada. Još je više stvari koje mi se ne dopadaju. Ali ja nisam nikakav parametar, nisam sudac. Neka ljudi čitaju sve na što naiđu. Knjiga je putovanje, otvaranje novog svijeta. Tu je utjeha, tu su suputnici i sapatnici. Lijepo je ono što radi moj mladi drugar Alen Brlek. Lijepo je ono što radi Ognjenka Lakičević. Treba čitati Bekima Sejranovića, Damira Karakaša, Olju Savičević Ivančević, Dašu Drndić, Dijalu Hasanbegović, Mehmeda Begića, Bojana Žižovića, moju dragu Dortu Jagić, Šimu Majić, Faruka Šehića, Tanju Mravak, Branu Mandića, Milenu Marković, Srđana Valjarevića, Marka Pogačara… Sve živi i vrijedni i dragi ljudi. Na žalost kod nas se ljude uči da književnost pišu mrtvi izliveni u broncu. A, gle vraga,  nije baš tako“.

O BANJALUCI

Banja Luka se širi, fizički,  dugo nisam bio pa mi se tako čini, ali to širenje mi se čini istovremeno kao potpuni raspad. Nešto što ima toliku osobnost kao što ima rijeka Vrbas kao da se više niti vidi niti čuje u tom gradu. Provincija se bori protiv vlastitog položaja, to je polvalno, ali sve je nekako diktirano, na silu.

Ne znam kako izgledaju stvarne diktature, ali dojam da sve ovisi o jednom čovjeku koji imam u Banja Luci tjera me da mislim da postoji neka čudna vrsta straha kod ljudi, straha od moći jednog čovjeka, dakle, diktatura je tu očitija nego negdje drugo. A toliko uspomena nosim u sebi iz kavana pored Vrbasa, toliko dragih ljudi je tu živjelo i živi i dalje da mi se teško pomiriti s tim stvarima koje nekako intuitivno osjećam. Teško mi je bilo, iskreno. Ali nije to ništa što mi se ne događa s drugim gradovima koji su okupirani nekim čudnim silama.

Srećom uvijek me ugoste predivni, lijepi i dragi ljudi pa samom sebi kažem da nije sve izgubljeno. Jer ti ljudi su taj grad. Ali kad kao društvo dođemo do toga da je ono najbolje od nas to što imamo dati onda nećemo biti oni koji spuštaju pogled i samo žure kroz život ne bi li se negdje sakrili. Ne treba Banja Luka silom pokušavati biti nešto što nije, bilo bi dovoljno da bude slična najboljim ljudima koje ima. Toj Banja Luci volim dolaziti u posjet. Političkim projektima se samo mogu gaditi. A svi su naši gradovi nasilno postali politički projekti nekih sumanutih megalomana koji izgubili mjeru za to dokle seže njihov stvarni utjecaj.

O MOSTARU

Slična je priča i tu kao i s Banja Lukom. Mostar, paradoksalno, u svojoj nesreći ima sreću. Mora se boriti sa onim što mu je namjenjeno jer stvar nije rašičišćena do kraja u ratu. Srećom, kako rekoh. Mostar je time istovremeno i slika poraza i jedina nada koju imamo. Eto kakva je zemlja u kojoj živimo. Mostar je sve manje grad kakav je mogao biti. Neka ideja grada, kao i slučaju Banja Luke, izdana je. Sada ga svatko pokušava skrojiti po svojoj mjeri. Mostar je time, zapisao sam negdje, selo u pokušaju. Sreća je da se na Mediteranu uvijek živi bolje nego je propisano. Ali to nema veze s politikom, to uvjetuje klima. Ali, znaš kako je to, jebiga, smiješno je, BDP ti ovisi o broju sunčanih dana, kao, recimo u Hrvatskoj, i onda to netko pripiše svom političkom djelovanju. Apsurd

. Mostar je kloaka, ali, kako rekoh i jedino moguće rješenje za ovu zemlju, jer se nije očistio do kraja, nije do kraja raseljen niti naseljen. On je dokaz poraza, ali da je pameti mogao bi biti šansa da na koncu pobjedimo kao društvo. Kada bismo uopće htjeli izgraditi društvo, zajednicu. Rijeka je preživjela. To jedino. Sve drugo se bori za dah. Nešto se kao i radi, turisti dolaze, ljudi grade apartmane, hotele, ali i to je prodavanje vlastitog života i grada dok ne budemo konačno živjeli u utvari, u prikazi, hologramu. A bojim se da je to konačni cilj. Hologram. Podražavanje života.

Maja Isović Dobrijević (Buka)

18.11.2017.

DR. ZLATKO HADZIDEDIC : SCHINDLEROVA LISTA ZA JUGOISTOCNU EVROPU

Dr. Zlatko Hadžidedić : ‘Schindlerova lista’ za Jugoistočnu Evropu

Novembar 18.2017.

Observer’ je nedavno objavio kolumnu pod naslovom ‘Putin-izolacija Balkana: Priručnik’, autora Johna Schindlera. U ovom članku autor promovira neka nova politička prekrajanja Balkana koja, zapravo, i nisu novina.

Piše : Dr. Zlatko Hadžidedić (NAP)

Jer, Schindlerove ideje predstavljaju samo kopiju ideja nešto ranije objavljenih u časopisu Foreign Affairs, u članku pod nazivom ‘Disfunkcija Balkana’, autora Timothy Lessa, bivšeg britanskog diplomate koji je bio na dužnosti šefa diplomatskog ureda u Banja Luci, glavnom gradu srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini, a zatim i na dužnosti političkog sekretara Britanske ambasade u Makedoniji. Less u svome članku zastupa ideju sveobuhvatnog prekrajanja postojećih državnih granica na Balkanu: zamišljena velika Srbija bi tako prigrlila postojeći srpski entitet u Bosni i Hercegovini, ali i međunarodno priznatu Republiku Crnu Goru; velika Hrvatska bi obuhvatila budući hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini; velika Albanija bi obuhvatila i Kosovo i zapadni dio Makedonije. A Less i Schindler se slažu u tvrdnjama da bi ovakvo prekrajanje teritorija trebalo da konačno donese trajni mir i stabilnost u regionu.

Naravno, lako je tvrditi da su i Schindler i Less sada samo ‘slobodni strijelci’, te da njihovi pamfleti nemaju veze sa politikom njihovih ranijih poslodavaca. Međutim, problem je u tome što su određeni krugovi unutar vanjskopolitičkog establišmenta u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, u svojim brojnim inicijativama od 1990. do danas, neprekidno zastupali ideje identične onima u pomenuta dva članka, kao što je stvaranje zamišljenih monoetničkih velikih država – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije – što bi navodno vodilo ka trajnoj stabilnosti na Balkanu, uz kolateralnu štetu u obliku potpunog nestanka Bosne i Hercegovine i Makedonije. Dakako, ovakve ideje su se uvijek nalazile ispod površine zvanične vanjske politike Velike Britanije i Sjedinjenih Država, ali one nikad nisu nestale, na što ukazuje i ‘koincidencija’ u obliku skoro istovremenog pojavljivanja članaka Schindlera i Lessa u renomiranim anglo-američkim časopisima.

Ideje koje promoviraju Schindler i Less se temelje u naizgled uvjerljivoj pretpostavci da će lokalni nacionalizmi uvijek stvarati sve veću nestabilnost na Balkanu, sve dok postojeći velikodržavni projekti ne budu ostvareni. Međutim, historija je jasno pokazala, kako na Balkanu, tako i u drugim dijelovima svijeta, da takve pretpostavke predstavljaju puku zamjenu teza. Jer, sam koncept zaokruženih etnonacionalnih država je koncept koji je oduvijek vodio ka trajnoj nestabilnosti, gdje god bio primjenjivan, zbog toga što se takve etnonacionalne teritorije ne mogu stvarati bez primjene brutalne sile i nasilja nad izvjesnim ‘nepodobnim’ dijelovima populacije, uz upotrebu tehnika koje su postale poznate pod nazivom etničko čišćenje i genocid.

Logika ‘rješavanja nacionalnih pitanja’ putem stvaranja etnički čistih velikih država uvijek je vodila ka trajnoj nestabilnosti, nikada ka dugoročnoj stabilnosti. Sjetimo se samo nastojanja njemačke vladajuće oligarhije da stvori jednu takvu državu u Drugom svjetskom ratu, i pokušajmo zamisliti kako bi to svijet izgledao da je njihov geopolitički projekat priznat i prihvaćen u ime ‘stabilnosti’, kao što to sada Schindler i Less predlažu u slučaju nekih drugih geopolitičkih projekata utemeljenih na etničkom čišćenju i genocidu.

Ono što je naročito interesantno kada je u pitanju ‘rješavanje nacionalnih pitanja’ na Balkanu jeste fleksibilnost (tj. arbitrarnost) dosadašnjih predloženih i ostvarenih ‘rješenja’. Prvo su pobjednici u Prvom svjetskom ratu, među kojima su britanski i američki zvaničnici zauzimali vodeće pozicije, na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu zastupali stvaranje zajedničke nacionalne države Južnih Slavena. Zatim je, nekih 70 godina kasnije, član britanskog vanjskopolitičkog establišmenta, lord Carrington, predsjedavao međunarodnoj Konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u Haagu, gdje je nadzirao podjelu te iste države u ime ‘rješavanja nacionalnih pitanja’ između republika koje su bile u njenom sastavu. Zajedno sa portugalskim diplomatom, Joseom Cutileirom, lord Carrington je tada predstavio i prvi predratni plan etničke podjele Bosne i Hercegovine (Plan Carrington – Cutileiro), ponovo u ime ‘rješavanja nacionalnih pitanja’ između etničkih grupa koje žive u Bosni i Hercegovini, a taj plan je na kraju, uz manje korekcije, i prihvaćen na međunarodnoj konferenciji u Daytonu.

A sada se, ponovo, pojavljuje još jedan plan fragmentacije balkanskih država, ponovo u cilju ‘rješavanja nacionalnih pitanja’. Potrebna je još samo neka međunarodna konferencija koja bi verificirala takav plan i najavila implementaciju, i Balkan bi ponovo bio okrenut naopačke. Otud nije ni iznenađenje da je jedna takva konferencija o Zapadnom Balkanu već zakazana za 2018. godinu u Londonu.

Ipak, kako predloženo rasparčavanje’ Bosne i Hercegovine i Makedonije, te apsorpciju Crne Gore u Veliku Srbiju, učiniti politički prihvatljivim stanovništvu Balkana, kao i cjelokupnoj međunarodnoj zajednici?

Ono što je potrebno za ostvarenje takvog zadatka jeste scenarij koji bi doveo do toga da se alternativa podjeli i pripajanju suverenih država učini još manje prihvatljivom. Nije teško zamisliti da bi samo rat, ili prijetnja ratom, mogla predstavljati takvu alternativu. Međutim, vjerovatnoća ratne opcije je veoma mala, s obzirom da niti jedna država na Balkanu nema kapacitete i resurse – vojne, finansijske ili demografske – da povede ozbiljan rat, a njihovi lideri su toga isuviše svjesni da bi uopće i pokušali započeti takvu avanturu.

Međutim, u takvom jednom kontekstu, dostupna opcija bila bi stvaranje atmosfere koja bi simulirala neposrednu prijetnju ratom, pomoću konstantnog podizanja nacionalističkih tenzija između i unutar država regiona. Naravno, takve tenzije ionako postoje još od 1990. godine, ali kroz dugotajnu kampanju bi se mogle akumulirati u tolikoj mjeri da se stvori iluzija o neminovnosti novog rata na Balkanu.

Zanimljivo je da su nakon pojavljivanja Lessovog članka, i istovremeno sa objavljivanjem Schindlerovog teksta, tenzije u Bosni i Hercegovini i Makedoniji počele značajno rasti. Ovakav porast tenzija se teško može tretirati kao slučajnost, imajući u vidu da je balkanske vođe uvijek lako okrenuti jedne protiv drugih kad god prime signal, lažni ili pravi, da veliki globalni igrači ponovo razmatraju geopolitičko preslagivanje regiona. Kako su oni već uveliko naviknuti na podizanje unutardržavnih i međudržavnih tenzija kao osnovno sredstvo vlastitog političkog opstanka, sasvim je vjerovatno da će takve tenzije i akumulirati do tačke gdje se postepeno počinje stvarati fatamorgana nadolazećeg regionalnog rata. A dio ovakve kampanje predstavlja i sistemsko širenje glasina širom Evrope da je rat na Balkanu neizbježan i da će se sigurno desiti tokom 2017. ili 2018. godine.

U simuliranoj atmosferi neizbježnog rata, radikalno geopolitičko restruktuiranje cjelokupnog Balkana, uz rasparčavanje postojećih država koje su prethodno proglašene disfunkcionalnim, te njihovo apsorbiranje u zamišljene velike države, moglo bi da postane politički prihvatljivo. Sve što je potrebno jeste da se jedna spram druge,  kao jedine dostupne alternative, postave ova ‘mirotvorna’ opcija i montirana projekcija nadolazećeg rata, uz ponudu da se prva opcija implementira na nekoj međunarodnoj konferenciji, kao što je ova predviđena za 2018. godinu u Londonu.

Sve što je potrebno za realizaciju predloženog geopolitičkog preslagivanja Balkana jeste širenje percepcije da trajni rast političkih tenzija u regionu neminovno vodi ponovnom oružanom sukobu. U takvom kontekstu, sve zamjene teza o korisnosti geopolitičkih prekrajanja na Balkanu lako će zadobiti potrebni nivo legitimiteta, kako bi na kraju bile realizirane i verificirane na londonskoj konferenciji o Zapadnom Balkanu, 2018. godine.

Naravno, ako se to desi, to može samo voditi ka sve većem neprijateljstvu i trajnoj nestabilnosti u regionu i Istočnoj Evropi, što, opet, može dovesti do porasta nestabilnosti u cijeloj Evropi. Možemo se samo zapitati, da li je upravo to željeni krajnji ishod za one koji promoviraju velikodržavne projekte na Balkanu kao navodni put ka njegovoj stabilnosti?

18.11.2017.

AMERICKI PROFESOR DAVID PETTIGREW : OSUDJUJUCA PRESUDA RATKU MLADICU MOZE BITI PREKRETNICA

Američki profesor David Pettigrew : Osuđujuća presuda Mladiću može biti prekretnica

Novembar 18. 2017.


Profesor na Odsjeku za filozofiju, holokaust i genocid na američkom Southern Connecticut State Univerzitetu David Pettigrew u razgovoru za Fenu izražava nadu da će bivši general Vojske Republike Srpske Ratko Mladić biti osuđen po svim tačkama optužnice.

Izricanje presude na Međunarodnom sudu pravde u Haagu, balkanskom krvniku, kako su ga nazvali brojni svjetski mediji, koji se tereti za najteže zločine počinjene nad Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog vijeka, zakazano je za 22. novembra.

Profesor Pettigrew, također član Studijskog programa za istraživanje zločina genocida na Yale Univerzitetu i član Asocijacije nezavisnih intelektualaca – Krug 99, ističe da se u optužnici nekoliko puta navodi da je Ratko Mladić “učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu organiziranom za trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s teritorija BiH, odnosno s teritorija koji su smatrali srpskim”.

Ukoliko bi Mladić bio osuđen za zločine, Pettigrew očekuje da će nakon toga međunarodna zajednica shvatiti da je Republika Srpska osnovana i uspostavljena genocidnom ili kriminalnom namjerom, te da je priznanje Republike Srpske u Daytonu moralni neuspjeh.

– Stoga, osuđujuća presuda u ovom slučaju može biti prekretnica, dovodeći postojanje Republike Srpske u pitanje te pružajući šansu Bosni i Hercegovini da se ponovo ujedini kroz ustavnu reformu – mišljenje je ovog uglednog profesora.

Nada se i da će Mladićeva očekivana osuda dovesti do drugih važnih inicijativa, poput usvajanja državnog zakona koji zabranjuje glorifikaciju ratnih zločinaca i negiranja genocida, jer bi takve inicijative pružile mogućnost za stvaranje pravednije budućnosti u BiH.

– Slučaj Mladića je veoma simboličan s obzirom na to da je on bio vojni komandant koji je bio uključen u nekoliko udruženih zločinačkih poduhvata uključujući širenje terora nad civilima Sarajeva, pucajući snajperima na građane Sarajeva, kao i uklanjanje muslimana iz Srebrenice – kazao je Pettigrew.

Nadalje smatra da, uzimajući u obzir da je nekoliko vojnika koji su bili pod njegovom komandom osuđeno za različite zločine uključujući genocid i zločine protiv čovječnosti, on mora biti smatran odgovornim za ove zločine.

Također, optužnica za Mladića je veoma važna sa stanovišta utvrđivanja historijskih činjenica, jer sadrži brojne dokaze o agresiji Srba uključujući i genocid i druge ratne zločine poput zločina protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja, na teritoriji BiH.

Za primjer je naveo da optužnica Mladića tereti i za nepoduzimanje koraka da bi zaštitio zatvorenike od torture, fizičkog i psihičkog zlostavljanja, silovanja i drugih oblika seksualnog zlostavljanja, ali i drugih nehumanih tortura u logorima kao što su Omarska, Keraterm, Trnopolje i Manjača.

Optužnica sadrži i detalje o ubojitim napadima snajperima i granatama na sarajevske civile, kao i o genocidu u Srebrenici, uključujući i ubistva koja su se dogodila u skladištu u Kravici, Petkovcima te u Domu kulture u Pilici.

Podsjetio je i na snimak na kojem Mladić ulazi u Srebrenicu, govoreći svojim podređenima da krenu prema Potočarima i na taj način se osvete muslimanima. Zbog svega toga, kaže profesor, ova presuda će biti vrlo lično doživljena za preživjele žrtve širom BiH, ali i svijeta.

– Razmišljam o onima koji su ušli u autobus, nakon što su izašli iz Fabrike akumulatora u kojoj su bili pripadnici danskog bataljona pri Ujedinjenim nacijama. Gledali su u muškarce koji su ostali i nikada neće zaboraviti izraze lica onih koji nisu mogli ući u autobus – kazao je.

Prisjetio se da mu je jednom, kada je dočekao tabute u Potočarima, jedan od preživjelih rekao da su ga neprijatelji stavili u kamion, svezali mu ruke iza leđa kada je pomislio da ide u logor u Zvorniku. Upitao je profesora Pettigrewa, i tada sa izrazom nevjerice na licu, “Ko je mogao pomisliti da će nas sve ubiti? Ko je mogao pomisliti da će uraditi takvu stvar?”.

– Nisam mu mogao odgovoriti, ali Ratko Mladić mora odgovarati za te zločine i žrtve, on mora biti proglašen krivim. Mi nikada ne smijemo zaboraviti, a pravda mora biti zadovoljena – jasno je kazao Pettigrew.

Dodao je da, sveobuhvatna optužnica protiv Mladića sadrži mogućnost da se osigura pravda za preživjele Srebreničane, ali i one iz logora Omarska, Trnopolje, Luka (Brčko), za one iz Foče, Višegrada, Sarajeva i iz svakog drugog grada i mjesta gdje su počinjeni zločini.

Također, osuda za Mladića može doprinijeti nadi da pravda, bez obzira na njenu nesavršenosti u sudskim procesima, može biti dostignuta, ali da bi ona bila zaista postignuta, profesor Pettigrew smatra da postojanje RS-a, naslijeđa Ratka Mladića i njegovih zločina, mora biti dovedeno u pitanje.

Optužnica protiv Mladića dokumentira prirodu udruženog zločinačkog poduhvata koji uključuje kriminalne saučesnike iz Srbije. Ovaj zločinački poduhvat uključivao je, na primjer, učestvovanje predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, kao i Jovice Stanišića i Franka Simatovića, dužnosnika Službe državne sigurnosti Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srbije.

Da je presuda došla ranije, nalazi iz tog slučaja mogli bi pojačati zahtjev BiH za reviziju presude u slučaju Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore, ali ipak, slučaj Mladić dokumentira direktnu ulogu koju je Srbija imala u agresiji na BiH i u zločinima bosanskih Srba.

– U slučaju Perišić rečeno je da je Mladić na kraju rata uputio pismo Miloševiću, kopirajući Perišića, kako bi izrazio zahvalnost za “neprocjenjivu” pomoć koju je Vojska RS-a dobila od vlasti SRJ. Mladić je rekao da će ostati “zauvijek zahvalan” – podsjeća Pettigrew, a slučaj Mladić naglašava da će jednoga dana Srbija morati biti odgovorna za svoju ulogu u ratnim zločinima počinjenim u BiH.

Osvrnuo se i na zahtjev odbrane Mladića za odgađanje presude zbog zdravstvenih razloga, izražavajući nadu da taj zahtjev neće biti uvažen te izrazivši nadu da je MKSJ naučio to iz slučaja Vojislava Šešelja.

– Beskrupulozno medicinsko osoblje, vjerovatno iz Srbije, tvrdilo je da Šešelj pati od oblika naprednog raka. Međutim, nakon puštanja na slobodu iz Haaga, Šešelj je, čini se, doživio čudesni oporavak i počeo promovirati Srpsku radikalnu stranku i njegovu viziju “Velike Srbije” – podsjeća profesor.

Stoga, zaključuje univerzitetski profesor David Pettigrew, ne vjeruje da će MKSJ dopustiti da Mladića pregleda medicinsko osoblje iz Srbije, ili da bude pušten u Rusiju ili bilo gdje drugo kako bi dobio medicinsku njegu, jer je medicinska njega u Haagu na najvišem nivou.

(Kliker.info-Fena)














18.11.2017.

SRBIJA JE ZBOG AGRESIJE NA BiH MORALA DA POTPISE MIROVNI SPORAZUM

Zaključci Glavnog odbora SDA : Srbija je zbog svoje uloge u agresiji na BiH pozvana da potpiše mirovni sporazum i ona je to učinila

Novembar 18. 2017.



Halid Genjac, predsjednik Glavnog odbora SDA, nakon redovne sjednice GO SDA medijima je predstavio 11 zaključaka koji su doneseni danas.

Poruka političkim strankama u BiH je da se umjesto opstrukcija okrenu konstruktivnom djelovanju i ispunjavanju obaveza.

“Bilo koja stranka, pa i SBB može izaći iz parlamentarne većine. To podrazumijeva napuštanje svih mjesta i pozicija, tek nakon toga se može razgovarati o zamjenama.”

“Političke stranke koje manje od godinu dana do izbora zagovaraju svoj izlazak iz vlasti da bi sebi priskrbili status opzicije su neodgovorne i neozbiljne. Ozbiljne stranke trebaju predano raditi, pogotovo sad, trebaju raditi na realizaciji programa koje su obećali građanima”, naveo je Genjac.

Predstavnici SDA će se maksimalno posvetiti osiguranju funkcionisanja sistema, penzija, stabilnosti, integrisanju BiH i općem napretku BiH i u 2018. godini, jedan je od zaključaka.

“Odbacujemo i sa indignacijom osuđujemo orkestrirani napad na SDA i njenog predsjednika Bakira Izetbegovića koji sa apsolutnim povodom provodi dio poltičara i medija iz Srbije i rs. Opredjeljeni smo za jačanje stabilnosti u regionu i razvoj dobrosusjedskih odnosa. To mora biti zasnovano na principima međunarodnog uvažavanja.”

“Ponovo podsjećamo, jer moramo, političke predstavnike Srbije da Srbija nije garant Dejtonskog mirovnog sporazuma. Srbija je zbog svoje uloge u agresiju na bih pozvana da potpiše mirovni sporazum i ona je to učinila, a Srbija je pravna nasljednica svih obaveza Jugoslavije”, izjavio je medijima Halid Genjac.

“Tim potpisom koji je naslijedila, Srbija se obavezala na prekid aktivnosti protiv suverene BiH i na poštivanje njenog suvereniteta. Srbija tim potpisom nije dobila pravo da se miješa u unutrašnja pitanja BiH”.

SDA snažno podržava političku neovisnost sudija i tužilaca u BiH – zaključak je GO SDA.

“Neprihvatljivo je i za svaku osoudu da nosioci pravosudnih funkcija podiježu pritiscima. Pravosuđe BiH ima izuzetno važnu ulogu u zaštiti suvereniteta i tertorijalnog integriteta BiH. Moramo konstatovati da dosadašnje aktivnopsti pravosuđa nisu bile zadovoljavajuće”, dodao je.

SDA podržava prijedlog izbornog zakona koji su uputili njihovi predstavnici.

“Prijedlog je zasnovan na poštivanju Ustava FBiH, konvencije o ljudskim pravima, i pakta o ljudskim pravima. Tako se može provesti presuda Ustavnog suda o izboru delegata u Dom naroda.”

“Podržavamo aktivnosti Državne komisije o granici. Kod vodnog potencijala rijeke Drine trebaju se poštivati pricipi na kojima su započeti razgovori između bivših republika.”

“Pozdravljamo aktivnosti članova SDA povodom izgradnje Pelješkog mosta. Neprihvatljivo je da se gradi na uštrb teritorijalanog integriteta BiH. Prije rješavanja se mora ratificirati ugovor o granici između BiH i Hrvatske, a ugovor su potpisali predsjednici Izetbegović i Tuđman. Ne smije se ugrožavati slobodni pristup BiH moru. To je pristup apsolutne slobode kretanja. Očekujemo da Hrvatska poštuje međunarodno pravo i najnovije stavove EU”, naveo je Genjac.

SDA je osudila potpis ugovora između entiteta Republike Srpske i Vlade Hrvatske koji se tiče Rafinerije nafte Brod.

“Suprotan je međunarodnom pravu i Ustavu BiH, i konvencijama na koje su se obavezali. Hrvatska to mora ispraviti, takvi sporazumi se potpisuju isključvo sa dražvama”, jedan je od zaključaka GO SDA.

“Presuda Suda u Srebrenici je ohrabrujući početak ispravljanja grube nepravde i eliminsanja diskrimiacije bošnjačke djece. SDA će ih podržavati u borbi za ostvarivanja njiohovih prava”, naveo je.

SDA podsjeća da je u javnim institucijama RS zaposleno manje od jedan posto Bošnjaka – a prema Ustavu RS obaveza je da se postupa prema popisu iz 1991. godine – do okončanja Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma.

U suprotnom, najavili su Apelaciju Ustavnom sudu.

(Kliker.info-N1)


18.11.2017.

EMIR HADZIHAFIZBEGOVIC: OSJECAO BIH SE FRUSTRIRANIM DA MORAM ZIVJETI U ZEMLJI U KOJOJ ZIVE SAMO MUSLIMANI

Emir Hadžihafizbegović u Pressingu : ”Osjećao bih se frustriran da moram živjeti u zemlji u kojoj žive samo muslimani”

Novembar 16. 2017.


Jedan od najboljih bh. glumaca Emir Hadžihafizbegović bio je gost Pressinga na N1 televiziji.Hadžihafizbegovićev govor tokom predstave ‘Audicija’ koja je odigrana u beogradskom Sava centru u nekim srbijanskim medijima nazvan je nacionalističkim i uvredljivim za publiku u Beogradu. Zašto?

Tu se ne radi o publici. Radi se o ksenofobičnim medijima koji mobing na mene vrše zadnjih 10 godina. Ja sam gromoglasnim aplauzom nagrađen u Sava centru. Niko od publike drugačije nije reagovao ni u Novom Sadu, a Novi Sad se desio nakon Beograda. Sve je bilo pripremljeno. Ja da sam govorio “veju veju pahulje, mraz po staklu šara, stiže Nova godina, a odlazi stara” meni je belaj bio pripremljen. Radi se o nečemu što traje u kontinutetu“, izjavio je gost Pressinga.

Hadžihafizbegović je podsjetio da je on u Srbiji dobitnik devet nacionalnih nagrada.

Ja sam u Srbiji dobijao nagrade iz ruku Petra Kralja, Laze Ristovskog, Mire Banjac, Bojane Maljević… Imam međunarodna priznanja kao najbolji glumac za srbijanske filmove. Dobio sam najveće, i meni najdraže, priznanje – statuu Zorana Radmilovića iz ruku ministra kulture Srbije. Osvajač sam grand prixa u Sopotu, Nišu, Leskovcu kod Bajića. Kada bih se potrudio imam uslove da kao zaslužni građanin tražim državljanstvo Srbije. Kada sam dobio Zlatno lava u Venecij i deset svjetskih nagrada, onda mi je država Hrvatska kao zaslužnom građana od interesa za Hrvatsku dala državljanstvo“, prisjetio se bh. glumac.

On je mišljenja da biti omiljen znači biti prosječan te ispričao početak “mobinga koji se vrši nad njim od strane medija”.

Prvi mobing od tog medija, čije ime ne želim da spominjem, imao sam kada sam dobio Zorana Radmilovića. Tada su objavili moju veliku sliku iz rata ili agresije na BiH tematizirajući to kao nešto i sa naslovom da borci Armije BiH dobijaju najveće srpske nagrade. Ja sam ih tada nazvao iz Praga i rekao da sam na tu sliku ponosan, da to nije nikakva insajderska slika i da oni nisu otkrili ništa što ja ne govorim javno. Moja zemlja je brutalno napadnuta. Čini mi se da je Haris Silajdžić poslije kraja rata donio Uredbu o amnestiji. Mislim da je svaki vojno sposobni muškarac koji je otišao iz BiH 1992. godine dezerter jer je napadnuta suvereno priznata zemlja. Drugi dio je sljedeći napad na mene kada sam dobio grand prix na Festu kao najbolji glumac. Sutradan je u Politici izašao jedan ksenofobičan članak o tome kako se meni dodjeljuju nagrade i opet flash back na moje učešće u Armiji BiH“, rekao je Hadžihafizbegović.

Gost Pressinga je istakao da je ponosan što je bio dio Armije BiH koja je branila suverenu zemlju od brutalne agresije

Žao mi je što je jedan dio bosanskih Srba bio izmanipuliran i ušao u velikosrpsku priču. Ja sam desetine puta sjedio sa borcima iz Vojske Republike Srpske i razgovarao. Nađemo se u Banjaluci, Australiji, Americi, na mojim turnejama. Tu je bilo puno izmanipuliranih ljudi. Nisu znali šta rade.”

Na pitanje zašto je napad na njega bio pripremljen, Hadžihafizbegović je odgovorio:

Zato što se otkrio čovjek koji je bio dio toga. To je Raka Marić. Raka Marić je, po nečijem nalogu ili iz generalnog animoziteta prema meni, napravio tu stvar jer se onako kao mali papak otkrio. On je mom menadžeru u 10 sati navečer rekao kako portali bruje o nečemu što ja nisam izgovorio, a tek je u 9 sati ujutro taj ksenofobični list izbacio informaciju koja je potpuno lažna. To je isto kao kada bih ja sada rekao da dajem intervju za Al Jazeru, a ne za N1.”

Hadžihafizbegović je kazao da njegova frustracija, kada su u pitanju ksenofobični mediji, traje godinama.

Dobio sam ponude od desetina drugih medija da nešto kažem. Želim se zahvaliti nekim televizijama koje su me zvale i drugim medijima, ali sam se vodio onom Mark Twainovom: “Na kokoške se ne puca iz topova, samo im kažeš iš”. Kada sam dobio poziv, odlučio sam da dođem i da jednom zauvijek s tim fašistima raskrstim.”

Emir Hadžihafizbegović je prilikom gostovanja u Pressingu na N1 televiziji donio i snimak “sporne scene sa predstave u Beogradu”, kako bi publika mogla vidjeti gromoglasni aplauz koji je dobio.

Neka ljudi vide snimak i kažu šta je tu sporno. Ja sam za to u Beogradu dobio gromoglasan aplauz.

U medijima su se pojavile informacije i da je dio publike nakon predstave tražio povrat novca.

Sigurno ste bili u situacijama da morate polemizirati sa glupošću. Jednom sam rekao da kada u jednom društvu argument kao sredstvo komuniciranje pogine i postane beznačajan to društvo putuje u besmisao. Ja se osjećam jako mazohistično što moram odgovarati na ova pitanja, a zapravo imam toliko prijatelja u raznim društvenim segmentima Srbije od vrhunskih sportista, na estradi, ugostitelja… Ja sam u toj zemlji proveo jedan od najsugestivnijih dijelova svog života. Mi smo tamo igrali ovu istu predstavu pred 120.000 ljudi. Pristao sam da dođem, da polemiziram s glupošću, ali neka…“, rekao je glumac.

Na pitanje šta je to uvredljivo u spomenutom govoru za vrijeme predstave, Hadžihafizbegović je odgovorio:

Ovo je toliko snažna poruka o multikulturalnom životu unutar BiH. Osjećao bih se frustriran da moram živjeti u zemlji u kojoj žive samo muslimani.

Iz Srbije i Hrvatske stižu poruke da ko god govori o multietničkoj i cjelovitoj BiH u kojoj svi ljudi žive zajedno biva proglašen bh. nacionalistom.

Tako je. Valjda smeta nekome bosanska širina i zato što nekome smeta ta priča i mentalna matrica na kojoj smo mi odgajani. Ne bih se dobro osjećao u zemlji u kojoj žive samo muslimani. Ja sam odrastao i na Branku Ćopiću i na Šopu, na Mati Lovraku, Andriću, Meši, Krleži, Kišu, Ranku Marinkoviću, Crnjanskom… Ja sam odrastao kraj katoličke i pravoslavne crkve. To je komparativna prednost koju valjda majmuni ne mogu da shvate. Pošti majmuni to ne mogu da shvate, svaka priča o multikulturalnoj Bosni se dočekuje na nož, kao što se i Jugoslavija raspala zato što je neka sintetička struktura remetila planove nakon Titove smrti o Velikoj Srbiji. Cijela ova priča dolazi upravo iz onih krugova i hvala Bogu da je eufemizam za neke medije koji su bitni i važni, a koji ovo nisu propratili na takav ksenofibičan i fašistički način“, smatra Hadžihafizbegović.

Gost Pressinga je kazao da stalno dobija podršku iz Srbije. Također je kazao da je provjerio da li je iko od publike tražio povrat novca nakon predstave.

Ne da sam dobio podršku iz Srbije, ona je konstantna s obzirom da je ovo peti-šesti put da se ovi fašistički mediji sa mnom obračunavaju. Kada sam rekao da je to bilo brižno pripremljeno, isti taj čovjek Raka Marić je rekao da su ljudi dolazili na info pult da vrate novac i mi smo provjerili to. Niko nikada nije došao na taj info pult da se vrati novac.”

Hadžihafizbegović smatra da je cilj bio prekinuti turneju jedne uspješne predstave.

Mislili su da nećemo nastaviti u Novi Sad. Ja sam imao i prijeteće poruke u mobitelu, ali nisam htio da to spašavam nekim policijskim javljanjima. Rekao sam ekipi da idemo odigrati Novi Sad. Otišli smo tamo pred 3.000 ljudi i nije bilo jednostavno izaći. Ali isti tekst, ista priča, ista predstava, ovacije, 3.000 ljudi me vraćalo tri-četiri puta na bis.

Bh. glumac je istakao da tekst u kojem se veliča multikulturalni život u BiH smeta fašistima.

I fašistima u Srbiji i fašistima u BiH i fašistima sa raznih strana. Mi nastavljamo ovu istu predstavu igrati u Srbiji u februaru i ja nemam nikakvog ni straha. Ovo je njima problem. Nije im problem što im se najveća sportska ikona Duda Ivković oprašta u Atini, a ne u Beogradu. Nije im problem što jedan od najboljih evropskih redatelja Kokan Mladenović sa svojom predstavom ne može ući Beograd. Tim medijima govorim, a ne Srbiji.

Hadžihafizbegović je kazao da je Srbija jedna ozbiljna zemlja sa mnogo čestitih ljudi.

Ali zlo je aktivno, a dobro je pasivno. Ovo zlo koje je mene napalo, nije ih sramota što jedan moralni, sportski i ljudski svjetionik Duško Vujošević tamo doživljava hajku, zatim Nikola Kojo, Sergej Trifunović i najbolji beogradski glumci također trpe mobing ovih fašističkih medija. Ova vrsta Aparthejda, ova vrsta segregacije i linča koji na mene otvoren istjerali su me na čistinu i otvorili 24-satni lov na mene“, zaključio je gost Pressinga na N1 televiziji.

Emir Hadžihafizbegović u Pressingu  je kazao da “kada imaš stav – ne voli te niko”. Pojasnio je i zašto.

“Ne vole te tvoji, ne vole te nacionalisti, srpski, hrvatski, bošnjački, ne vole te u stranci. Ja sam izgubio 10 filmova zbog političkih stavova, na raznim mjestima, kao ‘Alijim bojovnik’. Nije me stid, što sam bio u Armiji BiH čiji je vrhovni komandant bio Alija Izetbegović. Na to sam ponosan. Znam kakava je to struktura bila, šta smo radili i od koga smo se branili i znam da su u toj Armiji herojski ginuli i Srbi i Hrvati.

“Čedo Domuz, Srbin, herojski poginuo u borbi sa Šešeljevcima. Drogirani su dolazili sa pancirima. Hajde se bori sa drogiranim četnikom koji ima pancir. Srbija nije krenula u rat dok nije imala pet tona droge”, ispričao je Hadžihafizbegović.

“Poginuo je Vinko Šamarlić u odbrani grada. Trebao je zastavu nositi na Olimpijskim igrama 1992. Nije htio da ide. Nije htio, ‘immam bitku’. Pogine herojski. Stanković u Travniku.”

“Da ne govorim koliko je Srba i Hrvata poginulo. Pa šta je to, jerez govoriti na godišnjici Armije BiH. Šta me prozivaju, ja sam na to ponosan”, zaključio je kazao Emir Hadžihafizbegović.

Hadžihafizbegovićev govor tokom predstave ‘Audicija’ koja je odigrana u beogradskom Sava centru u nekim srbijanskim medijima nazvan je nacionalističkim i uvredljivim za publiku u Beogradu.

Kakvo je političko, socijalno, duševno stanje bh. naroda  ?

“Loše. Loše. Stalno govorim o stanju duha. Bolje je bilo stanje duha u ratu, kad ti je svaki dan glava bila u torbi, kad su nas ubijali ko divlje svinje. One su plemenitije ubijane. Kad oni plemići krenu u lov, puhnu u rog pa one imaju tri minute da se razbježe. Onda puste kerove. Ovdje nije bilo puhanja u rog, bili su raznorazni masakri. Loše je stanje duha zbog toga što su ljudi lobotomični. Mi živimo u lobotomičnim društvima. Ne svi, većina ljudi je ko Jack Nicholson u filmu Let iznad kukavičijeg gnijezda. I treba nam jedan indijanac da digne onu česmu i da probije”.

“Čitao sam knjigu Era praznine. Tamo kaže ‘doći će vrijeme kada će ljudi osvijestiti da mogu živjeti bez cilja i smisla. To se sada dešava. Lobotomija koja je izvršena nad ljudima je projekat. To je smišljeno, a unutar toga su i političari. Ne manipuliraju samo oni, nego i sa njima manipuliraju, međunarodna zajednica. Svi smo u krugu lutaka na koncu. Umjesto da se dogovorimo i civilizirano živimo unutar geografija koje su separatne, govorimo istim jezikom. Za moje filmove ne treba titl. Za filmove Nebojše Glogovca ne trebaju titl, za filmove Kreše Nikića i Leona Lučeva ne trebaju titlovi. Ne može meni biti bliži musliman iz Pakistana od Srbina iz Trebinja. Mi smo tu zajedno rasli. Neko hoće da ta granica prolazi kroz bračne krevete…”

O čemu govorimo u 21. vijeku – pita se Hadžihafizbegović.

“Nema veze, do te mjere je ovo civilizacijska inverzija. Ovaj intervju ću pamtiti kao najzačajniji, jer sam puko – a možda i najmazohističniji, jer u ovoj čaši stoji voda – a ne nafta.”

Komentarisao je izjavu Kolinde Grabar Kitarović koja je kazala da su “bh. muslimani radikalizrani”. On nikada nije krio da je vjernik, musliman.

“Jesam vjernik. Iz takve sam kuće, tako sam odgojen. Ja sam iz patrijarhalne muslimanske porodice. U kontekstu – ko ubije jednog čovjeka kao da je cijeli svijet ubio, ko spasi jednog čovjeka – kao da je svijet spasio. Što se tiče tih izjava, prvo – izjavu gospođe Kolinde ne bih spasio ozbiljno jer se radi o gospođi koja je izvadila čokoladicu Pionir iz Subotice u Dubrovniku i rekla da će ispitati odakle čokolada u paketu. Nakon te izjave, sve što govori ja doživljavam neozbiljno, niti analiziram”.

“Što se islamofobije tiče, to je posljedica projekta. Još malo, kad stanu tramvaji u Budimpešti bit će krivi muslimani.”

Koliko mu je to duhovno pomogao da prevaziđe sve što mu se izdešavalo, poslije saobraćajne nesreće u kojoj je smrtno stradala jedna osoba?

“12. oktobar 2014. Snimao sam film za Amerikance. Došao u Sarajevo po neku garderobu i vratio se. Ja znam kako s tim živim. Ono što mi je bitno jeste da sam unutar cijele te priče izašao mentalno dobar. Kakvu ja stigmu i ožiljak imam, to ja najbolje znam u trenucima kada imam flashback. Tu je podijeljena odgovornost. Oni su stajali na mjestu na kojem nisu trebali, ja sam vozio 20-30 km na sat brže nego što sam trebao. To je iza mene. Idemo dalje. Vozim sada kratke relacije. Do Mostara, Tuzle, ne izlazim skoro dvije godine s kolima van BiH.”

Direktor je Kamernog teatra 55, koja je počela sa projektom škole glume u Srebrenici. Na to je posebno ponosan.

“Dugo smo to pripremali. Želim da se zahvalim načelniku Mladenu Grujičiću. Da se Srebrenica ne pominje samo 11. jula. Došao sam na tu ideju, Mladen je to prihvatio. Moja ekipa je bila jučer tamo. Ići ćemo u školu, izabrat ćemo 50 djece. Moji glumci će ići svaki vikend da rade. U maju ćemo uraditi predstavu – koja je primjerena toj djeci. To je za mene vijest. To je vijest, i ne znam zašto takvih vijesti nema. Hajde da se potrudimo da dobro bude aktivno, a zlo pasivno”.

Neki vrlo ozbiljni i veliki glumci, njegovi prijatelji žele da se uključe u taj projekat u Srebrenici.

“Napravit će se škola glume, akademija sa naših geografija. Ponosan sam na to. Što se posla direktno tiče, krenulo putovanje sa dva filma, Žaba i Muškarci koji ne plaču. Pratit ću te filmove, i molim vas – da kažem, festival Juroslava Korjenića, ekskluzivno da kažem da je predsjednik žirija za nagradu Žan Marolt Nebojša Glogovac”.

 Komentarisao je i izjavu  Bakira Izetbegovića o priznanju Kosova.

“Jako vas cijenim kao novinara, ovo je dragocjena emisija. Do te mjere obojica moramo da pričamo o trivijalnim i bizarnim stvarima, umjesto da pričamo o turneji mog filma Žaba. Idemo dalje, obojica smo pristali na neku vrstu mazohizma”, počeo je Hadžihafizbegović.

“Predsjednik Vučić potcjenjuje inteligenciju ljudi na ovim geografijama. Saziva sjednicu zbog izjave Izetbegovića. Što se njega tiče – Izetbegović kaže da bi priznao Kosovo, ali nije on taj koji odlučuje – nego će biti kako kaže trojno predsjedništvo. A zapravo je Srbija priznala Kosovo, o čemu mi pričamo”.

Podsjećamo, Srbija nije formalno priznala Kosovo, a Hadžihafizbegović je dodao:

“Priznala ga je, ima ono de facto i de iure. Papiri su podijeljeni i posušeni, sad samo treba tu Vučićevu tegobu – kako narodu to saopštiti. On saziva sastanak nacionalne bezbijednosti i kaže da je ovo izjava sa dalekosežnim posljedicama, a pokazuje se kao licemjerni prijatelj BiH. Donosi nam ovdje inkubatore u bolnice, a stoji iza Dodika koji na dva metra ispred njega govori kako je RS država, i da će se odvojiti”.

“Ako si prijatelj BiH, ako pet minuta prije toga kažeš da poštuješ suverenintet BiH, onda si dužan nakon te blasfemije koju izgovori Dodik doći do mikrofona i reći da je to bila neprimjerena izjava i da RS nikada neće biti država, i da gospodin Dodik treba znati kako se ponašati unutar medijskog prezentiranja i tako dalje”.

Smatra da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić “igra licemjernu igru”.

“Danonoćno izgovara da poštuje teritorijalni integritet, rijetko spominje suverenitet BiH. A onda na otvaranjima mostova, press konferencijama pusti Dodika da lupeta. Tako se mora ponašati čovjek kojem sud visi nad glavom (Milorad Dodik, op.a). Dodik bi sad sve gurnuo u rat. Počne rat, on ima privatni avion – i na Kipar. I složi svoje one račune. Neka me tuže ovi fašisti, neka me tuži i on. Dosta više tog merhameta, merhametluk je kukavičluk”, oštro je kazao Hadžihafizbegović.

“Daj ba jednom da vidimo o čemu se radi, i da postavljamo prava pitanja. Popu pop, bobu bob. Postavljajte im prava pitanja. Postavite pitanje Čoviću, jer je rekao da se javlja iz stolnog hrvatskog grada, on evropejac. Postavite mu pitanje kako je iz Livanjskog kantona otišlo 18.000 Hrvata, oni tamo 25 godina vladaju. Ko ih tamo majorizira. Idu ljudi gdje HDZ vlada. On se diči da je evropejac. Javljam se iz stolnog hervatskog grada. Je li to multikultura, je li to poruka?”, naveo je Hadžihafizbegović.

“Treba postaviti Dodiku pitanje što baca bh. zastave sa stola. Treba postaviti pitanje međunarodnoj zajednici, najvećem licemjeru ovdje… Oni su nam navukli ludačku košulju, i neće da je skinu. Oni su rekli tri člana Predsjedništva, oni su rekli 10 kantona, oni su rekli 150 ministara”, kazao je uz opasku:

“Jedino što se sa Dodikom slažem, s tim već uznemirenim čovjekom, da bi se prije dogovorili bez međunarodne zajednice.”

Hadžihafizbegovićev govor tokom predstave ‘Audicija’ koja je odigrana u beogradskom Sava centru u nekim srbijanskim medijima nazvan je nacionalističkim i uvredljivim za publiku u Beogradu.

U Pressingu je objasnio zašto?

“Tu se ne radi o publici. Radi se o ksenofobičnim medijima koji mobing na mene vrše zadnjih 10 godina. Ja sam gromoglasnim aplauzom nagrađen u Sava centru. Niko od publike drugačije nije reagovao ni u Novom Sadu, a Novi Sad se desio nakon Beograda. Sve je bilo pripremljeno. Ja da sam govorio “veju veju pahulje, mraz po staklu šara, stiže Nova godina, a odlazi stara” meni je belaj bio pripremljen. Radi se o nečemu što traje u kontinutetu”, izjavio je gost Pressinga.

Hadžihafizbegović je podsjetio da je on u Srbiji dobitnik devet nacionalnih nagrada.

Na pitanje šta je to uvredljivo u spomenutom govoru za vrijeme predstave, Hadžihafizbegović je odgovorio:

“Ovo je toliko snažna poruka o multikulturalnom životu unutar BiH. Osjećao bih se frustriran da moram živjeti u zemlji u kojoj žive samo muslimani.”

Iz Srbije i Hrvatske stižu poruke da ko god govori o multietničkoj i cjelovitoj BiH u kojoj svi ljudi žive zajedno biva proglašen bh. nacionalistom.

“Tako je. Valjda smeta nekome bosanska širina i zato što nekome smeta ta priča i mentalna matrica na kojoj smo mi odgajani. Ne bih se dobro osjećao u zemlji u kojoj žive samo muslimani.”

(Kliker.info-N1)
















18.11.2017.

JANINE CLARK: HAG BEZ UTICAJA NA POMIRENJE

Klark: Hag bez uticaja na pomirenje


Klark: Istina nije garancija pomirenja

Klark: Istina nije garancija pomirenja

/////////////////////////////

“Ne mislim da je Haški tribunal imao veliki uticaj na pomirenje u bivšoj Jugoslaviji, iako je njegovo osnivanje bilo preko potrebno i rad izuzetno vredan", kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Dženin Klark, (Janine Clark), profesoka Univerziteta u Birmingemu

“Haški sud ima izuzetno važnu ulogu u utvrđivanju činjenica. Međutim, nije dovoljno samo utvrditi činjenice. Još je važnije šta će ljudi sa njima činiti. Mnogi na terenu odbacuju te činjenice ili ih interpretiraju na svoj način. Stoga je prilično uprošćena ideja da će utvrđivanje činjenica na kraju dovesti do pomirenja, jer polazi od pretpostavke da će ljudi prihvatiti tu verziju istine, što se u bivšoj Jugoslaviji nije desilo”, ističe Klark.

RSE: Najpre o nasleđu Haškog tribunala. Bivši predsednik ICTY Teodor Meron je izjavio da su velika dostignuća ovog suda znatno doprinela miru i pomirenju. Međutim, da li je to zaista tako, imajući u vidu da je pomirenje u nekadašnjoj Jugoslaviji i dalje varljivo.

Klark: To je zaista veoma važno pitanje i istovremeno teško jer postoji dilema šta se zaista podrazumeva pod pomirenjem, oko čega se razlikuju čak i stručnjaci. Takođe, nije lako utvrditi da li Tribunal, koji se nalazi izvan Balkana, ima značajan uticaj na terenu.

Ovaj sud možda može da posredno pripomogne pomirenju, ali ne i direktno jer se, po mom mišljenju, pomirenje pre svega tiče međuljudskih odnosa, te ponovnog uspostavljanja poverenja. Taj proces se odvija u svakodnevnom životu, kako se ljudi odnose jedni prema drugima, provode vreme zajednički. Stoga je nerealno da pravosudna institucija ima takav uticaj na terenu.

Praćenje prenosa izricanja presude Radovanu Karadžiću
Praćenje prenosa izricanja presude Radovanu Karadžiću

Dakle, iako je osnivanje Tribunala bilo preko potrebno i njegov rad izuzetno vredan, ne mislim da je imao veliki uticaj na pomirenje.

RSE: Da li to znači da su bila prevelika i nerealistična očekivanja od Haškog tribunala, jer je njegova uloga kao pravosudne institucije da pre svega utvrdi činjenice a pomirenje koje bi usledilo nakon toga, više je pitanje za civilno društvo i lidere različitih grupacija? To pokazuje i primer Komisije za istinu i pomirenje u Južnoafričkoj Republici.

Klark: Ne znam da li su očekivanja bila previsoka jer pomirenje nije bio deo mandata Haškog tribunala. Fokus je na uspostavljanju mira. Doduše, pojedini zvaničnici suda su naglašavali njegovu ulogu u pomirenju. Kada je reč o građanima bivše Jugoslavije, oni su svakako očekivali oštre kazne za počinioce ratnih zločina, kao i da sud procesuira mnogo više slučajeva nego što je uspeo, te da deluje mnogo brže. Dakle, ne verujem ni da su ljudi na terenu očekivali previše od Haga kada je reč o pomirenju.

RSE: U kojoj meri je Haški tribunal ispunio prvi zadatak, a to je utvrđivanje činjenica? Naime, sve strane su nezadovoljne. Srbi smatraju da su izloženi nesrazmerno oštrim kaznama a da se zločini nad pripadnicima ovog naroda sračunato zanemaruju. Nezadovoljni su i Hrvati, a Bošnjaci traže strože kazne za zločine.

U kojoj meri je Hag doprineo ovakvom raspoloženju jer su neke njegove presude mnogi u regiji protumačili kao politički motivisane, kao što su oslobađanje Ante Gotovine, Momčila Perišića i Ramuša Haradinaja?

Klark: Da, Haški sud ima izuzetno važnu ulogu u utvrđivanju činjenica. Prikupljena je velika dokumentarna građa koja je od nemerljivog značaja. Međutim, nije dovoljno samo utvrditi činjenice. Još je važnije šta će ljudi sa njima činiti. Kao što ste pomenuli, mnogi procesi su izazvali žestoke sporove a presude doživljene kao politički motivisane.

Takođe, iako je Tribunal utvrdio činjenice, mnogi ljudi na terenu ih odbacuju ili interpretiraju na svoj način. Stoga je prilično uprošćena ideja da će utvrđivanje činjenica na kraju dovesti do pomirenja, jer polazi od pretpostavke da će ljudi prihvatiti tu verziju istine a što se u bivšoj Jugoslaviji nije desilo.

RSE: Jedno je pitanje reakcije građana na haške presude, a drugo procesi u samom Tribunalu. Na primer, Gotovina je u prvostepenom postupku osuđen na više od 20 godina zatvora dok je u drugostepenom oslobođen. S druge strane, neki procesi su trajali predugo: na primer, u slučaju Šešelja više od 10 godina, što je izazizvalo razne reakcije u bivšoj Jugoslaviji.

Klark: Apsolutno. Zato je Haški tribunal morao da mnogo više komunicira sa lokalnim zajednicama u bivšoj Jugoslaviji imajući u vidu i veoma negativno izveštavanje lokalnih medija o radu međunarodnog suda čemu je trebalo da se suprostavi.

Slavlje zbog povratka Gotovine, Zagreb, novembar 2012.
Slavlje zbog povratka Gotovine, Zagreb, novembar 2012.

Trebalo je da detaljnije objasni kako se došlo do presude naročito u velikim slučajevima kao što su Gotovina i Perišić: kako je bilo moguće da se u prvostepenom postupku donese jedna presuda a na višoj instanci potpuno drugačija, što ljudima na terenu koji nisu pravni stručnjaci izgleda prilično čudno. Iako sud nije markentiška agencija, trebalo je da bolje objasni pomenute i druge slučajeve kako bi ljudi mogli da shvate protivrečene presude.

RFE: Kada sam pomenuo da su možda bila prevelika očekivanja od Haškog suda, podsetio bih da su Nemci tek 1960-ih počeli masovnije da shvataju pravu prirodu nacizma, ili Francuzi šta se dešavalo u Alžiru te za vreme Frankove Španije. Dakle, Balkan nije izuzetak u negiranju zločina, što naravno nije izgovor.

Klark: Da, to nije tipično samo za Balkan. Na svim stranama se poriču zločini. Treba istražiti prave uzroke. Kada razgovaram sa ljudima na Balkanu, pitam ih da li zaista veruju u ono što mi kažu, ili ne žele da priznaju da nisu u pravu. Tokom rata su bili izloženi političkoj i medijskoj propagandi, pa im je sada teško da promene stav u odnosu na ono u šta su dugo verovali.

Nije lako boriti se protiv poricanja, ali je sigurno da to ne može doći samo od suda, već je potreban rad na terenu, interakcija između različitih zajednica, iniciranje poseta pripadnika različitih nacija mestima najstrašnijih zločina gde bi razgovarali sa preživelima ili porodicama stradalih. Tako se dovode u pitanje uvrežena mišljenja a ne presudama udaljenog suda.

RSE: Uprkos svim slabostima, činjenica je da je jedino Haški tribunal bio u stanju da sudi visokim državnim zvaničnicima, generalima. Takođe, da je prikupio ogromnu građu koja će biti dragocena za buduća istraživanja i nezaobilazna osnova za svaku priču o pomirenju u budućnosti. Da li je tim doprinosom, ovaj sud opravdao ulogu ili je morao da učini više?

Klark: Imajući u vidu da Tribunal uskoro završava rad, to znači da postoje ograničenja. On će nastaviti da funkcioniše ali u znatno manjem obimu kroz takozvani rezidualni mehanizam. Prikupljene arhive su od ogromnog značaja i vredan izvor. No, kako će ih koristiti ljudi iz bivše Jugoslavije, to je otvoreno pitanje za njih.

Teodor Meron kraj spomenika stradaloj deci Sarajeva, novembar 2014.
Teodor Meron kraj spomenika stradaloj deci Sarajeva, novembar 2014.

Na konferenciji u Sarajevu o nasleđu Haškog suda, govorila sam o potrebi uspostavljanja “metanormativne” istine. To znači da umesto fokusiranja na pojedinačne činjenice – ko je šta kome uradio, kada i gde, jer se oko njih i dalje vode sporovi – treba se usredsrediti na istinu na višem nivou. Primer metanormativne istine je da je bilo kakvo seksualno nasilje apsolutno gnusno te da ne bi smelo da se koristi u bilo kom sukobu. Drugi primer je kulturno nasleđe koje pripada svima nama i trebalo bi svi da ga štitimo. Ili deca, koja imaju pravo na normalno detinjstvo bez nasilja.

Smatram da je Haški tribunal obezbedio veoma važnu osnovu za debatu o ovim metanormativnim istinama. Ako bi uspeli da ubedimo ljude da ih prihvate, onda je moguća rasprava i o još spornijim činjenicama. U svakom slučaju, omogućavanje pripadnicima različitih nacija da razgovaraju, da čuju priče i jednih i drugih – to je ključno za pomirenje.

//////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Subota, 18. novembar/studeni 2017.

 
17.11.2017.

REFIK HODZIC: GODINE KOJE SU POJELI ZLOCINCI

Refik Hodžić : Godine koje su pojeli zločinci


Novembar 17. 2017.


Kako se bliže presude Ratku Mladiću i «hercegbosanskoj šestorci», tako se moj inboks puni pitanjima meni već isuviše poznatog sadržaja: Hoće li i na koji način ova presuda Haaškog tribunala doprinijeti pomirenju? Hoće li žrtve dobiti satisfakciju? Je li Tribunal ispunio svoju misiju?» Ista pitanja, brat-bratu, već skoro 20 godina. Ta salva recikliranih pitanja podsjeća na komplikovanost mog odnosa s Haaškim tribunalom i tjera na razmišljanje o evoluciji sopstvenih stavova po pitanju uloge ovog suda u društvenim procesima naše post-ratne močvare.

Ključne tačke na toj krivulji bile bi označene prvim hapšenjima ratnih zločinaca u Prijedoru, prije ravno 20 godina, ushićenjem koje sam osjećao kada sam dobio posao u Službi za javno informisanje Tribunala, suočavanjem kroz neprobojno staklo haške sudnice sa braćom Banović, ubicama iz Keraterma s kojima sam išao u osnovnu školu, satima provedenim u pustim galerijama za javnost tokom raznih suđenja, na koja sam bio narkomanski navučen, prvim pojavljivanjem Slobodana Miloševića pred sudom, otkazom iz protesta zbog odnosa Tribunalovog vođstva spram žrtava (o čemu sam snimio svoj prvi dokumentarac), osnivanjem vijeća za ratne zločine Suda BiH, Šešeljevog štrajka glađu, skandaloznih presuda Gotovini i Perišiću…

Zgrada Haaškog tribunala (FOTO: wikipedia.commons)

Udaljenost između svake od tih tačaka ispunjena je mnoštvom ljudi i događaja: Prijedorom, Hagom, godinama kopanja najcrnjeg mraka. Ipak, bez obzira na optimizam ili razočarenja što su me naizmjenično obuzimali glede pozitivnog uticaja Tribunala na našu sposobnost da se oporavimo od posljedica masovnih zločina, nikada nisam sumnjao u dvije konstante: da taj oporavak zavisi samo od nas samih i pravca u kojem se krećemo politički, ekonomski i socijalno, te da je Tribunal tokom svoga rada prikupio materijal neprocjenjive vrijednosti, koji nam može pomoći da, ako ikad tako odlučimo, krenemo u smjeru istinskog, trajnog mira. To se do danas još nije desilo. Naprotiv. Politike Srbije i Hrvatske spram pomirenja i Tribunala odvele su nas u potpuno suprotnom smjeru.

Kome treba invidualizacija krivice?

Prvi predsjednik Tribunala, pokojni profesor Antonio Cassese, vjerovao je da moć Tribunala da doprinese pomirenju leži u individualizaciji krivice, koja će spriječiti pripisivanje kolektivne odgovornosti za počinjene zločine čitavim narodima. Međutim, dobri sudija Cassese nije mogao pretpostaviti da državni aparati Srbije i Hrvatske suštinski neće biti zainteresovani za individualizaciju krivice. Njihovi prioriteti će se od početka rada Tribunala pa sve do danas, uz kratke epizode nešto drugačijih politika tokom vladavine Zorana Đinđića u Srbiji i Stjepana Mesića u Hrvatskoj, koncentrisati na upravo suprotno: na odbranu države čije su institucije implementirale planove koji su uključivali masovne zločine, te na odbranu temeljnih nacionalističkih narativa o sopstvenom mučeništvu i “svetosti naše borbe” protiv nehumanog, monstruoznog neprijatelja, koji je, da bismo mi mogli živjeti u miru i slobodi, morao biti uklonjen sa teritorije koju smatramo svojom.

Individualizacija odgovornosti za zločine i činjenice koje su izranjale iz suđenja na Tribunalu ovakvim politikama redovno su bili problem, nikad poželjna pomoć u procesu pomirenja. Već u ranim suđenjima postalo je jasno da dokazi govore o sistematskim zločinima, koji su organizirani i naređivani s vrha, i u kojima su počinitelji – bilo da se radi o čuvarima logora, silovateljima ili najvišim vojnim i političkim dužnosnicima – bili tek dijelovi hobotnice upregnute u provedbu strateških ciljeva. Pravnim jezikom rečeno: počinitelji su bili učesnici udruženih zločinačkih poduhvata.

Shodno tome, Haaški sud je označen kao prijetnja i vrlo brzo nakon što je postalo jasno da će suđenja u Haagu zaista biti i da se u zgradu nekadašnjeg osiguravajućeg društva slivaju krucijalni dokazi koji bi mogli oslikati drugačiju sliku o «svetosti naše borbe», državni aparati u Zagrebu i Beogradu aktivirali su moćne propagandne mašinerije sa jednim ciljem – delegitmizirati Tribunal kao anti-srpski, odnosno anti-hrvatski te tako obesmisliti dokaze i činjenice koje se u Haagu utvrđuju. Legitimitet, legalitet i objektivnost suda dovođeni su u pitanje po svim osnovama, a narodu su servirane jednostavne, korozivne poruke koje su Tribunal napadale zbog etničkog sastava optuženih (u Srbiji) i njegove navodne misije da podrije odbrambenu priorodu Domovinskog rata (u Hrvatskoj). Ilustracije radi, u tom vremenu mainstream mediji u Hrvatskoj, poput Slobodne Dalmacije, zvaničnike Tribunala znali su označavati «hrvatožderima». Srbijanski ministri u zvaničnim izjavama glavnu tužiteljicu nazivali su – kurvom.


Naslovnica beogradskog “Blica” (FOTO: screenshot)

Konzekvetno, saradnja s Tribunalom na prikupljanju dokaza funkcionisala je u skladu s misijom ovog suda samo kod Bošnjaka. Zagrebački odvjetnik Anto Nobilo to ovako opisuje u intervjuu «Danima» iz 2000. godine: «Bošnjaci su objektivno imali najviše žrtava ratnih zločina i svijet to nije mogao ne vidjeti. S druge strane, oni su kao takvi vrlo rano prigrlili Haški sud. AID je bio potpuno u funkciji servisa Haaškog suda, pa mu je pribavljao dokaze o zločinima i, na neki način, usmjeravao tužiteljstvo prema zločinima koji su počinjeni bili upravo nad Bošnjacima. No, Bošnjaci su ipak dugo bili jedina terenska logistika ovog suda. Hrvati su dugo negirali Haaški sud, kao i Srbi, i u određenom smislu su propustili taj prvi vlak.”

S druge strane, optuženima koji su se našli u Hagu dodjeljivani su odvjetnici s jakim vezama u državnim organima sigurnosti, čiji zadatak nije bio da brane svoje klijente koliko da brane državu i njene institucije od bilo kakve inkriminacije. Advokat ratnog zločinca Duška Tadića, Miroslav Vujin, kažnjen je zbog ovakvog odnosa na štetu svog klijena. Prvi predsjednik Tribunala Antonio Cassese, posvjedočio je da su sudije mogle jasno da vide o čemu se radi. Pojedini su branioci, kazao je u intervjuu Mirku Klarinu, “manje zainteresovani za odbranu svojih klijenata, a više za promociju političkih programa i ciljeva etničke grupe kojoj pripadaju”.

Narativ über alles

Tko god je pratio suđenja na Tribunalu mogao se uvjeriti da su, osim zataškavanja odgovornosti države za zločine, takvi odvjetnici nastupali i u odbrani alternativnih verzija istorije, ugrađene u nacionalne mitove namijenjene mobilizaciji domaće javnosti; mobilizaciji obično usmjerenoj protiv drugih naroda. U svom dugogodišnjem izvještavanju iz Haaga, agencija SENSE detaljno je dokumentovala ovu praksu. U jednom od svojih izvještaja Mirko Klarin piše o posebno upečatljivom primjeru takvog nastupa, s početka suđenja dr. Milanu Kovačeviću, bivšem potpredsedniku Kriznog štaba opštine Prijedor. Njegovi američki branioci srpskog porekla – Dušan Vučićević i Džon Ven, tj. Jovan Savanović – nastupili su kao da su u Hag došli da bi pred Tribunalom rehabilitovali vođu četničkog pokreta iz II svetskog rata, generala Dražu Mihajlovića, piše Klarin, a ne da bi svog klijenta odbranili od teških optužbi za genocid i zločine protiv čovečnosti.

Slično djelovanje Sigurnosno informativne službe Hrvatske, uz znanje i direktne instrukcije pokojnog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, također je dokumentovano na Tribunalu. Osim kontrole nad određenim brojem odvjetnika, SIS je bio vrlo aktivan i u pripremanju svjedoka u svrhu «zaštite hrvatskih interesa». U jednom unakrsnom ispitivanju na suđenju Prliću i ostalima, tužilac Kenneth Scot je prezentirao dokaze o sastanku u kabinetu predsjednika Tuđmana. Na sastanku se razgovaralo o pripremanju Milivoja Petkovića da lažno svjedoči kao svjedok odbrane u predmetima protiv Tihomira Blaškića i Darija Kordića. Ključni čovjek u ovom poduhvatu bio je tadašnji šef SIS-a Markica Rebić, koji će i sam kasnije biti predmetom optužnice za nepoštivanje suda, zbog objelodanjivanja imena zaštićenih svjedoka.

Markica Rebić, Tuđmanov savjetnik za nacionalnu sigurnost (FOTO: screenshot OTV)

U jednom internom dokumentu Rebić se hvali kako je «izvršio obavještajni prodor u Tribunal». Kontinutiet ovakvog pristupa HDZ-a Tribunalu potvrđen je i u izvještaju političkog oficira američke ambasade Roberta Silbersteina iz 2003., gdje se govori o postojanju HDZ-ovih paralelnih institucija, koje štite haške optuženike i djeluju protiv Tribunala čak i u vrijeme vlade Ivice Račana. Čuvarima narativa Tribunal je bio neprijatelj, a istina o zločinima prijetnja koju se moralo neutralizirati. Kakva individualizacija krivice, kakve trice i kučine.

Kontinuitet ove borbe protiv bilo kakvog uticaja Tribunala na odnose unutar i između Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske stanje je fakata koji stoje iza sladunjavih fraza o pomirenju što ih političke vođe s neskrivenim sarkazmom ponavljaju u svojim susretima sa gostima iz Evrope. Zagreb i Beograd su dobili bitku za «istinu» sa Tribunalom, u to nema nikakve sumnje. Dobili su je uz podršku tih istih gostiju iz Evrope, koji su cjelokupnost najvećeg izazova sa kojim se ova društva suočavaju, sposobnost da izgradimo trajni mir, u pristupnim procesima Europskoj uniji sveli na predaju optuženih Tribunalu. Tako je conditionality policy nominalno zadovoljen, ali uz gore opisanu posvećnost da istina sa tih suđenja nikada, ni na koji način, ne utiče na političke i društvene odnose u «regiji». Hrvatska je u EU, Srbija je na dobrom putu, a zaostavština ratnih zločina je, hvala na pitanju, dobro i zdravo. I ono što smo kao morali, više ne moramo.

Vrijeme tihog ponosa

Suđenja za zločine «svojih» su ili davno obustavljena ili pred potpunim kolapsom. Politički i vojni lideri poput Radovana Karadžića i Darija Kordića, koji su provodili istrebljivačke, brutalne kampanje «etničkog čišćenja» i genocida, potpuno su rehabilitirani. Homogenizacija sopstvenog naroda provodi se miloševićevskim i tuđmanovskim metodama grandioznog ispoljavanja sakralizacije sopstvene žrtve (da se razumijemo, ni bošnjačka politika nije imuna na ovo). Sveprisutna je dehumanizacija drugog (opet u najvećoj mjeri Bošnjaka) kroz poistovjećivanje s terorizmom, klanjem, drevnim neprijateljstvima. Ako hoćete da izmjerite istinsku predanost srbijanske vlasti pomirenju, prelistajte, na primjer, novine direktno nakačene na obavještajne strukture. Jezik koji danas koristi «Informer» nije nikakav incident, već odraz naličja zvanične politike u Srbiji, kao što je tokom svih ovih godina to bio jezik «Nacionala», «Kurira» i sličnih revolver-medija.

Dovoljno se samo osvrnuti oko sebe da bismo vidjeli da zatvaranje Tribunala konicidira s početkom ere «tihog ponosa» u Srbiji, gdje ministar odbrane Vulin otvoreno poručuje da su prošli dani u kojima se Srbiju tjeralo da se stidi svojih ratnih zločinaca. Postavljanje Vladimira Lazarevića, osuđenog ratnog zločinca odgovornog za zločine protiv čovječnosti, za predavača na srbijanskoj vojnoj akademiji, simbolički i formalno ozvaničilo je početak ove ere, u kojoj dočekujemo presudu Ratku Mladiću.


Vladimir Lazarević, zločinac kojeg je Srbija uzela za profesora (FOTO: Sense)

Istovremeno, proces protiv Mladićevih jataka se zatvara za javnost jer bi mogao narušiti ugled Srbije. Istina je da Srbija ne želi da se u javnosti raspravlja o tome da su njeni zvanični organi čuvali Mladića sve te godine koje su nam pojeli skakavci, dok nije dočekala najunosniji trenutak da ga preda Tribunalu. Kakva god da bude presuda, ne sumnjam da će Vučićeva mašinerija da to pretvori u još jedan povod za homogenizaciju i cementiranje mita o velikom generalu koji se žrtvovao za nacionalnu stvar.

Za to vrijeme u Zagrebu iščekuju presudu «hercegbosanskoj šestorci» organizujući prezentaciju Prlićeve alternativne istorije Herceg-Bosne u Hrvatskom državnom arhivu na dan rušenja Starog mosta u Mostaru. Sama lokacija održavanja skupa poručivala je i hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj javnosti, a i Tribunalu, da ovo nije tek puko okupljanje irelevatnih desničara, nego prezentacija štiva zasnovanog na Prlićevim neupitnim naučnim metodama, kojima se dolazi do podataka o preko «300 bošnjačkih logora za Hrvate», odrubljenim hrvatskim glavama i drugim “istinama”, koje imaju puno veće šanse da uđu u kurikulum istorije, nego bilo koja presuda Tribunala. Bilo kakve dvojbe da iza ovog cementiranja diskursa o «bezobraštinama političkog Sarajeva» stoji trenutna vlast u Hrvatskoj, odagnala je svojim je prisustvom ministrica kulture Hrvatske Nina Obuljen Koržinek. A ako neko ipak sumnja da se radi o kontinuitetu HDZ-ova pregalaštva protiv činjenica o ratu u Bosni i Hercegovini, neka pogleda nedavno gostovanje bivše ministrice pravde Hrvatske Vesne Škare Ožbolt u emisiji «Crvena linija». Poruke su jasne: mi imamo Hrvatsku, pobijedili smo i kakva god da bude presuda 29. novembra, mi ćemo oblikovati svoju istinu. Nikakav glupi sud u Hagu to neće dovesti u pitanje.

Užarene cijevi ovih suštinski ratnih politika iz Zagreba i Beograda bljuju medijske salve ka Bosni i Hercegovini, na čijim punjenjima stoji: «Pozdrav Turci, jebo li vam Tribunal majku terorističku, pomirićemo se kad vam Đura oprosti što vas je tukao!» Ishod takvog pristupa pomirenju je konstantna nestabilnost i stanje političke krize u Bosni i Hercegovini kojoj svjedočimo od 2006. naovamo i kojoj se usljed geopolitičkih turbulencija ne nazire sretan kraj.

A Tribunal? Njega nakon ovih presuda više neće biti da služi kao izgovor za odsustvo pomirenja. Na svojoj završnoj turneji, predsjednik Tribunala Carmel Agius jasno je dao do znanja da je odavno napuštena Casseseova ideja da je doprinos ovog suda pomirenju u individualizaciji krivice. Zatvaramo vrata, kazaće Agius, «ali vam ostavljamo ogromnu građu utvrđenih činjenica. Ne nudimo pomirenje, jer to nije bio naš zadatak. Ostavljamo vam istinu o onom što se dogodilo.»

Carmel Agius: “Ne nudimo vam pomirenje…” (FOTO: Sense)

I – tu se slažemo. To je ona druga konstanta o Tribunalovom doprinosu, koja me nikad nije napuštala svih ovih godina. Uistinu, u haškim arhivama leži blago, istina o nama, istina o tragičnom sunovratu jedne zajednice ljudi koja je doživjela epistemološki zemljotres i zamijenila istinu za mit, institucije za mesije.

Mračna je, ali ljekovita istina. Kao riječi Miroslava Brale, pripadnika Džokera koji je u Ahmićima svojim rukama ubijao djecu, došao u Hag niječući krivicu a onda doživio preobraćenje u kojem je priznao zločine za koje su ga teretili ali i neke za koje tužioci u Hagu nisu ni znali. Te riječi, ispisane kvrgavim rukopisom, plavom hemijskom olovkom na papiru iz računske sveske, dao bih svakome da pročita prije izricanjapresude «hercegbosanskoj šestorci». One su Tribunalov doprinos pomirenju.

Ime mi je Miroslav Bralo. Kao čovjek svjestan sam da se radi o mojim zločinima, koje sam počinio tokom masakra u Ahmićima, nad ljudima čiji se glas više neće čuti. Želio bih da se izvinim i u ime onih koji su počinili te stravične zločine, a nisu više među živima. i svima onima koji su morali da prožive boli i patnju zarad neljudskog ponašanja u Ahmićima.

Ja sam uvjek znao da se to djelanje pogrešno, i da će svako znati da je pogrešno, i da za svako djelanje nemože biti opravdanja. Ja sam svjestan da sam se loše ponašao i ovo pismo pišem svojim riječima.

Naša zlodjela su bila tako strašna – mislim i na ostale – mi smo svejedno nastavjali i pokušavali da ih opravdamo. Ja sam čak pokušavao da budem ponosan i da vjerujem da su to djela uspješna vojnika. Danas se stidim toga, stidim se svog ponašanja. Ne. To nisu bila djela onog vojnika kakav sam ja jednom želio biti. Bio sam prisutan kada su žene i djeca ubijeni pred mojim očima. U tome času dobar vojnik u meni je nestao, utihnuo.

Bilo je trenutaka tokom tog vremena kada sam bio hrabar, ali nije bilo u meni hrabrosti da sam sebi priznao u što sam se pretvorio, i nije bilo u meni dovoljno hrabrosti da zaštitim one čije se živote trebalo spašavati. To bi bila prava hrabrost u to vrijeme. Trebalo je da prođe mnogo godina da bih ja razumio i nakon toga i prihvatio svoju odgovornost za svako od svojih djela. Razmišljajući danas o svojim postupcima, osećam jedino ogromno žaljenje i molim se da se takvo zlo nikada više ne ponovi na ovome svijetu.

Miroslav Bralo zvani Cicko, jedan od ubojica iz Ahmića (FOTO: icty.org)

Tribunal mora da se bavi s mnogim lažima. Ja vjerujem da je jedini put napred se kaže istina i da se prestane sa poricanjem istine. Mislim da nisam lagao, ali sam bio onaj koji je sve poricao pogotovo pred samim sobom. Mora jednom biti kraj zataškavanja zločina. Porodice bi trebalo da odboluju svoje bližnje i da znaju istinu iskreno. Nadam da će sve strane sarađivati u potrazi za istinom i čineći tako skratiće agoniju mnogih obitelji.

Mogao bih reći nek svako ide svojim putem, ali ja o to više ne vjerujem. Rekao bih svakome da smogne hrabrosti i obrati se svom susjedu, razgovara sa sudom i na taj način počne graditi mir. Onome ko govori istinu, vjerovati će susjed i sud. Kada sam se našao na tribunalu u novembru prošle godine, odmah sam znao da prva optužnica ne govori o svemu. Želio sam da kažem cijelu istinu o svojim zločinima, iako sam znao da ono najgore znam samo ja. Toliko, a, i više ja sam dužan.”

Refik Hodžić (Lupiga)

15.11.2017.

TAJNE SRBIJE

OVO JE NAJVEĆA DRŽAVNA TAJNA SRBIJE: Vojska u Beogradu pomagala Mladiću da ne bude otkriven, ovo su SVI DETALJI

Haški optuženik Ratko Mladić krio se u vojnom objektu "Topčider" od novembra 2000. do jula 2003. godine, tvrdilo je Prvo opštinsko javno tužilaštvo iz Beograda u procesu koji je protiv 11 osoba vođen zbog pomaganja u skrivanju bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića, saznaje Danas.

Iako je ovo tužilaštvo odbilo da dostavi Balkanskoj istraživačkoj mreži (BIRN) kopiju optužnice, navodeći da je optužnica proglašena državnom tajnom i da ne može biti dostavljena javnosti, uvidom u presudu u kojoj su optuženi oslobođeni odgovornosti zbog apsolutne zastare, navedeno je za šta ih je tužilaštvo teretilo.

 

Iz tog javno dostupnog dokumenta, u koji je Danas imao uvid zahvaljujući Fondu za humanitarno pravo (FHP), može se vidjeti zbog čega je optužnica proglašena državnom tajnom. Naime, u presudi se, između ostalog, navodi (fotografija u prilogu) da je jedan od optuženih, Blagoje Govedarica, u to vrijeme stariji vodnik Vojske Jugoslavije, bio optužen da je "u periodu od novembra mjeseca 2000. godine do 25. 7. 2003. godine, u Beogradu, u vojnom objektu Vojske Jugoslavije i Vojske SCG na Topčideru, kao i na drugim adresama u Beogradu, krio i pomagao Ratku Mladiću da ne bude otkriven".

 

alt

Osim toga, navodi se da je Govedarica bio optužen da je "od komande stana Prve armije Vojske Jugoslavije nabavljao namirnice i druge predmete" i potom ih umjesto vojnicima doturao Mladiću i njegovom obezbeđenju. U presudi, takođe, stoji da je ista osoba, po optužnici, "po pismenom ovlašćenju Ratka Mladića vršio podizanje svih njegovih primanja preko Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika" i predavao ih Mladićevoj ženi.

 

Optužnica protiv 11 Mladićevih jataka podignuta je 2006, a prvostepena presuda izrečena je pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu krajem 2010. kada je samo jedan optuženi oglašen krivim i to zbog nedozvoljenog držanja oružja, devetoro ih je oslobođeno, a prvooptuženi pukovnik VRS Jovo Đogo u međuvremenu je preminuo. Presudu je Apelacioni sud u Beogradu u maju 2011. vratio na ponovno suđenje, a Prvi osnovni sud je 17. maja prošle godine zbog apsolutne zastarjelosti oslobodio svih 10 optuženih jataka. Konačno, Apelacioni sud je u avgustu ove godine donio presudu kojom je zbog nedostatka dokaza oslobodio devetoro optuženih, a na kaznu od šest mjeseci zatvora uslovno sa rokom provjere od godinu dana osuđen je samo Marko Lugonja koji je jedini priznao djelo za koje se teretio. Podsjetimo, Ratko Mladić uhapšen je 2011. u Srbiji nakon 15 godina skrivanja.

 

Nemanja Stjepanović, istraživač FHP-a, ističe za Danas da optužnice ne bi tek tako i bez razumnog i opravdanog razloga smjele biti proglašavane državnom tajnom, budući da je javnost rada tužioca i transparentnost sudskih postupaka garantovana zakonom.

 

- Na suđenju Mladićevim jatacima javnost nije bila isključena, što znači da je optužnica bila javno dostupna. U međuvremenu je neko shvatio da bi njen sadržaj mogao naštetiti ugledu Srbije, pa je proglašena državnom tajnom, što znači da će od očiju javnosti biti sklonjena na cijelih 30 godina. Na taj način država šalje poruku da su njeni organi umiješani u Mladićevo skrivanje, jer šta bi drugo moglo da nanese štetu državi ako ne informacije o krivičnim djelima počinjenim od strane pojedinaca unutar državnih struktura i u objektima Republike Srbije, ukazuje Stjepanović.

alt

 

FHP je 20. maja 2016. po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja uputio zahtjev Prvom osnovnom sudu za dostavljanje presude donete tri dana ranije u ponovljenom postupku. Zahtjevu je "udovoljeno u potpunosti" i 28. juna 2016. godine Prvi osnovni sud dostavio je FHP-u presudu o Mladićevim jatacima.

 

- U presudi koju nam je Prvi osnovni sud dostavio vidi se da se bar jedan od optuženih teretio za skrivanje Mladića u vojnom objektu na Topčideru. Ugledu Republike Srbije može naškoditi upravo skrivanje tih informacija i obrnuto - međunarodni ugled Srbije će biti veći ukoliko se razotkrije u kojim vojnim objektima se Mladić skrivao, koje državne strukture su mu u tome pomogle i ko su pojedinci u političkim i vojnim strukturama koji su za to odgovorni. Pored svega, Zakon o tajnosti podataka u članu 3 jasno propisuje da se "tajnim podatkom ne smatra onaj koji je označen kao tajna radi prikrivanja krivičnog dela". U ovom slučaju odluka o proglašenju optužnice državnom tajnom upravo stvara sumnju da je prikrivanje krivičnog djela razlog zatajivanja optužnice, naglašava Stjepanović.

 

Kako podsjeća, sličnu nerazumnu odluku 2014. godine donio je i tadašnji ministar odbrane Bratislav Gašić kada je, nakon zahtjeva FHP-a za dostavljanje vojnih dokumenata, cjelokupnu arhivu 125. i 37. brigade VJ na Kosovu bez obrazloženja proglasio državnom tajnom.

 

- U oba slučaja, razumno je posumnjati da se radi o odlukama sa svrhom da se prikriju krivična dela, a sumnju dodatno pojačava činjenica da nije ispoštovan zakonski uslov da se obrazloži zašto bi obelodanjivanje traženih podataka prouzrokovalo neotklonjivu teški štetu interesima Republike Srbije, zaključuje Nemanja Stjepanović.

 

Ko je bio na čelnim pozicijama?

 

U periodu od novembra 2000. do kraja jula 2003. na čelu Generalštaba Vojske Jugoslavije bio je general Nebojša Pavković. Tačnije, na to mjesto je postavljen u februaru 2000, a smijenjen je 25. juna 2002. Naslijedio ga je general Branko Krga, kao zastupnik načelnika Generašltaba VJ i na toj poziciji ostao do decembra 2004. Ministar odbrane SRJ bio je Slobodan Krapović od 4. novembra 2000. do 29. januara 2002. da bi ga zamijenio Velimir Radojević. Obojica su bili članovi Socijalističke narodne partije Crne Gore. Od marta 2003. na čelo Ministarstva odbrane SCG dolazi Boris Tadić. Za sve to vrijeme predsjednik države bio je Vojislav Koštunica, nekadašnji lider DSS, od oktobra 2000. do marta 2003. Kao predsjednik Vlade SRJ od novembra 2000. do kraja jula 2001. bio je Zoran Žižić iz Socijalističke narodne partije Crne Gore, a na tom mestu ga je smijenio Dragiša Pešić, iz iste stranke, i bio do 7. marta 2003. Sa redefinisanjem odnosa u SRJ i formiranjem SCG, na čelo SCG dolazi Svetozar Marović, koji je ujedno bio i predsjednik Savjeta ministara. Na toj funkciji bio je do juna 2006. kada je Crna Gora proglasila nezavisnost.

 

Presuda Mladiću 22. novembra

 

Ratku Mladiću, koga Haški tribunal tereti za genocid i najteže ratne zločine, presuda će biti izrečena 22. novembra. Po optužnici, Mladić se tereti za genocid u Srebrenici i još šest opština u BiH, progon nesrpskog stanovništva širom BiH, terorisanje građana Sarajeva i zarobljavanje pripadnika UNPROFOR-a. Tužioci su zatražili da Mladić bude osuđen na doživotnu kaznu zatvora, dok je njegova obrana tražila oslobađajuću presudu.







15.11.2017.

CEDOMIR JOVANOVIC: "BOSNA JE VELIKI SRPSKI GRIJEH, MILORAD DODIK JE POSTAO LUD, IMA GLAVOBOLJU, PA ODLIJEPI!"

ČEDA JOVANOVIĆ: "Bosna je veliki srpski grijeh, Dodik je postao lud, ima glavobolju, pa odlijepi"

Srpski nacionalizam nije digao ruke od Bosne, on ovo smatra prelaznom fazom. Bosnu je dosad sačuvala ne samo ta politička žilavost, nego i neka vrsta kaprica Zapada koji nam ne da da uradimo ono što smo zamislili: da odvalimo dio Bosne, i da ga pripojimo Srbiji.

Image result for cedomir jovanovic fotos

Koliko god nevjerovatno izgledalo, čak je i jednopartijsko, isključivo, totalitarno društvo, kakvo je bila Jugoslavija, posjedovalo nekakvu kulturu dijaloga, nekakav odbrambeni mehanizam protiv divljaštva. U toj je zemlji bilo nezamislivo otvarati pitanja prava žene na abortus, imati dilemu oko karaktera porodice, osporavati evoluciju, darvinizam…

 

 

“Znaš li šta je vaša najveća greška? Što niste ubijali.” To je Dobrica Ćosić, književnik i ideolog srpskog nacionalizma, kazao Čedomiru Jovanoviću, tada 32-godišnjem potpredsjedniku vlade Srbije u ostavci, nedugo nakon što je 12. marta te godine ubijen srpski premijer i Jovanovićev veliki prijatelj Zoran Đinđić.

“Samo bratstvo u krvi se ne raskida”, nadodao je još svojoj monstruoznoj primjedbi Ćosić.

 

Taj detalj, koji je Jovanović ispričao tokom učestvovanja na Zagreb Youth Summitu prošle sedmice u Zagrebu, potaknuo je novinara riječkog Novog lista da ga na početku intervjua pita slaže li se da je nasilje najveći problem politike na Balkanu.

 

– Nama je nasilje način života. Ono ne određuje samo politiku, već i odnose između muškarca i žene, odnose

u porodici… Mi ne možemo voljeti svoj klub ako nismo protiv nekoga s druge strane. Ljubav dokazujemo tako što lomimo svoj grad i sve što je u njemu, ili grad u koji odlazimo. Nema Bad Blue Boysa bez tuče s navijačima Zvezde ili Torcide… Isti je odnos i s druge strane.

 

Otkud to?

 

– Nasilje kod nas nije ono što je na Zapadu, na način na koji o tome govori Brad Pitt u filmu “Fight club”. U nas je ono izraz velike životne nekulture, nemogućnosti da se razgovara, da se razumije jezik činjenica, da se racionalizira vlastito mjesto u svijetu.

 

Uprkos svemu tome, kao mladi ljudi išli ste protiv Miloševića i njegovog sistema koji je bio izraz nasilja. Danas, dvadeset godina kasnije, mislite li da su taj bunt i otpor bili uzaludni?

 

– Ne, nikako. Bilo je to apsolutno najpametnije što smo mogli uraditi. Drugo je pitanje očekivanja. Ni 1996., ni 5. oktobra 2000, nisam vjerovao da je dovoljno biti ‘OK’ u jednom danu, pa recimo, srušiti Miloševića, odvesti ga u zatvor i izručiti Haškom tribunalu. I tada i danas bilo mi je jasno da je Milošević u najvećoj mjeri posljedica jednog mutiranog društva, nesnalaženja miliona ljudi u promjenama tog vremena. Manje ili više, i danas mislim to isto. Ne, naravno, sa željom da umanjim Miloševićevu osobnu odgovornost – to je definitivno nemoguće – niti da opravdam njegove poteze, nego prije svega zato da pokušam odgovoriti na pitanje: kako ćemo već jednom prekinuti tu spiralu ludila u kojoj nestajemo? Ne postoji nijedna generacija mog naroda koja nije ratna! Moji roditelji bili su ratna generacija, ja sam u međuvremenu postao to isto, niko osim generacije moje rođene djece u Srbiji za sebe ne može reći da je rođen i da živi u miru. Kada to znamo, shvatamo da nas opterećuje užasan teret. Kako promijeniti to što je gotovo zakonitost, to što nas osuđuje na međusobno klanje do samouništenja?

 

Paradoks je u tome što mi danas, 20 godina kasnije, kao da taj odgovor znamo još manje.

 

– Zato što smo u međuvremenu počeli hodati četveronoške.

 

Kako to mislite?

 

– Naša su društva retardirala. Koliko god nevjerojatno izgledalo, čak je i jednopartijsko, isključivo, totalitarno društvo, kakvo je bila Jugoslavija, posjedovalo nekakvu kulturu dijaloga, nekakav odbrambeni mehanizam protiv divljaštva. U toj je zemlji bilo nezamislivo otvarati pitanja prava žene na abortus, imati dilemu oko karaktera porodice, osporavati evoluciju, darvinizam… Evo, na primjer: u Beogradu se upravo vodi užasna polemika oko spomen-kompleksa kojim se želi obilježiti 15 godina ubistva Zorana Đinđića, ali u takvoj atmosferi da mislim da bi Bogdan Bogdanović bio živ zapaljen, jer je sagradio i promovisao spomenik u jasenovačkom spomen kompleksu. Sam mi je Bogdanović pričao da je taj njegov Kameni cvijet zaledio Titove generale. Jedan je od njih rekao: ‘Pa šta je ovo, ja ovo ništa ne razumijem!’ Raspravu je završio Titov komentar: ‘Ako ne razumijete, onda je Bogdan uradio pravu stvar: ovo se ne radi da bi razumjeli mi, nego oni poslije nas.’ Danas, mislim da imamo mnogo manje kondicije i potencijala da iznesemo težinu tih još uvijek otvorenih pitanja, nego što smo ih imali prije 25 ili 30 godina.

 

I na sve to još se nakalemila ova globalna kriza, koju opisujete tvrdnjom da se mi više ne snalazimo u svojemu vlastitom svijetu.

 

– Nasilje koje smo spomenuli prestalo je biti naša ekskluzivna mana. Danas je ono prisutno na svakom koraku: čovjek u crkvi u Teksasu ubije 25 ljudi; imate onog bolesnika u Las Vegasu što puca iz hotela; Uzbekistanca koji je dobio ‘zelenu kartu’ da dođe u Ameriku, a onda odlučio da kamionom izgazi ljude na Manhattanu… Pa iza svega toga stoji nešto mnogo komplikovanije od neke jeftine psihodijagnoze, ili konstatacije da je neko postao islamski ekstremist! Ljudi su se sudarili s nekim zidovima, osjeća se tjeskoba, nema perspektive, ne znaju više šta je nada… I vrlo često nalaze jedini “izlaz” u tim površnim argumentima i objašnjenjima, koja ih onda pretvaraju u životinje.

 

Rekli ste da moramo ponovo osmisliti i politiku i demokratiju, ali nisi odgovorio kako. Kako, dakle?

 

– Ne znam. Da znam, odmah bih rekao. I dalje mislim da, u ekonomskom smislu, ne postoji normalniji model od liberalnog kapitalizma, koji se temelji na slobodnom pojedincu, tržištu i jakim institucijama. Ali, očigledno je da ni uporišna mjesta tog sustava, njegovi temelji, ne funkcioniraju više tako. Što je demokratija danas u Americi? Istina, još je ima, u pravu saveznog suca da suspendira Trumpovu odluku, ali gdje je ona u dinastičkom genu visoke politike u Washingtonu, gdje je normalno da se predsjednička funkcija prenese s oca na sina? To je dovedeno do apsurda na summitu najrazvijenijih zemalja svijeta, u trenutku kada se Trump ustaje, a na njegovo mjesto sjeda njegova kćer Ivanka, da preuzme njegove poslove, za stolom s liderima najvećih zemalja svijeta. Zamislite kakav bi naš dojam bio o kineskome predsjedniku kojega povremeno zamjenjuje neko iz njegove porodice? Ili, koliko bi groteskno bilo da se tako ponaša neko ovdje kod nas na Balkanu? Te devijacije govore o činjenici da nešto ne funkcionira, da je postalo samo sebi svrha. Kuda je otišao svijet u kojemu se grade motori koji bi ljude mogli prebaciti na Mars, a Amerikanci održavaju izbore po pravilima devetnaestog stoljeća, pa zato što su zadržali elektorski model, na vlast dolazi Trump, iako je dobio tri miliona glasova manje od Hillary Clinton? Ko će to moći razumjeti sutra, ako on odluči spržiti Sjevernu Koreju, Sjeverna Koreja Seoul, a onda – ko zna…? Ili, sad kad je napustio projekt zaustavljanja globalnog zagrijavanja ili nuklearni sporazum s Iranom? Ko će alibi za sve to tražiti u zastarjelom izbornom sistemu?

 

Kada se gleda na toj pozadini, problemi naše regije uistinu ne moraju izgledati dramatični.

 

– Evo vam jedan primjer: korupcija je jedan od argumenata kojim se u Hrvatskoj osporava vladina politika. Ne poričem – korupcija jest neizostavni dio naše balkanske politike. Ali pogledajte: u ‘Paradise papersima’ nema nijednog ozbiljnog političara ni iz Hrvatske ni iz Srbije. Nekada sami sebe žigošemo preko svake mjere. Naravno da smo jako daleko od sistema vrijednosti Zapada, ali mislim da ne trebamo ni činiti od sebe nešto što nismo. Vi ste u EU ušli prije skoro pet godina, i danas će rijetko ko u Hrvatskoj naći snažno uporište za zaključak da mu je život mnogo bolji. Ali ideja ulaska u EU je materijalizirana zbog vaše sposobnosti da razumijete vrijednosti te unije. Članstvo u EU Hrvatsku čini stabilnijom i otpornijom nego što bi bila da je sama. Isti je slučaj i s NATO-om, premda sam posljednji čovjek kojega inspiriše vojska. Ali, kad pričamo o NATO-u, pričamo o sistemu sigurnosti zajednice država, koje svoje probleme u njegovom okviru rješavaju drugačije nego što bi činile da nisu u NATO-u. Koliko bi se puta poubijale Grčka i Turska da nisu članice NATO-a? Osvrnimo se, vidimo šta smo u stanju učiniti drugima i sami sebi, pa nađimo model koji će nas nekako kontrolirati. Zato se ja borim za Srbiju u NATO-u, a ne zato što mislim da će biti veća autonomija u mojoj vojsci, ili zato što nisam svjestan da će šefovanje ruskih generala zamijeniti šefovanje američkih.

 

Svjetonazorska opozicija u Srbiji uvijek je bila malobrojna, ali zato časna. Je li jača danas nego devedesetih?

 

– Nije. Zbunjena je. Opozicija u svom genetskom kodu ima potrebu za onom vrstom identifikacije koju neki Purger ima na tribini Maksimira: ‘Reci mi protiv koga si.’ Srpska opozicija zbunjena je u situaciji u kojoj se pojavi Vučić i napravi ‘takeover’. Oni su zbunjeni kada on kaže: ‘Politika Virovitica-Karlovac-Karlobag je greška’. Teško im je tu izjavu ispratiti konstatacijom: ‘Dobro je što si to rekao.’ Kad on kaže, ‘Hoću razgovarati o Kosovu’, umjesto reakcije poput moje: ‘Znaš gdje sam, dođi’, stiže vam kontraargument: ‘Ti bi samo da pereš savjest.’ Ali, koga na Kosovu briga peremo li mi svoju savjest ili smo svjesni onoga što se dolje događa? Ti ljudi su tragične žrtve naše nemoći da se orijentiramo u vremenu, i naše nesposobnosti da svoje odnose rješavamo drugačije nego klanjem, paljenjem i bacanjem u kanal. Zbog toga je srpska opozicija u problemu. I onda, u nemoći da podigne ljestvicu Vučiću, ona osporava fundamentalne temelje nečega što je danas normalna politika: onda je protiv tržišta, protiv privatizacije, stranih investitora, kapitalizma jer je eksploatatorski… Postaje sve ono što nikada nije bila. Jer, mi se kao opozicija Miloševiću devedesetih jesmo borili za prestanak rata i demokratske uvjete izbora, ali i za privatizaciju – prve odluke 5. oktobra bile su ekonomske! – otvaranje granica, rušenje carinskih barijera, nesmetan protok robe, ljudi, kapitala…

 

Ne posmatrate Vučića kroz ličnu optiku?

 

– Nemam pravo na to. Odnosno, imao bih pravo, ali to treba zadržati za sebe. Ko sebi danas može dopustiti luksuz, pa da političke stavove gradi na ličnom komforu? To često vidim i kod vas u politici.

 

Na šta mislite?

 

– Na nestabilnost koja prati Plenkovićevu vladu zbog činjenice da je ostavljen da ovisi o nekoliko manjinskih predstavnika. Mislim i na taj ‘heretički’ dogovor s HNS-om, koji je gotovo uništio tu stranku. A šta bi bilo da se išlo na još jedne izbore? Bi li manja hereza bila koalicija HDZ-a i SDP-a poslije tih izbora? Ili koalicija s nekim drugim, što bi moglo završiti i lošije?

 

Ne zazirete od pragmatizma?

 

– U korijenu pragmatizma je razum. Ne treba se toga bojati. Tu nešto drugo može biti problem: je li cilj lični ili ne?

 

Tako je. Ključne su vrijednosti.

 

– Kad kažem da je dobro što Vučić, uprkos svemu, prešuti neku glupost koja dođe s vaše strane – iako u njegovo ime progovori Vulin – ja u tome ne tražim ličnu korist, nego vidim Vučićev pokušaj da ipak iskorači iz te matrice koja je i njemu nametnuta. Pa i on je odrastao u tim stereotipima i okvirima. Pa što misliš, kako prosječan Srbin dokazuje da je pravi?

 

Kako?

 

 

– Krsti se, diže tri prsta, i čeka nekog Hrvata da porazgovaraju u njegovoj majci. Inače nisi pravi! Pa koju pjesmu mi možemo pjevati kad dođemo na utakmicu u Maksimir? Nismo ništa uradili ako ne vrijeđamo Hrvate. Nije dovoljno da volimo Srbiju. Sjećam se one utakmice 1990, gdje prvo Delije skandiraju: ‘Mi imamo McDonalds, gdje je vama?’, onda Boysi odgovaraju ‘Mi imamo Jasenovac, gdje je vama?’, a onda opet Delije pjevaju o Tajči. Hoćete mi reći da su ti ljudi znali šta rade? I da su bili svjesni u šta će se pretvoriti životi miliona, kada se uništi zemlja kao što je bila ta? Uništi, u svakom smislu: u industrijskom recimo, jer vi ste iz Rijeke. U edukacijskom, zdravstvenom, kulturnom…

 

Bosna srpski grijeh

 

Vučić je stvorio situaciju u kojoj mu se neke stvari ne mogu osporiti, ali s druge strane, postoje ozbiljni glasovi koji tvrde da, što se medija naprimjer tiče, nikada nije bilo gore nego što je danas. Slažete li se?

 

– Ma ne slažem se. Ne možeš igrati vaterpolo s krokodilima, a da se žališ na hladnu vodu. Što mi danas očekujemo od medija?

 

Ono što i uvijek: istinu, orijentaciju, činjenice…

 

– Ali kako mediji mogu biti drukčiji od svih drugih? Vi biste trebali govoriti o istini u zemlji u kojoj svi lažu – i oni koji su birani, i oni koji biraju, i oni koji bi se trebali moliti za našu dušu…? To nije fer! Mediji su žrtve našeg kolektivnog licemjerja. Da se razumijemo, tabloidima nikad u životu nisam dao izjavu. Kuriru, najtiražnijim novinama u Srbiji, nikad izjavu nisam dao. A oni, čim malo škripi, remitenda veća, oni mene ili Cecu na naslovnicu – i prodaju.

alt

– Ali ja ne očekujem od medija da obave moj dio posla. Koju su to istinu mediji sakrili? Naravno da je važno pitanje ljudskih sloboda, građanskih prava, slobodnog i nezavisnog novinarstva – ne govorim o tome, to su preduvjeti normalnog života – ali kad bih ja u Beogradu uspio skupiti sto hiljada ljudi koji razumiju značaj političkog zaokreta prema Kosovu, Vučić, sve i kad bi htio to sakriti, ne bi mogao. To nije moguće sakriti. Ali mi od medija očekujemo da igraju našu ulogu, pa da naše mišiće, koji su atrofirali, zamijene svojima; da oni društvu kažu istinu na kojoj mi zastajkujemo ili je prešućujemo. Mislim da se nešto slično događa u Hrvatskoj: kad vidim kako napadaju Plenkovića zbog ploče u Jasenovcu – pa čekaj, ne možeš u svemu gledati interes samo svoje stranke.

 

– To je kamen za vratom cijele europske Hrvatske, i ne vjerujem da to ne razumiju oni koji zbog te ploče kritiziraju Plenkovića. Isto je tako i u Srbiji: kad Vučić kaže, ‘Hoću razgovarati’, a onda taj dio opozicije, kojem ja ne pripadam, odgovara to s pranjem savjesti, ili kažu: ‘Ma ne, on hoće da nam uvali rješenje.’ Ali čekaj, o čemu biste vi htjeli razgovarati? Mislite da možemo ‘dilati’ s Albancima? Pa to nije bilo moguće ni prije deset godina! Jedino o čemu mi možemo razgovarati jest kako svom anesteziranom, zatrovanom, hipnotiziranom narodu objasniti tu kosovsku istinu. Kako da je objasnimo, kad Hrvati ne mogu shvatiti Piranski zaljev? Kako, kad Puidgemonta hapse u Belgiji, Srbima objasniti da se moraju odreći Kosova? I zašto? Zbog ulaska u Europu? U trenutku kad Bundestag piše šest scenarija po kojim će se Europa raspasti za dvadeset godina? A Putin ti stoji sa strane i govori: ‘Šta ćeš tamo? Dođi ovdje. Čekaj neki novi haos, pa ćemo to riješiti’.

 

U cijeloj priči o Kosovu, Bosna se ni ne spominje.

 

– Ne, zato što se podrazumijeva da tamo priča nije gotova. Zašto da pričamo o Bosni, kad bismo morali reći koje su nam namjere? Srpski nacionalizam nije digao ruke od Bosne, on ovo smatra prelaznom fazom. Bosnu je dosad sačuvala ne samo ta politička žilavost, nego i neka vrsta kaprica Zapada koji nam ne da da uradimo ono što smo zamislili: da odvalimo dio Bosne, i da ga pripojimo Srbiji. Ne razmišljajući pritom što će se u toj situaciji dogoditi sa samom Srbijom! Jer, ako se dijeli Bosna, dijeli se Makedonija, zašto ne i Vojvodina, zašto ne Crna Gora gdje su Albanci… U šta se pretvara cijela regija? Čak i ako se ništa ne dogodi, sama činjenica da je to u fokusu naše politike dramatično nas odvlači od pravih prioriteta.

 

Baš tome svjedočimo zadnjih dvadeset godina.

 

– I još nešto: Bosna je veliki srpski grijeh.

 

U kom pogledu?

 

– Zločina. Daytonski temelji Bosne su prihvatanje zločina kao političkog alata. Religiozan nisam, daleko od toga, ali kad u svom temelju imate nešto tako nesretno, to ne može biti dobro. Možemo mi negirati Srebrenicu – da je to samo nekih sedam, osam hiljada ljudi, da nije čitav narod – možemo mi negirati da smo terorizirali to Sarajevo gotovo kao Nijemci Lenjingrad – ali tamo je ubijeno deset hiljada ljudi! Hiljadu djece! To je veliki grijeh! Kad je Lordan Zafranović napravio ‘Okupaciju’, bio je to šok za jedan dio društva, ne zato što je to podržavao, nego zato što je vidio konkretizaciju zla koje se s njim identificira. To je stid, to je sramota. To danas ne vidite.

 

Dodik…

 

– Mi smo mu 2005. radili kampanju. Bio je nada ne za Srbe – bio je nada i za Bošnjake! Savremen, moderan, političar koji govori o ekonomiji, koji nema hipoteke rata, jedan jedini opozicioni poslanik u Karadžićevoj skupštini, čovjek koji je u svom automobilu u gepeku prevozio Bošnjake da im sačuva život, neko ko je rekao da je Srebrenica genocid, koji je smijenio SDS… U međuvremenu postao jednako lud, i još više lud, nego svi prije njega, jer su oni bar mogli reći da su to što su činili, činili u nekom ratu. A on, sam od sebe! Ima glavobolju, pa odlijepi! Slavi dan Republike Srpske tako što postroji srpsku gardu ispred Banskog dvora u Banja Luci, a onda oni pjevaju ‘Pukni, zoro!’, toliko neuki da misle da je to stara srpska pjesma, a napisao je Manjifiko kad sam sjedio s njim u atomskom skloništu Tivoli parka u Ljubljani 2011. godine, u društvu njegovog oca, jednog od onih neupisanih oficira JNA, koji se nije htio prijaviti kada su Slovenci to tražili.

– A drugi prijatelj ima autorska prava na tu pjesmu, pa tuži organizatora tog skupa, i sada čeka pare. No, od svega toga, tragedija je u tome što oni ne shvataju šta su napravili od naroda koji je svojom stradanjem inspirirao Ivana Gorana Kovačića ili Skendera Kulenovića. Od tog su naroda sada napravili pobješnjeli zbjeg koji, tragajući za identitetom, toliko malo o sebi zna, da se hvata za jednu kafansku pjesmu tražeći tu neku slavu i snagu u događajima od prije sto godina. To se meni čini kao problem. A, za Thompsona me baš briga – o njemu trebate razmišljati sami.

 

Vi biste mogli imati mnogo razloga da budete ogorčeni, ljuti, nezadovoljni, razočarani… Ne odajete takav dojam.

 

– Vidite, još uvijek sam živ. Kad mi mjere metabolizam, kompjuterski program izbaci da imam 12 godina. A ja kažem: ‘Niste mi morali mjeriti, pogledajte šta radim.’ Imam divnu porodicu, tek sam 17 godina s Jelenom u vezi, a još sam zaljubljen. Bezbroj puta su me udarili, imao sam strašne gubitke u životu, ali nisam od onih koji se smiruju gledajući nesreće oko sebe, pa kažu: ‘Šuti, nisi loše prošao.’ Nemam pravo biti ni gnjevan, ni osvetoljubiv, ni ogorčen. Uvijek sam vrlo dobro znao u kakvim sam okolnostima, i šta mogu očekivati.

 

Kao mlad, niste imali iluzija?

 

– Ne. Nisam zatečen time što me neko ne razumije, što me ne podržava trideset posto ljudi. Ovo je moj izbor. Hajde reci, ko je danas, s ove vremenske distance, luzer, Koštunica ili ja? Milošević ili ja? Tadić ili ja? Ja sam i dalje najmlađi političar u Srbiji, i tako već 25 godina. Kad, recimo, dođe američki predstavnik Hoyt Jee, pa se sastanu lideri stranaka, običaj je da govori najmlađi. Pa sam rekao: ‘Vidite li vi koliko je pukla ova zemlja, ja sam 25 godina najmlađi, i 25 godina govorim prvi!’. Kad se neko novo lice i pojavi, kao kad se sad pojavio taj tragični Saša Janković, nedovršena ličnost kojega smo mi proizveli, on kaže, ‘mi novi’ – a pet godina stariji od mene.

 

– E, to vam je logična posljedica čitavog niza odluka i okolnosti kroz koje smo prošli. Nikad nisam tražio osobnu potvrdu: negdje prođeš, negdje ne. Nije mi potreban milion glasova da bih shvatio jesam li u pravu ili ne. Broj glasova, istina, pokazuje stanje u društvu, ali ja dolazim iz grada u kojem sa odrastao slušajući New Wawe, odlazeći na akademiju gdje sam ‘84, ‘85 godine s Nickom Caveom pio pivo i lozu – jedva sam našao vrata, imao sam 14 godina – na jakni sam štampao Rauschenbergov potpis pa su me htjeli izbaciti kad sam im rekao da slika tako što kante boje prosipa pred avionskim motorom – u takvom sam gradu odrastao.

 

– Nisam očajan kad vidim da na beogradskim izborima ne znam hoću li preći prag ili ne, jer su u međuvremenu iz tog grada otišle stotine hiljada onih koji mene razumiju, a uglavnom ostali ljudi koji ne cijepe svoju djecu, jer su nesposobni razumjeti vrijeme u kojem žive. Postoji podatak da u centralnoj beogradskoj općini 65 posto djece nije cijepljeno. Recite mi, bi li nešto takvo osamdesete bilo moguće u Beogradu ili Zagrebu? Je li neko o tome tada uopće razmišljao? Bi li se moglo dogoditi da neko napravi ‘civilnu udrugu’ s idejom da ženi zabrani abortus? Da crkveni velikodostojnik izađe i kaže kako su Srpkinje pobile više djece od Hitlera i Mussolinija zajedno, a da onda, kada mu odgovori potpredsjednica vlade za rodnu ravnopravnost, oni nju žigošu jezikom uličara zato što ima samo jedno dijete i što je razvedena? I da to bude ispraćeno samo mojom reakcijom, koji sam inače njezin veliki kritičar? Svima drugima je to normalno! Pa čekaj, ako tako mogu govoriti o toj ženi, mogu i o tvojoj kćerki, sestri, majci…

 

– Nije mi potrebno kršćanstvo da nađem svoj mir. Neki su mi običaji dragi: u porodici volimo da na Uskrs lupamo jaja; na Božić se okupimo, ložimo vatru u kaminu i pričamo, nađemo vremena jedni za druge… Ali to nije čak ni kršćanski! Pa čekaj – ko bi trebao slaviti život? Oni! Oni bi trebali skidati težinu srebreničkog grijeha s mog naroda! Ja sam političar, po defaultu sam lažov i sjecikesa! A njihova je uloga da govore o moralu. A kod mene, oni pujdaju narod na rat i oštre nam sablje pred novu kosovsku bitku, a ja radim njihov posao. ‘Ljubi bližnjeg svog’ – kad ste to čuli od nekog od njih?

 

Da je danas 1990., biste li išta učinili drukčije?

 

– Nisam imao plan. Devedesete sam otišao na more u Rovinj, i iz Rovinja se spuštao do Dubrovnika, gdje smo uvijek završavali na Ljetnim igrama, ostajući po dva, tri tjedna. U tom spuštanju niz vašu obalu, prvi sam put čuo za Tuđmana, HDZ, počeo tražiti razliku između njega i Raškovića, gledao Miloševića… Pa prve sam kafanske čuo kad mi se rodilo prvo dijete! U mom Beogradu bilo je nezamislivo slušati narodnu muziku na nekoj žurci, kao što je danas nezamislivo ne slušati. Jedina razlika je u tome što smo ubili rock'n'roll. I kad se mi danas zabavljamo, slušamo muziku od prije 30, 40 godina. Pa i to je jedan od dokaza koliko smo u međuvremenu jalovi. Bi li vozio auto star 40 godina, ili koristio takav telefon? Eto, to nam se desilo.

 

Prije nekoliko mjeseci u Beogradu je objavljena biografija Radeta Konstantinovića novinara Radivoja Cvetićanina.

 

– Kad sam s Radetom posljednji put razgovarao, rekao mi je da govorim kao da je u meni Sartre. Jer, tad su me po Srbiji razapinjali zbog tih mojih kontakata sa Zemunskim klanom, zbog hapšenja Miloševića, zbog ratova s tim zločinačkim udruženjem. U prvom trenutku, nisam razumio o čemu ti kritičari pričaju. Pa što su očekivali od mene ili od Zorana (Đinđića, op.a.)? Kako to oni misle da riješim problem pobune Crvenih beretki ako ne razgovaram s komandantom? Pa s kim da razgovaram? S Radetom Konstantinovićem? Govorili su mi – slagao si Miloševića kad si ga odveo. Pa je li to Milošević rekao? Ako on nije, zašto vi to govorite? I onda sam tu rečenicu rekao – ‘Ruke su mi prljave, ali mi je savjest čista’. Jer, Milošević nikad nije opalio nijedan metak: odijelo, kravata, kabinet…

 

– Tad sam se vidio s Konstantinovićem, i kaže meni Rade – govoriš kao da je u tebi Sartre. On je jedan od fantastičnih ljudi koji je završio na našoj margini, odakle mu ne daju da se makne. Sam je sebi presudio s tom ‘Filosofijom palanke’, jer je dešifrirao taj naš ‘mode’. Bogdan Bogdanović, graditelj Kamenog cvijeta u Jasenovcu, umro je u Beču. Dok je Zoran bio živ i poslije toga, vrlo često je odande zvao i govorio nam: ‘Idite, idite, idite odande’, slao nam poruke, ‘Pobiće vas sve!’ Kad je umro, želio je biti kremiran, i da mu pepeo prospemo u Savu i Dunav. Na kraju to nije učinjeno, ne zato što postoji zakon kojim se to zabranjuje, nego zato što je to bilo toliko neobično da se niko nije usudio. Meni su ostale njegove skice jasenovačkog cvijeta…

– Znate li po čemu danas Bogdanovića pamte u Beogradu? ‘To je jedan od ljudi koji su tražili da se bombardira Srbija.’ Ne pamte ga kao gradonačelnika Beograda koji je dočekao Jacquesa Chiraca, gradonačelnika Pariza, i održao mu zdravicu na francuskom, a onda mu Chirac odgovorio da bi bio postiđen pred bilo kim drugim, ali ne i pred njim, jer Bogdan Bogdanović, koji je tako superioran u francuskom, vrlo dobro zna da na kvalitet jednog čovjeka ne može uticati to što govori jezikom provincije. Rade Konstantinović jedan je od najznačajnijih filozofa druge polovine XX stoljeća, i to u europskim okvirima. Ali šta će to nama? Mi svoje vrijednosti gradimo na ‘Pukni, zoro’. Tu nema mjesta za Radeta Konstantinovića, nema za Bogdana Bogdanovića, kojemu je, kad je umro, austrijski ministar kulture skupljao dokumentaciju po bečkim šalterima.


15.11.2017.

NEĆE SE BOSNI I HERCEGOVINI NIKADA VIŠE PONOVITI 1992. GODINA

Pismo Denisa Bećirovića građanima BiH: Kao u najcrnjim vremenima agresije na državu BiH, beogradska propaganda ponovno zamjenjuje teze, izvrće istinu, plasira laži, etiketira…



Denis Bećirović, potpredsjednik i poslanik SDP-a BiH u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, uputio je otvoreno pismo građankama i građanima Bosne i Hercegovine koje prenosimo u cijelosti.

“Građanke i građani države Bosne i Hercegovine,

Politički vrh i režimski mediji u Srbiji ovih dana intenziviraju prljavi politički, medijski, psihološki, diplomatski i obavještajni rat protiv države Bosne i Hercegovine. Ne zaboravimo, kreatori i nosioci takve zlonamjerne politike prema našoj državi su učenici i najbliži saradnici Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja.

Kao u najcrnjim vremenima agresije na državu Bosnu i Hercegovinu, beogradska propaganda ponovno zamjenjuje teze, izvrće istinu, plasira laži, etiketira, podvaljuje, ocrnjuje, optužuje, presuđuje… Ne smijemo biti kukavice i prodane duše i prešutjeti nove nepravde prema državi Bosni i Hercegovini i njenim građanima.

Režim u Beogradu je u panici jer će za sedam dana biti izrečena presuda njihovom miljeniku i njihovom generalu Ratku Mladiću i ona će vjerovatno biti osuđujuća, za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici i drugim dijelovima BiH. Ta presuda će još jednom istaći da je Srbija i vojno, i politički i logistički učestvovala u ratu u BiH.

Manipulatori ponovno primjenjuju oprobani recept diskreditiranja probosanskih političkih kadrova. Rušenje Bosne i Hercegovine uvijek je počinjalo i odvijalo se preko kadrova. Kadrovi su tajna politike.
Zašto smo dozvolili da antibosanska mašinerija djeluje sistemski, a da se država Bosna i Hercegovina ne brani sistemski i organizirano? Kada ćemo se politički osvijestiti? Kada ćemo shvatiti s kim imamo posla i kako se moramo suprotstaviti hegemonističkim politikama?

Zato pozivam sve dobronamjerne ljude da dobro razmislimo o sljedećim pitanjima:

1. Kako racionalno objasniti da su građani koji vole državu Bosnu i Hercegovinu u zadnje dvije decenije politički odbacili i kaznili sve probosanske političare? Zar niko od njih nije valjao (ni ljevica, ni desnica, ni centar)?

2. S druge strane, kako racionalno objasniti da trenutno tri najveće stranke u Srbiji predvode Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i Vojislav Šešelj? Svi znamo kakve su zločinačke politike provodili i promovirali lideri ove tri najveće stranke u Srbiji. Zašto građani Srbije nisu poslali u političku historiju Vučića, Dačića i Šešelja? Zašto oni nisu politički odbačeni i kažnjeni od građana Srbije?

3. Zašto se u Bosni i Hercegovini ciljano kreira takav politički ambijent da se politikom sve više počinju baviti nedorasli i neiskusni ljudi, a u Srbiji se prednost daje iskusnim i „dokazanim“ kadrovima?

4. Zašto je postalo „normalno“ da ekstremisti mogu napadati i prijetiti državi Bosni i Hercegovini, a bh. građanima se osporava pravo da brane državu?
5. Zašto se svi oni koji brane državnost Bosne i Hercegovine diskreditiraju perfidnom tezom „ ne svađajte se“? Nisu valjda isti oni koji ruše i oni koji brane državu? Takvo izjednačavanje odgovornosti podsjeća na agresiju kada su izjednačavani oni koji su pucali na civile, obdaništa, biblioteke,bolnice, škole, džamije, crkve, sinagoge… i oni koji su ih branili.

Građanke i građani države Bosne i Hercegovine,

Politika nije igra i moramo je na najozbiljniji način shvatiti. Zato, ne treba ishitreno davati odgovore na ova i slična pitanja. Umjesto lakomislenosti, brzopletosti i površnih odgovora trebamo početi dubinski analizirati, razmišljati i prosuđivati.

Koliko su danas bosanskohercegovački građani svjesni opasnosti koje prijete našoj državi Bosni i Hercegovini?

U kakvom su stanju bosanskohercegovačke političke patriotske snage?

Nažalost, političari ali i građani koji vole, poštuju i priznaju državu Bosnu i Hercegovinu danas su podijeljeni, posvađani, konfrontirani, dezinformirani i izloženi strahovitoj antibosanskoj propagandi. Oni se danas ciljano i sistematski medijski dezinformiraju, politički raspamećuju, ekonomski iscrpljuju, obavještajno razvaljuju, historijski osporavaju i temeljito psihološki pripremaju da mirno i bez većeg otpora posmatraju divljanje velikodržavnih zločinačkih politika. Takva propaganda pokušava razoriti svijest građana, državnost i multietničko biće Bosne i Hercegovine.

Cilj je da se naša država pokuša pocijepati i da se ostvare osvajački i zločinački ciljevi iz vremena agresije na državu Bosnu i Hercegovinu. Čitavi propagandni i drugi sistemi su usmjereni u pravcu da se pokaže da Bosna i Hecegovina ne može opstati kao država.

Nažalost, za sada, ne postoje odgovarajući bh. centri koji bi djelovali kao kontrapropagandni. Mi nemamo organiziranu odbranu i to moramo promijeniti. Što prije to bolje.

Zašto ovo govorim?

Naša je obaveza i dužnost da se istina ne zaboravi.
Naša je obaveza da se odupremo zločinačkim antibosanskim politikama.
Naša je obaveza da se suprotstavimo i prodanim dušama u našim redovima.
Naša je obaveza da podsjetimo, ukažemo, upozorimo i učinimo sve što je u našoj moći da se tragična prošlost više nikada i nikome ne ponovi.

Naša je obaveza i dužnost da se samokritički odnosimo i prema sebi.  Argumentima, činjenicama, istinom, novim knjigama i naukom trebamo i objasniti suštinu Bosne i Hercegovine.

Građanke i građani države Bosne i Hercegovine,

Probosanskohercegovačke patriotske političke snage djeluju tiho, nepovezano, nečujno, nedržavnički, suštinski i sudbinski oportuno. Nevjerovatno je i neshvatljivo da je aktuelnim političkim strukturama preči gram političke vlasti nego strateški važna politika objedinjavanja i jačanja svih raspoloživih snaga koje su spremne braniti državu Bosnu i Hercegovinu.

Zato, pokažimo onima koji ruše Bosnu i Hercegovinu da naša domovina ima neiscrpnu egzistentnost i snagu da se odbrani.

Probudimo bosansku pamet i energiju.

Poručujmo da tuđe nećemo a da Bosnu i Hercegovinu nikome i nikada ne damo.

I budimo jedinstveni i složni u toj poruci”, stoji na kraju pisma.

(Kliker.info-N1)











Noviji postovi | Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
48808072

Powered by Blogger.ba