Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

23.04.2017.

JOŠ SE TRAŽI 1400 BOŠNjAKA : KLANjANA KOLEKTIVNA DžENAZA ZA UBIJENE VLASENIČANE

Još se traži 1400 Bošnjaka : Klanjana kolektivna dženaza za ubijene Vlaseničane


April 22. 2017.



U Vlasenici je danas obavljena dženaza i ukop četiri žrtve ubijene u Vlasenici tokom agresije na BiH.

Ukopani su  Bešir Čamdžić koji je ubijen 1995. godine. U trenutku smrti imao je 73 godine. Ukopan je i Muradif Kolarević, koji je u trenutku smrti imao 35 godina. Ubijen je 1992. Jasmin Hurić je ubijen također 1992., a imao je svega 16 godina kada su ga u Vlasnici ubili pripadnici Vojske Republike Srpske. Jakup Hrnjić je imao 53 godine u trenutku ubistva 1992.

Na šehidskom mezarju u Vlasenici prošle godine je ukupno 14 ubijenih Vlaseničana, od kojih su samo dvije žrtve identificirane, dok su ostali ukopani pod oznakom NN.

Na mezarju Rakita u Vlasenici do sada je ukopano nešto više od 340 žrtava, dok ih je ukupno 1.200 ukopano u mjesnim mezarjima oko Vlasenice.Nisu pronađeni posmrtni ostaci još oko 1.400 vlaseničkih Bošnjaka, piše Patria.

(Kliker.info-NAP)

//////////////////

KADA SIĐEŠ NIZ KOVAČE: Fascinantni snimci Baščaršije iz 1915. godine (VIDEO)

KADA SIĐEŠ NIZ KOVAČE: Fascinantni snimci Baščaršije iz 1915 ...

//////////////////////

/////////////////////////////////////

Milionska šteta : U potpunosti izgorio biperxafs Bingo u Mostaru (VIDEO)

Objekat hiperxafsa Bingo u Mostaru, kojeg je večeras nešto iza 20 sati zahvatio požar, u potpunosti je izgorio, potvrđeno je  u Vatogasnoj brigadi Mostar.Požar je stavljen pod kontrolu, a kako

//////////////////////////////////
21.04.2017.

JAJCE: ZAVRŠEN POVRATAK U GRAD AVNOJ-a

Jajce: Završen povratak u grad AVNOJ-a


Predrag Blagovčanin

Autor
20.4.2017. 


Jajce: Završen povratak u grad AVNOJ-a


Crkva uspenja presvete Bogorodice

///////////////////

Proces povratka građana srpske nacionalnosti u Jajce je sasvim sigurno završen. Razloge za činjenicu da danas u Jajcu živi tek pet stotina Srba možemo tražiti u nezvaničnoj politici  Republike Srpske koja ni na koji način nije željela podržati povratak srpskog stanovništva u njihove prijeratne domove,  kao i opstrukcija koje su dolazile od nekadašnjih lokalnih struktura vlasti u ovom gradu.

Piše: Predrag Blagovčanin

Posljedice sulude politike etničkog čišćenja, masovnog raseljavanja stanovništva i deklerativno ispoštovanog aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, najvidljivije su upravo u statističkim podacima, a te brojke su neumoljive.

Prijeratna opština Jajce, prema popisu iz 1991. godine, imala je ukupno 45.000 stanovnika. Po nacionalnom sastavu te brojke su izgledale ovako: Muslimani 17.386, Hrvati 15.811, Srbi 8.663, a ostatak od preko 3000 ljudi – Jugosloveni i ostali.  Danas,  ista opština  prema  podacima  Agencije za statistiku BiH ima 27.258 stanovnika od toga Bošnjaka 13.260, Hrvata 12,556 i Srba 501.

1992. godina sjetve krompira

Odlazak građana srpske nacionalnosti iz Jajca počeo je u martu i aprilu 1992. godine kada su na zahtjev Radovana Karadžića i SDS-a  masovno i organizirano napustili Jajce. Nikola Bilić, predratni i poslijeratni načelnik opštine Jajce, ističe da je nakon masovnog odlaska u gradu Jajcu ostalo oko 500 do 600 građana srpske nacionalnosti.

„Do početka maja ljudi su masovno kamionima izvlačili namještaj,  bijelu tehniku,  rakiju i dr. pod izlikom da idu sijati krompir. U tom trenutku mi nismo znali šta se događa. Nedavno dok sam gledao egzodus Srba iz Sarajeva, Hadžića, Vogošće, podsjetilo me na te slike. Jajce je mali grad, svak svakoga zna. Mislim da je u periodu rata dok Jajce nije palo, ostalo oko pet-šest stotina Srba koji su učestvovali u obrani  i koji su djelovali kroz HVO i Teritorijalnu obranu.“

Razloge za poražavajuću statistiku i izostanak povratka prijeratnog srpskog stanovništva u Jajce, Nikola Bilić vidi u činjenici da je Dejtonskim sporazumom Republika Srpska priznata kao entitet u okviru BiH.

„Mislim da je razlog ovako malog broja povratnika građana srpske nacionalnosti identičan kao u cijeloj Bosni.  U prvom redu to je posljedica kolektivnog razmišljanja o stvaranju srpskog entiteta koji je na kraju stvoren i zaokružen u Dejtonu.  Nakon oslobađanja Jajca ja sam zagovarao što brži i što masovniji povratak svih ljudi u Jajce bez obzira na nacionalnost. Jer ako se grad popuni ljudima na taj način će se sačuvati ono što nije uništeno u ratu. Međutim, ta kolektivna svijest i euforija zbog srpskog entiteta bili su glavni razlog što u tom periodu nije došlo do povratka Srba. Već 1997. i 1998. godine po mom uvjerenju dosta ljudi se htjelo vratiti, međutim vratiti se negdje gdje ćeš samo imati stan ili kuću, a nemati posao je poprilično nemoguća misija.“

IMG_2012

Nikola Bilić

Nezaposlenost, nestabilna politička situacija, opstrukcije kao i činjenica da je većina srpskog stanovništva iz gradske jezgre Jajca prodala stanove, za Nikolu Bilića glavni su razlozi zbog kojih danas u Jajcu živi tek oko 500 Srba.

„Teško da Hrvat može dobiti posao u Bugojnu, Bošnjak u Grudama ili Srbin u Jajcu. I to su realne stvari. Srbi koji danas žive u Jajcu su uglavnom ljudi koji žive na selima i koji imaju svoja imanja zbog kojih su se vratili. Dobar dio jajačkih Srba iz gradske jezgre je u Brčkom i okolici Banja Luke ili su napustili Bosnu. Najveći dio tih ljudi je prodao svoju imovinu i definitivno se ne misle vraćati. Opstrukcija je bilo jer mi smo zemlja opstrukcija i zato nam je upravo ovako kako nam je. Ja sam prije osam godina predlagao da se izdvoji jednak dio za početak obnove pravoslavne crkve jer razrušena pravoslavna crkva je najveća sramota nas Jajčana, bez obzira što je danas samo par stotina Srba u Jajcu. Zbog te inicijative ja sam prozivan – odakle meni pravo da se ja sad zalažem za nekoga protiv koga smo ratovali. Rat je bio i prošao.“

Ja ne gledam jel’ se meni isplatilo da se vratim ja gledam jel’ meni lijepo

Slavica Glamočak penzionisana učiteljica, jedna je od povratnika u Jajce. U grad se vratila 2002. godine nakon povrata stana i kako naglašava „miješanja stanovništva“.

„Ja se nisam odmah vratila u Jajce nego sam čekala da se pomiješaju stanovnici. Tako da sam se vratila 2002. godine,  a povrat stana koji je bio useljen i opljačkan nekoliko puta,  bio je 2001.  godine. Stan je bio devastiran,  hodnik  je prokišnjavao, vrata nisam imala, pola parketa je falilo. Sve moguće papire sam predala, a eksera i šarafa nisam dobila. Tako da sam ja sama sa kćerkom mjesec po mjesec odvajala da renoviram malo po malo.“

18051634_10206688171361284_1282294676_n

Slavica Glamočak

Opstrukcije prilikom zapošljavanja Slavica Glamočak doživjela je odmah po povratku u Jajce. Primljena je na radno mjesto u školi u kojoj je radila prije rata da bi samo tri dana nakon zaposlenja dobila otkaz pod izgovorom da je govorila i održavala časove na ekavici.

„Konkurisala sam u školu u kojoj sam prije radila. U tom trenutku direktorica je bila na godišnjem odmoru na moru i sekretarica me primi. Nakon što se direktorica vratila sa godišnjeg odmora zove me telefonom i kaže morat će mi uručiti otkaz. Zvanični razlog je da sam govorila ekavicu. Ja nikad ekavicom nisam govorila. Nakon toga tadašnja direktorica kaže da će održati sastanak sa roditeljima pa ćemo vidjeti.  Tim sastancima nisam mogla prisustvovati. Održana su tri sastanka gdje su roditelji koji su moji bivši učenici tada rekli da bi voljeli da se vratim, a ovi koji su se doselili u Jajce i koji su izgubili nekoga u ratu nisu željeli da ja radim u školi.  Nakon toga ja pitam direktoricu  – jel’ ovo privatna škola. Direktorica odgovara da nije, a iskreno i iz Mostara su me zvali da ti kažem da ne možeš raditi.“

Stalno radno mjesto na kojem je i penzionisana, Slavica Glamočak pronašla je u područnoj osnovnoj školi u Podbrdu, mjestu koje je od Jajca udaljeno 30 km prema Ključu. Kako tvrdi, u ovoj osnovnoj školi radila je deset godina, a sa svojim sugrađanima nema problema.

„Škola u Podbrdu je od Jajca udaljena 30 kilometara na putu prema Ključu, a uprava te škole je na 50-om kilometru u Baraćima. Tako da kad sam išla na sjednicu, morala sam doći u Baraće  i nakon toga se vratiti. Što je 100 kilometara sve skupa. U toj školi sam radila deset godina i bilo mi je veoma lijepo. Ja ne gledam jel’ se meni isplatilo da se vratim, ja gledam jel’ meni lijepo. Sa komšinicom Vericom koja je Hrvatica i čiji je muž prva žrtva rata popijem kafu. Pred svaki praznik donese tacnu sa hranom. Tako da imamo fin odnos. Kao i u braku i porodici. Kakav si ti, takvi su i ljudi prema tebi. Ne možeš se svađati sam, a ne možeš se ni ljubiti sam.“

Iskustva povratnika srpske nacionalnosti u Jajce su različita. Radmila Govedarica porijeklom iz okolice Zrenjanina u Srbiji, u Jajcu je živjela od 1967. godine kada se kao medicinska sestra zapošljava u bolnici. Ulaskom vojske R. Srpske u Jajce, napušta grad u koji se vraća tek 2003. godine. Naglašava da po povratku u Jajce nije imala nikakvih neugodnosti te da se bez problema vratila na staro radno mjesto.

„Ja nisam imala nikakvih neprilika ni neprijatnosti. Regularno sam vratila stan. U mom stanu je bio jedan čovjek koji je čekao da se njegova devastirana kuća obnovi. U tom periodu ja sam bila kod kolegice.  Kad se on vratio u svoje i ja sam se vratila u svoj stan. Od donacija sam dobila jedan šporet, gvozdeni krevet i dvije deke. Stakla nisam imala, pa stavim karton, al’ polako sve se napravilo i sredilo. Vratila sam se na radno mesto u bolnicu i odmah po povratku su me primili i tu sam zaradila penziju.“

Biti manjina u bilo kom kontekstu nikada i nigdje nije dobro

Od pet stotina građana srpske nacionalnosti koji danas žive u Jajcu, prema nezvaničnim podacima tek 10 posto čine ljudi mlađi od 30 godina. Sara Velaga novinarka magazina Lola, djetinjstvo je provela u Jajcu. Ističe da su međuetnički odnosi u Jajcu površinski dobri dok se u dubini i dalje krije netrpeljivost koja u pojedinim situacijama eskalira verbalnim nasiljem.

„Biti manjina u bilo kom kontekstu nikada i nigdje nije dobro, jer su svjetla reflektora uperena na pojedince koji se izdvajaju. Biti manjina u Jajcu znači ne imati ništa osim tolerisanja većinskih etničkih grupa, zanemarivši prava da se ista od manijske grupe predstavi. U prilog tome ide i dugogodišnje čekanje obnove pravoslavne crkve koja se, kako mi se čini, nikada neće obnoviti. Ali i turističko predstavljanje koje recimo u izlogu turističke zajednice drži narodne nošnje Bošnjaka i Hrvata ali srpske nošnje nema. To je prvo što turisti vide kada pređu most, što je sasvim jasan pokazatelj kako stvari stoje.“

17918243_10206647155855922_873037942_n

Sara Velaga

Prema mišljenju Sare Velage u Jajcu je danas veoma izražena povezanost etničkih grupa, vjerskih institucija i političkih stranaka što potvrđuje ponovno „štićenje“ svojih naspram drugih.  Ističe da i u periodu osnovnog obrazovanja nije imala problema iz jednostavnog razloga – krila je svoju vjeroispovijest.

„Tokom obrazovanja nisam imala problema zahvaljujući tome što sam lagala da sam katolkinja kako bi se uklopila u društvu kojem je glavno pitanje bilo čija si i odakle si. S obzirom da svog oca ne poznajem i bila sam jedina pravoslavka, lagala sam da imam tatu koji radi u Njemačkoj i da dolazim iz obližnjeg sela u Jajcu. Djeca su prihvatila takvu priču, a nastavnici podržavali jer je bilo jednostavnije uklopiti se u društvo na taj način.  Ipak osjetila se kontrola roditelja nad djecom u pogledu druženja sa “svojima” pa se u nižim razredima osnovne škole nije dešavalo da katolici prime nekoga drugog u društvu. To je popravljeno kako se bližio početak srednje škole gdje je mješovitost bila izraženija.“

Srba fizički nema

Načelnik opštine Jajce, Edin Hozan smatra da je proces povratka ljudi bez obzira na nacionalnu pripadnost opstruiran do 1998. godine nakon čega se u ovu opštinu masovno vraćaju prvenstveno Bošnjaci.

„Da budemo iskreni povratak svih ljudi bez obzira na nacionalnost je opstruirano do 1998. godine. Nakon toga Bošnjaci se masovno vraćaju i tako negdje do 2002. godine. Vjerujem da su se i Srbi tada mogli vratiti  ali to je stvar nekog ličnog opredjeljenja. Postojalo je zajedničko udruženje za povratak koje se zvalo „Povratak“ i  u kojem su učestvovali Srbi. Predsjednik tog udruženja je bio srpske nacionalnosti i to udruženje još uvijek formalno postoji.  Međutim,  meni se u periodu od kad sam načelnik, nikad niko nije u ime tog udruženja obraćao.“

IMG_2042

Edin Hozan

Danas u okviru opštine Jajce postoje dvije organizovane mjesne zajednice lokalnog srpskog stanovništva: MZ Ćusine sa 99 posto srpskog stanovništva i MZ Bravnice. Edin Hoznan naglašava da  opština nikad nije imala programe za povratak jer je povratak raseljenih lica državni projekat.

„Svi programi tipa obnove stambenih objekata išli su sa državnog, federalnog ili kantonalnog nivoa. Ti projekti još uvijek traju, a srpsko stanovništvo ravnopravno učestvuje. Morate znati da srpsko stanovništvo ovdje čini uglavnom starije stanovništvo obzirom da se mladi mahom nisu vratili. Tako da Srba nema na terenu. Konkretno, mi u općini imamo četiri zaposlene osobe srpske nacionalnosti s tim da je jedna osoba za novu godinu otišla u penziju. U policiji broj zaposlenih je mnogo bolji, obzirom da su se u policiju prijavljivale osobe koje nisu iz Jajca, a koje su kasnije lakše dobijale premještaj u Prijedor, Brčko ili Bijeljinu.“

Pravoslavna vjerska opština na području opštine Jajce formirana je tek prije nekoliko mjeseci, a nacionalni spomenik Crkva uspenja presvete Bogorodice od miniranja 1992. godine čeka na obnovu. Prema riječima Edina Hoznana, opština Jajce pokazivala je interes za obnovu ovog objekta međutim taj interes nije postojao od strane srpske pravoslavne zajednice koji su vlasnici objekta.

„Vjerska općina je formirana i mi smo u budžetu za tekuću godinu predvidjeli 10.000 KM koje ćemo dati za funkcionisanje na način na koji to dajemo drugim vjerskim zajednicama. Kad govorimo o obnovi pravoslavne crkve, općina Jajce je pokazivala interes i volju da se taj objekat obnovi. Međutim, nije postojao interes ili volja od strane pravoslavne vjerske zajednice. To se sad promijenilo. Koliko znam iz razgovora sa sveštenikom Miladinom iz naselja Jezero, Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa i spomenika RS-a radi projekat obnove koji je u završnoj fazi. U trenutku kad budemo imali projekat rekonstrukcije krenut ćemo zajednički u realizaciju.“

Proces povratka Srba u Jajce je sasvim sigurno završen. Razloge za činjenicu da danas u Jajcu živi tek pet stotina Srba možemo tražiti u nezvaničnoj politici Republike Srpske koja ni na koji način nije željela  podržati povratak srpskog stanovništva u njihove prijeratne domove,  kao i opstrukcija koje su dolazile od nekadašnjih lokalnih struktura vlasti u ovom gradu.

Oni koji su se odlučili vratiti u ovaj grad danas žive na marginama društveno-političkog života dijeleći svakodnevicu drugih stanovnika Jajca. Dnevno politička prepucavanja, nezaposlenost, odlazak mladih i izostanak bolje perspektive.












21.04.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ : RAZMIŠLjANjA O 'RATU KOJEG NEĆE BITI'


Kurspahić: Razmišljanja o 'ratu kojeg neće biti'


Sarajevo uoči izbijanja rata, proljeće 1992. godine
Sarajevo uoči izbijanja rata, proljeće 1992. godine

/////////////////////////

(Komentar*)

Čitajući ovih dana refleksije o politički aktuelnoj knjizi Tima Nikolsa (Nichols) pod naslovom „Smrt ekspertize: Kampanja protiv utvrđenog znanja i zašto je to važno“ zabilježio sam anegdotu na koju podsjeća autor: riječ je o veteranu britanske diplomatije koji je penzionisan nakon 40 godina rada u kojima je – kako kaže – svako jutro išao kod premijera i uvjeravao ga da tog dana neće izbiti svjetski rat.

„Mogu sa zadovoljstvom reći da u karijeri dugoj 40 godina samo dva puta nisam bio u pravu“.

Ta dva previda su, naravno, izbijanje Prvog i Drugog svjetskog rata sa nezamislivim posljedicama: procjene ukupnog broja ubijenih se razlikuju, zavisno od primijenjene metodologije i uplitanja politike u nastojanja da se uveća ili umanji broj žrtava, ali su najpribližnije saglasnosti procjene da je u Prvom svjetskom ratu ubijeno 18 a u Drugom 60 miliona ljudi.

Nisam proučavao koji je savjetnik ili koja grupa od povjerenja, poput britanskog diplomate čiji je posao bio da svakog dana uvjerava premijera kako tog dana neće izbiti rat, navela tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića da i onda kad se rat u Bosni i Hercegovini uveliko zahuktavao poruči bosanskohercegovačkoj javnosti kako rata neće biti.

Moglo je to biti njegovo vjerovanje kako će se partneri s kojima je pobijedio na izborima i formirao vlast na kraju, ipak, urazumiti; ili nuđenje maslinove grančice mira do zuba naoružanom protivniku; ili, jednostavno, refleks da se ponudi umirujuća poruka narodu u kojem se širio strah od najgoreg.

Ne znam, dakle, šta je motivisalo Izetbegovićevu izjavu koju domaći „generali poslije bitke“ ili zakleti politički protivnici i nakon četvrt vijeka uzimaju kao vrhunaravni dokaz njegove naivnosti i nekompetentnosti kao, uostalom, i njegovo pristajanje na sva dejtonska ograničenja bosanskohercegovačke državnosti.

Ali, imao sam prilike da u intervjuima, predavanjima i okruglim stolovima objašnjavam zašto ni sam nisam mogao zamisliti rat u Bosni i Hercegovini.

Moje uvjerenje kako rata kod nas ne može biti počivalo je na nekim pozitivnim i nekim krajnje negativnim iskustvima i procjenama.

Kao pozitivna – navodio sam tradiciju i kulturu zajedničkog življenja u poštovanju za komšiju i njegovu vjeru i običaje; naša životna iskustva prijateljstava i čak brakova bez obzira na razlike i osobenosti; lično iskustvo življenja i školovanja – osim u Bosni i Hercegovini – po pet godina i u Hrvatskoj (Rovinj) i u Srbiji (Beograd).

„Negativni“ razlozi nevjerovanja u rat počivali su na procjeni kako mi jednostavno nemamo nikakvih, geografskih ili političkih, uslova da ratujemo jedni protiv drugih: živjeli smo u istim stambenim zgradama, išli u iste škole, radili u istim firmama, živjeli u miješanim brakovima i nije se moglo gađati nijedno gradsko naselje a da se ne gađaju i svoji. Nisam vjerovao u rat kod nas i zato što sam – iz svih ovih razloga – znao i da će ako do njega dođe to definitivno biti zlo takvih razmjera da niko razuman ne bi pristao na to.

///////////////////////////////////////

/////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Petak, 21. april/travanj 2017.

21.04.2017.

HARIS PAŠOVIĆ : MLADI SRBI U BiH I SRBIJI TAOCI SU NACIONALISTIČKE POLITIKE I NEGATORA GENOCIDA !

Haris Pašović : Mladi Srbi u BiH i Srbiji taoci su nacionalističke politike i negatora genocida !

April 21. 2017.


U  sarajevskom Narodnom pozorištu prikazan  je dokumentarac Nacionalna geografija bh. reditelja Harisa Pašovića, koji na specifičan način prikazuje geografiju genocida nad Bošnjacima u okolini Srebrenice.

Pored brojnih osoba iz političkog i akademskog života, projekciji su pristustvovali i predstavnici Instituta za nestale osobe u Bosni i Hercegovini (BiH) i Međunarodne komisije za nestale osobe BiH, članice Udruženja majki Srebrenice te mnogi drugi.

Kako je i sam reditelj u najavi kazao, radi se o filmu čija je tema važnija od samog filma, a nastao iz želje kako bi se javnost ponovo podsjetila na genocid u BiH jer on nije samo stvar prošlosti.Namjera je također bila podržati istražitelje u njihovom traganju za još oko sedam hiljada nestalih osoba u BiH od kojih je oko 1100 iz okoline Srebrenice.

„Ovo je film o tišini i memoriji tla“, kaže Pašović.

Upravo tako, u tišini i bez aktera, Pašović u filmu prikazuje lokacije primarnih i sekundarnih masovnih grobnica kao i mjesta egzekucije Bošnjaka, bilo da se radi o osnovnim školama, fudbalskim terenima ili otvorenim prostorima.

Na području oko Srebrenice dugom stotinjak kilometara, uz pomoć Instituta za nestale osobe BiH, filmska ekipa posjetila je 90 lokacija na kojima se desio zločin.

Šokirala ih je, kako kažu, činjenica da se većina masovnih grobnica oko Srebrenice nalazila u naseljenim mjestima pored puteva, a često i u dvorištima privatnih kuća.

Pašović napominje da u 22 godine od kada se traže nestale osobe sa tog područja, niko do sada nije prijavio lokaciju neke masovne grobnice.

„Teško je govoriti u ime tih ljudi. Da li je u pitanju osjećaj krivice ili je i dalje osjećanje zločina ili možda strah? Mi ne možemo na ta pitanja odgovoriti, ali ono što možemo jeste da ih pozovemo da kažu jer to mogu uraditi anonimno“, dodaje Pašović.

Oni koji kriju takve informacije, podjednako su krivi kao i izvršioci zločina, smatra Ćamil Duraković, bivši načelnik Općine Srebrenice koji je bio prisutan na sinoćnjoj projekciji.

„Po meni svakako ne postoji kolektivna odgovornost za genocid, ali ako neko u pozadini svoje avlije dvadeset godina šuti o mrtvim osobama koje leže iza njegove kuće, podjednako je odgovoran kao i onaj koji je to izvršavao“, kaže Duraković.

Na većini lokacija koje kriju mračnu tajnu, danas ne postoje obilježja da se na tim mjestima desio zločin.

Poricanje genocida je njegov kontinuitet

Rad Međunarodne komisije za nestale osobe i upotreba DNK analize u identifikaciji tijela smatra se historijskim presedanom, budući da su nakon rata u BiH žrtve po prvi put pojedinačno identificirane.

Ovom metodom do sada je identicifirano oko 30 hiljada nestalih osoba, dok se za sedam hiljada žrtava u BiH još uvijek traga.

Kolike su razmjere zločina govori i broj od gotovo 500 masovnih grobnica koje su do sada otkrivene na području oko Srebrenice. Izvršioci su i po nekoliko puta raskopavali tijela i ponovo ih zakopavali na drugim lokacijama kako bi sakrili tragove zločina.

Da bi se izvršio tako masovan zločin, pored državne strukture, u takvu operaciju morala je biti uključena vojna i civilna vlast, smatra Ćamil Duraković.

Haris Pašović kaže da negiranje genocida nad Bošnjacima prije svega šteti Srbima i ono ne može promijeniti činjenice. Reditelj smatra da su mladi Srbi u BiH i Srbiji taoci nacionalističke politike i negatora genocida.

„Oni su potpuno nevini u svemu tome. Nalaze se u jednoj vrsti rascijepljenosti između zbunjenosti šta se to dogodilo u prošlosti i njihove normalne prirodne želje da izgrade sretan život. Sa druge strane, kod mladih Bošnjaka postoji također jedna vrsta zbunjenosti jer osjećaju dužnost i potrebu da uspostave vezu sa prošlošću, a istovremeno kao mladi ljudi imaju potrebu da žive i izgrade sretniju budućnost“, zaključuje Pašović.

(Kliker.info-VoA)

///////////////////
////////////////////////

Profesor Serwer analizira : Zbog sporosti evropskog procesa proširenja puno frustracija na Balkanu !?

Daniel Serwer, profesor na baltimorskom Univerzitetu Johns Hopkins, za "Zašto ?"analizira izjave albanskog premijera Edija Rame i kosovskog predsjednika Hašima Tačija o mogućem ujedinjenju Kosova sa Albanijom ako Evropska unija [...]

//////////////////

BISKUP KOMARICA ODGOVORIO DODIKU: 'Više od pet godina se uzaludno pokušavam službeno sastati sa Vama i iznijeti brojne probleme'

BISKUP KOMARICA ODGOVORIO DODIKU: 'Više od pet godina se ...

///////////////////

BEOGRADSKI PROFESOR PREDVIĐA: 'Agrokor' će propasti, prije ili kasnije

BEOGRADSKI PROFESOR PREDVIĐA: 'Agrokor' će propasti, prije ili ...

/////////////////////

RTRS NIJE OBJAVIO DIPLOMATSKU NOTU IZRAELA: Ministarstvo vanjskih poslova BiH upozorava direktora Dodikove televizije da javnost mora znati istinu

RTRS NIJE OBJAVIO DIPLOMATSKU NOTU IZRAELA: Ministarstvo ...

//////////////////////////////////////
20.04.2017.

ZORAN MIKULIĆ : UPORNO SE GURA KONCEPT PO KOJEM NACIJA TERORIZIRA GRAĐANE

Zoran Mikulić : Uporno se gura koncept po kojem nacija terorizira građane

April 20. 2017.





Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Scenarij koji HDZ planira s izmjenama Izbornog zakona, bi u potpunosti ukinuo izbore ili smisao izbora i demokracije. Zašto se ne obaziru na presude Europskog suda za ljudska prava i ostale Odluke Ustavnog suda BiH, nego samo i uvijek posežu samo za onim parčićima koji odgovaraju njihovom nacionalnom poimanju.

Nadam se da  je i ostalim političkim akterima jasno kakav bi to kaos izazvalo i to ne samo u BiH.  Oni uporno guraju koncept po kojem nacija terorizira građane istakao je u razgovoru za Vijesti.ba član Predsjedništva SDP-a Zoran Mikulić.

VIJESTI.BA: Reagirali ste danas na pismo koje je predsjednik RS-a uputio biskupu Komarici, ocjenivši ga neprimjerenim. Kako komentirate to da skoro niko od onih koji sebe nazivaju tzv “legitimnim” predstavnicima Hrvata nije reagirao na Dodikov pokušaj spriječavanja biskupa Komarice da iznese svoje mišljenje o položaju i pitanju jednakopravnosti Hrvata u RS-u?

MIKULIĆ: Točno onako kako sam i rekao, naime dobar dio kritika biskupa Komarice upućen je upravo njima baš zbog toga što oni svoju “legitimnost” temelje valjda na principima nebrige za vlastiti narod izvan njihovog zamišljenog teritorija. Oni nikada nisu vlastima RS postavili pitanje povratka i opstojnosti vlastitog naroda u Dodikovom ” jednakopravnom” imperatu. O pravima ostalih naroda da ne govorim. Njima je ustvari najžešća sol na ranu kada im to biskup skreše u lice. Naravno da će oni sada pustiti da protekne određeno vrijeme kako bi priču skrenuli na drugi kolosijek, a u tome su, mora im se priznati, doista nenadmašni.

VIJESTI.BA: Kako gledate na radikalne i ultimativne poruke koje zadnjih dana dolaze iz HNS? Da li je plan HNS-a izazvati haos kako bi nemoguće proglasili jedinim izlazom iz takve situacije?

MIKULIĆ: SDA i HDZ uspjevaju 30 godina da vladaju tako što kreiraju kaos. Od kada su na vlast došle nacionalističke stranke imali smo  dogovoreni rat, dogovorenu pljačkašku privatizaciju, dogovoreno raseljavanje njihovih najdaljih, dogovoreno zapošljavanje njihovih najbližih.Strahove od ljudi u kožnim mantilima zamijenili su strahovi od njihovih korumpiranih tužitelja i političkih  namještaljki. Dogovornu ekonomiju zamijenio je dogovorni zemljopis, verbalni delikt i ‘48-u zamijenili su dogovoreni PTSP i dogovoreno beznađe i strah od njihovih zaposjednutih medija, njihovih spektakularnih medijskih hapšenja i procesa bez epiloga, strahovi od iznenadnog ostajanja bez zaposlenja.

Pod krinkom decentralizacije krije se centralizacija na tri etničke teritorije. Mostarom 10 godina vladaju bez izbora i ne bi me čudilo da takav scenarij pripremaju i za državu.Čak vjerujem da među nekima od njihovih čelnih ljudi postoji takva ideja, odnosno  da se isti scenarij primijeni na sve nivoe vlasti.

VIJESTI.BA: Građansko-predstavnički model princip je Evropske unije. Koliko su u tome kontekstu pod plaštom evropskih integracija apsurdni i kontradiktorni zahtjevi za formiranjem etničkih izbornih jedinica?

MIKULIĆ: Takav scenarij , kao i ovaj koji planiraju s izmjenama Izbornog zakona, bi u potpunosti ukinuo izbore ili smisao izbora i demokracije. A kao srušili su Jugoslaviju radi uvođenja demokracije. Pa, ako je tako zašto onda ovo rade i zašto onda kradu na izborima. Zašto se ne obaziru na presude Europskog suda za ljudska prava i ostale Odluke Ustavnog suda BiH, nego samo i uvijek posežu samo za onim parčićima koji odgovaraju njihovom nacionalnom poimanju. Nadam se da  je i ostalim političkim akterima jasno kakav bi to kaos izazvalo i to ne samo u BiH.  Oni uporno guraju koncept po kojem nacija terorizira građane.

Tko preživi ovo odvratno vrijeme, u užeglom okruženju, neće imati o čemu ni da priča. Ništa se, vrijedno priče, za njihova posljednjeg mandata, niti ne dešava. HDZ želi koncept ostvarivanja prava Hrvata samo na jednom dijelu teritorija BiH što znači i da Srbi i Bošnjaci to mogu imati isto samo na jednom dijelu teritorija gdje su većina. Svi drugi ne bi trebali imati prava bilo gdje. To nosiocima evropskih vrijednosti netko treba objasniti. To su neeurospke vrijednosti. Svi moraju imati ista prava na cijelom teritoriju BiH. To jeste europska vrijednost i to im je upravo i rekao biskup Komarica. Zato šutnjom odobravaju Dodikovu hajku na ovog čestitog i hrabrog čovjeka.

VIJESTI.BA: HDZ se sa jedne strane izdaje za nositelja evropskih integracija a sa druge najavljuju blokadu države ukoliko ne dođe do izmjene Izbornog zakona po njihovom receptu. Da li je HDZ u potpunosti funkcionalizirao proces evropskih integracija u cilju ostvarenja svojih partikularnih interesa?

MIKULIĆ: Apsolutno. Njima je do Europe k'o do lanjskog snijega. Zašto će im? Ovako imaju više nego sve, a to im SDA, njihov vječiti partner, nikad razvezanih zastava, svesrdno omogućava. Otkako je izmišljen novac ili otkako je uvedena konvertibilna marka, riječ hvala za njih je izgubila svaki smisao.Ovdje postoje u neformalnom  smislu tri entiteta, ali se zlorabi s time da se BiH pocijepa u tri male države. Tri male državice nisu dobro rješenje. To je zapravo put u nestanak BiH. To je sjeme novih razdora i frustracija.  Ako se BiH raspadne, šta će biti sa Hrvatima koji ostanu manjina u tim ostalim državicama. Pustite me s takvom brigom o Hrvatima. Ili predlažu možda i daljnja humana preseljenja. Upravo iz tog razloga šute na biskupova prozivanja da su, koliko se god krili iza glasača, iza Dodika ili iza tuđih zločina, ipak dio “humanog” preseljenja.Uporno kalkuliraju s tezom po kojoj nacija terorizira građane. Glasna manjina terorizira šutljivu većinu. To se svugdje u svijetu zove aparthejd.Tri godine pričaju da se dogovaraju, da su se dogovorili,a nikako da narodu kažu šta su se dogovorili .

VIJESTI.BA: Ministar pravde Josip Grubeša predložio je nacrt Izmjene Zakona o pomilovanju, čime bi se uvela mogućnost pomilovanja osuđenika za ratne zločine i genocid. Ta inicijativa izazvala je osudu u javnosti. Da li Grubeša na taj način indirektno ostavlja mogućnost pomilovanja za zločine nad Hrvatima, naprimjer za zločine u Trusini kod Konjica?

MIKULIĆ: Smatram da taj prijedlog nije u skladu s općeprihvaćenim društvenim i europskim principima jer je pomilovanje akt milosrđa. U svakom slučaju kod najtežih zločina u velikoj su suprotnosti milosrđe i samo djelo, pomilovanje i suština kaznenog postupka okončanog pravomoćnom presudom. Naravno da i BiH, kao i svaka civilizirana država, mora voditi računa o poštivanju temeljnih ljudskih prava ali je poštivanje tih prava omogućeno kroz institut uvjetnog otpusta što je sasvim dovoljno i nema potrebe uvoditi mogućnost pomilovanja za najteža kaznena djela. Naprotiv, mišljenja sam da je neophodno proširiti spektar djela za koja se ne može dobiti pomilovanje.

 Nihad Hebibović (Vijesti)

////////////////
/////////////////

Djevojka koja je prkosila rasistima: Voljela bih doći u Bosnu i Hercegovinu !

April 20. 2017.

Smijeh u lice rasizma… Kako pobijediti zadrtost? Osmijehom i inatom… Djevojka osmijehom pokorila engleske rasiste…

Ovo su samo neki od naslova i komentara na internetu nakon što je fotografija iz engleskog grada Birminghama preplavila internet i svjetske medije. Na njoj se vidi djevojka koja se osmijehom brani od napada onižeg pripadnika ekstremno desne Engleske odbrambene lige (EDL).

Djevojka se zove Saffiyah Khan, pakistansko-bosanskoga porijekla je i rođena je u Birminghamu. Ona nije bila meta prvobitnog verbalnog napada članova EDL-a, već je branila sugrađanku i prijateljicu Sairu Zafar, djevojku pod hidžabom, koja je željela iskazati kako islam nije vjera mržnje i nasilja kako su to predstavljali učesnici protesta EDL-a.

Za Al Jazeeru Khan kaže kako su EDL-ovci bili veoma agresivni.

„Veoma agresivno su došli na trg, na javni prostor, te počeli psovati i galamiti, čak i preko razglasa dok su djeca bila tu. Narednih pola sata bilo je ispunjeno uglavnom propagandom protiv muslimana i govorom kako su teroristički napadi povezani sa islamom“, ističe ona u kratkom razgovoru.

Povik umjesto plakata

Kontaktirali smo i Zafar koja objašnjava kako je EDL došao u Birmingham kako bi zagovarali mržnju protiv svog islama i svih muslimana.

„Kada sam otišla tamo, željela sam držati plakat daleko od EDL-a na kojem bi pisalo: ‘Ne islamofobiji, ne ratu’. Osjećala sam da je to važno jer su oni izabrali da se okupe u centru grada gdje uvijek ima mnogo ljudi. Ukoliko ljudi vide kako oni iznose puno mržnje protiv muslimana i ako im se niko ne bi usprotivio, barem plakatom, javnost će pomisliti kako je to uredu raditi i govoriti, a nije“, govori ona za Al Jazeeru.

Ističe kako nije mogla istaći svoj plakat, a ni šutjeti zbog načina na koji su opisivali muslimane.

„Napadali su sve muslimane, mislila sam kako nijedan musliman nije takav kako oni govore. Nisam mogla šutjeti i uzviknula sam, jer sam željela da javnost zna kako ne rade ispravno, uzviknula sam: ‘Ne rasizmu, ne islamofobiji’. Čim sam to rekla, 60 ili 70 muškaraca me je okružilo.“

Nastavlja kako je nije bilo strah, već je bila iznenađena količinom mržnje koju su ispoljavali članovi EDL-a prema njoj.

„Veoma su agresivni bili, dobacivali su mi razne rasističke stvari… Tri policajca su me branila, no oni su se gurali, govorili su mi kako nisam Engleskinja, ‘Vrati se odakle si došla, ovo je kršćanska zemlja’, Jedan je čak nosio masku svinje i govorio mi razne stvari“, kaže Zafar.

“Kršili pravo govora”

U tom trenutku, nedaleko od sveg dešavanja, nalazila se Khan. Pratila je situaciju i kada je vidjela kako malo policajaca pomaže Zafar, te kako je situacija stigla do usijanja – odlučila se umiješati i stati uz sugrađanku.

„Nije me bilo strah. Dok god radim u skladu sa svojom savjesti i znanjem šta je ispravno i pogrešno, mene nije strah. Iskreno, ne mogu se sjetiti šta su tačno govorili pa ne želim da ih pogrešno citiram“, ističe Khan.

Prkosno se izdigla iznad Iana Crosslanda, lidera EDL-a. U tom trenu je napravljena fotografija koja je munjevito brzo obišla svijet. Khan je sa svih strana dobijala čestitke za hrabrost i nepokolebljivost, posebno je to bilo vidljivo na društvenim mrežama.

„Nisam imala pojma da je neko napravio tu fotografiju dok nisam došla kući. U tom trenu ne znam šta mi je prolazilo kroz glavu, vjerovatno sam pokušavala sačuvati svoj mir“, govori za Al Jazeeru.

Zafar navodi kako je došlo do kulminacije situacije kada joj se pridružila Khan. Došlo je i do naguravanja jer je istupilo još protivnika EDL-a i njihovih stavova. Protivnike rasističkog skupa su policajci zamolili da napuste trg jer su „kršili pravo govora demonstranata“.

„Ne sjećam se tačno trena kada je došla Saffiyah, ali je tu bila uz mene, pitala da li sam dobro. To je veoma pozitivno kada vas neko podrži u takvim situacijama“, navodi naša sagovornica.

Multikulturalni grad

Obje nam kažu kako u Birminghamu, koji je inače dom mnogih kultura, vjera i nacija, ima dosta islamofobije i kako je tako širom Engleske.

„Oni [rasisti] kažu kako je ovdje dom terorista, povezujući to sa napadom u Londonu. To nikako nije istina. Ovdje žive ljudi različitog porijekla i ovaj grad ima potencijal da bude model multikulturalnog života ukoliko bude jedinstva među ljudima“, kaže Khan.

„Teško je biti musliman ovdje, naročito za ljude koje ovakve grupe [poput EDL-a] povezuju sa muslimanima, bilo zbog boje kože ili šala na glavi. Zaista razumijem ove ljude koje je strah napada.“

Zafar na kraju ističe i uloge britanskih medija koji su podijeljeni – jedni predstavljaju muslimane u veoma negativnom svjetlu, dok su drugi pozitivni kao u slučaju prenošenja priče šta se desilo ovim djevojkama u Birminghamu.

„Mnogo medija djeluje kao industrija islamofobije, uvijek im je to u programu i u novinama. Ima i dosta organizacija kao EDL, poput Britain First (Britanija na prvom mjestu) koji imaju veliku pratnju na društvenim mrežama i svaki dan imaju mnogo članaka o mržnji prema muslimanima.

EDL je došao ovdje da kaže kako Birmingham prolazi kroz islamizaciju, što nije tačno – Ovo je predivan grad, pun života i različitosti, svi smo jedni uz druge i zato je EDL došao ovdje lagati“, istakla je ona, te kazala kako EDL-u i sličnima treba zabraniti skupove u Birminghamu jer šire mržnju.

Odlični bend Dubioza kolektiv

Khan kaže kako joj je majka rođena u Bosni i Hercegovini, tačnije Zenici, te kako ju je ona učila bosanski jezik od malena.

„Mnogo toga sam čula o ratu i tenzijama u BiH, ali i kako BiH ima prekrasnu kulturu i prirodu. Iako imam dosta rodbine tamo, nikada nisam bila u Bosni jer je teško sve organizirati. Bila sam u Zagrebu, u posjeti baki i voljela bih zaista napokon doći u BiH“, ističe naša sagovornica.

Dodaje i kako joj se veoma dopada jedan bh. bend.

„Počela sam slušati neke grupe iz područja, uključujući i majčine prijatelje: Dubioza kolektiv. Mislim da su vrhunski.“

Ibrahim Sofić (Aljazeera)

20.04.2017.

KORUPCIJA U BiH: LAKŠE OKRENUTI GLAVU, NEGO UČINITI PO ZAKONU

Korupcija u BiH: Lakše okrenuti glavu, nego učiniti po zakonu


Korupcija se ne prijavljuje iz više razloga, najprije iz straha

Korupcija se ne prijavljuje iz više razloga, najprije iz straha

/////////////////////////////

Vijeće za regionalnu saradnju napravilo je istraživanje o tome šta javnost u Jugoistočnoj Evropi misli o uzbunjivanju kao jednom od alata za otkrivanje kriminala i korupcije. Podaci koje su dobili od 7.000 ispitanika pokazali su kako je tek nešto više od polovine reklo da uzbunjivače treba podržati, dok je samo trećina uzbunjivanje ocijenila prihvatljivim u svom društvu.

U Bosni i Hercegovini je gotovo jednak procenat onih koji smatraju da korupciju treba odnosno ne treba prijaviti. Zbog toga oni koji se odluče prijaviti korupciju često postaju izopćene osobe, koje se same bore protiv sistema.

Nakon što je u automobilu prebrojao novac, tačnije, prvu od tri rate od traženog iznosa kako bi kompaniji Tuzla-kvarc pomogao u dodjeli koncesije, Bahir Imamović, pomoćnik ministra industrije, energetike i rudarstva Tuzlanskog kantona uhapšen je i predat nadležnim organima.

Njegova tarifa, da obezbijedi koncesiju za eksploataciju kvarcnog pijeska, bila je 15.000 eura.

Tu prvu, ispostaviće se po Imamovića i posljednju ratu, dao mu je direktor kompanije Zlatan Velagić, koji ga je i prijavio, te uz pomoć istražitelja zabilježio primopredaju.

Imamović je nepravosnažno osuđen na 20 mjeseci zatvora, a Velagić se od tada bori s dugovima firme, oduzimanjima koncesije i, kako kaže, svakakvom vrstom degradacije.

Da je dao novac, kaže, firma bi radila i ne bi došla u dubiozu, koja je nastupila veoma brzo jer se, navodi on, munjevito reaguje prema prijaviteljima.

"Čim su prijavili korupciju, odmah su bili maltretirani represivnim mjerama, odmah su ostali bez posla, odmah su protiv njih pokretani disciplinski postupci, krivični postupci, a ove, koje smo mi prijavili, protiv njih se vodi dugogodišnji krivični postupak, oni uživaju određenu zaštitu koju im omogućuje zakon o krivičnom postupku, presumpcija nevinosti do pravosudne presude", priča Zlatan Velagić.

Velagić navodi primjer Bakira Imamovića, slučaj koji je sam prijavio za korupciju.

"On (Bakir Imamović) danas-dan prima redovno plaću u Vladi Tuzlanskog kantona, istina, nekih dvadesetak posto manju, zato što mu Zakon o državnoj službi omogućuje to pravo. On ima još par godina do penzije, čeka pravosnažnost presude. Da li će sada Kantonalni sud vratiti u postupak, hoće li potvrditi, neće li, sasvim je neizvjesno, ali faktično, on ima prilično ležernu poziciju. I ta poruka ide bh. javnosti – da oni koji budu prijavljeni praktično nemaju nekih posljedica, čak su te sankcije, sudske presude jako blage, tako da daje ohrabrenje da se isplati baviti korupcijom i kriminalom", ocjenjuje Velagić za Radio Slobodna Evropa.

Hrabrih kao Velagić u Bosni i Hercegovini ima tek nekolicima.

Svi su na svojim leđima osjetili posljedice svog čina, mada su svi uspjeli da dokažu svoje navode. Među njima je i Anica Ramić, osnivač udruženja Stop mobbing. Njena borba da dokaže korupciju u Domu zdravlja u Trebinju trajala je četiri godine, i koštala je mnogo.

"Koštalo me je ne samo zdravlja, uništeno mi je zdravlje. Do toga sam dovedena da smo mi morali kuću da prodamo, da bi mogla moja djeca da se školuju i da ja normalno živim. Vjerujte mi, ja sam moralni pobjednik, ali materijalni gubitnik. A kad ja mogu po Trebinju da idem uzdignute glave i da kažu: Anica je, ipak, pobjednik. Moram da kažem, u mom slučaju je bila sprega i vlasti i sudstva i tužilaštva. Sve sam ja to prozivala i javno govorila", ističe Anica Ramić.

Primjeri Ramićeve i Velagića, međutim, kod građana ne bude svijest o tome kako je dobro biti uzbunjivač.

Korupcija, ilustrativna fotografija

Korupcija, ilustrativna fotografija


Prema istraživanju koje je nedavno provelo Vijeće za regionalnu saradnju među 7.000 ispitanika u Jugoistočnoj Evropi tek je trećina ocijenila da je uzbunjivanje prihvatljivo. Jedan od šest ispitanika smatra da uzbunjivače treba kazniti za njihove radnje.

"Korupcija i neefikasnost u njenom rješavanju i dalje su veliki razlog zabrinutosti društava u cijeloj Jugoistočnoj Evropi. Međutim, kako je ovo istraživanje i pokazalo, to se još nije prevelo u snažnu podršku javnosti uzbunjivačima", piše u izvještaju Vijeća za regionalnu saradnju.

Zakoni (ne)štite uzbunjivače

U BiH, prema istraživanju, gotovo je jednak procenat građana koji smatraju prihvatljivim, odnosno neprihvatljivim prijavljivanje korupcije. U BiH su također ljudi i najmanje uvjereni u to da bi se prijavljivanjem korupcije nešto i promijenilo.

"Da sam tako razmišljao, ja bih davanjem 10.000 ili 30.000 maraka (30.000 maraka = više od 15.000 eura) riješio problem poslovanja moje firme i pitanje koncesije. Ali neko je morao reći stop", priča Velagić za RSE.

Međutim, Zlatan Velagić kaže i kako nije naišao na potporu jer se ljudi oko prijavitelja boje, a institucije čine odmazdu.

"Ako vi dođete i pravosuđu prijavite korupciju a onda iz te ustanove trpite određene štetne mjere onda je to zaista veliki problem. Logično je da u sredini u kojoj ste prijavili korupciju, na primjer u Ministarstvu industrije ovdje u Tuzli, da to na drugačiji način interpretiraju, da se solidarišu sa svojim kolegom, ali ako vi to doživljavate iz određenih policijskih struktura, kao što je u mom slučaju bilo, onda to zaista govori da se stvari moraju mijenjati", smatra Velagić.

Ipak, korupcija se ne prijavljuje iz više razloga, najprije straha, a potom i činjenice da je do te mjere ukorijenjena da je postala način na koji se živi, ocjenjuje Ramić.

"Neće da prijave. Ne samo da neće, nego kažu: "Ma mi učestvujemo u toj korupciji. I mi dajemo, i mi gledamo kako ćemo da uđemo u taj sistem, da brže završimo neku uslugu, sa malom nekom, eto, kao zahvalom". Tako da ljudi neće, ne žele da prijave korupciju", navodi Anica Ramić.

Podsjetimo, nedavno je i američki senator John McCain upozorio bh. zvaničnike da je korupcija jedan od ključnih problema BiH koja bi je mogla koštati napretka u euroatlantskim integracijama.

No, zakonska regulativa na nivou entiteta ne štiti uzbunjivače, a zakon koji je donesen na državnom nivou štiti jedva mali procenat stanovništva i službenika koji je prijave.

Također, sistem je do te mjere komplikovan da onaj ko prijavi korupciju, mora biti spreman da snosi kako materijalni, tako i svaki drugi rizik. Da je u obavezi saradnje s organima kojima je korupcija prijavljena, pa do sudskih institucija, što može trajati godinama.

Sve je to način na koji je, barem u Bosni i Hercegovini, stvorena atmosfera da je lakše okrenuti glavu ili ponuditi kovertu, nego učiniti po zakonu i savjesti.













20.04.2017.

NIKOLA GRABOVAC: KAPITALIZAM NAS VODI U RAT, VRIJEME JE ZA FILANTROPIZAM (LjUDSKOST)

Grabovac: Kapitalizam nas vodi u rat, vrijeme je za filantropizam





'Pad kapitalizma i početak filantropizma' nova je naučna knjiga prof.dr. Nikole Grabovca, čovjeka koji je je bio visoki funkcioner i u socijalizmu i u kapitalizmu, te ministar u gotovo svim vladama Bosne i Hercegovine u ratnom i postratnom periodu.

Profesor Grabovac analizira zbog čega je kapitalizam potrošeni sistem, navodeći da su posljedice narastajuće siromaštvo prisutno kod 70 posto stanovništva u svijetu. Tome u prilog ide i podatak da više od 1,2 milijarde siromašnih živi od jednog dolara dnevno, a 3 milijarde od 2 dolara dnevno. Takođe i sve češće zveckanje oružjem velikih sila koje prijete trećim svjetskim ratom svakodnevno.

Profesor Grabovac osim analiza trenutnog stanja nudi i rješenje, smatrajući da je drastična promjena smjera svjetske ekonomije izvjesna zbog migracija stanovništva koje će tek kulminirati.

RSE: Profesore Grabovac kažete da je vrijeme da kapitalizam ode sa scene, zašto?

Grabovac: Svjedoci smo da u ovom 21. vijeku, kad smo svi očekivali da će doći do prosperiteta, smirivanja tenzija i političke situacije u svijetu, iz dana u dan je sve gore. Rat se primiče našim granicama, susjedi se naoružavaju, međunarodne trupe napadaju neke druge države, otvorena su mnoga ratišta, izbjeglice masovno bježe iz zaraćenih područja, terorizam je u porastu, a kapitalizam nema namjeru niti može svojim ideološkim opredjeljenjem da rješava ove svjetske probleme i zato je vrijeme da ode sa scene.

Druga stvar, u kapitalističkim državama poput Amerike ne vladaju predsjednici nego, kao što se sve češće javno o tome govori, 'ilegalne vlade', odnosno kapitalisti. Evo, vidimo na primjer da predsjednik SAD-a ne zna ni gdje mu vojska ide, niti se on pita za mnoge stvari.

U SAD-u, dakle, u Federalnim deviznim rezervama (fed) - koje djeluju vrlo tajanstveno i upravljaju Svjetskom bankom, Međunarodnim monetarnim fondom itd - oni odlučuju o svjetskoj ekonomiji. Sa tim se slaže i vodeći svjetski ekonomista i nobelovac prof. Paul Samuelson, koji kaže da glavne odluke donose predstavnici 13 porodica koje posjeduju Federalne devizne rezerve, dakle oni odlučuju o svjetskoj ekonomiji.

RSE: Budući da i sami kažete da kapitalisti odlučuju o svjetskoj ekonomiji, a njima nije u interesu promjena, šta to treba da se desi pa da neki drugi sistem zamijeni kapitalizam?

Grabovac: Postoje dva moguća scenarija. Prvi je da se razbukta svjetski rat, jer mnoge zemlje su poharane, posljednjih godina one koje su pripadale 'bloku nesvrstanih'. Na sceni je borba za dominaciju. Pri tome ne mislim da bi moglo doći do nuklearnog rata, jer ipak mislim da se oni koji imaju te bombe neće usuditi da i sami nastradaju.

Drugi scenario je masovne migracije i to iz više pravaca. Vidite, u Evropu je došlo milion ljudi pa su nastali tektonski poremećaji u svakodnevnom životu Evropljana, a zamislite da ih dođe 20 miliona. Šta bi se desilo da sa Bliskog istoka preko Balkana krene 10 miliona ljudi prema Evropi ili 50 miliona sa Dalekog istoka preko Kine, Mongolije u sjeverne dijelove zemljine lopte. Takođe su moguće masovne migracije iz osiromašene Afrike. Gledajući kroz istoriju masovne migracije su uvijek mijenjale svijet.

RSE: Zašto mislite da je filantropizam rješenje?

Grabovac: Riječ je grčkog porijekla i znači čovjekoljublje, ljubav prema čovjeku. To je širi pojam nego što je socijalizam ili komunizam nego što je nacionalsocijalizam itd. Najpoznatiji pobornik filantropizma je Bill Gates, iako mu je kapitalizam donio milijarde.

Dakle, u knjizi sam posvetio jedno poglavlje filantropizmu i svemu onome što će doprinijeti poboljšanju života čovječanstva.

RSE: U knjizi, dakle, dajete i rješenja..

Grabovac: Za sve kritike koje upućujem kapitalizmu napisao sam i prijedloge koji bi doprinijeli jednom zdravijem sistemu. Tu su detaljni prijedlozi za svaku oblast od poreske, carinske politike, vanjskotrgovinske, budžetske, monetarno-kreditne i niz drugih.

////////////////////

///////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Četvrtak, 20. april/travanj 2017.

20.04.2017.

KREŠIMIR ZUBAK: NE ČUDI ME DODIKOVA REAKCIJA, ALI ME ZABRINjAVA ŠTO ČELNI LjUDI HDZ-a NE REAGIRAJU ZBOG NAPADA NA BISKUPA KOMARICU"

KREŠIMIR ZUBAK: „Ne čudi me Dodikova reakcija, ali me zabrinjava što čelni ljudi HDZ-a ne reagiraju zbog napada na biskupa Komaricu"


"Predstavnici HDZ-a participiraju u vlasti u RS i godinama se javno hvale političkim i osobnim partnerstvom i prijateljstvom sa Miloradom Dodikom i njegovim SNSD", upozorio je Zubak



KREŠIMIR ZUBAK: 'Ne čudi me Dodikova reakcija, ali me zabrinjava što čelni ljudi HDZ-a ne reagiraju zbog napada na biskupa Komaricu' - 3



Image result for dodik i covic karikature


Image result for dodik i covic karikature


Image result for dodik i covic karikature


Image result for dodik i covic karikature


Image result for dodik i covic karikature


Image result for dodik i covic karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

„Predsjednik Glavnog odbora  Hrvatskog narodnog saveza  Krešimir  Zubak, nakon što je proučio intervju   uvaženoga  banjalučkoga biskupa  Franje  Komarice  agenciji Anadolija u najvećoj mjeri se slaže sa iznesenim ocjenama i stajalištima o položaju Hrvata u Republici Srpskoj“, navodi se u priopćenju te stranke.

 

Zubak podržava neupitno pravo biskupa Komarice da javno iznosi svoja  stajališta i kao biskup i kao građanin  BiH i apsolutno razumije višegodišnje  nataloženo razočarenje i nezadovoljstvo položajem Hrvata-katolika na području Banjalučke biskupije i u entitetu RS, a naročito opstrukcijama u povratku i ostvarivanju temeljnih ljudskih i demokratskih prava.   

 

„Ne čudi me nervozna reakcija predsjednika RS Milorada Dodika, jer on odavno ne poštuje  elementarne norme  uljudnoga, kulturnoga  dijaloga, ali me čudi i zabrinjava izostanak reakcije čelnih ljudi  HDZ BIH i tzv. Hrvatskoga  narodnoga sabora, utoliko više što participiraju u vlasti u RS i što se godinama javno hvale političkim i osobnim  partnerstvom i prijateljstvom sa Miloradom Dodikom i  njegovim SNSD.

 

Nažalost, od toga partnerstva Hrvati u RS, pa i  biskup Franjo Komarica, nisu imali prevelike koristi. Dapače, položaj Hrvata u Republici Srpskoj je sve gori,“ izjavio je predsjednik Glavnog odbora Hrvatskog narodnog  saveza Krešimir Zubak.    

////////////////
/////////////////////

SINDIKALCI 'LJUBIJE' PORUČILI DODIKU: 'Ako odemo na ulicu, neka bude siguran da nije siguran on i njegovih 20 savjetnika'

SINDIKALCI 'LJUBIJE' PORUČILI DODIKU: 'Ako odemo na ulicu, neka ...

/////////////////////////

Mario Knezović – ZOSTER : Sebičnost je bila problem naših predaka, a izgleda da će biti i naših potomaka

Bilo ko, ko nas želi i može zajebat, zajebat će nas. I mi bi njih da možemo. Pa ako smo takvi papci, zajebat će nas svako: Rusi, Nijemci, Poljaci,Turci, ko

///////////////////////

///////////////////////////
19.04.2017.

ŽRTVE GENOCIDA OD MINISTRA GRUBEŠE TRAŽE: "NEGIRANjE GENOCIDA I RATNIH ZLOČINA SANKCIONISATI ZAKONOM"

ŽRTVE GENOCIDA OD MINISTRA GRUBEŠE TRAŽE: "Negiranje genocida i ratnih zločina sankcionisati zakonom"

Udruženje žrtava i svjedoka genocida od Vijeća ministara i poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH traži da u najavljene izmjenama Izbornog zakona BiH onemoguće osuđenim ratnim zločincima kandidovanje za bilo koju izbornu funkciju.



ŽRTVE GENOCIDA OD MINISTRA GRUBEŠE TRAŽE: 'Negiranje genocida i ratnih zločina sankcionisati zakonom'
//////////////////////

Nakon što je Ministarstvo pravde BiH na čelu s ministrom Josipom Grubešom u Nacrtu zakona o izmjenama Zakona BiH o pomilovanju predložilo da se odobri pomilovanje za krivična djela genocid i ratne zločine, regovalo je Udruženja žrtava i svjedoka genocida koje je ministru uputilo zahtjev za izmjene i dopune zakona kojim bi se sankcionisalo javno negiranje genocida holokausta i drugih ratnih zločina i onemogućilo osuđenim ratnim zločincima da se kandiduju za bilo koju funkciju. 

 

"Ministarstvo pravde BiH na čijem čelu je trenutno Josip Grubeša, mada su i njegovi prethodnici imali isti pravac, nikada od formiranja nije pokrenulo niti jedan zakon kojim bi se zaštitio interes žrtava, zaštitila pravda i provodile presude MKSJ, MSP, Suda BiH, a samim time i međunarodno pravo. Upravo zbog toga tražimo od ministarstva hitno pokretanje izmjena i dopuna ZKP BiH, kojim bi se javno negiranje genocida holokausta i drugih ratnih zločina sankcinisalo zakonom", saopćili su iz Udruženja žrtava i svjedoka genocida.


Također, udruženje od Vijeća ministara i poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH traži da u najavljene izmjenama Izbornog zakona BiH onemoguće osuđenim ratnim zločincima kandidovanje za bilo koju izbornu funkciju.

Podsjećamo, novim prijedlogom bi se za kaznena djela genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, pomilovanje moglo dati nakon izdržane tri petine kazne. Također, novim izmjenama bi se definisalo da se za izrečenu kaznu dugotrajnog zatvora pomilovanje može dati nakon izdržane tri petine te kazne.











19.04.2017.

VIKTOR IVANČIĆ: KAKO NE BITI JUGOSLOVEN?

Viktor Ivančić: Kako ne biti Jugoslaven?


Viktor Ivančić

Autor
19.4.2017. 


Image result for viktor ivančić
////////////////////////////

Izdvajamo

  • Obaveza je poći od toga da se mi nismo borili i ginuli za istinu, nego za samostalnu i suverenu Hrvatsku. Ako ćemo već pričati o istini, najveća istina o Hrvatskoj je da istina Hrvatskoj škodi.
//////////////////////

Moderni Jugoslaveni najopasnije sorte upravo to i čine: veličaju Jugoslaviju kroz proces realnog pamćenja. Oni polaze od toga da je bivša država, unatoč svim svojim demokratskim deficitima, u svakom pogledu bila superiorna tvorevinama nastalim nakon njenog raspada, uključujući Hrvatsku. Neki od drskijih zelota takvoga profila to čak i javno ekspliciraju. Na primjer: „Kada se osvrneš unatrag, vidiš čisti napredak.“ (Viktor Ivančić, Proletter, travanj 2017.)

Da li je unisona osuda potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku dovoljna? Je li time dovršen obračun s Jugoslavenima u Hrvatskoj?

Naravno da nije. Hrvatska intelektualna zajednica, istina, kvalitetnom je harangom reagirala na tu provokaciju – na stranu što bi spomenutu bagru valjalo goniti i sudskim putem, po zakonima prijeke prirode – no time opasnost od jugoslavenstva nije ni izbliza suzbijena. Jer osim javnih, postoje i privatne – dakle tajne – manifestacije devijantnih ponašanja. Što je, primjerice, s onim građanima Hrvatske koji Deklaraciju nisu potpisali, a sjećaju se Jugoslavije u povoljnijem svjetlu nego što je to podnošljivo? Takvima zasad ne uspijevamo ni ući u trag.

A trebali bismo?

Apsolutno. Radi zaštite nacionalnih interesa valja hrabro zagaziti u prostor ličnih sjećanja i zbrisati Jugoslaviju koja se tamo konzervira, koja čuči u zasjedi i čeka povoljan trenutak da sukne na otvorenu scenu i poprimi epidemijske razmjere. Opravdano je vjerovati da postoji znatan broj onih koji, preko osobnih memorija, podrivaju Hrvatsku, a da mi to ni ne primjećujemo.

Takvi su također Jugoslaveni?

Bez ikakve sumnje. Jugoslaven je, između ostaloga, svatko onaj tko ne pristaje na discipliniranost i kontrolu sjećanja, tko se predaje neredigiranom pamćenju. Ako netko pamti bolje dane, znači da nešto nije u redu s njegovom vjerom u današnjicu. Ako netko pamti bolje dane iz perioda Jugoslavije, znači ne samo da nema vjere u današnju Hrvatsku, nego je prema njoj otvoreno neprijateljski raspoložen.

Čak i ako se radi o intimi ili pukoj nostalgiji?

Ne postoji takvo što kao „puka nostalgija“. Velika je greška vjerovati da postoji bezopasna nostalgija, naročito kada imamo posla s jugonostalgijom. Kao što reče poznati demonolog Mitja Velikonja: „Nema veće uvrede postojećem poretku od nekritičkog slavljenja prethodnoga.“

Što ukoliko osobe devijantnog ponašanja o kojima govorimo ne upražnjavaju „nekritično slavljenje“ prethodnog režima, nego se prosto sjećaju njegove realnosti?

Moderni Jugoslaveni najopasnije sorte upravo to i čine: veličaju Jugoslaviju kroz proces realnog pamćenja. Oni polaze od toga da je bivša država, unatoč svim svojim demokratskim deficitima, u svakom pogledu bila superiorna tvorevinama nastalim nakon njenog raspada, uključujući Hrvatsku. Neki od drskijih zelota takvoga profila to čak i javno ekspliciraju. Na primjer: „Kada se osvrneš unatrag, vidiš čisti napredak.“ (Viktor Ivančić, Proletter, travanj 2017.)

Što ako je to istina?

Obaveza je poći od toga da se mi nismo borili i ginuli za istinu, nego za samostalnu i suverenu Hrvatsku. Ako ćemo već pričati o istini, najveća istina o Hrvatskoj je da istina Hrvatskoj škodi.

Jesu li možda tvorci i potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku imali namjeru otvoriti upravo taj rascjep, navesti ljude da pomisle kako bi istina mogla biti važnija od države?

Dakako da jesu. I daleko od toga da se radi o prvome slučaju podmukloga faktografskog ekstremizma, naime nastojanja da se golim činjenicama oslabi i derogira državotvorni zanos. Stoga Jugoslaveni i opću hajku koja je protiv njih pokrenuta nastoje preusmjeriti u vlastitu korist, sijući sumnju u smisao i snagu hrvatske države.

Na koji način to čine?

Oni žele da se uzoran hrvatski domoljub zapita: Zašto je jedna po svemu banalna konstatacija – da više naroda na ovim prostorima govori istim jezikom, da Hrvat neusporedivo bolje razumije srpski od mađarskog, da se stanovnik Zagreba može čak i lakše sporazumjeti sa stanovnikom Beograda, Sarajeva ili Podgorice nego sa stanovnikom Komiže – toliko subverzivna? Pa da to potom izraste u sumnju: Ako je registriranje notornoga, oučavanje očiglednoga, do te mjere iritantno, neće li onda biti da cijela konstrukcija – građena u duhu trajnog nesporazuma s realitetom – počiva na staklenim nogama?

Je li to možda istina?

Naravno da jest. Utoliko odgovornije i odlučnije moramo pristupati zaštiti rečene konstrukcije, jer istina, rekosmo, ima to svojstvo da Hrvatskoj škodi. Drugim riječima: svako pozitivno sjećanje na socijalističku Jugoslaviju – tim više ako je ono autentično – spada u prljavu protuhrvatsku rabotu. Lukavi Jugoslaveni su to itekako dobro razumjeli. Oni otvoreno pokazuju da, u situaciji kada je službena historija stavljena pod državnu kontrolu, ljudsku memoriju ne treba shvaćati lakonski, kao mentalno odmorište, već kao borbeni stroj.

Na koji način to pokazuju?

Na primjer: „Što ako je naša prošlost najrazornija kritika naše sadašnjosti? Što ako je pamćenje čin otpora? Što ako prva sabotira svoju svršenost, a drugo svoju sentimentalnu statičnost?“ (V.I., Proletter, travanj 2017.)

Što nam je onda činiti?

Treba se energično i svim raspoloživim sredstvima – institucionalnim i vaninstitucionalnim – upustiti u bitku za ispravno sjećanje, preciznije: u bitku protiv nepoželjnih sjećanja. Nakon što smo to učinili s oficijelnom poviješću, sa školskim programima, s kulturnom i medijskom produkcijom, te s nacionalnim književnim kanonom, sada valja provesti i nacionalizaciju sjećanja, ostvariti punu kroatizaciju memorije, ne samo na općem, već i na pojedinačnom planu.

Zar to nije velikim dijelom već obavljeno?

Velikim dijelom jest, no daleko je to od dovoljnoga. Tko se želi smatrati uzornim hrvatskim domoljubom naprosto mora shvatiti da je pamćenje postupak kroz koji se ovjerava lojalnost voljenoj državi, proces kroz koji se uvježbavaju mehanizmi konstruktivne cenzure i kreativnog krivotvorenja, dakle strpljiv i samoprijegoran rad na sebi, sve dok ne bude dostignut najviši nivo odanosti Hrvatskoj, a to je – u odnosu na bivšu Jugoslaviju – faksimilna memorija.

Znači da se svako pozitivno sjećanje na socijalističku Jugoslaviju mora retuširati?

Možda je „retuširati“ nedovoljno odrješit izraz. Socijalističku Jugoslaviju treba tuširati najgušćim tonovima crnog. Uzoran hrvatski domoljub u tom smislu mora biti dosljedno raspamćen.

Valjda raspamećen?

Ne, ne. Hrvati su danas raspamećeni zbog čitavog niza razloga – mizernih socijalnih prilika, skučenih demokratskih sloboda, zastrašujućih nejednakosti, i tako dalje, i tome slično – ali u odnosu na Jugoslaviju i socijalizam dužni su još biti i raspamćeni. Dužni su položiti sjećanja pred oltar Domovine.

Kako to postići?

Idealno bi, dakako, bilo likvidirati ili na neki drugi način trajno ukloniti kompletan dio populacije stariji od trideset godina, no znamo da je to nemoguće, kada se već ne radi o Srbima, Židovima, Romima i komunistima. S druge strane, nažalost, tehnologija još uvijek nije dovoljno razvijena da se svakom žitelju Republike Hrvatske ugradi memorijska kartica koja sadrži katalog dopuštenih podataka, što bi također bilo integralno rješenje. Sada, dok takve memorijske kartice nemamo, memorijske krtice neumorno rovare protiv Hrvatske. Stoga nam ostaje da se za opću i pojedinačnu raspamćenost hrvatskoga stanovništva borimo žestokim političkim i ideološkim radom, uključujući sve metode prisile, zastrašivanja, propagande, pa i kaznenoga progona pojedinaca koje uhvatimo u nedjelu. Krajnji je čas da se toga poduhvatimo, jer situacija postaje paradoksalna na iznimno opasan način.

Što to znači?

Što Hrvatska duže traje, opasnost od Jugoslavije je sve veća. Jugoslaveni to, razumije se, predočavaju na svoj način: Što Hrvatska duže traje, Jugoslavija se čini sve dopadljivijom. Ne preokrenemo li trendove, vrijeme radi za njih.

Mogu li Jugoslaveni, slično kao u slučaju javnoga linča potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku, i postupak raspamćivanja iskoristiti kao argument u svoju korist?

Neki to već rade. Na primjer: „Nametanje obaveze da jugoslavensku i socijalističku prošlost pamtimo isključivo u mračnim tonovima najzornije je svjedočanstvo mraka u kojem danas živimo.“ (V.I., Proletter, travanj 2017.) No, već ćemo naći načina da takvima začepimo usta, a kada to postignemo, nitko ih se neće sjećati, kao ni Jugoslavije. U najmanju ruku, iz one zlobne ocjene da Hrvatska kroz četvrt stoljeća nije bila sposobna niti uništiti ono što joj je Jugoslavija ostavila u naslijeđe treba izuzeti privatne memorije.

Kako da uzoran hrvatski domoljub, stariji od trideset, pamti život u socijalističkoj Jugoslaviji kao traumatično i mučeničko iskustvo, a da time ne otpiše kompletnu svoju mladost?

Dopuštena su pozitivna sjećanja na familiju i intimne trenutke, jer ne treba pretjerivati. Obiteljski izleti uz rijeku. Miris pohane piletine. Torta s čokoladom i bademima za sedmi rođendan. Polja lavande u predvečerje. Prvo seksualno iskustvo u žbunju iza trafostanice. Posjet ujaka koji je gastarbajter u Njemačkoj, stražnji sic bijeloga mercedesa nakrcan poklonima… Ali ništa što bi imalo veze sa sistemom socijalističke Jugoslavije ne smije biti upamćeno u povoljnome svjetlu. Takva izdajnička sjećanja valja u cijelosti prekrivati snažnim klišejima koji etiketiraju totalitarnu prošlost. Znači, Goli otok, Bleiburg, sedamdesetprva, nestašice kave…

Na primjer?

Na primjer činjenicu da su ljudi u socijalizmu bez problema rješavali svoje stambeno pitanje, da su uživali besplatno obrazovanje, zdravstvenu skrb i socijalnu sigurnost – na neusporedivo višoj razini nego što je to slučaj danas – treba prekriti uspomenama na to da su ljudi sa strahom i nelagodom odlazili u crkvu na nedjeljne mise, što danas čine potpuno slobodno, pa mogu moliti boga da im riješi stambeno pitanje, da imaju zdravstvenu zaštitu i da uživaju socijalnu sigurnost.

Treba li prebrisati i uspomene na samoupravljanje, preko kojeg su radnici sami raspolagali ostvarenim profitom?

Pod obavezno. Najmanje što treba uzornome hrvatskom domoljubu je da se prisjeća kako nedemokratski poredak s jednom partijom koja ne dopušta eksploataciju radnika može biti manje ciničan od parlamentarne krinke kapitala, od mogućnosti da se glasa za jednu od stotinu političkih stranaka, a da svaka od njih eksploataciju podupire. Kastracija pamćenja jedan je od boljih načina da uzoran hrvatski domoljub ostvari svoje pravo da bude krvnički izrabljivan. A usput i da preostale tragove modernosti zbriše za račun ognjištarskog fanatizma i katoličke zatucanosti. I da mrzi Srbe, naravno.

Ipak, kakva je to država Hrvatska ako je najobičnija ljudska sjećanja mogu ugroziti?

Je li to pitanje intonirano ironično, da znamo postavlja li ga Jugoslaven?

Intonirano je neironično.

Onda je ta briga potpuno opravdana. Hrvatska je mlada, krhka i uzaludna tvorevina. Jedina njena stvarna kvaliteta leži u činjenici da je želimo. Ali ona ne može na zelenu granu, ne može se ostvariti u punome smislu, ako jugoslavenska prošlost pritišće hrvatsku sadašnjost svojom superiornošću. Nema budućnosti za državu i naciju koje su kontinuirano ispod nivoa svoje prošlosti. Stoga je uspjeh nacionalne revolucije najuže povezan sa zaboravom. Sjaj i veličina Hrvatske posljedica su prevratničkog djelovanja organizirane demencije.

Jugoslaveni su oni što se protive takvome razvojnom obrascu?

Tako je. Ti kurvini sinovi, sa svojom retroutopijskom perspektivom – nagnućem što ga je jedan drugi demonolog, Predrag Brebanović, čak nazvao retro-yu-topijom – razumjeli su da se ne radi tek o borbi za sjećanja, već, prije, o borbi sjećanjem. Oni naprosto ne zaboravljaju. Ponašaju se teroristički. Kljukaju se pamćenjem, takoreći, kao kokainski ovisnici: svakoga dana uzimaju po šmrk Jugoslavije radi boljeg uvida u opustošenu aktualnost. Ti zločinci negdje slute da – što se Jugoslavije tiče – neukroćena memorija sadrži eksplozivno punjenje, pa svoje rušilačke nade polažu u model tempiranog sjećanja.

Kakav je to model tempiranog sjećanja?

Pamti, pa je vrati!

Proleter








Noviji postovi | Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 04/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
45060782

Powered by Blogger.ba