Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

14.12.2017.

VLASTODRZCI U ZATVORU - RADNA SNAGA ZA AUTOPUTEVE

Amir Reko u Pressingu : Vlastodršci u zatvoru – radna snaga za autoputeve



Amir Reko, zvani Makedonac, bivši oficir JNA, a kasnije i komandant 43. Drinske brigade Armije BiH u Goraždu, spasio je u ljet 1992. godine mnogobrojne civile u selu Bučje od sigurne smrti i to samo tri dana nakon što mu je majka i obitelj spaljena u njegovom rodnom selu Gudelj. Gostujući u Pressingu na N1, prisjetio se tog perioda.

Umjesto osvete odabrao je oprost. Zašto?

“Mislim da bi većina ljudi tako postupila. Najveći razlog leži u vaspitanju, u vašim korjenima, kako vas je majka vaspitala, kako ste odrastali. Dio toga je učinila i škola. To je osnovni razlog, ali majka je temelj svega”, kazao je Reko.

I vaša majka je zapaljena u selu Bučje.

“U takvoj jednoj situaciji 1992. godine kada srpske snage nadiru sa svih pravaca, Foča je tada pala gotovo bez metka, Višegrad… Ono što sam ja kao vojnik, oficir u to vrijeme, jeste da je gotovo bilo nemoguće u jednoj takvoj situaciji odbraniti grad. Cijela ta psihoza čini da se čovijek treba psihološki pripremiti za opasnost. Jako teško je bilo ponekad jer se to ne uči u školi, rješavati neke situacije. Kada imate civile i tešku situaciju, to je sasvim drugi momenat”, naveo je Reko.

Kako su vaši vojnici tada reagirali kada ste rekli ‘ne osveta nego oprost’?

“Mnogi ljudi, sam početak rata, veliki broj njih je isto izgubio svoje familije na isti način. Uporedo sa tim događajima idu jaki artiljerijski napadi. I njima je bilo jako teško i neki ljudi su bili žedni osvete, to je bio jako težak momenat…”, prisjetio se Reko.

Kako je to izgledalo?

“U tom jednom haosu sasvim je bilo normalno da su srpske snage krenule sa svih pravaca napad na Goražde. Imali smo vezu preko kurira i radio uređeja. Srpske snage su nadirale sa svih strana. Vidimo kako nadiru sa svih strana, u jednom takvom referisanu kurira je bilo sasvim normalno koliko je bilo mrtvih, koje selo je zapaljeno. U jednom referisanju kurir je kazao da su u selu Gudelj utjerana u kuću moja familija ne znajući da su to moji. Ja sam ostao poptuno nijem, nisam mogao povjerovati da se to desilo. Reakcija moja bila je ćutanje nekoliko mintua.  To se sve dešava u toku napada srpskih snaga na Goražde. Teško je to reći. Kad nekoga ubiju metkom lakše je, ali kada nekoga zapale… Postavljate sebi bezbroj pitanja. Zašto se to meni desilo, da vam majka bude zapaljena… Ja živim sa time i živjet ću do kraja života”, naveo je naš sagovornik.

Krenuli ste na selo Bučje?

“Vidim ima po društenim mrežama nekih ljudi kojima neke stvari nisu jasne. Sam ulazak u grad Goražde. Činjenica je da je meni pomogao moj prijatelj Dragan, moj brat, pomogao. Ja sam napustio JNA i otvoreno sam mu rekao i zamolio ga da mi pomogne do granice dokle se nalazi vojska. Zaista je to uradio. Jako je teško bilo tada u Goraždu. Bilo je na desetine mrtvih svaki dan, situacija je haotična i bilo je neizvjesno da li će Goražde uspjeti da se odbrani. Ukoliko bi se srpske snage spojile sa Bučjem, Goražde bi palo.

U tom selu su bile žene i djeca. Bilo je jako teško. Znao sam da je selo dobro naoružano, znao sam da su došli kamioni, bio je pritisak, naročito od strane komandanta ratnog predsjedništva Hadže Efendića. Zamjereno mi je zašto ne očistim selo. Jednostavno cijelo vrijeme je bilo tako. Kada su krenule sprske snage na selo, naređeno mi je da se očisti selo Bučje. Ja sam odbio tu naredbu jer za mene čišćenje sela Bučje je značilo da bi civili izginuli.

Komandant ratnog predsjedništva je uputio jednu drugu jedinicu da izvrši taj zadatak. Ponudio sam pomoć toj jedinici da pokažem gdje se nalazi selo. Pošao sam zajedno sa njima iako smo bili istog ranga rekao da niko ne smije opaliti nijedan metak dok ja ne obavim zadatak kako smatram da je najbolje. Pregovarao sam sa mještanima sela, garantovao im sigurnost i oni su ostali živi”.

Svi su kasnije govorili da su ostali živi zahvaljujući Bogu i Amiru Reki?

“Ja nisam dao, suprostavio sam se tim mladim momcima. Održao sam govor i rekao da su u mom selu prije tri dana Srbi ubili moju majku, zapalili je živu i da se mogu osvetiti. Ali, rekao sam da oni nisu krivi što su drugi Srbi, zločinci, uradili. Rekao sam im da im želim pomoć. Bila je teška odluka, ali ja sam srećan što je to tako”

“Ja nisam imao izbora. Dezertirao sam onog momenta kada je Foča bila pala pod srpsku kontrolu. Došao sam da branim svoj rodni kraj, moje ognjište, rodno mjesto.. Nisam imao izbora. Što sam bio iznenađen jako je da u Goraže bilo pred padom, da se bolnice evakuišu, da pada desna obala Drine, da je Goražde završena priča. Zašto su ljudi ostavljeni na cjedilu? Ja sam došao da se borim. Interesovalo me da sakupim ljude iznad Kazagića i krenem u borbu. Bio sam oficir pješadinac i ujednoj žestokoj borbi sa hrabrim ljudima u Goraždu, Čajničanima, uspjeli smo izvršiti taj zadatak i osloboditi teritoriju.

Zašto ste napustili Armiju?

“Od početka su vlasti tadašnje SDA imali sumnju na bivše oficire JNA. Dva oficira JNA koji su tada bili, znalci, to je bio Zaim Imamović i ja. Jednostavno je protiv njih bilo usmjerene takvo jedno nepovjerenje. Sastao sam se par puta sa Zaimom i on mi je govorio ‘vidi šta ti rade, ubit će te’. Zašto bi me neko ubio? To je bila činnjenica, nisma mogao vjerovati. Imam dokaze da su neki ljudi željeli mene ubiti u Goraždu. Zašto? Meni nikad to neće biti jasno. U mojoj glavi se vrtilo svašta nešto”, kazao je Reko.

Nakon rata otišao je u Dansku odakle se vratio ponovo u BiH, započeo biznis i osnivao novi politički projekt.

“Nisam nikad poželio da budem političar. To je nešto zadnje što sam želio raditi. Ja sam vratio prije sedam godina iz Danske, živio sam u jednom sistemu iz kojeg sam naučio mnogo. Imam jednu firmu u Danskoj i ovdje u BiH. Živim od svog rada. Sve vrijeme sam želio da se desi nešto u BiH što će promijeniti situaciju. 22 godine ovdje imamo političke stranke i vidimo šta je rezultat svega ovoga. Nisam mogao vjerovati, nisam moga ni funkcionisati. Jednostavno došlo je do kratkog spoja u mojoj glavi. Ljudi oko mene su željeli da se oformi jedan pokret što bi bilo sasvim drugačije od ovoga što imamo sad na političkoj sceni”, kazao je Reko u Pressingu na N1.

“Imamo 22 godine etnonacionaliste na vlasti, iste ljude koji su doveli do ovog jada i ludila. Ukopali se u rovove i žive svako na svom terenu. Svoje pipke su pustili u svemu ovome. Hrane se ovom situacijom, ne mogu bez mržnje, to je njihov život. Ne čude me da te zločince brane i čuvaju. Zato što je to ona zaostavština iz rata. Žive od mržnje. Imamo jednu situaciju da su na kostima najboljih sinova ove zemlje danas izgradili enormno bogatstvo na njihovim grobovima.  Ne može tako. Oni moraju da odgovaraju za ono što su popljačkali. Uništili su jednu generaciju ljudi. Moraju odgovarati za ovaj haos u BiH. Ja ljude dijelim na ljude i neljude. Ja sam vjernik, vjerujem u Allaha, moja familija je takva, moj djed je bio hodža. Dragan Simić koji je meni život spasio vjeruje u Isusa Krista. Možemo dijeliti samo na ljude i neljude, drugu podjelu ne priznajem”.

“Ne mislim da sam nekakav heroj, većina ljudi bi uradila što sam ja uradio. Svako treba odgovarati za zločin i to je jedina pravda. Ne vidim drugi put”.

Bivaju osuđeni na kazne zatvora, ali u BiH, Srbiji i Hrvatskoj nisu doživljeni kao zločinci već heroji? KAda ćete vi, Srđan Aleksić i ostali biti heroji?

“Onoga momenta kada ove etnonacionalne ideologije budu otišle sa vlasti ili na izborima ili na neki drugi način. Ne mogu ovi ljudi koji su donijeli rat, napravili ova nedjela, donijeti mir. Oni moraju otići ili ćemo ih mi skinuti.

Na koji drugi način?

“To se zove mirna građanska pobuna, ja kao vojnik bih rekao na bilo koji drugi način. Došli smo do dna. Šta treba da radimo? Moraju nestati sa političke scene, moraju otići na bilo koji drugi način”.

Zagovarate revoluciju?

“Nisam za to da se na silu nešto radi. Što se lično mene tiče, došao je jedan momenat da ona priča koja se priča 22 godine je ispričana i više nema mjesta. Niko više ne vjeruje u njih. Samo vraćanjem povjerenja i novi ljudi mogu doći do rezultata u BiH”, kazao je Amir Reko u Pressingu.

Prokomentarisao je  i presudu Prliću i ostalima, osvrnuvši se na samoubistvo osuđenog generala Slobodana Praljka.

“Onaj ko je činio zločine, nedjela – treba odgovarati. I ni prema kome ne može biti ustupaka. Jedino što mogu da cijenim kao oficir, jeste da komandant, kada izgubi bitku, uzme pištolj i ubije se. Jedino tu mogu da cijenim, kao oficir, sa simpatijom – taj gest samoubistva”.

Da li je onda samoubistvo Praljka herojski ili kukavički čin?

“Kod nas oficira, na neki način, to je neka vrsta časti – ako tako mogu da kažem”, naveo je.

Najavljena je i mogućnost tužbe protiv Hrvatske, a Reko je odgovorio i na pitanje kada će doći do pravde?

“Teško da će u ovakvoj situaciji u BiH i oko BiH doći do pravde. Teško, zato što su još one ideologije na vlasti. Ne vjerujem da će doći do toga u bliskoj budućnosti, osim ako ne dođe nova nada, nova svjetlost – koja će se proširiti na region”, izjavio je Amir Reko Makedonac za N1.

On ima i svoj politički projekat, Most 21 – a upitan je da li će mu povjerovati i Srbi i Bošnjaci?

“Ono što sada činimo i radimo kao pokret, bili smo u 15 mjesta u RS, i u Federaciji, povjerovat će nam pravi ljudi. U to vjerujem. Ne znam šta bi drugo trebali uraditi, nego da se borimo protiv etnonacionalizma, fašista, protiv svih onih koji su nas doveli do svega ovoga”.

Kazao je da na terenu vidi da Most 21 ima podršku svih naroda u BiH, zbog čega mu je iznimno drago.

“Ne znam koliko su ljudi spremni na promjenu, ali mislim da su ovi etnonacionalisti, koji su na vlasti, koju drže čvrsto u svojim rukama – veliki dio glasača, oni su velikoj prednosti. Koliko će ljudi ovo trpiti, ovaj jedan haos, jedno beznađe, to je pitanje. Treba da se rodi ili da krene jedan pokret, ili nešto slično što će okupiti ljude na jedinoj pravoj liniji – ljudskost. To je pravi put za BiH. Ne postoji drugi put, drugi put nas vodi u dublje propadanje”.

O zajedničkom životu svih naroda u BiH – smatra da ne treba puno govoriti.

“Ne treba posebnih komentara. Naravno da treba da žive zajedno, živjeli su, živjet će zajedno. Nema drugog puta, sve drugo vodi ka katastrofalnijim rezultatima”.

Gostujući u Pressingu na N1, Amir Reko Makedonac je kazao da svi oni koji se nalaze na položajima – a doprinose postojećem stanju treba da idu.

“Svi. Svjetlost puta treba da krene iz BiH. Ne možete gledati samostalno, morate razmišljati o komšijama. Moramo biti dobri sa komšijama i tako ćemo najbolje zaštitit BiH. To ne mogu uraditi oni koji su učestvovali u ratnom ludilu, moraju doći novi ljudi, koji žele da žive normalno, i budu srećni u lijepoj Bosni”.

Na koncu Pressinga, 13. decembra otkrio je kakvu BiH sanja:

“Sanjam BiH kao zemlju sa jednim predsjednikom, gdje će ljudi imati povjerenje jedni udruge, gdje će raditi, biti sretni, imati porodicu, neće bježati vani, gdje će njihva porodica biti srećna ovdje i gdje nećemo gledati ko je koje vjere i nacije, nego ko je kakav čovjek. Takvu BiH ja želim.”

(Kliker.info-N1)

14.12.2017.

MRAK KOJI NAS JE PROGUTAO


Mrak koji nas je progutao





Mrak koji nas je progutao


///////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Prvo su podijelili Jugoslaviju, pa onda njene republike, pa potom republike isparčali u manje djeliće, pa nas onda podijelili na muslimane, srbe i hrvate, pa je onda rat stao, a pravila ostala ista. Ljudi i dalje odlaze, ovaj put iz drugih razloga. Obećanja koja su davali kad su ih slali u rat već su odavno zaboravljena. I onako nisu ni bila namjenjena ispunjavanju. Važnija mjesta u društvu su zauzeli svi oni koji apsolutno nisu trebali, oni koji su ogrezli u laži, kriminal, korupciju i brigu o sebi samima, svojim familijama i prijateljima, ali i to je dio igre. Potom smo se podijelili na desničare, ljevičare, velike i male partije, razne organizacije i udruženja za borbu za ljudska prava, saveze, dijasporu i ko zna šta sve još ne…
.............................

Niko nikom ne prilazi, zadovoljni malim mikro svjetovima koje su nam upravo oni dali na korištenje, a koje mi sa zadovoljstvom upotrebljavamo ubjeđujući sami sebe kako smo napravili veliki posao. A nismo! Oni još uvijek vladaju! S vremena na vrijeme simuliraju demokratiju, lagano, iako to ne primijetimo, pretvaraju se iz dojučerašnjih nacionalista u evropske demokrate, istovremeno ne prestajući komunicirati etničku mržnju, jer i onako nema baš puno potražnje na tržištu za velikim promjenama. Pley this game! Igraj tu igru narode! A autobusi i dalje putuju nekim dalekim cestama…  

Kada sam tog dalekog 28. januara 1993. godine napustila grad koji sam voljela, bila sam ubjeđena da će sve trajati svega mjesec, dva i da ćemo uspjeti naći zajednički jezik. U kakvoj sam zabludi bila!

Noć pred odlazak nisam spavala, ne zbog samog odlaska, nego zbog oca koji se gušio u suzama. Ja još uvijek nisam bila svjesna da napuštam svoj život, pa mi je tako plač i drhtaji osobe koja je uvijek bila hrabra i uvijek moj oslonac u svemu što sam radila puno teže pao, nego sama pomisao da idem i da ću se, bila sam ubjeđena, uskoro vratiti.

Sumorno i hladno januarsko jutro gluho je odjekivalo odsutnošću svih onih koje sam voljela. Zamolila sam roditelje da još jednom pred odlazak prođemo gradom. Bio je pust, hladan, ispunjen vojnim uniformama i mirisao je na očaj, tugu i beznađe. S ocem sam podijelila zadnju cigaretu na peronu, jer u to vrijeme ih nije bilo apsolutno nigdje za kupiti, pa smo se dovijali kako smo znali i umjeli. Predhodno smo pušili i motali u male papiriće kamilicu, ubjeđujući jedno drugo da će biti bolje, jer svi smo isti, svi smo tako izmješani i nećemo dozvoliti da se išta ružno desi. S ove distance mislim da jednostavno nismo bili spremni na krvavi pir koji je opustošio našu zemlju. Tim više što su se na samo nekoliko mjeseci prije toga održavali pokreti i koncerti za mir u cijeloj zemlji. Tada se na hiljade ljudi okupljalo zajedno i zalagalo u borbi protiv rata, a priče o podjelama na srbe, hrvate i muslimane činile su se pomalo nestvarnim, pogotovo kad se nađete na tim koncertima i iz grla pjevate zajedno sa izvođačima i publikom, čvrsto vjerujući u rješenje, a ne u sukob. Žao mi je što današnji mladi ljudi to ne pamte i što nikad neće moći doživjeti takvo nešto. Ako ikad i dožive, neka povedu bar jednog roma sa sobom, jer mi nismo nikad o njima razmišljali, kao ni recimo o osobama sa invaliditetom, osim ako ih nismo ismijavali u našem društvu, što već dovoljno govori o nama svima, kao i o ljudskim pravima za koje se tako zdušno zalažemo. I dan danas razmišljam koliko često smo uopšte te ljude pozivali sa nama, koliko smo ih inkludirali u sve naše zabave?

Na autobuskoj stanici više nisam mogla razaznati šta je hladna kiša, a šta bolne suze oca, majke i mene. Sjela sam sa djetetom od nepune četiri godine u autobus, a on je ujedno bio i jedini koji se smiješio. Poslije, kada je odrastao, rekao mi je kako je mislio da opet negdje putujemo na godišnji odmor onako kako smo to on i ja obično, vrlo često znali da činimo u nekim sretnijim vremenima. Pobjegnemo negdje i družimo se uživajući u vremenu koje je samo naše.

Koliko god da je prošlo od tog rastanka, nikad nisam uspjela zaboraviti taj peron i slomljene roditelje koji stoje dok im ja ohrabrujuće, sa smiješkom mašem iz autobusa, pokušavajući da ih bar gestom umirim dok u meni svaka ćelija tijela, ispunjena bolom, razara cijelu mene.

Grad iza mene je ostao pust. Nije više bilo veselih studenata, nije bilo muškaraca, ostali su samo starci i žene, zelene uniforme nekih ljudi koje nisam poznavala, kao i dvije sjenke na peronu koje je zaklanjala magla i hladna kiša u tim ranim, januarskim satima.

Moji prijatelji odvođeni su u toku noći na ratišta s kojeg bi se vraćali potpuno promijenjeni ili se uopšte nisu vraćali. Obično bi ih prve izlagali udaru s jasnom namjerom da tako razbiju ćelije društva koje su činile osnovicu zajedništva. Kad bi oni nestali, redove bi obično popunjavali onima koji nisu imali ni malo ljudskosti u sebi. Danas sam ubijeđena da su ih namjerno žrtvovali u svojoj zločinačkoj namjeri. Oni koji su uspjeli izbjeći vojnoj policiji, danima su se krili jedni kod drugih, mijenjali adrese, sve dok i njih ne bi iznenada negdje dočekali ili dok ne bi uspjeli nabaviti lažne dokumente da bi napustili grad. Moj brat je stajao u hodniku i pred isključenje telefonskih veza zadnji put pričao sa svojim prijateljem iz susjedne republike dogovarajući se s njim da ukoliko se vide na ratištu preko nišana i budu na dvije strane ne pucaju jedan na drugoga, jer nemaju razloga za mržnju, a opasnost da ih uhvate i da ih odvedu u vojsku je bila odveć velika. Postali su divljač koja svakog trenutka može da upadne u dobro pripremljenu zamku. Preživjeli su obojica i još i dan danas su prijatelji. Tako razum uvijek nalaže!

Neposredno pred ovaj moj bijeg likvidiran je i meni blizak prijatelj. Tek tako. Ispred mene. I svih ostalih koji su se zatekli to veče u poznatom gradskom okupljalištu. U danima koji su slijedili nije bio ni jedini, ni posljednji. U međuvremenu pokušavali smo naći kakvo – takvo utočište u svakodnevnom životu koji se odvijao bez struje i vode. Nikad nisam uspjela odlučiti da li je gore bilo za vrijeme ljetnih omara kad temperatura prelazi 30 stepeni celzijusa i kad nema vode za piće, za tuširanje ili zalijevanje toaleta, a sve ono što ste od malo, sitno skuckane crkavice uspijeli kupiti na crnom tržištu za hranu propadne na toj vrućini, jer nemate mogućnosti da bilo šta stavite u frižider koji zbog nedostatka struje ne funkcioniše. Već u startu znate da za nove namirnice koje se rijetko pojavljuju nemate više niti novca, niti mogućnosti da ih nabavite. Ili je ipak gore bilo zimi, bez grijanja, a voda i struja Vam dođu nakon nekih 45 dana i vi bi da se okupate. U kupatilu se i onako nahvatao led po cijevima i ne možete tu od hladnoće ni da uđete, a kamo li da se skinete, pa odlučite da se okupate u malom lavoru pored peći u kuhinji koju ste tu ubacili i koja ostavlja crnilo i po zidu i po vama, jer zgrade nisu prilagođene šparetima na drva, pa je svako bušio izlaz za dimnjak kako bi znao i umio, a onda bi se dim nezadrživo vraćao nazad vama u stan i lijepio se po tek opranom tijelu.

Bacim još jedan pogled na grad. Pust i prazan. U izlogu najveće robne kuće svega nekoliko oblatni, jer ništa drugo nije ostalo. Nestale su lutke uvijek lijepo obučene i šminka koja se odlikovala kvalitetom. Čak ni izbjeglice iz drugih gradova više nisu tumarale ulicama. Mislila sam kako je dobro što smo ih smjestili na suho i sigurno, kako je dobro što smo kuhali po kućama i nosili im hranu, mislila sam kako je ljudski pomoći čovjeku u nevolji, a nisam znala da će ogromne migracije koje su prouzrokovane ratom dovesti do uništenja sviju nas. Nisam znala ni ko će meni pomoći. I sama počinjem da se polako pretvaram u izbjeglicu još uvijek ne primijećujući to. Nisam znala da će vazduh i nakon 25 godina mirisati krvlju, a ljudi tražiti svoje najmilije po sakrivenim ćoškovima te zemlje koju sam tako voljela.

Zatvore su ispraznili, ljude ispumpali, poubijali i zatrli, obavijajući ih strahom, mržnjom i ćutnjom koja rađa plodove u izobilju svih ovih godina. Tih dana je lakše bilo ubiti čovjeka, nego razmisliti svojom glavom. Jedino što su uspjeli napuniti bile su ruke pune oružja i ceste pune izbjeglica. Na ratištu su se dojučerašnji kriminalci i primitivci, dojučerašnje komšije, hvalile lančićma napravljenim od ljudskih ušiju.

U gluho doba noći začulo se na vratima snažno udaranje nečijih šaka i čizama. Pretres stana, odvođenje na saslušanje, sumnjičavost, provokacije. Ponovno saslušanje zbog inzulina koji sam nosila sa sobom, a koji sam redovno koristila i nisam mogla bez njega da živim. Zaplijenili su mi ga. Optužnica je glasila: ”Pomaganje bolesnim ratnicima na suprotnoj strani.” Još uvijek sam nesvjesno odbijala da shvatim šta se dešava. Novo saslušanje i na vidiku logor. Više nije bilo vremena. Bila sam dio te igre koju nisam željela.

Na peronu je ostao cijeli moj život.

Autobus je lagano klizio naprijed, straže su bile posvuda, pokoji leš, još uvijek je ležao na smrznutoj zemlji. Naoružani vojnici koje sam do tada viđala samo u filmovima poput Kozare ili Sutjeske bili su jedini prizor uz vijugavu cestu kojom smo prolazili. Embargo na letove je bio na snazi, privatna kola su se oduzimala bez riječi za potrebe vojske koja nas je tjerala iz naših kuća, gradovi su bili u obručima iz kojih se nije moglo tako lako izaći, kolone izbjeglica, staraca i male djece išle su ne znajući gdje će završiti. A nisam znala ni ja sama sa ovim djetetom pored mene koje sam stiskala uz skute dok mu se pljuvačka cijedila iz usnica niz lice i bradu, sanjajući neki svoj bezbrižan, dječji san, nesvjestan svega što se oko njega dešavalo. Ili sam bar ja mislila tada da nije znao. U tom trenutku čovjek nema ama baš nikakav plan. Jednostavno ideš da bi preživio ukoliko si imao sreće da te do tada ne ubiju.

Tek pošto smo izbili na cestu, postah svjesna svega. Lažni dokumenti koje sam stiskala uz sebe bili su mi jedini spas, Ukoliko me otkriju i posumnjaju u njih prilikom pretresa autobusa,.moguće je samo jedno rješenje. Izvođenje van i cijev ka meni i djetetu. Neko će već pritisnuti okidač. Uvijek se nađe dobrovoljac, dok ostali ćute i mahnito slijede prvi zadani potez koji se u samo nekoliko sekundi pretvara u krvavu euforiju. Tišina u autobusu je bila teška kao olovo, a dijete pored mene je još uvijek spavalo. Misli su odjedanput nezadrživo nagrnule, jer sve do tada nisu uspijevale da se saberu, spriječene stalnim djelovanjem u cilju zaustavljanja rata i u cilju preživljavanja. Ne, ipak nisam bila spremna! Sad to znam. Tek puno godina poslije sam saznala da postoji nešto što se zove “more of the same” i što najjače značenje ima baš na engleskom jeziku. To otprilike znači da ako je razmišljanje svedeno na već dato i servirano ispred nas, na ono koje su nam drugi ponudili, a pogotovo ako nam ga nudi sistem u kojem živimo, te ako naše zaključke i djelovanja usmjerimo na ono što već znamo ili ono što izgleda da se već uklapa u cjelokupnu situaciju, ostajemo zaglavljeni upravo u situaciji protiv koje se borimo na isti ili sličan način kao i svi drugi. U tim slučajevima samo reprodukujemo već postojeće, a prestajemo producirati nešto novo, neki novi izlaz ili način odbrane. Tad počinje da se gasi i svaka alternativa. Mi smo mislili da neće nas, jer nikom nismo ništa nažao učinili. U toj misli smo se uljuljkivali. Mislili smo da smo toliko izmješani da nas niko ne može razdvojiti. Sva istraživanja, kao i iskustva u svijetu pokazuju da je cilj stalnog reproduciranja istog mišljenja ili djelovanja zaključati i vakuminizirati postojeće stanje.

I upravo mi se to desilo! Nametnuli su mi nacionalizam koji nisam tražila, a s njim zajedno i borbu protiv njega samoga. Razmišljajući u to vrijeme svojom glavom nisam htjela biti jedan dio tog zla. I bilo nas je još takvih. Dosta. Pa, sjetite se već spomenutog koncerta za mir i desetina ljudi na njemu. Sjetite se da se taj koncert širio iz Sarajeva dalje ka drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Banja Luka. Prijedor. Zenica…Svi mi smo željeli mir. Koncert je prenošen u Bosni i Hercegovini i u Makedoniji dok su druge republike bojkotovale prenos. Znam, jer sam bila i sama učesnik tih koncerata. A onda su nas blokirali. Više nisu ni telefonske veze radile. Rasturili su nas na male djeliće onemogućivši nam bilo kakav oblik komunikacije.

Svi smo mi mislili isto za razliku od onih koji su sa uživanjem išli u rat i naslađivali se tuđim patnjama. Danas ti ljudi traže svoja prava, a isti oni ugledni ljudi, stručnjaci i intelektualci koji su ih izmanipulirali kao marionete i povlačili konce sukoba odavno su ih već zaboravili ostavljajući im na poklon frustracije, strah, mržnju i neimaštinu. Oko nas se odvijala krvava igra, a mi smo i dalje mislili da neće nas….

Moj autobus je već odavno stigao na cilj, Grad je ostao negdje u daljini. Teret prošlih dana ostavio je pečat u svima nama, mada toga nismo svjesni. Podijelili su nas za vjekove vjekova. ”More of the same” nas prati kao nevidljivo, ali uporno prokletstvo i opet smo u igri koja nema kraja. U igri u kojoj dobrovoljno učestvujemo, jer su nam servirali zadana pravila i postavili svoje pozicije, bez mogućnosti distance i ostavljenog prostora za razmišljanje i povezivanja. Vakuminizirali su nas u mikro svjetove tako dobro da nikako ne stižemo okrenuti rezultat te igre u našu korist. Prije smo se možda i mogli opravdati prekidom veza, ali to opravdanje više nije moguće. Pogotovo ne u svijetu gdje saradnja i komunikacija imaju prestižnu ulogu u razvoju svakog iole naprednog društva. Play this game! Igraj tu igru! To je jedino njihovo pravilo!

Prvo su podijelili Jugoslaviju, pa onda njene republike, pa potom republike isparčali u manje djeliće, pa nas onda podijelili na muslimane, srbe i hrvate, pa je onda rat stao, a pravila ostala ista. Ljudi i dalje odlaze, ovaj put iz drugih razloga. Obećanja koja su davali kad su ih slali u rat već su odavno zaboravljena. I onako nisu ni bila namijenjena ispunjavanju. Važnija mjesta u društvu su zauzeli svi oni koji apsolutno nisu trebali, oni koji su ogrezli u laži, kriminal, korupciju i brigu o sebi samima, svojim familijama i prijateljima, ali i to je dio igre. Potom smo se podijelili na desničare, ljevičare, velike i male partije, razne organizacije i udruženja za borbu za ljudska prava, saveze, dijasporu i ko zna šta sve još ne…

Pley this game!
Igraj tu igru!

Dijaspora kritikuje bosanskohercegovačko društvo i šalje savijete vezane za  promjene i situacije u Bosni i Hercegovini, ali uglavnom iza svojih kompjuterskih ekrana, a i sami su podijeljeni po hiljadama manjih udruženja i saveza, pravdajući se da nemaju vremena za ujedinjenje dok oni koji su ostali u zemlji ismijavaju i optužuju dijasporu da ne čini dovoljno za BiH, smatrajući kako ih smaraju svojim pričama o sređenim zemljama u kojima dijaspora danas živi. Zajedničko i jednim i drugim je da ne glasaju u obimu u kojem bi trebali, ali se vrlo rado pozivaju na nepvde, odgovornosti i željene promjene društva. Zajedničko im je i da ponovo reproduciraju ono što im nacionalisti i političke elite serviraju, ne producirajući ništa novo. More of the same! Uglavnom se nema ni vremena, ni volje da se izvuče iz svega toga, zastane na trenutak i razmisli, te krene sa ujedinjavanjem i osnaživanjem, tražeći opravdanje u svakodnevnim poteškoćama i vlastitoj angažovanosti. A nama se i dalje servira ista stvar na tacni dok mi, već po navici stalno sa te tacne biramo isto. I tako u krug.

Oni i mi! Oni su pokazali šta i kako znaju. Mi još uvijek mislimo isto, ali se ne možemo okupiti oko istog cilja. Sprečavaju nas razne frakcije i sitnosopstvenički interesi. Oni svoj cilj ostvaruju, mi ne. Odlično su nas vakuminizirali, upakovali i zaključali, a ključ bacili. Ukoliko neko od nas ne pronađe taj ključ, uzalud nam sve!

Niko nikom ne prilazi, zadovoljni malim mikro svjetovima koje su nam upravo oni dali na korištenje, a koje mi sa zadovoljstvom upotrebljavamo ubjeđujući sami sebe kako smo napravili veliki posao. A nismo! Oni još uvijek vladaju! S vremena na vrijeme simuliraju demokratiju, lagano, iako to ne primijetimo, pretvaraju se iz dojučerašnjih nacionalista u evropske demokrate, istovremeno ne prestajući komunicirati etničku mržnju, jer i onako nema baš puno potražnje na tržištu za velikim promjenama.

Pley this game!
Igraj tu igru narode!

A autobusi i dalje putuju nekim dalekim cestama…

Buka

14.12.2017.

BALKAN ILI KO TO UGASI SVJETLA RAZUMA I MORALA?

Balkan ili ko to ugasi svjetlo razuma i morala?





Balkan ili ko to ugasi svjetlo razuma i morala?

//////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Znači u tom grmu leži zec! Zapad nas doživljava dakle iracionalnim ljudima tamo gdje razum i logika prestaju a nastaju apsurdne situacije, nešto od čega se cijeli svijet ograđuje. Čekajte, stanite malo! Pa zar predsjednica Grabar-Kitarović na pitanje hoće li generalima, koji su pravomoćno osuđeni za ratni zločin oduzeti ranije dodijeljena odlikovanja, nije dala očekivan odgovor – NE, NEĆU. Na pitanje novinara zašto onda nije bila na komemoraciji Praljku, ona je odgovorila kako se "država vodi razumom, a ne emocijama". Stanite opet malo, ko ovdje koga da oprostite.... I ko je sada ovdje Balkanac a ko nije? Dok Zapad smatra da je nedopustivo da se u jednoj demokratskoj, evropskoj zemlji, odvija komemoracija ratnom zločincu, za to vrijeme hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nastavlja sa sramoćenjem ove, nama susjedne, balkanske zemlje. Nedostak zdravog razuma je sposobnost (oruđe) nesposobnih da onesposobe sposobne!
  • ..........................................

Nedostak zdravog razuma je sposobnost (oruđe) nesposobnih da onesposobe sposobne!                                               

U svojim sjećanjima na susrete sa bivšim predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom, bivši američki ambasador Gelbard je jednom prilikom rekao da su Predsjednik Tuđman i ljudi u njegovoj Vladi imali snažne aspiracije da se pridruže EU, NATOu, da budu dio Zapada. Tuđman se obično vrlo ljutio, jako ljutio na Gebarda kad bi mu  ovaj rekao: „Ponašate se kao da ste Balkanac!“. Tuđman bi mu odgovorio: „Ja ne želim biti dio Balkana, ja želim biti dio Zapada!“. Gelbard bi ga onda pozvao da se tako i ponaša.

Lično nemam nikakvih problema sa time kada me neko nazove Balkancem i to doživljavam na isti način kao kada Šveđanina nazovete Skandinavcem. Vjerovatno se Tuđman našao uvrijeđen Gelbardovom prozivkom Balkanca, jer ga je učinio inferiornim sa etiketom najveće uvrede. Oni koji vlastitu veličinu i važnost grade omalovažavajući druge kao npr. Bosance i Hercegovce, Srbe, Makedonce, Bugare i druge motivirani su osjećajem manje vrijednosti i vlastite nemoći. Vjerovatno u pokušaju bijega od svega onoga što je manje ili više karakteristično za kulturu ophođenja svih naroda i narodnosti od Vardara pa do Triglava.

Što je to onda što strani političari koriste pojam „Balkanac“ koja se od jednog dijela ljudi sa prostora bivše Juge doživljava kao najveća moguća uvreda? Možda je najbolji odgovor na ovo pitanje nedavni dogođaj održavanja komemoracije osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku gdje se cijeli svijet zgražavao nad time da Republika Hrvatska kao zemlja članica Evropske unije dopušta takav skup u kojem učestvuju i visokopozicionirani politički i vojni zvaničnici. Vjerujem da su tekstovi  objavljeni  u Washington Postu, Associated Press, AFP i drugim vodeći svjetskim medijima jučer i danas  zapečatili balkanske političare pogrdnim nazivom „Balkanac“ jer je u  svemu što hrvatski državni i politički vrh radi i izjavljuje proteklih dana premalo je RAZUMA.

Znači u tom grmu leži zec! Zapad nas doživljava dakle iracionalnim ljudima tamo gdje razum i logika prestaju a nastaju apsurdne situacije, nešto od čega se cijeli svijet ograđuje. Čekajte, stanite malo! Pa zar  predsjednica Grabar-Kitarović na pitanje hoće li generalima, koji su pravomoćno osuđeni za ratni zločin oduzeti ranije dodijeljena odlikovanja, nije dala očekivan odgovor – NE, NEĆU. Na pitanje  novinara zašto onda nije bila na komemoraciji Praljku, ona je odgovorila kako se “država vodi razumom, a ne emocijama”. Stanite opet malo, ko ovdje koga da oprostite…. I ko je sada ovdje Balkanac a ko nije? Dok Zapad smatra da je  nedopustivo da se u jednoj demokratskoj, evropskoj zemlji, odvija komemoracija ratnom zločincu, za to vrijeme hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nastavlja sa sramoćenjem ove, nama susjedne, balkanske zemlje. Nedostak zdravog razuma je sposobnost (oruđe) nesposobnih da onesposobe sposobne!

Zapad ne može čudom da se načudi kako se u opasnom balkanskom trouglu Hrvatska- BiH- Srbija nastavlja politika nepriznavanja presuda Međunarodnog suda u Hagu (ICTY), dehumanizacija žrtava zločina i „humanizacija“ zločina i zločinaca.

I dok se Kolinda Grabar Kitarević pravi luda ICTY nam svima šalje razumnu poruku o važnosti udruženog pothvata kao pravnog instituta: „Zahvaljujući toj teoriji utvrdili smo kako rat u BiH nije bio građanski rat, nego da su Beograd ali i Zagreb imali ulogu u zločinima u BiH, koji je bio međunarodni oružani sukob“. Kolindin balkanski sindrom koji bi se preveo u stilu „Nemam ja pojma ali znam ja  bolje od stručnjaka“.

Ko to onda Balkancima prišiva negativnu etiketu i od nas pravi sprdačinu? Na žalost i Gelbard je bio u pravu kad je u Tuđmanu prepoznao negativnu konotaciju jednog Balkanca sa dijagnozom nepovratno izgubljenog razuma. A danas ih balkanski trougao ima u obilju

13.12.2017.

OBRAZOVANJE ZA PODJELE

Obrazovanje za podjele




Rezultati u obrazovanju su loši po nove generacije i po Bosnu i Hercegovinu

Rezultati u obrazovanju su loši po nove generacije i po Bosnu i Hercegovinu


/////////////////////

Predstavnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini - Misija OSCE-a, Ambasada SAD-a i Delegacija Evropske unije pozvali su ministre obrazovanja da rade na reformi, kako bi sva djeca imala jednake uslove i kvalitetno školovanje.

Ovo je prvi put da se na ovaj način predstavnici međunarodne zajednice obraćaju Konferenciji ministara obrazovanja, tražeći od njih da prekinu dosadašnju praksu podjela i kršenja ljudskih prava.

Rascjepkana administracija, razdvojene institucije i etnički obojeni nastavni planovi i programi u obrazovnom sistemu u BiH, otežavaju pomirenje, produbljuju bespotrebne podjele širom zemlje, navedeno je u pozivu ministrima obrazovanja u BiH.

“Segregacija, na primjer, kada se radi o cijelom planu i programu, uključujući matematiku i fiziku itd., koje su svugdje iste. To su nauke. Dva plus dva je četiri na svakom jeziku. To je crvena zastavica za Evropsku uniju i to mi ne možemo tolerirati”, rekao je šef Delegacije Evropske unije u BiH Lars-Gunnar Wigemark u Mostaru.

Zbog toga reforma obrazovanja može i mora biti prioritet svim nivoima vlasti.

„Ovo nije politički projekt. Ovo je moralni imperativ i ekonomska nužnost. Naše tri misije spremne su udružiti snage sa Konferencijom ministara obrazovanja u BiH, sa zajednicama i porodicama, sa nastavnicima i upravama škola, kako bi unaprijedili koordinaciju i pomogli u usvajanju zajedničkog pristupa reformi obrazovanja širom BiH“, navela je Željka Šulc, glasnogovornica Misije OSCE-a u BiH.

Dva plus dva je četiri na svakom jeziku

Za Lamiju Tanović, profesoricu na Sarajevo School of Science and Techology, ovaj poziv međunarodne zajednice dolazi kasno, jer je segregacija već uzela svoj danak.

„Dobro su se sjetili nakon toliko godina da uopšte stave na dnevni red prioriteta obrazovanje. Bojim se da su zakasnili, ali bolje ikad nego nikad! Obrazovanje je definitivno bilo prioritet da se na njemu intenzivno radi odmah poslije rata i sve vrijeme ove 22 godine. Nažalost, ili se ništa nije radilo ili se vrlo malo radilo, parcijalno i rezultati su takvi kakvi jesu. Rezultati su loši! Loši su po nove generacije, po Bosnu i Hercegovinu“, kaže za RSE Lamija Tanović.

Prema mišljenju Namira Ibrahimovića, nastavnika i jednog od urednika „Školegijuma“, magazina koji se bavi analizom obrazovnih politika i praksi u Bosni i Hercegovini, ovakav poziv trebao bi postidjeti bosanskohercegovačke vlasti.

„To je jedinstven slučaj u svijetu da o obrazovanju vlastitog mladog naraštaja više brinu predstavnici organizacija koji ovdje ne žive, a ne oni koji su zaduženi i plaćeni da brinu o obrazovanju“, kaže Namir Ibrahimović, nastavnik u sarajevskoj Osnovnoj školi „Safvet-beg Bašagić“.

Slabosti bh. obrazovnog sistema su i zastarjeli nastavni materijali i nedostatak obuke nastavnog osoblja. Potrebno je osavremeniti obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini. To je jedan od golemih problema bh. obrazovanja.

Naredne godine u Bosni i Hercegovini će se provesti Međunarodni program za procjenu znanja i vještina učenika (PISA). Tada će biti jasno sa kakvim se sve problemima suočavaju škole u BiH.

I godinu poslije, u 2019. uslijediće Međunarodno ispitivanje trendova u znanju matematike i prirodnih nauka (TIMSS). Još 2007. godine provedeno je testiranje u BIH, koji su i tada ukazali na jasne propuste u izvođenju nastave iz matematike i prirodnih nauka.

Pitanje je da li će se, nakon ovog poziva vlasti, u BiH osvijestiti koliko je bitno kvalitetno obrazovanje za društvo.

Teško do promjena: Namir Ibrahimović
Teško do promjena: Namir Ibrahimović

Nastavnik i urednik „Školegijuma“ Namir Ibrahimović nije siguran da će odgovor biti pozitivan.

„Dobrodošlo je to posljednje upozorenje, ali znajući naše obrazovne vlasti, znajući da i neke druge stvari koje su međunarodne organizacije tražile, zahtijevale, molile nisu prošle, ne vjerujem da će se uopće jedan ministar obrazovanja, niti bilo koji uposlenik različitih obrazovnih institucija počešati iza uha i potruditi se isplanirati kako će se reformirati obrazovni sistem u narednom periodu“, smatra Ibrahimović.

13.12.2017.

OBRAZOVANJE ZA PODJELE

Obrazovanje za podjele




Rezultati u obrazovanju su loši po nove generacije i po Bosnu i Hercegovinu

Rezultati u obrazovanju su loši po nove generacije i po Bosnu i Hercegovinu


/////////////////////

Predstavnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini - Misija OSCE-a, Ambasada SAD-a i Delegacija Evropske unije pozvali su ministre obrazovanja da rade na reformi, kako bi sva djeca imala jednake uslove i kvalitetno školovanje.

Ovo je prvi put da se na ovaj način predstavnici međunarodne zajednice obraćaju Konferenciji ministara obrazovanja, tražeći od njih da prekinu dosadašnju praksu podjela i kršenja ljudskih prava.

Rascjepkana administracija, razdvojene institucije i etnički obojeni nastavni planovi i programi u obrazovnom sistemu u BiH, otežavaju pomirenje, produbljuju bespotrebne podjele širom zemlje, navedeno je u pozivu ministrima obrazovanja u BiH.

“Segregacija, na primjer, kada se radi o cijelom planu i programu, uključujući matematiku i fiziku itd., koje su svugdje iste. To su nauke. Dva plus dva je četiri na svakom jeziku. To je crvena zastavica za Evropsku uniju i to mi ne možemo tolerirati”, rekao je šef Delegacije Evropske unije u BiH Lars-Gunnar Wigemark u Mostaru.

Zbog toga reforma obrazovanja može i mora biti prioritet svim nivoima vlasti.

„Ovo nije politički projekt. Ovo je moralni imperativ i ekonomska nužnost. Naše tri misije spremne su udružiti snage sa Konferencijom ministara obrazovanja u BiH, sa zajednicama i porodicama, sa nastavnicima i upravama škola, kako bi unaprijedili koordinaciju i pomogli u usvajanju zajedničkog pristupa reformi obrazovanja širom BiH“, navela je Željka Šulc, glasnogovornica Misije OSCE-a u BiH.

Dva plus dva je četiri na svakom jeziku

Za Lamiju Tanović, profesoricu na Sarajevo School of Science and Techology, ovaj poziv međunarodne zajednice dolazi kasno, jer je segregacija već uzela svoj danak.

„Dobro su se sjetili nakon toliko godina da uopšte stave na dnevni red prioriteta obrazovanje. Bojim se da su zakasnili, ali bolje ikad nego nikad! Obrazovanje je definitivno bilo prioritet da se na njemu intenzivno radi odmah poslije rata i sve vrijeme ove 22 godine. Nažalost, ili se ništa nije radilo ili se vrlo malo radilo, parcijalno i rezultati su takvi kakvi jesu. Rezultati su loši! Loši su po nove generacije, po Bosnu i Hercegovinu“, kaže za RSE Lamija Tanović.

Prema mišljenju Namira Ibrahimovića, nastavnika i jednog od urednika „Školegijuma“, magazina koji se bavi analizom obrazovnih politika i praksi u Bosni i Hercegovini, ovakav poziv trebao bi postidjeti bosanskohercegovačke vlasti.

„To je jedinstven slučaj u svijetu da o obrazovanju vlastitog mladog naraštaja više brinu predstavnici organizacija koji ovdje ne žive, a ne oni koji su zaduženi i plaćeni da brinu o obrazovanju“, kaže Namir Ibrahimović, nastavnik u sarajevskoj Osnovnoj školi „Safvet-beg Bašagić“.

Slabosti bh. obrazovnog sistema su i zastarjeli nastavni materijali i nedostatak obuke nastavnog osoblja. Potrebno je osavremeniti obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini. To je jedan od golemih problema bh. obrazovanja.

Naredne godine u Bosni i Hercegovini će se provesti Međunarodni program za procjenu znanja i vještina učenika (PISA). Tada će biti jasno sa kakvim se sve problemima suočavaju škole u BiH.

I godinu poslije, u 2019. uslijediće Međunarodno ispitivanje trendova u znanju matematike i prirodnih nauka (TIMSS). Još 2007. godine provedeno je testiranje u BIH, koji su i tada ukazali na jasne propuste u izvođenju nastave iz matematike i prirodnih nauka.

Pitanje je da li će se, nakon ovog poziva vlasti, u BiH osvijestiti koliko je bitno kvalitetno obrazovanje za društvo.

Teško do promjena: Namir Ibrahimović
Teško do promjena: Namir Ibrahimović

Nastavnik i urednik „Školegijuma“ Namir Ibrahimović nije siguran da će odgovor biti pozitivan.

„Dobrodošlo je to posljednje upozorenje, ali znajući naše obrazovne vlasti, znajući da i neke druge stvari koje su međunarodne organizacije tražile, zahtijevale, molile nisu prošle, ne vjerujem da će se uopće jedan ministar obrazovanja, niti bilo koji uposlenik različitih obrazovnih institucija počešati iza uha i potruditi se isplanirati kako će se reformirati obrazovni sistem u narednom periodu“, smatra Ibrahimović.

13.12.2017.

VANREDNI SAMIT U ISTANBULU: LIDERI OIC-a USVOJILI DEKLARACIJU O PRIZNANJU DRZAVE PALESTINE

Vanredni samit u Istanbulu : Lideri OIC-a usvojili deklaraciju o priznanju države Palestine


Zemlje članice Organizacije islamske saradnje (OIC) odbacile su danas na vanrednom samitu u Istanbulu odluku američkog predsjednika Donalda Trumpa o priznanju Jerusalema kao glavnog grada Izraela i pozvale međunarodnu zajednicu da prizna Istočni Jerusalem kao prijestolnicu Palestine.

Generalni sekretar OIC-a Yousef al-Othaimeena pozvao je muslimanske lidere da rade zajedno kako bi predstavili jedinstven odgovor na Trumpov potez.

“OIC odbija i osuđuje američku odluku. Ovo je kršenje međunarodnog prava… i ovo je igranje sa osjećanjima muslimana širom svijeta… to će stvoriti nestabilnosti u regiji i svijetu.”

Na samitu je usvojena deklaracija u kojoj je navedeno kako su u slučaju pasivnosti Vijeća sigurnosti UN-a spremni na raspravu pred Generalnom skupštinom UN-a.

“Izjavu američke administracije u vezi sa statusom Jerusalema odbacujemo i osuđujemo”, navedeno je u deklaraciji.

Predstavnici OIC-a pozvali su cijeli svijet da prizna Istočni Jerusalem kao glavni grad države Palestine.

“Potvrđujemo da priznajemo državu Palestinu s Istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom”, navodi se u deklaraciji.

‘Nikad nećemo odustati od Palestine’

Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan poručio je kako islamske zemlje nikada neće odustati od cilja koji je suverena i nezavisna Palestina, s glavnim gradom Jerusalemom.

“Kao islamske zemlje, nikada nećemo odustati od našeg zahtjeva za suverenu i nezavisnu državu Palestinu, s glavnim gradom Jerusalemom”, poručio je turski predsjednik Erdogan i ponovio kako je Jerusalem crvena linija.

“Ovom odlukom Izrael gotovo da je nagrađen za sve terorističke činove. Trump, pa makar bio i sam, je dao tu nagradu.”

“Ono što je Izrael bio 1947. godine, nažalost Palestina je danas u takvoj situaciji. Vjerujte da ovakvu podjelu ne bi napravio ni vuk u sukobu sa ovcom”, poručio je Erdogan.

Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas rekao je da Jerusalem ostaje glavni grad Palestine, grad u kojem će i dalje živjeti i muslimani i kršćani. Naglasio je i da je SAD izgubio status posrednika u mirovnom procesu i da mu neće biti dozvoljeno da u budućnosti bude dio tog procesa.

Palestinski predsjednik je u obraćanju istakao kako bez Jerusalema, kao glavnog grada Palestine, nema mira i stabilnosti na Bliskom istoku.

“Svom snagom moramo raditi kako bi okupirana Palestina konačno bila priznata kao država”, rekao je Abbas.

Rouhani: Spremni smo zaštiti Jerusalem

Predsjednik Irana Hassan Rouhani poručio je da su spremni na saradnju s muslimanskim zemljama u cilju zaštite Jerusalema. Iranski predsjednik je istakao da u tom smislu da nemaju nikakvih ustezanja i preduslova.

Rouhani smatra kako je “konsultacija i koordinacija nekih zemalja s cionističkim režimom utjecala na odluku SAD-a”. Prema njegovim riječima, oni nastoje utvrditi sudbinu Palestine, prenosi Anadolija.

Iranski predsjednik je podsjetio da su muslimani, kršćani i Jevreji oduvijek živjeli zajedno na ovom području.

“Stranci cionisti su se nametnuli u ovoj regiji. Cionisti dodaju sjeme terorizma i nasilja na Bliski istok”, rekao je Rouhani navodeći da Vijeće sigurnosti UN-a nije poduzelo potrebne mjere.

Istakao je da “SAD cionističkom režimu pruža svaku vrstu oružja”.

“SAD nikada nije bio pošten posrednik, niti će biti. Nisu igrali pozitivnu ulogu u rješavanju palestinskog problema. Vidimo da SAD samo pokušava dobiti maksimalnu korist”, kazao je Rouhani.

Smatra da je potrebno s ovog samita poslati snažnu poruku osude ovakve odluke SAD-a. Rouhani je potcrtao da je potrebno ujedinjenje svih muslimana protiv “cionističkog režima”.

Da se prizna država Palestina

Na samitu učestvuju 22 državna čelnika, između ostalih palestinski predsjednik Mahmoud Abbas, jordanski kralj Abdullah II, azerbejdžanski predsjednik Ilham Aliyev, predsjednik Bangladeša Abdoul Hamid i iranski predsjednik Hassan Rouhani.

Također su prisutni ministri vanjskih poslova više od 20 zemalja, uključujući Egipat, Ujedinjene Arapske Emirate, Moroko i Kazahstan.

Saudijsku Arabiju će predstavljati ministar islamskih poslova Salih bin Abdulaziz al-Shaikh.

Šefovi diplomatija zemlja članica OIC-a sastat će se prvo da raspravljaju o nedavnoj Trumpovoj odluci, nakon čega će uslijediti razgovori predsjednika država i šefova vlada.

Kako je ranije najavio ministar vanjskih poslova Turske Mevlut Cavusoglu, na samitu će se pozvati na priznanje Palestine kao države.

“Mi koji priznajemo Istočni Jerusalem kao glavni grad Palestine trebamo podsticati i druge zemlje da priznaju državu Palestinu u granicama iz 1967. godine, s Istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom”, rekao je Cavusoglu.

Teheran je u utorak saopćio da je “spreman” podržati palestinski otpor.

‘Strah da ne naljute Washington’

Qassem Soleimani, komandant vanjskih operacija u Revolucionarnoj gardi, kazao je da je Iran spreman podržati “islamske snage otpora” u Palestini.

Iranski Parlament također je pozvao islamske zemlje da smanje ekonomske veze sa SAD-om.

Turska je u utorak kritizirala, kako kažu zvaničnici te države, slabašnu arapsku reakciju na američku odluku o priznanju Jerusalema za glavni grad Izraela te kazala pred samit muslimanskih država da neke arapske države strahuju da ne naljute Washington, prenosi agencija Reuters.

Osnivanje Organizacije za islamsku saradnju (OIC) koja je sa 57 članica na četiri kontinenta, nakon UN-a, najveća međudržavna organizacija, oslanja se na važnost koju islamski svijet pridaje Jerusalemu.

OIC je osnovan odlukama šefova država i vlada islamskih zemalja okupljenih u Rabatu, u Maroku, nakon što je 1969. zapaljena Al-Aksa koja je od izrazite važnosti za muslimane. Al-Aksu je 21. augusta 1969. zapalio kršćanski ekstremista Michael Dennis Rohan. U požaru je izgorio mihrab Al-Jami’ al-Qibli kao i minber star gotovo hiljadu godina. Rohan je vjerovao kako će uništenje džamije ubrzati dolazak Mesije i bio je član reda Church of God. Kasnije je objavljen izvještaj u kojem se navodi kako Rohan nije psihički uravnotežen.

(Kliker.info-Aljazeera)

13.12.2017.

MAJKA


MAJKA





Image result for novinar cedomir petrovic

/////////////////////

Izdvajamo

  • Trebalo je, sve one koji su započeli krvavi rat, a bili tada na vlasti, trebalo ih je, sa njihovim majkama i očevima, sa njihovim ženama i decom, staviti u prve linije, gde se najviše gine, pa da vidimo, da li bi naredili: Pucaj u meso! Ili ih postaviti na Mostarski most, pa raspaliti. Trebalo je da budu tih dana i noći u Srebrenici, u šalvarama. Na Stradunu i u Vukovaru. Da u Sarajevu, puzeći, nađu vodu i podele žednima i pticama i poliju cveće, koje je odavno uvelo

................................

Svim majkama, koje su izgubile decu
u ovom ratu bezumlja.
Ne ponovilo se nikad više.

Ko u ratu ne mrzi i ne želi smrt nikome? Majke. One znaju sve o darivanju života i njegovom oduzimanju. Neke od njih, posle masovnih silovanja, smognu snage i rode decu krvnika, da ih čuvaju, odgajaju, da bi postali ljudi…

Da li se rudari, Muslimani, Srbi i Hrvati, mrze između sebe i žele smrt, jedni drugima ili se međusobno pomažu i u nesreći, da izađu iz tog strašnog mraka u kome provedu pola života i crni od uglja i muke što je pritisla, hvataju taj čisti bosansko-hercegovački zrak, sa Grmeča, Igmana, Čemernice, čemerna im duša. Ima i žena rudara. I konji i mazge što vuku kolica sa ugljem, celog života, oslepe i tako slepi i ostanu zanavek dole.

Proleti život ženi, kao tren. Ostanu samo slike. Rintaš na poslu, pereš hodnike i stepeništa i sobe, a misli ti kod dece. Da im nije malo užine, što si im spremila pred zoru, da neće neko da ih gurne niz stepenice, da ih maltretira što su sirotinja. Svi će da kažu: Vidi onu kurvu, sram je bilo! A, niko da kaže: Vidi ono dete, nema hleba da jede, sram nas bilo!  

Popne se muž na ženu i ostavi svoje seme. Ona ostaje sama da ga čuva i neguje. Da na ceo svoj teret, nosi i taj stomak sa sobom. I ne pamti sebe bez njega.  I srećna je i nema veće sreće u žene, no da postane majka. Ali, ima ih već šestoro. Dva dečaka i četiri curice. I uveče, na kraju snage, stoji sa nožem ispred dva velika krompira.  Šta da uradi sa njima? Pomisli na Isusa, kako je nahranio gladne, hlebom i ribom. I nož je tu i javi se misao, da prekrati svoje i njihove muke i prilazi kćerkica i uzima nož i kaže: Lezi majko, odmori se malo, ja ću da ih skuvam i posolim i podelim na ravne delove. Neću da ih oljuštim, da bude više. I majka legne, a telo kaže, uuuhhhhh.

A, sutra, šta ćemo sutra i da li će Hrvatska, Srpska i Muslimanska sirotinja, mrzeti jedni drugi i ubijati se međusobno, radi vere, nacije, promena granica, ćiriličnih i latiničnih natpisa. Neće. Njihova jedina borba je ona za opstanak porodice. I pre će oni što nemaju ništa, pomoći onima, koji imaju još manje. Zato što sirotinja zna šta je glad. Ovi gore, na vlasti, mnogi i zadrigli, vide samo masu ispred sebe i ne gledaju u oči, a u očima majke, vidi se glad deteta.

Samo jedna čaša više u nekoj krčmi, ili popreki pogled, ubod noža ili metak ili kap bilo čije krvi i krenuće nanovo, ono što je zastalo na trenutak, ali ovog puta neće se zaustaviti, za mnoga vremena. A, sve je od uvek dolazilo od onih gore, od onih koji bi trebalo da prvi budu složni i pokažu svojim narodima, kako se može i mora zajedno. Još nije kasno za to.

Trebalo je, sve one koji su započeli krvavi rat, a bili tada na vlasti, trebalo ih je, sa njihovim majkama i očevima, sa njihovim ženama i decom, staviti u prve linije, gde se najviše gine, pa da vidimo, da li bi naredili: Pucaj u meso! Ili ih postaviti na Mostarski most, pa raspaliti. Trebalo je da budu tih dana i noći u Srebrenici, u šalvarama. Na Stradunu i u Vukovaru. Da u Sarajevu, puzeći, nađu vodu i podele žednima i pticama i poliju cveće, koje je odavno uvelo.

Da iz Sarajevskih podruma, u svojim glavama, vide sliku snajperiste sa Pala, koji gleda majku, kako s praznom flašom u jednoj ruci, stoji kraj Miljacke, u drugoj joj ruci njegov Bukvar iz prvog osnovne, a on urla:  Beži majkoooo, ubiće te!  A, majka mu šapatom, jačim od reke, govori: Amo, Momo, amo, mami. Moma ima mamu i mama ima Momu… idemo kući sine, kasno je.  

I pođe, a neko pripuca i ode joj pola glave.

Nikad tuđe ne boli, kao svoje.

Majke Bosne i Hercegovine, ne traže mnogo. Volele bi da čuju, pre nego što izgovore šehadet, priznavanje genocida, izvršenog u Srebrenici, meseca jula, godine 1995. i izvinjenje. Ne može biti pomirenja, dok delovi Srpskog naroda slave Mladića, kao srpskog junaka. Imala je Srbija svoje velike sinove koji su branili narod i zemlju i te svetinje nikako se ne smeju mešati sa zločincem Ratkom Mladićem.

I ako je živa majka Milorada Dodika, neka razgovara sa sinom i posavetuje ga, da ode sa tog mesta, nije to za njega, jer priziva opet nove ratove i nove zločine, glorifikujući Mladića i nipodaštavajući genocid u Srebrenici.

Neka mu majka odnese blok za crtanje i bojice, kao kad je bio mali i neka nacrta katoličku i pravoslavnu crkvu i videće da nešto nedostaje i da slika nije dovršena. Neka nacrta i Ferhadiju i tek onda će crtež biti potpun i za izložbu.

I neka na drugom crtežu doda Republiku Srpsku, Bosni i Hercegovini, da se vrati tamo gde joj je mesto i gde je od uvek pripadala i da Bosna i Hercegovina, kao celovita, bude još jača, u razlikama koje je neraskidivo vezuju.

I neka bez ustezanja upotrebljava zelenu boju, koja je boja prirode, boja koja najviše smiruje i pojačava viziju, simbolizuje rast, sklad i svežinu.

U saobraćaju, znači siguran prolaz.

Sa tri vrste cveća, bašta postaje šarenija i lepša, mirišljava i traži sunce i vodu i negu majke, koja je uveče poliva. Otkine ona po neki bolesni list, da se cela biljka ne zagadi i ne uvene. I ukrsti ponekad, različite vrste i dobije se najlepši cvet u bašti.

Predsedništvo Bosne i Hercegovine, moraju voditi tri žene, majke, koje imaju svoje porodice i decu. Samo one mogu voditi zemlju, bez sukoba i ratova, jer znaju, kako je nositi u sebi novi život, davati mu svoju krv i mleko i gledati ga kako raste i postaje čovek ili žena. Samo će one znati, kako ti se kida utroba i telo, kada izgubiš dete i samo one mogu da ga zaustave, kada vide da postaje monstrum.

12.12.2017.

JEDNA LOSA ANALIZA ZLOCINACKOG PODUHVATA

Jedna loša analiza zločinačkog pothvata







//////////////////////

Izdvajamo

  • Pobrinuo se za to prvi predsjednik Republike Hrvatske, koji ništa nije ostavljao slučaju - baš sve, naime, ostavio je povijesti. Za razliku od aljkavog Miloševića, na čijim je sastancima vladao opšti javašluk, pedantni ćato s Pantovčaka svaku je ikad naglas izgovorenu misao o podjeli Bosne i etničkom čišćenju Herceg-Bosne uredno snimio, učisto prepisao, ovjerio, protokolirao, katalogizirao i složio u arhiv. Udruženi zločinački pothvat? Valjda na svakoj trećoj od hiljada stranica obrazloženja potvrđene optužnice, prije i poslije svakog sranja koje se dogodilo u slavnoj Herceg-bosanskoj Republici, Praljak, Prlić i društvo odlaze na raport u Zagreb! Nije to bio samo udruženi zločinački pothvat, već i vjerojatno najbolje dokumentirani udruženi zločinački pothvat u cjelokupnoj svjetskoj povijesti zločinačkog udruživanja i udruženog pothvatanja uopće
  • .....................................................

„Meni je teško prihvatiti činjenicu da bi netko mogao biti proglašen ratnim zločincem, čak i ako je počinio zločin u ratu“, izjavio je tako u rujnu 1996. Slobodan Praljak, u intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji

Recimo: rat je rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa – samo u lošim analizama krivci su pojedinci.

Recimo da tako nešto napišem danas, na dan službene nacionalne žalosti nad odrom ratnog zločinca Slobodana Praljka, koji se nakon izricanja pravomoćne presude pred haškim sudom vratio u zemlju. Recimo da tako nešto – ne to s povratkom u zemlju, to je tek neukusna i prezira vrijedna antihrvatska zajebancija, već ono da je „rat rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“ – napišem danas, nakon sveopće konsternacije nad mučkim samoubojstvom našega viteza u Haagu, i još sveopćije konsternacije nad pravomoćno u povijest upisanog udruženog zločinačkog pothvata osuđene herceg-bosanske šestorice, zajedno s hrvatskim političkim vodstvom devedesetih.

Recimo da tako nešto napišem danas, kad se Hrvatska upravo historijskim konsenzusom – nezabilježenim još od dana ponosa, slave i Oluje – ujedinila u osudi haaškog tribunala: recimo da predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i ministru obrane Gojku Šušku u udruženi zločinački pothvat upišem tako i cijelu konsterniranu naciju, suodgovornu za, kako ono, „rezultat politike koju je tražila od svojih vođa“.

Recimo, dakle, da danas napišem kako su „samo u lošim analizama krivi pojedinci“, poput recimo Slobodana Praljka, i kako je rat, ergo i ratni zločini, „rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“. Svakako, tako nešto nije se usudilo postaviti ni haško tužiteljstvo. Čak i oni zločinački su pothvat u svojoj „lošoj analizi“ ograničili na šestoricu herceg-bosanskih warlordova i njihove šefove s Pantovčaka: čak ni u Haagu nisu se usuđivali optužnicu za udruženi zločinački pothvat proširivati na narod koji je od optuženih tražio rat.

Pa ipak: „Rat je rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa – samo u lošim analizama krivci su pojedinci.“

Gornje dvije skandalozne, pače suštinski antihrvatske rečenice nisam, međutim, domislio ja, već – kako je mala povijest Hrvata! – upravo Slobodan Praljak.

„Rat je rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“, rekao je general u intervjuu zagrebačkom Tjedniku prije dvadeset godina, u svibnju 1997. – u ono vrijeme kad je još bio slobodan i Milošević, a kamoli Praljak – podvukavši crtu pod upravo završeni rat i podnoseći izvještaj narodu koji ga je od svojih vođa tražio.

„Samo u lošim analizama krivci su pojedinci“, samoamnestirao se Slobodan Praljak, unaprijed odbivši skarednu tezu bjelosvjetskih revizionista i domaćih izdajnika o takozvanoj „individualnoj krivnji“ – mantru na kojoj će sljedećih dvadeset godina crtu pod završeni rat umjesto vođa i generala podvlačiti Međunarodni sud za ratne zločine – ne prihvaćajući čak ni teoretsku mogućnost ratnog zločina kao takvog. Za Praljka, ratni zločin je oksimoron, zločin u ratu nije zločin, on odbija prihvatiti da bi netko mogao biti ratni zločinac čak i ako je tehnički počinio zločin u ratu.

Ne, bez zajebancije, pače doslovno: „Meni je teško prihvatiti činjenicu da bi netko mogao biti proglašen ratnim zločincem, čak i ako je počinio zločin u ratu“, izjavio je tako u rujnu 1996. još uvijek Slobodan Praljak, u intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji. Ratni zločin ispostavlja se tako kao logičan i neizbježan rezultat rata, a rat kao „rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“.

„Činjenicu da bi netko mogao biti proglašen ratnim zločincem“ – „čak i ako je počinio zločin u ratu“! – general Praljak, kako znamo, nije prihvatio do kraja života. Zlobniji bi primijetili kako ga je, moguće, koji dan ranije dotukla „činjenica da bi ratnim zločincem mogao biti proglašen“ kolega general Ratko Mladić, ali ostavimo to „lošim analitičarima“ koji za ratne zločine paušalno optužuju pojedince umjesto naroda. Daleko bi nas odveo taj rukavac priče, učas bi završili u beskrajnim filozofskim raspravama o smislu rata, ratnog zločina, života, bitka i bitaka, a tamo je diplomirani filozof Slobodan Praljak kod kuće, takorekuć na svom ognjištu, gdje nije svakom dano biti.

„Nije moguće da se svi vrate na svoja ognjišta, to se još u povijesti nije dogodilo. Pa zbog toga su ratovi i nastajali!“, iskreno se tako Praljak snebivao u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji godinu dana kasnije, u rujnu 1998.: „Ako je sve bilo idilično, zašto se uopće ratovalo?“ Ili, kako je to u Hrvatskom listu 1994. filozofski sažeo prvooptuženi Jadranko Prlić, u to vrijeme predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne: „Nakon svakog rata ljudi se pitaju: što nam je ovo trebalo? Tako gledano, svaki rat je besmislen.“

Ovaj rat, međutim, besmislen bio nije, ako ni zbog čega, ono zbog toga što nije bio rezultat politika pojedinaca –samostalnih ili pak udruženih u zločinačke pothvate – već, vidite kako ste brzo naučili, „politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“. Teza bi svakako bila skandalozna da sam je, pretpostavimo, postavio ja, ali kako je riječ o Slobodanu Praljku, valja je uzeti u razmatranje: je li moguće da je udruženi zločinački pothvat, osim vojnika na terenu i vođa u hladovini brijunskih borova, uključivao i narod koji ih je birao, tražeći od njih rat?

Svakako, komplot šestorice herceg-bosanskih warlordova i brijunskog vrhovnog štaba nije bio tek obični „udruženi zločinački pothvat“.

Pobrinuo se za to prvi predsjednik Republike Hrvatske, koji ništa nije ostavljao slučaju – baš sve, naime, ostavio je povijesti. Za razliku od aljkavog Miloševića, na čijim je sastancima vladao opšti javašluk, pedantni ćato s Pantovčaka svaku je ikad naglas izgovorenu misao o podjeli Bosne i etničkom čišćenju Herceg-Bosne uredno snimio, učisto prepisao, ovjerio, protokolirao, katalogizirao i složio u arhiv. Udruženi zločinački pothvat? Valjda na svakoj trećoj od hiljada stranica obrazloženja potvrđene optužnice, prije i poslije svakog sranja koje se dogodilo u slavnoj Herceg-bosanskoj Republici, Praljak, Prlić i društvo odlaze na raport u Zagreb! Nije to bio samo udruženi zločinački pothvat, već i vjerojatno najbolje dokumentirani udruženi zločinački pothvat u cjelokupnoj svjetskoj povijesti zločinačkog udruživanja i udruženog pothvatanja uopće.

Gdje je tu, međutim, narod?

Gdje je hrvatski narod, čija je volja rezultirala krvavim ratom? Ako izuzmemo velikosrpsku intelektualnu čaršiju, u posljednjih dvadeset godina, sve od kraja rata, Hrvati su kao krivci ili barem sukrivci za rat – pa tako po, hm, zapovjednoj odgovornosti i za ratne zločine – izrijekom označeni samo jednom, i to u citiranoj sentenci o ratu kao „rezultatu politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“, kojom se hrvatska nacija u užem smislu definira kao udruženi zločinački pothvat.

I kako su reagirali Hrvati? Sumnjičavi, najprije su oprezno provjerili tko je to rekao, pa kad su se uvjerili da je Slobodan Praljak, pohrlili mu u mimohod oko odra, na višednevnom obredu općeg nacionalnog šoka i nevjerice, u istom počasnom stroju sa „svojim vođama“ – vlast i opozicija, lijevi i desni, radnici i seljaci, inteligencija i neinteligencija, ovi i oni – upisujući se pune dvadeset dvije godine nakon završetka rata u knjigu žalosti kao u hašku optužnicu.

Što im je to trebalo? Eh, što im je trebalo. Tako gledano, da parafraziram jednoga od njihovih vođa, svaki ratni zločin je besmislen.

N1

12.12.2017.

'NEMA VISE IZGOVORA ZA GONJENJE RATNIH ZLOCINACA'

'Nema više izgovora za gonjenje ratnih zločinaca'


Sudnica, arhiv

Sudnica, arhiv
//////////

Projekat jačanja kapaciteta za efikasno procesuiranje predmeta ratnih zločina, koji je implementirala Misija OSCE-a u BiH, završen je nakon 30 mjeseci. Njegov je glavni rezultat, kako je navedeno, porast broja predmeta ratnih zločina i kvaliteta optužnica. U projekat je uloženo 700.000 eura.

Sa novih 13 tužilaca, te stručnih saradnika i istražitelja u oblasti ratnih zločina, projekat jačanja kapaciteta za efikasno procesuiranje ovih predmeta, rezultirao je, prema riječima v.d. glavne državne tužiteljice Gordane Tadić, velikim napretkom.

"Rezultati se odnose na povećanje broja predmeta koje smo završili, kao i na povećanje kvaliteta optužnica za razliku od ranijeg perioda. Također, svi naši tužitelji su obučeni za rad na predmetima ratnih zločina, a pružena je i značajna podrška za psihologe koji rade u Uredu za podršku svjedocima", riječi su Gordane Tadić.

Tužilaštvo BIH ide ka tome da radi najsloženije predmete ratnih zločina, kaže Gordana Tadić
Tužilaštvo BIH ide ka tome da radi najsloženije predmete ratnih zločina, kaže Gordana Tadić

Upravo je pitanje obučenosti sudija i tužilaca da se nose s najosjetljivijim predmetima, kako je to potvrđeno i od čelnika Centra za edukaciju sudija i tužilaca Federacije BiH, do sada bio veliki kamen spoticanja. Sada izgovora te vrste ne smije biti, kaže direktor Centra Arben Murtezić.

"Jedini pravi pokazatelj edukacije je šta će se dešavati s predmetima. Ovo će donijeti konkretne rezultate", ističe Murtezić.

Dometi bi, prema mišljenju šefa Misije OSCE-a u BiH Brucea Bertona, trebali biti dalekosežni.

"Projekat je, zapravo, ostvario konkretne rezultate u jačanju kapaciteta tužilaca, sudija, advokata odbrane, službi za podršku svjedocima i istražitelja. To je također, igralo vodeću ulogu u smislu promovisanja upotrebe novih istražnih tehnika. Ovo sve je vodilo podizanju novih optužnica u predmetima ratnih zločina i osiguralo da se za žrtve postigne pravda", navodi Berton.

Državna strategija za procesuiranje ratnih zločina koja je usvojena 2008. godine pokazala je manjkavosti. Potvrdila je to i tužiteljica Tadić. Dosadašnjim radom, navela je, ne može biti zadovoljna, ali se planiraju značajnije promjene.

Nakon završetka rada Tribunala u Hagu od bh. se pravosuđa očekuje mnogo. Izmjenama Strategije uradiće se ono što je bilo planirano prije gotovo deceniju, uključujući i one osumnjičene koji nisu u BiH.

"Dio predmeta će, kako je predviđeno, biti prebačen kantonalnim i okružnim tužilaštvima i Brčko distriktu i na taj način će se brže rješavati predmeti ratnih zločina, a i putem regionalne saradnje nastojimo da taj problem prevaziđemo. Mi idemo ka tome da radimo najsloženije predmete ratnih zločina, što bi Tužilaštvo BiH i trebalo da radi", kaže tužiteljica Tadić.

S obzirom na stanje u bh. pravosuđu, ali i odnos prema ovim predmetima i presudama za ratne zločine, jasno je kako pravosuđe mora biti oslobođeno političkog uticaja, ocijenio je Berton.

"Što se tiče rezultata procesa i sudskih procesa i odluka sudova, bez obzira radi li se o Haškom tribunalu ili domaćim sudovima u BiH, rezultati rada tih sudova i odluke trebaju biti ispoštovani. Nažalost, u ovoj zemlji politika igra ulogu tamo gdje ne bi trebalo", tvrdi šef Misije OSCE-a u BiH.

Kroz specijalizirane obuke prošlo je oko 2.000 tužilaca, sudija ali i stručnog osoblja.

Zaposleni su novi stručni saradnici u sudovima i tužilaštvima, što bi, kako je navedeno, u konačnici trebalo da znači i to da će istrage i procesuiranja predmeta ratnih zločina biti brži i efikasniji nego do sada.


//////////////////
Kostovićova: Pomirenje nije nemoguće



Svijeće za haškog optuženika i bivšeg generala Slobodana Praljka.


Svijeće za haškog optuženika i bivšeg generala Slobodana Praljka.
//////////////////////////////////

Denisa Kostovićova sa Londonske škole za ekonomiju i političke nauke za 'Zašto?' objašnjava kkaave posljedica za suočvanaje sa prošlošću i pomirenje u regionu mogu imati veličanje ratnih zločinaca i negiranje njihovih zločina i žrtava.

  • Trend

Slavljenje svojih ratnih zločinaca prilikom njihove isporuke Hagu, tokom suđenja, povodom presude, i čak po povratku sa odslužene kazne, sve spada u jedan već viđeni obrazac.

Taj obrazac govori o jednom stalno prisutnom trendu odbijanja suočavanja sa počinjenim zločinima svoje strane -- koji dolazi od delova političkih elita i njima ideološki bliskih ili još ekstremnijih grupa u društvu.

  • Stavovi

Međutim, mislim da je lako ali i opasno ustoličiti ili prihvatiti te i takve stavove kao jedine postojeće na svim stranama iz jugoslovenskih ratova.

Kada se to čini, onda pomirenje izgleda ne samo nemoguće, nego i nepoželjno.

  • Cilj

Naprotiv, na svim stranama postoje glasovi koji se suprotstavljaju i veličanju zločinaca, i koji smatraju da suočavanje sa zločinima svoje strane jako bitno, i moralno neophodno.

Kada se oni uzmu u obzir, pomirenje postaje jedan vredan cilj kome se može stremiti.

Jako je opasno da se ne delegitimizira pojam pomirenja u regionu.

12.12.2017.

PROFESOR BANAC PORUCUJE : DRAGAN COVIC DRZI SVIJECU VODSTVU SRBIJE, HRVATSKA SE MORA DISTANCIRATI OD NJEGA

Profesor Banac poručuje : Čović drži svijeću vodstvu Srbije, Hrvatska se mora distancirati od njega



Ivo Banac, poznati hrvatski historičar, dugogodišnji profesor na Univerzitetu Yale, bivši ministar u hrvatskoj vladi i zastupnik u Saboru,u razgovoru za Radiosarajevo.ba je kazao kako je vrlo važno da političko vodstvo u Hrvatskoj nađe način da pošalje signal kako politika predsjednika HDZ-a BiH i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH nije njihova već “politika Dragana Čovića i onih koji ga vežu uz srpsko i rusko vodstvo”.

EU diskriminira muslimane

Banac je to kazao komentirajući prošlosedmično ponašanje Čovića tokom posjete članova Predsjedništva BiH Beogradu, koje samo otkriva širi plan te politike.

“Ono što možemo vidjeti iz njegovog ponašanja jeste da Čović drži svijeću srbijanskom vodstvu. Priznanje Kosova nije tako banalno kako što se može misliti, ono ima čitav niz implikacija za cijeli dio svijeta. Pored toga, nemojmo zaboraviti ovaj slučaj elektrana na Drini. Apsolutno je bizarno da čovjek koji sebe naziva vođom Hrvata u BiH postupa kako je postupio”, kazao je Banac.

Komentirajući sve snažniji utjecaj Rusije na Balkanu, s osvrtom na odnose Čović – Aleksandar Vučić, kazao je da ima “jedan vrlo zamršeni vez na cijelom prostoru jugoistoka Europe”.

“Ona nije prestala sa svojim subverzivnim djelatnostima ni tamo gdje na prvi pogled izgleda da je situacija smirena, primjerice u Crnoj Gori ili Makedoniji. Jednostavno, to radi i u BiH, ali i u Hrvatskoj, Albaniji, na Kosovu. Nema kutka u ovom dijelu svijeta koji nije umiješan u prodornu igru ruskog vodstva. Ona ima za cilj da zapadne sile, EU pogotovo, stavi u defanzivnu. To je jedini dio Evrope gdje Rusija to može da učini bez teških poraza. Zato je vrlo važno da razni politički faktori na Zapadu, u Briselu, u SAD budu svjesni i prepoznaju šta se događa”, kazao je naš sagovornik.

Ponekad, naglasio je, mislimo da oni to dovoljno ne prepoznaju, i vode jednu politiku koja je prilično površna.

“U briselskom političkom magazinu Politico čitamo kako je došlo do odluke EU da se, ipak, pojedine zemlje iz zapadnog Balkana približe članstvu EU, a spominju se Srbije i Crna Gora. Dobro je da se pitanje novu priključenja EU pokrenulo, ali nije dobro da se govori samo o dvije zemlje, a posebno  nije dobro da ispada da su diskriminirane one zemlje, nečlanice EU, u kojima postoji značajno muslimansko stanovništvo”, naglasio je ugledni historičar.

Slučaj “Prlić i ostali”

Vjeruje da će se tenzije između BiH i Hrvatske u vezi s presudom u slučaju Prlić i ostali splasnuti, jer je “stvar dovršena”, a signali su uvijek bili dvosmisleni – jedini prema domaćoj, a drugi prema stranoj javnosti.

“Rad Haškog tribunala je došao kraju. Nema nikakvog način da se taj proces nastavi odlukom Vijeća sigurnosti, prema  tome, ono što u ovom trenutku možemo činiti jeste podvući crtu poslije 16 i više godina suđenja i presuđivanja, te zaključiti što je napravljeno dobro, a što nije napravljeno dobro. Dobro je da se pokrenula čitava jedna lavina procesa i da je dobar dio tog procesa došao kraju s ovakvim ili onakvim odlukama. Posebno važne su odluke vezano za one koji su, zapravo, počini genocid, dakle, slučajevi Karadžić i Mladić”, smatra on.

Loše je, dodaje Banac, da suđenje Miloševiću nije dovedeno kraju zbog poznatih okolnosti i loše je da je to “imalo stanovite implikacije što se tiče općenite uloge Srbije u ratovima u našem dijelu svijeta devedesetih”.

“Također je loše da neke teme nikada nisu bile pokrenute. Posebno mislim na Vukovar i ulogu generala JNA koji su bili važni u prvom polugodištu ratovanja u Hrvatskoj i djelomice BiH.  Sve to skupa kad se uzme, ima mnogo dobrih stvari, ali ima i priličan broj loših stvari. Iz cijelog ovog procesa suđenja mnogi u ovom dijelu svijeta neće bit zadovoljni, a ni procesi u Hagu, nažalost, neće predstavljati prepreku sličnim dešavanjima u drugim dijelovima svijeta, što smo vidjeli iz sirijskog i drugih slučajeva”, zaključio je Banac.

Faruk Vele (Radiosarajevo.ba)


Stariji postovi

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
49656168

Powered by Blogger.ba