Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

08.04.2021.

U SARAJEVU PREMINUO JOVAN DIVJAK, GENERAL ARMIJE BOSNE I HERCEGOVINE

U Sarajevu preminuo Jovan Divjak, general Armije BiH

U Sarajevu preminuo Jovan Divjak, general Armije BiH
Jovan Divjak

U Sarajevu je u 84. godini preminuo general Armije Republike Bosne i Hercegovine Jovan Divjak.

Jovan Divjak rođen je 11. marta 1937. godine u Beogradu, gdje je završio 12. klasu Vojne akademije u Beogradu, kurs za komadanta bataljona, Komandno-štabnu akademiju i Ratnu školu.

Kasnije je također završio Štabnu školu francuske vojske. Predavao je u Vojnoj školi u Sarajevu. Rat ga je zatekao na dužnosti oficira u štabu Teritorijalne odbrane BiH. Postao je brigadni general Armije RBiH i pomoćnik načelnika Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine, prenosi Oslobođenje.

Prvi je nosilac najvišeg francuskog ordena, Legije časti iz Bosne i Hercegovine. Vidjevši da JNA naoružava srpske paravojne formacije i civile, odlučio je da oružje iz Kiseljaka preda Teritorijalnoj odbrani BiH, kako ga JNA ne bi zloupotrijebila. Vojni sud JNA ga je 1991. osudio na devet mjeseci zatvora zbog izdavanja oružja TO BiH. Kaznu je izbjegao napustivši JNA, nakon čega se pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine.

U Parizu je na francuskom jeziku objavljena knjiga njegovih razgovora pod naslovom "Sarajevo mon amour" (Sarajevo moja ljubavi). Divjak je bio jedan od osumnjičenih od strane MUP-a Republike Srpske za napad 3. maja na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici.

Uhapšen je na osnovu Interpolove potjernice i optužnice o počinjenim ratnim zločinima, koju je raspisala Srbija, 3. marta 2011. godine u 20 sati na bečkom aerodromu na putovanju iz Sarajeva za Italiju. 29. jula 2011. godine austrijski sud odbija zahtjev Srbije za izručenje i oslobađa Jovana Divjaka.

Osnovao je i ugradio sebe u fondaciju "Obrazovanje gradi BiH". Ovo udruženje pomaže djeci koja su izgubila roditelje u ratu da se školuju. Suprotstavio se srpskoj propagandi u manipuliranju srpskim žrtvama u Sarajevu, odbivši svaku pomisao na masovna stradanja Srba, ističući da su Srbi u Sarajevu pretežno stradali od srpskih granata, a da nad Srbima nije vršen planski ili sistematski zločin.

(Vijesti.ba)

08.04.2021.

BAKIR IZETBEGOVIĆ : KINESKI RESPIRATORI U 4O ZEMALJA SVIJETA, SAMO U FBiH PROBLEM


////////////////////////


/////////////////////////


/////////////////////////


//////////////////

////////////////////////

////////////////////////

////////////////////

//////////////////////

/////////////////////

///////////////////////


//////////////////////


//////////////////


//////////////////


////////////////////////

08.04.2021.

ONI SU GRAĐANE SARAJEVA UBIJALI I TERORIZIRALI ČETIRI GODINE

08.04.2021.

DENIS BEĆIROVIĆ : MILORAD DODIK POZIVA NA RAT I TO TREBA JAVNO REĆI

Bećirović: Dodik poziva na rat i to treba javno reći

Bećirović: Dodik poziva na rat i to treba javno reći
Foto: FENA

Delegat u Klubu bošnjačkog naroda u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Denis Bećirović je na početku današnje sjednice postavio pitanje predsjedavajućem Vijeća ministara BiH Zoranu Tegeltiji „da li podržava Dodokovu politiku razbijanja države BiH“.

Bećirović je konstatirao da je između posljednje i današnje sjednice Doma naroda, uprkos pandemiji i ogromnim problemima s kojima se suočavaju svi građani BiH, Milorad Dodik intenzivirao politiku zagovaranja destrukcije BiH.

Kaže da je zato postavio pitanje predsjedavajućem Vijeća ministara BiH „da javno, otvoreno i precizno kaže da li i on podržava Dodokovu politiku razbijanja države BiH“.

Bećirović je naveo kako Dodik javno poručuje da ima jasan plan i koncept, kako on kaže, kako treba razbiti državu BiH.

- Smatram da je vrijeme da mu odgovorimo na takve antiustavne i antidejtonske poruke, ne na nekom sporednom mjestu, već ovdje u državnom parlamentu BiH - kazao je Bećirović.

Dodao je da riječ razdruživanje, koju koristi Molorad Dodik, „jedan obični separatistički eufemizam“.

- Nema nikakvog razdruživanja u BiH, riječ razdruživanje je zamjena za riječ rat. Dodik poziva na rat i to treba javno reći. Nema i ne može biti ni mirnog, ni nemirnog razdruživanja države BiH. Nije to moglo ni 1992., ne može ni danas i neće moći nikada i to Milorad Dodik treba jednom da upamti za sva vremena - poručio je Bećirović.

Također je poručio Dodiku da „ako krene u taj antiustavni scenario razbijanja države, u tom slučaju treba konstatirati da je on odgovaran za unilateralno rušenje Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava BiH“.

- Tužilaštvo i Sud BiH moraju raditi svoj dio posla, jer je to najteže moguće antiustavno i krivično djelo u našoj državi. Treće, državni organi BiH, u skladu sa Ustavom i zakonom, u tom eventualnom antiustavnom scenariju kojeg Dodik najavljuje, dužni su odmah uhapsiti i Dodika i sve eventualne saučesnike u jednom takvom antiustavnom činu - kazao je Bećirović.

Istaknuo je da stavove koje je izrekao, nisu samo njegovi lični stavovi.

- Ove stavove sam prezentirao i na Klubu Bošnjaka i tretirajte ih kao jednoglasan stav cijelog Kluba Bošnjaka, a također i kolege Zlatka Miletića iz Kluba Hrvata - naveo je Bećirović.

Na ovo izlaganje reagirao je zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Nikola Špirić, koji je kazao da je izneseno niz optužbi, a ne delegatsko pitanje.

- Ovdje se poziva na hapšenje srpskog člana Predsjedništva BiH. Mislim da je ovo nedopustivo - kazao je Špirić.

Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija je kazao da neće biti neko preko koga će se prenositi poruke bilo kome, pa ni predsjedavajućem Predsjedništva BiH.

- Na ovo pitanje je nemoguće odgovoriti, iz dva razloga. Iz prvog zato što su u pitanju sadržane sve netačne konstaticije vezano za stavove predsajedavajućeg Predsjedništva BiH. Druga stvar, moj odnos sa predsjednikom SNSD-a je naša stvar i ovo nije mjesto na kojem će se razgovarati o odnosu predsjednika SNSD-a i jednog od članova SNSD-a kao što sam ja - kazao je Tegeltija.

Dodao je da Milorad Dodik, kao predsjedavajući Predsjedništva BiH, kao predsjednik SNSD-a, svoje stavove javno iznosi u institucijama BiH, u institucijama RS, putem medija i svi stavovi su jasni, transparentni i javni.

- Svi stavovi Dodika i kada govori o ustavnom uređenju i promjenama u BiH, iznosi javno i svaki put samo zagovara jednu stvar, dogovor nas unutar BiH, a ne dogovor nekih izvan BiH - kazao je Tegeltija.

Istaknuo je da „prijetnja o hapšenju predsjedavajućeg Predsjedništva BiH i njegovih saradnika neprihvatljiva“.

Predsjedavajući Kluba srpskog naroda Sredoje Nović je kazao kako neće da sluša optužbe da treba hapsiti ni njega, ni Milorada Dodika, ni bilo koga.

- Je li ovo sudnica, je li ovo podignuta optužnica, je li ovo znači definitivno da mi trebamo da se raziđemo. Ako je ovako ja sam spreman i zatražiti da napustimo današnju sjednicu, u ime Kluba srpskog naroda – kazao je Nović.

Nakon njegove diskusije data je pauza od pola sata, nakon koje je nastavljena sjednica.

(Vijesti.ba / FENA)

08.04.2021.

BENJAMIN KARIĆ JE NOVA GRADONAČELNICA SARAJEVA: ŽELIM DA BUDEMO VELIKI TIM KOJI RADI ISKLJUČIVO U INTERESU SARAJEVA I BiH

Benjamina Karić je nova gradonačelnica Sarajeva : Želim da budemo veliki tim koji radi isključivo u interesu Sarajeva i BiH


Vijećnici Gradskog vijeća Sarajeva izglasali su Benjaminu Karić (SDP) za novu gradonačelnicu Sarajeva.

Karić je članica Socijaldemokratske partije (SDP) BiH, a predložena je nakon što se iz utrke povukao Bogić Bogićević. Ona je kandidatkinja koju je podržalo 15 vijećnika iz SDP-a, Naše stranke i Naroda i pravde.

Izabrana je jednoglasno sa 26 glasova “za”.

Benjamina Karić (rođena Londrc) rođena je 1991. godine u Sarajevu, a izjašnjava se kao ostali. Od svoje 18. godine je članica SDP-a, a od 2019. godine je i potpredsjednica svoje partije. Uporedo je diplomirala na dva fakulteta, na Pravnom fakultetu i na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta.

“Povlačenje kandidature Bogića Bogićevića za ovu funkciju je za sve nas bilo veliki šok i još veće razočarenje”, napisali su iz SDP-a u predstavljanju Karić kao kandidatkinje za gradonačelnicu.

“Kao i mnogi građani Sarajeva, i mi smo to željno iščekivali, jer smo u tome vidjeli pozitivnu promjenu i novu nadu. Građani Sarajeva su svojom nesebičnom podrškom pokazali šta misle o ovom bosanskohercegovačkom velikanu. Nakon neprincipijelnog ponašanja pojedinih vijećnika prilikom glasanja u Gradskom vijeću Sarajeva, mogli smo naslutiti da će Bogićević povući svoju kandidaturu. Njegov nesalomljivi karakter i odlučnost su upravo ono što ga najbolje opisuje i ono zbog čega ćemo mu uvijek biti zahvalni. Opredijelili smo se za osobu koja će svojom energijom i znanjem voditi Grad. Kandidatura Benjamine Karić pokazuje kakvo Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu SDP BiH želi vidjeti”, kazali su iz SDP-a, a navodi Slobodna Bosna.

Benjamina Karić naslijedit će Abdulaha Skaku (SDA) i postati 39. osoba na čelu Sarajeva i druga žena.

Novoizabrana gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić obratila se vijećnicima Gradskog vijeća Sarajeva nakon što je položila svečanu zakletvu. Kazala je kako je ovo velika čast i obaveza te da će učiniti sve da sa svojim saradnicima opravda povjerenje. Pozvala je sve vijećnike i uposlenike Gradske uprave da joj pomognu u razvijanju glavnog grada BiH i podsjetila na njegove vrijednosti. Najavila je nove korake u Gradskoj upravi.

Istakla je da će, kao gradonačelnica, vodiit se interesima građana i dati puni doprinos. Zahvalila se dosadašnjem gradonačelniku Abdulahu Skaki na svemu pozitivnom što je uradio za Sarajevo.

“Želim da budemo veliki tim koji radi isključivo u interesu Sarajeva i BiH. Moramo služiti Sarajevu i njegovim građaniama i građankama. Ljubav prema našem Sarajevu treba biti glavni motiv našeg djelovanja. Svima nama koji imamo privlegiju da se nalazimo u Vijećnici, ta ljubav treba biti vodilja. To znači razumjetni građane, njihove probleme i raditi u njihovu korist. Sarajevo je grad koji poznaje cijeli svijet. On u sebi spaja mnogo toga, što je šire od naše historije i civilizacije. Mi naše civilizacijske vrijednosti dijelimo sa drugima i u zemlji, regiji i kontinentu. Ponosni smo na naše vrijednosti i dokazanu hrabrost. Želimo razvijati odnose sa svim gradovima prijateljima Sarajeva i razvijati nova. Podsticati privredne, ekonomske, sportske, kulturne i druge subjekte na razvoj. Posebnu pažnju posvetiti diplomaciji gradova koja dobija na značaju”, kazala je Karić.

Naglasila je kako je Sarajevo evropski, slobodarski, olimpijski grad te da uvijek izlazi kao pobjednik.

“Duh Sarajeva je neuništiv. Ono je antifašističko, civlizacijsko, građansko i slobodorasko. Budimo ponosni na historiju grada koja je pokazla da i u najtežim situacijama ne odustaje od cvilizacijskih vrijednosti. Naš grad ponovo ovoih mjeseci prolazi kroz težak period, pandemija odnosi ljudske živote i ostavlja duboke posljedice. Svi moramo dati svoj doprinos u suočavanju s posljedicama krize, moramo iskazati solidarnost, odgovornost i hrabrost”, kazala je.

Navela je kako je svjesna ograničenaj Gradske uprave u smislu ovlaštenja, ali i istakla kako vjeruej da zajedno mogu pomoći građanima kako bi lakše prevazišli ovaj period i osjetili da su posvećeni njihovom boljitku.

“Gradska uprava mora biti u funkciji građana i mora biti otvrena prema njihvim incijativama u vezi budućeg razvoja i boljeg funkcionisanaj postojećeg sistema. Želim vjerovati da ćemo u projektima imati podršku viših nivoa vlasti kako bi naš grad, kao glavni grad BiH, dobio novu fizionimiju uz njegovanje tradicionalnih vrijendosti. Da Sarajevo u budućnosti postane prepozantljivije kao privredni, kulturni, naučni, duhovni i administrativni centar, grad otvoren za sve dobronamjerne ljude, koji privlači ljude da investiraju zananje i nvoac, grad koji njeguje slobodaraski duh i privržen je civilzacijskim vrijednostima. Želim dati svoj doprinos i dati sve da se to ostvari”, kazala je Karić.

Naglasila je kako će insistirati na borbi za ravnopravnost svakog čovjeka, te da popziva na jedinstvo u različitostima što je, kazala je, bogatstvo, a ne hendikep.

“Tražit ću najveći mogući zajednički imenitelj u našem gradu, radu i praksi. Želja mi je da nas naši sugrađani dožive kao konstruktivne, odgovorne i demokratski izgrađene javne uposlenike. Ne priznajem i ne podržavam podjele. Naša misija je da ujedinimo i stvaramo nove vrijednosti, da nas po tome pamte građani. Srajevo i Sarajlije s ujedno tradiconalni i modern. Prepoznali su zla i oduprli se kako tokom agresije i najduže opsade jednog grada u Evropi, tako u borbi protiv fašizma nakon čijeg je sloma naš grad doživio punu obnovu i prosperitet. Vjerujem da dolazi vrijeme renesanse i prosperiteta nešeg grada, pomozite mi u tome”, apelovala je.

Poručila je kako će se fokusirati na racionaliziranje troškova Gradske uprave i prilagoditi ih trenutnim okolnostima. dati dopirnos u borbi protiv svih bolika kriminala, korupcije i nepotizma, uspostaviti kvalitetne odnose s vijećnicima, dati prenost ozbiljnim, poštenim i stručnim ljudima koji mogu unaprijediti rad gradske uprave, te podržati naučnike, sportiste, privrednike kao i inicirati projekte i dati podršku postojećim. Foksu će biti i na saradnji sa svim gradovima svijeta, ali i na boljoj saradnji s gradovima poptu Tuzle, Zenice, Banjaluke, Brčkog, Bihaća itd.

“Moramo pokazati da je Sarajevo istinski glavni grad naše države. Pokazat ćemo senzibilinost prema najastarijim hrađanima, ali i prema mladima, djeci i ženama. Podržat ćemo izgradnju nacionalnog stadiona i mnogo toga zajednički moramo ostvariti u što ni u jednom momentu ne sumnjam da ćemo uspjeti. Priča o Sarajevu je nadvremenska. Niko nije pametan kao svi. Zato vas pozivam da zajedničkim snagama vratimo zlatno doba Sarajeva”, zaključila je Karić,javlja N1.

(Kliker.info)

08.04.2021.

ZVORNIK TOKOM RATA POPRIŠTE TEŠKIH ZLOČINA, JOŠ SE TRAGA ZA 413 ZVORNIČANA

Zvornik tokom rata poprište teških zločina, još se traga za 413 Zvorničana

Zvornik tokom rata poprište teških zločina, još se traga za 413 Zvorničana
Foto: FENA

Na današnji dan 1992. godine u Zvorniku je zvanično počeo rat, a ovaj grad na obali Drine bio je poprište teških zločina nad bošnjačkim civilnim stanovništvom.

Ubijen je na današnji dan 1992. godine prvi novinar u Bosni i Hercegovini Kjašif Smajlović.

Nisvet Mujanović tada je imao jedanaest godina i u koloni od nekoliko hiljada žena i djece, sa majkom i bratom krenuo je put slobodne teritorije prema Tuzli, preko Sapne. Otac mu je ostao ranjen u Kamenici, a brat prebačen za Srebrenicu.

-S prvim znakovima proljeća vraćaju se najteža ratna sjećanja na najcrnje dane za moj Zvornik. Brat je nakon 11. jula, došao 72. dan. Pješačio je planinskim putevima – prisjeća se Mujanović u izjavi za Fenu.

Kaže da, ipak, danas s porodicom rado dolazi u svoj grad, a više od deset godina radi u prosvjeti sa povratnicima.

-Ne možete a da se ne sjetite godine opsade koju smo proveli u podrinjskim vrletima. Živjelo se dan za dan. Danas je to mjesto gdje ipak najradije dođem i dovedem svoju djecu. Pričao sam im kako je moj učitelj Milenko iz učionice otišao na tenk. Njima to nije shvatljivo. I meni donekle - priča Mujanović.

Predsjednik Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica općine Zvornik Ahmet Grahićam kazao je za Fenu da tragaju za još 413 lica.

Prema njegovim riječima i ove godine će biti obilježena godišnjica po utvrđenom protokolu, a u skladu sa epidemiološkom situacijom. Kolektivna dženaza je planirana 1. juna za četiri osobe.

Pod optužbom za ratne zločine počinjene u Zvorniku, Dušan Vučković "Repić“ umro je u Centralnom zatvoru u Beogradu, a njegov brat Vojin osuđen je na 10 godina zatvora. Major Pavolović, sa pravim imenom Branko Popović, osuđen je na 15 godina zatvora za zločine u Zvorniku. Brano Grujić, predsjednik SDS-a i Kriznog štaba u Zvorniku, osuđen je na šest godina zatvora...

A mnogi drugi izvršioci ubistva oko 2.000 zvorničkih Bošnjaka u aprilu, maju i junu 1992. godine, još uvijek su na slobodi.

(Vijesti.ba / FENA)

08.04.2021.

RAK RANA BIH : ŠTA TREBATE ZNATI O IZVJEŠTAJU O NEKAŽNJIVOSTI KORUPCIJE TRANSPARENCY INTERNATIONALA BIH

Prema broju optužnica podignutih za djela korupcije i otkrivenih slučajeva krupne korupcije Transparency international zaključuje da u Bosni i Hercegovini nema procesuiranja korupcije na visokom nivou. Ali novi izvještaj ove organizacije „Sprečavanje nekažnjivosti u slučajevima korupcije viskog nivoa“, ističe da posebno zabrinjava trend sve većeg broja prijava korupcije u tužilaštvima i sudovima što dodatno narušava povjerenje u pravosuđe.

Prema nacionalnom izvještaju Transparencyja, posljednih godina BiH potresle su velike korupcijske afere o čijoj većini se izvještavalo samo u medijima, a nikada nisu stigle do suda. Većina velikih korupcijskih afera završava se ili u istražnoj fazi ili se pretvaraju u dugogodišnje sudske postupke, urušavajući značaj blagovremenog i efektivnog procesuiranja.

„Ova analiza, u kojoj je utvrđen znatan broj predmeta korupcije i korupcije na visokom nivou u kojoj su učestvovali članovi pravosuđa, govori da su nedostatak nezavisnosti i integriteta u pravosuđu BiH odnedavno prerasli u problem korupcije u samom pravosuđu“, navodi se u izvještaju.

TI je u svom istraživanju za ovakvo stanje procesuiranja korupcije na visokom nivou u BiH kao ključne razloge utvrdio složen i decentralizovan sistem pravosuđa, nepostojanje integriteta u institucijama pravosuđa, nedostatak kapaciteta tužilaca i sudija, te manjkavosti zakonodavnog postupka.

BiH nalazi se, kako se navodi u izvještaju, pred ozbiljnim sistemskim izazovima u procesuiranju korupcije. Gotovo da i ne postoje učinkoviti mehanizmi kojima se obezbjeđuje integritet u institucijama pravosuđa, što ih čini podložnim političkom uticaju i pritiscima.

U izvještaju se također ukazuje kako jedno od najvažnijih pitanja za učinkovito procesuiranje malog broja predmeta korupcije na visokom nivou koji dospiju do suda jeste trajanje postupka, što je posljedica nedostatka kapaciteta sudija i tužilaca. Prema TI, sudski postupci u BiH generalno traju pretjerano dugo, a u krivičnim predmetima organizovanog kriminala i korupcije, istrage se mogu razvlačiti godinama, ponekad čak i čitavu deceniju.

Ovo su stvari koje trebate znati o izvještaju o nekažnjivosti u slučajevima korupcije visokog nivoa.

Sudski postupci traju (ne)opravdano dugo

Sudnica Suda BiH / Foto: BIRN BiH
Sudnica Suda BiH / Foto: BIRN BiH

Analiza podataka o predmetima korupcije na visokom nivou, prema izvještaju, ukazuje na sporost sudskih postupaka, što rezultira prekomjerno dugim i neefikasnim suđenjem.

„Uzroci kašnjenja i dugotrajnosti postupaka proizlaze iz pitanja tehničke prirode, kao što je zakazivanje ročišta, i materijalnih pitanja koja se tiču pravila dokaznog postupka“, stoji u izvještaju Transparencyja.

Kako se pojašnjava, sudije imaju popustljiv pristup zakazivanju ročišta, što rezultira dugim vremenskim razmacima između ročišta, te ne koriste sve instrumente koje imaju na raspolaganju i tako obezbijede pojavljivanje optuženih pred sudom.

Optuženi su često odsutni sa ročišta bez valjanog obrazloženja ili ispitivanja opravdanosti odsustvovanja, što daje utisak da je njihov dolazak fakultativne prirode, navodi izvještaj.

Obezbjeđivanje prisustva svih strana u postupku, prema izvještaju, posebno je teško u predmetima gdje su optuženi napustili BiH, a vlasti zatražile njihovo izručenje, te da osim toga sudije nekih sudova imaju praksu da ročišta odgađaju za nekoliko mjeseci bez obzira da li je odsustvo svjedoka opravdano ili ne.

Osim generalno nezadovoljavajućeg načina zakazivanja ročišta, vremenski razmak između potvrđivanja optužnice i početka suđenja u nekim predmetima koje je analizirao Transparency, kao potencijalne slučajeve korupcije na visokom nivou, bio je značajan.

„Odgađanja glavnog ročišta, koja su veoma česta u predmetima korupcije na visokom nivou i drugih oblika korupcije koju su počinili visokopozicionirani zvaničnici, prepreka su efikasnom i blagovremenom postupku“, ističe izvještaj.

Tužioci imaju niske kapacitete i praksu razdvajanja optužnica

U izvještaju se ističe da je uz mali broj optužnica za djela korupcije i kvalitet optužnica na niskom nivou.

„Nemar se naročito ogleda u kvalitetu optužnica, koje se tokom krivičnog postupka često mijenjaju zbog grešaka i manjkavosti u pogledu opisa krivičnog djela, tumačenja zakonskih odredbi i navođenja malo ili nimalo dokaza o krivičnoj namjeri optuženog ili optuženih“, ističe TI.

Usvajanje kriterijuma Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) za ocjene rada tužilaca iz 2017. godine je, prema izvještaju, direktno uticalo na predmete organizovanog kriminala i korupcije, gdje je razdvajanje tačaka optužnice u predmetima korupcije na visokom nivou postala uobičajena praksa.

Kako se navodi u izvještaju „tužioci generalno pokazuju nizak kapacitet i nespremnost za vođenje propisne, zakonite i blagovremene istrage u predmetima korupcije, a neprocesuiranje predmeta krupne korupcije tijesno je povezano i sa odsustvom integriteta i nepristrasnosti u tužilaštvima, čiji članovi dolaze iz vladajućih elita“.

„Pitanje integriteta i nezavisnosti pravosuđa polazi od zajedničkog regulatornog tijela VSTV-a. Zbog sastava VSTV-a, sudije učestvuju u izboru tužilaca i obrnuto. Ovaj način rada pokazao se problematičnim u više navrata“, piše u izvještaju.

Odsustvo odgovornosti tužilaca za nemar u radu direktno je povezano sa apsolutnom diskrecijom da krivičnu istragu vode prema svom nahođenju. S obzirom da tužilac slobodno odlučuje da li pokrenuti istragu, koga optužiti i da li uložiti žalbu, jasno je da je tužilačka sloboda neograničena, što prema izvještaju TI objašnjava značajan procenat tužilačkih odluka o nepokretanju istrage u odnosu na ukupan broj podnesenih prijava o koruptivnim krivičnim djelima. Također, tužilaštvo se često oslanjalo na dokaze pribavljene posebnim istražnim radnjama.

„U mnogim situacijama, ove radnje bile su značajno problematične u smislu prihvatljivosti na taj način pribavljenih dokaza i ugrozile zakonitost procesuiranja“, naglasio je TI u svom izvještaju.

Presude su loše obrazložene a kazne blage

Transparency naglašava da se mnogi predmeti korupcije na visokom nivou još uvijek nalaze u fazi glavnog pretresa, odnosno da nisu došli do faze donošenja presude.

Također je navedeno kako je izuzetno mala učinkovitost pravosuđa u procesuiranju korupcije na visokom nivou i aktuelna praksa nekažnjavanja visokopozicioniranih zvaničnika rezultirala ograničenim razumijevanjem značaja integriteta u javnoj službi.

„Sudije često propuštaju izreći zabranu obavljanja javne funkcije u presudi, čime se propušta prilika da se apostrofiraju odgovornost nosilaca javnih funkcija i pogubne posljedice korupcije na visokom nivou po društvo. Ovo je naročito bitno u kontekstu BiH, gdje zvaničnici protiv kojih se vodi istraga ili se terete za korupciju nastavljaju da obavljaju i kandiduju se za javne funkcije“, pojašnjeno je u izvještaju.

Također je istaknuto kako osim lošeg kvaliteta i obrazloženja presude, kratak pogled na statističke podatke o vrsti presude i kazni koje izriču sudovi u BiH u predmetima korupcije takođe ukazuje na blag pristup kažnjavanju korupcije. Postoji potreba za izmjenom kaznene politike u predmetima korupcije u pravcu obezbjeđivanja sprečavanja i odvraćanja.

Narušeno povjerenje javnosti zbog korupcije u pravosuđu

Milan Tegeltija (Foto: CIN)
Milan Tegeltija (Foto: CIN)

U svom izvještaju TI ukazuje kako su posljednjih godina, navodi i optužbe članova samog pravosuđa za korupciju ozbiljno narušili povjerenje javnosti u pravosuđe i integritet pravosuđa.

„U istraživanju smo utvrdili veći broj predmeta korupcije, u nekoliko slučajeva i korupcije na visokom nivou, gdje su optuženi nosioci pravosudnih funkcija“, istaknuto je.

Prema istraživanju, došlo je do povećanog broja optužnica protiv nosilaca pravosudnih funkcija. Korupcijom se, kako stoji u izvještaju, bave ne samo sudije nižih sudova i tužilaštava, nego i nosioci pravosudnih funkcija u najvišim institucijama pravosuđa u zemlji.

TI u svom izvješaju izražava zabrinutost u pogledu sve većeg broja prijavljenih slučajeva i korupcije u pravosuđu i korupcijskih afera na visokom nivou, kao što su afere u kojima su učestvovali članovi VSTV-a, te ističe da postoji i veliki broj neriješenih korupcijskih afera u koje je umiješano i pravosuđe poput afere „Potkivanje“ u kojoj je bio uljučen nekadašnji predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija.

„Ovaj predmet iznjedrio je niz kontroverznih postupaka u VSTS u vezi sa utvrđivanjem odgovornosti predsjednika VSTV-a i urušio instituciju i njenu sposobnost da uređuje pravosuđe. Odsustvo napretka u pogledu utvrđivanja Tegeltijine odgovornosti za povredu zakona potvrdilo je disfunkciju važećeg Zakona o VSTV-u. Na kraju, predsjednik VSTV-a nije procesuiran, a disciplinski postupak bio je potpuni promašaj i pokazao da sadašnji Zakon o VSTV-a tom tijelu omogućava da radi bez ikakve odgovornosti“, stoji u izvještaju.

(BIRN BiH)

08.04.2021.

AMBASADE: CIK MORA DATI DOPRINOS IZBORNOJ REFORMI

Ambasade: CIK mora dati doprinos izbornoj reformi

Ambasade: CIK mora dati doprinos izbornoj reformi

Foto: Twitter
Kavalec je tokom sastanka istakla kako CIK igra ključnu ulogu u poboljšanju integriteta izbornog procesa u BiH.

Kao upravno tijelo zaduženo za izbore u Bosni i Hercegovini, te kao institucija odgovorna za implementaciju reformi, Centralna izborna komisija (CIK) mora značajno doprinijeti svojom stručnošću razgovorima o izbornoj reformi, poručeno je danas sa sastanka kojeg su članovi CIK-a održali sa predstavnicima ambasada i međunarodnih institucija u BiH.

Ambasador Sjedinjenih Američkih Država Eric Nelson, šefica Misije OSCE u BiH Kathleen Kavalec, specijalni predstavnik Europske unije Johann Sattler i visoki predstavnik Valentin Inzko razgovarali su sa članovima CIK-a o prilikama za provođenje izborne reforme u zemlji tokom ove godine.

“Slažemo se sa članovima CIK-a da će usvajanje ključnih reformi koje su preporučili ODIHR i GRECO stvoriti slobodniji i pošteniji izborni proces za sviju. Ne postoji legitiman razlog za odgađanje ovog procesa”, saopšteno je iz ambasade SAD-a, prenosi N1.

Kavalec je tokom sastanka istakla kako CIK igra ključnu ulogu u poboljšanju integriteta izbornog procesa u BiH, poručeno je iz Misije OSCE.

(Vijesti.ba)

08.04.2021.

NEGIRANJE GENOCIDA JE ODBRANA NAKAZNE POLITIKE I SRAMOTNOG DJELA

08.04.2021.

ANALITIČAR BODO WEBER UPOZORAVA: "Pasivnost SAD i EU neminovno vodi u prljave i nedemokratske dogovore u BiH. Hrvatska politika prema BiH je anti-demokratsko djelovanje..."

ANALITIČAR BODO WEBER UPOZORAVA: "Pasivnost SAD i EU neminovno vodi u prljave i nedemokratske dogovore u BiH. Hrvatska politika prema BiH je anti-demokratsko djelovanje..."

Blinkenovo pismo, reforma izbornog zakona, pregovori i dogovori, odnos EU spram BiH neke su od tema o kojima politički analitičar Bodo Weber govori za agenciju Patria.

Patria: U Bosni i Hercegovini mnogo su očekivali od nove američke administracije. Nakon pisma sekretara SAD Blinkena mnogi su doživjeli “hladan tuš”. Kako biste Vi ocijenili poruke iz pisma?

Weber: Pismo prije svega treba čitati kao ono što pregovarači i SAD-a i EU-a u pregovorima o tzv. reformama izbornog zakona, a odnedavno i ograničenih ustavnih reformi govore zadnjih par sedmica. 

U tom smislu čini mi se da je pismo više izraz toga da se nova Bidenova administracija, koja se još nije smjestila, a suočena je sa puno većim političkim problemima nego što je to mala Bosna i Herzegovina, još nije stigla ozbiljnije baviti se sa BiH, te zasad prepušta posao nižerangiranim činovnicima, što je samo po sebi dovoljno opasno, jer su pregovori koje pregovarači Zapada vode od prljavog Mostarskog deala, otpočetka na potpuno pogrešnom, a potencijalno opasnom kolosijeku.

Patria: Blinken traži da neophodne društveno - političke promjene u BiH vode lideri, je li to moguće ako znamo da u posljednjoj deceniji ti lideri nisu učinili niti jedan ozbiljniji korak da BiH krene dalje?

Weber: Ne traži on ništa, sem da legitimiše birokratski pristup washingtonskih i briselskih pregovarača, a koji ne može donijeti nikakve suštinske, tj. pozitivne promjene. 

Vidjeli smo to u više od posljednje dvije decenije u raznim pregovorima SAD - EU, od Butmira nadalje te u Mostarskom sporazumu, a najdramatičnije u pregovorima zvaničnika EU i SAD (Trumpove administracije) o razmjeni teritorija u pregovorima Kosovo - Srbija prošle četiri godine, bez pravog zapadnog vodstva, a koje se izražava u jasnom, transparentnom pregovaračkom okviru baziran na jasnim principima i crvenim linijama (koje određuju principi i vrijednosti liberalne demokratije te lekcije naučene u balkanskim ratovima 1990-ih) nema suštinskih pregovora o istinskim reformama. 

Nego se zapadni pregovarači htjeli - ne htjeli, upuštaju u pregovaračku dinamiku koja jedino može završiti ili neuspjehom pregovora, ili nekakvim prljavim dogovorom, prljavim kompromisom sa interesima etno - političkih lidera, a koji su fundamentalno protivni demokratskim vrijednostima vanjske politike Bidenove administracije te vrijednostima Evropske unije.

Patria: Istovremeno, dok se traži da BiH reformiše određene zakone, rješava se korupcije i jača ekonomiju, ruski utjecaj, politički i ekonomski, sve je jači u BiH. Dakle, Amerika je otkrila karte i najavila da će procese prepustiti domaćoj politici, može li to ugroziti i američke i bosanskohercegovačke interese?

Weber: Sve što udovoljava makar djelimično interesima domaćih aktera u BiH, što vodi ka dodatnoj etničkoj podjeli, podrivanju demokratije i vladavine prava i destabilizaciji zemlje, u službi  je tradicionalnih interesa Putinove Rusije da putem destabilizacije BiH otežava život Zapadu u BiH, te poveća svoj globalni uticaj. 

Nisam siguran da su sekretar Blinken i vodstvo Bidenove administracije već svjesni tog konteksta trenutačnih dešavanja u i oko BiH, te uloge američkih zvaničnika u tome.

Patria: S druge strane, Evropska unija je očito sve odlučnija u dopuštanju Hrvatskoj da se miješa u unutrašnja pitanja u BiH. EU, a i sami ste to isticali, pomaže izmjene izbornog zakona po principima koje zastupa Čović. Kolika je realna opasnost da američka pasivnost ostavi BiH u procjepu između EU i Rusije, sa svim unutrašnjim problemima?

Weber: Osnovni problem je obostrana pasivnost i EU i SAD što se tiče BiH, zbog čega pokušaj pregovaranja njihovih zvaničnika na terenu u BiH sa političkim liderima bez postojanja političkih preduslova za pregovore, neminovno vodi u pravcu prljavih, netransparentnih i nedemokratskih dogovora sa etno-političkim, anti-demokratskim i anti-evropskim agendama. 

Geopolitička šteta je tu samo popratni problem, glavni problem je što takvi lažni kompromisi mogu voditi u dalju, opasnu destabilizaciju BiH, regiona, a samim time i političkih i sigurnosnih interesa Evrope. 

Zvanični Zagreb, te hrvatska politika prema BiH u cjelini, u svojoj osnovi je anti-demokratsko i anti-evropsko djelovanje unutar EU-a o BiH kao zastupnik, ne interesa bh. Hrvata, nego produžene ruke HDZ BiH i Dragana Čovića, od pristupanja Uniji sama sebe stavila u ulogu remetilačkog faktora i disidenta. 

Činjenica je da u zadnje vrijeme Zagreb unutar EU nastupa sve agresivnije te da je sa svojim non-paper dokumentom po prvi put uspjela da okupi najvažnije liberalne snage unutar Unije, te prevari još par država članica koje ne spadaju u tu grupu, izraz je pasivnosti EU, a ne većinske podrške unutar Unije.

Patria: Vijeće za politiku demokratizacije objavilo je prijedlog HDZ-a za izmjene Izbornog zakona, koji po ocjeni mnogih vodi uvodu u podjelu BiH, prvo na izborne jedinice a potom i na entitete. Kolika je po Vašem mišljenju opasnost od konačnog raspada bh. društva i države i može li reforma izbornog zakona biti uvod u to?

Weber: Kao prvo, sudeći po trenutačnom okviru i pristupu pregovorima ne radi se o namjeri ikakvih ozbiljnijih "reformi" izbornog zakona, zbog čega smo se mi u DPC-u odlučili zadnjih par sedmica da javno upozoravamo na opasan kolosijek pregovora te na to da javnosti u BiH i na Zapadu stavljamo na uvid prvobitni prijedlog HDZ BiH. 

Sam prijedlog HDZ-a u prvom modelu stvaranja dvije etničke izborne jedinice u FBiH bi vodio do de fakto formalizacije i trećeg entiteta, a drugi, glasanje po etničkoj pripadnosti izraženo u popisu iz 2013,. bi formalizirao status HDZ kao "konstitutivne stranke", odnosno vječnu dominaciju HDZ BiH nad hrvatskim biračkim tijelom u BiH, odnosno u Federaciji, jer Hrvati u RS-u za HDZ ostaju nepostojeći faktor. 

Čak i ako je ovaj prijedlog samo početna pregovaračka pozicija HDZ BiH te da ga je SDA stvarno glatko odbila - sama činjenica da ga je HDZ stavila na sto u prvoj rundi pregovora sa SDA-om dokaz je da pregovarači EU-a i SAD-a su ulazili u pregovarački proces bez tvrdih uslova, odnosno tvrdih principa i crvenih linija. A kud to vodi, čak i ako na kraju stoji sporazum koji sadrži puno manje od startne pozicije HDZ BiH, vidjeli smo u slučaju Mostara. To dakle ne mora neminovno biti izravno stvaranje trećeg entiteta, ali bi svakako značilo dalju institucionalizaciju etničke podjele države i političkog sistema. 

To svakako nije u skladu sa zvaničnom politikom Bidenove administracije. To bi bilo protivno radnom zadatku ambasadora Sattlera, jer osnovni princip ustavnih reformi u BiH kako je sadržan u Mišljenju Evropske komisije za BiH je smanjenje etničkog odlučivanja u institucijama BiH. 

A mora se podsjetiti da osnovni princip na kome su bazirane razne presude, od Ustavnog suda o Mostaru preko presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci pa nadalje, upravo taj isti iz Mišljenja - da se u pronalaženju pravog balansa u BiH između zaštite kolektivnih prava konstitutivnih naroda i građana mora smanjiti uloga etničkog odlučivanja.

08.04.2021.

OZREN KEBO: BRILJANTNA HENI I NJENE RAZARAJUĆE KOLUMNE

Briljantna Heni i njene razarajuće kolumne

Gorka je knjiga Sir, vrhnje i fašizam, gorka i teško probavljiva, ali baš takva treba svakom ko ima interesa da razumije ono što se danas dešava. Kad utihnu topovi i snajperi, kad se povuku generali, pukovnici i zastavnici, onda na scenu stupa rezervni ešalon, umjesto uniformi dolaze bestidna teget i crna odijela. Valja završiti ono što su ponosni prethodnici započeli.

„Moj pokojni tata je bio jedan od onih koji je revno kupovao Feral Tribune čitavo vrijeme, skroz do smrti tih novina.

Kao klincu koji je odrastao u Hrvatskoj, tokom ‘zlatnih devedesetih godina prošlog stoljeća’, naravno da (mi) Feral Tribune nije bio najzanimljivije štivo, kao Smib ili Modra lasta ili Ok ili Drvo znanja, ali ponekad bih uzeo te novine u ruke i uvijek sam volio pročitati što gospođa Heni Erceg ima za reći.

Fascinantno mi je bilo njeno ime jer Heni nije neko jako često ime u Hrvatskoj ali isto tako su mi bili odlični njeni tekstovi jer nekako su meni tada kao klincu imali smisla.

Nedavno sam dobio ovu knjigu iz Zagreba od jako dobrog prijatelja i čitam svaki dan po par tekstova.

Ako želite svojoj djeci objašnjavati povijest tridesetogodišnje hrvatske države i njenog postojanja, bez ružičastih mitova i uljepšavanja, svakako preporučam da kupite ovu knjigu.

Slobodno pročitajte knjigu i svakako sačuvajte za vašu djecu do onih godina kada kreću pitanja tipa, Zašto ništa ili rijetko što u Hrvatskoj funkcionira ili uspije? Zašto je ta politika kod nas toliko pokvarena? Zašto ima toliko korupcije? Što rade te institucije protiv tog i tolikog kriminala? A zašto je Ivana dobila posao kad Ana ima više škole, bolje kompetencije i jači životopis? Ima li nade i hoće li ikad bit bolje u Hrvatskoj? A zar stvarno moram bit u nekoj stranci ili najbolje da odem živjet van?

Ova pitanja sam ja postavljao svom pokojnom ocu dok sam odrastao u Hrvatskoj tokom kasnih ‘zlatnih devedesetih godina prošlog stoljeća’.

Toplo preporučam da imate ovu knjigu na vašim policama, čisto da se nađe kad vaša djeca krenu s istim pitanjima.”

Ovaj pogolemi citat dio je reakcije koju smo pronašli na Facebook stranici Heni Erceg Fan Club. I u njemu je sažeto mnogo toga što treba znati o savremenoj Hrvatskoj, o kultnom tjedniku Feral Tribune, koji je bio svojevrsna hronika političke svakodnevnice, i o Heni Erceg, vrsnoj novinarki i jednoj od urednica pomenutog tjednika. Autor zapisa, Nikola Gojević, navedenim se sjećanjem javio iz Dublina, Irska, a zašto je završio tamo – e, to nam svima Heni Erceg objašnjava već više od trideset godina. U knjizi Sir, vrhnje i fašizam sažeta je gorka historija savremene Hrvatske i njenih političko-civilizacijskih potonuća. U nešto manje od 150 kolumni rađenih za još jedan beskrajno važan i kvalitetan sedmičnik – ljubljansku Mladinu, ispisana je hronika jednog zapuštenog podneblja, čije su ekstremne vlasti dozvolile zločincima da nekažnjeno rade šta hoće, tajkunima da također nekažnjeno rasture društvenu imovinu, a medijima da redovno kreiraju histerije u slavu krvnika i lopova. I šta onda boljem dijelu stanovništva preostaje nego da iz daleke Irske piše sjetna sjećanja na Heni, Feral i njihove tekstove…

Kolumne sabrane u ovoj knjizi imaju jedan mali nedostatak – neadekvatne i anemične naslove. Vjerovatno nije do autorice (pa bar je Feral kiptio od urnebesne opreme tekstova), nego do uredništva, ali do koga god da je, smatramo da je na taj način publika dobrim dijelom zakinuta za vrhunsko štivo. Jer naslov je onaj pravi reprezent teksta, njegov izlog, onaj presudni fundament na osnovu kojeg prezasićeni čitatelj današnjice bira i odlučuje šta će čitati, a šta ne. Evo samo jednog od brojnih primjera koji potvrđuju takvu tvrdnju: na stranici 183, iza bezličnog i odbojnog naslova Odbrana i zaštita krije se izvanredan mikroesej o pokušaju uvođenja verbalnog delikta u Hrvatskoj zbog nepoštivanja patriotskih vrijednosti.

Rijedak narativni dar

Heni Erceg ima rijedak narativni dar, ona ne popuje, ne drži lekcije, nego pokušava – i ta joj uloga savršeno pristaje – biti rezignirani hroničar duštveno-političke stvarnosti. Onaj neizostavni problem svakog kolumnističkog pisanja, njegovu moralizatorsku sferu, riješila je tako da popovanje najčešće izostavi, a poentu nadogradi novim, svježim primjerima, jer gdje god da kolumnist zaviri, stvarnost nam je takva da može nabrati novu dozu zvjerstava i bezočnosti. Zato, godinama nakon što su objavljene, ove kolumne djeluju i dalje svježe i čitaju se u dahu. I sve je odmah jasno, jer autorica tokom oblikovanja teksta nije propustila nijedan detalj bitan za razumijevanje priče. Čitatelja može zbuniti što glavni vinovnici njenih tekstova često nisu navedeni imenom i prezimenom, nego isključivo funkcijom koju obnašaju. Dva su razloga takvoj odluci: prvi je što su ovo tekstovi pisani za drugu državu, Sloveniju, gdje ni imena iz prvog, a kamoli iz drugog ili trećeg safa odlučivanja, uglavnom ništa ne znače, a osim toga, ti ljudi su mahom nevažni kao nosioci privatizacijskih i političkih zlodjela. Drugi, Heni je sebi zadala sveti zadatak da ocrta atmosferu i registrira pojave. Sve se to ionako ponavlja iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, pa više nisu bitna imena, nego procesi.

Važno je napomenuti još nešto: svi ovi tekstovi, zahvaljujući portalu Tačno.net, godinama su prisutni i u Bosni i Hercegovini, gdje Erceg ima brojnu i odanu publiku. I ne bez razloga, ona posjeduje istančan osjećaj za bosanskohercegovačke (ne)prilike, precizno detektira sve posljedice pogubnog dila hrvatske i srbijanske politike, ima nepogrešiv kantar na kojem tačno razlučuje koja je od nebrojenih bosanskohercegovačkih katastrofa rezultat unutrašnje nesposobnosti, korupcije, zločina, a koja napornog i harmoniziranog srpskohrvatskog rada na njenom rastakanju. Majstorica detalja, Heni političku ljubav Zagreba i Banje Luke na jednom mjestu naziva paktom s vragom, a Bosnu i Hercegovinu nepogrešivo sažima u frazu – „iznemogla zajednica tri etniciteta“. Naravno, kad se desi neki od brojnih sarajevskih skandala, kakav je bio, recimo, onaj neuspjeli pokušaj dodjele titule počasnog građanina turskom piscu Orhanu Pamuku, autorici je jasno da s tom budalaštinom ni Hrvatska ni Srbija nemaju ništa.

Prvo zločin, pa onda sve ostalo

Heni Erceg, za razliku od nekih mirotvoraca koji pričom o privatizaciji pokušavaju iz javnog prostora izgurati najmračniju temu našeg podneblja – zločine, nema dileme oko tih prioriteta. Na top listi jugoslovenskih bestijarija poredak je zadat i nikakve revizije ne mogu ga izmijeniti. Prvo zločini pa onda sve ostalo. I ispisala je ova pedantna autorica zastrašujuće stranice o savremenoj povijesti zločina u Hrvatskoj. Čovjeku bude muka dok čita kako su mediji sinhronizirano dizali hampu oko – pazite ove morbidne konstrukcije – vjenčanja stoljeća. Kad čuje za takvu frazu, naivnom čitatelju misli namah lete ka parovima iz britanske kraljevske porodice, ili eventualno ka izvikanim zvijezdama američkog filmskog svijeta. Ali, gle feralovskog vraga, ništa od toga: vjenčanje stoljeća je medijska titula koju je skrbila svadbena procesija generala Mirka Norca, čovjeka osuđenog na višegodišnju robiju jer je, između ostalog, pucao osamdesetogodišnjoj starici u glavu. Danima je kompletna javnost zabavljana detaljima pripreme i svetog vjenčanja, general je tom prilikom čak dobio i nezakoniti dopust iz zatvora, a nacija je strepila nad tim hoće li škampe stići na vrijeme i da li će jelovnik biti u skladu s aktuelnim kulinarskim trenutkom. Zločin je gurnut pod tepih.

Jedna od najjezovitijih epizoda knjige odnosi se na sudbinu osamnaestogodišnjeg zarobljenika iz Kragujevca. To je hudo dijete, kao nasilno mobilizirani vojnik srpskih vojnih snaga, završilo u zloglasnom splitskom vojnom zatvoru Lora. Tamo su ga svakodnevno tukli kablovima i mučili priključivanjem na struju, od čega je poludio. Čim bi se neko približio njegovoj tamnici, počeo bi neljudski da urla, da doživljava napade straha i bjesnila. Eto zašto je teško, ali i užasno važno imati ovu knjigu u kućnoj biblioteci. Svima nam treba podsjetnik na to u šta se ljudsko biće pretvori kad mu se da neograničena moć i kad ga se liši moralnih atributa.

Političko ludilo, dvostruke standarde i svakodnevno licemjerstvo Zorana Milanovića autorica savjesno prati još od 2013. godine. Kolindu je u nekoliko poteza secirala kao malo ko. Naziva je „ciničnom damom koja odlično oslikava sunovrat države u ustaštvo“, drugi put je definira kao „propagatoricu desnog bjesnila“.

Nezaobilazan objekt Heninih opservacija je i Crkva. Ima u knjizi jedan klasični feralovski naslov posvećen ovom odmetnutom, bezobrazno bogatom i moćnom čimbeniku hrvatskog društva –Crkvena buržoazija. Autorica je u stanju u jednoj rečenici definirati sav jad Crkve u Hrvata: zapažanjem da ovaj hiperpovlašteni segment državnog budžeta, umjesto da gradi sirotišta, škole i bolnice,  nagomilano bogatstvo ulaže u sumnjive nekretnine i turistička naselja, što je u žestokom etičkom sukobu s osnovnim razlogom postojanja crkve na ovom dunjaluku. Za Plenkovića na jednom mjestu piše da je njegovim dolaskom na vlast počeo kontrolirani udar na medije. Rezultat tog udara: pred domaćim sudovima odvijaju se 1.163 procesa protiv novinara, njihovih udruga, sindikata, medija… Višnja na tufahiji: od toga su 33 procesa koja je pokrenuo HRT. I sve to nije neki podatak iz davne prošlosti, nego odnedavno – godina je 2019.

Na više mjesta u knjizi, Heni Erceg stavlja znak jednakosti između hrvatske vlasti i ekstremne desnice. Čak i kad tu vlast formalno-pravno čine lijeve snage. Jer njeno besprizorno dodvoravanje braniteljima, tim „zadrtim protivnicima svake različitosti“, slavljenje Tuđmanove zaostavštine, zatvaranje očiju pred više od 2.500 srušenih spomenika posvećenih NOB-u, toleriranje ustaških pozdrava i znamenja, sustavno zatiranje svakog traga srpske kulture, čine je ideološkom sestrom najekstremnijih snaga u zemlji. Gorka je knjiga Sir, vrhnje i fašizam, gorka i teško probavljiva, ali baš takva treba svakom ko ima interesa da razumije ono što se danas dešava. Kad utihnu topovi i snajperi, kad se povuku generali, pukovnici i zastavnici, onda na scenu stupa rezervni ešalon, umjesto uniformi dolaze bestidna teget i crna odijela. Valja završiti ono što su ponosni prethodnici započeli.

analiziraj.ba

08.04.2021.

DINO MUSTAFIĆ : "STARO NEĆE DA PROĐE, NOVO NEĆE DA DOĐE."


Dino Mustafić: “Staro neće da prođe, novo neće da dođe.”

Politički život kod nas se hrani energijom primitivizma koji daje snagu svim oblicima vladavine. Laktaštvo upotpunjeno mafijaštvom, praktičnost bez moralnosti, servilnost i lojalnost prema lideru stranke – promovirala je političare bez znanja i bez srama. Ovo su njihova vremena!

Piše: Dino Mustafić

Nema poštenog čovjeka koji se nakon debakla za izbor gradonačelnika Sarajeva nije osjećao zgađen na sam pomen riječi “politika”. Jedna od važnih dimenzija fatalizma još s početka dvadeset i prvog stoljeća, koja je značajna u kontekstu razočarenja politikom, jest tendencija propitivanja sposobnosti ljudi da budu dovoljno pametni da shvate i promijene vlastite životne okolnosti. Politolozi smatraju da takvo pesimistično kulturalno shvaćanje odnosa između ljudi i stvaranja historije ima važne implikacije na način na koji se doživljava život politike. Po njima početak druge dekade našeg stoljeća jeste svršetak ere poslušnosti i pokoravanja u kojem se tradicionalni autoritet zamijenio puno snažnijim osjećajem pokoravanja sudbini. Objavljeno i nepotpisano pismo anesteziologa KCUS-a izašlo u medijima i potom demanti menadžmenta bolnice oko tehničke upotrebljivosti “malina respiratora” za život i smrt pacijenata jeste ključno pitanje da li smo prihvatili bh. politiku kao nepromjenjivu sudbinu kojoj smo se pokorili?!

Smrtonosni virus se koristi za međustranačka pozicioniranja, za difamiranje političkih protivnika, za Izborni zakon, za slamanje ljudske solidarnosti i humanizma – to je proces raspada subjektivnosti, gdje se građani doživljavaju objektima u procesu donošenja političkih odluka. Drugim riječima, vlast tretira sopstveni narod kao stoku. Danas to plaćamo ljudskim životima. To je posljedica jednog kriminalnog, neodgovornog i oholog odnosa najviših funkcionera spram svoje ustavne i zakonske nadležnosti. Svojim postupcima i nesposobnošću u korona krizi zaslužuju samo trajni prezir građana, jer im se smrt mnogih nedužnih ljudi radi njihovog nemara nikada neće moći oprostiti.

Sve snažniji osjećaj individualne nesigurnosti koji danas prevladava, oscilira između pasivnosti i povremenih izljeva straha što je pomoglo da političko djelovanje postane bojažljivo. Zbog toga je uglavnom ispražnjen politički prostor od čestitih i principijelnih ljudi koji su spremni da svojim imenom i djelom budu nositelji javnih funkcija. Oni koji su imali karijere, ugled, stručnost i mogućnost djelovanja izvan politike, povukli su se glavom bez obzira pred “profesionalnim političarima” kojima u biografiji stoje da su im prva radna mjesta stranačka imenovanja u izvršnoj vlasti. Budući da su takvi ispodprosječno obrazovani i nesposobni, kada se domognu pozicija imenuju mediokritete kako bi opstali i sačuvali vlast. Njihovi stranački kerberi su kreirali partokratski sistem koji potčinjava ljude politikom straha i ucjene, hrani se mizantropijom i cinizmom u vezi nastojanja ljudi da promijene i poboljšaju svoje životne okolnosti. Iz naše bh. perspektive svima je jasno da mi živimo u takvom sistemu u kojem je politika postala poziv, a partija preduzeće sa sve većim brojem uposlenih koji je moraju dovijeka zastupati i kada ona nema nikakvog smisla i kada ne čini ništa dobro društvu. Ako bi neko i povjerovao da ti “stranački vjernici” ne čine to iz koristoljublja, taj misterij ljubavi prema programskim načelima i partijskim statutima nije posve jednostavno objasniti. Posebice kada ljubav postane pretjerana, previše javna, skoro patološka, kao u slučaju kada Žene SDA pišu naručeno pismo i brane stranačku koleginicu na čelu menadžmenta KCUS-a jer je Partija važnija od života ljudi i istine koja mora biti objektivna i činjenična. Ili kada za očigledan politički primjer političke korupcije predsjednik te iste stranke cinično odgovori novinaru: “Ja, i?”

U normalnim zemljama, kada se premijer nađe na Sudu pod optužbom za višemilijunsku aferu, istog časa pada cijela vlada, posebno kada još padne u parlamentu izvještaj o radu takve vlade opterećene aferama i osobnom odgovornošću za odsustvo masovne imunizacije jer nisu “htjeli glumiti državu”. Ali mi, nažalost, nismo normalna zemlja. Ono što je svuda abnormalno, kod nas je postalo svakodnevno i uobičajeno.

Idealna država je moralna i pravedna zemlja, jedan od političkih postulata Platona, gdje svaka osoba radi ono za šta je najbolje kvalifikovana i za šta ima najviše talenta ili barem istinski pokušava da se što više približi ostvarenju ovog ideala.

BiH, u tom smislu, nikad nije bila ni blizu idealnoj državi jer smo pokoreni partijskom diktaturom, okovani partokratijom. To je sada postalo dio političkog mentaliteta građana i građanki pomirenih sa sudbinom koji “razumijevaju” ovu devijaciju vlasti?!

Dozvolili smo da se izgubi prirodno “biračko tijelo” koje se opredjeljuje po ideološkim programima i političkim rješenjima, nema više nikakve razlike između partija lijevog i desnog programskog sadržaja, ne postoje više načela i principi, sve je ustupljeno nekreativnom pragmatizmu i jeftinom populizmu.

Stoga ovakav sistem neće nikada ništa riješiti, samo će dugoročno još ojačati krizu u svim njenim razmjerima. Za takve partije vrijedi samo vlast, slijepa žudnja za vlašću i moći, majstori su u umijeću laganja, uzimaju oblik i boju svog vremena.

Zanimljiv je taj “opijum šutnje” većine unutar stranaka koji se natječu za naklonost vođe, za poslove i unapređenje, sa nikakvom sviješću o zajedničkoj sudbini sa društvom i građanima. Politički život kod nas se hrani energijom primitivizma koji daje snagu svim oblicima vladavine. Laktaštvo upotpunjeno mafijaštvom, praktičnost bez moralnosti, servilnost i lojalnost prema lideru stranke – promovirala je političare bez znanja i bez srama. Ovo su njihova vremena za koje Bloch kaže: “Staro neće da prođe, novo neće da dođe.”

08.04.2021.

ZLATKO DIZDAREVIĆ : JORDANSKE MUKE SA SOBOM, ISTORIJOM I VANJSKEM INTERESIMA

Jordanske muke sa sobom, istorijom i vanjskim interesima

Vijesti od minule subote kažu kako se u Jordanu kuha. Prve interpretacije događanja polaze  od medijski eksplozivnije varijante – u Hašemitskoj kraljevini spriječen je državni udar pomagan izvana! Uhapšen je princ Hamzah bin Hussein – sin Kralja Husseina i njegove četvrte supruge Kraljice Nur, Amerikanke djevojačkog imena Liza Halaby. Aktuelni kralj Jordana Abdullah II i Hamzah su polubraća. Sadašnji kralj je sin Husseina i princeze Mune, Britanke Toni Gardiner. Vijesti su govorile da je uz Princa uhapšeno još dvadesetak visoko pozicioniranih državnih funkcionera. Posebno su značajni član kraljevske familije Hassan bin Zayed i Bassem Awadallah, veliki mešetar, biznismen, nekada blizak Abdullahu, 2007. čak i šef Kraljevskog suda Jordana, kasnije savjetnik moćnog saudijskog Princa Mohammeda bin Salmana. Bio je i glavni igrač u privatizaciji glasovitog Aramca.

Istog dana vojni izvor u Amanu demantuje verziju po kojoj je princ u kućnom pritvoru, već mu je “naređeno da obustavi sve aktivnosti kojima se može ciljati nacionalna sigurnost i stabilnost dok se ne provjere neke dostupne indicije”. Svjetski mediji su pak ponavljali kako bivšem prestolonasljedniku, Princu Hamzahu jeste ograničeno kretanje i zapravo jeste u kućnom pritvoru, u palati Al Salam izvan Amana. Ukinute su mu telefonske i internet linije, a komandant štaba jordanske vojske general Yousef Huneiti saopštio mu je ono o “nekretanju izvan kuće”. U nizu nagađanja šta se i kako desilo, nakon toga je procurila i storija po kojoj je Princ hladno odbio svako pravo generalu da tako sa njim razgovara…

Više svjetla na slučaj kakav nije uobičajen u Jordanu baca potom video snimak što ga je prinčev advokat dao u subotu BBC-u. Na snimku princ Hamzah optužuje državne lidere za korupciju, nekompetentnost i šikaniranja, mada precizira kako nije optužen da je kritikovao kralja lično. Ujedno izjavljuje i da “on nije osoba odgovorna za poremećaje u vladi, korupciju i nestručnost, koji su vidljivi u vladajućoj strukturi kroz minulih 15 do 20 godina…” Kaže da “nije on odgovoran za gubitak povjerenja ljudi u institucije.” Poenta izjave jeste da je “dostignuta tačka kada niko više nije u mogućnosti da govori ili izrazi mišljenje a da nije napadnut, uhapšen, šikaniran ili da mu nije zaprijećeno…”

Nakon pet dana raznih nagađanja, špekulacija i teza o čemu se zapravo radi, da li je princ Hamzah doista uhapšen i u kućnom pritvoru, kako on tvrdi, a zvaničnici to negiraju, stiže iz Amana vijest da je princ Hamzah bin Hussein potvrdio svoju lojalnost jordanskom Ustavu i samim time kralju Abdullahu II. U njegovoj izjavi se kaže: “Svoju sudbinu predajem u ruke njegovom visočanstvu, kralju. Ostat ću lojalan i predan Ustavu drage mi Hašemitske kraljevine Jordan”. Poznavaoci prilika u Amanu kažu da je do ove izjave došlo nakon što je kralj Abdullah II zatražio pomoć od princa Hassana, brata Kralja Huseina i oca Hamze i Abdullaha. Princ Hassan je inače punih 35 godina bio prestolonasljednik Husseina, kada je nekoliko dana uoči smrti Hussein odlučio da će njegov nasljednik biti sin, sadašnji kralj.

FT montaža/AP photo | Princ Hamzah i Kralj Abdullah II

Puno je kockica ugrađeno u veliki mozaik koji čini dugu istoriju Hašemita još od Muhameda i kasnijeg vladanja Mekom, pa kraljevinom Heđaz, potom nakon raspada Otomanske imperije i vladanja Sirijom i Irakom, sve do Transjordanije i Jordana osamostaljenog 1946. godine. Ova storija zato se i ne može promatrati temeljem samo aktuelnih zbivanja u kraljevini koju mnogi i danas tretiraju kao “vještačku” državu, uprkos njenim dubokim istorijskim korijenima. Nad tim zbivanjima danas je i očigledni trag složenih porodičnih odnosa u vladajućoj familiji. Dovoljno je znati da Kralj Hussein ima četiri supruge i  jedanaestoro djece, a da je svaka od četiri majke iza kulisa vodila bitku za što bolji status  svojih potomaka. Očigledno, posebno “strankinje”, Britanka Muna pa Amerikanka Nur.

Sadašnjim potresima dodatno ubrzanje dale su i posljedice pandemije korone. Ogromni je udar na ekonomiju i unutrašnje odnose, pogotovo spram činjenice o prirodno siromašnim resursima Jordana i zbog toga raznim ovisnostima od drugih arapskih država. Tamo je priroda stoljećima bila mnogo izdašnija u ostavljanju istorijskih i posebno biblijskih i mitoloških tragova, nego u poklanjanju vode, nafte, rijetkih ruda ili hrane.

Posebno važan aspekt u ovoj priči je međunarodna pozicija Jordana i Kralja spram svih drugih arapskih zemalja, potom Amerike i Izraela. Činjenica da Jordan graniči sa Izraelom i palestinskom Zapadnom obalom, Sirijom, Irakom i Saudijskom Arabijom, na dohvat je Egipta kroz Crveno more, govori kakvi sve utjecaji pritiskuju Aman, Kralja, ali i desetak miliona stanovnika. Da se ne pominje više od milion izbjeglica nakon tzv. “arapskog proljeća”. Palestinci kao svojevremene izbjeglice i njihovi potomci danas, brojniji su u Jordanu od starosjedilaca mahom iz plemena Kurejš i njima bliskih beduina. Relacija među njima direktno je ugrađena i u tinjajući animozitet beduina kojima je bliži princ Hamzah sa suprugom Jordankom od kralja Abdullaha uz kojeg je Kraljica Rania Al-Yassin, Palestinka iz doktorske kuće u Kuvajtu, diplomirala u Kairu i potom zaposlena u Citibank i Appleu.

Glavne izvore za opstanak u ovakvoj situaciji Jordan je pronalazio, posebno od dolaska na vlast kralja Abdulaha II i kraljice Ranie, u oslanjanju na mlade i obrazovanje, u poticajima modernizacije, hvatanja koraka sa svijetom što je za Joran bila i borba za osavremenjivanje i otvaranje prema novim vremenima. U svim tim procesima i dalje su poštivane i tradicije i “čast” neba i zemlje, toliko bitne starijim generacijama, a posebno stanovnicima tamošnjih mitskih pustinja. Nije bilo lako, Kraljica Rania to je ponajviše osjetila. I vani bila je priča za sebe. Priznata, nagrađivana, isticana po humanosti, filantropskim akcijama, po borbi za prava žena i djece, u pothvatima u obrazovanju, zdravstvu, promicanju duha slobode. Drznula se čak da dotakne i stare “tradicije” poput one o ubistvima “iz časti”. Svjedok sam koliko su je djevojke u Jordanu obožavale i zbog otvorenih sugestija protiv tradicija po kojima im obaveza nije da sjede u kući i čekaju da se odredi ko će doći da ih odvede… Internet u obaveznoj školi, ljudska prava i borba za svekoliku emancipaciju – moglo se očekivati – opredijelili su ne malo tamošnjih moćnih plemenskih lidera protiv nje.

Kraljica Rania i kralj Abdullah II sa djecom – Foto Twitter

Sve ovo očigledno je naveo Kralja da se svekoliki zamah popularne kraljice pomalo reducira  u javnosti. Čak je i glasoviti “Forbes” svrstao Kraljicu među 100 najmoćnijih žena u svijetu. Uzlet tradicionalista izazvao je jačanje opozicije, ali i “tvrđu” reakciju Kralja spram njih.

Kralj Abdulah II je imao 37 godina kada je zamijenio oca. Bio je britanski vojni akademac, pa služio u armiji, a u vrijeme imenovanja za kralja 1999. bio je komandant specijalnih jedinica u Jordanskoj armiji. Uz posebnu bliskost sa sinom, logika umirućeg kralja bila je: Sa Abdullahom, vojnikom u snazi i generacijom prijatelja u armiji, i kralj i država su sigurni.

Hamzah, drugi Huseinov sin i kraljev polubrat postao je Krunski Princ sa osamnaest godina. I on je završio kraljevsku vojnu akademiju, diplomirao kasnije na Harvardu i nastavio da služi u jordanskoj armiji. No, za moćne i uticajne beduine u Jordanu – sjećam se dobro toga iz godina života i rada u Amanu – Hamzu su tamošnji starosjedioci uvijek doživljavali kao nekog malo bližeg njima od Abdulaha jer su mu uz ostalo i supruge, i prva i kasnije druga, bile Jordanke. Bio je Krunski Princ do 2004. godine, ali i dalje uticajan i poštivan kao važan i moćan. Kao Krunski Princ, nasljednik Kralja, zamijenio ga je mladi Al-Hussein, sin Ranie i Abdulaha II.

Princ Hamza je izrazito cijenio podršku beduina i njihovih plemena. I bivao sa njima. Ni oni nisu krili neupitne afinitete prema njemu. Pokazivao je otvoreno razumijevanje za njihovo uvjerenje da su zapostavljeni u životu u institucijama Kraljevine. Ta priča o rezervama prema kralju sa “strankinjom”, spram brata sa Jordankom, često bi izokola procurila u javnost. Više diplomata koji su službovali u Amanu, Damasku ili Bejrutu skretalo je ispotiha pažnju na ovu činjenicu. Neki čak i sluteći ovo što se danas dešava. Naravno, u porodici sa više prinčeva  multiplicirala su se i različita osjećanja i sentimenti. Pristaše Kralja su na to reagovali.

Poseban krug uz aktuelna zbivanja, tamo se ne smije nikad zaboraviti, jeste okruženje Jordana i međunarodni kontekst. Izrael i Jordan sa Abullahom II očigledno su uzajamno sve dalji uprkos uzajamnoj ovisnosti i mirovnom sporazumu iz 1994. godine. Amerikanci u ovom času podržavaju Abdullaha II, formalno su sa podrškom iznenađujuće brzo potrčali i Saudijci ali, pitanje je u kom će pravcu sve to ići dalje. Minulih sedmica se između Izraela i Jordana desilo više incidenata. Nije tajna da Jordan sa kraljem Abdulahom i Izrael sa Netanjahuom imaju potpuno različito viđenje stvarnosti i posebno dugoročnih planova.

Izraelski premijer je ponovo u pat poziciji nakon najnovijih, četvrtih izbora u minule dvije godine, bez obzira što mu je predsjednik Izraela Rivlin dao mandat za sastav nove vlade. Ali i naložio početak procesa protiv njega po optužbama za korupciju. Pobjedu na minulim izborima sada su odnijeli desni ultraši i ekstremno, cionisti i doseljenici, ali zajedno nemaju neophodnih 61 članova Kneseta. Netanjahu za tu koaliciju mora biti još “desniji” nego što i inače jeste, ako je to uopšte moguće. To je dalje radikalizirati pitanje Palestine, legalizirati okupaciju preostalih teritorija na Zapadnoj obali, ali i oteti dolinu rijeke Jordan. Krajnji cilj “geostrategije” njegovih neophodnih partnera jeste koncept po kojem je “Palestina u Jordanu”, umjesto države u granicama iz 1967. Cilj mu je čak i oduzimanje međunarodne nadležnosti Kraljevini nad svetim mjestima islama i kršćanstva u Jeruzalemu… Za Abdullaha II to je, de facto, poziv za rat. Kralj je Americi neophodan, ali je Washingtonu Izrael važniji.

U takvoj situaciji počele su i martovske provokacije Netanjahua koje za Kralja nisu naivne. On je prvo odbio “puštanje” vode Jordanu i pored sugestije vlastitih sigurnosnih službi, a u skladu sa obavezom po Sporazumu iz 1994. godine. Izrael mora godišnje “vraćati” dio vode koju preko svake mjere masovno pumpaju sebi iz rijeke Jordan. Zatezanje odnosa je potom nastavljeno anuliranjem posjete jordanskog Princa Husseina Al Aqsa džamiji, svetištu muslimana u okupiranom Istočnom Jeruzalemu, jer Izraelska sigurnosna služba Shin Bet nije htjela da odobri traženi broj naoružanih pratilaca u obezbjeđenju Krunskog princa. Dan kasnije, 10. marta, Aman je odbio dozvolu za prelet helikoptera u kojem je trebao biti Netanjahu do aerodroma u Amanu gdje je Izraelskog premijera trebao čekati specijalni avion kojeg mu je slao emiratski Princ Mohammed bin Ziad za dolazak u Abu Dabi. A Izraelac se nadao da će mu fotografije sa Princom tada povećati izborne šanse. Vjerovatno onda nije ni slutio da mu taj potez baš i neće pomoći kod domaće ekstremne religijsko-cionističke koalicije koje se ne tiče hoće li on kod Arapa iz Perzijskog zaliva – ne baš propalestinski orijentisanih – poboljšati šanse za soluciju zvanu “Palestina je u Jordanu”. Ili bar iz Trampovog obećanja “istorijskog rješenja” za Palestinu, njegovog zeta Kushnera, aneksijom preostalog dijela Zapadne obali i doline rijeke Jordan.

O emocijama Abdullaha II spram Izraela odakle su “svakom živom na svijetu do Guatemale” otišle kao pomoć vakcine protiv Covid-19, samo ne i u susjedni Jordan, ne treba ni nagađati.

U jeku nagađanja o tome ko stoji iza podrške Princu Hamzi u radikaliziranom animozitetu i rušenju autoriteta polubrata, Kralja Abdullaha II, posebno je “zazvonila” informacija da je Princa u kućnoj izolaciji nekako kontaktirao prijatelj Izraelac, izvjesni Roy Shaposhnik i ponudio da pošalje avion njegovoj ženi i djeci te ih smjesti negdje u Evropi spašavajući ih od režima. Jordanci su do poruke došli, a uvijek postojeće slutnje o Mossadu nabujale su, uprkos negiranju Shaposhnika o bilo kakvim vezama sa obavještajnim službama Izraela.

Zaključak  je intrigantan, ali je na tragu današnje svjetske zbilje. Kralj Abdulah II je kao i ranije na istim pozicijama uz neupitno insistiranje – na očuvanju statusa čuvara svetih mjesta u Jeruzalemu, na rješenju za Palestinu kroz davno usvojen međunarodni koncept o suverenoj zemlji pored Izraela, na poštivanju doline i istočne obale rijeke Jordan kao jordanske teritorije… Zašto bi onda bilo čudno da ga se zato pokušava oslabiti generalno, ali i u vlastitoj kući. Uz činjenicu da i Izrael i Emirati i Saudijska Arabija i još mnogi drugi na sve to gledaju taman onoliko drugačije koliko im se brk smiješi ispotiha, naslađujući se mukom u kojoj je Abdullah sa njegovim pristalicama. Amerikancima, sa druge strane, Jordan itekako treba – dovoljno je vidjeti samo koliko im je Kraljevina bila važna kao svekoliki logistički poligon protiv Assada u sirijskoj drami. Da se i ne pominje stara imperijalistička i kolonijalna logika Zapada spram Istoka – treba im uzeti resurse i ne dozvoliti im da se emancipuju. Jordan resurse nema, ali ima već vidljiv pomak u emancipaciji i obrazovanju mladih u kraljevini. Uznemirujuće opasno. Da li im je u svemu tome bolji, radi njihovih ciljeva, kralj Abdullah II ili Princ Hamzah prosuđivat će zainteresovani sa strane. A uostalom kao eventualna alternativa, kralju je njegov polubrat pa sve ostaje “u kući”.

Ipak, i bez sigurnih dokaza za tvrdnje o (ne)postojanju zavjere, teško je vjerovati da je subotnji događaj isključivo unutarporodični rivalitet i neslaganje u vrhu Hašemita. Ono što je uvijek izvjesno u pozadini svih nemira tamo jesu uvijek i neprekidno nečiji nezajažljivi interesi, prije svega izvana, uz njihova uvjerenja da imaju pravo na sve. One koji misle drugačije – valja skloniti.

Uspomene na višegodišnji život tamo, na Kralja i Kraljicu, na njihov svekoliko “gabarit”,  jeste – Shapeau! Uz saznanje da takvi kakvi su, ne mogu biti po volji mnogima. Stvar je mnogo ozbiljnija i veća od aktuelnog upaljača. Vrijeme će to brzo pokazati, kao mnogo puta na Bliskom istoku. Onima koji hoće da vide pokazano, naravno.


Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 04/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
89214340

Powered by Blogger.ba