Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

01.04.2021.

POTPUNI KOLAPS: EU BI I RUSKU VAKCINU, NI RUSIJA NEMA DOVOLJNO


//////////////////////


////////////////////


////////////////////


//////////////////////


////////////////////////

////////////////////

///////////////////////

//////////////////////////

//////////////////////

///////////////////////////

//////////////////////

//////////////////////

////////////////////////////


///////////////////////////////


///////////////////////////


/////////////////////


///////////////////


/////////////////////////


////////////////////////


/////////////////////////


///////////////////////


///////////////////


/////////////////////////

01.04.2021.

AUTOR PREDRAG BLAGOVČANIN; MIRSAD TOKAČA: U PARLAMENTU SJEDE ONI KOJI DIJELE CILJEVE KOJI SU SE HTJELI POSTIĆI GENOCIDOM

Mirsad Tokača: U parlamentu sjede oni koji dijele ciljeve koji su se htjeli postići genocidom


Bosanska knjiga mrtvih – Ljudski gubici u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995.’ u četiri toma autora Mirsada Tokače, sadrži popis 95.940 imena ubijenih i nestalih u ratu u BiH koji je sačinio Istraživačko dokumentacioni centar Sarajevo. Autor ovog kapitalnog djela i direktor IDC-a Mirsad Tokača u intervjuu za Tačno.net govori o politiziranoj reprezentaciji ratnih zločina, manipulaciji brojem stradalih osoba, odnosu međunarodne zajednice prema ratnim zločinima, relativizaciji i kreiranju nacionalističkih mitova, kao i drugim temama.

Razgovarao: Predrag Blagovčanin

Gospodine Tokača, možemo li danas u Bosni i Hercegovini govoriti o ratnim zločinima bez ideološko-političkih motiva?

Možemo i to mnogi čine, ali su ti koji promišljaju racionalno i bez etno-nacionalističkog naboja i politikantstva potisnuti iz javnosti. Javni prostor, pa i narativ o ratnim zločinima i uzrocima i posljedicama rata, okupirali su politički mutanti koji građane ove države žele vječno držati zarobljenicima prošlosti. Kada to kažem, ne mislim da o prošlosti ne treba govoriti. Ali, ključno je pitanje da li je taj govor oslobođen politikantstva, mitskog i ideološkog diskursa. Šta oni koji govore zaista znaju i kojim činjenicama argumentiraju iskaze i stavove koje iznose ili je on sredstvo da se prošlost koristi za ostvarenje političkih ciljeva u sadašnjosti. Osim toga, nećete naći političku partiju u BiH koja ima konzistentno razrađen program ili barem jasne i cjelovite političke stavove o tome kako se suočavati s traumatičnom i zločinačkom prošlošću. Oni koji ideologiziraju i politiziraju prošlost učinili su sve da se o njoj govori jezikom poluistina, selektiranih činjenica i udvaranja svom nacionu. Njima ne odgovara cjelovita istina niti principijelan stav da svaki zločin, pa i onaj  „moje“ grupe/etnosa mora biti otkriven, razjašnjen i osuđen.

Posebno je indikativno da se veoma slabo oglašava akademska zajednica – bilo da se suprotstavlja politiziranoj reprezentaciji ratnih događaja ili, što je još važnije, davanjem doprinosa otkrivanju istine. Upravo taj prazan prostor koriste nosioci političkih funkcija kako bi indoktrinirali pripadnike svog etnosa njihovim površnim ili revizionističkim pogledima na prošlost.

U tom kontekstu, smatrate li da će Zakon o negiranju genocida proći proceduru Parlamenta BIH u skorije vrijeme?

Ubijeđen sam da neće. Ne zato što tamo ne sjede i ljudi koji bi podržali donošenje takvog zakona, već što tamo sjede oni koji će učiniti sve da razgrade ovu državu i društvo, što u Parlamentu sjede oni koji dijele ciljeve koji su se željeli postići genocidom. Ne zaboravite da isti taj Parlament nije bio u stanju donijeti Deklaraciju o osudi genocida u Srebrenici, pa kako onda očekivati podršku Zakonu kojim bi bile predviđene i kaznene odredbe za negiranje holokausta i genocida. Osim toga, niko ne zapaža da niti jedan saziv državnog Parlamenta nikada na dnevni red nije stavio temu o suočavanju s prošlošću ili pokušao kreirati dugoročnu strategiju bavljenja tim esencijalno važnim pitanjem za našu budućnost, a prvenstveno za ispravan odnos mladih generacija prema ratnom nasljeđu, ne samo u BiH nego regionu u cjelini jer su susjedi bili duboko i direktno upleteni u ratne događaje i teške zločine počinjene nad građanima BiH.

Svake godine uoči obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici se otvori pitanje stradanja Srba u Podrinju. Koliko je zaista stradalo srpskih civila u Podrinju i koliko je za čitavu priču vezanu za genocid u Srebrenici važno da se unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa otvori i diskusija o stradanjima srpskih civila?

Prvo što treba razjasniti jeste zašto se priča o stradanju Srba u Podrinju otvara pred svaku godišnjicu genocida u Srebrenici. Siguran sam da je to samo pokušaj da se stvara kontrapunkt genocidu i time relativizira zločin genocida. Slična stvar se uporno ponavlja i kada je riječ o Srbima Sarajeva. Držane su konferencije za štampu, formirane komisije i iznosile bombastične cifre o 10.000 ubijenih Srba u Sarajevu. Nikada se niko, do pojave našeg istraživanja, nije ozbiljno pozabavio pitanjem stradanja, ne samo Srba, nego svakog građanina naše države. Stoga, ja ne mogu prihvatiti stav da se rasprava o stradanjima srpskih civila treba otvoriti unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa. Jedini ispravan pristup je svebosanska rasprava o stradanju svakog građanina, bilo da je poginuo kao vojnik ili je ubijen kao civil, bez obzira na etnički predznak. Jer, srpski civili su mogli stradati i od srpske ruke, ali i od ruke zločinaca iz reda Bošnjaka, Hrvata, Albanaca, i sl. Naprimjer, samo u općini Centar u Sarajevu od granata i snajpera tokom opsade je ubijeno više od 500 sarajevskih Srba. Svaka podjela na „naše“ i „njihove“ žrtve, svaki pokušaj da se zločin zataška, medvjeđa je usluga kako narodu tako i svakom pojedincu koji to čini.

Dužan sam, naravno, dati odgovor i na Vaše pitanje o broju smrtno stradalih Srba-civila u Podrinju. Prvo da objasnim šta smo u našem istraživanju smatrali Podrinjem. U regiju Podrinje svrstali smo sve općine koje se nalaze uz rijeku Drinu ili njoj gravitiraju, a radi se o sljedećim općinama: Bijeljina, Bratunac, Čajniče, Foča, Goražde, Han Pijesak, Kalinovik, Rogatica, Rudo, Sokolac, Srebrenica, Šekovići, Ugljevik, Višegrad, Vlasenica i Zvornik.

 U tom području smrtno je stradalo ukupno 16.315 civila, od čega su 13.286 muškarci i 3.029 žene. Od ukupnog broja smrtno stradalih građana Podrinja 866 civila je iz reda srpskog naroda.

Političari često manipulišu žrtvama zbog jeftinih političkih poena, od negiranja do upotrebe riječi genocid kad god je to politički nekome važno. Možemo li reći da bošnjački političari manipulišu u tom smislu genocidom u Srebrenici, pri tome ne vodeći računa o dignitetu žrtava?

„Bošnjačka politika“, ako takva uopće postoji, manipulira žrtvama genocida od 1995. godine. Prvi oblik manipulacije desio se neposredno nakon rata, kada su hiljade Srebreničana zadržane, prvenstveno u okolini Sarajeva i Tuzle, jer je strankama na vlasti trebalo glasačko tijelo. Sjetite se one legendarne izreke da je Centar važniji od deset drugih općina. Potom se manipuliralo mjestom sahrane žrtava genocida. Bio je čak pripremljen prostor kod Kladnja. Pa se onda manipuliralo ogromnim donatorskim sredstvima namijenjenim Srebrenici. Na sve načine je opstruiran povratak jer se nije investiralo u infrastrukturu, fabrike i niz drugih preduslova neophodnih za normalan život povratnika. Pa se prisjetite razapetih šatora ispred OHR-a i oko stadiona Koševo i zahtijeva za poseban status Srebrenice. Sve je nastavljeno nedavnim potpuno besmislenim bojkotom izbora.

Dakle, nikada „bošnjačka“ politika nije mislila o dignitetu žrtava genocida, već o tome kako ih instrumentalizirati u političke svrhe. Konačno, možda je vrijeme i da se postavi jedno heretičko pitanje – da li se Srebrenica zaista morala desiti!? Odgovornost zločinaca je neupitna i pred najvišim svjetskim sudovima detaljno istražena i presuđena. Ali, šta je sa odgovornošću bošnjačkih političkih i vojnih lidera!?

Ovdje bih ukratko problematizirao potrebu politike da manipulira žrtvama. Podsjetit ću na upozorenje Džordža Orvela (George Orwell)  da „..ko kontroliše prošlost – kontroliše budućnost“. Na ovoj liniji, naša sadašnjost je primjer namjere politike da kontrolom prošlosti građane drži taocima budućnosti. Zbog toga je njima stalo do održavanja stanja nerazriješenih zločina i događaja iz prošlosti, jer bi time prošlost zaista postala prošlost, a politika bi se morala početi baviti istinskim problemima sadašnjosti i budućnosti.

Ulaže se mnogo novaca  u relativizaciju događaja iz devedesetih u BiH, kako spriječiti relativizaciju?

Prvo treba identificirati one koji stoje iza poticanja relativizacije. Domaći akteri su dobro poznati, ali ono što iznenađuje je da se u tom kolu nalaze i međunarodni faktori. Strani donatori favorizuju pojedine organizacije koje su spremne odgovornost za zločine podijeliti na ravne časti, kao da svi nose isti stepen odgovornosti za zločine i kao da su iza zločina stajali isti motivi i ciljevi. Milioni eura su uloženi u propali projekat REKOM-a koji je išao tom linijom. Svakodnevno papagajski govore o „pomirenju“, a da uopće ne objašnjavaju značenje i sadržaj tog pojma i koncepta.

I danas se implementiraju neki projekti koji svojim sadržajem snažno doprinose relativizaciji zločina i zanemaruju stvarne uzroke i motive za rat protiv Bosne. Jedini način da se suprotstavimo relativiziranju ratnih događaja jeste potpuna istina zasnovana na neumoljivim činjenicama. Nažalost, ako se usudite da idete tim smjerom, bićete izloženi ignorisanju, prijetnjama ili etiketiranjima. Pogotovo je opasno kada se u taj proces uključe ljudi bez znanja, iskustva i bilo kakvih referenci za bavljenje izuzetno osjetljivim pitanjima suočavanja s prošlošću. Svojevremeno sam poticao neke novinare-istraživače da se pozabave tokovima donatorskih sredstava i iznosima koji su odobravani nekim organizacijama, kao i stvarnim efektima i rezultatima tako dodijeljenih sredstava. Nažalost, niko se nije usudio napraviti takvu analizu, niti otvoriti javnu debatu o tom problemu.

Koliko je važno za Sarajevo izgradnja spomenika na Kazanima?

Mislim da je pogrešno izdvajati Kazane od niza drugih, ništa manje stravičnih mjesta, gdje su ubijani nevini civili ili ratni zarobljenici. Ukoliko želimo graditi kulturu sjećanja kojom čuvamo uspomenu na nevino ubijene sugrađane širom države, onda se prema svakom mjestu, bez izuzetka ili izdvajanja neke lokacije da bi od nje pravili samo simbol stradanja, moramo sistemski odnositi prema onome što nazivamo spomeničkom kulturom kao integralnim dijelom kulture sjećanja. Naprimjer, ja sam 2001. godine bio jedan od inicijatora izgradnje spomenika ubijenoj djeci Sarajeva. Gradonačelnik je u to vrijeme bio gospodin Hamamdžić koji je formirao Inicijativni odbor. Međutim, promjenom politike i vlasti u Gradu Sarajevu promijenjen je Inicijativni odbor, izabrani su ideološki podobni i promijenjena je ideja spomenika, pa se od spomenika djeci cijeloga Grada, bez obzira u kojem dijelu Sarajeva su djeca ubijena, išlo na to da se taj prostor reducira na dio pod opsadom. Time su djeca Sarajeva koja su ubijena izvan linija opsade izostavljena, a time i zaboravljena.

Možemo li reći da je spomenička kultura u BiH postala jedan od najvažnijih alata etno-nacionalističkih politika?

Uvijek je spomenička kultura bila alat ideoloških, pa tako i etno-nacionalističkih politika danas i ovdje. Posmatrano kroz historiju, ne samo na primjeru izgradnje partizanskih spomenika na ex-jugoslovenskom prostoru koji su veličali otpor fašizmu, što nije sporno, potpuno je, uz par izuzetaka, zanemareno stradanje civila, kako od Njemaca tako i njihovih kvislinških pomagača – ustaša i četnika. Danas je samo promijenjena ideološka matrica. Spomenici se podižu i gdje treba i gdje ne treba. U njihovu estetsku vrijednost da ne ulazimo. Ovdje treba upozoriti da mnogi od tih spomenika nose poruke mržnje, a svojom namjenom nemaju nikakve veze sa istinom o događajima koje bi trebali obilježiti.

Kako je moguće da 25 godina nakon rata nemamo ozbiljno obilježavanje opsade Sarajeva, Mostara…. čini mi se tek od prošle godine ozbiljno obilježavanje genocida u Srebrenici. Ko je kriv za to?

Dvadeset godina opsade Sarajeva je obilježeno poznatim performansom kojeg je kreirao Haris Pašović pod nazivom „Sarajevska crvena linija“ i to je sve što se desilo u postratnom periodu. Ni taj događaj ne bi bilo moguće organizirati da nismo ustupili podatke o broju i imenima ubijenih građana Sarajeva. Ni prije, ni poslije nije bilo događaja koji bi komemorirali žrtve Sarajeva, ali i Mostara, Goražda, Bihaća… A krivica je isključivo na onima koji drže vlast, odnosno raspolažu budžetskim novcem. Jer, teško je od ljudi skromnog obrazovanja i s manjkom empatije i ideja očekivati da posvete pažnju tako važnim događajima iz nedavne prošlosti koji su trajno obilježili stanovnike mnogih gradova.

Desničarski mediji, kao i jednim dijelom bh. dijaspora, okarakterisali su vas kao izdajnika bošnjačkog naroda i manipulatora žrtvama rata. Zbog čega su brojevi poginulih osoba utemeljeni na činjenicama najveća prepreka kreiranju nacionalističkih mitova? 

Kada nemate utemeljene činjenice, a na drugoj strani niste spremni prihvatiti ono što je do sada empirijskim istraživanjem utvrđeno, onda su oni koji su me napadali svoje neslaganje iskazivali etiketiranjem, jer sam se usudio propitivati narativ iza kojega ne stoji ništa osim izmišljenih brojeva. Bio sam potpuno svjestan da će etnonacionalisti biti zbunjeni rezultatima našeg istraživanja kojim smo potpuno razotkrili manipulativnu i mitsku prirodu njihovog narativa i da će krenuti u obračun koji ne nudi nove činjenice kojima bi naše istraživanje bilo podvrgnuto konstruktivnoj kritici. Njihov najveći problem je bio što se mi nismo upustili u igru brojevima, što nismo prihvatili politički oktroirane istine, nego smo sve napore usmjerili na utvrđivanje identiteta žrtava i što nismo diskriminirali ubijene civile i poginule vojnike na etničkoj, vjerskoj, političkoj ili nekoj drugoj identitetskoj osnovi. Iza naših brojeva stoji identitet pojedinačne žrtve. Takvim pristupom prvo smo odbranili dignitet i etiku naučno-istraživačkog rada, a na drugoj strani definitivno spriječili pokušaje da se na sudbini smrtno stradalih građana ove države grade mitovi i nastavi održavanje podjela među građanima korištenjem ratnih žrtava za dnevno političke svrhe etno-političkih i religijskih elita.

Dakle, ušli smo u petnaestu godinu od dana kada smo objavili naše podatke. Do danas niko nije, mada su neki finansirani iz budžeta, ponudio nove činjenice koje bi demantirale rezultate našega istraživanja. Prema tome, ja sam kriv što sam nešto uradio, a nisu krivi oni koji, po funkcijama i novcu koji im je obezbijeđen od poreskih obveznika, nisu uradili manje-više ništa. Sve što sam radio najprije sam objavio u „Bosanskoj knjizi mrtvih“, a prije godinu dana učinio sam i online dostupnim, tako da svaki građanin koji posjeti web adresu www.mnemos.ba može upisivanjem imena provjeriti podatke o svakoj žrtvi rata, ali i niz drugih informacija. Dakle, kako ja mogu biti manipulator kada sam sve učinio javnim i jednostavno dostupnim i provjerljivim? Možda jesam izdao bošnjačke kleronacionaliste, ali sam siguran da nisam izdao istinu i građane naše države. Uostalom, vrijeme pokazuje ko je izdajnik i manipulator. Naravno, nije bilo nimalo prijatno proći kroz pritiske i prijetnje, omalovažavanja i optužbe.

01.04.2021.

AUTOR NENAD BUNJAC: HRVATSKA KAO ZLA MAĆEHA BiH


Hrvatska kao zla maćeha BIH

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Gotovo nezamjetno u javnosti protekli tjedan je hrvatska neslužbena diplomatska inicijativa, sročena u vidu „non paper“ dokumenta, doživjela cjeloviti fijasko. Naime, sudeći po nemaštovitom, podmuklom intelektualnom potpisu koji nesumnjivo pripada premijeru Andreju Plenkoviću, u dogovoru s pet zemalja (Mađarska, Cipar, Bugarska, Grčka i Slovenija) Europskoj komisiji upućen je dokument „O stabilnosti regije“ s naglaskom na BiH kojeg je operacionalizirao ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman.

Čovjeka kojeg s razlogom nitko ne voli, ali o toj psihodinamskoj strukturi malo kasnije.

Uglavnom, nakon silne brige Hrvatske za BiH koju je svela na diplomatsku frazu, pojednostavljeno rečeno, „o stabilnoj, suverenoj državi, u kojoj dominira vladavina prava i provode se nužne gospodarske reforme“ – mislim, tko želi za susjeda državu koja je suprotiva svemu navedenom – hrvatska Vlada je efektno poentirala zagovarajući za BiH status pridružene članice EU. Pa tko je ne bi tako brižnu poželio za maćehu, ako već slijedom stvaralačkog poretka, ne može biti majka napaćenoj BiH?

Svatko razuman, a evo i zašto. Slijedeći logiku „non paper“ dokumenta, Hrvatsku najviše osim sveopćih reformi – želje tipa „sretno i berićetno ti bilo“ – jest promjena izbornog zakona do proljeća 2022. odnosno jednakopravni položaj naroda u BIH koji je po sudu Hrvatske „uznemiravajući i ugroziv“. Štono bi rekao visokopozicionirani diplomatski izvor pri EU, „hrvatska Vlada valjda misli da u EK sjede članovi izabrani po stranačkom ključu kao u Nadzornom odboru“. Sve u svemu, blasfemična politička ideja da se europskoj diplomaciji mogu prodati „muda pod bubrege“, ubrzo je dobila oblik preporučene povratnice MVP-u Grlić Radmanu u kojoj EK na čelu sa Njemačkom i Francuskom hladno poručuje da je „stabilna BiH strateški cilj EU“ i da Hrvatska, kao nasilna mentorica, ne može u ime BIH išta zahtijevati, posebice jer „BiH trenutno nije u stanju samostalno provesti predložene reforme nego isključivo uz EU monitoring“.

Boom, tras, od udarca je ispalo staklo iz brandiranih naočala MVP Grlić Radmanu, a taman je prodao priču javnosti da je „dokument dobro primljen među ministrima EU“. A Dodik, taj strašni zločesti Dodik? Pa taj nelegitimno izabrani Željko Komšić? Sve su pokušali denuncirati u hrvatskoj Vladi kako bi prikrili činjenicu o latentnom uplitanju u unutar političke poslove suverene države i regionalnog partnera. Ništa od te priče poručila im je Njemačka, u celofan brižno zamotana „višestoljetna hrvatska saveznica“, koja nas je, usput budi rečeno u proteklom razdoblju u nekoliko navrata dobro išamarala lijevom i desnom pesti, od preraspodjele cjepiva pa do uskrate podrške diplomatskim inicijativama.

No zašto je potreban Hrvatskoj „sav taj cirkus“, kako reče već spomenuti diplomatski izvor? E tu dolazimo do lika i djela ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlić Radmana.

HAPPY BIRTHDAY MR. PLENKOVIĆ

Spomenuti dugogodišnji diplomatski kadar koji je uspio politički opstati i kod Ive Sanadera, Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića iako su svi odreda sumnjali u njegov intelektualni kapacitet, jedan je od najmržih osoba u susjednoj nam BiH i sukreator je niza dvojbenih inicijativa na štetu bošnjačkog naroda. Na glasu kao tvrdolinijaš HDZ-a s prikladnim setom vrijednosti koji se ježi na sam spomen ljevice, Jugoslavije i Srba, sasvim logično je da svoj psihološki profil gradi na negiranju vlastite prošlosti. Sin visokog SKJ funkcionera i stipendista jugoslavenskog studentskog fonda, tzv. Domovinski rat proveo je u dijaspori, a kako sam voli istaknuti „u Hrvatsku se vratio na sam poziv predsjednika Franje Tuđmana koji je prepoznao njegov napor u promicanju hrvatske nezavisnosti“.

Drugim riječima, pseudointelektualni ešalon München bojne čija biografija je splet političkih mitova, samohvale i bespogovorne pokornosti stranačkim vođama ili hijerarhijski nadređenim strukturama. Anegdota koja kruži o njemu jest da je jedini čovjek koji bi mogao otpjevati rođendansku čestitku šefu i to politički preživjeti.

Nakon što je premijer Plenković uklonio Milijana Brkića Vasu s položaja „namjesnika za Herceg Bosnu“ nudeći mu imunitet na ime sporazumnog političkog razvoda, nastupio je ministar Grlić Radman trudeći se predvidjeti sve premijerove i stranačke želje po pitanju BIH. Opće mjesto hrvatske vanjske politike je status hrvatskog življa u BiH-a kao ovisne stranačke vojske i infrastrukture kojom izravno utječu na politička zbivanja u BiH i Hrvatskoj. Riječ je o 400 tisuća duša koji dobrim dijelom žive od hrvatskog državnog proračuna i pripadnosti stranačkom monolitu HDZ-a, a za sva potencijalna iskakanja brine se kler spreman ekskomunicirati svakoga tko dirne „u opstojnost hrvatskog naroda“.

A ministar pod egidom „da, gospodine predsjedniče“, pokušava održati Hrvatsku politiku neoštećenu pred EU u kontinuiranom sukobu sa službenim Sarajevom.

UŽAS I STRAVA GRAĐANSKE BIH

U kompromitirajućem „non paper“ uratku ministra Grlić Radmana uočljiv je taj politički obrazac. Pred Europskom komisijom hrvatski državni vrh glumata stabilnog partnera, pače, zaštitnika interesa država jugoistočne Europe u pristupanju euroatlantskim integracijama, dok paralelno promiče doublecross politiku u kojoj optužuje, denuncira i suflira EU „stvarno stanje i uzročnike nereda u BiH“. Pa su se tako dohvatili cipelariti predsjednika RS Milorada Dodika kojeg je u više navrata sa svim počastima primio državni vrh tretirajući ga kao ravnopravnog partnera, a zanimljivost je da predsjednik Dodik koji pati od logoreje kao Donald Trump, mirno je prešutio udarac u lice. Ako nije slučajno, onda je dogovoreno, sve s ciljem da se skrene pažnja sa protuustavnih intervencija HDZ-a u djelovanje susjedne i suverene države.

No, meta svog političkog djelovanja jest održanje i razvoj hrvatskog entiteta pod svaku cijenu, a ukoliko je još bilo zagovornika jedinstvene, građanske BiH, svi glavom ponikoše kad je Željko Komšić izabran kao hrvatski predstavnik u Predsjedništvo BiH i postao persona non grata u Hrvatskoj. Inzistiranje na promjeni izbornog zakona pod krinkom „nužnih reformi“ – kome su one nužne?- upravo je sračunato s idejom da se zatre svaka ideja građanske BIH i spriječi ponavljanje „Komšićevog poučka“.

Pa zna se tko vlada Hercegovinom.

Ipak, otužna je sudbina hrvatskog naroda u BIH koji su pretvoreni u socijalne slučajeve i političke taoce matice Hrvatske. Veličina reda od par milijardi kuna prima stranačka klika i kler, narod taj novac ne vidi, niti osjeti, a sve što mu se nudi jesu braniteljske povlastice i dokumenti kojim Bošnjaci postaju „punokrvni“ Hrvati na putu za bauštele stranih tržišta EU. Hrvatskom državnom vrhu uspio je svojevrstan presedan: ne samo da je iselio nukleus hrvatskog društva u potragu za boljim životom, nego to uspijeva učiniti i sa Hrvatima u Bosni.

Jedini način da se okonča poguban i nazadni proces nacionalističke politike jest demistificirati stvarne nakane HDZ-a. Službeno Sarajevo, na žalost šuti jer mu odgovara situacija u kojoj se Hrvati bave sami sobom na svoju štetu.

Nitko tu nije na dobitku, Bosna ponajmanje, a svi aduti su kod nje.

01.04.2021.

COVAX MEHANIZAM 'PRORADIO' U BiH

01.04.2021.

AMERIKANAC OD KOJEG STREPE KRIMINALCI I POLITIČARI U BIH : BOSNA I HERCEGOVINA DOSLOVCE UMIRE ZBOG KORUPCIJE

Korupcija u vezi s javnim nabavkama je poput kuge koja uništava Bosnu i Hercegovinu, kaže Eric Larson iz Američke ambasade u BiH, savjetnik za borbu protiv korupcije u Uredu za borbu protiv korupcije u Kantonu Sarajevo, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE).

“I ovdje nije riječ samo o ljudima koji možda dobivaju poslove koje ne zaslužuju, korupcija je egzistencijalna kriza za BiH. Zemlja doslovce umire zbog korupcije, ljudi odlaze, jer misle da ne mogu dobiti poslove bez nekih veza”, dodaje Larson.

Za Larsona je problem korupcije u BiH „ogroman“ u zdravstvenom sektoru.

“Posebno u vrijeme COVID-19 pandemije, kad se radi bukvalno o ljudskim životima. I zato smo ponosni što SAD pomaže Kantonu Sarajevu u borbi protiv korupcije, tako što smo formirali jednu antikoruptivnu radnu grupu koja će baviti zdravstvenim sektorom. Moramo biti svjesni koliko je to važno, ovo nije obična korupcija, ovdje je riječ bukvalno o životima ljudi”, kaže Larson.

Eric Larson je ranije bio angažiran u Bosni i Hercegovini, gdje je radio kao međunarodni tužitelj u Specijalnom odjeljenju za ratne zločine i Specijalnom odjeljenju za organizirani kriminal i korupciju Tužiteljstva BiH.

Larson je bio angažiran u Ujedinjenim nacijama, kao stalni istraživač Kancelarije za usluge internog nadzora u Republici Kongo i kao stručnjak za prevenciju zločina UNODC u Austriji.

Na Kosovu je radio kao tužitelj EULEX-a, te je bio tužitelj u predmetu Nasera Keljmendija, kojeg je Osnovni sud u Prištini 1. februara proglasio krivim za neovlašteno posjedovanje narkotika u cilju njegove distribucije i osudio ga na šest godina zatvora, dok je po ostalih osam tačaka optužnice oslobođen, uključujući ubistvo Ramiza Delalića iz BiH.

Larson je također bio pravni savjetnik u Ambasadi SAD-a u Crnoj Gori.

RSE: Gospodine Larson, Zapadni Balkan u godišnjem indeksu korupcije (2020) Transparency International je među lošijima i sve zemlje, osim Albanije, su nazadovale kad je riječ o korupciji i svijesti građana o korupciji. Je li teško pitanje – zašto je to tako?

Larson: Zapravo, ja ne mislim da je to teško pitanje. Korupcija postoji svugdje, uključujući i moju zemlju, ali ovdje je posebno loša situacija iz jednog jednostavnog razloga – lažne patriote koriste etnonacionalizam da odvrate pažnju javnosti od vlastite korupcije koju čine. Kompleksna politička situacija konkretno u Bosni i Hercegovini, čini sve još gorim. To vodi nedostatku institucionalnih kapaciteta da problemu pristupaju strateški, koristeći integrirani pristup. Ali, lažni patriotizam je glavni problem. U BiH sam dolazio već 20 godina i još nikad nisam upoznao nijednog političara nacionalistu, ali sam upoznao mnogo korumpiranih političara koji se pretvaraju da su nacionalisti kako bi skrenuli pažnju s korupcije.

RSE: Kažete da je lažni patriotizam dio problema korupcije? Kako objašnjavate da su ljudi i dalje pod uticajem priče lažnog patriotizma?

Larson: Apsolutno, zato je tako loše ovdje. Ovi lažni etnonacionalisti koriste lažni patriotizam da skrenu pažnju s korupcije, do je taj dodatni element ovdje. Očito je, BiH ima tragičnu povijest što čini lakšim da ljudi vjeruju u tu priču. To je dio razloga. Ali, ja sam optimista. Mislim da su ljudi umorni od iste lažne priče. I počinju se buditi.

RSE: Korupcija je u zemljama regije toliko prisutna da nekad građani nisu ni svjesni ozbiljnosti koruptivnih djela koja i sami čine, kako iskorijeniti mito i korupciju, na, uvjetno rečeno, nižim granama, recimo u zdravstvu ili lokalnoj javnoj upravi?

Larson: To je dobro pitanje. Ja bih to nazvao suočavanjem s „retail“ nivoom korupcije. I to je jednako važno kao i rješavanje korupcije na „visokom nivou“. To je ono što građani vide svakodnevno. To je ono što „moralizira“ stanovništvo. S razlogom je recimo Ukrajina borbu protiv korupcije započela sa saobraćajnom policijom. S razlogom je Hrvatska borbu započela sa zdravstvenim sektorom.

Ljudi su ovdje često naviknuti na to, građani BiH često podmićuju da to nije ni traženo od njih. Stvar na koju smo ponosni kao Vlada SAD-e jeste kampanja u Ministarstvu unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo. U drugoj fazi kampanje ohrabrujemo građane da ne budu dio ove korupcije. Da ne budu osoba koja će ponuditi mito. Dakle, građani moraju prestati biti dio ovih koruptivnih radnji, kao i zvaničnici, koji moraju prestati djelovati na način da traže mito, posebno na ovom nivou.

Afere i hapšenja tokom pandemije u BiH

RSE: Kad govorimo o BiH, prošle godine desile su se dvije velike koruptivne afere – za jednu, koja se odnosi na nabavku respiratora, traje sudski proces, a za drugu političku aferu „Asim“ nije bilo mnogo reakcija, osim onih u prvim danima. Naravno, ako se ne ide u sferu nagađanja i dešavanja u SDA koja su potom uslijedila, pa i rezultat izbora.

Koliko je važan krivični postupak za aferu “Respiratori” i mislite li da je opravdano tražiti od optuženih funkcionera ostavke, odnosno zabranu rada na pozicijama do prvostupanjske presude?

Larson: Obično ne komentiram pojedinačne slučajeve, ali želim odgovoriti na pitanje. Kao bivši državni tužitelj ovdje u BiH, mogu kazati da je uopćeno sasvim uobičajena praksa da tužitelj traži suspenziju s položaja moći ako postoji rizik da bi na tom položaju mogao utjecati na tok krivičnog postupka. Dakle, tu nema ništa kontroverzno.

Naravno, sud je taj koji odlučuje ima li dovoljno osnova da se takva mjera i donese.

Također generalno, mogu kazati, korupcija u zdravstvenom sektoru je ogroman, ogroman problem u BiH. Posebno u vrijeme COVID-19 pandemije, kad se radi bukvalno o ljudskim životima. I zato smo ponosni što SAD pomaže Kantonu Sarajevu u borbi protiv korupcije, tako što smo formirali jednu antikoruptivnu radnu grupu koja će baviti zdravstvenim sektorom.

Moramo biti svjesni koliko je to važno, ovo nije obična korupcija, ovdje je riječ bukvalno o životima ljudi.

 

RSE: Da, moje pitanje je više bilo usmjereno na to je li bilo opravdano očekivati bilo kada u BiH da neki zvaničnik, politički lider odstupi sa svoje pozicije u činu moralne ostavke. To je nešto što viđamo u drugim zemalja, međutim u BiH, čini se, nikad niko ne daje ostavku nakon što bude optužen za nešto. Naravno, ovdje ne prejudiciramo ničiju krivicu dok to ne utvrdi sud.

Larson: Ne mogu to komentirati kroz ovaj slučaj, konkretno. Ali reći ću da, ako neko ne može da obavlja svoje dužnosti, onda takve osobe očito ne mogu ispunjavati svoje dužnosti. I trebali bi razmisliti o ostavci. Ali opet kažem, ovdje govorim uopćeno.

RSE: Ono što se moglo čuti u BiH kad je riječ o nabavi vakcina ovih dana jeste i opravdanje da su se mnogi plašili da nabavljaju vakcine ili daju dozvole veledrogerijama da ih nabavljaju zbog afere “Respiratori”.

Ovo su govorili i pojedini funkcioneri, zvaničnici, da postoji strah zbog procesuiranja optuženih koji su nabavljali respiratore. Stječe se dojam da je vakcine jedino moguće nabaviti uz neke afere ili da bi bile već nabavljene da nije pokrenut krivični postupak u slučaju Novalić i dr.?

Larson: Opet ću govoriti uopćeno, ali ću vrlo jasno kazati ovo, bilo koja tvrdnja da borba protiv korupcije čini vladu manje učinkovitom je najiskrenije šokantna. I potpuno neutemeljena. Procesuiranje korupcije povećava efikasnost vlade, čini da stvari funkcioniraju bolje. Bilo ko ko iznosi takve argumente, doslovce priznaje da ne zna raditi svoj posao u skladu sa zakonom. Takvi argumenti za mene su šokantni.

Kako sam rekao ranije, korupcija u vezi s javnim nabavkama je poput kuge koja uništava BiH. I ovdje nije riječ samo o ljudima koji možda dobivaju poslove koje ne zaslužuju, korupcija je egzistencijalna kriza za BiH. Zemlja doslovce umire zbog korupcije, ljudi odlaze, jer misle da ne mogu dobiti poslove bez nekih veza. Drugi dio tog problema jeste to što nekvalificirani ljudi na javnim pozicijama vode do loših javnih usluga. Kao primjer, neki komentiraju da je problem u nabavi COVID-19 vakcina u BiH direktna posljedica fenomena nekvalificiranih zvaničnika.

RSE: Kad je riječ o javnim službenicima, u prošloj godini, nekoliko mjeseci po vašem dolasku na rad u BiH, uhapšeni su policajci MUP-a KS-a, njih 16, kako je navedeno zbog zloupotrebe položaja i korupcije. Koliko su Vam poznata krivična djela koja im se stavljaju na teret? Kako generalno komentirate nisku svijest javnih službenika kad je riječ o prijavljivanju korupcije?

Larson: Kao bivši policijski službenik mogu kazati da svi policijski službenici zaslužuju pristojne plaće i da oni igraju ključnu ulogu i u borbi protiv korupcije. U praktičnom smislu, niske plaće mogu biti faktor rizika. Međutim, bilo kakav argument da je opravdano da bilo policajac tokom obavljanja svog posla traži ili očekuje mito od građana je iskreno – uvredljiva.

Policija provodi zakon. Nemam suosjećanja za korumpirane policajce koji krše zakone kako bi priskrbili korist. Kao i saobraćajni policajci, i osobe na visokim političkim pozicijama jednako trebaju biti procesuirani ako su sudjelovali u koruptivnim radnjama. Političko patroniziranje i korupcija moraju biti eliminirani kad je riječ o zapošljavanju policijskih službenika, kako bismo bili sigurni da imamo najbolje policijske službenike.

Većina policajaca su dobri ljudi u opasnoj sredini. Povremeno, pojave se osobe koje nisu takve. Zato ovdje želim naglasiti koliko je važno da postoje transparentne procedure pri zapošljavanju policijskih službenika. Ovdje moram pomenuti kao dobar primjer ono što radi MUP Zeničko-dobojskog kantona, na čelu s komesarom Semirom Šutom. Njegove metode trebale bi biti usvojene u cijeloj BiH.

Jesu li prijavitelji korupcije zaštićeni?

RSE: Kad je riječ o prijavljivanju korupcije, BiH ima slabe mehanizme zaštite prijavitelja i jako je teško dobiti status zviždača i zaštitu koju taj status treba nositi. Prošle godine je bilo dosta riječi o slučaju službenika Uprave za indirektno oporezivanje BiH koji je dobio otkaz zbog prijavljivanja korupcije. Što bi konkretno trebalo da radi Agencija za borbu protiv korupcije, kad je o ovom riječ?

Larson: Mehanizam zaštite zviždača u BiH je „pokvaren“, jednostavno ne radi. Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK) mora dramatično pojačati napore. Teško mi je i povjerovati da je samo jedna osoba dobila status zviždača u cijeloj zemlji ikada prema odluci APIK-a. Procedure zaštite zviždača moraju biti ojačane na svim nivoima, od općina, kantona, pa do državnog nivoa. Iako ne komentiram pojedinačne slučajeve, reći ću ovo, mora biti posljedica za zvaničnike koji krše procedure za status zviždača. Bilo koji zvaničnik koji radi na tome da kazni zviždača koji je prijavio korupciju je očito počinio zločin i zbog toga bi trebao biti procesuiran.

‘Kažnjavanje’ prijavitelja korupcije u BiH

RSE: Koje su dosad bile vaše aktivnosti u Uredu za borbu protiv korupcije u Kantonu Sarajevo?

Larson: Naravno. Ono što moram naglasiti da ja ne radim samo u Uredu u Sarajevu. Upravo smo potpisali protokole o suradnji sa Zeničko-dobojskim kantonom, uspostavili smo ured i tamo. Razgovaramo i s Vladom u Tuzli. Ali, da se vratim Vašem pitanju, cijeli tim Ambasade SAD-a je jako posvećen antikorupciji.

Ambasador Eric Nelson je to prepoznao kao ključan problem ovdje u BiH. Moj program je usmjeren na stratešku i sistematsku podršku domaćim institucijama kad je riječ o borbi protiv korupcije. Radimo na tome da to bude jedan integrirani pristup, da zajedno rade svi nivoi, sve agencije. Posebno sam usmjeren na administrativne procedure kao vid borbe protiv korupcije, pored krivičnih postupaka.

Bit ću jasan, ako neko radi protuzakonito, otpustite ga, otkažite sumnjive ugovore.

Kazat ću vam konkretno. U Kantonu Sarajevo deseci ilegalno zaposlenih pojedinaca u institucije su već bili sklonjeni s pozicija. Više od stotinu građevinskih dozvola je već poništeno, sve je to učinjeno bez krivičnog postupka. To je jako važan alat koji se ne koristi često.

Drugi segment je međunarodna i regionalna suradnja, ali i rad na bazama podataka koja bi povezala sve urede za borbu protiv korupcije. Radimo i na educiranju i obuci ljudi koji rade u uredima za borbu protiv korupcije, ali najvažnije je da želimo uvezati više nivoa i agencija koji bi radili zajedno.

“Balkan je kompliciran region”

RSE: Kakav je bio odgovor ljudi s kojima ste dosad radili u BiH?

Larson: Bilo je različitih, neki su htjeli surađivati, neki nisu.

RSE: Ovi koji nisu htjeli surađivati, znači li to nešto?

Larson: Znate kako, ja sam tu i tu ću ostati. Nećete me se tako lako riješiti. Nastavit ću raditi i s onima koji se opiru iako je očito da neki imaju problem s agendom koju mi imamo.

RSE: Dobro ste upoznati sa situacijom u regiji, s obzirom na to da ste ranije radili i na Kosovu i Crnoj Gori. Tamo ste radili na važnim slučajevima, između ostalog, i kao tužitelj. Hoće li Vam iskustva iz ovih zemalja biti od koristi u BiH, iako niste u BiH prvi put, radili ste kao tužitelj i ovdje?

Larson: Iskustvo je svakako dobro. BiH je komplicirana zemlja, Balkan je kompliciran region. Proveo sam dosta godina i na Kosovu i u BiH kao tužitelj. Spreman sam za rad.

RSE: Kako gledate na kritike spram bh. pravosuđa?

Larson: Kritika je opravdana. Najveći problem pravosudnog sistema je što ne uspijeva učinkovito i pravovremeno rješavati slučajeve, na svim nivoima. Slučajevi se „razvlače“ godinama, bez ikakvog konkretnog rezultata. Mi kažemo – odgođena pravda je nezadovoljena pravda. Ova odgađanja daju priliku da procesi budu kompromitirani, to je slučaj svugdje, posebno u BiH.

Sudovi mogu biti učinkoviti i raditi brzo, kad hoće. Bilo je i takvih primjera kad se za nekoliko mjeseci riješe važni slučajevi. Rekao bih da s obzirom na to koliko je problem korupcije opasan, svi bi slučajevi trebali da se rješavaju bez tolerancije prema odgađanju.

Meliha Kešmer (RSE)

01.04.2021.

AMBASADA SAD PISALA PREDSJEDAVAJUĆEM VIJEĆA MINISTARA BIH : OVO SU KONTAKTI PROIZVOĐAČA VAKCINA. JAVITE IM SE ŠTO PRIJE !












Zoran Tegeltija, predsjedavajući Vijeća ministara BiH dobio je pismo iz Ambasade SAD u BiH u kojem ga obavještavaju da SAD i njihov privatni sektor i dalje imaju vodeću ulogu u svijetu što se tiče inovacija i sposobnosti brzog reagovanja na krizu.

 “Američka kompanija Johnson & Johnson, Moderna i Pfizer proizvode vakcine protiv covida u rekordnim količinama i primaju narudžbe iz cijelog svijeta. U ovom dopisu vam dostavljamo kontakt informacije za svakog proizvođača pojedinačno, te apelujem na vas da ih što prije kontaktirate da biste ubrzali nabavku vakcina”, navodi se u pismu.

U pismu Tegeltiju obavještavaju da su ove kompanije svjetski lideri i imaju iskustvo u radu sa nacionalnim vladama, ali da možda nisu upoznati sa složenom političkom strukturom BiH.

 “Zato bi im moglo biti od koristi kada biste im objasnili da BiH ima složenu administrativnu strukturu u kojoj kompetencije za pitanja zdravstva i nabavke pripadaju različitim nivoima vlasti, uključujući i kantone. Važno im je naglastiti da ni jedan pojedinačni organ u BiH nije jedini kontakt kada se radi o nabavci vakcina. Također, treba da im objasnite da pored angažovanja državnog nivoa kroz mehanizam COVAX, vlade i javne institucije u entitetima Federacija BiH i Republika Srpska, te distrikt Brčko, također imaju ovlasti za nabavku vakcina, jer većina kompetencija za nabavku, zdravstvo i zaštitu građana od zarazni bolesti pripada ovim nivoima vlasti”, navedeno je u pismu.

U pismo stoji da Sjedinjene Države žele naglasiti koliko je važno da svi nivoi vlasti u BiH rade zajedno na prevazilaženju prepreka nabavci vakcina.

“Covid-19 ne zaustavlja se na unutrašnjim linijama razgraničenja, niti bi one trebalo da su prepreka saradnji za nabavku vakcina”, piše u pismu koje je Tegeltiji upućeno iz Ambasade SAD u BiH.

(Kliker.info-NN)

01.04.2021.

IZVJEŠTAJ STATE DEPARTMENTA O LJUDSKIM PRAVIMA U BIH : MALO JAVNIH ZAHTJEVA ZA KAZNENIM PROGONOM KORUMPIRANIH DUŽNOSNIKA

State Department je objavio izvještaj o ljudskim pravima u svijetu u 2020. godini, uključujući i BiH. Izvještaj govori o pravosuđu, korupciji, građanskim slobodama, slobodi učešća u političkim procesima, diskriminaciji, nasilju…

Proizvoljno oduzimanje života i ostala nezakonita ili politički motivirana ubistva

Nije bilo izvještaja da su vlada ili njeni agenti počinili samovoljna ili nezakonita ubistva.

Nekažnjavanje za neke zločine počinjene tokom sukoba 1992-1995 i dalje je predstavljalo problem, posebno za one koji su odgovorni za približno 8.000 osoba ubijenih u genocidu u Srebrenici i za približno 8.000 drugih osoba koje su nestale i za koje se pretpostavlja da su ubijene tokom sukoba. Nadležni su uspjele procesuirati samo mali dio od preko 20.000 slučajeva seksualnog nasilja za koje se tvrdi da su se dogodili tokom sukoba.

Tokom godine, vlasti nisu postigle dovoljan napredak u procesuiranju ratnih zločina zbog nedostatka strateškog okvira i dugotrajnih organizacionih i finansijskih problema.

Sudnica
Sudnica

Odbijanje pravičnog javnog suđenja

Političke stranke i figure organiziranog kriminala ponekad su utjecale na pravosuđe i na državnom i na entitetskom nivou u politički osjetljivim slučajevima, posebno onim koji se odnose na korupciju. Vlasti ponekad nisu uspjele izvršiti sudske odluke.

Poštivanje građanskih sloboda

Sloboda izražavanja uključujući i medije

Državni zakoni predviđaju visoku razinu slobode izražavanja, ali neredovita i, u nekim slučajevima, pogrešna provedba i primjena zakona ozbiljno su potkopale slobode medija. Zakon zabranjuje izražavanje koje izaziva rasnu, etničku ili drugu vrstu netrpeljivosti, uključujući “govor mržnje”, ali vlasti nisu provodile ta ograničenja.

Podaci linije za pomoć slobodnim medijima ukazuju na to da sudovi i dalje nisu uspjeli razlikovati različite medijske žanrove (posebno vijesti i komentare), dok su dugotrajni sudski postupci i pravne i financijske bitke financijski iscrpljivali novinare i redakcije.

Neovisni su mediji bili aktivni i iznosili su široka mišljenja, ali ponekad je to rezultiralo pritiskom ili prijetnjama novinarima. Dužnosnici suočeni s kritikama nastavili su praksu nazivanja novinara izdajnicima ili ih etiketirati kao članove oporbenih političkih stranaka kako bi ih diskreditirali.

Nastavio se politički i financijski pritisak na medijske kuće. Negativni ekonomski učinci pandemije nagrizili su financijsku stabilnost medija širom zemlje, čineći ih ranjivijima na vanjski pritisak.

Napadi na profesionalni integritet novinara i slobodu medija nastavili su se tijekom cijele godine. U nekoliko su navrata javni službenici ometali rad novinara. To je razdoblje obilježeno je pokušajima ograničavanja pristupa informacijama vezanim uz pandemiju.

Više političkih stranaka i institucije na entitetskoj razini pokušale su utjecati na uređivačku politiku i medijske sadržaje pravnim i financijskim mjerama. Kao rezultat toga, neki su mediji prakticirali autocenzuru.

Akademske slobode

Kantoni Tuzla i Sarajevo imaju zakone koji bi mogli ograničiti neovisnost i akademsku slobodu sveučilišta u njihovoj nadležnosti, dopuštajući izabranim općinskim vlastima da po svom nahođenju angažiraju i otpuštaju sveučilišno osoblje, uključujući akademike.

Osam javnih sveučilišta u zemlji i dalje su odvojena po etničkim linijama, uključujući njihove nastavne planove i programe, i relevantne školske aktivnosti. Profesori su navodno povremeno koristili predrasude na svojim predavanjima, dok je odabir udžbenika i školskog materijala pojačavao diskriminaciju i predrasude.

Sloboda mirnog okupljanja

Članovi neformalnih grupa građana "Pravda za Davida" održali su protest ispred Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci, tražeći da Tužilaštvo BiH preuzme slučaj Davida Dragičevića, mart 2021.
Članovi neformalnih grupa građana “Pravda za Davida” održali su protest ispred Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci, tražeći da Tužilaštvo BiH preuzme slučaj Davida Dragičevića, mart 2021.

Zakon predviđa slobodu mirnog okupljanja i vlada je to pravo općenito poštivala. Međutim, 12. svibnja policija RS prekinula je neformalno okupljanje i razgovor oko 10 članova neformalne skupine Pravda za Davida u centru grada Banja Luka, upozoravajući sudionike da njihovo javno okupljanje nije najavljeno policiji. Vođu grupe Ozrena Perduva policija je istog dana pozvala na saslušanje, gdje mu je rečeno da se sva slična okupljanja u budućnosti, čak i ako budu spontana, neće tolerirati. Pokret Pravda za Davida izvijestio je da je u sudskom sustavu RS-a bilo oko 60 aktivnih sudskih postupaka protiv njihovihpristaša. U dodatnih 30 slučajeva sud je odbacio sve optužbe.

Pokret Pravda za Davida pojavio se kao odgovor na ubojstvo 21-godišnjeg Davida Dragičevića 2018. godine, koje od rujna nije bilo riješeno. Dragičevićeva obitelj mobilizirala je tisuće građana podržavajući njihovu potragu za činjenicama ubojstva i zahtjevom za pravdom. Vlada RS opravdala je svoju odluku o zabrani svih javnih okupljanja skupine, uključujući prosvjede, tvrdeći da pokret tijekom prethodnih skupova nije u potpunosti poštovao zakon. Neki novinari i prosvjednici tvrdili su da je policija tijekom uhićenja primjenjivala pretjeranu silu na prosvjednike i izrađivala fotografije koje su izgleda potkrijepile njihove tvrdnje.

Lezbijske, homoseksualne, biseksualne, transrodne i interseksualne (LGBTI) zajednice planirale su organizirati drugi marš ponosa 23. kolovoza u Sarajevu. Zbog pandemije COVID-19, organizatori su odlučili ne održavati stvarni marš i premjestili su događaj na mrežu. Međutim, čak i prije premještanja događaja na mrežu, organizatori su se suočili s mnogim birokratskim preprekama, jer je Ministarstvo prometa Kantona Sarajevo odbilo njihov zahtjev za promjenom rute marša, navodeći navodne financijske gubitke za kompanije javnog prijevoza, bez obzira što će marš biti u nedjelju, kada je korištenje javnog prijevoza znatno manje. Kantonalno Ministarstvo unutarnjih poslova također je zatražilo od organizatora da plate prekomjerne sigurnosne mjere, uključujući prisutnost dva vozila hitne pomoći, dva vatrogasna vozila i betonske barijere na devet lokacija duž marš rute. Sličnih sigurnosnih zahtjeva redovito se odricalo za druge velike događaje koji nisu LGBTI.

Postoji 10 zakona koji reguliraju pravo na slobodno okupljanje u različitim dijelovima zemlje, a svi su općenito ocijenjeni pretjerano restriktivnima. Primjeri uključuju zabranu javnog okupljanja pred brojnim javnim institucijama u RS-u, dok neki kantonalni zakoni u Federaciji (npr. U Srednjobosanskom kantonu) propisuju kaznenu odgovornost za neispunjavanje administrativnih postupaka za održavanje mirnog okupljanja.

Sloboda kretanja

Iako zakon o azilu predviđa slobodu kretanja tražitelja azila, vlasti Unsko-sanskog kantona uvele su ograničenja bez odgovarajuće pravne osnove. To je rezultiralo time da su tražitelji azila – uključujući neke koji su bili uredno registrirani – prisilno udaljeni iz javnog prijevoza na ulazu na teritoriju kantona i spriječeni da koriste autobuse i taksije unutar kantona. Skupine tražitelja azila i migranata redovito su protiv volje odaljavane iz Bihaća na mjesto udaljeno nekoliko kilometara, gdje im je ograničeno kretanje. Samo mjesto nudilo je vrlo loše humanitarne i sigurnosne uvjete. Partner za pravnu pomoć Ureda Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice (UNHCR) pravno je osporio ograničenja.

Zbog pandemije COVID-19, Vijeće ministara je 16. aprila  donijelo odluku kojom se ograničava kretanje migranata bez dokumenata koji nisu imali valjane identifikacijske dokumente. Odlukom je zabranjeno kretanje i smještaj migranata izvan migrantskih centara, uključujući migrante koji su izjavili da namjeravaju podnijeti zahtjeve za azil i koji su posjedovali valjane dokaze o izraženoj namjeri da podnesu zahtjev za azil, kao i one koji su već zatražili azil. Neke su nevladine organizacije osporile odluku, objašnjavajući da je zakonski neutemeljena i krši osnovna ljudska prava migranata. Ova je praksa ukinuta krajem blokade u svibnju, iako nije objavljena formalna odluka o tome.

Sloboda učešća u političkom procesu

Izbori i političko učešće: Parlament BiH usvojio je 8. jula izmjene i dopune izbornog zakona kojima se gradu Mostar otvorio put za prve lokalne izbore u nakon 12 godina, čime se BiH uskladila s odlukom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Baralija protiv BiH. Postignuće je rezultat političkog sporazuma između stranaka SDA i HDZ zaključenog 17. juna. U skladu s tim održani su gradski izbori u Mostaru. Promatrači civilnog društva i međunarodne zajednice proces su uglavnom okarakterizirali kao slobodan i pošten. Središnja izborna komisija naredila je ponovno brojanje glasačkih listića na otprilike polovini biračkih mjesta u Mostaru, pojašnjavajući da je prebrojavanje uglavnom uzrokovano lošom obukom birača, a ne sistemskom prevarom, iako je jedna od političkih stranaka podnijela prijavu za prevaru kantonalnom tužilaštvu, što je bilo pod istragom na kraju izvještajnog perioda.

Lokalni izbori u Mostaru, decembar 2020.
Lokalni izbori u Mostaru, decembar 2020.

Političke stranke i političko učešće: Neki lideri manjih političkih stranaka žalili su se da su veće stranke imale virtualni monopol nad ministarstvima, javnim službama i medijima, gdje je članstvo u dominantnoj stranci bio preduvjet za napredak.

Učešće žena i manjinskih grupa: Iako zakon zahtijeva da najmanje 40 posto kandidata političke stranke budu žene, žene su imale samo 24 posto zastupničkih mjesta u Parlamentu BiH, što je porast za 19 posto u odnosu na 2019. U Parlamentu FBiH žene su imale 24 posto mjesta, isto kao i 2019. godine, dok su Narodnoj skupštini RS imale 20 posto, što je blagi pad u odnosu na 2019.

Zakon predviđa da Srbi, Hrvati i Bošnjaci kao i „ostali“, moraju biti adekvatno zastupljeni na svim nivoima vlasti. Vlada to nije poštovala.

Korupcija i nedostatak transparentnosti vlade

Zakon predviđa kazne za korupciju od strane dužnosnika, ali vlada nije učinkovito provodila zakon niti je javnu korupciju tretirala kao ozbiljan problem. Sudovi nisu obrađivali slučajeve korupcije na visokoj razini, a u većini pravomoćnih slučajeva izricane su uvjetne kazne. Dužnosnici su se često nekažnjeno bavili korupcijom, a korupcija je i dalje prevladavala u mnogim političkim i ekonomskim institucijama. Korupcija je bila posebno raširena u zdravstvu i obrazovanju, procesima javne nabave, lokalnoj upravi i postupcima zapošljavanja u javnoj upravi.

Vlada ima mehanizme za istraživanje i kažnjavanje zloupotrebe i korupcije, ali politički pritisak često je sprječavao primjenu tih mehanizama. Promatrači su policijsku nekažnjivost smatrali raširenom, a kontinuirano se izvještava o korupciji u državnim i entitetskim službama sigurnosti.

Korupcija: Iako je javnost korupciju smatrala endemskom u javnoj sferi, bilo je malo javnih zahtjeva za kaznenim progonom korumpiranih dužnosnika. Mnoštvo državnih, entitetskih, kantonalnih i općinskih uprava, svaka s ovlašću uspostavljanja zakona i propisa koji utječu na poslovanje, stvorilo je sustav koji nije imao transparentnost i pružao je mogućnosti za korupciju. Struktura vlade na više razina pružila je korumpiranim dužnosnicima široke mogućnosti da traže „naknade za usluge“, posebno u institucijama lokalne uprave.

Analitičari su smatrali da je pravni okvir za sprečavanje korupcije zadovoljavajući na gotovo svim razinama vlasti, a odsutnost procesa protiv visokih dužnosnika pripisali su nedostatku političke volje. Mnoge institucije na državnoj razini zadužene za borbu protiv korupcije, poput Agencije za prevenciju i borbu protiv korupcije, imale su ograničena ovlaštenja i financijskih sredstava.

Bilo je naznaka da je pravosuđe pod političkim utjecajem, a Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće bilo je u središtu korupcijskih skandala, uključujući navode da je predsjednik vijeća primio mito u zamjenu za miješanje u slučaj. Odgovornost sudaca i tužitelja bila je niska, a imenovanja se često nisu temeljila na zaslugama. Progoni su se također smatrali generalno neučinkovitima i podložni političkim manipulacijama, što je često rezultiralo uvjetnim osudama ili zatvorskim kaznama ispod obaveznih minimalnih kazni.

Prema profesorima i studentima, korupcija se nastavila na svim razinama sustava visokog obrazovanja. Profesori na brojnim sveučilištima izvijestili su da je primanje mita uobičajeno te da su imali pritisak od kolega i pretpostavljenih da daju više ocjene studentima s obiteljskim ili političkim vezama. Bilo je vjerodostojnih optužbi za korupciju u javnoj nabavi, javnom zapošljavanju i zdravstvenim uslugama.

Stav vlade prema međunarodnoj i nevladinoj istrazi navodnih zloupotreba ljudskih prava

Vladini službenici i u Federaciji i u RS-u pokušavali su povremeno ograničiti aktivnosti NVO-a. Promatrači su primijetili da su neki predstavnici civilnog društva koji rade na vrlo osjetljivim pitanjima poput zločina povezanih s sukobima i borbe protiv korupcije bili izloženi prijetnjama i verbalnim napadima. Nekoliko nevladinih organizacija u RS-u izvijestilo je da su lokalne vlasti vršile pritisak na njih dok su bile podvrgnute dugotrajnim poreskim inspekcijama, koje su ponekad trajale i do šest mjeseci.

Diskriminacija, društvena zloupotreba i trgovina ljudima

Žene

Silovanje i nasilje u porodici: Neuspjeh policije da silovanje supružnika tretira kao ozbiljno krivično djelo spriječilo je efikasno sprovođenje zakona. Žene žrtve silovanja nisu imale redovan pristup besplatnoj socijalnoj podršci ili pomoći i nastavile su se suočavati s predrasudama i diskriminacijom u svojim zajednicama i od predstavnika javnih institucija.

NVO su izvijestile da su vlasti često vraćale počinitelje u njihove porodične domove manje od 24 sata nakon nasilnog događaja, često navodno zbog zabrinutosti gdje će počinilac živjeti.

Tokom pandemije COVID-19, posebno tokom zatvaranja u aprilu, nevladine organizacije prijavile su povećan broj slučajeva nasilja u porodici.

Djeca

Obrazovanje: Djeca s poteškoćama u razvoju uopće nisu bila uključena u obrazovni proces i u potpunosti su ovisila o svojim roditeljima ili nevladinim organizacijama za obrazovanje. I Federacija i RS imale su strategije za poboljšanje prava osoba s invaliditetom koje su uključivale i djecu.

Više od 50 škola u cijeloj Federaciji i dalje je odvojeno po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Tamo gdje su se učenici, roditelji i nastavnici odlučili oduprijeti segregaciji, često su ih susretale politička ravnodušnost i ponekad zastrašivanje, što je naštetilo kvalitetu obrazovanja djece.

Sedmu godinu zaredom roditelji bošnjačke djece u povratničkim zajednicama širom RS nastavili su bojkot javnih škola u korist slanja svoje djece u alternativno školovanje koje je finansiralo i organiziralo Federalno ministarstvo obrazovanja uz podršku vlada Sarajeva i Zenice.

U Federaciji su srpskim učenicima uskraćena jezička prava predviđena ustavom Federacije, posebno u osnovnoj školi Glamoč u Kantonu 10, gdje su vlasti spriječile upotrebu srpskog jezika i udžbenika, uprkos značajnom broju učenika povratnika Srba.

Zlostavljanje djece: Porodično nasilje nad djecom bilo je problem. Iako relevantne institucije prikupljaju rasute podatke, ne postoji jedinstveni sistem prikupljanja podataka. Policija je istraživala i procesuirala pojedinačne slučajeve zlostavljanja djece. Prijavljen je samo mali broj slučajeva nasilja nad djecom i, kao posljedica toga, samo je nekoliko slučajeva izvedeno pred sudove. U mnogim slučajevima djeca su bila indirektne žrtve porodičnog nasilja.

Dijete, rani i prisilni brak: Aktivisti za prava djece i borbe protiv trgovine primijetili su da tužitelji nisu htjeli istražiti i procesuirati prisilne brakove koji uključuju romske maloljetnike, pripisujući to romskom običaju.

Manjine

Uznemiravanje i diskriminacija pripadnika manjina nastavili su se u cijeloj zemlji, mada ne tako često kao prethodnih godina.

Djela nasilja, kriminalizacije i ostalih zloupotreba na osnovu seksulane orijentacije i spolnog identiteta

Govor mržnje, diskriminacija i nasilje nad LGBTI osobama bili su široko rasprostranjeni. U svom Rozom izvještaju za 2020. godinu, SOC je izvijestio da je svaka treća LGBTI osoba u zemlji doživjela neku vrstu diskriminacije.

Radnička prava

Prema neformalnim procjenama, otprilike 40 posto radne snage bilo je neprijavljeno i radilo je u neformalnoj ekonomiji.

Nedostatak radničkih prava bio je izraženiji u privatnom sektoru, uglavnom zbog slabijih sindikata u privatnom sektoru i široke i izražene slabosti vladavine zakona.

(Kliker.info-Glas Amerike)

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 04/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
89213974

Powered by Blogger.ba