Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

28.02.2021.

ŽELJKO KOMŠIĆ: ZVANIČNI ZAGREB ČINI SVE DA IZGUBI PRIJATELJE U SARAJEVU!

Željko Komšić : Zvanični Zagreb čini sve da da izgubi prijatelje u Sarajevu!


Hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić reagirao je večeras na skandalozne izjave ministra vanjskih i europskih poslova Hrvatske Gordana Grlić Radmana o Bosni i Hercegovini, odnosno paternalističke nastupe i otvorena miješanja u unutrašnja pitanja naše zemlje.

“Zvanični Zagreb, kroz izjave raznih funkcionera kao što je i ova izjava ministra Grlića Radmana, čini sve da izgubi prijatelje u Sarajevu! Koliko je to pametan potez Zagreba, pokazat će vrijeme! Ali, kao što je to bilo jasno i u periodu od ‘92. do ‘95. jasno je i sada – svaki pokušaj susjeda da kroje Bosnu i Hercegovinu po svojoj mjeri, završavao je kao UZP-om, sa visokim zatvorskim kaznama”, izjavio je Komšić za Radiosarajevo.ba.

Podsjetimo, ministar vanjskih i europskih poslova Hrvatske Gordan Grlić Radman zaprijetio je u intervjuu u povodu početka rada Večernjakove televizije u Bosni i Hercegovini da “Hrvatska neće dopustiti da itko nametne građansko uređenje BiH”.

Komentirao je navode o većem angažiranju administracije Joea Bidena u Bosni i Hercegovini i istakao da Hrvatska ima aktivan odgovor u navodnih slučaju “vanjskih pokušaja da se naruši pozicija Hrvata”.

F. Vele (Radio Sarajevo)


////////////////


//////////////////////////


///////////////////////

28.02.2021.

DAN NEZAVISNOSTI BiH - BOSANSKA POVELJA SLOBODE

Dan nezavisnosti BiH - Bosanska povelja slobode

Dan nezavisnosti BiH - Bosanska povelja slobode

Dan nezavisnosti BiH - Bosanska povelja slobode, naziv je teme o kojoj je danas bilo govora na zajedničkoj sesiji Kruga 99, Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), Hrvatskog narodnog vijeća Bosne i Hercegovine (HNV BiH), Srpskog građanskog...

...vijeća - pokret za ravnopravnost (SGV-PR) održanoj u online format, povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovina. 

Prof.dr. Omer Ibrahimagić, jedan od uvodničara naglasio je da, kada je riječ po 1. martu Danu nezavisnosti BiH, do nezavisnosti BiH je došlo nakon 529 godina.

- Bosna je 529 godina bila pod tuđim suverenitetom. Prvog  marta, drugog dana referendum, 1992. oko 64 posto građana se, koji su imali pravo glasa, izjasnilo za nezavisnu i suverenu BiH. Ne bi bilo tih 64 posto da za nezavisnu Bosnu nisu bili građani BiH, neovisno od toga kojoj etničkoj grupi pripadaju. Jer nijedna etnička grupa u Bosni nije imala natpolovičnu većinu u stanovništvu Bosne. To je jedna velika vrijednosti i mi se još i danas borimo za ostvarenje te vrijednosti - kazao je Ibrahimagić.

Podsjetio je da je još 2003. godine, u jednom svom predavanju, govorio o tome bi Bosanci trebali da obilježavaju četiri datuma značajna u hiljadugodišnjem postojanju kao političkog subjekta.

- To je 949. godina, godina kada je objavljeno djelo bizantskog cara Porfirogeneta "De administrando imperio", u kojem se spominje zemlja Bosna. To je važna činjenica imajuću u vidu da su mnoge današnje evropske države i vrlo značajne, u to vrijeme nisu postojale pod svojim današnjih imenom, a Bosna je postojala. To bi trebalo obilježavati. Pošto nije određen neki datum, mislim da bi bilo dobro da se to obilježava trećeg vikenda u maju mjesecu. Jer to je i radost dolaska lijepog vremena ali i radosti hiljadugodišnjeg postojanja Bosne kao države i političkog subjekta - kazao je Ibrahimagić.

Naglasio je da bi trebalo obilježavati i 29. august u povodu 1189. godine kada je donesena Povelja Kulina bana. Zatim da bi trebalo obilježavati 25. novembar, Dan državnosti i 1. mart Dan nezavisnosti BiH. 

Ibrahimagić je dodao da bi trebalo obilježavati i još jedan značajan datum a to je 1. novembar.

- Treba imati u vidu da je 1. novembra guverner austro-ugarski koji je vladao - upravljao Bosnom, na određen način u ime ministra finansija u Beču, da je 1.novembra 918. predao vlast, na određen način suverenitet nad Bosnom, Narodnom vijeću. Taj datum naša istoriografija nije afirmirala dovoljno, da bi ga mogli uzeti kao jedan značajan datum u istoriji Bosne. A to je ustvari vraćanje narodu suvereniteta nad Bosnom. I Narodno vijeće je tada odlučilo da Bosna uđe u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca kao novu državu poslije Prvog svjetskog rata koja je nastala na prostoru Balkana, koja je kasnije preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju - kazao je.

Prema njegovim riječima, da narod nije imao taj suverenitet da odlučuje o sudbini, ne bi mogao odlučiti ni o obnovi državnosti Bosne 1943. godine na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a niti bi njegovo najviše predstavničko tijelo ZAVNOBiH mogao donijeti Deklaraciju o pravima građana BiH na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a 1944. godine.

- Zato bih predložio da imamo u vidu tu činjenicu i da se eventualno 1. novembar poveže u obilježavanju sa 25. novembrom Danom državnosti BiH. Tako da imamo tu činjenicu u vidu, da ona nije sporedna, da je vrlo bitna, da smo mi time legitimirani kao narod, kao Bosanci, da odlučujemo o svojoj sudbini i o prirodi državnog uređenja BiH, koje ne može niko drugi u ime nas da odluči - kazao je Ibrahimagić.

Dodao je da kod ljudi treba razviti jednu građansku svijesti o pravu i odgovornosti za sudbinu Bosne.

- Imajući u vidu činjenicu da je u proteklom vremenu, posebno u posljednjih 150-200 godina, jednom propagandom naših susjeda koji pretendiraju da od Bosne prave Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku, da se sistematski gušila ideja bosanstva, i pripadanje tom bosanstvu i Hrvata i Srba i drugi pripadnika etničkih grupa Bosni i Hercegovini kao njihovoj domovini, kao njihovoj državi i njihovoj odgovornosti za sudbinu Bosne - naglasio je Ibrahimagić. 

Generalni sekretar VKBI Emir Zlatar je istakao da “dvadesetdevetu godišnjicu Dana nezavisnosti BiH dočekujemo podijeljenih osjećanja“.

- Ponosni na činjenicu što je naša domovina gotovo treću deceniju članica Ujedinjenih nacija kao nezavisna i suverena država sa međunarodno pravnim subjektivitetom i istovremeno zabrinuti što smo na marginama evropskih i NATO integracija koje jedino jamče sigurnost i prosperitet našoj državi pa tako i svim njenim građanima. Usporeni put ka euro-atlanskim integracijama je višeslojan: neprincipijelna politika EU s jedne strane, nekompetentnost, suspenzija vladavine prava i gola borba za vlast bez jasnih strategija domaćih političkih aktera, kao i duboka unutrašnja etno-nacionalna podjela, koja je najvećim dijelom uzrokovana antibosanskim politikama naših istočnih i zapadnih komšija - kazao je Zlatar.

Istakao je da je Dan nezavisnosti BiH bio, jeste i ostaće jedan od najznačajnijih datuma u historiji BiH.

- Od BiH, njenih historijskih vrijednosti nismo odustali u najtežem vremenu agresije i počinjenog genocida, te nema razloga i opravdanja da to učinimo danas, i pored iznimno velikih izazova i nepravdi kojima smo kao zajednica ali i kao pojedinci izloženi, i kojima svjedočimo - kazao je Zlatar.

Predsjednik HNV BiH Marijo Pejić, čestitao je svim građanima BiH Dan nezavisnosti BiH, naglasivši kako je referendum jedan od najvažnijih događaja u povijesti BiH.

- Ono što je apsurdno je da danas nakon Dejtonskog sporazuma živimo u državi gdje njeni građani nisu ravnopravni na cijelom teritoriji BiH. Veoma je značajna i za edukaciju građana o građanskom konceptu, jer znamo da građanski koncept nije moguće graditi na modelu distanciranja od posebnih kulturoloških osobina bosanskohercegovačkih naroda, već na modelu poštivanja i afirmacije njihovih specifičnosti kako bi svaki narod bio osposobljen za zajednički život s drugim narodima u BiH. U građanski koncept BiH svi njeni narodi trebaju unijeti svoje pozitivne kulturološke specifičnosti - kazao je Pejić.

Član Predsjedništva Kruga 99 prof.dr. Hazim Bašić je kazao kako je referendum o nezavisnosti BiH zakazan na preporuku Arbitražne komisije internacionalne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi disolucije bivše SFRJ.

- Označavao je opredjeljivanje građana ka budućnosti zemlje, a ujedno je bio i uvod u agresiju na R BiH. Potrebno je naglasiti da se u slučaju BiH nije desilo nikakvo otcjepljenje od bivše Jugoslavije, jer Jugoslavija u to doba već uveliko nije više postojala - kazao je Bašić.

Dodao je da su rezultati referenduma omogućili međunarodno priznanje BiH kao nezavisne države. Zemlje članice Evropske zajednice priznale su BiH 6. aprila 1992., a SAD 7. aprila. BiH je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija.

- Zakon o 1. martu donijela Skupština RBiH, 28. februara 1995., a Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti BiH i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva R BiH, A. Izetbegović. marta 1995. Evropska ekonomska zajednica priznala je ovaj dan kao Dan nezavisnosti BiH. Danas, politički sljedbenici onih koji su se protivili referendumu i dalje ne odustaju od retorike koja poziva na podjele zemlje i etno-teritorijalni preustroj i dalju decentralizaciju. Bosna je prošla i još prolazi težak put od referenduma o nezavisnosti 1992. godine, ali izazovi s kojima je suočena danas nisu nimalo lakši - kazao je Bašić.

Priređivač publikacije "Bosanske povelje slobode i prava čovjeka i građanina" doc.dr. Benjamina Londrc-Karić je kazala kako je povod za izradu ove publikacije 1070. godina postojanja zemlje Bosne i javne vlasti u njoj.

- Povelje koje smo predstavili su svjedoci postojanja multivjerskog društva i javne vlasti do danas, uključujući tu i oko 500. godina tuđeg tutorstva. U publikaciji „Bosanske povelje slobode i prava čovjeka i građanina“ prezentirana su četiri historijsko-pravno-politička dokumenta iz složenog hiljadugodišnjeg trajanja i razvitka Bosne, a to su: Povelja Kulina bana, 29. august 1189, Bilino Polje; Ahdnama sultana Mehmeda Fatiha, 28. maj 1463, Milodražje; Deklaracija sa II zasjedanja ZAVNOBiH-a, 30. juna - 2. jula 1944. godine - kazala je Londrc-Karić.

Dodala je da ove tri povelje svjedoče hiljadugodišnje postojanje BiH, kao "Žive Bosne" kakva je historijskim znanjima ovjekovječena.

- Neosporan je kontinuitet BiH kao multivjerske, multietničke i multikulturalne političke zajednice s jedne strane, i njen teritorijalni integritet i suverenitet, s druge strane. Informacije koje nam pružaju ove tri bosanske povelje sloboda i prava čovjeka i građanina, kao i njihova individualna i stručna razumijevanja, kristališu naslijeđene referentne tačke sjećanja na našu zajedničku historiju Bosne i Hercegovine i njene ljude, Bosance - kazala je Londrc-Karić.




(Vijesti.ba / FENA)

28.02.2021.

AKADEMIK MIRKO PEJANOVIĆ: REFERENDUM O NEZAVISNOSTI JE PREOKRET U RAZVOJU DRŽAVNOSTI BiH

28.02.2021.

NIP: PRIJETNJE HRVATSKIH ZVANIČNIKA OPASNOST ZA BiH


///////////////////////////

////////////////////////


/////////////////////


/////////////////////////////

Gradonačelnik Sarajeva

Skaka: Počivaj u miru prijatelju

////////////////////////

///////////////////////


///////////////////////////


///////////////////////////////


////////////////////////////

28.02.2021.

PROF.DR. SENADIN LAVIĆ : ŠTA DANAS ZNAČI “KONSTITUTIVNOST NARODA” SPRAM KONSTITUTIVNOSTI GRAĐANA?

Prof.dr. Senadin Lavić : Šta danas znači “konstitutivnost naroda” spram konstitutivnosti građana?

PROF.DR. SENADIN LAVIĆ : KAKO JE MOGUĆE DA VEĆINA PROFESORA “MUDRO” ŠUTI I  SPREMA ISELJENIČKE VIZE? | hamdočamo

Poslije dugo vremena pred nas je ponovo iskrsnuo koncept konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini. Etničko-religijske grupe u Bosni shvataju ga na različite načine. Koncept konstitutivnosti naroda u Bosni priredili su, između ostalog, Tuđman i Milošević 1993. godine kada su se zalagali za ustanovljavanje tri etničko-religijske republike u Bosni (Bosna kao Unija tri etničko-religijske republike) a što su Oven i Stoltenberg prihvatili i predložili Vladi Republike Bosne i Hercegovine da usvoji.

Piše : Senadin Lavić (Kliker.info)

Sa stanovišta Ustava, smatra profesor Omer Ibrahimagić, konstitutivnost naroda nije uopće ispravan pojam. Naime, sa stanovišta Ustava može se govoriti o konstitucionalnosti naroda, to jeste o narodima ustava ili narodima koje Ustav spominje, to jeste nabraja kao jednakopravne, naprimjer, od 1943. do 1993. godine. Naspram toga, konstitutivnost, kakvu su nam podmetnuli 1993. godine Tuđman i Milošević, odnosno Oven i Stoltenberg, podrazumijeva stvaranje tri entiteta (etničko-religijsko geto) ili uspostavljanje “političkih etno-teritorija” svakog naroda u Bosni.

Narodi u Bosni su konstitucionalni, a ne konstitutivni iz prostor razloga jer oni nisu “konstituirali” Bosnu koja je stotinama godina postojala prije današnjih naroda i njihovih politika. Neprijatelji demokratije u bosanskom okruženju insititraju na konceptu “konstitutivnosti” kao ostvarenju etno-teritorijalizacije bosanskog državnog prostora u kojemu bi oni imali uticaj neovisno od države Bosne i Hercegovine.  

Odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine poništila je onaj “koncept konstitutivnosti” iz 1993. godine koji su nam podmetnuli Tuđman i Milošević uz koncept Unije Bosne od tri etničke republike. Nacionalističke antibosanske snage ni danas ne pristaju da prihvate ovu Odluku.

Niko normalan nije protiv ravnopravnosti naroda u Bosni i Hercegovini jer je to naša tradicija, kulturna specifičnost i navika.

Šta danas znači konstitutivnost naroda u Bosni? U kakvoj vezi stoje koncept konstitutivnosti i srbijanski / hrvatski hegemonijski projekti u kojima bosanski Srbi i Hrvati služe susjednim državama da utiču na procese u Bosni. U kakvom odnosu su “konstitutivnost” i “matična država”. Da li su Srbi i Hrvati u Bosni dijaspora ili su bosanski narod? Šta znači da su bosanski Hrvati dijaspora Hrvatske?

Otvoreno uplitanje  srbijanske i hrvatske politike u unutarnje stvari Bosne prevršilo je svaku mjeru. Po Bosni se šetaju političari iz Srbije i Hrvatske kao da im je to ćaćevina, prave škole, mostove, fabrike, ulažu novce i operiraju s bosanskim državnim prostorom kao etničkim (ili “plemenskim”) vlasništvom svojih narodnih grupa.  U projektu internacionalne konstitucije Bosne namjerno je ostavljen slab unutarnji suverenitet da bi se zadovoljili interesi Srbije i Hrvatske. Bosna je samo poslužila za smirivanje tenzija između srpskog i hrvatskog nacionalizma.

Prije svega, treba priznati činjenicu da preko “konstitutivnosti naroda” Srbija i Hrvatska ostvarujudominaciju u Bosni nad dijelom stanovništva i kontroliraju teritorije na kojima bosanski Srbi i bosanski Hrvati žive. Tako bosanski Srbi i Hrvati služe svojim “matičnim državama”, često kao “topovsko meso” hegemonijskih projekata, a u Bosni izigravaju konstitutivne narode. Ako su konstitutivni u Bosni kao narodi, to onda znači da nemaju svoje matične države izvan Bosne i da nisu dijaspora. Ali, stvari ne stoji tako. Iz ove paradoksalne situacije dva konstitutivna naroda mogu zakočiti sve bosanske procese, pozvati se na veto i raditi protiv Bosne po naredbi iz Beograda i Zagreba. To je osnovni problem nefunkcionalne države. Stoga se “konstitutivnost” (na ovakav način) pokazuje kao trojanski konj unutar bosanskog državnog suvereniteta.

Pod krinkom konstitutivnosti odvijaju se brojni antibosanski procesi. Koncept konstitutivnosti ne označava ravnopravnost građana i naroda u Bosni na cijeloj državnoj teritoriji nego se svodi na besprimjernu etničku teritorijalizaciju državnog prostora. Po tome, koncept konstitutivnosti trebao bi poslužiti da se u Bosni “ograde” etničko-religijske teritorije.

Zato se odmah uz konstitutivnost naroda nameće sa HDZ-ovske strane priča o federalizaciji državne teritorije kao konačni čin podjele države Bosne prema etničko-religijskim principima i ratnim dostignućima. Naravno to je antibosanski koncept.

Današnja kvazi-politička naracija o “konstitutivnosti naroda” pada još niže ispod rješenja Dejtonskog sporazuma, pada u plemensko, predmoderno, nedemokratsko razgraničavanje “pašnjaka” kojima će upravljati jedna partija i njezin vođa. Ovakvo zaostalo predpolitičko djelovanje ne postoji nigdje u današnjoj Evropi.

Dakle, sporno je insistiranje na konstitutivnosti naroda koje su predložili Tuđman i Milošević, jer Bosna kao država nije ni federacija, ni konfederacija, niti je unija tri etničko-religijske “republike”. Bosna jeste multietničko, višereligijsko, multikonfesionalno društvo, ali je prosta decentralizirana država koja ima internacionalno priznanje.

Drugo, koncept konstitutivnosti treba da posluži kao argumentaciona osnova za kvarnu političku zamisao da tri naroda “konstituiraju” državu Bosnu. Tri naroda imaju navodno svoje odijeljenje teritorije i oni raspolažu tim teritorijama kao “plemenskim” teritorijama. Tako Bosna biva prikazana kao konstrukt volje tri etničko-religijske oligarhije koji je nastao u Deytonu 1995. godine. Potpuno se negira njezina državnost koja je obnovljena 1943 na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a i osporava se njezin povijesni kontinuitet od srednjevjekovnog doba do kraj 20. stoljeća.

Danas je jasno da Opći okvirni sporazum o miru iz Daytona 1995 godine predstavlja korak nazad u odnosu na ZAVNOBiH i Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine. Dejtonski Ustav (Anex IV) bosanskom čovjeku, građaninu ili pojedincu, pretpostavlja i nameće grupu, kolektiv, zajednicu, narodnu grupu kao centar i subjekt ustava.

Treće, nešto nije normalno s konceptom “konstitutivnosti naroda” ako se samo odnosi na Bosnu, a ne na Srbiju i Hrvatsku. Ako su Srbi i Hrvati konstitutivni u Bosni, zašto onda nisu Bošnjaci konstitutivni u Srbiji i Hrvatskoj po istom obrascu kakav su nam ponudili Tuđman i Milošević 1993. godine? Zašto hrvatski Srbi nisu konstitutivni  u današnjoj Hrvatskoj? Isto tako, pred nama je važno pitanje: da li su bosanski Srbi i bosanski Hrvati kao narodi dio bosanske nacije (države-nacije) ili nisu? Ako su isključeni iz ili otkinuti od bosanske nacije, onda je pitanje gdje su i gdje pripadaju?

Do kada će živjeti ovu spornu antibosansku perverziju koja je ostatak Tuđman-Miloševićevog projekta rušenja Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine. Zašto se nastavlja pogrešno razumijevanje činjenice da su bosanski Srbi i bosanski Hrvati  konstitucionalni narodi ili narodi koji se nabrajaju i spominju u Ustavu Bosne i Hercegovine. Bosanski Srbi i bosanski Hrvati planski se otkidaju od Bosne i guraju u shizofreniju, razdomljenje, “beskućništvo” u egzistencijalnom smislu, u beznađe, koje projektanti “velike Hrvatske” i “velike Srbije” koriste u svojim hegemonijskim igrama protiv Bosne.

Četvrto, preko koncepta konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska direktno sprovode svoje hegemonijske politike na tlu države Bosne i Hercegovine. Konstitutivnost se razumijeva sa strane srbijanske i hrvatske državne politike kao pravo tih država da se miješaju u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Kao da ljudi u Bosni ili bosanski narod, Bosanci, nisu u stanju da samostalno i neovisno od bilo koga sa strane donose bitne odluke za sebe i svoju budućnost. Tako se pojavljuje model patronizma: briga za svoje “sunarodnjake” pretvara se u plansko ometanje bosanskog suvereniteta.

Pokazuje se da je konstitutivnost pretvorena u jedan opasan mehanizam kočenja bilo kakvog razvojnog procesa u Bosni. Ni jedna odluka ne može se donijeti bez besmislenih dogovaranja, natezanja, opstrukcija i sličnih smicalica. Zemlje slabedemokratije zato ostaju “negdje između” i uvijek su meta patronizma prvih susjeda koji vide svoju šansu u potčinjavanju. Naravno ovaj patronizam u Bosni pojavljuje se tokom 20. stoljeća i ide uz srpske i hrvatske nacijske projekcije kojima se Bosna sasvim neopravdano uračunava u neki veliki srpski ili hrvatski politički aranžman.

Empirijska provjera brojnih ustava pokazuje da Srbi, naprimjer, nisu konstitutivni u Hrvatskoj, Sloveniji, Rumuniji, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Austriji, SAD, Njemačkoj i tako redom.

Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnosti naroda” trebamo uvesti koncept ravnopravnosti građana na svakom dijelu države Bosne i Hercegovine.

Peto, današnje stanje mira u Bosni zasnovano je na zadovoljenju potreba Srbije i Hrvatske da dominiraju u Bosni, a ne na unutarnjem procesu demokratizacije bosanskog društva i razvijanja građanskih sloboda i koncepcija. Zato je Bosna ostavljena između socijalističkog i demokratskog svijeta kao “zemlja u tranziciji” – što se tiče IC (internacionalne) birokratije ovo stanje može trajati vječno. Bosna još uvijek ne može ući u EU jer ima internacionalnog HR (Visokog predstavnika UN i EU). Bosni se, dakle,  još ne dopušta da postane slobodna evropska demokratska država.

Preko konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska ostvaruju direktno uplitanje u suverenitetdržave Bosne i na pojedinim dijelovima bosanske državne teritorije ostvaruju hegemonijski interes pod krinkom zaštite svojih sunarodnjak. Neprijatelji demokratije u Bosni hoće nam nametnuti karikaturu demokratije kroz shvatanje da postoje srpske  i hrvatske teritorije u državi Bosni kojima samo Srbi i Hrvati mogu raspolagati kako oni hoće, to jeste – Srbija i Hrvatska mogu “voditi brigu” o tim bosanskim državnim teritorijama pod plaštom zaštite svoje dijasporalne zajednice. Tako se postepeno i prikriveno hegemonijsko-osvajačka pohlepa Srbije i Hrvatske zadovoljava na Bosni.“Konsenzus” se pretvara u funkcionalno sredstvo blokade države Bosne i Hercegovine.

Šesto, etnofaulizam i historicistički mentalitet predstavljaju dvije glavne “kulturne crte” u djelovanju balkanskih “plemena”.Zavist pre drugačijim i ponižavanje drugog uz izmišljanje (falsificiranje) povlaštenog mjesta u povijesti i ishodišnog “zlatnog doba”, prepoznaju se u svakoj ljudskoj djelatnosti na prostorima balkanskih naroda.

Srbija i Hrvatska ne prihvataju potpunu suverenost Bosne jer po njihovim iz 19. stoljeća naslijeđenim koncepcijama trebaju da se teritorijalno prošire na Bosnu u sklopu rješavanja “istočnog pitanja”. Zato preko tobožnje brige za konstitutivnost naroda otvaraju prostor da se miješaju u unutarnje stanje Bosne. Strah od bosanske suverenosti kazuje da Srbija i Hrvatska ne napuštaju svoje hegemonijsko-osvajačke ciljeve po pitanju Bosne. Agresija na Bosnu 1992. imala je za cilj da slomi bosansku suverenost i zemlju podijeli prema etničkim linijama.

Zato kada god neko iz Srbije i Hrvatske počne pričati o konstitutivnosti bosanskih Srba i bosanskih Hrvata u Bosni, treba upitati – šta to znači?

28.02.2021.

ŠTA ZNAČI GRAĐANSKA DRŽAVA I ŠTA ZNAČI KONSTITUTIVNOST NARODA

Građanska država - odgovor na divljanje Zagreba i Beograda

Građanska država - odgovor na divljanje Zagreba i Beograda

Evropski sud za ljudska prava je pojam “konstitutivni narodi” dezavuirao kao rezultat genocida i etničkog iskorjenjivanja, ali je nametnut od beogradsko-zagrebačkih pregovarača kao uslov da bi se postigao mir.

Piše: prof.dr. Senadin Lavić

U Bosni se planski krivotvore značenja riječi ili dokumenata, što je znak bahate samovolje i neodgovornosti pojedinaca i političkih oligarhija. Umjesto sekularnog obrazovanja djeca se zamlaćuju religijskim doktrinama kao da se radi o vrhunskim naučnim objašnjenjima pojava i procesa u društvu i prirodi. Uništavanje sekularnog društva vodi u mitologiziranje ljudskog života i zaostajanje za naprednim i razvijenim društvima Evrope. U Bosni, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj danas je na djelu etno-klerikalna hegemonija i dominacija nad sviješću ljudi koja je odgovorna za zaostajanje i kulturni krah ljudskih zajednica. Sveštenici predvode militarne hegemonijske projekte i kriju se iza narativa o Bogu, poslanicima, Svetim tekstovima, povijesnim predanjima i tako redom. Oni doprinose mitu o liderima ili “vođama naroda” koji herojski vode “balkanska plemena” iz rata u mir i natrag.

Svi narativi o velikim “vođama naroda” su lažne konstrukcije političkih oligarhija koje su proizašle iz rata kao pobjednici na nekoj teritoriji države Bosne. Razorna etnoteritorijalizacija, kao tajna šifra pljačkaške tranzicije na bosanskom prostoru, i rata za bosanske teritorije, postaje smisao politike “etničkog predstavljanja” i “legitimnih predstavnika naroda”. Zato i dalje divljaju notorni autokrati i vode svoje narode u začaranom krugu zaostalosti i odbacivanja liberalne demokratije!

Tri sporna instrumenta antibosanske politike su narativi o “konsocijaciji”, “legitimnim predstavnicima” i “konstitutivnim narodima”. To su tri antibosanske mantre koje zaluđuju građane Bosne, varaju ih i služe antibosanskim projektima. Iz “brige” za Hrvate i Srbe u Bosni, koju vode Zagreb i Beograd, proizlazi sav problem u Bosni. Stvar je sasvim jednostavna, Srbija i Hrvatska ne trebaju rješavati pitanja koja se tiču Bosne i Hercegovine i njezinog naroda. To posljedično vodi etničko-religijskom homogeniziranju Bošnjaka i onda se sve svodi na “plemensko” razračunavanje i nestvarnu priču o tzv. “bosanskom tronošcu” koji suštinski poništava sve bosansko. SH-partneri planski provociraju takvo stanje i samo u etničko-religijskoj prepirci imaju mogućnost da nameću dijeljenje teritorije Bosne! Bošnjačka naivnost i neodgovornost prema državi osigurava da se SH-dogovor oko etnoteritorijalizacije državnog prostora obnavlja neprestano. Bošnjaci i dalje misle da preko etničkog predstavljanja i religijskih naracija mogu braniti bosanski politički interes. U zadnjih trideset godina misleće glave bošnjačkog elementa u bosanskoj političkoj orbiti bile su teološke provenijencije, dakle, vrlo spornog razumijevanja političkih procesa koji su zahtijevale moderna znanja iz politike i organizacije državnog sistema. Stoga je nametnuta etno-religijska konsocijacija postala samoubilački instrument Bosne kroz tri instalirane podrivajuće totalitarne etnopolitike. Naracija o “predstavljanju naroda” je manipulirajuća bajka  koju kriminalne hobotnice političkih oligarhija bacaju pred noge svoje sirotinje, spremne da čini zločine nad Drugim. Političke oligarhije nikada nisu “predstavljale” narode!

Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnost naroda”, nužno je uvesti model ravnopravnosti građana na svakom dijelu države BiH. Na ovaj logički zahtjev odmah će se podići glasnogovornici etno-fašizma balkanskog tipa sa svojim bolesnim argumentacijama. Bosanska građanska država jedini je siguran okvir zaštite građana od organiziranih etno-klerikalnih oligarhija koje pljačkaju državne resurse i zloupotrebljavaju građane na svim razinama vlasti i strukturama društvenog života. Političke partije iz susjednih država sa njihovim ekspoziturama u Bosni djeluju kao organizirane kriminalne grupacije koje kao korozija uništavaju državne sisteme i stvaraju bolesni životni ambijent u regionu. Oko nas su uništene i opljačkane banke u entitetu “rs”, srušen je Agrokor u Zagrebu, velike kompanije kakav je “Aluminij” u Mostaru ili “Šipad” u Sarajevu, opljačkane bosanske luke u Hrvatskoj, uništeni sistemi obrazovanja o kojima brigu vode “poluobrazovane podobne prodavačice magle” i tako redom. Iselili su, nažalost, brojni mladi i obrazovani ljudi, a političari iz Beograda i Zagreba, kao i njihovi klonovi u Bosni, još uvijek prijete da će se namiriti na Bosni. Građanska država je, stoga, najsigurniji okvir i garant da će rušitelji države i kriminalci biti smješteni gdje im je stvarno mjesto, a ne da se oni predstavljaju kao “vođe naroda pojmljenog kao stada”. Već dugo traje velikosrpsko divljanje protiv Bosne. Ono je u suštini totalitarna zabluda fašističkog uma! Ono je izraz antievropskih tendencija balkanskih mračnjaka vođenih militantnim popovima!

Znanje o modernom političkom uređivanju državnog sistema govori o demokratskom građanskom poretku. Agresivna desnica odbacuje bilo kakvu vrstu građanskog modela političke organizacije i proširuje svoje autoritarne tendencije. U Bosni je zaustavljen proces demokratizacije društva i vladavine prava u državi. Dejtonski okvir se pokazuje kao zadovoljenje aspiracija Srbije i Hrvatske da upravljaju na teritorijama Bosne. Zato oni ne dopuštaju da se razvije model po kojem bi svi građani bili ravnopravni na cijeloj teritoriji države. Narativi o “konsocijaciji” i “legitimnom predstavljanju” služe za kriminalne oligarhije da iza paravana provode pljačku države baveći se navodno zaštitom interesa etničkih grupa koje licemjerno predstavljaju. “Predstavljanje” naroda i vođenje politike “u ime naroda” predstavlja relikt prošlosti, pripovijesti iz 19. stoljeća, besmislicu u našem vremenu, nakaradnu naviku iz prošlih vremena u kojoj se rasistički separiraju narodi u geta da bi njima mogao upravljati neki sveštenik i političar. Takva zaostalost drži Bosnu zarobljenu u licemjernu konstrukciju “konstitutivni narodi” koja prikriva kako su se iz povijesnog toka Bosne pojavili Bošnjani (od IX do XV stoljeća), Bošnjaci (od XV do XIX), pa onda od XIX stoljeća i Hrvati i Srbi kao dio bosanskog naroda koji je, pod uticajem etno-religijske propagande iz Beograda i Zagreba, iz katoličanstva i pravoslavlja prihvatio drugačiju etničku orijentaciju od Bošnjaka koji su reterirali na muslimanstvo kao differentia specifica vlastitog identiteta. Religija je bila osnova etničke diferencijacije, a to je do danas ostalo glavno razlikovanje ljudskih grupa na Balkanu. Religijske granice postale su “nacionalne” granice i uz pomoć etničkog iskorjenjivanja i genocida nastali su “nacionalni prostori”. Danas se taj proces pokušava završiti u Bosni na način da svijet i Bošnjaci prihvate da je genocid legalno sredstvo međuetničkih i internacionalnih odnosa. Ali, to neće moći proći!

Princip “konstitutivnosti naroda”, koji proklamiraju Beograd i Zagreb, nije zapadnoevropske provenijencije i predstavlja zaostali politički oblik rusko-sovjetske predstave o “narodnoj demokratiji” i balkanskog siledžijstva, a to nije ni u kakvoj vezi s zapadnim konceptima države i demokratske vlasti. Vrijeme je da se u ovaj dio svijeta uvedu evropski standardi – ne azijski, feudalni način odnošenja prema svijetu političkog! U predmetu “Zornić protiv Bosne i Hercegovine” Evropski sud za ljudska prava je pojam “konstitutivni narodi” dezavuirao kao rezultat genocida i etničkog iskorjenjivanja, ali je nametnut od beogradsko-zagrebačkih pregovarača kao uslov da bi se postigao mir. U tački 43. Presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu "Zornić" stoji:

"U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“ (vidi ibid., tačka 45). Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir."

A onda dolazi zaključak Suda da se u Bosni i Hercegovini bez daljnjeg odgađanja mora uspostaviti demokratsko uređenje bez preferiranja nekih posebnih prava za tzv. “konstitutivne narode”:

"Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine."

Stoga je za sve građane u Bosni presuda u slučaju "Zornić" od iznimne važnosti, jer Evropski sud za ljudska prava u potpunosti delegitimizira i dezavuira princip tzv. “konstitutivnosti naroda", uz to dajući obrazloženje da je on nametnut usljed krvavog ratnog sukoba obilježenog genocidom i etničkim progonom stanovništva te se na njega pristalo da bi se osigurao mir. Dvadeset i pet godina poslije rata protiv Bosne, okolnosti pod kojima se pristalo na "konstitutivne narode" više nisu važeće, što je, uostalom, mišljenje Evropskog suda za ljudska prava, te se mora pristupiti uspostavljanju demokratskog uređenja što znači  i de facto i de iure ukidanje nametnute diskriminacije kroz spornu oznaku o "konstitutivnim narodima". Nigdje u državama članicama Evropske unije ne postoji takva diskriminacija i svođenje državnog suvereniteta na tzv. “konstitutivne narode” i “lidere etničkih grupa”, upravo zbog toga što u ustavnopravnom poretku Evropske unije ne postoje "konstitutivni narodi" kao politička posljedica provođenja genocida i etničkog čišćenja stanovništva.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava, u predmetu “Zornić protiv Bosne i Hercegovine”, izrečena je u formi obaveze koju Bosna i Hercegovina mora ispuniti ukoliko svoje zakonodavstvo želi uskladiti s evropskim i na tom putu postati članica Evropske unije. Demokratija u Bosni treba da znači – svi građani Bosne su jednakovrijedni i ravnopravni na svakom dijelu njezine teritorije. Laž je da su “narodi” stvorili Bosnu! Totalitarne političke oligarhije drže Bosnu danas zarobljenu u ahistorijske koncepcije autokratskog i mizantropskog vladanja kao patologije koja se objektivirala!

Strah je jedan od ključni faktora dominacije etničko-religijskih oligarhija nad građanima. Na sve strane uspostavljena je strahovlada, klijentizam, licemjerno držanje kao nova paradigma društvenih interakcija, dominacija poluobrazovanih na svim razinama društvenog sistema, svjesno povlačenje kvalitetnih ljudi na margine, odlazak mladih… Bolesni i korumpirani lideri su u politici i u borbi za vlast, uglavnom, da ne bi bili procesuirani. Preko vlasti (izvršne i zakonodavne) kontroliraju sudsku vlast i etabliraju “svoju” policiju i pravosudni sistem. To je strašan sistem hegemonije.
28.02.2021.

REFERENDUM O NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE ODRZAN JE 29. FEBRUARA I 1. MARTA 1992 GODINE.

Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine - Historija.ba

Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992. Glasalo je ukupno 2.073.568 glasača. Izlaznost je iznosila 63,6 posto. Od ukupnog broja onih koji su se odazvali na referendum – 99.7 posto bilo je za nezavisnost, a 0,3 posto protiv.

Bosna i Hercegovina, 1. marta, proslavlja 29 godine od kada su njeni građani odlučili da se zemlja odvoji se od tadašnje Socijalističke Federaltivne Republike Jugoslavije (SFRJ) i postane nezavisna.

Prije Bosne i Hercegovine, krajem 1990. godine odluku o proglašenju nezavisnosti od bivše SFRJ donijela je Republika Slovenija, a nešto kasnije, u toku 1991. godine i Republika Hrvatska i Makedonija.

Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992. Glasalo je ukupno 2.073.568 glasača. Izlaznost je iznosila 63,6 posto. Od ukupnog broja onih koji su se odazvali na referendum – 99.7 posto bilo je za nezavisnost, a 0,3 posto protiv.
Srpska demokratska stranka (SDS) je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje. Tako je referendum pretežno bojkotiran u općinama u kojima su Srbi bili u većini.

Referendumsko pitanje glasilo je: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?

Briselskom deklaracijom o Jugoslaviji od 17. decembra 1991., na temelju preporuka međunarodne Arbitražne komisije, kojom je predsjedavao Robert Badinter, konstatirana je disolucija SFRJ i tadašnje republike pozvane su da se do 23. decembra izjasne o nezavisnosti.
Republike su dobile obećanja da će do 15. januara 1992. biti i međunarodno priznate. Tri dana prije isteka spomenutog roka, tj. 20. decembra, koalicija Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice podnijela je traženi zahtjev, a sutra je Skupština srpskog naroda donijela odluku o osnivanju Srpske republike Bosne i Hercegovine.

Skupština SR BiH 25. januara 1992. donijela je odluku o raspisivanju referenduma o nezavisnosti, koju su podržali SDA i HDZ BiH. SDS-a u svemu tome nije bilo jer su Srbi u međuvremenu proveli u djelo odluku o ustroju Srpske republike Bosne i Hercegovine, koja je proglašena 9. januara 1992. Održavanje Referenduma za Nezavisnu i Suverenu Bosnu i Hercegovinu najavljeno je za 29. februar i 1. mart 1992 godine.
28.02.2021.

UTEMELJITELJI '9. JANUARA' - PRESUĐENI SU RATNI ZLOČINCI!


Time finally runs out for beasts of the Balkans

Deveti januar bio je sastavni dio velikosrpskog projekta stvaranja velike Srbije na područjima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, u okviru koga su počinjeni stravični zločini, uključujući i genocid.

Piše: Dženana Karup Druško

Deveti januar ponovo se obilježava kao Dan Republike Srpske u ovom bosanskohercegovačkom entitetu i pored Odluke Ustavnog suda BiH po kojoj je to neustavno. Žalosno je da su Tužiteljstvo i Sud BiH nijemi posmatrači svega toga, iako bi, upravo, Tužiteljstvo BiH trebalo da istražuje i optužuje one koji ne poštuju odluke Ustavnog suda BiH.

Za razliku od Tužiteljstva i Suda BiH koji očito nemaju nikakav stav o 9. januaru, samim tim dajući mu legitimitet i podršku onima koji ga slave, UN-ov Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslavije detaljno je utvrdio činjenice o 9. januaru i presudio i kaznio sve oni koji su organizirali i sproveli ideju 9. januara, kao osnovu za počinjene zločine nad Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Haške činjenice iz presuda

Haški tribunal je presudama protiv najodgovornijih osudio i Deklaraciju o 9. januaru, kao i cijeli niz događaja prije i poslije, utvrđujući da su se “poslanici Skupštine srpskog naroda u BiH sastali 21. decembra 1991, izrazili snažno protivljenje procesu koji je predložila Badinterova komisija, i odobrili pripreme za formiranje srpske republike. 9. januara 1992. Skupština srpskog naroda u BiH proglasila je SrRBiH, kojoj je 12. augusta 1992. promijenjeno ime u RS. Proglašenje SrRBiH od strane Skupštine bosanskih Srba u januaru 1992. bilo je potvrda teritorijalnih ciljeva i ideologije rukovodstva bosanskih Srba, koje je tražilo stvaranje zasebne srpske države” (Presuda Radovan Karadžić)

“Skupština je dodala sljedeće – teritorijalno razgraničenje sa političkim zajednicama drugih. Deklaracija se trebala provesti u slučaju da nezavisnost BiH prizna međunarodna zajednica. Usprkos tome, naoružavanje srpskog stanovništva vršeno uz podršku SDS-a u istom periodu ukazuje na to da se rukovodstvo bosanskih Srba istovremeno pripremalo za drugi pravac djelovanja.” (Presuda Momčilo Krajišnik)

“Početkom 1992, dok su trajali međunarodni pregovori kojima se pokušavalo riješiti pitanje statusa BiH, rukovodstvo bosanskih Srba provelo je svoj tajni plan da teritorije koje su smatrali svojima odvoje od postojećih struktura SRBiH i stvore zasebnu državu bosanskih Srba. Skupština Srpske Republike BiH proglasila je 9. januara 1992. Srpsku Republiku BiH, koja će 12. augusta 1992. biti preimenovana u Republiku Srpsku. Ona se sastojala od tzv. srpskih autonomnih oblasti. Pretresno vijeće stoga zaključuje da je oružani sukob koji se odvijao u ‘Autonomnoj regije Krajina’ (ARK) tokom cijelog perioda bio međunarodnog karaktera. Pretresno vijeće je dalje uvjereno da zaključenje Dejtonskog sporazuma predstavlja potvrdu ex post facto da je od samog početka i cijelim tokom oružanog sukoba SRJ vršila sveukupnu kontrolu nad Srpskom Republikom BiH i bosanskim Srbima.” (Presuda Radoslav Brđanin)

“Teritorija pod kontrolom snaga bosanskih Srba prvobitno je bila poznata kao Srpska Republika BiH, a preimenovana je u Republiku Srpsku. Ovaj entitet nije nastao dok Skupština srpskog naroda BiH nije proglasila nezavisnost Republike 9. januara 1992. u svojoj pobuni protiv de jure vlade Republike BiH u Sarajevu. Republika Srpska, koja je formalno uspostavljena u januaru 1992. nije imala svoju vojsku sve do podjele i preimenovanja JNA, a nije imala ni potrebe za vojskom jer je Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) provodila vojne operacije neophodne za uspostavljanje Velike Srbije. U stvarnosti SRJ je vršila opštu političku i vojnu kontrolu nad Republikom Srpskom, barem između 1992. i 1995. (u ovom kontekstu, kontrola uključuje učestvovanje u planiranju i nadziranju vojnih operacija koje su u toku).

U ovom predmetu, Pretresno vijeće je zaključilo da je žalilac učestvovao u oružanom sukobu koji se između maja i decembra 1992. odigrao na području Prijedora. Jedan aspekt tog sukoba bila je politika počinjavanja nečovječnih djela nad nesrpskim stanovništvom tog područja u okviru pokušaja stvaranja Velike Srbije.” (Presuda Duško Tadić)

“Skupština bosanskih Srba je pozvala na teritorijalno razgraničenje sa političkim zajednicama drugih naroda u BiH. Proglašenje Republike srpskog naroda BiH u januaru 1992. bio je posljednji korak u postepenoj izgradnji zasebnog entiteta u BiH. Pretresno vijeće utvrđuje da su promovirali teritorijalnu podjelu po etničkim linijama i uspostavljanje zasebnih, paralelnih političkih, policijskih i vojnih institucija bosanskih Srba već od maja 1991.” (Presuda Ratko Mladić)

Stvaranje velike Srbije

U svim ovim presudama osuđeni su i zločini počinjeni nad Bošnjacima i Hrvatima s ciljem i u okviru realizacije plana “stvaranja Republike Srpske”. Kada se prije dvije godine ispostavilo da je na “svečanom obilježavanju 9. januara” bio i hrvatski ambasador, Hrvatska je reagirala i povukla ga iz BiH, što je bio samo kozmetički potez zbog njihove javnosti, jer su nastavili pružati podršku Draganu Čoviću koji je, također, taj dan s ambasadorom u Banja Luci slavio 9. januar. Izuzme li se period politike Stjepana Mesića, očito je da je to kontinuitet srpsko-hrvatske politike prema BiH, a upravo u Haagu su ta dva koncepta doživjela veliki poraz kroz presude najodgovornijim pojedincima koji su ih realizirali počinjenjem stravičnih ratnih zločina.

Da podsjetimo one koji su zaboravili (ili ne znaju): “U govoru pred srpskim predstavnicima u Banja Luci, 13. oktobra 1990. Karadžic je iznio stav da je srpski narod jedinstven i govorio je o svom strahu da će BiH ići putem odvajanja od Jugoslavije i da će Srbi biti odvojeni od Srbije te da će postati nacionalna manjina: ‘Nama Srbima podjednako je pogubna velika Hrvatska kao što je pogubna i velika Bosna i Hercegovina, kao nekakva samostalna, iz Jugoslavije izdvojena država’.” (Presuda Karadžić)

“U podržavanju stvaranja Velike Srbije, koja je iz teorije počela prelaziti u stvarnost nakon izbora 1990, SDS je brzo počela osnivati zasebne strukture vlasti.” (Presuda Tadić) “Od višestranačkih izbora i početkom 1991. SDS je računao na to da će JNA i MUP braniti suverenitet i teritorijalni integritet Jugoslavije, koji su u to vrijeme bili glavni politički ciljevi SDS-a. To znači da su se Srbi većinom osjećali zaštićeni saveznim i republičkim ustanovama, usprkos određenim pripremama za samoodbranu, za koje je rukovodstvo SDS-a znalo. (…) U proljeće 1991. SDS je, u suradnji s jugoslovenskim vlastima, počeo da naoružava i mobiliše srpsko stanovništvo u mnogim opštinama širom BiH. Oficiri JNA i MUP-a pomagali su članovima SDS-a u nabavci i raspodjeli oružja. (Presuda Krajišnik)

“Ratni plan je finaliziran 14. novembra 1993. i potpisao ga je Zoran Lilić, kao predsjednik Vrhovnog saveta odbrane SRJ (Srbija i Crna Gora).” Planom se predviđalo stvaranje jedinstvene srpske države, a bilo je predviđeno i da sve tri vojske (Vojska Jugoslavije, Vojska Srpske Republike Krajine (Hrvatska) i Vojska Republike Srpske) imaju zajednički vojni cilj, vojnu doktrinu i vojnu strategiju. Opći cilj plana bio je: “Odbraniti teritorijalni integritet srpskih država zapadno od rijeke Drine i rijeke Dunava, SRJ, zaštiti srpski narod od genocida, osloboditi delove srpskih teritorija sa većinskim srpskim stanovništvom, stvoriti uslove za uspostavljanje jedinstvene države srpskog naroda, sprečiti stvaranje velike Hrvatske i kompaktne islamske države na prostorima bivše Jugoslavije.” (Presuda Momčilo Perišić)

Žrtve hrvatskog naroda

Kontinuitet te politike danas je, 9. januara 2021. godine, potvrdio ministar unutrašnjih poslova Srbije, Aleksandar Vulin, poručivši da je “dan osnivanja Republike Srpske praznik za sve Srbe”, zatim da je “očuvanje Republike Srpske pravo i obaveza svih Srba”, ali i da Srbija i Republika Srpska “nikada nisu bile bliže i jedinstvenije” zahvaljujući Aleksandru Vučiću. Žalosno je da današnja hrvatska politika u BiH, ali i u Zagrebu, to podržava zaboravljajući koje je žrtve hrvatski narod podnio zbog toga.

Očito treba podsjetiti da su meta te velikosrpske politike bili Hrvati ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj, pri čemu su mnogi stradali. Samo zahvaljujući američkoj politici Hrvatska je

uspjela sačuvati cjelokupnost svojih granica. Danas je prosto nevjerovatno da Hrvatska ignorira zaključke iz presude Milanu Matriću: “Pretresnom veću je predočena znatna količina dokaza o tome da su cilj ujedinjavanja srpskih teritorija prihvatila rukovodstva u Srbiji, u RS u BiH, kao i u SAO Krajini i RSK. Pretresno veće, stoga, konstatuje da su u sprovođenju UZP zajedničkog kažnjivog cilja učestvovali, pored ostalih, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko Simatović zvani Frenki, Jovica Stanišić i kapetan Dragan Vasiljković.”

Optužnica i međupresuda protiv Slobodana Miloševića sadrži bezbroj dokaza o planovima i stradanju Bošnjaka i Hrvata u BiH upravo i zbog Deklaracije o 9. januaru, a što se detaljno navodi u optužnici. No, čini se da, nažalost, Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, kao ranije Karadžiću i Mati Bobanu, odnosno Srbiji i Hrvatskoj, međusobne žrtve ne znače ništa u realizaciji ideja Velike Srbije i Velike Hrvatske (danas kroz treći entitet podržan iz Banja Luke ali isključivo na teritoriji Federacije) kako to opisuju presude Haškog tribunala.

Ratnohuškačke poruke devedesetih

S obzirom da još uvijek nisu nestale te ideje o nekakvim velikim nacionalnim državama (na račun Bosne i Hercegovine), a koje se i dalje, kao i 90-tih, “pravdaju” razlozima iz prošlosti, uz konstanto negiranje međunarodnih presuda (ICTY ICJ) i historijski revizionizam, očito treba podsjetiti da se UN-ov Sud u Haagu bavio i time.

“Teritorijalna podjela između katoličke i pravoslavne grane hrišćanstva istorijski se stoljećima protezala kroz teritoriju bivše Jugoslavije. Kada se Otomansko carstvo, ne zaustavljajući se nakon osvajanja Konstantinopolja, proširilo većim dijelom Balkana, promjenljiva granica između katoličkog hrišćanstva i islama, koja je takođe štitila brojno hrišćansko pravoslavno stanovništvo, obično se provlačila kroz Bosnu ili pored Bosne. (…) Te 1989. godine – 600-te godišnjice bitke na Kosovu – mnogi srpski mitinzi održavani su u čast te bitke i na svakom je podržavan srpski nacionalizam.

Za Srbe njihova borba iz 14. stoljeća protiv turskog neprijatelja, bez pomoći drugih balkanskih naroda, predstavlja ratni poklič za Veliku Srbiju. Slobodan Milošević, tada već moćna politička ličnost u Srbiji, kao partijski rukovodilac održao je govor na masovnom mitingu na mjestu same bitke. Govorio je kao zaštitnik i pokrovitelj Srba širom Jugoslavije, izjavljujući da neće nikom dozvoliti da bije srpski narod. (…) Pojam Velike Srbije obuhvata dva različita aspekta: prvo je tu pitanje, koje smo već spomenuli, to jest uključivanje dvije autonomne pokrajine, Vojvodine i Kosova, u Srbiju; i drugo, proširenje tako uvećane Srbije, zajedno sa Crnom Gorom, u dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kojima živi značajno srpsko stanovništvo.” (Presuda Tadić)

Vijeće u presudi Tadiću navodi i ovo: “Propagandna kampanja koja je pratila ovaj pokret započeta je već 1989. proslavom 600-te godišnjice bitke na Kosovu. Za vrijeme proslave, sredstva javnog informisanja pod srpskom kontrolom izjavljivala su da su ostali na ovom području iznevjerili Srbe kada su Turci Osmanlije izvršili invaziju. U javnim govorima i sredstvima informisanja, srpske političke vođe veličale su slavnu prošlost i obavještavale svoje slušaoce da će Srbi, ako se ne udruže, ponovo biti izloženi napadima ‘ustaša’, što je izraz korišten za ulijevanje straha Srbima.

Opasnost od ‘fundamentalističke, politizovane’ muslimanske zajednice takođe je predstavljana kao prijetnja. Nakon raspada bivše Jugoslavije, glavna tema u sredstvima javnog informisanja pod kontrolom Srba bila je da, ako iz bilo kojeg razloga Srbi budu postali manjinsko stanovništvo... njihova cjelokupna egzistencija mogla bi biti pogibeljna i ugrožena... (te stoga) nemaju izbora do sveobuhvatnog rata protiv svih drugih ili da budu podvrgnuti starom tipu koncentracionog logora, čiji je simbol Jasenovac.”

Značaj ovih činjenica je i u tome što su utvrđene u prvom suđenju koje je vođeno u Haškom tribunalom.

Poruke danas su iste kao one 90-tih

Aleksandar Vulin, kao ministar unutrašnjih poslova Srbije, danas je istakao da je Republika Srpska nastala “kao otpor srpskog naroda ponavljanju jasenovačkog genocida, ne samo Srba koji žive zapadno od Drine, već otpora celokupnog srpskog naroda”. Ivica Dačić, predsjednik Skupštine Srbije, poručio je: “Ante Pavelić je planirao da Banja Luka bude glavni grad NDH, danas je ona glavna Republike Srpske”. Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, izjavio je: “Srbija će ostati pouzdani oslonac Republike Srpske… Živela Srpska! Živela Srbija!” Andrija Mandić, lider Nove srpske demokratije koja (od zadnjih izbora) u vlasti u Crnoj Gori: “Republika Srpska je simbol hrabrosti i odlučnosti. Od vremena Nemanjića, čiju slavu slavi, ona je naša najveća tekovina zapadno od Drine.”

Ruska Gazeta je pišući o proslavi Dana Rs-a istakla da “Moskva u Republici Srpskoj vidi odgovornog partnera na Balkanu i podsjeća se na posjetu ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova, te sastanak sa najvišim zvaničnicima Srpske. Gazeta navodi da je Lavrov tada rekao da je Republika Srpska za Rusiju dugoročno dobar partner, te da Ruska Federacija cijeni prijateljske veze i povjerenje sa Banjalukom.”

Danas je Dodik izjavio da je proglašavanjem Republike Srpske “zaustavljeno kontinuirano urušavanje srpske nacionalne ideje, koje je na ovim prostorima prisutno od dolaska Turaka, preko Austrougara, komunista, pa sve do danas”, dalje tvrdeći da je RS “naš odgovor za sva stradanja, poniženja i omalovažavanja kojima su nas kao narod izlagali stotinama godina, pokušavajući da zatru našu nacionalnu i vjersku svijest, što su pokušali i 90-ih godina prošlog vijeka.”

Ponovo se isti crni i opasni oblaci nadvijaju nad Bosnu i Hercegovinu i ponovo dolaze iz Srbije i Crne Gore, a Dragan Čović ih podržava. Retorika ’90-tih žešća je nego ikad od okončanja rata.

Hrvatska je, perući sebe od odgovornosti, preko noći zaboravila ko je bio agresor na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu. U vrijeme Milanovićeve Vlade Dodik je oslobođen pred Županijskim sudom u Zagrebu za podsticanje na granatiranje, ironije, Zagreba! Hrvatska je Zaključkom Milanovićeve Vlade zaustavila saradnju sa BiH u progonu (svojih) zločinaca. Ranije je Zakonom o ništetnosti napravljen dogovor sa Srbijom o odustajanju od progona ratnih zločinaca i suštinski na snazi su samo potjernice protiv državljana BiH, a uz zaštitu i utočišta koju Srbija i Hrvatska daju svojim zločincima, progone se samo pripadnici Armije RBiH koji su branili državu od dvije agresije, Srbije i Hrvatske. Dragan Mektić nas je informisao da je istraga “Maestral” u BiH protiv rukovodstva RH obustavljena, a zbog zločina počinjenih u operaciji Bljesak (dio operacije Oluja) na području BiH.

Poražene zločinačke politike

Srbija i Hrvatska su zbog “viših političkih interesa” već duže vrijeme “zaboravile” međusobne žrtve, nema progona i cijeli pravosudni sistemi su se prilagodili odlukama politika. Tako se može gledati i optuženje Tužiteljstva BiH pripadnika HVO-a iz Orašja koje izgleda kao osveta zbog njihove neposlušnosti u ratu i odbijanja da osiguraju široki koridor za Srbe (nakon izdaje i prodaje Posavine u kojoj je živjelo preko 100.000 Hrvata), kao i da se povinuju naredbama HRHB.

Da li Hrvatska pristaje na sintagmu da se dogovor iz Karađorđeva danas zamjeni lex usvojenim međunarodnim pravnim institutima, kao npr.udruženi srpsko-hrvatski zločinacki poduhvat protiv BiH, što se sve češće pominje u američkim krugovima?

Deveti januar bio je sastavni dio velikosrpskog projekta stvaranja velike Srbije na područjima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, u okviru koga su počinjeni stravični zločini, uključujući i genocid. Hrvatska je tužila Srbiju za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, kao i BiH. Da li je ulog “samo” trenutno razbijanje BiH i “zaštita svojih zločinaca”, pri čemu se Hrvatska odrekla svojih žrtava koji su nastradali usljed srbijanske agresije, ili postoje i druge poveznice? Kao što je ruska politika?

Čini se da nakon promjena u SAD-u ne treba da brine samo Aleksandar Vučić zbog svoje šizofrene politike stvaranja nestabilnosti na Balkanu (a što su Dodik i Čović nedavno briljantno prezentirali pred Vijećem sigurnosti), nego i zvanični Zagreb koji svoju teritorijalnu cjelokupnost, ali i članstvo u NATO i EU “duguje” SAD-u (i Stjepanu Mesicu). Zvanični Zagreb se odrekao HRHB Vašingtonskim sporazumom, a danas slave i podržavaju Dodika i 9. januar, ali i HRHB-a. Neko će morati u zvaničnom Zagrebu, ali i Beogradu dati odgovore na pitanje zašto se u BiH podržavaju poražene zločinačke politike?

Što se tiče predsjedavajućeg Predsjedništva BiH on će danas u Banja Luci proslavljati dan koji su pokrenuli i utemeljili ratni zločinci koji su presuđeni za najstrašnije zločine počinjene u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Na teritoriji koja je okupana krvlju nevinih, sa spoznajom da će u historiji ostati zabilježen kao neko ko je svojom “borbom za RS” – rušenjem BiH i njenih institucija, negiranjem genocida, ruskim vezama, srbijanskim pokroviteljstvom, ukrajinskom ikonom i sukobom sa SAD –  značajno doprinio da se uskoro istina, pravda i pravo, uz podršku SAD-a Bosni i Hercegovini, koja je kako je nedavno ponovio američki ambasador neupitna, nađu na istom mjestu – mjestu zvanom Republika Srpska, koja je bosanskohercegovački entitet.

28.02.2021.

ZIJA DIZDAREVIĆ : MUKE POBJEDNIČKOG REFERENDUMA

Muke pobjedničkog referenduma

Foto: FENA/Mario Obrdalj

Tri datuma su odredila sudbinu savremene bosanskohercegovačke države – 25. 11. 1943., 1. 3. 1992. i 21. 11. 1995. godine. Ovaj središnji datum od prije 29. godina nosi višestruke poruke. Uz ostalo, tada je i neposredno izraženom voljom naroda označen kraj socijalističke ere Bosne i Hercegovine – kao države unutar jugoslovenske federacije, uspostavljene na anti(naci)fašističkim temeljima – i po najdemokratskijem modelu odlučeno da BiH bude nezavisna država.

Zašto taj referendum označavam pobjedničkom, posebice gledano iz ugla bh. današnjice? E, pa upravo zato. Uprkos svemu što se zbilo u ovih gotovo tri decenije, još nije pobjeđena ubjedljiva većinska volja naroda, još postoji država Bosna i Herceovina.

To historijsko, do tada nezabilježeno demokratsko izjašnjavanje BiH se odvijalo u nedemokratskom, ratom zahvaćenom i neprijateljskom okruženju. Trupe pod vođstvom ključnog izdajničkog komandnog dijela JNA bile su posvud po BiH. Ta, sad već paravojna formacija, naoružavala je poslušni i propagandnim manipulacijama zastrašeni dio srpskog stanovništa. Na prostoru vlasti Srpske demokratske stranke nije se mogao regularno organizovati referendum, a Srbima drugdje se prijetilo da ne smiju izaći na izjašnjavanje. Veliki broj Hrvata čekao je direktive vođstva HDZ-a iz Zagreba i glasao drugi dan. Ipak, gotovo dvije trećine bh. građana s pravom glasa su se izjasnili za nezavisnost, gotovo svi koji su se pojavili na glasačkim mjestima. Sve su nadzirali međunarodni posmatrači.

Bosanci i Hercegovci su položili historijski ispit u gotovo nemogućim uslovima. I zato je pobjednički referendum. Referendum koji je od prvog dana sve do danas na nemilosrdnim udarima. Dužni smo onima što su ga izglasali a nisu više s nama, onima koji su dali živote za tu epohalnu odluku, dužni smo sebi svi mi koji ne odustajemo od bosanskohercegovačke ideje da tu pobjedu odbranimo. To nije lako jer mnogo toga ne zavisi od nas.

Izdaja države – Odlučujuća politička činjenica za krvavi raspad SFRJ i bosanskohercegovačku tragediju nije bila u hiperagresivnom velikosrpskom projektu koji je predvodio Slobodan Milošević već odluka veleizdajničkog vrha JNA da stane uz tu nakanu. Ne bi velikosrpski naum mogao biti takvih razmjera i s takvim užasnim posljedicama da nije ima tako organizovanu, brojnu i ubitačnu vojnu mašineriju  u svojoj službi. Ta vojna vrhuška deklarisala se kao zaštitnik samo jednog naroda, a u praksi kao udarna agresorska pesnica na sve druge yu-narode i narodnosti. Napravljena je masovna i većinom prisilna molibilizacija, u okrilju te otuđene oružane nemani nastale su vojne formacije paradržavnih tvorevina Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj i Republike Srpske u BiH. Pod tim skutima išle su i koljačke četničke formacije i druge zločinačke legije formirane od mračanjačke službe bezbjednosti Miloševića. Nastala je potom vojska nelegalne i nelegitimne Slobine Jugoslavije iliti Srboslavije. Oficirski kadar neustavne Vojske Republike Srpske bio je (i ostao) na platnom spisku i u penzionom fondu beogradskih vlasti.

Voljom tadašnjih vojnih moćnika JNA je izdala državu koja ju je iznjedrila, učinivši armijski kompleks državom u državi – sa ogromnim budžetom, svojom proizvodnjom, infrastrukturom, obrazovnim i zdravstvenim institucijama, stambenim i rekreativnim fondom… I sve to bez pravog nadzora civilnih vlasti. JNA je izdala narodnooslobodilačku osnovu na kojoj je nastala i preobratila se u oružanu pesnicu, u suštini, nacifašističkog plana. Izdala je Bosnu i Hercegovinu na čijem je tlu nastala, gdje su vođene najteže bitke protiv okupatora i domaćih izdajnika u Drugom svjetskom ratu.

Tu odlučujuću izdaju i zavnobihsko-avnojevske republike-države Bosne i Hercegovine, pratila je izdaja iznutra. Protustavno nastala Srpska Republika Bosna i Hercegovina (poslije preimenovana u Repubiku Srpsku), pa druga paradržavna tvorevina Hrvatska zajednica Herceg Bosna koja će prerasti u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. To su bile političko-teritorijalne platforme, u osnovi kvislinške naravi, u službi srpskog i hrvatskog velikodržavlja.

Tada počinje strategija samoiskorjenjivanja bh. Srba i Hrvata, negiranje sopstvenog historijskog porijekla a time, u biti, i prava na BiH, politička i kulturna identifikacija sa Srbijom i Hrvatskom,  uz omalovažavanje bh. države i svoje geneze.

Bosnu i Hercegovinu su potom izdale Evropska zajednica (kasnije Unija), koja je tražila od BiH referendum o nezavisnosti i Organizacija Ujedinjenih nacija, čiji je član bh. država postala u maju 1992. godine. Sjedinjene Američke Države su dan nakon Evropske zajednice priznale BiH, 7. aprila te godine, i zažmirile na agresiju na BiH koja je počela i iz dana u danas donosila sve užasnije zločine i druge nesreće. Djelovanje međunarodnih mirovnih snaga bilo je najvećim dijelom u korist agresora i njegovih eksponenata u BiH.

U takvim zaumnim okolnostima počeo je otpor i odbrana bh. države. Najznačajnije je bilo samoorganizovanje dobrovoljaca, aktiviranje policijskih snaga, potom institucionalno okupljanje oko Teritorijalne odbrane BiH, koja je prethodnih godina od komande JNA svjesno oružano onemoćana. Nastala je Armija Republike BiH bez ikakvih nužnih preduslova osim volje, hrabrosti i spremnosti na žrtvovanje.

Izgubljena republika – Bosna i Hercegovina dobila je atribut Republika – usred odlučujuće faze Drugog svjetskog rata i Narodnooslobodilačke borbe na tlu Jugoslavije – odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBIH) i Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), ravnopravna drugim republikama u budućoj federalnoj zajednici – Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji.

Uz taj naziv, BiH je dobila i odrednicu države. Zajedno sa drugim republikama dio ključnih državnih nadležnosti je povjeren Federaciji. Takvo opredjeljenje dobilo je pravno-političku punoću u Ustavima SFRJ i SRBiH 1973. godine. To je vrijeme kada Muslimani (kasnije Bošnjaci) postaju ustavno priznati kao narod.

Ruiniranje republikanskog uređenja počinje simbolički uklanjanjem prednaziva Socijalistička. Ta izmjena je bila logična, neminovna. Ali je praćena razgradnjom institucija koje su BiH ostvarivale kao državonosnu Republiku. Osnovicu te demontaže je činilo uvođenje trodiobnog principa, razdjeljujućeg trostranačkog vladanja, što je erodiralo republičku homogenost. To načelo je primjenjeno i u podjeli uticaja na javne ustanove, društveni proizvođački sektor i druge resurse. Takav destruktivni pristup je rezultat predizbornog i postizbornog koaliranja tri etnostranke – Stranke demokratske akcije, Srpske demokratska stranke, Hrvatske demokratske zajednice. Dakle, nije Dayton donio takav koncept vlasti, on je već bio inauguriran i praktikovan. Mirovni sporazum ga je verifikovao na najgori mogući način, kao i učinke rata i genocidne posljedice.

Zaprepašćujući vrhunac te međunarodno-pravno-političke perverzije je oduzimanje odrednice Republika državi Bosni i Hercegovini i davanje te oznake jednom od entiteta, uz naziv po samo jednom narodu, a što nema nikakvu historijsko-demografsko-političku podlogu. U krajnjem, na tom prostoru prije ratnih pustošenja bilo je preko 40 odsto onih što se nisu izjašnjavali kao Srbi. Taj zaumni potez s nazivom Republika Srpska nije nikako formalne prirode, izazvao je i izaziva teške posljedice po bh. biće u svakom pogledu.

Prevareni građani – Referendum za nezavisnost održan je 29. 2. i 1.3. 1992. s pitanjem: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?

Dakle, izbjegnut je zvanični naziv Republika Bosna i Hercegovima. Izostavljanje republikanske odrednice je rezultat te trodiobne logike i prakse.

Nezavisnost su proglasile Slovenija, Hrvatska i Makedonija 1991. godine. Kod nas sve ide po onoj pohiti, polahko, pa je i s tim sudbonosnim pitanjem bilo tako. Istina, BiH je bila u sasvim drugoj situaciji. Slovenija i Hrvatska imale su čvrsto zaleđe i odlučujuću podršku u Njemačkoj, Austriji i Vatikanu (i za nezavisnost i tokom agresije na tu zemlju), a i Makedonija ne bi mogla povući taj potez bez vanjske potpore. Iza BiH nije stajao nijedan zapadni autoritet međunarodnog uticaja.

U subotu i nedjelju 9. i 10. novembra 1991. Srpska demokratska stranka – pod mentorstvom Beograda i oružanom pratnjom otuđenih dijelova JNA i paravojnih bandi – organizovala je nelegalni plebiscit. Izjašnjavalo se za ostanak u već nepostojećoj Jugoslaviji i rezultat je bio plebiscitarno – za. Plavi glasački listići bili su za Srbe, a žuti za sve druge. Logika aparthejda i praksa segregacije. To je bio antiustavni čin, rezultat tog izjašnjavanje nije dobio međunarodnu podršku.

Ali kad pogledam stanje danas, pitanje je da li je nezakoniti plebiscit nadvladao najšire međunarodno priznati referendum, da li Bosnom i Hercegovinom vlada njena državna vlast ili paradržave – reafirmisanjem ratnih Republike Srpske (u njeno ime su učinjeni najteži ratni zločini do genocida, prema presudama Haškog tribunala) i HR Herceg-Bosne (presudom u Hagu njenim vođama označena je kao okvir za udruženi zločinački poduhvat, uz učešće političkog vrha Hrvatske)? Ko ima veći uticaj u BiH – Sarajevo ili Beograd i Zagreb?

Ondašnji i ovdašnji građani, Bosanci i Hercegovci, višestruko su prevarani – od 1990. naovamo. I od nacionalno određenih stranaka kojima su vjerovali i od opozicionih komformista i od međunarodnih autoriteta koji bi trebalo da su garanti mirne stabilne i funkcionalne bh. države, a čijem su unakazivanju dobrano doprinijeli.

Prevareni su i nebrojeni bh. Srbi i Hrvati koji su manipulacijama političara, što su djelovali u njihovo ime, ostali bez vjekovnih ognjišta i bh. legitimacije, te rasuti po svijetu ili ga napustili.

Odbrana demokratije – Prema nekim procjenama, u BiH je oko 300.000 građana, mogućih glasača, koji nisu za stranke s nacionalnim predznakom. To je veliki, obećavajući potencijal.

Kako je nedavno pisano na ovom portalu (Prošlost i sadašnjost razaraju budućnost), Kurt Bassuener, Valery Perry, Toby Vogel i Bodo Weber (Democratization Policy Council) nastoje animirati odlučujuće zapadne države i njihove asocijacije, zagovarajući prelazni projekat za BiH kombinovan od dejtonskih i briselskih principa, sa snažnijim djelovanjem OHR-a. Četvoro autora nove strategije za BiH oblikovali su model sendvič-model. U središtu modela je trenutna vladajuća klasa na koju se vrši pritisak, izazivajući strah, koordinacijom djejstva međunarodne zajednice odozgo i građana mobiliziranih za promjene odozdo.

Ima li mogućnosti da se bar značajan dio tih oko tri stotine hiljada građana samoorganizuje i da dobijemo civilno udruženje koje bi predstavljao, recimo, Bosanskohercegovački sabor? To bi bio demokratski izraz težnje za stabilnom, funkcionalnom, prosperitetnom bh. državom, članicom NATO i EU.

Nužno je da do narednih izbora četvorka na vlasti u Sarajevu brojčano i programski ojača i da se teritorijalno proširi. Istodobno, bitna je pravosudna diskreditacija vladajućih etnostranaka i lidera.

Referendum za nezavisnost je najdemokratskiji čin u političkoj historiji države Bosne i Hercegovine. To je civilizacijska dragocjenost čije tekovine treba (od)braniti. Da bi to uspjevalo nužna je unutrašnja i međunarodna politička sinergija svih onih koji žele što snažniju, zdraviju i napredniju državu, s građaninom kao njenim temeljnim subjektom i zaštitom njegovih neotuđivih prava, među kojima je i nacionalni identitet.

28.02.2021.

NAKARADNI MILORAD DODIK I NACI-FAŠISTA, ŠOVINISTA, NACIONALISTA, NEODGOJENI ČOVJEK, ČOVJEK BEZ KARAKTERA I KULTURE, NECIVILIZOVANI ČOVJEK U BiH STVARA VELIKU MRŽNJU IZMEDJU NARODA I BOŠNJAKE NAZIVA TURCIMA, KAKO BI MOGAO OPET VLADATI U RS-oj

Dodik: Nikada nećemo slaviti 1. mart, ovo je gore od Turaka i 500 godina

Dodik: Nikada nećemo slaviti 1. mart, ovo je gore od Turaka i 500 godina
Foto: Arhiv

Bosnjaci.Net

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik kazao je da 1. mart nije praznik i da ga u Republici Srpskoj nikada neće slaviti.

- Nikada i da 66 puta Ustavni sud donese odluku, nećemo slaviti. Ovo je gore od Turaka i 500 godina. Ništa tu nije u interesu RS i evo ja prvi nikada neću sprovoditi odluke Ustavnog suda BiH, rekao je Dodik, prenosi Srpska info.

Naveo je da je BiH neprijateljska i nakaradna.

– RS je definisana 9. januara sa namjerom da bude nezavisna. Autonomija je legitiman stav našeg naroda. Mi slavimo Dan Republike to je deveti januar i to ne možete da promijenite – rekao je Dodik.

Kazao je da je Ustav RS nezakonito promijenjen od strane visokog predstavnika, te da ga treba prilagoditi izvornom Dejtonu.

– Mi već imamo spreman nacrt Ustava, tražimo legitiman način kako da bude donesen – rekao je Dodik.

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

BiH NISU UNISTILI MNOGI PA NECE NI DODIK I COVIC

Bosnu i Hercegovinu nisu uspjeli podijeliti i uništiti srpsko-hrvatskim sporazumima:

Cvetković – Maček 1939. godine,

Stojadinović – Pavelić 1954. godine,

Milošević – Tuđman 1991. godine,

Karadžić – Boban 1992. godine.

Neće u tome uspjeti ni najnoviji sljedbenici zločinačke politike podjele države Bosne i Hercegovine Milorad Dodik (SNSD) i Dragan Čović (HDZ) i njihovi mentori u Beogradu i Zagrebu.


TI DODIKU NACISTO I FAŠISTO GOVORIŠ DA JE BiH NEPRIJATELJSAKA ZEMLJA, A NE GOVORIŠ DA JE RS-a GENOCIDNA TVOREVINA KOJA JE STVORENA NA GENOCIDU NA BOŠNJACIMA. RS-A JE NEPRIJATELJSKI ENTITET U BiH A NE SUVERENA I NEZAVISNA BiH

...............................................................................

BOLJE BI TI BILO DODIKU DA SE KLONEŠ   NAŠE BiH DOK TE NISU DRUGI SKLONILI


27.02.2021.

ZNANOST, VISIKOG OBRAZOVANJA I ZAKONSKI OKVIR

Znanost, visoko obrazovanje i zakonski okvir

Znanost, visoko obrazovanje i zakonski okvir
Senadin Lavić
U ovome kratkom tekstu podsjećam javnost na nekoliko bitnih misli o mjestu i funkciji društvenih i humanističkih znanosti u društvu.

Na ovome mjestu ne treba ponavljati koncepciju metodologije Maxa Webera niti poticati stari spor između prirodnih i društvenih znanosti ili, kako je to u njemačkom govornom području formulirano, između Geisteswissenschaften i Naturwissenschaften. To je danas suvišan i neplodonosan spor.

U današnjoj Bosni i Hercegovini pitanja oko znanosti, znanja i visokog obrazovanja treba usmjeriti u drugom smjeru i u kontekst drugih društveno-pragmatičkih ciljeva koji se razlikuju od onih iz 19. i prve polovine 20. stoljeća u Evropi! Neprihvatljivo je, pritom, da preglasni “tehničari” zamagljuju važnost fokusiranja na BOSANSKO PITANJE kao ključno pitanje ove države, njezinih građana i budućnosti. Ovo teško pitanje razrješavaju društvene i humanističke znanosti!!! To im je zadatak i samo one to mogu uraditi. Ko će govoriti i pisati o dramatičnim pojavama i procesima u zadnjih trideset godina Bosne? Ko će razumjeti prljavu ulogu francuske politike i njezinog predsjednika Miterana tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu? Ko će analizirati genocid u Bosni i njegove posljedice po budućnost ove države i njezinog naroda? Ko će opisati smisao ljudskog života u budućnosti ove zemlje?

Povodom aktualnih događanja na “kantonalnoj razini” visokog obrazovanja, prešutne pomirenosti s redukcijom nauke i znanstveno-istraživačkog rada na “kanton” ili jedan veliki grad, nužno je reći nekoliko riječi upozorenja za sve one koji se ponašaju karnevalski i privatizirajuće prema znanosti i obrazovanju, te za one koji razumiju važnost povijesnog trenutka i preuzimaju odgovornost prema ovome pitanju. Gotovo je postalo samorazumljivo da je nauka izgubila državni prioritet i brigu – ne postoji ministarstvo za nauku i visoko obrazovanje na nivou države. To otvara prostor za proizvoljnost pojedinaca i partikularnih interesa. Potiskivanje nauke iz sfere interesiranja države vodi provincijalizaciji epistemičkih kapaciteta društva i vladavini iracionalnih objašnjenja društvenih pojava. Reduciranje znanosti i obrazovanja na kantonalnu razinu je strateška opasnost po državu i društvo, to jeste: znanost ne može dati rezultate na kantonalnoj razini! Ona je strateška djelatnost svake razvijene kulture i države-nacije danas.

U postratnom i postgenocidnom društvu, kakvo je upravo bosansko-hercegovačko, znanost ima posebno mjesto i zadatak. Odgovore na BOSANSKO PITANJE danas može dati samo znanost – i to primarno humanistička i društvena znanost! O tome treba reći sljedeće:

Prvo i najbitnije jeste to da znanost ima cilj da nam ponudi znanstveno objašnjenje pojava i događaja i tako oblikuje strukturu istinosnih stavova o tome šta se događa. To je osnova društvenog znanja i brana protiv relativizma koji je svojstven iracionalnim sredinama. Tamo gdje nema znanstvenih objašnjenja društvenih pojava i procesa vlada predrasuda, sujevjerje i ideološka laž.

Drugo, znanost daje epistemičku osnovu društvene organizacije ili cjelokupnog poretka unutar jedne države. Ona isporučuje znanje ili proizvodi znanje o procesima. Pritom, njena osnova je etička! Time se tvrdi da je epistemičko polazište društvenog znanja (episteme), ustvari, etičko ili, drugim riječima, znanstvenik je usmjeren moralnim držanjem i zahtjevom da govori istinu i predočava je drugim ljudima. Bez epistemičkih kvaliteta, institucije države ne mogu se održavati na funkcionalnoj razini i nad njima se tada nadvija nemoral, korupcija i neodgovornost. Zato je neophodno podsjećati da je osnova svake episteme – etička!

Treće, znanost i obrazovanje se ne mogu svesti na tehno-menadžerski narativ. Danas je, nažalost, znanost uhvaćena u sistem birokratije i događa se da o znanosti govore ljudi koju nisu znanstvenici nego menadžeri, tehničari, politikanti, dijelovi budžetskih lobističkih grupa,  a to svjedoči da je nastupila opasna birokratizacija znanstvenog “pogona” u kojem se “profesori/istraživači” pretvaraju u “najamne radnike”, u “zaposlenike” kojima neki “poslodavac” propisuje pravila ponašanja u znanosti. Komercijalizacija znanosti u siromašnom društvu vodi monopolizaciji obrazovanja (samo neki će “moći obrazovati” i samo neki će “biti obrazovani”) i razornom raslojavanju društva koje se često naziva “društvo zasnovano na znanju”. Nauka se zasigurno ne može tretirati kao neko komunalno preduzeće ili poljoprivredna farma, naravno, poštujući ove djelatnosti, niti nauka može biti određenja etničkim atributima u sumornoj etnopolitičkoj zbilji.

Četvrto, ne može se nauka svesti na “narativ o citiranosti”. Nikada jedan tekst ili djelimično sudjelovanje na projektu ne mogu biti mjera nauke. Danas je citiranost kvantitativni pokazatelj pozivanja na neki “tekst”, ali nije presudni ili isključivi dokaz kvaliteta i znanstvenosti. Časopisi i citiranje se uglavnom pojavljuju u sklopu velikih izdavačkih kuća (privatnih biznisa). Oni nameću “važnost” tekstova koje će se “elaborirati”. Kvantifikacija i kvantofrenija nisu nužno uslovi znanstvenosti.

Peto, znanost treba osigurati smjernice jednom (postratnom) društvu. Ako se društvena znanost potčini dnevno-političkim stavovima i interesnim pozicijama, onda će usmjeravanje finansija na istraživanje i razvoj biti ovisno od “stranačke pripadnosti” ili pripadanja lobiju koji kontrolira znanstveno-istraživačke institucije. Tu će se pojaviti politički komesari koji će smisliti “kriterije” prema kojima će se dodjeljivati sredstva za “istraživačke projekte”. Tu će biti vrlo malo znanosti ili same “stvari znanosti”… Društvo će ostati bez stvarne orijentacijske sile ili strukture koja daje racionalnu orijentaciju.

Šesto, o znanosti u jednom društvu moraju odlučivati logičari, metodolozi, epistemolozi, sociolozi znanosti, povjesničari i teoretičari nauke, semiotičari, pravnici i još poneki modalitet znanja. Znanost nije tehnička stvar u jednom društvu ili forma političke direktive. U oba slučaja znanost se destruira i postaje besplodna forma društvene manipulacije. Posljednjih trideset godina o tome svjedoče!

Sedmo, zakoni o visokom obrazovanju ne mogu se praviti prema “subjektivnim procjenama” pojedinaca i interesnih grupa, nego prema povijesnom kontekstu u kojem se jedna država i njezino društvo nalaze. Zakon treba osigurati vrhunsko funkcioniranje znanosti i osigurati joj nesmetanu produkciju znanja. Posebno je važno definirati mjesto znanstvenika u društvu! Zakon mora biti motivacijski, ohrabrujući za malobrojne i odvažne ljude od znanja, jer se može desiti da mladi  i obrazovani ljudi neće vidjeti ništa atraktivno ni privlačno u uključivanju u znanstveni pogon i izgradnji znanstvene karijere. Tek tada će se pojaviti teško pitanje mladih znanstvenih kadrova i budućnosti znanosti na univerzitetu!

Ovi metodološko-epistemološki stavovi trebaju pomoći akademskoj zajednici u konstruiranju zakonskog okvira znanstveno-istraživačke djelatnosti i obrazovanja na razini univerziteta. Zakon u sebi mora ovo reglementirati i osigurati da se znanost očuva u našem društvu. Naravno, ne smije se smetnuti s uma da znanost ne može biti “kantonalna”, ali neko je oktroirao sistem koji ne daje rezultat i zatvorio nas u njega.

Znanost se mora sačuvati od privatizacija znanosti, a društvo od friziranih reformi i profanizacije visokog obrazovanja.


Piše: prof.dr. Senadin Lavić

27.02.2021.

PR0F. DR. SENADIN LAVIĆ : BOSANSKOHERCEGOVACKA NACIJA NISU SAMO TRI NARODA


prof.dr. Senadin Lavić : Bosanstvo, islamizam i bošnjačko pitanje – Krug99

U Bosni se ne radi o multikulturnom društvu. U Bosni je riječ o jednoj kulturi, kao uostalom i na prostoru cijele bivše zajedničke države.

Piše: prof. dr. Senadin Lavić

Manipulacija identitetom - Posvećeno Stefanu Schwarzu

Jedno od najtežih pitanja našeg doba je pitanje identiteta. Ljudima je identitet važan. Oni hoće da znaju ko su, odakle potiču, kuda idu, šta je njihovo lično i kolektivno određenje, koji su ključni atributi njihovog identiteta i tim redom.

Šta je identitet čovjeka pojedinca ili jedne ljudske društvene grupe? To je skup oznaka ili atributa koji se pridaju pojedincu ili grupi kao određujući za njeno postojanje. Te oznake su rezultat povijesnog postojanja određene grupe ljudi koja je međusobno povezana mjestom u prostoru, rodbinskim vezama, komunikacijskom ili jezičkom formom, interesima, vjerovanjima, običajima, navikama, događajima i dr. Na taj način ta grupa ljudi postaje jedna kulturna forma koja u trajanju mijenja oblike društvenosti (pleme, narod, nacija) i neku svoju karakterističnu oznaku, crtu ili atribuciju postavlja kao stožernu, kao najbitniju između mnoštva drugih i za nju se identitetno i egzistencijalno veže. Ta “glavna crta” se naglašava, ponavlja, prenosi s koljena na koljeno i na taj način postaje atribut ili oznaka za jednu formu ljudske grupe. S tim se onda jedna društvena grupa poima prema pripisanim atributima, pa se kazuje da je grupa “hrabra”, “ratoborna”, “umna”, “religiozna”, “poslovna”, “naivna”, “neobrazovana”, “napredna”, “nekulturna”, “zaostala” i tome slično.

U jednom povijesnom kontekstu prevladava jedna vrsta bitnih atributa ili oznaka identiteta grupe. Tako se uspostavi poredak atributa koji je ovisan od moći koja vrši kontekstualno pridavanje ili priređivanje (Zuordnung, attribution) raznih atributa u nekom vremenu i prostoru ljudskoj grupi. U vremenu dominacije religije i feudalnih poredaka moći, ljudske grupe se određuju preko religijskih oblika pripadanja. I tada se pojavljuje “religijsko određenje” (kršćani, muslimani, manihejci, krstjani, albigenzi, pavlićani) kao najvažniji atribut koji se pripisuje jednoj grupi ljudi. Tako na osnovu različitih religijskih pripadanja dolazi do diferenciranja ljudskih grupa. Ta diferencija se onda koristi za raznovrsna sučeljavanja i konflikte koji služe samo sveštenicima za dominaciju i manipuliranje grupom koja prihvata njihove religijske izričaje.

Kulturna forma ljudske grupe je primarno društvena forma koja nastaje kao rezultat djelovanja jedne društvene grupe ljudi u povijesti i prostoru. Ona je objekt pripisivanja atributa jer bez toga bi bila bezlična i nediferencirana među drugima grupama. On se ne bi održala bez komunikativnog djelovanja i atributima diferenciranog grupnog identiteta. To nas upućuje na važnost jezika za postojanje jedne grupe ljudi.  Stoga se pitamo: ko pririče / pripisuje atribute ljudskoj grupi? Ko kazuje koji su atributi ili elementi postojanja ključni za identitet jedne grupe? Ko posjeduje moć koja u svojim rukama posjeduje attributio, odnosno pripisivanje, priricanje? Nekada su to vladari ili vladarski slojevi. Oni su gospodari pred kojima se podanici klanjaju i razvijaju podanički odnos. Pored njih, tu su često sveštenici koji ljudske društveno-povijesne grupe i kulturne forme svode na religijsku oznaku. Povijest svjedoči o užasu vjerskih ratova koji su uništili hiljade i hiljade ljudskih života u povijesti i destruirali mnoge ljudske zajednice. Crusaders, koje je pred kraj 11. stoljeća organizirao papa Urban II, kao motiv svoga djelovanja predstavljaju oslobađanje Jerusalima od “nevjernika” (druge vjere), Saracena, odnosno muslimana. Križarski ratovi se predstavljaju kao “sveti ratovi” koji 200 godina traju (1095-1291) i odnose desetine hiljada ljudskih života. Oni se poklapaju s usponom papinske vlasti u evropskim zemljama i razvijanjem novog religijskog osjećanja među ljudskim društvenim zajednicama. U to vrijeme muslimanski trgovci su dominirali u poslovima na Mediteranu –  jedan od motiva križarskih ratova bio je oduzimanje  monopola od njih i preokretanje poslova u svoju korist. (Jonathan Riley-Smith - The Oxford History of the Crusades, Oxford: Oxford University Press, USA, 2002.)

Manipulacije religijskim, etničkim i nacionalnim identitetima danas dolaze iz političkih ideologija modernosti koje su konstruirale identitetne naracije o “našem narodu”, “našoj naciji”, “našoj etničko-religijskoj grupi”, “konstitutivnom narodu”, “vođi naroda”. Te identitetne manipulativne naracije traju stotinama godina i na isti način razvijaju manipulaciju kako to rade sveštenici hiljadama godina kada “razbuđuju” vjerski žar u ljudima. Oni svode život čovjeka na religijsku svijest kao jedino bitnu oznaku identiteta ili ključni atribut postojanja. U osnovi svešteničke manipulacije je zloupotreba ljudske vjere ili potrebe da se postojanje oblikuje u sistem u kojem se postavlja Vrhovno Biće koje određuje sve što jeste. Tu se onda nađu sveštenici da oni posreduju između ljudskih osjećanja, nadanja i vjerovanja, s jedne strane, i onoga Božanskog, s druge strane. Tako se povijest religijskih institucija često dezavuira kao povijest nemoralne manipulacije najintimnijim osjećajima i ljudskom potrebom za vjerovanjem u Više Biće!

Zamislimo jedno udruženje ribara “Gornja Neretva” ili slična udruženja, naprimjer, “Som – Bilećkog jezera”, “Šaran – Buško jezero”, “Gonjavac – Konjic”, “Kečiga – Brčko”, “Lipljen – Drina”, “Pastrmka – Una Bihać” i tako redom širom Bosne. Sociološki gledano to su udruženja ribara ili grupe ljudi koji su ribolovci i koji svoju ljubav prema ribolovu izražavaju organiziranjem i pripadanjem tim udruženjima. Oni su dakle jedna društvena grupa povezana kroz ljubav za sportski ribolov. Dio njihovog ljudskog identiteta je ribolov i to sportski ribolov prema određenim pravilima. Oni uz svoje ime dodaju oznaku ribar ili ljubitelj ribolova (na Neretvi, Drini, Uni, Savi, Bosni, Vrbasu ili Jablaničkom i Plivskom jezeru). Dakle, ono što čini važan dio identiteta ovih ljudi iz sportskih ribarskih udruženja jeste činjenica da su oni ribari. Pred nas dolazi pitanje: zašto se ne bi naglašavao ribarski identitet ljudi koji su ljubitelji ribolova? Ili ljudi koji su ljubitelji kafana i poezije, šetnje u predvečerje, plivanja u hladnoj i brzoj riječnoj vodi, pasionirani skijaši? Da li bi se društvene grupe ili ljudske zajednice raspale ako bi pored njihovog etničkog, religijskog, jezičkog, običajnog i drugog identiteta, počeli naglašavati druge atribute koji se pojavljuju tokom postojanja ljudskih društvenih grupa? Sigurno ne bi! One bi sa drugim oznakama i atributima funkcionirale, možda s mnogo manje konflikata i opterećenja, nego što to  rade grupe koje su u konfliktu zbog svojih religijskih, etničkih, rasnih ili drugih predrasuda, umišljaja i stereotipa.

Ljudske zajednice i društvene grupe, dakle, mogu funkcionirati na drugim atributima identiteta.

Pored ustaljenih i uobičajenih identitetnih grupa (etničkih, religijskih, nacionalnih, regionalnih, ekonomskih i dr.) pojavljuju se i grupe Ostali/Drugi (Others), LGBT grupe, asocijalni tipovi, misice planete Zemlje, migrantske skupine, osiromašeni slojevi, prekarijat, ateisti, panteisti, “Marsovci”, ribari ili nešto slično tome. Zašto u internacionalno priznatoj bosanskoj naciji naglašavati samo tri etničke grupe i njihove religijske diferencije? Zašto se uopće tako bezobrazno nameće naracija o “tri naroda“? Kao da ne postoji više ništa nego “tri naroda i njihovi lideri”.

Sticanjem nezavisnosti i internacionalnim priznanjem 1992. godine i Deytonskim sporazumom 1995. godine potvrđena bosanskohercegovačka nacija ima mnogo više konstituenata od tri naroda i tri religijske grupe! Ima u njoj preko 3,5 miliona članova (“nožica”) koji još uvijek nisu osviješteni i dopuštaju da ih manipuliraju “tronošcem”. Zašto samo iz tri etničko-religijske grupe mogu biti birani članovi Predsjedništva države? Zašto ne mogu biti birani svi ili bilo ko od onih koji su državljani Bosne i Hercegovine? Zar ostale društvene grupe i ljudske zajednice, također, ne bi imale isto pravo – da i njihov pripadnik bude u Predsjedništvu? Pretpostavimo da je moguće da “misica planete zemlje“ i “vrhunski intelektualac iz bosanskog prekarijata” (atributi koji se preferiraju kod identiteta konkretne grupe) budu u Predsjedništvu – bilo bi to malo radosti za oči i poticaja za um!

Ako bi se naglašavalo pripadanje Bosni i bosanskom biću kroz društveni sistem onda bi se kod ljudi razvijao bosanski politički identitet. Od bosanskih ljudi se skriva njihovo bosanstvo i nameće im se posuđene i nakalemljene identitete na bosansko stablo. Vrijeme je da se postavljaju radikalna pitanja koja dezavuiraju hegemoniju fundamentalističkih totalitarnih političkih orijentacija i zarobljenih identiteta. Kakav je to društveno-politički sistem koji samo vodi interese o etničko-religijskoj grupi kao da ljudi nemaju druge identitete oznake/atribute i iskustva u životu? Kuda vodi ovakvo reduciranje ljudskih zajednica i društvenih grupa? Da li mehanizmi perseveracije (društveni i psihički) onemogućavaju promjenu i okret u mišljenju ljudi i članova grupa kojima pripadaju?

Etničko-religijske grupe pod presijom nacionalizma koji ih melje već dva stoljeća traže i konstruiraju separatne mehanizme diferencije po svaku cijenu. Tako se čuje da se u Bosni narodne grupe razlikuju po kulturi! Iz toga se razvija sporni mit o “multikulturnom društvo” i različitim društvenim svjetovima. Istine radi treba reći –  u Bosni se ne radi o multikulturnom društvu. U Bosni je riječ o jednoj kulturi, kao uostalom i na prostoru cijele bivše zajedničke države. Čak ni religijska nametljivost nije uspjela potisnuti u svakodnevnom životu iste kulturne sadržaje, a nacionalizam je pokušao od kulture stvoriti posebnu “nacionalu kulturu” uz brojna prenaglašavanja i sporne interpretacije – odvojiti “naše” atribute ili oznake od “tuđih”. Mlinar na Marici, na Kladnici kraj Sjenice, na Lađanici u dolini Neretve, na Plivi kod Jajca, u Trilju na Cetini i drugdje, na isti način melje žitarice stoljećima. Na isti način koristi energiju vode koja pokreće kameni žrvanj. Također, stoljećima se na isti način oru polja, volovima ili konjima, sade žitarice, žanju na kraju ljeta, spremaju u skladišta, pripremaju zimnice i suši meso, proizvodi pekmez od šljiva ili nešto drugo. Na isti način se sade voćke i kaleme. Tako se i na vrlo slične načine grade kuće, pletu džemperi od vune i druge nošnje. Igraju narodne igre, kola, koja su zabilježena na stećcima, gangaju gange i pjevaju pjesme na istom razumljivom jeziku koji se imenuje na različite načine, od bosanskog pa nadalje. Nacijskim projektima nije bilo poželjno da pominju ove svakodnevne kulturne sadržaje kao zajedničke, bliske, rasprostranjene, ljudske…

Sve je, dakle, trebalo predstaviti kao odijeljeno, etnički i religijski različito, nespojivo i nedodirljivo, neprihvatljivo za identitet grupe. Dominantni konzervativni, ahistorijski i nedijalektički pristup zbilji pravio je od etničkih grupa ahistorijske entitete i getoizirane forme života koje su nekad nazivane “nebeskim narodom”. Mala razlika ili lokalna crta u šari na narodnoj nošnji nije bila kulturna razlika, nego se radilo o varijacijama jedne te iste kulture oblačenja. Nacijski projekti su obmanuli mnoge ljudske grupe da su različite od drugih grupa i uporno se insistiralo na razlici – koja je nakon propagandnog djelovanja postala “normalna”, identitetna činjenica ili atribut oko kojeg se grupa slijepo vezala, a da nije promišljala o manipulacijskom procesu stvaranja razlike i prenaglašavanja razlike. Na Balkanu, nažalost, etnička i nacionalna razlika postaje povod da se Drugi ili neka manjinska grupa na određenom prostoru eksterminira i relegira iz postojanja na “našoj etničkoj i nacionalnoj teritoriji”! Iz toga su proizlazila stravična zločinstva “u ime naše vjere i roda” u prošlom vremenu. U tome su sramnu ulogu odigrale akademije nauka, univerzitetski profesori, sveštenici i političari! To nikada ne smijemo zaboraviti.

27.02.2021.

AMER JERLAGIĆ : BiH JE NADŽIVJELA AGRESIJU, PA ĆE I DANAŠNJE SEPERATISTE

Jerlagić: BiH je nadživjela agresiju, pa će i današnje separatiste
Foto: Arhiv

///////////////////////////


/////////////////////////


/////////////////////////////


/////////////////////////


//////////////////////////


///////////////////////////

27.02.2021.

PROF.DR SENADIN LAVIĆ : SJEĆANJE NA PROFU

Senadin Lavić: Sjećanje na Profu

Senadin Lavić: Sjećanje na Profu

Tek trebamo promisliti šta je akademik Filipović govorio, pisao ili javno zastupao. U okviru bosanskih studija o njegovom djelu se trebaju pisati master teze i doktorske disertacije.

Piše: prof. dr. Senadin Lavić
 
Prošla je godina dana od smrti akademika Muhameda Filipovića. Jednostavno smo ga zvali Profa, a javnost je koristila njegov nadimak Tunjo.
 
Mojoj generaciji na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, akademik Filipović predavao je logiku, metodologiju i filozofiju jezika. Iz njegovih predavanja pamtimo važne autore i njihove knjige. Od Aristotela (Organon), R. Descartesa (Discours de la methode), J. Lockea (An Essay Concerning Human Understanding), D. Humea (An Enquiry Concerning Human Understanding), I. Kanta (Kritik der reinen Vernunft), G. W. F. Hegela (Wissenschaft der Logik), do G. Fregea (Begriffsschrift), R. Carnapa (Der logische Aufbau der Welt), A. N. Whiteheada (Science and the Modern World), L. Wittgensteina (Tractatus logico-philosophicus / Logische Untersuchungen), M. Horkheimera (Eclipse of Reason), M. Bahtina (Marksizam i filozofija jezika) i mnogih drugih mislilaca i njihovih djela iz evropske i svjetske povijesti
 
Kao studenti, krajem 1980-ih godina, dijelili smo ugodan osjećaj učenika akademika Filipovića. Pratili smo njegov znanstveni i javni angažman u našem društvu. Deceniju kasnije, poslije bosanske apokalipse, imao sam čast i zadovoljstvo da javno promoviram knjige, naučno-istraživačke radove, ideje koje je profesor zastupao. U Sarajevu, Zagrebu, Tuzli, Brčkom, Novom Pazaru, Konjicu, Dubrovniku i mnogim drugim mjestima Bosne i regiona, akademik Filipović je bio omiljen i poštovan autor. Ljudi su ga voljeli slušati i pitati razna pitanja. On je uvijek glasom i uvjerljivošću erudite strpljivo objašnjavao “u čemu je stvar”.
 
Način na koji je “nosio” mišljenje o društvenim fenomenima, oblikovao je prepoznatljivu fenomenologiju i društvenu ontologiju bosanskog mišljenja. To je, nažalost, stvaralo reakciju poluobrazovanih aparatčika, s jedne strane, i spornih intelektualaca koji su zastupali antibosansku ideologiju, s druge strane. Zavist, nedoraslost, bahatost, političke “igranke”, nerazumijevanje, sirova moć, konzervativna ograničenost i slične “činjenice” društvene stvarnosti, u kojoj se odvijao život jednog mislećeg čovjeka, predstavljale su one gorke dane i noći kroz koje se probijao da rasvijetli mišljenjem događaje koji se tiču velikog broja ljudi i njihovih neizvjesnih sudbina. U tom egzistencijalnom škripcu akademik Filipović je proživio svoju životnu i intelektulanu pustolovinu. Odvažnog držanja i bistrog uma, vrhunskog dara za mišljenje, kako je govorila profesorica Jelena Berberović, akademik Filipović je svjedočio humanističku misao o bitnim fenomenima naše epohe. Nije bilo pitanja niti problema na koji se u svojim radovima ili javnim istupima nije osvrnuo i iskazao svoje mišljenje.
 
Danas se osjeti praznina među nama, u javnosti koju je profesor ispunjavao umnim i izazovnim  stavovima. Stajo je često među nam kao miljokaz i ujedno kao gromobran, na putevima Bosne i čuvanja istine o bosanskom povijesnom iskustvu života. Tek trebamo promisliti šta je akademik Filipović govorio, pisao ili javno zastupao. U okviru bosanskih studija o njegovom djelu se trebaju pisati master teze i doktorske disertacije. U njegovom djelu je izvorište savremenog bosanskog mišljenja i duhovnosti. Bio je jedan od najvažnijih bosanskih mislilaca u 20. stoljeću…

Neka je lahka zemlja bosanska našem profesoru Muhamedu Filipoviću.


(Vijesti.ba)

27.02.2021.

BOSNA I HERCEGOVINA 1. MARTA OBILJEŽAVA DAN NEZAVISNOSTI

27.02.2021.

VODITELJ TV HAPPY MILOMIR MARIĆ JE VELIKI NACI-FAŠISTA, ŠOVINISTA, NACIONALISTA I MRZITELJ BOŠNJAKA MUSLIMANA

27.02.2021.

STEVAN FILIPOVIĆ : PRIČOM KOJA PRATI FILM 'DARA IZ JASENOVCA...

Stevan Filipovic - IMDb


///////////////////////////

Predsednici Rusije i Kine Vladimir Putin i Xi Jinping


//////////////////////////////////////////


Šef policije Srbije traži 'državno' pisanje udžbenika istorije


////////////////////////////////////////////////////////

//////////////////////////

Prve vjetroturbine, iz pravca Mostara, vidljive su već na lokalitetu Vučja glavica, nedugo nakon brda Fortica iznad samog grada

///////////////////////////////////////

‘Zombi’ mapa na zidu Miroslava Lajčaka

///////////////////////////////


//////////////////////////////////////

U planu je uklanjanje 406 u potresu oštećenih građevina

27.02.2021.

TOMISLAV JAKIĆ : NAPRIJED UNATRAG!


Naprijed unatrag!

Idemo krupnim koracima unazad, vrijedi i za današnju Hrvatsku. Tko to ne vidi, tko to ne želi vidjeti, politički je slijepac. A ono ostalo? Vidjet ćemo . . . Klarić je rekao: “Samo treba izdržati prvih stotinjak godina, dok se stvar ne stabilizira”. Stotinjak godina? Trideset je prošlo …

To, što pratim zbivanja na međunarodnoj sceni, to mi je desetljećima bila novinarska specijalnost, pa ne treba čuditi što se time bavim i u poodmaklim godinama. A to što sam sve češće prisiljen, da: upravo tako – prisiljen, barem osvrnuti se i na domaću političku scenu neizbježna je posljedica činjenice da živim u određenoj sredini i da na najneposredniji mogući način osjećam posljedice svega što se u toj sredini događa. Na primjer toga da se koliko spretnim, toliko i prozirnim manipuliranjem određene događaje izbacuje u prvi plan i pretvara u goruće teme (mada su potpuno marginalni), kako bi se najvećem broju ljudi odvratila pozornost od notorne činjenice da sve lošije žive.

I sada mi je dosta! Reći ću što mislim. Do sada uvijek sam pazio na formulacije i birao riječi. Neću više. Jer…

Idemo krupnim koracima unazad. Mnogi misle da je to lako. Voziti auto na “rikverc” tri kilometra, već je cirkus. A kamoli ići paradnim korakom unatrag. Srećom, mi smo taj korak uvježbavali godinama. I što sada – malo ići unatrag? Ništa! Bolje rečeno, malo pa ništa. Jedino, odgovorni za marš unatrag moraju svaki čas vikati: pazi . . . čuvaj! Jer, kada narod ide unatrag, ne vidi. Vodi ga dupe, pa nalijeće na koješta. Prevrće. Sruši stol, kip, narodnu svetinju pod zaštitom države. Isprike, jasno, nema.

Nije to tek tako jednostavno. I komande moraju biti naopake. Morate naopako misliti i djelovati. Neki drugi koji su nas pokušali slijediti – ne mogu. Nismo se niti okrenuli, a ono smo skoro prvi odostraga. Još samo malo napora, ovolicno, i bit ćemo rekorderi. Unazadni!

Ja i  moji bližnji idemo vrlo brzo unatrag. Čak se i ističemo među ostalima. Naopaki joging. Eto, ja sam za proteklih godina otišao sa standardom unatrag da sam se vratio u mlađahne dane. Pijem kruškovac i cocktu, piće moje i tvoje mladosti. Dobio sam opet onaj glasoviti tup mlađahni pogled zaljubljenog vola . . . Išao bih pogledati i nešto filmova iz surove stvarnosti, ali ih nema. Samo tučnjava i pornografija. Za koji mjesec možda se još toliko pomladim da ću na neke kuće početi pisati . . . “nema odmora, dok traje obnova!”.

Nisu svi kao ja… Ne povlače se unatrag. Ne predaju se ogavnom padu standarda. Bore se do posljednjeg broja na deviznom žiro-računu, za moje bolje sutra. Zauzeli su busije u vilama, deseterosobnim stanovima, plišanim foteljama. Ulične borbe su najužasnije. Iscrpljujuće. I dok crni pad standarda provaljuje u sve kutke domovine, oni su tu. Tu i tamo i od njih netko padne. Na službenom ručku “trefi” ga kap, ili zaspi za volanom u zavoju.

Pita me jedan tu kukavelj, dokle ćemo se povlačiti. Više ne ide… Ide… ide, tješim ga ja. Samo treba izdržati prvih stotinjak godina, dok se stvar ne stabilizira. Pa ne dobivaju se prave bitke preko noći. A onda… a onda kad krenemo… Neće biti te prepreke koju mi ne bismo prekoračili.

Samo, nekako predugi zalet uzimamo. Da nas drugi ne diskvalificiraju, jer više nismo nogom u igralištu.

Eto, rekao sam. A ako vam se stil, usprkos uvodnom upozorenju, ipak učinio malo neuobičajenim za ovoga autora – u pravu ste. Nisam to ja rekao. Poslužio sam se tekstom, doslovno sam ga prepisao, Kazimira Klarića. Sada, međutim, dolazi “kvaka 22”. Taj se tekst ne odnosi na današnju Hrvatsku i na prilike u njoj, mada je na njih savršeno primjenjiv. Ne, riječ je o tekstu što je objavljen prije pune 34 godine, da budemo sasvim precizni 25. siječnja 1987. I odnosi se na tadašnju Socijalističku Republiku Hrvatsku, odnosno Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. Koliko god da je, ponovimo, primjenjiv na sadašnje stanje u samostalnoj Republici Hrvatskoj.

Za dežurne zapjenjene kritičare svega iz onoga vremena zanimljive bi mogle biti dvije činjenice. Prvo, taj je tekst, nedvojbeno kritički i usmjeren protiv onih na vlasti (“zauzeli su busije u vilama i deseterosobnim stanovima, u plišanim foteljama”) – objavljen. Nije to dokument iz ostavštine nekog disidenta što bi govorio o slobodarskom duhu koji zbog komunističke represije nije mogao doći do izražaja. Dakle, tekst je objavljen. Drugo – gdje je objavljen? Tu stvar postaje još zanimljivija. Objavljen je, naime, u internim novinama tadašnje Radio-televizije Zagreb (RTZ, list složene organizacije udruženog rada, godina XV, broj 231/232). Riječ je o instituciji za koju se tvrdi da je bila jedno od ključnih uporišta “komunističke” vlasti i propagandni centar za sakrivanje istine od hrvatskog naroda i za širenja laži kojima je stvaran tzv. komunistički mentalitet. Tu je “komunisitčku tvrđavu” u čijim je novinama bilo moguće objaviti i ovakav kritički tekst tek HDZ-ov generalni direktor uspješno pretvorio u “katedralu hrvatskog duha”. Pa sada u internim novinama Hrvatske radio-televizije (kada bi postojale!), ali ni u program, ne dolazi u obzir da bi se moglo objaviti išta sličnoga, a upućeno na adresu vladajućih.

Učinilo nam se prikladnim posegnuti za prašnjavim dokumentima i izvući ovaj tek mali djelić istine o tome kako je bilo. Daleko od toga, da je sve bio idealno i bez greške. Ni slučajno. Ali, sasvim sigurno nije bilo ni tako kako mladu generaciju uvjeravaju, podupirući to samo stalnim ponavljanjem, jer argumenata nemaju, propovjednici “nove istine” i “nove povijesti”. Činjenice i brojke ih demantiraju. A sa činjenicama i brojkama ne može se raspravljati. One, naprosto postoje. Pa tako uopće nije teško doći do podataka koliko je bolnica izgrađeno u Hrvatskoj u “vrijeme mraka”, koliko je novih škola podignuto, koliko je stambenih zgrada izniklo iz zemlje, koliki su deseci tisuća zaposlenih ljudi dobili, da: dobili stanove u njima (ne po kriteriju stranačke, tada; partijske podobnosti, nego po kriteriju potrebe) od tvornica, ili poduzeća u kojima su bili zaposleni, koliko je tvornica i pogona uspješno radilo i proizvodilo u Hrvatskoj, ali i sklapalo unosne poslove i u inozemstvu (da bi golema većina njih danas bili tek uspomena). A treba li, evo primjera osobito aktualnoga u vrijeme pandemije, podsjećati na nešto što se zvalo Imunološki zavod, na instituciju koja je uspješno proizvodila (i izvozila!) cjepiva?

Sve je to dokumentirano, sve je to postojalo, sve su to tvrdoglave činjenice što ih se, doduše, može prešućivati, ali ih se ne može izbrisati. Baš kao što se ne može izbrisati ni činjenicu da se u Hrvatskoj (unutar Jugoslavije) moglo i kritički progovoriti, ne baš uvijek i ne baš o svemu, ali – moglo se. I progovaralo se. Tekst kojim smo se poslužili tek je jedan dokaz u prilog toj tvrdnji.

A sada dolazi ključno pitanje: kako to i zašto jedan kritički tekst o Hrvatskoj unutar Jugoslavije od prije gotovo 35 godina tako frapantno podsjeća na stanje u današnjoj samostalnoj Hrvatskoj? Što je učinila stranka koja se hvali svime i svačime, a da danas ne bismo s punim utemeljenjem rekli: nismo se niti okrenuli, a ono smo skoro prvi odostraga. Još samo malo napora, ovolicno, i bit ćemo rekorderi. Unazadni!

Uništili smo (su) proizvodnju, pretvorili su Hrvatsku iz srednje razvijene zemlje koja je i izvozila, u zemlju koja (gotovo) sve uvozi, koja je postala otvoreno tržišta za stranu robu nerijetko dvojbene kakvoće. Pretvorili su Hrvatsku, nakon što su u procesu privatizacije banke predali u  strane ruke, u zemlju – prosjaka. Pratite li imalo pozornije vijesti iz današnje Hrvatske, postat će vam jasno da u ovoj zemlji jedva da bi se nešto moglo (i znalo) napraviti bez stranih konzultanata i – što je još važnije – bez novca Evropske unije. Nitko danas neće reći da je Hrvatska uspješna zato što proizvodi, izvozi i zarađuje. Ne, Hrvatska je uspješna u onoj mjeri u kojoj uspije “povući” sredstva iz fondova EU.

Ponižavajuće? Za svakoga tko je doživio i jednu drugu i drugačiju Hrvatsku – svakako. Ona Hrvatska bila je ponosna na svoja dostignuća, ova današnja ponosna je kada uspije isprositi još novaca iz inozemstva. Laž? Ne, nije. Gola i ružna istina.

“Idemo krupnim koracima unazad”, napisao je Kazimir Klarić početkom godine 1987. I dodao: “Kada narod ide unatrag, ne vidi. Vodi ga dupe, pa nalijeće na koješta. Prevrće. Sruši stol, kip, narodnu svetinju pod zaštitom države. Isprike, jasno, nema.” Od trenutka kada su objavljene te riječi, pa do raspada Jugoslavije proći će malo više od tri godine.

Idemo krupnim koracima unazad, vrijedi i za današnju Hrvatsku. Tko to ne vidi, tko to ne želi vidjeti, politički je slijepac. A ono ostalo? Vidjet ćemo… Klarić je rekao: “Samo treba izdržati prvih stotinjak godina, dok se stvar ne stabilizira”. Stotinjak godina? Trideset je prošlo…

27.02.2021.

AUTOR HENI ERCEG: ZLO BANALNOSTI


Zlo banalnosti

Domogli smo ga se na studiju filozofije, najprije u šapirografiranom izdanju, a potom i kao knjigu. Jednu od najvažnijih, onu u kojoj, za razliku od Hannah Arendt i njene čuvene teze o banalnosti zla, on analizira zlo banalnosti. Njegova filozofska studija nemilosrdna je analiza porijekla i duha palanke kao pogleda na život, poruka o životu plemena u agoniji i destrukciji. To je knjiga Rade Konstantinovića, Filosofija palanke, napisana davne 1969., čije je dijelove prvo čitao na radiju, a potom objavio kao knjigu za kojom se poseže kad god zlo uzme maha, kao upozorenje na onu vrstu provincijske egzistencije koja proizvodi ksenofobiju, a zatim i fašizam.

„Nema svijeta izvan duha palanke“, piše taj vješti vizionar, jer on, taj duh, ispovijeda samo religiju zatvorenosti, dok svijet ostaje s druge strane brda… a palančanin vječno zarobljen u duhu sitne gotovosti, kao čuvar palanke i duha kolektivne volje. Filosofija palanke utoliko je analiza historije zabluda malih, u sebe zatvorenih sredina i fascinantno predviđanje zla koje se dogodilo decenijama kasnije, s moralnim padom palanačke srpske inteligencije, a okončano ratom i teškim razaranjima.

„Nužnost nacizma u duhu je palanke“, pisao je Konstantinović, zagovarajući iskorak iz palanke, „koja je svugdje“, kao jedini otpor totalitarizmu i posve očekivano uključio se u otpor Miloševićevoj strahovladi, a njegov slogan „Druga Srbija je ona koja se ne miri sa zločinom“ postao je zaštitnim znakom beogradskog kruga intelektualaca koji su se godinama snažno opirali režimu Slobodana Miloševića. Konstantinović, kao dio toga kruga, naravno da je živio svoj unutrašnji egzil i nikada nije bio priznat u Srbiji, ali sudbina pisca, čiji je rad svakako utjecao na velike književnike, od Danila Kiša do Mirka Kovača, nije se nikada ograničila samo na Srbiju. Štoviše, nijedna palanka ne prašta, hrvatska naročito, makar se radilo o piscu koji je činio sve da obuzda srpsku agresiju i ratove devedesetih.

Duh palanke uvijek je jači od svojih dijagnostičara, pa je tako ovih dana Ministarstvo kulture RH odbilo otkupiti knjigu Filosofija palanke, u izdanju Litterisa, s ciničnim obrazloženjem – što ga je autor tako minuciozno davno dočarao pišući o samozatvorenosti palanke, njenoj kulturnoj ksenofobiji – to jest da knjiga nije prevedena na hrvatski, pa stoga neka je đavo nosi. I doista, pokazalo se da duh palanke nema domovinu, da je bijeda kulturne samodostatnosti u Hrvatskoj zadano stanje, a vrag baš ono malo slovo s u riječi Filosofija, skroz drukčije od hrvatskog z. Svakako, nerazumljiv neki jezik. Taj srpski. I uostalom, ima Ministarstvo kulture svoj temeljni cilj – „očuvanje hrvatske književne baštine te poticanje suvremene hrvatske produkcije“, cilj u čije je svaštarenje lani utrošeno 13,5 milijuna kuna.

O Filosofiji palanke dakle nije ni bilo rasprave jer nije zadovoljila temeljni uvjet. Nije, naime, razumljivo hrvatskim čitaocima to djelo što ga antinacionalistički krugovi u Srbiji smatraju kapitalnim, a čiju je suštinu o tupom provincijalizmu koji narcistički „štiti svoju rutinu“ strahom od otvaranja prema svijetu tako dobro ogolila upravo hrvatska ministrica kulture. Ona koja „čuva palanku kao vrhovnu volju, kao svoje nad-ja“, kako je to davno napisao taj vječno zatomljeni autor.

Ali bestidnost provincijskog uma seže i mnogo dalje od ignoriranja Konstantinovićeva djela, tamo do devedesetih i otimačine autorove kuće u Rovinju od strane tobožnjeg hrvatskog vojnika kojemu se, eto, svidio baš dom obitelji književnika, u kojega je provalio, potom pokrao sve vrijedne umjetnine, a knjige i rukopise izbacio kroz prozor. Tih je dana ulaz na broju 27 ulice Montalbano bio golemo smetlište, a „cijela ulica montalbanska bila je popločana papirima iz kuće Konstantinovića“, zapisao je književnik Bora Ćosić u Feralu, a među njima bila su i pisma koja je veliki majstor apsurda Samuel Beckett pisao svome rovinjskom prijatelju.

Kronologija otete kuće nosi stoga zadah upravo one samodostatne, ksenofobne palanke koja u sebi nužno sadrži fašizam, pa je tako originalni rukopis Beckettov otišao na smetlište, sačuvani dio objavljen je pak u autorovoj knjizi „Beket prijatelj“, kuću je, lažirajući kupoprodajni ugovor, s potpisom već preminule supruge Konstantinovića, prvi otimač prodao, ovaj drugi preprodao, sudovi su uredno verificirali lažne dokumente… „Netko je utvrdio da je ugovor falsificiran. Ali ja to ne mogu znati, oštećena strana morala se žaliti“, kazao je sudac koji je na ime onoga otimača uknjižio piščevu kuću. No, Konstantinović se nije žalio, znajući snagu palanačke mržnje, tek je ironično kazao kako će mu kuću vratiti „kad Tuđman bude hteo u Evropu“.

I ušla je Hrvatska u Evropu već davno, ali kuća piscu nikada nije vraćena, u međuvremenu je umro, ostalo je tek sjećanje rijetkih na njegovu ostavštinu, razbacanu po pločniku ulice Montalbano u Rovinju. Sačuvan je duh kolektivne palanačke volje, a autor koji je svojim djelom istančano anticipirao buduće zle događaje iskorijenjen je iz hrvatske kulture. Kao i iz srpske. Pobijedilo je naime njegovo „zlo banalnosti“.

Mladina

27.02.2021.

AUTOR DRAGAN BANJAC: SRPSKIM TIMOVIMA ZABRANITI IGRANJE U EVROPI


Srpskim timovima zabraniti igranje u Evropi

Foto: EPA-EFE/MATTEO BAZZI

Iako Zvezda zna ko je prostak koji je vređao Ibrahimovića, već osam dana se, što bi rekli Dalmatinci “čini nevišta” i navodno “najoštrije osuđueje” uvredljive povike slavnom Šveđaninu. Zvezda se, kobajagi, “najiskrenije izvinjava Zlatanu Ibrahimoviću zbog neprijatnosti koji je doživeo u našoj kući. Naš klub je po starim srpskim običajima oduvek bio dobar domaćin i to je poznato u celoj Evropi i tako će ostati i ubuduće, jer nikada ovakve ispade nećemo tolerisati”, poručili su iz Crvene zvezde. A zašto ga ne identifikujete, foliranti jedni!?

Piše: Dragan Banjac

Trebalo bi dosta vremena i prostora da se pobroje samo veće one uvrede koje se na sportskim terenima u Beogradu upućuju gostima. Prednjače zvezdaši, odnosno Zvezdin stadion, nekad Marakana, danas stadion “Rajko Mitić”, ali i partizanovci drže korak. Vremenom smo se svikli na sav taj užas prilikom sportskih nadmetanja na našim borilištima, posebno kada ugostimo nekoga ko nije “naš”. Tako smo i izraz za nasilnika – huligan (engl. hooligan, ulični razbijač, kavgadžija) prihvatli kao, recimo, narodni poslanik. Zanimljivo, u Rečniku s/h književnog jezika priređivači huliganu daju rusko poreklo i dosta mekše značenje kao mangup, nevaljalac. Stadionske i ulične horde mnogi najčešće shvataju kao grupe instrumentalizovane od strane političkih partija, a takozvane vođe navijača su redovno bliski vlastima i (sic!) uticajne u društvu.

Povod za ovu priču je najnvije vređanje Zlatana Ibrahimovića, fudbalera AC Milan na prvoj utakmici (2:2), prošlog četvrtka u Beogradu. Slučaj će verovatno ostati kao kuriozitet planetarnog značaja jer je Zvezda dobila kaznu zbog vređanja gostujućeg igrača od strane “nepostojeće” publike, kojoj, zbog korone, nije dozvoljen pristup na stadion. Evo samo nekih ranijih slučajeva, koliko da se potkrepi tvrdnja da ovdašnja publika nije poput, recimo španske. Devetnaestog novembra 2005. godine u Madridu su igrali Real i Barselona. Gosti iz Katalonije(!) su sportski ponizili “kraljevski klub” (0:3, ali to nije bio razlog da svi na Bernabeu ne zapljeskaju Barsi.

Na stadionu Partizana svojevremeno su navijači uz pretnje ubistvom i bacanjem „krpene devojke“ vređali novinarku Brankicu Stanković; pominjem ubistvo francuskog navijača Tuluza (dvadesetosmogodišnji Bris Taton), pedesetak metara od beogradske Knez Mihajlove ulice; bruka na stadionu u Đenovi oktobra 2010. godine na utakmici između italijanske i srpske reperezentacije, napadi na hrvatske navijače u Novom Sadu i Beogradu na evropskom prvenstvu u rukometu 2012. godine.

Makljaže i ostalo nisu od juče. Krenule su šezdesetih godina prošlog veka, za vreme bivše Jugoslavije, najčešće i najžešće u Beogradu, Splitu (riva i bivši stadion „kod Plinare“), maksimirskom stadionu u Zagrebu, ali i Sarajevu, Vinkovcima, Osijeku. Mnogi u prve nerede ubrajaju onaj s proleća 1972., kada je tada titogradska Budućnost igrala protiv Spartaka u Subotici. Crnogorski doseljenici i njihovi potomci iz Ravnog Sela, Bačkog Dobrog Polja, Vrbasa, Crvenke i Lovćenca okupili su se u Sabatki i nakon što su se napili, potukli su se sa domaćinima. To nije bilo dovoljno, pa su tokom igre ušli na teren i vodeći pogodak svog tima proslavili pucajući iz “livora” (revolver) u vazduh. Utakmica je prekinuta, delegat je zahtevao od policije da se đetići razoružaju. Opirali su se i na kraju predali oružje, ali tek pošto im je policija obećala vraćanje “navijačke opreme” posle meča.

Da Crnogorci ponovo ulete na teren nije se dugo čekalo. Maja 1983., nikšićka Sutjeska je protiv Dubočice (Leskovac) igrala odlučujuću utakmicu za ulazak tadašnju u jugoslovensku Prvu ligu. Deset punih autobusa stiglo je iz Nikšića veče pre utakmice, propisno su se nalili u Gradskoj kafani, silom (bez plaćanja ulaznica) ušli na stadion, potom na teren, a posle utakmice (sve vreme su “radili” pištolji) i potukli su sa celim Leskovcem. Neredi su zabeleženi i na utakmicama skopskog Vardara i prilepske Pobede (3. maja 1986.), Pelistera (Bitolj) i Trepče iz Kosovske Mitrovice (maja 1987.), na meču Rijeka – Hajduk (4. decembra 1988.), na beogradskom “večitom derbiju” 17. avgusta 1988., na utakmici Željezničara i Sarajeva (1990.), sve do najpoznatije – utakmice Dinama i Crvene zvezde na maksimirskom stadionu (13. maja 1990.), koja se smatra “predigrom” onoga što će kasnije u ratu “odigrati” Srbi i Hrvati.

Prirodno, nakon raspada velike Jugoslavije, na beogradskoj Marakani i JNA stadionu, u nedostatku Hrvata i ostalih, Srbi su se obračunavali međusobno. Aprila 1991. crveno-crni su se sukobili kod Autokomande, jedan navijač Zvezde udaren je palicom u glavu i kasnije je preminuo. Najžešće je bilo marta 1999., kada su grobari više puta prekidali utakmicu Zvezde i Partizana i kada je južna tribina ispražnjena.

Usledio je rat na prostoru bivše Jugoslavije. Nakon NATO bombardovanja, na derbiju je od rakete ispaljene sa južne tribine stradao navijač Zvezde Aleksandar Radović. Nastao je lom na severu, a policija je privela 146 navijača. U leto 2008. na utakmici Zvezde protiv kulskog Hajduka, dvadesetogodišnji Uroš Mišić je pripadniku žandarmerije Nebojši Trajkoviću gurao baklju u usta.

Nisu grešni samo navijači. Bezbroj je primera da nerede podstrekavaju igrači, čak i treneri i selektori. Jedan prijem u gradskoj kući Beograda, nakon zlatne medalje u košarci, pretvorio se u prostakluk i vređanja protivnika. “Zlatni” su se malo podnapili, bilo je pesme (glavni pojac Dejan Tomašević), tipa “Večeras je naše veče, Tuđman se na ražnju peče”, i “Grkinje su dobre pi**e”. Podsećam i na prostakluk saveznog selektora (Radomir Antić), koji je na svetskom prvenstvu u Južnoj Africi (jula 2010.) na utakmici protiv Australije na španskom vređao sudiju Horhea Lariondu. Teatralni Antić kažnjen je sa četiri meča i novčano sa 14.000 švajcarskih franaka, a gest u domovini nije naišao na osudu. Naprotiv!

Na Evropskom prvenstvo za rukometaše (januar 2012.) bila je prilika da se Beograd potvrdi kao tradicionalno dobar organizator, ali umesto da navijače iz Hrvatske dočeka domaćinski – napadnuti su sekirama, batinama i uvredama i paljenjem automobila. Vrhunac svega je “idiot” (tako su ga nazvali oba selektora, Slavko Goluža i Veselin Vuković), koji je na poluvremenu ove “istorijske” utakmice kaneći da pogodi, da li Golužu ili hrvatskog igrača Silvana Balića, naciljao “svog/našeg”, Žarka Šešuma. Ekipa danske televizije snimila je let flaše, publika u tom krugu jasno se razaznaje, ali se ne zna da li je izgrednik uopšte tražen i šta su na tome radili nadležni. Srećom, Šešum je sačuvato vid i na desnom oku, ali nije igrao finale. Nisam siguran da mu je dovoljna satisfakcija bila što je meč presedeo uz levo rame tadašnjeg predsednika Srbije Borisa Tadića.

Vratimo se na “slučaj Zlatan”, slučaju za riplija. Kako je moguće da se sa stadiona “bez publike” igraču takvog kalibra (igrao je za Malme, Ajaks, Juventus, Inter, Barselonu, Milan, Pari sen Žermen, Mančester junajted, LA Galaksi, ponovo Milan!) upućuju pogrde (pomenuću samo dve “balijo smrdljiva” i pi**o jedna”) od nekoga ko je probran, imao privilegiju da uđe na stadion gde publici (osim službenih lica) pristup nije bio dozvoljen?! I već nedelju dana ne mogu da ga pronađu. A taj balija (prost i neuk muslimanski seljak; musliman uopšte; prostak, isti rečnik), rođen u Malmeu, sin Bosanca (Bijeljina) i Zadranke, nikad ništa rđavo nije prozborio o svojim bednim domaćinima, to je balija koji je svojevremeno poslao pomoć poplavljenom Obrenovcu, gradiću jedva dvadesetak kilometara od stadiona na kojem ga je izvređao “nepoznati” navijač.

Iako Zvezda zna ko je prostak koji je vređao Ibrahimovića, već osam dana se, što bi rekli Dalmatinci “čini nevišta” i navodno “najoštrije osuđueje” uvredljive povike slavnom Šveđaninu. Zvezda se, kobajagi, “najiskrenije izvinjava Zlatanu Ibrahimoviću zbog neprijatnosti koji je doživeo u našoj kući. Naš klub je po starim srpskim običajima oduvek bio dobar domaćin i to je poznato u celoj Evropi i tako će ostati i ubuduće, jer nikada ovakve ispade nećemo tolerisati”, poručili su iz Crvene zvezde. A zašto ga ne identifikujete, foliranti jedni!?

Bilo je tu dosta rešenja. Odbacujem da je, zbog jezičke barijere, trebalo najpre da reaguje sudija, ali mogli su da to učine kapiten i trener/menadžer (pojedinačno ili u saglasju) Zvezde, a – nisu! Ovaj drugi, Dejan Stanković, posle Zvezde evropsku slavu stekao je upravo u Italiji (Lacio, Inter) i mogao je mirne duše da povuče tim sa stadiona koji nosi ime čoveka (Rajko Mitić) koji je, kao kapiten, tako nešto jednom uradio. A najdelotvornija mera treba (iako se ne očekuje) da stigne iz Evrope – da se srpskim timovima na recimo deset godina zabrani “druženje” sa evropskim i svetskim ekipama.

26.02.2021.

PORUKA SVIM NEPRIJATELJIMA SUVERENE I NEZAVISNE BiH

BiH NISU UNISTILI MNOGI PA NECE NI DODIK I COVIC



Image result for milorad dodik i dragan covic fotos



Bosnu i Hercegovinu nisu uspjeli podijeliti i uništiti srpsko-hrvatskim sporazumima:

Cvetković – Maček 1939. godine,

Stojadinović – Pavelić 1954. godine,

Milošević – Tuđman 1991. godine,

Karadžić – Boban 1992. godine.

Neće u tome uspjeti ni najnoviji sljedbenici zločinačke politike podjele države Bosne i Hercegovine Milorad Dodik (SNSD) i Dragan Čović (HDZ) i njihovi mentori u Beogradu i Zagrebu.

26.02.2021.

PISMO BLINKENU: BH. DIJASPORA U SAD: SCHMIDT NIJE DOBRO RJEŠENJE ZA ŠEFA OHR-a

26.02.2021.

MINISTRICA VANJSKIH POSLOVA BiH BISERA TURKOVIĆ : CILJ JASAN, INTEGRISAT ĆEMO SE U NATO STRUKTURE


/////////////////



///////////////////////

26.02.2021.

UPUĆENO PISMO OHR-u I ČLANICAMA PIC, PREDLOŽENI PRINCIPI ZA PROMJENU USTAVA BiH

Upućeno pismo OHR-u i članicama PIC, predloženi principi za promjenu Ustava BiH

Upućeno pismo OHR-u i članicama PIC, predloženi principi za promjenu Ustava BiH
Promjene najvišeg pravnog akta jedne države - Ustava, predstavlja najkompleksniji društveno politički poduhvat. U BIH je ovaj proces još komplikovaniji jer je sastavni dio našeg ustavno pravnog uređenja i OHR, dakle „međunarodna zajednica“, ...

... koju čine predstavnici najutjecajnijih svjetskih sila objedinjenih u PIC-u, a koje prema Bosni i Hercegovini nemaju istovjetne političke stavove, navode iz Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Srpskog građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost u BiH, Hrvatskog narodnog vijeća BiH i Foruma parlamentaraca 1992-1996. godine u pismu upućenom paralamentarnim strankama u Parlamentarnoj skupštini BiH, OHR-u i ambasadorima u PIC.

“Neosporno je da se Ustav BIH mora mijenjati. Izmjene Ustava BIH više nisu stvar volje, želje ili kompromisa domaćih političkih stranaka već međunarodno pravna obaveza Bosne i Hercegovine koja proizilazi iz pravosnažnih presuda međunarodnih sudova koje su donesene od 2007-2020. godine, kao i presuda Ustavnog suda i Suda Bosne i Hercegovine. Više od dvije decenije naše nevladine organizacije stoje na stanovištu da svi građani Bosne i Hercegovine, tj. svi narodi i manjine, moraju imati jednaka prava i obaveze na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Ovaj princip sadržan je i u dejtonskom Ustavu BIH čiji je sastavni dio i Evropska konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama koja je direktno primjenjljiva i ima prednost nad svakim drugim pravom u BiH”, navode iz ovih organizacija.

Kako navode, postojeći etno-nacionalni koncept u BIH, koji je posebno izražen kroz ulogu domova naroda na nivou BiH i entiteta je neodrživ jer se pitanje vitalnog nacionalnog interesa u većini slučajeva zloupotrebljava.

“Ovaj institut uglavnom se ne koristi za vitalne nacionalne interese naroda već za ‘vitalne interese’ nacionalističkih političkih stranaka. Također, njime se potpuno potiskuju građanska prava garantirana postojećim Ustavom BiH, što vodi u potpunu etničku segregaciju. S druge strane, praksa je pokazala da je entitetsko glasanje imalo mnogo pogubniji učinak na (ne)razvoj BiH nego zaštita vitalnog nacionalnog interesa. Osnovni problem leži u činjenici da Anex VII tj. povratak protjeranih i raseljenih nije završen te imamo situaciju da je entitetsko istovremeno i etničko glasanje. Februara 2007. godine donesena je presuda UN-ovog Međunarodnog suda pravde iz Haga u procesu BiH vrs Srbija i CG kojom je Srbija presuđena za nesprečavanje genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, a potom i niz presuda Evropskog Suda za ljudska prava. Evropski sud za ljudska prava je u pet odvojenih presuda (2009. presuda u korist Sejdić-Finci protiv BiH, 2014. presuda u korist Azre Zornić protiv BiH, 2016. presuda u korist Ilijasa Pilava protv BiH I Samira Šlaku protiv BiH, te 2020. presuda u korist Svetozara Pudarića protiv BiH) ocijenio da je Ustav BiH diskriminatoran, praktično prema svim građanima BiH, iz svih naroda i reda ostalih, a kojima se garantiraju sva prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija, te iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Bitno je istaći da je Evropski sud za ljudska prava donio, zaključno s 1. decembrom 2020. godine, 395 presuda protiv Bosne i Hercegovine (BiH), pri čemu su tužbu podnijeli pojedinci ili više njih. Vladajuće stranke, ni nakon više od desetljeća, presude nisu provele”, poručuju.

Donesene presude, koje su obiglatorne za državu Bosnu i Hercegovinu, navode, predstavljaju međunarodno-pravni osnov za izmjene Ustava BiH.

“Etnički princip nametnut je flagrantnim kršenjem svih ljudskih prava, agresijom, etničkim čišćenjem i genocidom. Nemamo ambiciju ni pretenziju predložiti konkretna rješenja ili tekstove ustavnih amandmana već želimo ponuditi principe koji bi trebali biti polazna osnova za izradu prijedloga amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine. Principi trebaju biti minimalni zajednički sadržaj svim progresivnim političkim snagama BiH, da bi se kao zajednički interes prezentirali prijateljskim državama i potpisnicima Daytonskog sporazuma suodgovornima za stanje i budućnost BiH. Ovdje se prije svega misli na administraciju SAD-a koja je imala odlučujuću ulogu u uspostavljanju mira u našoj zemlji prije 25. godina”, poručuju iz Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Srpskog građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost u BiH, Hrvatskog narodnog vijeća BiH i Foruma parlamentaraca 1992-1996. godine u pismuu upućenom paralamentarnim strankama u Parlamentarnoj skupštini BiH, OHR-u i ambasadorima u PIC.

U kontekstu naprijed navedenog predlažu slijedeće principe za promjenu Ustava BiH:

1) Uklanjanje sistemske diskriminacije rasprostranjene u cijelom ustavnom uređenju. Navedene presude Evropskog suda obavezuju državu da otkloni postojeća ustavna rješenja po kojima su svim građanima koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda uskraćena elementarna građanska i politička prava. Ta prava su uskraćena i pripadnicima konstituentnih naroda ako ne žive u “odgovarajućem” entitetu. Diskriminacija je široko rasprostranjena i s obzirom na druge kriterije kao što su rodna pripadnost, religijska opredjeljenja, socijalni status, obrazovni nivo i dr.

2) Entiteti u Bosni i Hercegovini, kao administrativni oblici, uspostavljeni su na temelju „faktičkog stanja na terenu“ izazvanog međunarodnim oružanim sukobima, na temeljima etničkog čišćenja, zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i genocida, i kao takvi su danas neodrživi. Decembra 1995. godine nismo imali presude međunarodnih sudova. Najveći problem u praksi je, pokazalo se, entitetsko glasanje u Parlamentarnoj Skupštini Bosne i Hercegovine.

3) Neprovođenje pravosnažnih sudskih presuda međunarodnih i domaćih sudova, jasno pokazuje da je u BiH na sceni suspenzija vladavine prava, te je u tom smislu neophodno u Ustav ugraditi sve neophodne izmjene kako bi se uspostavila vladavina prava i osigurala potpuna politička neovisnost pravosudnih institucija BIH. U Bosni i Hercegovini funkcionišu četiri odvojena atunomna pravna i sudska sistema – na nivou BiH, u oba entiteta i u Brčko distriktu BiH. To dovodi do neujednačenih pa i do suprotstavljenih pravnih rješenja i do neujednačene sudske prakse, pa time i do neravnopravnosti građana. Zbog toga se moraju kreirati ustavna rješenja da do toga ne dolazi.

4) Ustavom definirati princip sankcioniranja negiranja genocida i zločina protiv čovječnosti.

5) Ustavom je nužno precizno odrediti prava koja se štite institutom vitalnog nacionalnog interesa/nacionalnog veta u zakonodavnim tijelima države i nižih nivoa vlasti.

6) Izmjenama Ustava mora se precizirati onemogućavanje paralize njenih institucija te afirmirati građanski karakter društva i jačanje demokratske države po uzoru na sve demokratske države u Evropi i svijetu.

“Odlučivanje o ustavnim promjena mora se vratiti u institucije sistema, u Parlamentarnu Skupštinu BiH koja će u rasprave uključiti nevladin sektor, akademsku zajednicu, medije i najširi krug građana. Bosna i Hercegovina je više stotina godina bila multikonfesionalna i multinacionalna zemlja u kojoj je bogatstvo različitosti bila prednost. Jedinstvo različitosti je i danas u najvećoj mjeri način života u njoj. Ustav Bosne i Hercegovine to mora sadržavati, promovirati i omogućavati”, stoji na kraju pisma.

(Vijesti.ba)

26.02.2021.

EMIR SULJAGIĆ : POSTAVLJAMO TEMELJE INSTITUCIJE ZA NAREDNIH 25 GODINA

26.02.2021.

ZVANIČNIK NATO SAVEZA : POZDRAVLJAMO ODLUKU VIJEĆA MINISTARA U VEZI SA "PROGRAMOM REFORMI"

26.02.2021.

PROF.DR. SENADIN LAVIĆ : ŠTA DANAS ZNAČI “KONSTITUTIVNOST NARODA” SPRAM KONSTITUTIVNOSTI GRAĐANA?

Prof.dr. Senadin Lavić : Šta danas znači “konstitutivnost naroda” spram konstitutivnosti građana?


Poslije dugo vremena pred nas je ponovo iskrsnuo koncept konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini. Etničko-religijske grupe u Bosni shvataju ga na različite načine. Koncept konstitutivnosti naroda u Bosni priredili su, između ostalog, Tuđman i Milošević 1993. godine kada su se zalagali za ustanovljavanje tri etničko-religijske republike u Bosni (Bosna kao Unija tri etničko-religijske republike) a što su Oven i Stoltenberg prihvatili i predložili Vladi Republike Bosne i Hercegovine da usvoji.

Piše : Senadin Lavić (Kliker.info)

Sa stanovišta Ustava, smatra profesor Omer Ibrahimagić, konstitutivnost naroda nije uopće ispravan pojam. Naime, sa stanovišta Ustava može se govoriti o konstitucionalnosti naroda, to jeste o narodima ustava ili narodima koje Ustav spominje, to jeste nabraja kao jednakopravne, naprimjer, od 1943. do 1993. godine. Naspram toga, konstitutivnost, kakvu su nam podmetnuli 1993. godine Tuđman i Milošević, odnosno Oven i Stoltenberg, podrazumijeva stvaranje tri entiteta (etničko-religijsko geto) ili uspostavljanje “političkih etno-teritorija” svakog naroda u Bosni.

Narodi u Bosni su konstitucionalni, a ne konstitutivni iz prostor razloga jer oni nisu “konstituirali” Bosnu koja je stotinama godina postojala prije današnjih naroda i njihovih politika. Neprijatelji demokratije u bosanskom okruženju insititraju na konceptu “konstitutivnosti” kao ostvarenju etno-teritorijalizacije bosanskog državnog prostora u kojemu bi oni imali uticaj neovisno od države Bosne i Hercegovine.  

Odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine poništila je onaj “koncept konstitutivnosti” iz 1993. godine koji su nam podmetnuli Tuđman i Milošević uz koncept Unije Bosne od tri etničke republike. Nacionalističke antibosanske snage ni danas ne pristaju da prihvate ovu Odluku.

Niko normalan nije protiv ravnopravnosti naroda u Bosni i Hercegovini jer je to naša tradicija, kulturna specifičnost i navika.

Šta danas znači konstitutivnost naroda u Bosni? U kakvoj vezi stoje koncept konstitutivnosti i srbijanski / hrvatski hegemonijski projekti u kojima bosanski Srbi i Hrvati služe susjednim državama da utiču na procese u Bosni. U kakvom odnosu su “konstitutivnost” i “matična država”. Da li su Srbi i Hrvati u Bosni dijaspora ili su bosanski narod? Šta znači da su bosanski Hrvati dijaspora Hrvatske?

Otvoreno uplitanje  srbijanske i hrvatske politike u unutarnje stvari Bosne prevršilo je svaku mjeru. Po Bosni se šetaju političari iz Srbije i Hrvatske kao da im je to ćaćevina, prave škole, mostove, fabrike, ulažu novce i operiraju s bosanskim državnim prostorom kao etničkim (ili “plemenskim”) vlasništvom svojih narodnih grupa.  U projektu internacionalne konstitucije Bosne namjerno je ostavljen slab unutarnji suverenitet da bi se zadovoljili interesi Srbije i Hrvatske. Bosna je samo poslužila za smirivanje tenzija između srpskog i hrvatskog nacionalizma.

Prije svega, treba priznati činjenicu da preko “konstitutivnosti naroda” Srbija i Hrvatska ostvarujudominaciju u Bosni nad dijelom stanovništva i kontroliraju teritorije na kojima bosanski Srbi i bosanski Hrvati žive. Tako bosanski Srbi i Hrvati služe svojim “matičnim državama”, često kao “topovsko meso” hegemonijskih projekata, a u Bosni izigravaju konstitutivne narode. Ako su konstitutivni u Bosni kao narodi, to onda znači da nemaju svoje matične države izvan Bosne i da nisu dijaspora. Ali, stvari ne stoji tako. Iz ove paradoksalne situacije dva konstitutivna naroda mogu zakočiti sve bosanske procese, pozvati se na veto i raditi protiv Bosne po naredbi iz Beograda i Zagreba. To je osnovni problem nefunkcionalne države. Stoga se “konstitutivnost” (na ovakav način) pokazuje kao trojanski konj unutar bosanskog državnog suvereniteta.

Pod krinkom konstitutivnosti odvijaju se brojni antibosanski procesi. Koncept konstitutivnosti ne označava ravnopravnost građana i naroda u Bosni na cijeloj državnoj teritoriji nego se svodi na besprimjernu etničku teritorijalizaciju državnog prostora. Po tome, koncept konstitutivnosti trebao bi poslužiti da se u Bosni “ograde” etničko-religijske teritorije.

Zato se odmah uz konstitutivnost naroda nameće sa HDZ-ovske strane priča o federalizaciji državne teritorije kao konačni čin podjele države Bosne prema etničko-religijskim principima i ratnim dostignućima. Naravno to je antibosanski koncept.

Današnja kvazi-politička naracija o “konstitutivnosti naroda” pada još niže ispod rješenja Dejtonskog sporazuma, pada u plemensko, predmoderno, nedemokratsko razgraničavanje “pašnjaka” kojima će upravljati jedna partija i njezin vođa. Ovakvo zaostalo predpolitičko djelovanje ne postoji nigdje u današnjoj Evropi.

Dakle, sporno je insistiranje na konstitutivnosti naroda koje su predložili Tuđman i Milošević, jer Bosna kao država nije ni federacija, ni konfederacija, niti je unija tri etničko-religijske “republike”. Bosna jeste multietničko, višereligijsko, multikonfesionalno društvo, ali je prosta decentralizirana država koja ima internacionalno priznanje.

Drugo, koncept konstitutivnosti treba da posluži kao argumentaciona osnova za kvarnu političku zamisao da tri naroda “konstituiraju” državu Bosnu. Tri naroda imaju navodno svoje odijeljenje teritorije i oni raspolažu tim teritorijama kao “plemenskim” teritorijama. Tako Bosna biva prikazana kao konstrukt volje tri etničko-religijske oligarhije koji je nastao u Deytonu 1995. godine. Potpuno se negira njezina državnost koja je obnovljena 1943 na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a i osporava se njezin povijesni kontinuitet od srednjevjekovnog doba do kraj 20. stoljeća.

Danas je jasno da Opći okvirni sporazum o miru iz Daytona 1995 godine predstavlja korak nazad u odnosu na ZAVNOBiH i Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine. Dejtonski Ustav (Anex IV) bosanskom čovjeku, građaninu ili pojedincu, pretpostavlja i nameće grupu, kolektiv, zajednicu, narodnu grupu kao centar i subjekt ustava.

Treće, nešto nije normalno s konceptom “konstitutivnosti naroda” ako se samo odnosi na Bosnu, a ne na Srbiju i Hrvatsku. Ako su Srbi i Hrvati konstitutivni u Bosni, zašto onda nisu Bošnjaci konstitutivni u Srbiji i Hrvatskoj po istom obrascu kakav su nam ponudili Tuđman i Milošević 1993. godine? Zašto hrvatski Srbi nisu konstitutivni  u današnjoj Hrvatskoj? Isto tako, pred nama je važno pitanje: da li su bosanski Srbi i bosanski Hrvati kao narodi dio bosanske nacije (države-nacije) ili nisu? Ako su isključeni iz ili otkinuti od bosanske nacije, onda je pitanje gdje su i gdje pripadaju?

Do kada će živjeti ovu spornu antibosansku perverziju koja je ostatak Tuđman-Miloševićevog projekta rušenja Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine. Zašto se nastavlja pogrešno razumijevanje činjenice da su bosanski Srbi i bosanski Hrvati  konstitucionalni narodi ili narodi koji se nabrajaju i spominju u Ustavu Bosne i Hercegovine. Bosanski Srbi i bosanski Hrvati planski se otkidaju od Bosne i guraju u shizofreniju, razdomljenje, “beskućništvo” u egzistencijalnom smislu, u beznađe, koje projektanti “velike Hrvatske” i “velike Srbije” koriste u svojim hegemonijskim igrama protiv Bosne.

Četvrto, preko koncepta konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska direktno sprovode svoje hegemonijske politike na tlu države Bosne i Hercegovine. Konstitutivnost se razumijeva sa strane srbijanske i hrvatske državne politike kao pravo tih država da se miješaju u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Kao da ljudi u Bosni ili bosanski narod, Bosanci, nisu u stanju da samostalno i neovisno od bilo koga sa strane donose bitne odluke za sebe i svoju budućnost. Tako se pojavljuje model patronizma: briga za svoje “sunarodnjake” pretvara se u plansko ometanje bosanskog suvereniteta.

Pokazuje se da je konstitutivnost pretvorena u jedan opasan mehanizam kočenja bilo kakvog razvojnog procesa u Bosni. Ni jedna odluka ne može se donijeti bez besmislenih dogovaranja, natezanja, opstrukcija i sličnih smicalica. Zemlje slabedemokratije zato ostaju “negdje između” i uvijek su meta patronizma prvih susjeda koji vide svoju šansu u potčinjavanju. Naravno ovaj patronizam u Bosni pojavljuje se tokom 20. stoljeća i ide uz srpske i hrvatske nacijske projekcije kojima se Bosna sasvim neopravdano uračunava u neki veliki srpski ili hrvatski politički aranžman.

Empirijska provjera brojnih ustava pokazuje da Srbi, naprimjer, nisu konstitutivni u Hrvatskoj, Sloveniji, Rumuniji, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Austriji, SAD, Njemačkoj i tako redom.

Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnosti naroda” trebamo uvesti koncept ravnopravnosti građana na svakom dijelu države Bosne i Hercegovine.

Peto, današnje stanje mira u Bosni zasnovano je na zadovoljenju potreba Srbije i Hrvatske da dominiraju u Bosni, a ne na unutarnjem procesu demokratizacije bosanskog društva i razvijanja građanskih sloboda i koncepcija. Zato je Bosna ostavljena između socijalističkog i demokratskog svijeta kao “zemlja u tranziciji” – što se tiče IC (internacionalne) birokratije ovo stanje može trajati vječno. Bosna još uvijek ne može ući u EU jer ima internacionalnog HR (Visokog predstavnika UN i EU). Bosni se, dakle,  još ne dopušta da postane slobodna evropska demokratska država.

Preko konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska ostvaruju direktno uplitanje u suverenitetdržave Bosne i na pojedinim dijelovima bosanske državne teritorije ostvaruju hegemonijski interes pod krinkom zaštite svojih sunarodnjak. Neprijatelji demokratije u Bosni hoće nam nametnuti karikaturu demokratije kroz shvatanje da postoje srpske  i hrvatske teritorije u državi Bosni kojima samo Srbi i Hrvati mogu raspolagati kako oni hoće, to jeste – Srbija i Hrvatska mogu “voditi brigu” o tim bosanskim državnim teritorijama pod plaštom zaštite svoje dijasporalne zajednice. Tako se postepeno i prikriveno hegemonijsko-osvajačka pohlepa Srbije i Hrvatske zadovoljava na Bosni.“Konsenzus” se pretvara u funkcionalno sredstvo blokade države Bosne i Hercegovine.

Šesto, etnofaulizam i historicistički mentalitet predstavljaju dvije glavne “kulturne crte” u djelovanju balkanskih “plemena”.Zavist pre drugačijim i ponižavanje drugog uz izmišljanje (falsificiranje) povlaštenog mjesta u povijesti i ishodišnog “zlatnog doba”, prepoznaju se u svakoj ljudskoj djelatnosti na prostorima balkanskih naroda.

Srbija i Hrvatska ne prihvataju potpunu suverenost Bosne jer po njihovim iz 19. stoljeća naslijeđenim koncepcijama trebaju da se teritorijalno prošire na Bosnu u sklopu rješavanja “istočnog pitanja”. Zato preko tobožnje brige za konstitutivnost naroda otvaraju prostor da se miješaju u unutarnje stanje Bosne. Strah od bosanske suverenosti kazuje da Srbija i Hrvatska ne napuštaju svoje hegemonijsko-osvajačke ciljeve po pitanju Bosne. Agresija na Bosnu 1992. imala je za cilj da slomi bosansku suverenost i zemlju podijeli prema etničkim linijama.

Zato kada god neko iz Srbije i Hrvatske počne pričati o konstitutivnosti bosanskih Srba i bosanskih Hrvata u Bosni, treba upitati – šta to znači?

26.02.2021.

STA ZNACI GRADJANSKA DRZAVA I STA ZNACI KONSTITUTIVNOST NARODA

Građanska država - odgovor na divljanje Zagreba i Beograda

Građanska država - odgovor na divljanje Zagreba i Beograda

Evropski sud za ljudska prava je pojam “konstitutivni narodi” dezavuirao kao rezultat genocida i etničkog iskorjenjivanja, ali je nametnut od beogradsko-zagrebačkih pregovarača kao uslov da bi se postigao mir.

Piše: prof.dr. Senadin Lavić

U Bosni se planski krivotvore značenja riječi ili dokumenata, što je znak bahate samovolje i neodgovornosti pojedinaca i političkih oligarhija. Umjesto sekularnog obrazovanja djeca se zamlaćuju religijskim doktrinama kao da se radi o vrhunskim naučnim objašnjenjima pojava i procesa u društvu i prirodi. Uništavanje sekularnog društva vodi u mitologiziranje ljudskog života i zaostajanje za naprednim i razvijenim društvima Evrope. U Bosni, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj danas je na djelu etno-klerikalna hegemonija i dominacija nad sviješću ljudi koja je odgovorna za zaostajanje i kulturni krah ljudskih zajednica. Sveštenici predvode militarne hegemonijske projekte i kriju se iza narativa o Bogu, poslanicima, Svetim tekstovima, povijesnim predanjima i tako redom. Oni doprinose mitu o liderima ili “vođama naroda” koji herojski vode “balkanska plemena” iz rata u mir i natrag.

Svi narativi o velikim “vođama naroda” su lažne konstrukcije političkih oligarhija koje su proizašle iz rata kao pobjednici na nekoj teritoriji države Bosne. Razorna etnoteritorijalizacija, kao tajna šifra pljačkaške tranzicije na bosanskom prostoru, i rata za bosanske teritorije, postaje smisao politike “etničkog predstavljanja” i “legitimnih predstavnika naroda”. Zato i dalje divljaju notorni autokrati i vode svoje narode u začaranom krugu zaostalosti i odbacivanja liberalne demokratije!

Tri sporna instrumenta antibosanske politike su narativi o “konsocijaciji”, “legitimnim predstavnicima” i “konstitutivnim narodima”. To su tri antibosanske mantre koje zaluđuju građane Bosne, varaju ih i služe antibosanskim projektima. Iz “brige” za Hrvate i Srbe u Bosni, koju vode Zagreb i Beograd, proizlazi sav problem u Bosni. Stvar je sasvim jednostavna, Srbija i Hrvatska ne trebaju rješavati pitanja koja se tiču Bosne i Hercegovine i njezinog naroda. To posljedično vodi etničko-religijskom homogeniziranju Bošnjaka i onda se sve svodi na “plemensko” razračunavanje i nestvarnu priču o tzv. “bosanskom tronošcu” koji suštinski poništava sve bosansko. SH-partneri planski provociraju takvo stanje i samo u etničko-religijskoj prepirci imaju mogućnost da nameću dijeljenje teritorije Bosne! Bošnjačka naivnost i neodgovornost prema državi osigurava da se SH-dogovor oko etnoteritorijalizacije državnog prostora obnavlja neprestano. Bošnjaci i dalje misle da preko etničkog predstavljanja i religijskih naracija mogu braniti bosanski politički interes. U zadnjih trideset godina misleće glave bošnjačkog elementa u bosanskoj političkoj orbiti bile su teološke provenijencije, dakle, vrlo spornog razumijevanja političkih procesa koji su zahtijevale moderna znanja iz politike i organizacije državnog sistema. Stoga je nametnuta etno-religijska konsocijacija postala samoubilački instrument Bosne kroz tri instalirane podrivajuće totalitarne etnopolitike. Naracija o “predstavljanju naroda” je manipulirajuća bajka  koju kriminalne hobotnice političkih oligarhija bacaju pred noge svoje sirotinje, spremne da čini zločine nad Drugim. Političke oligarhije nikada nisu “predstavljale” narode!

Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnost naroda”, nužno je uvesti model ravnopravnosti građana na svakom dijelu države BiH. Na ovaj logički zahtjev odmah će se podići glasnogovornici etno-fašizma balkanskog tipa sa svojim bolesnim argumentacijama. Bosanska građanska država jedini je siguran okvir zaštite građana od organiziranih etno-klerikalnih oligarhija koje pljačkaju državne resurse i zloupotrebljavaju građane na svim razinama vlasti i strukturama društvenog života. Političke partije iz susjednih država sa njihovim ekspoziturama u Bosni djeluju kao organizirane kriminalne grupacije koje kao korozija uništavaju državne sisteme i stvaraju bolesni životni ambijent u regionu. Oko nas su uništene i opljačkane banke u entitetu “rs”, srušen je Agrokor u Zagrebu, velike kompanije kakav je “Aluminij” u Mostaru ili “Šipad” u Sarajevu, opljačkane bosanske luke u Hrvatskoj, uništeni sistemi obrazovanja o kojima brigu vode “poluobrazovane podobne prodavačice magle” i tako redom. Iselili su, nažalost, brojni mladi i obrazovani ljudi, a političari iz Beograda i Zagreba, kao i njihovi klonovi u Bosni, još uvijek prijete da će se namiriti na Bosni. Građanska država je, stoga, najsigurniji okvir i garant da će rušitelji države i kriminalci biti smješteni gdje im je stvarno mjesto, a ne da se oni predstavljaju kao “vođe naroda pojmljenog kao stada”. Već dugo traje velikosrpsko divljanje protiv Bosne. Ono je u suštini totalitarna zabluda fašističkog uma! Ono je izraz antievropskih tendencija balkanskih mračnjaka vođenih militantnim popovima!

Znanje o modernom političkom uređivanju državnog sistema govori o demokratskom građanskom poretku. Agresivna desnica odbacuje bilo kakvu vrstu građanskog modela političke organizacije i proširuje svoje autoritarne tendencije. U Bosni je zaustavljen proces demokratizacije društva i vladavine prava u državi. Dejtonski okvir se pokazuje kao zadovoljenje aspiracija Srbije i Hrvatske da upravljaju na teritorijama Bosne. Zato oni ne dopuštaju da se razvije model po kojem bi svi građani bili ravnopravni na cijeloj teritoriji države. Narativi o “konsocijaciji” i “legitimnom predstavljanju” služe za kriminalne oligarhije da iza paravana provode pljačku države baveći se navodno zaštitom interesa etničkih grupa koje licemjerno predstavljaju. “Predstavljanje” naroda i vođenje politike “u ime naroda” predstavlja relikt prošlosti, pripovijesti iz 19. stoljeća, besmislicu u našem vremenu, nakaradnu naviku iz prošlih vremena u kojoj se rasistički separiraju narodi u geta da bi njima mogao upravljati neki sveštenik i političar. Takva zaostalost drži Bosnu zarobljenu u licemjernu konstrukciju “konstitutivni narodi” koja prikriva kako su se iz povijesnog toka Bosne pojavili Bošnjani (od IX do XV stoljeća), Bošnjaci (od XV do XIX), pa onda od XIX stoljeća i Hrvati i Srbi kao dio bosanskog naroda koji je, pod uticajem etno-religijske propagande iz Beograda i Zagreba, iz katoličanstva i pravoslavlja prihvatio drugačiju etničku orijentaciju od Bošnjaka koji su reterirali na muslimanstvo kao differentia specifica vlastitog identiteta. Religija je bila osnova etničke diferencijacije, a to je do danas ostalo glavno razlikovanje ljudskih grupa na Balkanu. Religijske granice postale su “nacionalne” granice i uz pomoć etničkog iskorjenjivanja i genocida nastali su “nacionalni prostori”. Danas se taj proces pokušava završiti u Bosni na način da svijet i Bošnjaci prihvate da je genocid legalno sredstvo međuetničkih i internacionalnih odnosa. Ali, to neće moći proći!

Princip “konstitutivnosti naroda”, koji proklamiraju Beograd i Zagreb, nije zapadnoevropske provenijencije i predstavlja zaostali politički oblik rusko-sovjetske predstave o “narodnoj demokratiji” i balkanskog siledžijstva, a to nije ni u kakvoj vezi s zapadnim konceptima države i demokratske vlasti. Vrijeme je da se u ovaj dio svijeta uvedu evropski standardi – ne azijski, feudalni način odnošenja prema svijetu političkog! U predmetu “Zornić protiv Bosne i Hercegovine” Evropski sud za ljudska prava je pojam “konstitutivni narodi” dezavuirao kao rezultat genocida i etničkog iskorjenjivanja, ali je nametnut od beogradsko-zagrebačkih pregovarača kao uslov da bi se postigao mir. U tački 43. Presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu "Zornić" stoji:

"U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“ (vidi ibid., tačka 45). Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir."

A onda dolazi zaključak Suda da se u Bosni i Hercegovini bez daljnjeg odgađanja mora uspostaviti demokratsko uređenje bez preferiranja nekih posebnih prava za tzv. “konstitutivne narode”:

"Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine."

Stoga je za sve građane u Bosni presuda u slučaju "Zornić" od iznimne važnosti, jer Evropski sud za ljudska prava u potpunosti delegitimizira i dezavuira princip tzv. “konstitutivnosti naroda", uz to dajući obrazloženje da je on nametnut usljed krvavog ratnog sukoba obilježenog genocidom i etničkim progonom stanovništva te se na njega pristalo da bi se osigurao mir. Dvadeset i pet godina poslije rata protiv Bosne, okolnosti pod kojima se pristalo na "konstitutivne narode" više nisu važeće, što je, uostalom, mišljenje Evropskog suda za ljudska prava, te se mora pristupiti uspostavljanju demokratskog uređenja što znači  i de facto i de iure ukidanje nametnute diskriminacije kroz spornu oznaku o "konstitutivnim narodima". Nigdje u državama članicama Evropske unije ne postoji takva diskriminacija i svođenje državnog suvereniteta na tzv. “konstitutivne narode” i “lidere etničkih grupa”, upravo zbog toga što u ustavnopravnom poretku Evropske unije ne postoje "konstitutivni narodi" kao politička posljedica provođenja genocida i etničkog čišćenja stanovništva.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava, u predmetu “Zornić protiv Bosne i Hercegovine”, izrečena je u formi obaveze koju Bosna i Hercegovina mora ispuniti ukoliko svoje zakonodavstvo želi uskladiti s evropskim i na tom putu postati članica Evropske unije. Demokratija u Bosni treba da znači – svi građani Bosne su jednakovrijedni i ravnopravni na svakom dijelu njezine teritorije. Laž je da su “narodi” stvorili Bosnu! Totalitarne političke oligarhije drže Bosnu danas zarobljenu u ahistorijske koncepcije autokratskog i mizantropskog vladanja kao patologije koja se objektivirala!

Strah je jedan od ključni faktora dominacije etničko-religijskih oligarhija nad građanima. Na sve strane uspostavljena je strahovlada, klijentizam, licemjerno držanje kao nova paradigma društvenih interakcija, dominacija poluobrazovanih na svim razinama društvenog sistema, svjesno povlačenje kvalitetnih ljudi na margine, odlazak mladih… Bolesni i korumpirani lideri su u politici i u borbi za vlast, uglavnom, da ne bi bili procesuirani. Preko vlasti (izvršne i zakonodavne) kontroliraju sudsku vlast i etabliraju “svoju” policiju i pravosudni sistem. To je strašan sistem hegemonije.
26.02.2021.

KO SMO MI BOŠNJACI?

KO SMO MI BOŠNJACI?
Autor: Daniel Toljaga

Objavljeno: 12. October 2015.

Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
Bosna i Bošnjaci se prvi put spominju u 10 stoljeću u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) . Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Porfirogenet naziva Bošnjake “Dobri Bošnjani.” Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Kroz historiju u srpsko-hrvatskim prijevodima originalnih izvora, manipuliranje lingvistike i negiranje postojanja Bošnjaka i Bosne postaje norma kroz pristrasna tumačenja prošlosti.

Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.

Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.

Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.

Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”

Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
“Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.”


Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe”", (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”

“….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”

U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
“Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.

Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.

Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”

Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.

U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

Savez komunista uveo je za nas termin Musliman umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimilirao u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije.

Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’

Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…

Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.

Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.

To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.

Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.

To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”
25.02.2021.

DENIS BEĆIROVIĆ : SVIJET HOĆE DA PREGOVARA SA JEDNOM DRŽAVNOM ADRESOM, A NE SA 13 MINISTARSTARSTAVA

Svijet hoće da pregovara sa jednom državnom adresom, a ne sa 13 ministarstava

Svijet hoće da pregovara sa jednom državnom adresom, a ne sa 13 ministarstava

Delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Denis Bećirović ukazao je još jednom na nužnost formiranja državnog Ministarstva zdravstva.

"U augustu 2020. godine predložio sam dva zakona (Prijedlog zakona o dopuni Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine) s ciljem formiranja Ministarstva zdravstva BiH. Nakon toga, javno sam na sjednici upozorio delegate u Domu naroda PSBiH da se posljedice neusvajanja ovih zakona mogu prelomiti "preko leđa" građana Bosne i Hercegovine.

Nažalost, moje upozorenje se obistinilo. Jedino građani naše države nemaju vakcine čime su direktno ugroženi životi velikog broja ljudi u našoj državi. Zato, još jednom, javno pozivam Vijeće ministara BiH da po hitnom postupku krene u proces formiranja Ministarstva zdravstva BiH. Državi Bosni i Hercegovini je potrebno jedno ministarstvo zdravstva, a ne postojećih trinaest (13) skupih i nepovezanih ministarstava.

Svijet hoće da pregovara sa jednom državnom adresom a ne sa 13 ministarstava. Više je nego jasno da se zdravstveni sistem u Bosni i Hercegovini nalazi u lošem stanju. Neefikasan sistem, komplikovane procedure, zastarjela oprema, neuslovne bolničke sobe, dugovanja zdravstvenih ustanova, niske plate i masovan odlazak medicinskih radnika, samo su neki od brojnih problema zdravstvenog sistema u Bosni i Hercegovini.

Korona kriza i afera u vezi nabavke vakcina je dodatno razotkrila brojne slabosti zdravstvenog sistema u Bosni i Hercegovini. Vrijeme je da se prekine praksa opstruiranja formiranja Ministarstva zdravstva BiH", poručio je Bećirović.

(Vijesti.ba)

25.02.2021.

REUF BAJROVIĆ : NAŠA STRANKA SE OKRENULA U PRAVCU HDZ-a

Bajrović: Naša stranka se okrenula u pravcu HDZ-a

Bajrović: Naša stranka se okrenula u pravcu HDZ-a
Foto: Screenshot

Reuf Bajrović, iz Američko-evropske inicijative, za N1 je poručio kako Dragan Čović blokira nabavku vakcine u FBiH kako bi dobio Izborni zakon. Govorio je i o aferi respiratori, izborima u Mostaru, Gordani Tadić i Tužilaštvu BiH i drugim aktuelnim temama.

On je na početku iznenađeno pitao kako je moguće da je prije godinu dana bila priča da su nabavljeni respiratori neupotrebljivi, a sada jesu. Nejasno mu je, kako je kazao, da li imamo respiratore ili ne, da li su pretplaćeni, potplaćeni i slično. On je kazao da je na ovom pitanju jako važno da javnost ima uvid da li su oni za upotrebu ili ne.

“Vrlo je bitno jesu li nabavljeni respiratori upotrebljivi, jer do neki dan živimo u uvjerenju, na osnovu izjava iz Verlaba, da respiratori nisu za upotrebu. Godinu dana kasnije saznajemo da jesu”, kazao je.

Što se tiče same afere i početka suđenja – Bajrović je kazao da postoji sud, pravosudni sistem, postoje oni koji se optužuju i oni koji se brane: “Pravna država neka odluči”.

Nakon toga je kazao da je glavna tužiteljica Tužilaštva BiH, Gordana Tadić, “rak rana pravosuđa BiH” i da je “pod utjecajem susjednih država”.

“U ovom slučaju, ona treba nešto da dokaže pred sudom. Tužiteljstvo treba da optuži, sud utvrđuje. Tadić optužuje samo četiri sarajevske općine. Tadić je javna osoba podložna kritikama, sudu javnosti. Kada je Tadić zadnji put otvorila slučaj iz Vlade RS?” – pitao je gost N1.

Njegov utisak, kako je kazao, je to da je Tužilaštvo BiH u rukama HDZ-a, te da je Tadić pokazala da ”nije dostojna te funkcije”.

“Nakon što je otišao Milan Tegeltija, treba da ode i Gordana Tadić”, kazao je.

Govorio je Bajrović i o nabavci vakcina, kazavši da je i sam Dragan Čović izjavio “ako usvojimo Izborni zakon – nabavka vakcina će ići lakše”. On je podsjetio da je to posao Ministarstva civilnih poslova, čija je ministrica kadar HDZ-a.

“Vidjeli smo da mehanizam COVAX-a neće poslati vakcine jer ministarstvo nije uradilo svoj posao, a ako shvatimo Čovića pravilno – jasno je da blokira nabavku vakcina jer želi da dobije Izborni zakon”, poručio je Bajrović za N1.

On je poručio i to da većina bh. Hrvata ima EU pasoš, odnosno pasoš Hrvatske – te da će tom politikom biti pogođeni isključivo oni koji nemaju pasoš EU država. Kazao je kako je Srbija prepustila dio vakcina Republici Srpskoj, te da je to dobro – jer je bolje da se ljudi vakcinišu bilo kako.

Vlada FBiH je po ovom pitanju trebala da uradi mnogo više, njegov je stav.

“Prepadnuti su akcijama tužilaštva”, kazao je između ostalog Bajrović.

On je istakao i to da ako Valentin Inzko bude aktivan – šanse da Čović dobije Izborni zakon su ravne nuli, jer SDA “nema apetit da to uradi”.

“To bi bio kraj SDA u ovom obliku, ako ga Čović dobije – BiH zauvijek ostaje podijeljena na tri dijela. HDZ ima tri posto birača u BiH, ima šansu da sve blokira“, zaključio je.

Govorio je Bajrović i o izborima u Mostaru, rekavši da se Naša stranka okrenula u pravcu HDZ-a, te da je “predala Čoviću Mostar na još četiri godine”. On je rekao da ako su Sebija Izetbegović, Bibija Kerla, Željka Cvijanović, Dušanka Majkić i druge podložne kritikama – onda to moraju biti i Irma Baralija i Boška Ćavar.


(Vijesti.ba / N1)

25.02.2021.

DAN NEZAVISNOSTI BiH: PONEDELJAK, 1. MART, NERADNI DAN

Dan nezavisnosti BiH: Ponedjeljak, 1. mart, neradni dan

Dan nezavisnosti BiH: Ponedjeljak, 1. mart, neradni dan
Foto: Vijesti.ba

Federalno ministarstvo rada i socijalne politike obavještava javnost da, u skladu sa Zakonom o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine (“Službeni list RBiH”, broj: 9/95), državni organi, preduzeća i druge pravne osobe ne rade na Dan nezavisnosti.

Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine - 1. mart obilježava se jedan dan i to na dan samog praznika, saopćeno je iz Ureda Vlade FBiH.


(Vijesti.ba)

25.02.2021.

Nihad Kreševljaković: Priznavanje presuda Međunarodnog suda u Hagu je početna tačka budućih odnosa u našem društvu

25.02.2021.

DINO MUSTAFIĆ U PRESSINGU : ‘ OVO JE REŽIM KOJI UBIJA SVOJE GRAĐANE, JA IM TO NIKAD NEĆU ZABORAVITI!’

Dino Mustafić, reditelj i aktivista za ljudska prava, rekao je večeras u Pressingu da je teško objasniti zašto ljudi u Bosni i Hercegovini šute i da mu je teško povjeravati da vakcinacija nije apsolutno najvažnija tema.

Prema njegovim riječima, stanovnici Bosne i Hercegovine žive u režimu koji ubija svoje građane.

”Jako je teško objasniti zašto ljudi šute. Prosto je nevjerovatno da vakacinacija nije glavna tema. Ljudi kao da su digli ruke i kao da vidi da ova vlast, ovakva kava jeste,  očigledno građanima ne daje utisak da je ikakva nada moguća. Ono što je zabrinjavajuće su današnji presijeci, što znači da predstoje vrlo crni dani za Bosnu i Hercegovinu i naprosto je nevjerovatno da smo i po smrtnosti visokorangirani i da niko o tom pitanju ne govori. Moram reći da većina zdravstvenih radnika je prepuštena na milost i nemilost, možemo govoriti o jednom režimu koji ubija svoje građane. Pokazuju da je vakcinacija za njih tercijarna stvar i da je ona moneta za potkusurivanje nekih drugih političkih agendi. Vidimo ozbiljne oblike diskriminacije i etnizacije. Bilo je nekih naznaka da će nas epidemija zbližiti kao što su radile neke druge nepogode. Sjetite se poplava. Međutim, političari to ovog puta nisu dozvolili”, ispričao je gost Pressinga.

Istakao je da neke politike u BiH žele pokazati kako je ova država neodrživa.

”Želi se svaki dan na svakom koraku pokazati kako ova zemlja je neodrživa, mi to eksplicitno imamo u izjavama predsjedavajućeg Predsjedništva Milorad Dodika koji kaže da je odlaskom stranaca ova zemlja pred raspadom. Vrlo je jasno šta su političke agende SNSD-a i HDZ-a”, ocijenio je Mustafić.

On je dodao da predsjednici SDA i HDZ-a derogiraju institucije sistema.

”Kao što znate, Čović je sjeo da pregovara o sa gospodinom Izetbegovićem. Dva predsjednika daju sebi za pravo da derogiraju institucije sistema. Jedini napredak je što su se iz restorana pomjerili u kancelarijske prostorije stranaka. Mi smo potpuno srušili insititucije sistema i moguće je da svako svakog optužuje i na ovo stanje oni ubiru političke poene. Oni koriste Dejtonski ustav za petparačke, prokužene i pročitane igre. Pravo je pitanje zašto mi šutimo, trpimo i čekamo kao ovce pred klanje. Zašto čekamo u redu, zašto smo došli u tu fazu. To je ono pitanje koje želim uputiti cijeloj naciji i koje mene jako muči”, kazao je on.

Mustafić je rekao da liderima u BiH nikada neće oprostiti greške u vrijeme pandemije korona virusa i sporu reakciju u kupovini vakcina za stanovništvo.

On je kazao da ”onaj ko ovim ljudima da bilo kakvo povjerenje – ili nije normalan ili ima ozbiljne socijalne poremećaje”.

”Ne možemo sebi dozvoliti da ljude koji su nas doveli u ovu situaciju, da im damo povjerenje. Ova agonija je projektovana i njihovo bivstvovanje političko je status quo. Njih ne zanimaju evropske integracije jer većina njih bi bila iza rešetaka. Ovo su samo epizode u našem životu”, kazao je Mustafić.

Zašto ljudi šute?

”Mnogi su ljudi prinuđeni da šute, nemaju izbora i mnogi su ucijenjeni. Nemaju ekonomsku nezavisnost”, ocijenio je on.

Kako je istakao, etnička demokratija je najveći problem u Bosni i Hercegovini.

”Nama je potrebna drugačija i alternativa politika koja se mora radikilizirati – jer će ozbiljno, hrabro i ozbiljno ući u borbu protiv kriminala, korupcije i nepotizma. Da li je to revolucija, više nisam siguran da je u 21. vijeku moguća. Mislim da je revolucija olovka na izborima. Mislim da se mora probuditi civilno društvo”, dodao je .

Odgovarajući na pitanje – zašto se 25 godina nakon rata slavi nasilje kroz nacionalističke ispade, kazao je da zato što prisustvujemo jednoj razvijenoj kulturi laži i poricanja, koja relativizira činjenice iz prošlosti, a još nije došla do istine o Drugom svjetskom ratu.

“Moja želja je da javnost shvati da to nije nikakva elementarna nepogoda, da to nije kiša koja je pala i donijela poplavu, nego da je to uglavnom ona uvijek projektovana, da je to jedan sistem uređeni, sistem radikalnog zla, ideja koje su ideje krvi, noža, spaljene zemlje, protjerivanja. Ono što je užasavajuće, poslije tih svih iskusava, je da ne postoji ni jedan kolektivitet na Balkanu koji nije prošao kroz muku patnju i stradanje. Svi zapravo govore o svojim žrtvama, a ne o drugima. Užasavajuće je da se to polako danas institucionalizira”, rekao je Mustafić.

Komentarišući da je reditelj filma Dara iz Jasenovca ismijavao žrtve logora u BiH u emisiji sa Milomiorom Marićem, kazao je da je to potpuno nepojmljivo.

“Da reditelj koji je režirao film o Jasenovcu duge logore koji su se javili 40 godina poslije, a mislim na logore iz tog kraja, koji su svojom brutalnošču, po nasilju, po tim leševima koji se još uvijek traže, da ne samo nije iskazao empatiju, nego da ih je negirao. U toj emisji učestvovao je u jednom orgijanju. Kada ljudi to sebi dozvole da ismijavaju i da cinično komentarišu žrtve i njihove porodice, nakon toga nema više razgovora. Za mene je to eliminirajuća stvar, čak i profesionalna znatiželja da pogledam taj film, jer smatram da se radi o jednoj veoma važnoj temi kao što je tema Jasenovac. To je jedna ružna medijska igranka. To cipelarenje žrtava je gore od bile kakve ulice. Možda pravimo grešku što ih spominjemo. Takvi ljudi ne žele da dođu do pomirenja i da nas ne razdvaja ništa. To sve što nam se dogodilo devedesetih mora da dođe u sferu sudskih presuđenih činjenica koje se nikada ne smiju dovoditi u pitanja”, naveo je Mustafić.

Kazao je i da nema potrebe da o tim temama neko raspiruje mržnju, te da treba da pokažemo lice plemenitosti i dobrote.

“Ako neko kreira ambijent i podstiče to, onda se moramo pitati, zašto se ti ljudi ne bojkotuju. Pa pazite, koliko puta Dodik uvrijedi, prvenstveno mislim na Bošnjake, i sa kojom strašću to on uradi u svom mandatu, to je nebrojno puta i to uvijek traži neke komentare. Dakle, kome nije jasno šta je politička agenda tog čovjeka i zašto to on radi, on nema dvije čiste u glavi”, istaknuo je.

Rekao je da se i danas sjeća atmosfere devedesetih.

“Kao generacija smo pogriješili jer smo gledali tadašnje sjednice parlamenta u Republici BiH na nivou angedote i viceva, smijali smo se tim nepismenim ljudima koji su pravili gramatičke greške i govorili “njiha”. To “njiha” je otišlo u nešto vrlo strašno. Otišlo je u topovski eho, otišlo je  skrojeno u odjelu akadamskog šinjela. Iza toga su stajali također intelektualci i univerzitetski profesori. Iskoristili su narod da mu mozak isperu i da ga gurnu u krvoproliće”, naveo je.

Dodao je da nama treba ozbiljan preobražaj, promjena društvene paradigme, hrabri ljudi koji će govoriti istinite, koji neće biti vođeni političkim prazmatizmom, nego vođeni politčkim idealizmom.

“Nova generacija treba da vrati elemente prosvjetiteljskih politika, emancipatorskih politika. Treba se suprostaviti vlasti. Postoje razni otpori. Svaka predstava koju ja radim je iz jedne definicije za koju ja smatram da je obaveza svakog javno angažiranog intelektualca, a to je da često govori ono što ne ide u njegovu ličnu korist, nego čak štetu. Mi još uvijek nemamo zakonske mehanizme u kojima ćemo zabraniti govor mržnje, zabraniti negiranje sudskih presuda iz Haga. Mi smo vjerovali da će te presude uticati na društvenu svijest, nije se na tome komuniciralo”, istaknuo je naš sugovornik, dodavši:

“Mi smo odavno zemlja sa specijalnim potrebama, nažalost. BiH nije sposobna sama iznutra da pronađe jedan kohezioni faktor, to će morati biti uz pomoć onih koji su napravili ovu zemlju. Siguran sam da će Bajdenova administracija neke stvari pomaknuti. Ne vjerujem da ćemo biti na listi prioriteta vanjske politke. Ali on je jedan znalac prilka na Balkanu i jedini predsjednik SAD-a koji ne treba savjetnika po pitanju BiH, jer su ovdje stvari očigledne i jasne”.

Naveo je da je bitno da ove ljude koji trenutno vladaju BiH smijenimo, zamijenimo i otjeramo u prošlost.

“Bitno je da damo priliku novim ljudima, politkama, da pričaju druge priče, priče koje će biti važno kako živimo i zarađujemo. U kojima će biti važni neki drugi identiteti od kulturnih do sportskih, kakvi smo roditelji, djeca, naprosto neke vrijednosti koje su iščezle devedestih sa namjerom da živimo u paklu kakvom živimo danas. U paklu korone, u paklu siromštva i korupcije. Ovo je nažalost prevazišlo metaforu bolesti, ovo može da traje, ne mora epizoda sa BiH da ima epilog. Truljenje, raspad, može da traje generacijama”, rekao je.

Za kraj je poručio da ipak ima optimizma, čim vjeruje da ovo do nekog dopire.

“Optimizam je i moja predstava na sceni Narodnog pozorišta 27. februara. To je optimizam. Dok radimo i stvaramo”, zaključio je reditelj Mustafić.

(Kliker.info-N1)

25.02.2021.

JOEU BIDENU URUČEN POTPISAN PRIMJERAK KNJIGE “GLASOVI IZ SREBRENICE”

Potpisani primjerak knjige “Glasovi iz Srebrenice” (Voices from Srebrenica: Survivor Narratives of the Bosnian Genocide) uručen je američkom predsjedniku Joeu Bidenu, javlja Anadolu Agency (AA).

“Ponosni smo što možemo objaviti da je potpisani primjerak knjige čiji sam koautor dostavljen u Bijelu kuću i uručen predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Joeu Bidenu, kao znak male zahvale za sve što je učinio za Bosnu”, napisao je na Twitteru Hasan Hasanović, kustos Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari.

Knjigu je objavila izdavačka kuća “McFarland Company” iz savezne američke države Sjeverna Karolina. Autori knjige su Ann Petrila i Hasan Hasanović, a predgovor je napisao Emir Suljagić.

Riječ je o knjizi u kojoj Srebreničani, koji su preživjeli genocid, pričaju svoje priče o genocidu. Prema prvim ocjenama, knjiga ima važan doprinos akademskim raspravama o genocidu općenito, a ne samo o genocidu u Srebrenicu te daje doprinos procesu obnove i pomirenja u društvima u kojima se desio genocid.

Ann Petrila je profesorica na Univerzitetu Denver, a Hasan Hasanović je preživio genocid u Srebrenici i trenutno obnaša dužnost kustosa i prevodioca u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari.

(Kliker.info-AA)

/////////////////////////////////////////////////////

Nakon poruka mržnje iz Srbije: Beograd je sam postao 'dijagnoza'


////////////////////////////////////////////////



//////////////////////////////////////////////////


25.02.2021.

REUF BAJROVIĆ : NAŠA STRANKA SE OKRENULA U PRAVCU HDZ-a

Bajrović: Naša stranka se okrenula u pravcu HDZ-a

Bajrović: Naša stranka se okrenula u pravcu HDZ-a
Foto: Screenshot
Reuf Bajrović, iz Američko-evropske inicijative, za N1 je poručio kako Dragan Čović blokira nabavku vakcine u FBiH kako bi dobio Izborni zakon. Govorio je i o aferi respiratori, izborima u Mostaru, Gordani Tadić i Tužilaštvu BiH i drugim aktuelnim temama.

On je na početku iznenađeno pitao kako je moguće da je prije godinu dana bila priča da su nabavljeni respiratori neupotrebljivi, a sada jesu. Nejasno mu je, kako je kazao, da li imamo respiratore ili ne, da li su pretplaćeni, potplaćeni i slično. On je kazao da je na ovom pitanju jako važno da javnost ima uvid da li su oni za upotrebu ili ne.

“Vrlo je bitno jesu li nabavljeni respiratori upotrebljivi, jer do neki dan živimo u uvjerenju, na osnovu izjava iz Verlaba, da respiratori nisu za upotrebu. Godinu dana kasnije saznajemo da jesu”, kazao je.

Što se tiče same afere i početka suđenja – Bajrović je kazao da postoji sud, pravosudni sistem, postoje oni koji se optužuju i oni koji se brane: “Pravna država neka odluči”.

Nakon toga je kazao da je glavna tužiteljica Tužilaštva BiH, Gordana Tadić, “rak rana pravosuđa BiH” i da je “pod utjecajem susjednih država”.

“U ovom slučaju, ona treba nešto da dokaže pred sudom. Tužiteljstvo treba da optuži, sud utvrđuje. Tadić optužuje samo četiri sarajevske općine. Tadić je javna osoba podložna kritikama, sudu javnosti. Kada je Tadić zadnji put otvorila slučaj iz Vlade RS?” – pitao je gost N1.

Njegov utisak, kako je kazao, je to da je Tužilaštvo BiH u rukama HDZ-a, te da je Tadić pokazala da ”nije dostojna te funkcije”.

“Nakon što je otišao Milan Tegeltija, treba da ode i Gordana Tadić”, kazao je.

Govorio je Bajrović i o nabavci vakcina, kazavši da je i sam Dragan Čović izjavio “ako usvojimo Izborni zakon – nabavka vakcina će ići lakše”. On je podsjetio da je to posao Ministarstva civilnih poslova, čija je ministrica kadar HDZ-a.

“Vidjeli smo da mehanizam COVAX-a neće poslati vakcine jer ministarstvo nije uradilo svoj posao, a ako shvatimo Čovića pravilno – jasno je da blokira nabavku vakcina jer želi da dobije Izborni zakon”, poručio je Bajrović za N1.

On je poručio i to da većina bh. Hrvata ima EU pasoš, odnosno pasoš Hrvatske – te da će tom politikom biti pogođeni isključivo oni koji nemaju pasoš EU država. Kazao je kako je Srbija prepustila dio vakcina Republici Srpskoj, te da je to dobro – jer je bolje da se ljudi vakcinišu bilo kako.

Vlada FBiH je po ovom pitanju trebala da uradi mnogo više, njegov je stav.

“Prepadnuti su akcijama tužilaštva”, kazao je između ostalog Bajrović.

On je istakao i to da ako Valentin Inzko bude aktivan – šanse da Čović dobije Izborni zakon su ravne nuli, jer SDA “nema apetit da to uradi”.

“To bi bio kraj SDA u ovom obliku, ako ga Čović dobije – BiH zauvijek ostaje podijeljena na tri dijela. HDZ ima tri posto birača u BiH, ima šansu da sve blokira“, zaključio je.

Govorio je Bajrović i o izborima u Mostaru, rekavši da se Naša stranka okrenula u pravcu HDZ-a, te da je “predala Čoviću Mostar na još četiri godine”. On je rekao da ako su Sebija Izetbegović, Bibija Kerla, Željka Cvijanović, Dušanka Majkić i druge podložne kritikama – onda to moraju biti i Irma Baralija i Boška Ćavar.


(Vijesti.ba / N1)

25.02.2021.

JASMIN MEDIĆ : NIKO RAZUMAN NE MOŽE NEGIRATI ZLOČIN

Jasmin Medić: Niko razuman ne može negirati zločin

Jasmin Medić: Niko razuman ne može negirati zločin
Jasmin Medić
Više niko razuman ne može negirati masovne zločine počinjene u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu - izjavio je za Preporod.info Jasmin Medić, historičar iz Instituta za historiju u Sarajevu, ...

... komentirašući uvrede i omalovažavanja prijedorskih žrtava izrečenih tokom gostovanja Predraga Antonijevića, srbijanskog režisera i autora filma "Dara iz Jasenovca" u jutarnjem programa kontroverznog novinara i voditelja Milomira Marića.

Marić je ovom prilikom izjavio da zloglasni logori Omarska, Keraterm i Trnopolje nisu bili nikakvi koncentracioni logori, nego su bili "sabirni centri otvorenog tipa u kojima su Bošnjaci i ostalo nesrpsko stanovništvo tražili utočište i sigurnost", dok je Antonijević rekao da je predsjednik Udruženja logoraša Kozarca Fikret Alić, ("čovjek iza žice" sa čuvene fotografije koja je nastala 1992. godine), "mršav, jer boluje od tuberkuloze", na što je Marić odgovorio da su tog čovjeka "izveli, nahranili i onda vodili po cirkusima".

- U Prijedoru je 1992. godine ubijeno, prema do sada prikupljenim podacima, 3.176 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Od tog broja je 102 djece i 256 žena. Više od jedne trećine žrtava, dakle 1.119, ubijeno je u prijedorskim logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, ili su izvedeni iz tih logora i ubijeni na nekoj drugoj lokaciji. Više od 30.000 nesrpskih civila bilo je zatočeno u navedenim logorima. To je na kraju rezultiralo da je preko 50.000 Bošnjaka i Hrvata protjerano s područja prijedorske opštine. Ni u jednoj opštini, koja je pripala RS-u, nije toliko ljudi protjerano. No, ima se o Prijedoru i pored ovoga nabrojanog još puno toga reći - poručio je historičar Medić.

Naglasio je da zaista nije jasno zbog čega se i dalje dešavanja u Prijedoru, ili bilo kojim drugim dijelovima BiH, a koja se tiču genocida, žele upakovati u "celofan propagande", te se vrlo često radi na "šikaniranju" i izvijanju istine, a koja je dokazana i presudama u Haškom tribunalu (ICTY).

- Slike zločina su obišle svijet i dokazani su kako pred međunarodnim tako i domaćim sudovima. Svako iole ozbiljan istraživač lahko će doći do vjerodostojnih podataka. Ali, izgleda da je mnogima puno lakše bez ozbiljnijeg istraživanja "predočiti istinu" koja im u datom trenutku odgovara. Kada se adekvatno ne suočavate s činjenicama i kada ne želite okriviti one koji su vas doveli u takvu situaciju, a u ovome slučaju prvenstveno mislim na zločince iz reda srpskog naroda, propaganda vam preostaje kao posljednje utočište. Imajte u vidu da apsolutna većina onih koji danas negira istinu i koji su u službi propagande svoje tvrdnje nije uspjela da dokaže pred relevantnim organima kakvi su sudovi. Da li nisu imali hrabrosti ili potrebnog znanja, to najbolje oni znaju - dodao je on.

Njega žalosti i činjenica da je tako reagirao režiser filma koji je u jednom trenutku bio kandidat za Oscara, jer je nelogično da "čovjek koji režira film o zločinima u logoru negira dokazane zločine počinjenim u drugim logorima".

-Time se u jednom, rekao bih zdravom, dijelu javnosti diskvalificirao i umjesto da postane prepoznatljiv kao režiser postaje prepoznatljiv kao negator dokazanih zločina. Lično, a to govorim i kao Prijedorčanin, ne bih volio da neki režiser filma o zločinima u Prijedoru negira počinjene zločine nad drugim narodima. Takvo jedno "dvostruko moralisanje" u tom slučaju bi bacilo jedno drugo svjetlo na prijedorske nevine žrtve, a to žrtve ne zaslužuju. Možda i Antonijević nekada shvati da je ovakvim izjavama napravio štetu i jasenovačkim žrtvama i njihovim porodicama. Možda nekada nauči i nešto iz historije. Pazite, preci mnogih prijedorskih logoraša iz 1992. godine su žrtve ustaškog terora iz Drugog svjetskog rata. Neki preci prijedorskih zločinaca su kao pripadnici četničkih jedinica isporučili Srbe i druge civile iz Potkozarja ustašama koje su ovi kasnije poubijali. Slika nije baš onako crno-bijela kako današnja propaganda želi predstaviti - kaže Medić.

Na kraju je ocijenio da, u svakom slučaju, svi filmovi bazirani na historijskim činjenicama zaslužuju pažnju.

- Posebno to zaslužuju oni koji tretiraju stradanja nevinih - kazao je Medić, dodajući na kraju da su zločini u Jasenovacu i Prijedoru i Srebrenici djela fašista i filmovi o stradanjima u tim mjestima trebaju imati jednu univerzalnu poruku, a ne da služe raspirivanju mržnje i za pravdanje zločina.


(Vijesti.ba / Preporod.info)

25.02.2021.

ODBRANA RAZOTKRILA SVE 'PROPUSTE' TUŽILAŠTVA U PREDMETU 'RESPIRATORI'

24.02.2021.

EMIR SULJAGIĆ : POGONSKA SNAGA ISTORIJSKOG REVIZIONIZMA U REGIONU JE ZVANIČNA SRBIJA


////////////////////////////

////////////////////

/////////////////////

///////////////////////

////////////////////////

//////////////////////


//////////////////////


////////////////////////


///////////////////////


///////////////////////


/////////////////////////

////////////////////////


//////////////////


/////////////////////

24.02.2021.

PARLAMENT FBiH: POZIV PREDSJEDNIŠTVA BiH DA KRENE U DIREKTNU NABAVKU VAKCINA


///////////////////


//////////////////

////////////////////////////


/////////////////////////

/////////////////////

///////////////////


///////////////////////

//////////////////////

////////////////////////


/////////////////////


/////////////////////////


///////////////////


/////////////////////////////

24.02.2021.

SONJA BISERKO: "OVO ŠTO SRBIJA RADI JE PROTIV NJE, FILM "DARA" JE NAPRAVLJEN DA BI SE UMANJILA PRIČA O SREBRENICI"

Sonja Biserko: “Ovo što Srbija radi je protiv nje, film “Dara” je napravljen da bi se umanjila priča o Srebrenici”

Osnivačica je i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko u razgovoru za Radiosarajevo.ba komentirala je nastojanja režisera filma Dara iz Jasenovca, Predraga Antonijevića, da negira ili minimizira priču o ratnim zločinima, odnosno zločinu genocida u Bosni i Hercegovini.

“Ovo što Srbija radi je protiv nje”, kazala je.

Naime, kako smo ranije objavili, Predrag Antonijević, režiser filma Dara iz Jasenovca, jučer je gostovao u emisiji “Dobro jutro Srbijo” na Happy televiziji kod Milomira Marića. U jednom trenutku, njih dvojica su počeli pričati o prijedorskim logorima, koje su ismijavali, rekli da su to bile “ustanove otvorenog tipa”?!

Degradiranje žrtava

Ovakav pristup je javnost u Bosni i Hercegovini šokantan.

Tim prije jer niko u Bosni i Hercegovini nije pokušao ni negirati, ni umanjiti gnusne zločine koje je počinio režim Nezavisne Države Hrvatske (NDH).

Čemu negiranje zločina u ovoj napaćenoj zemlji?

“Taj film je instrument, u funkciji prikazivanja Srba kao isključivih žrtava. Za negiranje svega onoga što se desilo devedesetih i na neki način kao opravdavanje onoga što se desilo devedesetih. To je jedna zloupotrebljena priča koja je tragična sama po sebi, naravno. Ali, način na koji se ona plasira danas, te mobilišu mladi ljudi, koji ništa o tome ne znaju, je tragična i za Srbiju i region”, kazala je Biserko za Radiosarajevo.ba.

Tragično je, smatra Biserko, i to što se žrtve Jasenovca na ovaj način degradiraju.

“Jer se koriste u tu svrhu. To je ionako tragična priča sama za sebe, ali je način na koji se to danas funkcionalno koristi, naravno, jeste, također, tragičan”, smatra ona.

Prema riječima Biserko, to je, u suštini, reakcija na film Quo vadis, Aida?, rediteljice Jasmile Žbanić, koji je u ozbiljnoj konkurenciji za prestižnu nagradu Oscar, jer je Srebrenica danas u svijetu, kako kaže Biserko, ipak, simbol onog što se ponovilo uprkos svim mantrama: “Nikad više”!

“Naravno da je važno da se u Evropi o tom zločinu govori – da se ne bi ponovio. Posebno jer se u tom filmu i cijeloj toj priči oko Srebrenice ukazuje da je međunarodna zajednica suviše kasno reagovala ili uopšte nije reagovala. Ali, sada se uvlači jedna priča iz drugog vremena i konteksta – da bi se to sve umanjilo, zato što je i brojčano nadmašuje ono što se u Srebrenici desilo itd. To je pogrešan pristup. Činjenica da oni, recimo, negiraju da se o tome nikada ranije govorilo, da Jugoslavija nikada nije govorila o Jasenovcu je isto netačno. Ima toliko dokaza o tome pogotovo u Hrvatskoj. Ima dosta knjiga, dokumentarnih filmova…Tako da vi imate te paralelne interpretacije”, pojašnjava naša sagovornica.

U panici zbog Bidena 

Prema riječima Biserko, čini se, ipak, da cijela ta matrica gubi smisao – zato što je sve prenaglašeno.

“To ljudi ne prihvataju tako lako. Region je prosto došao do jedne tačke kada se, ipak, neki prozor, ili neka promjena očekuje. Barem po posljednjim izbornim rezultatima koje su imali i u Bosni i svugdje. Ta paradigma će se vrlo brzo mijenjati. Ovo je prosto posljednji pokušaj da se zadrži ta priča kojom je rat i počeo“, kazala je Biserko.

Uvjerena je da vodstvo Srbije u panici zbog najava Bidenove administracije da će se posao i u Bosni i na Kosovu dovršiti.

“Dobili su pismo i Beograd i Kosovo da treba da dođe do normalizacije odnosa. Oni su svjesni da Zapad završava tu priču i zaokružuje ovo kao svoj geostrateški interesni prostor. Priča Beograda malo drži vodu. Oni su prosto u panici jer znaju da se to privodi polako kraju. Tako da vrše te sve malverzacije, manipulacije da bi umanjili efekat toga. Vrlo je jasno da Zapad ide u završavanje tog posla na Balkanu, koji je ostao otvoren toliko dugo”, zaključila je Biserko.

Faruk Vele (Radio Sarajevo)

23.02.2021.

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : ŠTA DANAS ZNAČI "KONSTITUTIVNOST NARODA" SPRAM KONSTITUTIVNOSTI GRAĐANA?

Prof.dr. Senadin Lavić : Šta danas znači “konstitutivnost naroda” spram konstitutivnosti građana?


Poslije dugo vremena pred nas je ponovo iskrsnuo koncept konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini. Etničko-religijske grupe u Bosni shvataju ga na različite načine. Koncept konstitutivnosti naroda u Bosni priredili su, između ostalog, Tuđman i Milošević 1993. godine kada su se zalagali za ustanovljavanje tri etničko-religijske republike u Bosni (Bosna kao Unija tri etničko-religijske republike) a što su Oven i Stoltenberg prihvatili i predložili Vladi Republike Bosne i Hercegovine da usvoji.

Piše : Senadin Lavić (Kliker.info)

Sa stanovišta Ustava, smatra profesor Omer Ibrahimagić, konstitutivnost naroda nije uopće ispravan pojam. Naime, sa stanovišta Ustava može se govoriti o konstitucionalnosti naroda, to jeste o narodima ustava ili narodima koje Ustav spominje, to jeste nabraja kao jednakopravne, naprimjer, od 1943. do 1993. godine. Naspram toga, konstitutivnost, kakvu su nam podmetnuli 1993. godine Tuđman i Milošević, odnosno Oven i Stoltenberg, podrazumijeva stvaranje tri entiteta (etničko-religijsko geto) ili uspostavljanje “političkih etno-teritorija” svakog naroda u Bosni.

Narodi u Bosni su konstitucionalni, a ne konstitutivni iz prostor razloga jer oni nisu “konstituirali” Bosnu koja je stotinama godina postojala prije današnjih naroda i njihovih politika. Neprijatelji demokratije u bosanskom okruženju insititraju na konceptu “konstitutivnosti” kao ostvarenju etno-teritorijalizacije bosanskog državnog prostora u kojemu bi oni imali uticaj neovisno od države Bosne i Hercegovine.  

Odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine poništila je onaj “koncept konstitutivnosti” iz 1993. godine koji su nam podmetnuli Tuđman i Milošević uz koncept Unije Bosne od tri etničke republike. Nacionalističke antibosanske snage ni danas ne pristaju da prihvate ovu Odluku.

Niko normalan nije protiv ravnopravnosti naroda u Bosni i Hercegovini jer je to naša tradicija, kulturna specifičnost i navika.

Šta danas znači konstitutivnost naroda u Bosni? U kakvoj vezi stoje koncept konstitutivnosti i srbijanski / hrvatski hegemonijski projekti u kojima bosanski Srbi i Hrvati služe susjednim državama da utiču na procese u Bosni. U kakvom odnosu su “konstitutivnost” i “matična država”. Da li su Srbi i Hrvati u Bosni dijaspora ili su bosanski narod? Šta znači da su bosanski Hrvati dijaspora Hrvatske?

Otvoreno uplitanje  srbijanske i hrvatske politike u unutarnje stvari Bosne prevršilo je svaku mjeru. Po Bosni se šetaju političari iz Srbije i Hrvatske kao da im je to ćaćevina, prave škole, mostove, fabrike, ulažu novce i operiraju s bosanskim državnim prostorom kao etničkim (ili “plemenskim”) vlasništvom svojih narodnih grupa.  U projektu internacionalne konstitucije Bosne namjerno je ostavljen slab unutarnji suverenitet da bi se zadovoljili interesi Srbije i Hrvatske. Bosna je samo poslužila za smirivanje tenzija između srpskog i hrvatskog nacionalizma.

Prije svega, treba priznati činjenicu da preko “konstitutivnosti naroda” Srbija i Hrvatska ostvarujudominaciju u Bosni nad dijelom stanovništva i kontroliraju teritorije na kojima bosanski Srbi i bosanski Hrvati žive. Tako bosanski Srbi i Hrvati služe svojim “matičnim državama”, često kao “topovsko meso” hegemonijskih projekata, a u Bosni izigravaju konstitutivne narode. Ako su konstitutivni u Bosni kao narodi, to onda znači da nemaju svoje matične države izvan Bosne i da nisu dijaspora. Ali, stvari ne stoji tako. Iz ove paradoksalne situacije dva konstitutivna naroda mogu zakočiti sve bosanske procese, pozvati se na veto i raditi protiv Bosne po naredbi iz Beograda i Zagreba. To je osnovni problem nefunkcionalne države. Stoga se “konstitutivnost” (na ovakav način) pokazuje kao trojanski konj unutar bosanskog državnog suvereniteta.

Pod krinkom konstitutivnosti odvijaju se brojni antibosanski procesi. Koncept konstitutivnosti ne označava ravnopravnost građana i naroda u Bosni na cijeloj državnoj teritoriji nego se svodi na besprimjernu etničku teritorijalizaciju državnog prostora. Po tome, koncept konstitutivnosti trebao bi poslužiti da se u Bosni “ograde” etničko-religijske teritorije.

Zato se odmah uz konstitutivnost naroda nameće sa HDZ-ovske strane priča o federalizaciji državne teritorije kao konačni čin podjele države Bosne prema etničko-religijskim principima i ratnim dostignućima. Naravno to je antibosanski koncept.

Današnja kvazi-politička naracija o “konstitutivnosti naroda” pada još niže ispod rješenja Dejtonskog sporazuma, pada u plemensko, predmoderno, nedemokratsko razgraničavanje “pašnjaka” kojima će upravljati jedna partija i njezin vođa. Ovakvo zaostalo predpolitičko djelovanje ne postoji nigdje u današnjoj Evropi.

Dakle, sporno je insistiranje na konstitutivnosti naroda koje su predložili Tuđman i Milošević, jer Bosna kao država nije ni federacija, ni konfederacija, niti je unija tri etničko-religijske “republike”. Bosna jeste multietničko, višereligijsko, multikonfesionalno društvo, ali je prosta decentralizirana država koja ima internacionalno priznanje.

Drugo, koncept konstitutivnosti treba da posluži kao argumentaciona osnova za kvarnu političku zamisao da tri naroda “konstituiraju” državu Bosnu. Tri naroda imaju navodno svoje odijeljenje teritorije i oni raspolažu tim teritorijama kao “plemenskim” teritorijama. Tako Bosna biva prikazana kao konstrukt volje tri etničko-religijske oligarhije koji je nastao u Deytonu 1995. godine. Potpuno se negira njezina državnost koja je obnovljena 1943 na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a i osporava se njezin povijesni kontinuitet od srednjevjekovnog doba do kraj 20. stoljeća.

Danas je jasno da Opći okvirni sporazum o miru iz Daytona 1995 godine predstavlja korak nazad u odnosu na ZAVNOBiH i Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine. Dejtonski Ustav (Anex IV) bosanskom čovjeku, građaninu ili pojedincu, pretpostavlja i nameće grupu, kolektiv, zajednicu, narodnu grupu kao centar i subjekt ustava.

Treće, nešto nije normalno s konceptom “konstitutivnosti naroda” ako se samo odnosi na Bosnu, a ne na Srbiju i Hrvatsku. Ako su Srbi i Hrvati konstitutivni u Bosni, zašto onda nisu Bošnjaci konstitutivni u Srbiji i Hrvatskoj po istom obrascu kakav su nam ponudili Tuđman i Milošević 1993. godine? Zašto hrvatski Srbi nisu konstitutivni  u današnjoj Hrvatskoj? Isto tako, pred nama je važno pitanje: da li su bosanski Srbi i bosanski Hrvati kao narodi dio bosanske nacije (države-nacije) ili nisu? Ako su isključeni iz ili otkinuti od bosanske nacije, onda je pitanje gdje su i gdje pripadaju?

Do kada će živjeti ovu spornu antibosansku perverziju koja je ostatak Tuđman-Miloševićevog projekta rušenja Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine. Zašto se nastavlja pogrešno razumijevanje činjenice da su bosanski Srbi i bosanski Hrvati  konstitucionalni narodi ili narodi koji se nabrajaju i spominju u Ustavu Bosne i Hercegovine. Bosanski Srbi i bosanski Hrvati planski se otkidaju od Bosne i guraju u shizofreniju, razdomljenje, “beskućništvo” u egzistencijalnom smislu, u beznađe, koje projektanti “velike Hrvatske” i “velike Srbije” koriste u svojim hegemonijskim igrama protiv Bosne.

Četvrto, preko koncepta konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska direktno sprovode svoje hegemonijske politike na tlu države Bosne i Hercegovine. Konstitutivnost se razumijeva sa strane srbijanske i hrvatske državne politike kao pravo tih država da se miješaju u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Kao da ljudi u Bosni ili bosanski narod, Bosanci, nisu u stanju da samostalno i neovisno od bilo koga sa strane donose bitne odluke za sebe i svoju budućnost. Tako se pojavljuje model patronizma: briga za svoje “sunarodnjake” pretvara se u plansko ometanje bosanskog suvereniteta.

Pokazuje se da je konstitutivnost pretvorena u jedan opasan mehanizam kočenja bilo kakvog razvojnog procesa u Bosni. Ni jedna odluka ne može se donijeti bez besmislenih dogovaranja, natezanja, opstrukcija i sličnih smicalica. Zemlje slabedemokratije zato ostaju “negdje između” i uvijek su meta patronizma prvih susjeda koji vide svoju šansu u potčinjavanju. Naravno ovaj patronizam u Bosni pojavljuje se tokom 20. stoljeća i ide uz srpske i hrvatske nacijske projekcije kojima se Bosna sasvim neopravdano uračunava u neki veliki srpski ili hrvatski politički aranžman.

Empirijska provjera brojnih ustava pokazuje da Srbi, naprimjer, nisu konstitutivni u Hrvatskoj, Sloveniji, Rumuniji, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Austriji, SAD, Njemačkoj i tako redom.

Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnosti naroda” trebamo uvesti koncept ravnopravnosti građana na svakom dijelu države Bosne i Hercegovine.

Peto, današnje stanje mira u Bosni zasnovano je na zadovoljenju potreba Srbije i Hrvatske da dominiraju u Bosni, a ne na unutarnjem procesu demokratizacije bosanskog društva i razvijanja građanskih sloboda i koncepcija. Zato je Bosna ostavljena između socijalističkog i demokratskog svijeta kao “zemlja u tranziciji” – što se tiče IC (internacionalne) birokratije ovo stanje može trajati vječno. Bosna još uvijek ne može ući u EU jer ima internacionalnog HR (Visokog predstavnika UN i EU). Bosni se, dakle,  još ne dopušta da postane slobodna evropska demokratska država.

Preko konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska ostvaruju direktno uplitanje u suverenitetdržave Bosne i na pojedinim dijelovima bosanske državne teritorije ostvaruju hegemonijski interes pod krinkom zaštite svojih sunarodnjak. Neprijatelji demokratije u Bosni hoće nam nametnuti karikaturu demokratije kroz shvatanje da postoje srpske  i hrvatske teritorije u državi Bosni kojima samo Srbi i Hrvati mogu raspolagati kako oni hoće, to jeste – Srbija i Hrvatska mogu “voditi brigu” o tim bosanskim državnim teritorijama pod plaštom zaštite svoje dijasporalne zajednice. Tako se postepeno i prikriveno hegemonijsko-osvajačka pohlepa Srbije i Hrvatske zadovoljava na Bosni.“Konsenzus” se pretvara u funkcionalno sredstvo blokade države Bosne i Hercegovine.

Šesto, etnofaulizam i historicistički mentalitet predstavljaju dvije glavne “kulturne crte” u djelovanju balkanskih “plemena”.Zavist pre drugačijim i ponižavanje drugog uz izmišljanje (falsificiranje) povlaštenog mjesta u povijesti i ishodišnog “zlatnog doba”, prepoznaju se u svakoj ljudskoj djelatnosti na prostorima balkanskih naroda.

Srbija i Hrvatska ne prihvataju potpunu suverenost Bosne jer po njihovim iz 19. stoljeća naslijeđenim koncepcijama trebaju da se teritorijalno prošire na Bosnu u sklopu rješavanja “istočnog pitanja”. Zato preko tobožnje brige za konstitutivnost naroda otvaraju prostor da se miješaju u unutarnje stanje Bosne. Strah od bosanske suverenosti kazuje da Srbija i Hrvatska ne napuštaju svoje hegemonijsko-osvajačke ciljeve po pitanju Bosne. Agresija na Bosnu 1992. imala je za cilj da slomi bosansku suverenost i zemlju podijeli prema etničkim linijama.

Zato kada god neko iz Srbije i Hrvatske počne pričati o konstitutivnosti bosanskih Srba i bosanskih Hrvata u Bosni, treba upitati – šta to znači?

23.02.2021.

KRUG 99: NAKON PORUKA IZ EU ODBACITI KONSTITUTIVNOST


////////////////////

///////////////////////////////

/////////////////////

////////////////////////////////


//////////////////////////


///////////////////////

////////////////////////////


///////////////////////////////

///////////////////////

///////////////////////


//////////////////////////



////////////////////////////

/////////////////////

////////////////////////


/////////////////////////


/////////////////////////


///////////////


/////////////////////////


////////////////////////

23.02.2021.

NERZUK ĆURAK: POBUNITE SE!

23.02.2021.

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : BOSANSKOHERCEGOVAČKA NACIJA NISU SAMO TRI NARODA

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : BOSANSKOHERCEGOVAČKA NACIJA NISU SAMO TRI NARODA


Prof.dr. Senadin Lavić : Zločinci se slikaju nad masovnim grobnicama |  Kliker.info

U Bosni se ne radi o multikulturnom društvu. U Bosni je riječ o jednoj kulturi, kao uostalom i na prostoru cijele bivše zajedničke države.

Piše: prof. dr. Senadin Lavić

Manipulacija identitetom - Posvećeno Stefanu Schwarzu

Jedno od najtežih pitanja našeg doba je pitanje identiteta. Ljudima je identitet važan. Oni hoće da znaju ko su, odakle potiču, kuda idu, šta je njihovo lično i kolektivno određenje, koji su ključni atributi njihovog identiteta i tim redom.

Šta je identitet čovjeka pojedinca ili jedne ljudske društvene grupe? To je skup oznaka ili atributa koji se pridaju pojedincu ili grupi kao određujući za njeno postojanje. Te oznake su rezultat povijesnog postojanja određene grupe ljudi koja je međusobno povezana mjestom u prostoru, rodbinskim vezama, komunikacijskom ili jezičkom formom, interesima, vjerovanjima, običajima, navikama, događajima i dr. Na taj način ta grupa ljudi postaje jedna kulturna forma koja u trajanju mijenja oblike društvenosti (pleme, narod, nacija) i neku svoju karakterističnu oznaku, crtu ili atribuciju postavlja kao stožernu, kao najbitniju između mnoštva drugih i za nju se identitetno i egzistencijalno veže. Ta “glavna crta” se naglašava, ponavlja, prenosi s koljena na koljeno i na taj način postaje atribut ili oznaka za jednu formu ljudske grupe. S tim se onda jedna društvena grupa poima prema pripisanim atributima, pa se kazuje da je grupa “hrabra”, “ratoborna”, “umna”, “religiozna”, “poslovna”, “naivna”, “neobrazovana”, “napredna”, “nekulturna”, “zaostala” i tome slično.

U jednom povijesnom kontekstu prevladava jedna vrsta bitnih atributa ili oznaka identiteta grupe. Tako se uspostavi poredak atributa koji je ovisan od moći koja vrši kontekstualno pridavanje ili priređivanje (Zuordnung, attribution) raznih atributa u nekom vremenu i prostoru ljudskoj grupi. U vremenu dominacije religije i feudalnih poredaka moći, ljudske grupe se određuju preko religijskih oblika pripadanja. I tada se pojavljuje “religijsko određenje” (kršćani, muslimani, manihejci, krstjani, albigenzi, pavlićani) kao najvažniji atribut koji se pripisuje jednoj grupi ljudi. Tako na osnovu različitih religijskih pripadanja dolazi do diferenciranja ljudskih grupa. Ta diferencija se onda koristi za raznovrsna sučeljavanja i konflikte koji služe samo sveštenicima za dominaciju i manipuliranje grupom koja prihvata njihove religijske izričaje.

Kulturna forma ljudske grupe je primarno društvena forma koja nastaje kao rezultat djelovanja jedne društvene grupe ljudi u povijesti i prostoru. Ona je objekt pripisivanja atributa jer bez toga bi bila bezlična i nediferencirana među drugima grupama. On se ne bi održala bez komunikativnog djelovanja i atributima diferenciranog grupnog identiteta. To nas upućuje na važnost jezika za postojanje jedne grupe ljudi.  Stoga se pitamo: ko pririče / pripisuje atribute ljudskoj grupi? Ko kazuje koji su atributi ili elementi postojanja ključni za identitet jedne grupe? Ko posjeduje moć koja u svojim rukama posjeduje attributio, odnosno pripisivanje, priricanje? Nekada su to vladari ili vladarski slojevi. Oni su gospodari pred kojima se podanici klanjaju i razvijaju podanički odnos. Pored njih, tu su često sveštenici koji ljudske društveno-povijesne grupe i kulturne forme svode na religijsku oznaku. Povijest svjedoči o užasu vjerskih ratova koji su uništili hiljade i hiljade ljudskih života u povijesti i destruirali mnoge ljudske zajednice. Crusaders, koje je pred kraj 11. stoljeća organizirao papa Urban II, kao motiv svoga djelovanja predstavljaju oslobađanje Jerusalima od “nevjernika” (druge vjere), Saracena, odnosno muslimana. Križarski ratovi se predstavljaju kao “sveti ratovi” koji 200 godina traju (1095-1291) i odnose desetine hiljada ljudskih života. Oni se poklapaju s usponom papinske vlasti u evropskim zemljama i razvijanjem novog religijskog osjećanja među ljudskim društvenim zajednicama. U to vrijeme muslimanski trgovci su dominirali u poslovima na Mediteranu –  jedan od motiva križarskih ratova bio je oduzimanje  monopola od njih i preokretanje poslova u svoju korist. (Jonathan Riley-Smith - The Oxford History of the Crusades, Oxford: Oxford University Press, USA, 2002.)

Manipulacije religijskim, etničkim i nacionalnim identitetima danas dolaze iz političkih ideologija modernosti koje su konstruirale identitetne naracije o “našem narodu”, “našoj naciji”, “našoj etničko-religijskoj grupi”, “konstitutivnom narodu”, “vođi naroda”. Te identitetne manipulativne naracije traju stotinama godina i na isti način razvijaju manipulaciju kako to rade sveštenici hiljadama godina kada “razbuđuju” vjerski žar u ljudima. Oni svode život čovjeka na religijsku svijest kao jedino bitnu oznaku identiteta ili ključni atribut postojanja. U osnovi svešteničke manipulacije je zloupotreba ljudske vjere ili potrebe da se postojanje oblikuje u sistem u kojem se postavlja Vrhovno Biće koje određuje sve što jeste. Tu se onda nađu sveštenici da oni posreduju između ljudskih osjećanja, nadanja i vjerovanja, s jedne strane, i onoga Božanskog, s druge strane. Tako se povijest religijskih institucija često dezavuira kao povijest nemoralne manipulacije najintimnijim osjećajima i ljudskom potrebom za vjerovanjem u Više Biće!

Zamislimo jedno udruženje ribara “Gornja Neretva” ili slična udruženja, naprimjer, “Som – Bilećkog jezera”, “Šaran – Buško jezero”, “Gonjavac – Konjic”, “Kečiga – Brčko”, “Lipljen – Drina”, “Pastrmka – Una Bihać” i tako redom širom Bosne. Sociološki gledano to su udruženja ribara ili grupe ljudi koji su ribolovci i koji svoju ljubav prema ribolovu izražavaju organiziranjem i pripadanjem tim udruženjima. Oni su dakle jedna društvena grupa povezana kroz ljubav za sportski ribolov. Dio njihovog ljudskog identiteta je ribolov i to sportski ribolov prema određenim pravilima. Oni uz svoje ime dodaju oznaku ribar ili ljubitelj ribolova (na Neretvi, Drini, Uni, Savi, Bosni, Vrbasu ili Jablaničkom i Plivskom jezeru). Dakle, ono što čini važan dio identiteta ovih ljudi iz sportskih ribarskih udruženja jeste činjenica da su oni ribari. Pred nas dolazi pitanje: zašto se ne bi naglašavao ribarski identitet ljudi koji su ljubitelji ribolova? Ili ljudi koji su ljubitelji kafana i poezije, šetnje u predvečerje, plivanja u hladnoj i brzoj riječnoj vodi, pasionirani skijaši? Da li bi se društvene grupe ili ljudske zajednice raspale ako bi pored njihovog etničkog, religijskog, jezičkog, običajnog i drugog identiteta, počeli naglašavati druge atribute koji se pojavljuju tokom postojanja ljudskih društvenih grupa? Sigurno ne bi! One bi sa drugim oznakama i atributima funkcionirale, možda s mnogo manje konflikata i opterećenja, nego što to  rade grupe koje su u konfliktu zbog svojih religijskih, etničkih, rasnih ili drugih predrasuda, umišljaja i stereotipa.

Ljudske zajednice i društvene grupe, dakle, mogu funkcionirati na drugim atributima identiteta.

Pored ustaljenih i uobičajenih identitetnih grupa (etničkih, religijskih, nacionalnih, regionalnih, ekonomskih i dr.) pojavljuju se i grupe Ostali/Drugi (Others), LGBT grupe, asocijalni tipovi, misice planete Zemlje, migrantske skupine, osiromašeni slojevi, prekarijat, ateisti, panteisti, “Marsovci”, ribari ili nešto slično tome. Zašto u internacionalno priznatoj bosanskoj naciji naglašavati samo tri etničke grupe i njihove religijske diferencije? Zašto se uopće tako bezobrazno nameće naracija o “tri naroda“? Kao da ne postoji više ništa nego “tri naroda i njihovi lideri”.

Sticanjem nezavisnosti i internacionalnim priznanjem 1992. godine i Deytonskim sporazumom 1995. godine potvrđena bosanskohercegovačka nacija ima mnogo više konstituenata od tri naroda i tri religijske grupe! Ima u njoj preko 3,5 miliona članova (“nožica”) koji još uvijek nisu osviješteni i dopuštaju da ih manipuliraju “tronošcem”. Zašto samo iz tri etničko-religijske grupe mogu biti birani članovi Predsjedništva države? Zašto ne mogu biti birani svi ili bilo ko od onih koji su državljani Bosne i Hercegovine? Zar ostale društvene grupe i ljudske zajednice, također, ne bi imale isto pravo – da i njihov pripadnik bude u Predsjedništvu? Pretpostavimo da je moguće da “misica planete zemlje“ i “vrhunski intelektualac iz bosanskog prekarijata” (atributi koji se preferiraju kod identiteta konkretne grupe) budu u Predsjedništvu – bilo bi to malo radosti za oči i poticaja za um!

Ako bi se naglašavalo pripadanje Bosni i bosanskom biću kroz društveni sistem onda bi se kod ljudi razvijao bosanski politički identitet. Od bosanskih ljudi se skriva njihovo bosanstvo i nameće im se posuđene i nakalemljene identitete na bosansko stablo. Vrijeme je da se postavljaju radikalna pitanja koja dezavuiraju hegemoniju fundamentalističkih totalitarnih političkih orijentacija i zarobljenih identiteta. Kakav je to društveno-politički sistem koji samo vodi interese o etničko-religijskoj grupi kao da ljudi nemaju druge identitete oznake/atribute i iskustva u životu? Kuda vodi ovakvo reduciranje ljudskih zajednica i društvenih grupa? Da li mehanizmi perseveracije (društveni i psihički) onemogućavaju promjenu i okret u mišljenju ljudi i članova grupa kojima pripadaju?

Etničko-religijske grupe pod presijom nacionalizma koji ih melje već dva stoljeća traže i konstruiraju separatne mehanizme diferencije po svaku cijenu. Tako se čuje da se u Bosni narodne grupe razlikuju po kulturi! Iz toga se razvija sporni mit o “multikulturnom društvo” i različitim društvenim svjetovima. Istine radi treba reći –  u Bosni se ne radi o multikulturnom društvu. U Bosni je riječ o jednoj kulturi, kao uostalom i na prostoru cijele bivše zajedničke države. Čak ni religijska nametljivost nije uspjela potisnuti u svakodnevnom životu iste kulturne sadržaje, a nacionalizam je pokušao od kulture stvoriti posebnu “nacionalu kulturu” uz brojna prenaglašavanja i sporne interpretacije – odvojiti “naše” atribute ili oznake od “tuđih”. Mlinar na Marici, na Kladnici kraj Sjenice, na Lađanici u dolini Neretve, na Plivi kod Jajca, u Trilju na Cetini i drugdje, na isti način melje žitarice stoljećima. Na isti način koristi energiju vode koja pokreće kameni žrvanj. Također, stoljećima se na isti način oru polja, volovima ili konjima, sade žitarice, žanju na kraju ljeta, spremaju u skladišta, pripremaju zimnice i suši meso, proizvodi pekmez od šljiva ili nešto drugo. Na isti način se sade voćke i kaleme. Tako se i na vrlo slične načine grade kuće, pletu džemperi od vune i druge nošnje. Igraju narodne igre, kola, koja su zabilježena na stećcima, gangaju gange i pjevaju pjesme na istom razumljivom jeziku koji se imenuje na različite načine, od bosanskog pa nadalje. Nacijskim projektima nije bilo poželjno da pominju ove svakodnevne kulturne sadržaje kao zajedničke, bliske, rasprostranjene, ljudske…

Sve je, dakle, trebalo predstaviti kao odijeljeno, etnički i religijski različito, nespojivo i nedodirljivo, neprihvatljivo za identitet grupe. Dominantni konzervativni, ahistorijski i nedijalektički pristup zbilji pravio je od etničkih grupa ahistorijske entitete i getoizirane forme života koje su nekad nazivane “nebeskim narodom”. Mala razlika ili lokalna crta u šari na narodnoj nošnji nije bila kulturna razlika, nego se radilo o varijacijama jedne te iste kulture oblačenja. Nacijski projekti su obmanuli mnoge ljudske grupe da su različite od drugih grupa i uporno se insistiralo na razlici – koja je nakon propagandnog djelovanja postala “normalna”, identitetna činjenica ili atribut oko kojeg se grupa slijepo vezala, a da nije promišljala o manipulacijskom procesu stvaranja razlike i prenaglašavanja razlike. Na Balkanu, nažalost, etnička i nacionalna razlika postaje povod da se Drugi ili neka manjinska grupa na određenom prostoru eksterminira i relegira iz postojanja na “našoj etničkoj i nacionalnoj teritoriji”! Iz toga su proizlazila stravična zločinstva “u ime naše vjere i roda” u prošlom vremenu. U tome su sramnu ulogu odigrale akademije nauka, univerzitetski profesori, sveštenici i političari! To nikada ne smijemo zaboraviti.

23.02.2021.

ŠTA ZNAČI GRAĐANSKA DRŽAVA I ŠTA ZNAČI KONSTITUTIVNOST NARODA

Građanska država - odgovor na divljanje Zagreba i Beograda

Građanska država - odgovor na divljanje Zagreba i Beograda

Evropski sud za ljudska prava je pojam “konstitutivni narodi” dezavuirao kao rezultat genocida i etničkog iskorjenjivanja, ali je nametnut od beogradsko-zagrebačkih pregovarača kao uslov da bi se postigao mir.

Piše: prof.dr. Senadin Lavić

U Bosni se planski krivotvore značenja riječi ili dokumenata, što je znak bahate samovolje i neodgovornosti pojedinaca i političkih oligarhija. Umjesto sekularnog obrazovanja djeca se zamlaćuju religijskim doktrinama kao da se radi o vrhunskim naučnim objašnjenjima pojava i procesa u društvu i prirodi. Uništavanje sekularnog društva vodi u mitologiziranje ljudskog života i zaostajanje za naprednim i razvijenim društvima Evrope. U Bosni, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj danas je na djelu etno-klerikalna hegemonija i dominacija nad sviješću ljudi koja je odgovorna za zaostajanje i kulturni krah ljudskih zajednica. Sveštenici predvode militarne hegemonijske projekte i kriju se iza narativa o Bogu, poslanicima, Svetim tekstovima, povijesnim predanjima i tako redom. Oni doprinose mitu o liderima ili “vođama naroda” koji herojski vode “balkanska plemena” iz rata u mir i natrag.

Svi narativi o velikim “vođama naroda” su lažne konstrukcije političkih oligarhija koje su proizašle iz rata kao pobjednici na nekoj teritoriji države Bosne. Razorna etnoteritorijalizacija, kao tajna šifra pljačkaške tranzicije na bosanskom prostoru, i rata za bosanske teritorije, postaje smisao politike “etničkog predstavljanja” i “legitimnih predstavnika naroda”. Zato i dalje divljaju notorni autokrati i vode svoje narode u začaranom krugu zaostalosti i odbacivanja liberalne demokratije!

Tri sporna instrumenta antibosanske politike su narativi o “konsocijaciji”, “legitimnim predstavnicima” i “konstitutivnim narodima”. To su tri antibosanske mantre koje zaluđuju građane Bosne, varaju ih i služe antibosanskim projektima. Iz “brige” za Hrvate i Srbe u Bosni, koju vode Zagreb i Beograd, proizlazi sav problem u Bosni. Stvar je sasvim jednostavna, Srbija i Hrvatska ne trebaju rješavati pitanja koja se tiču Bosne i Hercegovine i njezinog naroda. To posljedično vodi etničko-religijskom homogeniziranju Bošnjaka i onda se sve svodi na “plemensko” razračunavanje i nestvarnu priču o tzv. “bosanskom tronošcu” koji suštinski poništava sve bosansko. SH-partneri planski provociraju takvo stanje i samo u etničko-religijskoj prepirci imaju mogućnost da nameću dijeljenje teritorije Bosne! Bošnjačka naivnost i neodgovornost prema državi osigurava da se SH-dogovor oko etnoteritorijalizacije državnog prostora obnavlja neprestano. Bošnjaci i dalje misle da preko etničkog predstavljanja i religijskih naracija mogu braniti bosanski politički interes. U zadnjih trideset godina misleće glave bošnjačkog elementa u bosanskoj političkoj orbiti bile su teološke provenijencije, dakle, vrlo spornog razumijevanja političkih procesa koji su zahtijevale moderna znanja iz politike i organizacije državnog sistema. Stoga je nametnuta etno-religijska konsocijacija postala samoubilački instrument Bosne kroz tri instalirane podrivajuće totalitarne etnopolitike. Naracija o “predstavljanju naroda” je manipulirajuća bajka  koju kriminalne hobotnice političkih oligarhija bacaju pred noge svoje sirotinje, spremne da čini zločine nad Drugim. Političke oligarhije nikada nisu “predstavljale” narode!

Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnost naroda”, nužno je uvesti model ravnopravnosti građana na svakom dijelu države BiH. Na ovaj logički zahtjev odmah će se podići glasnogovornici etno-fašizma balkanskog tipa sa svojim bolesnim argumentacijama. Bosanska građanska država jedini je siguran okvir zaštite građana od organiziranih etno-klerikalnih oligarhija koje pljačkaju državne resurse i zloupotrebljavaju građane na svim razinama vlasti i strukturama društvenog života. Političke partije iz susjednih država sa njihovim ekspoziturama u Bosni djeluju kao organizirane kriminalne grupacije koje kao korozija uništavaju državne sisteme i stvaraju bolesni životni ambijent u regionu. Oko nas su uništene i opljačkane banke u entitetu “rs”, srušen je Agrokor u Zagrebu, velike kompanije kakav je “Aluminij” u Mostaru ili “Šipad” u Sarajevu, opljačkane bosanske luke u Hrvatskoj, uništeni sistemi obrazovanja o kojima brigu vode “poluobrazovane podobne prodavačice magle” i tako redom. Iselili su, nažalost, brojni mladi i obrazovani ljudi, a političari iz Beograda i Zagreba, kao i njihovi klonovi u Bosni, još uvijek prijete da će se namiriti na Bosni. Građanska država je, stoga, najsigurniji okvir i garant da će rušitelji države i kriminalci biti smješteni gdje im je stvarno mjesto, a ne da se oni predstavljaju kao “vođe naroda pojmljenog kao stada”. Već dugo traje velikosrpsko divljanje protiv Bosne. Ono je u suštini totalitarna zabluda fašističkog uma! Ono je izraz antievropskih tendencija balkanskih mračnjaka vođenih militantnim popovima!

Znanje o modernom političkom uređivanju državnog sistema govori o demokratskom građanskom poretku. Agresivna desnica odbacuje bilo kakvu vrstu građanskog modela političke organizacije i proširuje svoje autoritarne tendencije. U Bosni je zaustavljen proces demokratizacije društva i vladavine prava u državi. Dejtonski okvir se pokazuje kao zadovoljenje aspiracija Srbije i Hrvatske da upravljaju na teritorijama Bosne. Zato oni ne dopuštaju da se razvije model po kojem bi svi građani bili ravnopravni na cijeloj teritoriji države. Narativi o “konsocijaciji” i “legitimnom predstavljanju” služe za kriminalne oligarhije da iza paravana provode pljačku države baveći se navodno zaštitom interesa etničkih grupa koje licemjerno predstavljaju. “Predstavljanje” naroda i vođenje politike “u ime naroda” predstavlja relikt prošlosti, pripovijesti iz 19. stoljeća, besmislicu u našem vremenu, nakaradnu naviku iz prošlih vremena u kojoj se rasistički separiraju narodi u geta da bi njima mogao upravljati neki sveštenik i političar. Takva zaostalost drži Bosnu zarobljenu u licemjernu konstrukciju “konstitutivni narodi” koja prikriva kako su se iz povijesnog toka Bosne pojavili Bošnjani (od IX do XV stoljeća), Bošnjaci (od XV do XIX), pa onda od XIX stoljeća i Hrvati i Srbi kao dio bosanskog naroda koji je, pod uticajem etno-religijske propagande iz Beograda i Zagreba, iz katoličanstva i pravoslavlja prihvatio drugačiju etničku orijentaciju od Bošnjaka koji su reterirali na muslimanstvo kao differentia specifica vlastitog identiteta. Religija je bila osnova etničke diferencijacije, a to je do danas ostalo glavno razlikovanje ljudskih grupa na Balkanu. Religijske granice postale su “nacionalne” granice i uz pomoć etničkog iskorjenjivanja i genocida nastali su “nacionalni prostori”. Danas se taj proces pokušava završiti u Bosni na način da svijet i Bošnjaci prihvate da je genocid legalno sredstvo međuetničkih i internacionalnih odnosa. Ali, to neće moći proći!

Princip “konstitutivnosti naroda”, koji proklamiraju Beograd i Zagreb, nije zapadnoevropske provenijencije i predstavlja zaostali politički oblik rusko-sovjetske predstave o “narodnoj demokratiji” i balkanskog siledžijstva, a to nije ni u kakvoj vezi s zapadnim konceptima države i demokratske vlasti. Vrijeme je da se u ovaj dio svijeta uvedu evropski standardi – ne azijski, feudalni način odnošenja prema svijetu političkog! U predmetu “Zornić protiv Bosne i Hercegovine” Evropski sud za ljudska prava je pojam “konstitutivni narodi” dezavuirao kao rezultat genocida i etničkog iskorjenjivanja, ali je nametnut od beogradsko-zagrebačkih pregovarača kao uslov da bi se postigao mir. U tački 43. Presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu "Zornić" stoji:

"U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“ (vidi ibid., tačka 45). Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir."

A onda dolazi zaključak Suda da se u Bosni i Hercegovini bez daljnjeg odgađanja mora uspostaviti demokratsko uređenje bez preferiranja nekih posebnih prava za tzv. “konstitutivne narode”:

"Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine."

Stoga je za sve građane u Bosni presuda u slučaju "Zornić" od iznimne važnosti, jer Evropski sud za ljudska prava u potpunosti delegitimizira i dezavuira princip tzv. “konstitutivnosti naroda", uz to dajući obrazloženje da je on nametnut usljed krvavog ratnog sukoba obilježenog genocidom i etničkim progonom stanovništva te se na njega pristalo da bi se osigurao mir. Dvadeset i pet godina poslije rata protiv Bosne, okolnosti pod kojima se pristalo na "konstitutivne narode" više nisu važeće, što je, uostalom, mišljenje Evropskog suda za ljudska prava, te se mora pristupiti uspostavljanju demokratskog uređenja što znači  i de facto i de iure ukidanje nametnute diskriminacije kroz spornu oznaku o "konstitutivnim narodima". Nigdje u državama članicama Evropske unije ne postoji takva diskriminacija i svođenje državnog suvereniteta na tzv. “konstitutivne narode” i “lidere etničkih grupa”, upravo zbog toga što u ustavnopravnom poretku Evropske unije ne postoje "konstitutivni narodi" kao politička posljedica provođenja genocida i etničkog čišćenja stanovništva.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava, u predmetu “Zornić protiv Bosne i Hercegovine”, izrečena je u formi obaveze koju Bosna i Hercegovina mora ispuniti ukoliko svoje zakonodavstvo želi uskladiti s evropskim i na tom putu postati članica Evropske unije. Demokratija u Bosni treba da znači – svi građani Bosne su jednakovrijedni i ravnopravni na svakom dijelu njezine teritorije. Laž je da su “narodi” stvorili Bosnu! Totalitarne političke oligarhije drže Bosnu danas zarobljenu u ahistorijske koncepcije autokratskog i mizantropskog vladanja kao patologije koja se objektivirala!

Strah je jedan od ključni faktora dominacije etničko-religijskih oligarhija nad građanima. Na sve strane uspostavljena je strahovlada, klijentizam, licemjerno držanje kao nova paradigma društvenih interakcija, dominacija poluobrazovanih na svim razinama društvenog sistema, svjesno povlačenje kvalitetnih ljudi na margine, odlazak mladih… Bolesni i korumpirani lideri su u politici i u borbi za vlast, uglavnom, da ne bi bili procesuirani. Preko vlasti (izvršne i zakonodavne) kontroliraju sudsku vlast i etabliraju “svoju” policiju i pravosudni sistem. To je strašan sistem hegemonije.
23.02.2021.

PROF.DR. SENADIN LAVIĆ : ŠTA DANAS ZNAČI “KONSTITUTIVNOST NARODA” SPRAM KONSTITUTIVNOSTI GRAĐANA?

Prof.dr. Senadin Lavić : Šta danas znači “konstitutivnost naroda” spram konstitutivnosti građana?


Poslije dugo vremena pred nas je ponovo iskrsnuo koncept konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini. Etničko-religijske grupe u Bosni shvataju ga na različite načine. Koncept konstitutivnosti naroda u Bosni priredili su, između ostalog, Tuđman i Milošević 1993. godine kada su se zalagali za ustanovljavanje tri etničko-religijske republike u Bosni (Bosna kao Unija tri etničko-religijske republike) a što su Oven i Stoltenberg prihvatili i predložili Vladi Republike Bosne i Hercegovine da usvoji.

Piše : Senadin Lavić (Kliker.info)

Sa stanovišta Ustava, smatra profesor Omer Ibrahimagić, konstitutivnost naroda nije uopće ispravan pojam. Naime, sa stanovišta Ustava može se govoriti o konstitucionalnosti naroda, to jeste o narodima ustava ili narodima koje Ustav spominje, to jeste nabraja kao jednakopravne, naprimjer, od 1943. do 1993. godine. Naspram toga, konstitutivnost, kakvu su nam podmetnuli 1993. godine Tuđman i Milošević, odnosno Oven i Stoltenberg, podrazumijeva stvaranje tri entiteta (etničko-religijsko geto) ili uspostavljanje “političkih etno-teritorija” svakog naroda u Bosni.

Narodi u Bosni su konstitucionalni, a ne konstitutivni iz prostor razloga jer oni nisu “konstituirali” Bosnu koja je stotinama godina postojala prije današnjih naroda i njihovih politika. Neprijatelji demokratije u bosanskom okruženju insititraju na konceptu “konstitutivnosti” kao ostvarenju etno-teritorijalizacije bosanskog državnog prostora u kojemu bi oni imali uticaj neovisno od države Bosne i Hercegovine.  

Odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine poništila je onaj “koncept konstitutivnosti” iz 1993. godine koji su nam podmetnuli Tuđman i Milošević uz koncept Unije Bosne od tri etničke republike. Nacionalističke antibosanske snage ni danas ne pristaju da prihvate ovu Odluku.

Niko normalan nije protiv ravnopravnosti naroda u Bosni i Hercegovini jer je to naša tradicija, kulturna specifičnost i navika.

Šta danas znači konstitutivnost naroda u Bosni? U kakvoj vezi stoje koncept konstitutivnosti i srbijanski / hrvatski hegemonijski projekti u kojima bosanski Srbi i Hrvati služe susjednim državama da utiču na procese u Bosni. U kakvom odnosu su “konstitutivnost” i “matična država”. Da li su Srbi i Hrvati u Bosni dijaspora ili su bosanski narod? Šta znači da su bosanski Hrvati dijaspora Hrvatske?

Otvoreno uplitanje  srbijanske i hrvatske politike u unutarnje stvari Bosne prevršilo je svaku mjeru. Po Bosni se šetaju političari iz Srbije i Hrvatske kao da im je to ćaćevina, prave škole, mostove, fabrike, ulažu novce i operiraju s bosanskim državnim prostorom kao etničkim (ili “plemenskim”) vlasništvom svojih narodnih grupa.  U projektu internacionalne konstitucije Bosne namjerno je ostavljen slab unutarnji suverenitet da bi se zadovoljili interesi Srbije i Hrvatske. Bosna je samo poslužila za smirivanje tenzija između srpskog i hrvatskog nacionalizma.

Prije svega, treba priznati činjenicu da preko “konstitutivnosti naroda” Srbija i Hrvatska ostvarujudominaciju u Bosni nad dijelom stanovništva i kontroliraju teritorije na kojima bosanski Srbi i bosanski Hrvati žive. Tako bosanski Srbi i Hrvati služe svojim “matičnim državama”, često kao “topovsko meso” hegemonijskih projekata, a u Bosni izigravaju konstitutivne narode. Ako su konstitutivni u Bosni kao narodi, to onda znači da nemaju svoje matične države izvan Bosne i da nisu dijaspora. Ali, stvari ne stoji tako. Iz ove paradoksalne situacije dva konstitutivna naroda mogu zakočiti sve bosanske procese, pozvati se na veto i raditi protiv Bosne po naredbi iz Beograda i Zagreba. To je osnovni problem nefunkcionalne države. Stoga se “konstitutivnost” (na ovakav način) pokazuje kao trojanski konj unutar bosanskog državnog suvereniteta.

Pod krinkom konstitutivnosti odvijaju se brojni antibosanski procesi. Koncept konstitutivnosti ne označava ravnopravnost građana i naroda u Bosni na cijeloj državnoj teritoriji nego se svodi na besprimjernu etničku teritorijalizaciju državnog prostora. Po tome, koncept konstitutivnosti trebao bi poslužiti da se u Bosni “ograde” etničko-religijske teritorije.

Zato se odmah uz konstitutivnost naroda nameće sa HDZ-ovske strane priča o federalizaciji državne teritorije kao konačni čin podjele države Bosne prema etničko-religijskim principima i ratnim dostignućima. Naravno to je antibosanski koncept.

Današnja kvazi-politička naracija o “konstitutivnosti naroda” pada još niže ispod rješenja Dejtonskog sporazuma, pada u plemensko, predmoderno, nedemokratsko razgraničavanje “pašnjaka” kojima će upravljati jedna partija i njezin vođa. Ovakvo zaostalo predpolitičko djelovanje ne postoji nigdje u današnjoj Evropi.

Dakle, sporno je insistiranje na konstitutivnosti naroda koje su predložili Tuđman i Milošević, jer Bosna kao država nije ni federacija, ni konfederacija, niti je unija tri etničko-religijske “republike”. Bosna jeste multietničko, višereligijsko, multikonfesionalno društvo, ali je prosta decentralizirana država koja ima internacionalno priznanje.

Drugo, koncept konstitutivnosti treba da posluži kao argumentaciona osnova za kvarnu političku zamisao da tri naroda “konstituiraju” državu Bosnu. Tri naroda imaju navodno svoje odijeljenje teritorije i oni raspolažu tim teritorijama kao “plemenskim” teritorijama. Tako Bosna biva prikazana kao konstrukt volje tri etničko-religijske oligarhije koji je nastao u Deytonu 1995. godine. Potpuno se negira njezina državnost koja je obnovljena 1943 na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a i osporava se njezin povijesni kontinuitet od srednjevjekovnog doba do kraj 20. stoljeća.

Danas je jasno da Opći okvirni sporazum o miru iz Daytona 1995 godine predstavlja korak nazad u odnosu na ZAVNOBiH i Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine. Dejtonski Ustav (Anex IV) bosanskom čovjeku, građaninu ili pojedincu, pretpostavlja i nameće grupu, kolektiv, zajednicu, narodnu grupu kao centar i subjekt ustava.

Treće, nešto nije normalno s konceptom “konstitutivnosti naroda” ako se samo odnosi na Bosnu, a ne na Srbiju i Hrvatsku. Ako su Srbi i Hrvati konstitutivni u Bosni, zašto onda nisu Bošnjaci konstitutivni u Srbiji i Hrvatskoj po istom obrascu kakav su nam ponudili Tuđman i Milošević 1993. godine? Zašto hrvatski Srbi nisu konstitutivni  u današnjoj Hrvatskoj? Isto tako, pred nama je važno pitanje: da li su bosanski Srbi i bosanski Hrvati kao narodi dio bosanske nacije (države-nacije) ili nisu? Ako su isključeni iz ili otkinuti od bosanske nacije, onda je pitanje gdje su i gdje pripadaju?

Do kada će živjeti ovu spornu antibosansku perverziju koja je ostatak Tuđman-Miloševićevog projekta rušenja Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine. Zašto se nastavlja pogrešno razumijevanje činjenice da su bosanski Srbi i bosanski Hrvati  konstitucionalni narodi ili narodi koji se nabrajaju i spominju u Ustavu Bosne i Hercegovine. Bosanski Srbi i bosanski Hrvati planski se otkidaju od Bosne i guraju u shizofreniju, razdomljenje, “beskućništvo” u egzistencijalnom smislu, u beznađe, koje projektanti “velike Hrvatske” i “velike Srbije” koriste u svojim hegemonijskim igrama protiv Bosne.

Četvrto, preko koncepta konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska direktno sprovode svoje hegemonijske politike na tlu države Bosne i Hercegovine. Konstitutivnost se razumijeva sa strane srbijanske i hrvatske državne politike kao pravo tih država da se miješaju u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Kao da ljudi u Bosni ili bosanski narod, Bosanci, nisu u stanju da samostalno i neovisno od bilo koga sa strane donose bitne odluke za sebe i svoju budućnost. Tako se pojavljuje model patronizma: briga za svoje “sunarodnjake” pretvara se u plansko ometanje bosanskog suvereniteta.

Pokazuje se da je konstitutivnost pretvorena u jedan opasan mehanizam kočenja bilo kakvog razvojnog procesa u Bosni. Ni jedna odluka ne može se donijeti bez besmislenih dogovaranja, natezanja, opstrukcija i sličnih smicalica. Zemlje slabedemokratije zato ostaju “negdje između” i uvijek su meta patronizma prvih susjeda koji vide svoju šansu u potčinjavanju. Naravno ovaj patronizam u Bosni pojavljuje se tokom 20. stoljeća i ide uz srpske i hrvatske nacijske projekcije kojima se Bosna sasvim neopravdano uračunava u neki veliki srpski ili hrvatski politički aranžman.

Empirijska provjera brojnih ustava pokazuje da Srbi, naprimjer, nisu konstitutivni u Hrvatskoj, Sloveniji, Rumuniji, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Austriji, SAD, Njemačkoj i tako redom.

Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnosti naroda” trebamo uvesti koncept ravnopravnosti građana na svakom dijelu države Bosne i Hercegovine.

Peto, današnje stanje mira u Bosni zasnovano je na zadovoljenju potreba Srbije i Hrvatske da dominiraju u Bosni, a ne na unutarnjem procesu demokratizacije bosanskog društva i razvijanja građanskih sloboda i koncepcija. Zato je Bosna ostavljena između socijalističkog i demokratskog svijeta kao “zemlja u tranziciji” – što se tiče IC (internacionalne) birokratije ovo stanje može trajati vječno. Bosna još uvijek ne može ući u EU jer ima internacionalnog HR (Visokog predstavnika UN i EU). Bosni se, dakle,  još ne dopušta da postane slobodna evropska demokratska država.

Preko konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska ostvaruju direktno uplitanje u suverenitetdržave Bosne i na pojedinim dijelovima bosanske državne teritorije ostvaruju hegemonijski interes pod krinkom zaštite svojih sunarodnjak. Neprijatelji demokratije u Bosni hoće nam nametnuti karikaturu demokratije kroz shvatanje da postoje srpske  i hrvatske teritorije u državi Bosni kojima samo Srbi i Hrvati mogu raspolagati kako oni hoće, to jeste – Srbija i Hrvatska mogu “voditi brigu” o tim bosanskim državnim teritorijama pod plaštom zaštite svoje dijasporalne zajednice. Tako se postepeno i prikriveno hegemonijsko-osvajačka pohlepa Srbije i Hrvatske zadovoljava na Bosni.“Konsenzus” se pretvara u funkcionalno sredstvo blokade države Bosne i Hercegovine.

Šesto, etnofaulizam i historicistički mentalitet predstavljaju dvije glavne “kulturne crte” u djelovanju balkanskih “plemena”.Zavist pre drugačijim i ponižavanje drugog uz izmišljanje (falsificiranje) povlaštenog mjesta u povijesti i ishodišnog “zlatnog doba”, prepoznaju se u svakoj ljudskoj djelatnosti na prostorima balkanskih naroda.

Srbija i Hrvatska ne prihvataju potpunu suverenost Bosne jer po njihovim iz 19. stoljeća naslijeđenim koncepcijama trebaju da se teritorijalno prošire na Bosnu u sklopu rješavanja “istočnog pitanja”. Zato preko tobožnje brige za konstitutivnost naroda otvaraju prostor da se miješaju u unutarnje stanje Bosne. Strah od bosanske suverenosti kazuje da Srbija i Hrvatska ne napuštaju svoje hegemonijsko-osvajačke ciljeve po pitanju Bosne. Agresija na Bosnu 1992. imala je za cilj da slomi bosansku suverenost i zemlju podijeli prema etničkim linijama.

Zato kada god neko iz Srbije i Hrvatske počne pričati o konstitutivnosti bosanskih Srba i bosanskih Hrvata u Bosni, treba upitati – šta to znači?

23.02.2021.

CHRISTOPHE POIREL: BiH TREBA SISTEM KOJI SE NE TEMELJI NA KONSTITUTIVNOSTI

Poirel: BiH treba sistem koji se ne temelji na konstitutivnosti

Poirel: BiH treba sistem koji se ne temelji na konstitutivnosti
Foto: RSE

Bosna i Hercegovina mora shvatiti da je u njenom najvećem interesu provođenje presude Sejdić – Finci, poručio je to šef uprave za ljudska prava Vijeća Evrope Christophe Poirel nakon petodnevne virtualne posjete Bosni i Hercegovini.

„Vrijeme je da Bosna i Hercegovina pređe na drugačiji, moderni sistem, u kojem ne postoji diskriminacija i koji nije temeljen na konstitutivnim narodima”, rekao je šef direktorata za ljudska prava Vijeća Evrope nakon razgovora sa bosanskohercegovačkim dužnosnicima.

Član Predsjedništva BiH Željko Komšić ocijenio je da su ove poruke u vezi odbacivanja sistema utemeljenog na tzv. konstitutivnim narodima od historijskog značaja.

„U potpunosti sam saglasan s porukom šefa direktorata za ljudska prava Vijeća Evrope da je vrijeme da Bosna i Hercegovina pređe na drugačiji moderni sistem u kojem ne postoji diskriminacija i koji nije temeljen na konstitutivnim narodima”, poručio je Komšić.

„S tim vezi, također dijelim stanovište evropskih zvaničnika, da je sistem koji je osmišljen na konstitutivnim narodima, glavna prepreka koja je povezana s ustavnim okvirom, u provođenju presuda Evropskog suda za ljudska prava, o čemu eksplicitno govore presude tog suda”, dodao je Komšić.

Evropski sud za ljudska prava donio je, zaključno s 1. decembrom 2020. godine, 395 presuda protiv Bosne i Hercegovine pri čemu su tužbu podnijeli pojedinci ili više njih. Zbog nemogućnosti postizanja političkog dogovora, ni nakon više od desetljeća, presude nisu provedene.

Evropski sud za ljudska prava je u četiri odvojene presude ocijenio i da je Ustav BiH diskriminatoran, praktično, prema svim građanima i građankama BiH, a kojim se garantiraju sva prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija, te iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.


(Vijesti.ba / VOA)

23.02.2021.

REDITELJICE JASMILE ŽBANIĆ : QUO VADIS, AIDA NAJBOLJI FILM NA FESTIVALU U VALENSIJI

///////////////////


/////////////////////////

//////////////////////

Noć kada je Đole preplivao Dunav

Novi Sad se oprostio od svog Balaševića

//////////////////////////////////

//////////////////////


//////////////////////////

////////////////

///////////////////


//////////////////////


/////////////////////


////////////////////


///////////////////

22.02.2021.

VALENTIN INZKO S PREDSJEDNIKOM AUSTRIJE O SITUACIJI U BiH


/////////////////////////


//////////////////////////


//////////////////////

///////////////////////


////////////////////

///////////////////////

////////////////////////

///////////////////////


///////////////////////


////////////////////////


/////////////////////


///////////////////////////

22.02.2021.

ŽELJKO KOMŠIĆ: OHRABRUJUĆE PORUKE EU ZVANIČNIKA O ODBACIVANJU SISTEMA KONSTITUTIVNOSTI

Komšić: Ohrabrujuće poruke EU zvaničnika o odbacivanju sistema konstitutivnosti

Komšić: Ohrabrujuće poruke EU zvaničnika o odbacivanju sistema konstitutivnosti
Foto: Arhiv

Član Predsjedništva Željko Komšić ocijenio je da su poruke direktorata za ljudska prava Vijeća Evrope u vezi sa odbacivanjem sistema utemeljenog na tzv. konstitutivnim narodima a koje su posljednjih dana upućene od strane Christophe Poirela šefa direktorata za ljudska prava Vijeća Evrope od historijskog značaja.

„U potpunosti sam saglasan sa porukom šefa direktorata za ljudska prava Vijeća Evrope da je vrijeme da Bosna i Hercegovina pređe na drugačiji moderni sistem u kojem ne postoji diskriminacija i koji nije temeljen na konstitutivnim narodima“, poručio je Komšić.

„S tim vezi, također dijelim stanovište evropskih zvaničnika, da je sistem koji je osmišljen na konstitutivnim narodima, glavna prepreka koja je povezana sa ustavnim okvirom, u provođenju presuda Evropskog suda za ljudska prava, o čemu eksplicitno govore presude istog suda“, dodao je Komšić.

„Poruke evropskih zvaničnika poput poruka šefa direktorata za ljudska prava Vijeća Evrope, imaju poseban značaj u pogledu cijele diskusije koja se tiče izmjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Moderni sistem koji nije utemeljen na tzv. principu konstitutivnosti naroda, a o kojem govore evropski zvaničnici, nije ništa drugo nego sistem građanske države“, zaključio je Komšić.




(Vijesti.ba)

22.02.2021.

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : ŠTA DANAS ZNAČI "KONSTITUTIVNOST NARODA" SPRAM KONSTITUTIVNOSTI GRAĐANA?

Prof.dr. Senadin Lavić : Šta danas znači “konstitutivnost naroda” spram konstitutivnosti građana?


Poslije dugo vremena pred nas je ponovo iskrsnuo koncept konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini. Etničko-religijske grupe u Bosni shvataju ga na različite načine. Koncept konstitutivnosti naroda u Bosni priredili su, između ostalog, Tuđman i Milošević 1993. godine kada su se zalagali za ustanovljavanje tri etničko-religijske republike u Bosni (Bosna kao Unija tri etničko-religijske republike) a što su Oven i Stoltenberg prihvatili i predložili Vladi Republike Bosne i Hercegovine da usvoji.

Piše : Senadin Lavić (Kliker.info)

Sa stanovišta Ustava, smatra profesor Omer Ibrahimagić, konstitutivnost naroda nije uopće ispravan pojam. Naime, sa stanovišta Ustava može se govoriti o konstitucionalnosti naroda, to jeste o narodima ustava ili narodima koje Ustav spominje, to jeste nabraja kao jednakopravne, naprimjer, od 1943. do 1993. godine. Naspram toga, konstitutivnost, kakvu su nam podmetnuli 1993. godine Tuđman i Milošević, odnosno Oven i Stoltenberg, podrazumijeva stvaranje tri entiteta (etničko-religijsko geto) ili uspostavljanje “političkih etno-teritorija” svakog naroda u Bosni.

Narodi u Bosni su konstitucionalni, a ne konstitutivni iz prostor razloga jer oni nisu “konstituirali” Bosnu koja je stotinama godina postojala prije današnjih naroda i njihovih politika. Neprijatelji demokratije u bosanskom okruženju insititraju na konceptu “konstitutivnosti” kao ostvarenju etno-teritorijalizacije bosanskog državnog prostora u kojemu bi oni imali uticaj neovisno od države Bosne i Hercegovine.  

Odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine poništila je onaj “koncept konstitutivnosti” iz 1993. godine koji su nam podmetnuli Tuđman i Milošević uz koncept Unije Bosne od tri etničke republike. Nacionalističke antibosanske snage ni danas ne pristaju da prihvate ovu Odluku.

Niko normalan nije protiv ravnopravnosti naroda u Bosni i Hercegovini jer je to naša tradicija, kulturna specifičnost i navika.

Šta danas znači konstitutivnost naroda u Bosni? U kakvoj vezi stoje koncept konstitutivnosti i srbijanski / hrvatski hegemonijski projekti u kojima bosanski Srbi i Hrvati služe susjednim državama da utiču na procese u Bosni. U kakvom odnosu su “konstitutivnost” i “matična država”. Da li su Srbi i Hrvati u Bosni dijaspora ili su bosanski narod? Šta znači da su bosanski Hrvati dijaspora Hrvatske?

Otvoreno uplitanje  srbijanske i hrvatske politike u unutarnje stvari Bosne prevršilo je svaku mjeru. Po Bosni se šetaju političari iz Srbije i Hrvatske kao da im je to ćaćevina, prave škole, mostove, fabrike, ulažu novce i operiraju s bosanskim državnim prostorom kao etničkim (ili “plemenskim”) vlasništvom svojih narodnih grupa.  U projektu internacionalne konstitucije Bosne namjerno je ostavljen slab unutarnji suverenitet da bi se zadovoljili interesi Srbije i Hrvatske. Bosna je samo poslužila za smirivanje tenzija između srpskog i hrvatskog nacionalizma.

Prije svega, treba priznati činjenicu da preko “konstitutivnosti naroda” Srbija i Hrvatska ostvarujudominaciju u Bosni nad dijelom stanovništva i kontroliraju teritorije na kojima bosanski Srbi i bosanski Hrvati žive. Tako bosanski Srbi i Hrvati služe svojim “matičnim državama”, često kao “topovsko meso” hegemonijskih projekata, a u Bosni izigravaju konstitutivne narode. Ako su konstitutivni u Bosni kao narodi, to onda znači da nemaju svoje matične države izvan Bosne i da nisu dijaspora. Ali, stvari ne stoji tako. Iz ove paradoksalne situacije dva konstitutivna naroda mogu zakočiti sve bosanske procese, pozvati se na veto i raditi protiv Bosne po naredbi iz Beograda i Zagreba. To je osnovni problem nefunkcionalne države. Stoga se “konstitutivnost” (na ovakav način) pokazuje kao trojanski konj unutar bosanskog državnog suvereniteta.

Pod krinkom konstitutivnosti odvijaju se brojni antibosanski procesi. Koncept konstitutivnosti ne označava ravnopravnost građana i naroda u Bosni na cijeloj državnoj teritoriji nego se svodi na besprimjernu etničku teritorijalizaciju državnog prostora. Po tome, koncept konstitutivnosti trebao bi poslužiti da se u Bosni “ograde” etničko-religijske teritorije.

Zato se odmah uz konstitutivnost naroda nameće sa HDZ-ovske strane priča o federalizaciji državne teritorije kao konačni čin podjele države Bosne prema etničko-religijskim principima i ratnim dostignućima. Naravno to je antibosanski koncept.

Današnja kvazi-politička naracija o “konstitutivnosti naroda” pada još niže ispod rješenja Dejtonskog sporazuma, pada u plemensko, predmoderno, nedemokratsko razgraničavanje “pašnjaka” kojima će upravljati jedna partija i njezin vođa. Ovakvo zaostalo predpolitičko djelovanje ne postoji nigdje u današnjoj Evropi.

Dakle, sporno je insistiranje na konstitutivnosti naroda koje su predložili Tuđman i Milošević, jer Bosna kao država nije ni federacija, ni konfederacija, niti je unija tri etničko-religijske “republike”. Bosna jeste multietničko, višereligijsko, multikonfesionalno društvo, ali je prosta decentralizirana država koja ima internacionalno priznanje.

Drugo, koncept konstitutivnosti treba da posluži kao argumentaciona osnova za kvarnu političku zamisao da tri naroda “konstituiraju” državu Bosnu. Tri naroda imaju navodno svoje odijeljenje teritorije i oni raspolažu tim teritorijama kao “plemenskim” teritorijama. Tako Bosna biva prikazana kao konstrukt volje tri etničko-religijske oligarhije koji je nastao u Deytonu 1995. godine. Potpuno se negira njezina državnost koja je obnovljena 1943 na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a i osporava se njezin povijesni kontinuitet od srednjevjekovnog doba do kraj 20. stoljeća.

Danas je jasno da Opći okvirni sporazum o miru iz Daytona 1995 godine predstavlja korak nazad u odnosu na ZAVNOBiH i Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine. Dejtonski Ustav (Anex IV) bosanskom čovjeku, građaninu ili pojedincu, pretpostavlja i nameće grupu, kolektiv, zajednicu, narodnu grupu kao centar i subjekt ustava.

Treće, nešto nije normalno s konceptom “konstitutivnosti naroda” ako se samo odnosi na Bosnu, a ne na Srbiju i Hrvatsku. Ako su Srbi i Hrvati konstitutivni u Bosni, zašto onda nisu Bošnjaci konstitutivni u Srbiji i Hrvatskoj po istom obrascu kakav su nam ponudili Tuđman i Milošević 1993. godine? Zašto hrvatski Srbi nisu konstitutivni  u današnjoj Hrvatskoj? Isto tako, pred nama je važno pitanje: da li su bosanski Srbi i bosanski Hrvati kao narodi dio bosanske nacije (države-nacije) ili nisu? Ako su isključeni iz ili otkinuti od bosanske nacije, onda je pitanje gdje su i gdje pripadaju?

Do kada će živjeti ovu spornu antibosansku perverziju koja je ostatak Tuđman-Miloševićevog projekta rušenja Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine. Zašto se nastavlja pogrešno razumijevanje činjenice da su bosanski Srbi i bosanski Hrvati  konstitucionalni narodi ili narodi koji se nabrajaju i spominju u Ustavu Bosne i Hercegovine. Bosanski Srbi i bosanski Hrvati planski se otkidaju od Bosne i guraju u shizofreniju, razdomljenje, “beskućništvo” u egzistencijalnom smislu, u beznađe, koje projektanti “velike Hrvatske” i “velike Srbije” koriste u svojim hegemonijskim igrama protiv Bosne.

Četvrto, preko koncepta konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska direktno sprovode svoje hegemonijske politike na tlu države Bosne i Hercegovine. Konstitutivnost se razumijeva sa strane srbijanske i hrvatske državne politike kao pravo tih država da se miješaju u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Kao da ljudi u Bosni ili bosanski narod, Bosanci, nisu u stanju da samostalno i neovisno od bilo koga sa strane donose bitne odluke za sebe i svoju budućnost. Tako se pojavljuje model patronizma: briga za svoje “sunarodnjake” pretvara se u plansko ometanje bosanskog suvereniteta.

Pokazuje se da je konstitutivnost pretvorena u jedan opasan mehanizam kočenja bilo kakvog razvojnog procesa u Bosni. Ni jedna odluka ne može se donijeti bez besmislenih dogovaranja, natezanja, opstrukcija i sličnih smicalica. Zemlje slabedemokratije zato ostaju “negdje između” i uvijek su meta patronizma prvih susjeda koji vide svoju šansu u potčinjavanju. Naravno ovaj patronizam u Bosni pojavljuje se tokom 20. stoljeća i ide uz srpske i hrvatske nacijske projekcije kojima se Bosna sasvim neopravdano uračunava u neki veliki srpski ili hrvatski politički aranžman.

Empirijska provjera brojnih ustava pokazuje da Srbi, naprimjer, nisu konstitutivni u Hrvatskoj, Sloveniji, Rumuniji, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Austriji, SAD, Njemačkoj i tako redom.

Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnosti naroda” trebamo uvesti koncept ravnopravnosti građana na svakom dijelu države Bosne i Hercegovine.

Peto, današnje stanje mira u Bosni zasnovano je na zadovoljenju potreba Srbije i Hrvatske da dominiraju u Bosni, a ne na unutarnjem procesu demokratizacije bosanskog društva i razvijanja građanskih sloboda i koncepcija. Zato je Bosna ostavljena između socijalističkog i demokratskog svijeta kao “zemlja u tranziciji” – što se tiče IC (internacionalne) birokratije ovo stanje može trajati vječno. Bosna još uvijek ne može ući u EU jer ima internacionalnog HR (Visokog predstavnika UN i EU). Bosni se, dakle,  još ne dopušta da postane slobodna evropska demokratska država.

Preko konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska ostvaruju direktno uplitanje u suverenitetdržave Bosne i na pojedinim dijelovima bosanske državne teritorije ostvaruju hegemonijski interes pod krinkom zaštite svojih sunarodnjak. Neprijatelji demokratije u Bosni hoće nam nametnuti karikaturu demokratije kroz shvatanje da postoje srpske  i hrvatske teritorije u državi Bosni kojima samo Srbi i Hrvati mogu raspolagati kako oni hoće, to jeste – Srbija i Hrvatska mogu “voditi brigu” o tim bosanskim državnim teritorijama pod plaštom zaštite svoje dijasporalne zajednice. Tako se postepeno i prikriveno hegemonijsko-osvajačka pohlepa Srbije i Hrvatske zadovoljava na Bosni.“Konsenzus” se pretvara u funkcionalno sredstvo blokade države Bosne i Hercegovine.

Šesto, etnofaulizam i historicistički mentalitet predstavljaju dvije glavne “kulturne crte” u djelovanju balkanskih “plemena”.Zavist pre drugačijim i ponižavanje drugog uz izmišljanje (falsificiranje) povlaštenog mjesta u povijesti i ishodišnog “zlatnog doba”, prepoznaju se u svakoj ljudskoj djelatnosti na prostorima balkanskih naroda.

Srbija i Hrvatska ne prihvataju potpunu suverenost Bosne jer po njihovim iz 19. stoljeća naslijeđenim koncepcijama trebaju da se teritorijalno prošire na Bosnu u sklopu rješavanja “istočnog pitanja”. Zato preko tobožnje brige za konstitutivnost naroda otvaraju prostor da se miješaju u unutarnje stanje Bosne. Strah od bosanske suverenosti kazuje da Srbija i Hrvatska ne napuštaju svoje hegemonijsko-osvajačke ciljeve po pitanju Bosne. Agresija na Bosnu 1992. imala je za cilj da slomi bosansku suverenost i zemlju podijeli prema etničkim linijama.

Zato kada god neko iz Srbije i Hrvatske počne pričati o konstitutivnosti bosanskih Srba i bosanskih Hrvata u Bosni, treba upitati – šta to znači?

22.02.2021.

HISTORIJSKI ZNAČAJ: MUZEJ OBJAVIO SJEĆANJE NA PRVE DIPLOMATSKE AKTIVNOSTI ALIJE IZETBEGOVIĆA


////////////////////////

//////////////////////


//////////////////////


//////////////////////////

//////////////////////////

//////////////////////////////////


/////////////////////////


///////////////////////


/////////////////////////


/////////////////////////


///////////////////////////


///////////////////////////


//////////////////////

22.02.2021.

MOST: KOLIKA JE MOĆ RUSKOG I KINESKOG VETA U PREGOVORIMA O KOSOVU

22.02.2021.

BOŠNJACI BOJKOTOVALI IZBORE U SREBRENICI

22.02.2021.

MUHAMED ŠAĆIRBEGOVIĆ: BIH JE U VELIKOJ MJERI NOVI BERLIN








Muhamed Šaćirbegović, bivši ministar vanjskih poslova Republike BiH, bh. ambasador u Ujedinjenim narodima (UN), rekao je u intervjuu za „Dnevni avaz“ da je, bez obzira na glasanje u Senatu, kojim je bivši predsjednik SAD Donald Tramp (Trump) oslobođen optužbi da je podsticao na pobunu kod Kapitola prošlog mjeseca, i dalje je velika opasnost američkoj politici.

BIJESNI NACIONALIZAM

– Tramp je i dalje sila u američkoj politici, ali i opasnost, slično poput pošasti pandemije COVID-19.

On je opasnost i za Ameriku, ali i za svijet, koliko i legitimizacija oživljavanja bijesnog nacionalizma. Mogli smo to nazvati fašizmom prije nekoliko godina, ali očito je da je Trampov uspon, također, potaknuo ili možda razotkrio sličan politički uspon kao u zemljama koje se identificiraju kao komunističke sile, poput Kine – kaže Šaćirbegović.

 Šta mislite kako će se odluka Senata dalje odraziti na odnose demokrata i republikanaca, kao i na ukupna dešavanja na političkoj sceni u SAD?

– Čak i u slučaju jučerašnjeg Sovjetskog saveza i današnje Putinove Rusije, komunizam je bio samo izgovor za autoritarni ekspanzionizam. To su izazovi s kojima se suočava predsjedništvo Džoa Bajdena (Joe Biden), ali i opasnosti koje, srećom, vidi većina Amerikanaca. Iz ove perspektive, Tramp će teško privući većinu Amerikanaca na svoju stranu. Veliki broj demokrata, većinom nezavisnih, ali i sve veći broj republikanaca prepoznaju da Tramp predstavlja opasnost za američku demokratiju, uz tendencije šireg svijeta ka većoj autoritarnosti, od Mađarske do Rusije, Mijanmara i Kine. Obnova euroatlantskih saveza oštećenih Trampovim stilom i načinom vladanja zajednički je prioritet.

Vjerujete li da je ova odluka vjetar u leđa Trampu. Može li se očekivati da se on ponovno kandidira za predsjednika SAD i kakvi su mu izgledi za pobjedu?

– Tramp će teško pobijediti na još jednim izborima, iako mislim da će se ponovno kandidirati samo zbog svog preopterećenog ega i narcizma. On je možda “tvorac kralja”, odrednice koja nosi političku moć krajnje desnice, a time i, nažalost, desnog centra američke politike u kontekstu Republikanske stranke.

Tramp nije oslobođen krivice presudom američkog Senata – pogledajte samo izjavu senatora Miča Mekonela (Mitch McConnel), najviše rangiranog republikanca u Kongresu, koji je izjavio da je Tramp “praktično i moralno” kriv, ali da je iz tehničkih razloga glasao “da nije kriv”.

Nažalost, ovo predstavlja još jednu opasnost u američkoj politici. Mekonel, kao i većina republikanaca, boji se Trampove biračke baze više nego štete koju Trampov destruktivni, trajni utjecaj ima na američku demokratiju i globalne interese SAD.

Previše mojih sugrađana Amerikanaca spremno je žrtvovati demokratiju, slobodno društvo i Ustav SAD zauzvrat svog cilja autoritarne države, zasnovane na fanatizmu i održavanju manjinske vladavine koja preferira Amerikance određene rase, religije, socijalne i ekonomske klase.

 Može li se Amerika uopće riješiti Trampovog „patriotizma“ pod krinkom „Učinimo Ameriku ponovo velikom“?

– Trampov kult uzurpirao je pojam “patriote”, ali oni su sve, samo ne to, jer Trampove pristalice govore o revoluciji, a zapravo su reakcionarna sila koja želi potkopati najrazličitija ostvarenja Američke revolucije, a to je zapravo američki Ustav.

Kao i prije, Tramp će nastojati mobilizirati svoje pristaše, manjinu, da pokušaju vladati većinom, zapravo želi napraviti novi oblik elitizma, zasnovan na rođenju, rasi, vjeri i pukoj volji za zastrašivanjem.

To što se Amerika vratila tim temeljnim podjelama i sukobima, nije posebno utješna misao ni za Amerikance ni za ostale građane svijeta.

Međutim, ova podjela/sukob postoji unutar politike i stanovništva većine zemalja, uključujući i one u Evropi. Pogledajte primjer Poljske, gdje većina glasa za autoritarnu političku silu, koja je, čak, u suprotnosti s ideologijom dviju generacija pravih poljskih patriota, predvođenih Josifom Pilsudskim i solidarnošću, ali se obmotavaju poljskom zastavom. Tramp je napravio političku farsu okružujući se američkim zastavama i dramatičnim pretjerivanjem ljubeći, ali on je, prema svojoj ideološkoj suštini, neamerikanac, kao i bilo koji predsjednik kojeg su SAD izabrale.

 Smatrate li da će Džo Bajden, novi američki predsjednik, kada je u pitanju BiH, pojačati angažman SAD. Ne samo u BiH nego i na zapadnom Balkanu?

– Džo Bajden predstavlja povratak zdravije i robusnije SAD. Iako će Bajden veći dio svog početnog fokusa usmjeriti na domaće pitanje COVID-19, ekonomske, pa čak i na nejednakost i rasne odnose, on prepoznaje da “Amerika prije svega” nije samo iluzija već opasnost za SAD koje se ili poštuju ili vrijeđaju kao glavna svjetska snaga.

Trenutni režim u Kini nastojao se retorički pozicionirati kao prvak multilateralizma tokom Trampovog mandata i tako oduzeti američku globalnu vodeću ulogu. Međutim, čim je Đinpingov Peking vidio da je Bajden ponovo potvrdio američke multilateralne korijene, Kina je odmah pokušala izgraditi vlastiti zid kako bi se ogradila od svog tretmana prema muslimanima Ujgurima ili Tibetu ili Hong Kongu ili njihovih avanturističkih ekspanzionizama duboko u more jugoistočne Kine. BiH je geografski udaljena od mnogih tih pitanja, ali ipak je u bici glavnih političkih ideologija vrlo bliska.

Mogu li se uskoro očekivati neki konkretniji potezi ili je Bajdenu sada prioritet unutrašnja politika?

– BiH je u velikoj mjeri novi Berlin ili čak, u očima nekih potencijalnih, meta ekspanzionizma, koji se tretira kao Hong Kong. Ipak, BiH ni u kom slučaju nije bespomoćna ili beznadno ovisna o dobroti drugih. BiH je preživjela vlastitom hrabrošću, vještinama i voljom kada su drugi žurili da prisustvuju našoj sahrani. Opet, većina građana BiH svoju zemlju vidi na jednoj strani, na strani demokratije i pluralizma, u kontekstu ovog novog Berlinskog zida koji prolazi kroz regiju, a kroz BiH najdirektnije.

Ovaj zid nije izum građana BiH ili lidera, već onih koji uključuju autoritarne globalne sile koje ga žele iskoristiti kao loptu u svojoj igri pokušaja dominacije. Čelnici BiH moraju biti načisto da BiH nije lopta, već igrač, partner SAD i slobodne Evrope. Da dijelimo vrijednosti, ali i strateške interese. Priču o BiH zloupotrijebili su svi, od Putina preko ISIL-a do ekstremističkih bijelih supremacista.

PROJEKT EUROATLANTSKIH INTEGRACIJA NE MOŽE BITI CJELOVIT

Znači li to da BiH mora preuzeti kontrolu nad vlastitom pričom?

– Naravno da BiH mora preuzeti kontrolu nad vlastitom pričom, s obzirom na to gdje je bila, a posebno tamo gdje želi ići, zajedno s istomišljenicima u regiji, Evropi, euroatlantskoj porodici i zaista kao globalni pokazatelj. BiH će možda trebati nešto slično simbolu berlinskog zračnog prijevoznika, da je u potpunosti uvede u euroatlantsku porodicu nakon što je protivnici iznutra, izbliza i izdaleka iskorištavaju i zanemaruju oni koji ne bi trebali biti samo prijatelji, već i saveznici.

Međutim, BiH ima puno toga za ponuditi. Senator Džo Bajden je to vidio u “novoj Evropi” nakon Sovjetskog saveza, kao primarni katalizator u ranim 1990-im za integraciju u EU i NATO za “nove demokratije” u Evropi. Projekt euroatlantskih integracija ne može biti cjelovit, siguran s vanjskom BiH i zanemaren. Mislim da će Bajden na ovaj način prepoznati BiH kao izazov novog, 21. stoljeća da umanji opasne ambicije onih koji nisu naučili na glupostima 20. stoljeća.

TRAMP NIJE BIO TAKO PAMETAN I SPOSOBAN KAO MILOŠEVIĆ

– Izbori u SAD iskorišteni su za biranje prividnih autokrata koji bi zatim nastavili s demontiranjem demokratskog procesa koji ih je doveo na vlast, a kako bi uspostavili svoj neodređeni/dugotrajni opstanak na vlasti. U SAD to nikada nije bilo toliko razotkriveno i evidentno kao u slučaju Trampa, a možda nikada nije ni bilo toliko blizu uspjeha. Nakon Trampa, opasnost za sve predstavlja manjina tih sugrađana, tačnije onih koji žele biti autoritarni i koji će potražiti drugog političara s Trampovim apetitom. SAD su imale sreću što Tramp nije bio tako pametan i sposoban kao Milošević.

Džo Bajden predstavlja povratak zdravije i robusnije SAD. Iako će Bajden veći dio svog početnog fokusa usmjeriti na domaće pitanje COVID-19, ekonomske, pa čak i na nejednakost i rasne odnose

Miralem Aščić i Helena Javor-Ibrahimbegović (Avaz)

22.02.2021.

OPOZICIJA PRIZNALA PORAZ: Poručuju da pobjedniku Jeriniću fali 15.000 glasova

OPOZICIJA PRIZNALA PORAZ: Poručuju da pobjedniku Jeriniću fali 15.000 glasova

Obratio se i predsjednik DNS-a Nenad Nešić. On je optužio SNSD da manipulišu biračkim odborima.


OPOZICIJA PRIZNALA PORAZ: Poručuju da pobjedniku Jeriniću fali 15.000 glasova

Boris Jerinić pobijedio je na izborima za gradonačelnika u Doboju. Priznali su to i predstavnici opozicionih stranaka u ovom gradu.

“Na osnovu obrađenih 42,45 posto biračkih mjesta i važećih 12.494 važeća glasačka listića, kandidat SNSD-a Boris Jerinić osvojio je 8.624 glasa. Kandidat SDS-a Cvijan Filipović 2.224 i kandidat SP-a Srđan Todorovič 1.984 glasa. Na osnovu ovog trenda, možemo čestitati gospodinu Jeriniću pobjedu i želimo mu uspjeh u daljem radu”, kazao je Milan Radović, član Glavnog obora SDS-a.

Kako je naveo, smatraju da su uradili dobar posao na osnovu 10 dana koliko su radili.

Obratio se i predsjednik DNS-a Nenad Nešić. On je optužio SNSD da manipulišu biračkim odborima.

“Želim da se zahvalim svim članovima DNS-a i omogućili da izborni proces protekne, koliko-toliko, u zakonskim okvirima. Jeriniću fali 15.000 glasova. To su dva poslanička mandata u Republici Srpskoj. To su pitanja koja će morati da objasne sutra kad ih prođe ova izborna euforija. Za dva mjeseca su izgubili 15.000 glasova”, naveo je Nešić.

Kandidat SP-a za gradonačelnika Doboja Srđan Todorović poručio je da podaci ukazuju da je sve izvjesnija izborna pobjeda kandidata SNSD-a Borisa Jerinića. Todorović je na konferenciji za novinare rekao da nije zadovoljan izborom građana, ali je izrazio spremnost da čestita pobjedu Jeriniću.

On je rekao da će Jerinić imati podršku SP-a za sve pozitivne projekte za grad Doboj.

Todorović je naveo da još nemaju podatke za izbor u Skupštinu grada, ali da očekuje da SP dobije četiri odbornička mjesta.

Centralna izborna komisija BiH saopštila je ranije večeras da je odziv birača na ponovljenim izborima u Doboju 55,43 posto.

Građani su na ponovljenim izborima za gradonačelnika Doboja danas birali između kandidata SDS-a Cvijana Filipovića, SNSD-a Borisa Jerinića i SP-a Srđana Todorovića.

Centralna izborna komisija BiH donijela je ranije odluku o poništavanju izbora na 89 redovnih biračkih mjesta za nivo gradonačelnika i Skupštine grada Doboja.

22.02.2021.

AHMETOVIĆ NAKON IZBORA U SREBRENICI: "Naš bojkot je uspio"

AHMETOVIĆ NAKON IZBORA U SREBRENICI: "Naš bojkot je uspio"

Donesena je odluka i da će Bošnjaci odbiti mandate, a Ahmetović je rekao da jesu svi to rekli i da ako neki prihvate, “to je njihova odluka”.


AHMETOVIĆ NAKON IZBORA U SREBRENICI: 'Naš bojkot je uspio'

Sadik Ahmetović iz Inicijative "Moja adresa: Srebrenica" kazao je u razgovoru za N1  kako je njihov bojkot uspio.

Istakao je i da je vrlo malo Bošnjaka izašlo danas na izbore, odnosno par desetina Bošnjaka.

“Izašli su samo oni koji su bili pritisnuti od strane općinskih institucija i na tome im ne zamjerimo i pri tome je naš stav uspio u 99 procenata”, naglasio je Sadiković.

Kazao je za N1 da nemaju dokaze za pritisak koji je spomenuo, te da su to shvatili iz razgovora.

“Zaključili smo da imaju određenu vrstu straha, pritisak od strane aktuelne vlasti u Srebrenici postoji i oni su iz svega toga zaključili da mogu imati određenu vrstu problema ako ne izađu na izbore. To potvrđuje potrebu da se izborni proces mora dovesti na takav nivo da kapacitet Bošnjaka bude u onoj mjeri koliko Bošnjaka želi da glasa, što je bilo onemogućeno”, kazao je.

Donesena je odluka i da će Bošnjaci odbiti mandate, a Ahmetović je rekao da jesu svi to rekli i da ako neki prihvate, “to je njihova odluka”.

Naglasio je i kako se u Inicijativi “Moja adresa: Srebrenica” bore za pravdu.

U 19 sati tatvorena su biračka mjesta na ponovljenim lokalnim izborima u Doboju i Srebrenici.

Građani s pravom glasa danas su na ponovljenim lokalnim izborima birali gradonačelnika i članove Skupštine Grada Doboja na 89 biračkih mjesta, kao i načelnika i Skupštinu Općine Srebrenica na 28 biračkih mjesta.

Do ponavljanja izbora je došlo nakon što je Centralna izborna komisija poništila lokalne izbore u Doboju i Srebrenici održane u novembru 2020. zbog utvrđenih brojnih nepravilnosti.

Ponovljene izbore u Srebrenici bojkotovale su probosanske stranke okupljene oko Inicijative “Moja adresa: Srebrenica”, ukazavši tako na probleme u izbornom procesu, pogotovo one koji se odnose na glasanje putem pošte. Ranije su iz Inicijative pozvali i bošnjački narod da bojkotuje ponovljene izbore.

Na ponovljene izbore do 16 sati u Srebrenici je izašlo 38,96 posto, u Doboju 46,68 posto birača, saopćila je Centralna izborna komisija BiH.

22.02.2021.

OGLASIO SE ALIJA TABAKOVIĆ O IZBORIMA U SREBRENICI: "Ponosni smo da je naš narod prihvatio tužnu odluku...

OGLASIO SE ALIJA TABAKOVIĆ O IZBORIMA U SREBRENICI: "Ponosni smo da je naš narod prihvatio tužnu odluku..."

- Nama je, prije svega, drago da smo imali ove izbore u mirnoj atmosferi, da nismo imali nikakvih incidenata. Drago nam je da je naš narod prihvatio odluku i složio se s nama, a to je da se Bošnjaci ne mire s tim da su zakinuti za poštu, da su zakinuti u startu za osam stotina glasova.

U Srebrenici su danas održani ponovljeni izbori na 26 redovnih biračkih mjesta i dva mjesta u odsustvu. Prestavnici probosanskih stranaka okupljenih u Inicijativu "Moja adresa: Srebrenica" bojkotovali su ponovljene izbore iskazavši tako nezadovoljstvo izbornim procesom, posebno odbijanjem Centralne izborne komisije BiH da poništi glasanje putem pošte, čime je više od 800 registrovanih osoba ostalo uskraćeno za pravo glasa.

Alija Tabaković, kandidat za načelnika općine Srebrenica ispred koalicije "Moja adresa: Srebrenica", nakon zatvaranja birališta kazao je kako mu je drago da je izborni dan u Srebrenici prošao bez incidenata.

- Nama je, prije svega, drago da smo imali ove izbore u mirnoj atmosferi, da nismo imali nikakvih incidenata. Drago nam je da je naš narod prihvatio odluku i složio se s nama, a to je da se Bošnjaci ne mire s tim da su zakinuti za poštu, da su zakinuti u startu za osam stotina glasova. I, ovaj mali broj ljudi, nekih 100 do 150 koji je izašao iz privatnih razloga, neki su ucijenjeni, neki su morali radi posla, neki radi budućih dešavanja u Srebrenici. Tako da smo mi ponosni da je narod prihvatio našu zaista tužnu, i odluku na koju smo bili primorani. Sada ćemo vidjeti šta će se dešavati u budućnosti. Mi ćemo svakako obavljati razgovore sa bitnim faktorima iz vrha države i međunarodne zajednice kako bismo svi bili na raspolaganju našim ljudima ovdje u Srebrenici, i svakako da ćemo se boriti za pravo svakog građanina u Srebrenici, a posebno za svakog Bošnjaka povratnika - rekao je Tabaković u izjavi za Anadolu Agency.

CIK će u ukupni zbir glasanja ubrojati glasove pristigle putem pošte i iz odsustva, tako da će bošnjački kandidati osvojiti određen broj odborničkih mandata za Skupštini opštine Srebrenica.

Iz Inicijative "Moja adresa: Srebrenica" ranije je najavljeno da će se kandidati koji osvoje mandate odreći istih.

- Mi ćemo unutar liste "Moja adresa: Srebrenica" održavati sastanke, bićemo u kontaktu, tražiti neka najbolja rješenja za naš narod. Vidjećemo u narednih mjesec dana šta će se dešavati - dodao je Tabaković.

Mišljenja je da građane u Srebrenici očekuje nezivjestan i težak period.

- Svakako da će ovo biti težak period. Težak period u Srebrenici je bio i prije, za izbore i poslije izbora, zato što je sve manje ljudi, zato što je sve manje privrede u Srebrenici. Ovdje u Srebrenici jedino šta se dovozi, dovoze se tabuti sa žrtvama genocida, i dovoze se glasači iz opština koje nemaju veze sa Srebrenicom, i to je ono što će u konačnici koštati ovu ovdje skupinu ljudi, a njih je sve manje u Srebrenici - rekao je Tabaković.

22.02.2021.

SENAD PEČANIN: BARALIJA I ČAVAR, ŽRTVE TRAGIČNE POLITIKE POLITIČKIH DILETANATA IZ VRHA NAŠE STRANKE (VIDEO)

21.02.2021.

ĆAMIL DURAKOVIĆ: SAČUVALI SMO NAŠE DOSTOJANSTVO, HVALA VAM I PONOSAN SAM

21.02.2021.

NEPRAVEDNI CIK: PREDALI MOSTAR, PRODALI SREBRENICU

21.02.2021.

DVIJE ILUSTRACIJE IZ HISTORIJE JEZIKA I ŠKOLSTVA

Dvije ilustracije iz historije jezika i školstva

Dvije ilustracije iz historije jezika i školstva
Foto: Vijesti.ba

U povodu Međunarodnog dana maternjeg jezika po kojem se podsjećamo na zabrane  jezičkih prava u društvu, napose u školstvu, ovdje ilustrativno ukratko prikazujemo stanje odnosa državnog aparata prema bosanskom jeziku i školstvu na primjeru jedne državne muške škole iz vremena osmanske Bosne te na primjeru jedne državne ženske škole iz vremena austrougarske Bosne.

Piše: Jasmin HODŽIĆ

Osim bogate narodne tradicije i čistog narodnog jezika očuvanog stoljećima, bosanski jezik baštini i kontinuitet službene upotrebe.

Bosansko školstvo i bosanski jezik

Podaci pokazuju da je na dan 14. decembra 1868. godine (28. šabana 1285. h. g) obavljen prvi završni ispit u jednoj sarajevskoj državnoj administrativno-pravnoj školi za školovanje činovničkog kadra, odnosno, za obuku državnih službenika u Bosanskom vilajetu.

U službenom vilajetskom glasilu Bosna već 21. decembra 1868. objavljen je jedan obrazac školskog svjedočanstva iz ove škole, štampanog u Vilajetskog štampariji. Ovi i ovakvi školski dokumenti sadržavali su potvrdu i odobrenje Šerif Osman-paše kao prvog valije Bosanskog vilajeta, potpise ispitivača, potpis upravitelja škole i potvrdu narodnog vijeća (idare medžlisa) Bosanskog vilajeta.

Selim, Husein, Uzeir, Mehmed, Ibrahim i Salih (dva Mehmeda, Ibrahima, i Huseina)   na završnom školskom ispitu polagali su ispit iz perzijskog jezika, historije, stilistike, zemljopisa i računa (javno, pred zaduženim ispitivačima i publikom); a kod „ispitatelja Rašida“ kao pomoćnika valije bosanskog, polagali su ispit iz bosanskog jezika. Pored valije i komandanta carske vojske Bosanskog vilajeta, ovom ispitu su prisustvovali još i ruski i talijanski konzul, vojne starješine, činovnici građanskog reda i drugi.

Original ove arhivske građe čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.



 Obrazac školskog svjedočanstva iz osmanskog perioda (1868. godine)


Pratimo stanje u jednoj ženskoj školi u Mostaru, trideset godina kasnije. Uvidom u glavni imenik Državne više djevojačke škole u Mostaru nalazimo da su Vida (katolkinja) i Danica (pravoslavka) u Mostaru šk. 1898/1899. godine na popisu školskih predmeta organiziranih u dva školska semestra imale ocjene koje su se odnosile na sljedeće predmete: francuski jezik, njemački jezik, glasovir, pjevanje, gimnastika, šivanje rukom, ručni rad, crtanje, krasopis, prirodopis, zemljopis, račun i geometriju, vjeronauku (rimo-katoličku i istočno-pravoslavnu)  i bosanski jezik.

Ocjene su bile opisne, ne brojčane i glasile su: dovoljno, dostatno, pohvalno i izvrsno, a „razredna starješinka“ bila je Marija Trbojevićeva.

Državne više djevojačke škole u austrougarsko doba obrazovale su ženski podmladak za samostalnu privredu i praktičan život, a mostarska Viša djevojačka škola počela je s radom 1893. godine, a od 1900. godine uza se je imala i internat. Interesantno je da je austrijski car ovdje rezervisao stalnih pet mjesta za učenice koje su dolazile iz Dalmacije, pa se bosanski jezik  kroz školstvo širio i van bosanskih granica.

Original ove arhivske građe čuva se u Arhivu Hercegovine u Mostaru.



Školski imenik iz austrougarskog perioda (šk. 1898/1899)

 
 
Sl. 3. Školska evidencija jedne učenice iz Dalmacije.


Umjesto zaključka

Iako je bosanski jezik većinski jezik u Bosni i Hercegovini, paradokslano, danas ima izrazito nepovoljan status u školskom sistemu uređenom prema hrvatskoj ili srpskoj dominaciji u dijelovima naše države. Dodatno,  uprkos njegovoj bogatoj narodnoj tradiciji i službnoj upotrebi i u osmansko i u austrougarsko doba, danas se  otvoreno negira i zabranjuje. Obrnuto, tamo gdje nema hrvatske ili srpske dominacije u vlasti, hrvatski i srpski jezik se poštuju.

Međunarodni dan maternjeg jezika obilježava se najrpije u kontekstu potrebe redovnog podsjećanja na pojavu diskriminatornog odnosa državnog administrativnog aparata prema određenom maternjem jeziku i kulturnom identitetu, što se direktno odražava na nepovoljna statusna pitanja jezika  u obrazovnom sistemu, u medijima i u široj javnoj administraciji.

Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, nauku i kulturu je 1999. godine na 30. zasjedanju Glavne skupštine na prijedlog države Bangladeša proglasila 21. februar Međunarodnim danom maternjega jezika, kao sjećanje na studente koji su tog datuma 1952. godine ubijeni u Daki u Istočnom Pakistanu, danas Bangladešu, jer su protestvovali zato što njihov maternji jezik nije proglašen zvaničnim.

(Vijesti.ba)

21.02.2021.

POTPREDSJEDNIK BH. ENTITETA RS-A RAMIZ SALKIĆ : BOŠNJACI JEDINI NAROD U EVROPI KOJIM JE USKRAĆENO PRAVO NA JEZIK

21.02.2021.

BIDEN: SAD ODLUČNE DA OBNOVE SARADNJU SA EVROPOM, POSVEĆENOST NATO-U “NEPOKOLEBLJIVA”

20.02.2021.

PROIGRANI MIR U BiH: KAKO JE EVROPA ZAKAZALA NA BALKANU

Proigrani mir u BiH: Kako je Evropa zakazala na Balkanu

Proigrani mir u BiH: Kako je Evropa zakazala na Balkanu

Njemački list FAZ objavio je članak pod naslovom "Strog prema Kinkelu, blag prema Kohlu" u kojem novinar Michael Martens analizira knjigu njemačkog političara i bivšeg visokog predstavnika u BiH Christiana Schwarz-Schillinga...

... : "Proigrani mir u BiH – Kako je Europa zakazala na Balkanu". U njoj se ovaj bivši ministar u vladi Helmuta Kohla osvrće na politiku prema Balkanu devedesetih godina, piše Deutsche Welle.

 "Na sjednici njemačke vlade 8. prosinca 1992. došlo je do žestokog spora između Helmuta Kohla i Christiana Schwarz-Schillinga, ministra za poštu i telekomunikacije. Stidim se, rekao je ministar, što pripadam ovoj vladi 'ako ona nastavi ne poduzimati ništa'. Sve se završilo 'prilično oštrim pozivom kancelara na poštivanje reda' i njegovim podsjećanjem da 'nitko nije prisiljen sjediti u vladi' ako mu se to ne sviđa".

 Tako Schwarz-Schilling u svojim nedavno objavljenim memoarima opisuje kraj svog prvog političkog života, piše Michael Martens za FAZ.

 Nakon svađe s Kohlom, Schwarz-Schilling daje ostavku na dužnost ministra. Razlog tome je od strane CSS-a kritizirana 'neaktivnost' njemačke politike prema Bosni i Hercegovini, što je odredilo buduće djelovanje ovoga političara.

 "Odnos Bonna prema ratu 'na kućnom pragu' bio je, kako to predstavlja Schwarz-Schilling, katastrofalan", piše Martens i dodaje kako je knjiga njemačkog političara o njemačkoj politici na Balkanu devedesetih, čak i ako ne dijelite sve njegove zaključke, jako informativna. Posebno zbog po prvi put objavljenih pisama, transkripata, telefonskih poziva i drugih dokumenata iz Schwarz-Schillingovog opsežnog privatnog arhiva.

 Oni pružaju uvid u politiku koju su vodili Helmut Kohl i njegov ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel, ali i u Schwarz-Schillingov pogled na to. Pri tome Kinkel, njegov prethodnik Hans-Dietrich Genscher, Otto Graf Lambsdorff i stranka FDP (tada koalicijski partner CDU/CSU-a) nisu dobro prošli u knjizi.

 "S obzirom na rat u BiH, Schwarz-Schilling piše o nedovoljno upućenom, nedovoljno odgovornom, nedovoljno empatičnom i ponekad čak ciničnom odnosu tadašnje njemačke vlade".

 Njemački novinar Martens navodi kao zanimljiv detalj činjenicu da je Mitterrandov nasljednik Jacques Chirac tražio ponovno zauzimanje Srebrenice vojnom intervencijom, ali navodi da za to na nažalost nisu navedeni izvori.

 "Sve u svemu, jasno je sljedeće: Christian Schwarz-Schilling je 1992. godine, ne obazirući se na vlastitu karijeru, rekao što je trebalo reći, a zatim se desetljećima nakon toga zalagao za ljude u BiH. Dio njegove knjige u kojem se bavi njemačkom politikom u odnosu  na prvi rat u Europi nakon 1945. godine, impresivan je i vrijedan čitanja", zaključuje se u recenziji knjige Christiana Schwarz-Schillinga, koju je objavio Frankfurter Allgemeine Zeitung.


(Vijesti.ba / FENA)
20.02.2021.

SNSD BI DA NEGATOR GENOCIDA NADZIRE RAD NA PREDMETIMA RATNIH ZLOČINA

SNSD bi da negator genocida nadzire rad na predmetima ratnih zločina

SNSD bi da negator genocida nadzire rad na predmetima ratnih zločina

Drugi put s dnevnog reda sjednice Vijeća ministara BiH skinut je Prijedlog odluke o formiranju Nadzornog tijela za praćenje provedbe Revidirane državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina.

To nadzorno tijelo imalo bi obavezu da četiri puta godišnje izvještava Vijeće ministara o procesuiranju ratnih zločina, a osnovni cilj strategije je procesuiranje ratnih zločina do 2023. godine.

Udruženje žrtava i svjedoka genocida izrazilo je protivljenje prijedlogu da Milorad Kojić, koji javno negira genocid u Srebrenici, bude član Nadzornog tijela za praćenje provedbe Revidirane državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina.

Oštro su se usprotivili da Kojić, koji je direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih bude član Nadzornog tijela za praćenje provedbe Revidirane strategije.

- Neko ko javno negira genocid u Srebrenici, javno podriva presude MKSJ/MRMKS-a i s kojim Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove ne želi sarađivati upravo iz razloga političkog komentiranja i omalovažavanja presuda, nije prikladan za saradnju - istaknuli su iz Udruženja žrtava i svjedoka genocida u saopćenju za javnost.

Iz Udruženja podsjećaju da je Milorad Kojić pokrenuo i inicijativu otkrivanja imena svjedoka koji su po njegovoj ocjeni 'lažno svjedočili' u predmetima ratnih zločina, čime se Kojić stavio u ulogu i tužilaštva i suda s ciljem da zastraši svjedoke i opstruira sva buduća suđenja u predmetima ratnih zločina.

Stoga su zatražili od ministara u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da odbace prijedlog, te da se u Nadzorno tijelo imenuju kompetentne i stručne osobe, a ne negatora genocida i presuda sudova čiji je osnivač Ujedinjene nacije.

- Za nas je neprihvatljivo da bilo ko drugi određuje predstavnike institucija RS-a osim istitucija koje su zadužene za nadzor nad provođenjem Strategije za proceusiranje ratnih zločina, poručio je predsjedavajući VM BiH Zoran Tegeltija (SNSD).

Naglasio da je ovo još jedna zloupotreba i nevladinih organizacija i pojedinaca iz Sarajeva kako bi blokirali provođenje ovog dokumenta.

(Vijesti.ba)

20.02.2021.

OPROŠTAJ OD BALAŠEVICA: VIJEĆNICA OSVIJETLJENA U ČAST BALAŠEVIĆA: SARAJEVO ĆE BITI, SVE DRUGO ĆE PROĆI

20.02.2021.

UNIVERZITETSKI PROF. ADMIR MULAOSMANOVIĆ : RASPUDIĆEV ISTUP U SABORU PRIPREMLJEN U FORUMIMA KATOLIČKE SEKTE KOJA JE PROTIV ISLAMA?!

20.02.2021.

DOŽIVOTNA KAZNA ZA RATNOG ZLOČINCA : U KOJOJ DRŽAVI ĆE RADOVAN KARADžIĆ SLUŽITI KAZNU

Doživotna kazna za ratnog zločinca : U kojoj državi će Radovan Karadžić služiti kaznu?

Portparol Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) u Hagu Helena Eggleston izjavila je da je pitanje u kojoj će državi osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić nastaviti služiti kaznu doživotnog zatvora u fazi aktivnog razmatranja.

Dok se čeka odluka o tome gdje će Karadžić izdržavati doživotnu kaznu zatvora, koju mu je 20. marta 2019. godine izreklo Žalbeno vijeće Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS), kao pravni nasljednik Tribunala u Hagu, ovaj ratni zločinac vrijeme nakon presude provodi u dobro opremljenom i udobnom prostoru pritvorske jedinice u Hagu.

Helena Eggleston je pojasnila da će Karadžić još neko vrijeme provesti u Hagu. Inače, nije propisan rok u kojem Karadžić treba biti poslan na izdržavanje kazne.

“Pitanje u kojoj će državi Karadžić služiti preostali dio svoje zatvorske kazne u fazi je aktivnog razmatranja. Procedura koja se na to odnosi oslanja se na pravni okvir Mehanizma i dosadašnju praksu. U skladu sa tom procedurom, državu u kojoj će Karadžić služiti kaznu odredit će predsjednik Mehanizma nakon što mu neophodne informacije budu dostavljene od strane sekretara”, navela je Eggleston.

Na stranicama Mehanizma navodi se da bi Karadžić kaznu mogao služiti u državama članicama UN-a koje su potpisale ugovor i pristale primiti osuđenike iz Haga. Države koje su to učinile su Norveška, Švedska, Finska, Danska, Estonija, Velika Britanija, Belgija, Njemačka, Poljska, Francuska, Austrija, Italija, Španjolska i Portugal. Budući da u državi koja će ga preuzeti mora postojati mogućnost izricanja doživotne kazne zatvora, Karadžić kaznu neće moći služiti u Norveškoj, Estoniji, Poljskoj i Portugalu.

“Karadžić će kaznu služiti u jednoj od zemalja koje su u skladu sa članom 25. (1) Statuta Mehanizma potpisale sporazum o provedbi kazni”, pojasnila je Eggleston.

U pritvorskoj jedinici Ujednjenih naroda u Hagu je i ratni zločinac Ratko Mladić, bivši komandant Vojske Republike Srpske (VRS), koji je 2017. godine nepravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici i druge zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Njemu će konačna presuda biti izrečena u prvoj polovini ove godine.

Na fotografijama koje je u Hagu ranije zabilježio reporter AA može se vidjeti da su ćelije Pritvorske jedinice dobro opremljene i udobne. Prostorije su s velikim prozorima i puno svjetla.  U sobi se nalazi krevet, umivaonik, ormar, police za knjige, stolica, mali stol, automat za kafu, televizor… U svakoj od soba nalazi se kupatilo. Tu su i dobro opremljene ambulante u kojima rade pritvorski ljekar i njegovi pomoćnici, koji su zaduženi za pružanje osnovne zdravstvene njege i usluge hitne pomoći u skladu s onim što je na raspolaganju u zemlji u kojoj se nalaze.

Pritvorenici dobivaju hranu koja ispunjava dijetetske standarde, pripremljenu u skladu sa savremenim higijenskim zahtjevima, pod nadzorom odgovornog pritvorskog ljekara. Takva ishrana, koliko je god to moguće, uzima u obzir životnu dob, zdravstveno stanje, vjerske i kulturološke potrebe pritvorenika.

Tu su također sobe u kojima zatvorenici mogu nesmetano razgovarati sa svojim advokatima i članovima porodica. Pritvorenici se ne razdvajaju na osnovu etničke, nacionalne, vjerske ili klasne pripadnosti.

Prvostepenom presudom izrečenom u martu 2016. godine, Karadžić je osuđen na 40 godina zatvora. Sudije su Karadžića proglasile krivim za genocid na području Srebrenice 1995. godine, progon i ubistva Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teroriziranje stanovništva Sarajeva granatiranjem i snajperskom vatrom i uzimanje pripadnika međunarodnih mirovnih snaga za taoce. Karadžić je 2019. pred MMKS-om pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora.

(Kliker.info)

20.02.2021.

DRAGAN BURSAĆ: ALADžA DžAMIJA SVOJOM LJEPOTOM PRKOSI SILAMA ZLA

Aladža džamija svojom ljepotom prkosi silama zla

Aladža džamija svojom ljepotom prkosi silama zla
Dragan Bursać

Novinar i kolumnista iz Banja Luke Dragan Bursać reagovao je na pucanje na Aladža džamiju u Foči.

“Juče je u sramnom napadu oštećena Aladža džamija u Foči. Četnici su je digli u vazduh avgusta '92. Tada je ratna zločinka Biljana Plavšić kazala, kakav bi to bio srpski grad s toliko džamija?

Nakon rata Aladža džamija je obnovljena.

Prkosila je svojom ljepotom silama mraka i zla. A zlo ne podnosi ljepotu, svjetlost i dobrotu. Zlo se toj ljepoti suprotstavlja nasiljem i rušenjem.

I dok na drugom kraju Bosne i Hercegovine, gore u Cazinu, Mesud Keranović, potpuno sam, obnavlja pravoslavnu crkvu koju je nagrizlo vrijeme, a ne ljudski poganluk, evo u Foči taj ljudski poganluk pljuje klice otrova po ovoj ljepotici.

I to su te ljudske i civilizacijske razlike”, kazao je Bursać.


(Vijesti.ba)

20.02.2021.

U MOSTARU NASTAVLJENO FAŠISTIČKO DIVLJANJE, NEMA REAKCIJA

U Mostaru nastavljeno fašističko divljanje, nema reakcija


Samo dva dana nakon što je grad Mostar dobio novog gradonačelnika Marija Kordića, stare navike su nastavljene.

Fašisti su po ko zna koji put uništili ploče s imenima ubijenih antifašista na Partizanskom groblju u Mostaru.

Novi gradonačelnik iz redova HDZ-a najavio je bolje dane za građane Mostara, pa bi mu ovo trebala biti idealna prilika da makar reakcijom osudi fašističko divljanje na nacionalnom spomeniku BiH i pokaže da je bolji i drukčiji od svog prethodnika.

Remek djelo arhitekte Bogdana Bogdanovića trebalo bi biti ponos grada i države. Gradske vlasti, uključujući i novoizabranih 35 vijećnika, nisu reagovali, a morali su.

Slike pokazuju da ovo nije nikakav eksces, nego dobro organizivana akcija, jer treba snage i teških alata, pa onda bruka prekovremenog rada da se ploče razbiju.

Više ih je od 50 uništenih. I tako je godinama.  

Od novog gradonačelnika se očekuje da nadraste stranku iz koje dolazi i Partizanskom groblju vrati onu slavu koju bi trebalo imati i koju je nekad imalo u cijeloj regiji.

Odnos prema fašizmu linija je koja dijeli civilizacijski od barbarskog svijeta.

Mario Kordić sada treba odlučiti s koju stranu te linije je on.

A 35 vijećnika na čelu sa predsjednikom Gradskog vijeća, moraju početi raditi svoj posao za koji su izabrani.

Posebno se to odnosi na vijećnicu Bošku Ćavar (NS) koja je u GV izabrana upravo iz izbornog područja na kojem je smješteno Partizansko spomen obilježje.


(Vijesti.ba)

20.02.2021.

CHRISTOPHE POIREL: PROVEDBA PRESUDE SEJDIĆ-FINCI U NAJBOLJEM INTERESU BiH

20.02.2021.

POSLJEDNJE RIJEČI ĐORĐA BALAŠEVIĆA RASPLAKALE REGION


/////////////////////////


/////////////////////


//////////////////////


////////////////////////

Kako je Balašević u prvim danima agresije napisao pjesmu 'Sarajevo će biti'
Zlatan Fazlić Fazla / Arhiv

20.02.2021.

NJEMAČKI FAZ O “PROIGRANOM MIRU U BIH”: KAKO JE EVROPA ZAKAZALA NA BALKANU

Njemački FAZ o “Proigranom miru u BiH”: Kako je Evropa zakazala na Balkanu


FAZ je objavio recenziju knjige “Proigrani mir u BiH” Christiana Schwarz-Schillinga, punu dokumenata iz privatnog arhiva. U njoj se rasvjetljava politika prema Balkanu tadašnjeg Bonna a posebno Pariza i Londona.    

Helmut Kohl und Klaus Kinkel

Njemački list FAZ objavio je članak pod nazivom „Strog prema Kinkelu, blag prema Kohlu“ u kojem novinar i ekspert za Balkan Michael Martens analizira knjigu njemačkog političara i bivšeg visokog predstavnika u BiH Christiana Schwarz-Schillinga: „Proigrani mir u BiH – Kako je Evropa zakazala na Balkanu“. U njoj se ovaj bivši ministar u vladi Helmuta Kohla prisjeća na politiku prema Balkanu devedesetih godina.

„Na sjednici njemačke vlade 8. decembra 1992. došlo je do žestokog spora između Helmuta Kohla i Christiana Schwarz-Schillinga (CSS), ministra za poštu i telekomunikacije. Stidim se, rekao je ministar, što pripadam ovoj vladi ‘ako ona nastavi da ništa ne poduzima’. Sve se završilo ‘prilično oštrim pozivom kancelara na poštivanje reda’ i njegovim podsjećanjem da ‘niko nije prisiljen sjediti u vladi’ ako mu se to ne sviđa.“

Tako Schwarz-Schilling u svojim nedavno objavljenim memoarima opisuje kraj svog prvog političkog života, piše Michael Martens za FAZ. Nakon svađe s Kohlom, Schwarz-Schilling, inače rođen u Innsbrucku, daje ostavku na funkciju ministra. Razlog tome je od strane CSS-a kritikovana ‘neaktivnost’ njemačke politike prema Bosni i Hercegovini, koje je odredilo buduće djelovanje ovoga političara.

U knjizi do sada neobjavljeni transkripti razgovora 

„Odnos Bonna prema ratu ‘na kućnom pragu’ bio je, kako to predstavlja Schwarz-Schilling, katastrofalan“, piše Martens i dodaje kako je knjiga njemačkog političara o njemačkoj politici na Balkanu devedesetih