Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

05.02.2020.

AZEM VLASI : KOSOVO PRIJE 30 GODINA, CRNA GORA DANAS

Azem Vlasi: Kosovo prije 30 godina, Crna Gora danas

Azem Vlasi: Kosovo prije 30 godina, Crna Gora danas
Azem Vlasi

U agresivnoj kampanji protiv Crne Gore, kao nezavisne i demokratske države i protiv crnogorskog identiteta zapravo gledamo poslednji veliki, srećom neuspjeli poduhvat i vapaj velikosrpskog kleronacionalizma ...

Piše: Azem Vllasi

Aktuelna događanja u Crnoj Gori ovih dana jako podsjećaju na zbivanja na Kosovu prije tridesetak godina. Srbija i uloga srpskog faktora kao i uloga Srpske pravoslavne crkve onda i sada, frapantno je ista.

Između Kosova i ovoga što vidimo danas, nagledali smo se tragedija i stradanja, posebno u Bosni i na Kosovu sve do 1999. godine, a pokrenutih istom politikom i od istih snaga koje danas kidišu na Crnu Goru. U Srbiji i srpskom korpusu na djelu je ista politika, onda prema Albancima i Kosovu, sada prema Crnogorcima i Crnoj Gori. Na srpskoj strani su iste snage velikosrpskog kleronacionalizma, na vlasti u Srbiji kao i onda, nastavljači ondašnje politike prema Kosovu i Albancima.

Tada je srpska vlast izmišljala ugroženost Srba, srpstva i srpskih svetinja na Kosovu, Albanci i kosovske vlasti bili su optuženi kao ugrozitelji. Slušali smo stalno priče kako je Kosovo odvajkada bilo Srbija, a Albanci se tu sjatili iz gudura današnje Albanije poslije seobe Srba pod Arsenjijem Crnojevićem. I slične interpretacije bez objašnjenja - ko je pokrenuo tu seobu, ako po verziji srpske propagande tu nije bilo Albanaca, a koji su, eto, prije tridesetak godina označeni kao progonitelji.

Tada je srpskom kleronacionalizmu smetala legalna ustavna autonomija Kosova i na nju su kidisali, danas im smeta država Crna Gora jer je smatraju geografskim dijelom Srbije. Kao tada i sada čujemo budalaštine kako je Kosovo “srpski Jerusalem”, a Crna Gora “srpska Sparta”. Autonomija Kosova po Ustavu od 1974. godine, ispalo je da im se otela, ali privremeno. Po sadašnjem ponašanju prema crnogorskoj država ispada takođe da im je ona greškom utekla 2006., ali privremeno, do sljedeće prilike. Sada se kidiše na nju kao na kosovsku autonomiju 1988.-1989. godine.

Tada su snage srpskog kleronacionalizma ustoličene u samoj vlasti pokrenule protiv Kosova i njenog rukovodstva snažnu propagandnu mašineriju. Isto to čine danas protiv crnogorskog rukovodstva. Tada se na mitinzima razularenih masa klicalo protiv Albanaca, tražili su moje hapšenje pa i glavu. Danas kliču protiv Đukanovića. Tada im je na Kosovu bio potreban poneki Albanac u borbi za rušenje legalnog rukovodstva. Pronašli su ga u Rahmanu Morini. U Crnoj Gori kao potrčko u kidisanju na legalnu vlast i predsjednika Đukanovića pojavilo se ime Dritana Abazović iako on zna da su alternativa sadašnjoj vlasti i Đukanoviću samo oni koji bi da repriziraju 1918. godinu i njezino utapanje u Srbiju. Mada oni i ne traže njegovu pomoć, ali neka, kad se već nudi.

Srećom, ipak postoji velika razlika između onoga vremena i Kosova onda i ovoga vremena i Crne Gore sada.

Kosovska autonomija se, pred najezdom srpskog kleronacionalizma pokazala krhkom, a mi, Albanci, institucionalno nemoćni da je branimo. Doživjeli smo privremenu okupaciju, a srpska “sreća” je potrajala skoro deset godina. Ipak, od 1999. godine Kosovo i Albanci su slobodni od srpske vlasti.

Crna Gora je, međutim nezavisna država i članica NATO sa svojom uređenom državnom strukturom. Srećom, sada nema onog kukavnog Predsjedništva SFRJ koje je, glasovima pristalica Slobodana Miloševića i u službi njegove politike, zloupotrijebilo ustavna ovlašćenja te na Kosovu zavelo vanredno stanje, pa tamo poslalo saveznu vojsku i policiju, na stotine uglednih Albanaca poslali u zatvor i navodno Kosovo pripojili Srbiji.  

To se u Crnoj Gori danas ne može desiti. Većinska Crna Gora je naizgled šutljiva pred šetnjama i litijama srpskih kleronacionalista, da bi sačuvala mir i izbjegla provokacije. A Srbija i “silni borci” za veću Srbiju sa progutanom Crnom Gorom kao onom 1918.godine nisu moćni kao onda.

Danas, u agresivnoj kampanji protiv Crne Gore kao nezavisne i demokratske države i protiv crnogorskog identiteta zapravo gledamo poslednji veliki, srećom neuspjeli poduhvat i vapaj velikosrpskog kleronacionalizma. Kada i tu doživi poraz, ostaće samo neprijatni zadah minulih vremena ali bez snage da drugima naškodi. Tek tada će progresivne snage srpskoga narod koje nisu male, ali su potisnute već duže od trideset godina, dobiti šansu da Srbiju i srpski narod okrenu ka boljoj budućnosti, a susjede ostaviti na miru i s njima graditi prijateljske odnose.


(Vijesti.ba)

05.02.2020.

ŠTA NOVA METODOLOGIJA EU ZNAČI ZA BOSNU I HERCEGOVINU

05.02.2020.

BRISEL: USVOJEN PRIJEDLOG NOVE METODOLOGIJE PROŠIRENJA EVROPSKE UNIJE

/////////////////////////


///////////////////////


////////////////////////////


/////////////////////////

/////////////////////////

Predsjedavajući Predsjedništva BiH

Komšić odao počast poginulima na Markalama

/////////////////////////

//////////////////////////


//////////////////////


/////////////////////////


///////////////////////


///////////////////////////

05.02.2020.

GENERALNI SEKRETAR UN-A POTVRDIO: DOLAZIM NA 25. GODIŠNJICU GENOCIDA U SREBRENICI

Generalni sekretar UN-a potvrdio: Dolazim na 25. godišnjicu genocida u Srebrenici

Generalni sekretar Ujedinjenih naroda Antonio Guterres prisustvovat će obilježavanju 25. godišnjice genocida u Srebrenici.On je ovo potvrdio odgovarajući na pitanja novinara na press konferenciji u Njujorku.

„Mislim da je značajno otići da se pokaže potreba da se Srebrenica nikad ne ponovi. Gledamo sa zabrinutošću dešavanja u BiH i mislimo da se moramo kretati u pravcu pomirenja i boriti protiv govora mržnje“, rekao je generalni sekretar UN-a.

Dodao je da je njegov tim u kontaktu s vlastima u našoj zemlji u vezi s organizacijom cijelog događaja.

U kontaktu smo sa bh. vlastima i mislimo da BiH treba veliku pomoć da prevaziđe disfunkcionalnost. Sarađujemo sa zemljama regiona i znam da je i Visoki predstavnik u BiH kazao da mu je ovo prioritet i mislim da i međunarodna zajednica mora imati osjećaja za zemlje regije kako bi se u pozitivnom pravcu krenula u procese EU integracija“, istaknuo je Guterres.

(Kliker.info-Radio Sarajevo)

05.02.2020.

DANIEL TOLJAGA : KO SMO MI BOŠNJACI?

Autor: Daniel Toljaga

Objavljeno: 12. October 2015.
Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
Bosna i Bošnjaci se prvi put spominju u 10 stoljeću u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) . Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Porfirogenet naziva Bošnjake “Dobri Bošnjani.” Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Kroz historiju u srpsko-hrvatskim prijevodima originalnih izvora, manipuliranje lingvistike i negiranje postojanja Bošnjaka i Bosne postaje norma kroz pristrasna tumačenja prošlosti.

Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.

Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.

Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.

Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”

Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
“Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.”


Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe”", (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”

“….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”

U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
“Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.

Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.

Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”

Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.

U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

Savez komunista uveo je za nas termin Musliman umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimilirao u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije.

Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’

Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…

Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.

Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.

To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.

Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.

To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”

















05.02.2020.

PREDSJEDNIK CRNE GORE ODGOVORIO BEOGRADU : "NIJE MOGUĆA VELIKA SRBIJA - MOGUĆA JE SAMO VELIKA TRAGEDIJA'!

Predsjednik Crne Gore odgovorio Beogradu : “Nije moguća velika Srbija – moguća je samo velika tragedija”!

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović vjeruje da će biti dijaloga između premijera Duška Markovića i mitropolita SPC Amfilohija o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, i da tu nema drugog izbora, jer država neće pristati na ucjene.

U intervujuu za RTCG, u emisiji Teleskopija, predsjednik Crne Gore je poručio i da se vara onaj ko misli da će istrajnošću u organizaciji litija, državu natjerati na kapitulaciju.

Kazao je i da u ovom momentu Crna Gora stabilna država, koju štite nadležne institucije.

Đukanović je poručio i da SPC time što ne želi da se registruje, želi da se predstavi kao neko ko je iznad države i da pošalje poruku da je Crna Gora teokratska država.

“Tu dilemu mora svaki građanin sebi postaviti, dakle ko god se opredijelio da živi u ovoj zemlji, ko god ima potomstvo, ili planira da ima potomstvo mora razmišljati da li će tom potomstvu da ostavi srednjovjekovnu teokratsku srpsku državu Crnu Goru, ili ćemo da tom potomstvu ostavimo građansku državu, državu multietičke demokratije sa usvojenim evropskim sistemom vrijednosti, državu u kojoj će svi građani i sve vjerske zajednice imati ista prava i ravnopravan položaj”, naveo je Đukanović.

Zakon nam je, kaže Đukanović, identifikovao tri linije udara.

“SPC se opire registraciji i obavezi da bude društveni subjekt koji će biti dio pravnog sistema Crne Gore. Njena centrala u Beogradu prihvatila tu obavezu u Srbiji, a u Crnoj Gori, SPC ne želi da se registruje jer tvrde da su stvarali Crnu Goru i da su stariji od Crne Gore”, jasan je Đukanović.

Tvrdi da je nepoznato da je crkva stvarala državu.

“SPC u CG pokušava da kreira presedan. Ovu državu nije stvarala SPC, već učinila sve što je u njenoj moći da ove države ne bude”, našpominje predsjednik Crne Gore.

Đukanović napominje kako SPC bi da da preuzme vlast kako bi u finalu i poništilu samu državu.

Komentarišući izjavu nedavnu rektora Cetinjske bogoslovije Gojko Perovića, kazao je da nema kolektivne odgovornosti, već da svi pojedinačno moramo odgovorno da se ponašaju.

“Svako mora znati da kada izvuče mač iz korica, treba da zna kako će ga u korice vratiti, a ne da prenosi odgovornost na drugog. Državni organi štite stabilnost i bezbjednost građana, a svako ko pokušava na naruši bezbjednost mora preuzeti odgovornost. Svi smo podložni krivično pravnoj odgovornosti”, poručio je Đukanović.

“Nedavno sam pročitao da je rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović rekao da crkva nije vična upravljanju tim procesima, što je moglo ličiti na pokušaj socijalizacije onoga u šta se litije mogu izroditi. Nema podjele odgovornosti, svako mora snositi odgovornost za ono što radi. Ostvarivanje prava mora proteći u okvirima onoga što je ustavnopravni sistem, u protivnom mora se preuzeti odgovornost” jasan je Đukanović.

Svako mora znati da kada izvuče mač iz korica da zna kako će ga u korice vratiti, a ne da prenosi odgovornost na nekog drugog. Crna Gora je stabilna država.

Na pitanje zašto su jedinice policije prošle nedjelje raspoređene na sjeveru zemlje, Đukanović je jasan -prepoznajemo da ima onih koji pokušavaju da zloupotrijebe okupljanja ljudi.

“Državni organi garantuju stabilnost i bezbjednost građana, ustavni poredak i pravo i slobodu svakog građanina. Postoje ljudi koji sanjaju scenario onoga što se desilo na prostoru BiH devedesetih godina. Te grupe su povezane sa centrima moći van Crne Gore. Postoje nacionalistički centri koji ne vjeruju da je multietničnost na Zapadnom Balkanu moguća”, napominje Đukanović.

Predsjednik Crne Gore kaže da nije moguća ni velika Srbija, velika Albanija, već samo velika tragedija.

Na pitanje da li postoje ljudi koji sanjaju “samoizaciju” Crne Gore po uzoru na 90-te, Đukanović kaže da je jasno da postoje.

“Prerano smo se ponadali da je ideologija velikodržavnog nacionalizma na Balkanu sahranjena u porazima 90-tih. Jesu oni sahranjeni, ali ideolozi na Balkanu nikada ne miruju. Nema sumnje da su te grupe povezane sa nekim centrima moći van Crne Gore. Postoje ti centri koji ne vjeruju da je multietničnost na Balkanu moguća”, kazao je on.

Crna Gora je, kako je poručio, bila ta koja je demantovala tu skepsu 90-tih.

“Nažalost, sada pokušava se sugerisati Balkanu da je tu nemoguć suživot ljudi i da je potrebno da se stvore velika Srbija, velika Albanija ili velika Hrvatska”, naveo je on.

Moguća samo velika tragedija

Đukanović podsjeća na mnoga iskustva iz prošlosti koja upozoravaju da nije moguća ni velika Srbija, ni velika Albanija, niti velika Hrvatska, moguća je samo velika tragedija.

“Nadali smo se da smo tu lekciju naučili 90-tih. Ideolozi velikodržavnog nacionalizma ne miruju, oni to stalno nude kao prividnu alternativu, čekajući pogodan momenat. U ovom momentu to je sada Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Ideolozi bivaju svjesni da je Kosovo izgubljeno i da je potreban supstitut i Republika Srpska ga ne zadovoljava, a jedini pravi supstitut je Crna Gora”, rekao je Đukanović.

To se, kako navodi, ne razlikuje od 90-tih, kada je Karadžić zapomagao kod Slobodana Miloševića da riješi pitanje Srba u Bosni.

“A danas Andrija Mandić zapomaže Vučiću da on obezbijedi njihova prava Srba u Crnoj Gori. Ne možete vi i nemate pravo da brinete o pravima i slobodama onih koji se izjašnjavaju kao Srbi. Organi Crne Gore jedini su pozvani da štite i afirmišu prava svih građana koji ovdje žive, uključujući i one srpske nacionalnosti”, kazao je Đukanović.

“Očigledno se suočavamo s perfidnom propagandom koja pokušava Crnoj Gori servirati infantilne podlosti – “zašto se bunite protiv trobojke kad je to zastava Kralja Nikole”. To nam saopštavaju oni koji su opoganili i hramove i dvorane i trgove time što su pozivali na proslavu velike narodne skupštine koja je poništila Crnu Goru, čija je jedna odluka bila protjerivanje kralja Nikole. Tako se zaista ne može razgovarati s Crnom Gorom. Ovo je nova Crna Gora, koja ne dozvoljava nikome da nas obmanjuje, niti nameće. Mi odlučujemo.”, rekao je Đukanović.

(Kliker.info-SB)

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 02/2020 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
76976864

Powered by Blogger.ba