Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

08.11.2019.

"NE!" EVROPSKE UNIJE POSPJEŠUJE NOVE KONFLIKTE NA BALKANU - NAKON PORUKE MACRONA, IMA LI SVRHE NASTAVITI PODRŽAVATI EU INTEGRACIJE


/////////////////////////////////

08.11.2019.

ŽRTVE PISALE FRANCUSKOM PREDSJEDNIKU EMANUELU MACRONU : MI SVJEDOČIMO ONIMA KOJI NEGIRAJU GENOCID

08.11.2019.

AKADEMIK ESAD DURAKOVIĆ : MACRON PRED MEHANIZMOM TEMPIRANE BOMBE

08.11.2019.

ANALITIČARI O IZJAVI MACRONA O BiH: SRAMNO ŠTO JE PAO NA OVO

Analitičari o izjavi Macrona o BiH: Sramno što je pao na ovo

Analitičari o izjavi Macrona o BiH: Sramno što je pao na ovo

Izjava predsjednika Francuske Emmanuela Macrona kojom je Bosnu i Hercegovinu nazvao "tempiranom bombom" izazvala je reakcije stranih analitičara.

"Macronovo viđenje Bosne i Hercegovine me podsjeća na Trumpove izjave o Ukrajini. Čini se da obojica dobijaju svoje argumente od negdje drugo, od ljudi u Moskvi i Zagrebu koji su opsjednuti svojim komšijama i koji će učiniti sve da ih kontrolišu. Sramno je što je Macron pao na ovo", napisao je na Twitteru Toby Vogel, briselski analitičar.

"Što više Macron objašnjava svoje viđenje Balkana, to je jasnije da je ono zasnovano na neznanju, pristrasnosti i aroganciji. Evropska tempirana bomba nije Bosna, nego nedostatak želje Zapadne Evrope da razumije da he Evropa veća nego samo njen zapadni dio", poručio je Florian Bieber, politički analitičar.


"Macron je bio u pravu kada je rekao da je Bosna centralno pitanje za stabilnost Zapadnog Balkana ali krivo shvata zbog čega je to slučaj. Što se tiče džihadističke prijetnje, oboje Bosna i Zapadni Balkan se snalaze bolje nego Francuska, bilo po broju stranih terorističkih boraca ili terorističkih napada", smatra Majda Ruge, profesorica na Johns Hopkins univerzitetu.

Podsjećamo, predsjednik Francuske Emmanuel Macron je intervjuu za ugledni list The Economist Bosnu i Hercegovinu nazvao "tempiranom bombom koja otkucava tik uz Hrvatsku".

 

(Vijesti.ba / N1)

08.11.2019.

KEMAL KURSPAHIĆ: 'PET PLUS DVA' RAZLOGA ZA VISOKOG PREDSTAVNIKA

08.11.2019.

NACI-FAŠIZAM SE ŠIRI U SVIJETU - MUSLIMANI U STRAHU OD EKSTREMISTA KOJI VELIČAJU RADOVANA KARADžIĆA

MUSLIMANI U STRAHU OD EKSTREMISTA KOJI VELIČAJU KARADŽIĆA: Traže naoružane stražare ispred džamija

Predstavnici muslimanske zajednice u Australiji smatraju da je takva mjera potrebna kako bi se zaštitili od ekstremnih desničara.


MUSLIMANI U STRAHU OD EKSTREMISTA KOJI VELIČAJU KARADŽIĆA: Traže naoružane stražare ispred džamija

Muslimani u Australiji traže da naoružani stražari stoje ispred džamija i islamskih škola kako bi ih zaštitili od ekstremnih desničara.

Predstavnici muslimanske zajednice u toj zemlji smatraju da je takva mjera potrebna kako bi se muslimani osjećali sigurnijima, prenosi Anadolija.

Australijsko nacionalno vijeće imama (ANIC) spremno je platiti stražarima, koji bi nosili pištolje, da stoje ispred vjerskih objekata kako bi muslimane zaštitili od prijetnji ekstremnih desničara.

Napad na Novom Zelandu

Glasnogovornik ANIC-a Bilal Rauf izjavio je da su jevrejske škole i sinagoge uradile isto širom Australije tokom posljednjih deset godina, dodajući da se ta inicijativa već razmatra i u slučaju muslimana.

"Događa se da su džamije, sinagoge i crkve na meti vandala, a vjernici su tada gotovo bespomoćni jer su im okrenuti leđima", rekao je Rauf novinarima.

Dodao je da su sve učestalije rasprave o sigurnosnim pitanjima djelomično posljedica napada na džamije u Christchurchu na Novom Zelandu, u kojima je 15. marta tokom molitve petkom ubijeno najmanje 50 ljudi.

08.11.2019.

PETER HANDKE PRIZNAO DA JE OD MILOŠEVIĆEVOG REŽIMA DOBIO PASOŠ

HANDKE PRIZNAO DA JE OD MILOŠEVIĆEVOG REŽIMA DOBIO PASOŠ: Prijeti mu oduzimanje austrijskog državljanstva, a uzimanje pasoša pravdao BRUTALNIM lažima.

Austrijski nobelovac Peter Handke izjavio je da nema jugoslovensko državljanstvo.


HANDKE PRIZNAO DA JE OD MILOŠEVIĆEVOG REŽIMA DOBIO PASOŠ: Prijeti mu oduzimanje austrijskog državljanstva, a uzimanje pasoša pravdao BRUTALNIM lažima.

- Nemam jugoslovensko državljanstvo, samo sam dobio pasoš da bih putovao - rekao je Handke za Večernje novosti, reagujući na pisanje online revije "Intercept" da je 15. juna 1999. godine dobio pasoš SR Jugoslavije, što je novi dokaz lojalnosti tadašnjem režimu Slobodana Miloševića.

Istovremeno su se u medijima pojavili navodi da bi Handke time mogao da izgubi austrijsko državljanstvo.

- Ko to kaže?! - upitao je Handke, iznerviran najnovijim pisanjima u trenutku dok piše govor za uručivanje Nobelove nagrade 10. decembra u Stokholmu.

"Intercept" između ostalog navodi da je Handke jugoslovenski pasoš dobio u Ambasadi SRJ u Beču, kao i da nije moguće iz dostupnih stranica Handkeovog pasoša da se utvrdi da li je takođe uzeo jugoslovensko državljanstvo zajedno uz svoje austrijsko, ali da u pasošu u rubrici nacionalnosti stoji "Jugosloven".

Intercep koji je poznat po objavljivanju Snoudenovih otkrića, piše i da dobijanje pasoša Jugoslavije, kao i bilo koje druge zemlje, nije jednostavan proces. Ističe se da su samo jugoslovenski državljani mogli da ga dobiju, osim diplomatskog, što sa Handekom nije bio slučaj. Ali, takođe se naglašava da je u to vreme hiperinflacije i sankcija režim mogao lako da zaobiđe zakon i dodijeli mu pasoš bez državljanstva.

Peter Handke

"Intercept" navodi i riječi nekadašnjeg portparola Salzburgskog muzičkog festivala Hansa Vidriha, od koga je Handke iznajmljivao kuću i kome je dao brojne predmete, i koji se jednom raspitivao kod Handkea zašto je uzeo jugoslovenski pasoš. Pisac je, kako se ističe, rekao da je pasoš tražio da kao stranac ne bi plaćao skuplje hotele tokom svojih boravaka u Srbiji. "Intercept", međutim, piše da za strance nisu postojale više cijene hotelskog smeštaja.

Istraživački portal podsjeća i da je Handke svojevremeno isticao da je "njegovo mesto u Srbiji dok NATO kriminalci bombarduju", a u vezi s njegovim porijeklom, navodi se i da mu je majka bila Slovenka.

Naglašava se i da se za postojanje pasoša saznalo kada je Austrijska nacionalna biblioteka 2015. godine kompletirala arhivu sa tekstovima i fotografijama u vezi s Handkeovim životom. Među 16 sličica bile su i dvije sa njegovim jugoslovenskim pasošem, iz Vidrihove kolekcije. "Intercept" piše da su one u međuvremenu sklonjene.

Agencija Tanjug je navela da je Ministarstvo unutrašnjih poslova Austrije, prema pisanju bečkog dnevnika "Osterreich ", pošto su se pojavile informacije da je Handke 1999. godine dobio jugoslovenski pasoš, pokrenulo provjeru ovog slučaja.


08.11.2019.

DA LI EVROPA I DALJE ŽELI POSTATI SAMO HRIŠĆANSKA, AKO JE TAKO, ONDA TREBA DA KAŽE OTVORENO, JER SE DOBRO VIDE NJENE NAMJERE

Jusić o izjavi Macrona: Iz Francuske je na sirijsko ratište otišlo 1900 osoba

Jusić o izjavi Macrona: Iz Francuske je na sirijsko ratište otišlo 1900 osoba
Muhamed Jusić
Ako ste zabrinuti za ovaj region, prvo pitanje nije ni Sjeverna Makedonija ni Albanija, već Bosna i Hercegovina.

- Bosna i Hercegovina je tempirana bomba koja kuca tik uz Hrvatsku. Ona se suočava s problemom džihadista povratnika.

Reka je ovo predsjednik Francuske Emmanuel Macron u velikom intervjuu koji je dao britanskom magazinu ''The Economist''.

Na ovaj istup reagirao je glasnogovornik Islamske zajednice u BiH i savjetnik reisu-l-uleme Muhamed Jusić.

- "Iz BiH na sirijsko-iračko ratište otišlo nešto više od 300 građana, od kojih su većinu činile žene i djeca, dok je iz Francuske otišlo više od 1.900, duplo više nego iz ijedne druge zapadnoevropske države, naveo je Jusić.

Samo ovih dana, ističe Jusić, očekuje se povratak njih više od 450 u Francusku. Dodaje i da je problem stranih boraca i povratnika sa sirijsko-iračkog ratišta ozbiljan izazov za većinu evropskih država.

- Ne znam zašto bi to samo za Bosnu trebao biti problem. Pravdati svoju odluku da se zaustavi evropski put zemalja sa muslimanskom većinom na Balkanu, ali i zaustavljanem ukupnog proširenja EU ovako iskonstruisanim tvrdnjama je više nego skandalozno - ocijenio je Jusić.


(Vijesti.ba)

08.11.2019.

THE INTERCEPT: MILOŠEVIĆEV REŽIM IZDAO PASOŠ PETERU HANDKEU - TREBA ISPITATI, KOJEG JE PORIJEKLA PETER HANDKE

The Intercept: Miloševićev režim izdao pasoš Handku

The Intercept: Miloševićev režim izdao pasoš Handku
Foto: Vijesti.ba
Kontroverzni austrijski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost prošlog mjeseca, Peter Handke, bio je veoma zauzet u proljeće 1999. godine, prenosi portal The Intercept.

Kako piše ovaj portal, u to vrijeme, Handke je bio podvrgnut brojnim kritikama zbog nekoliko knjiga u kojima negira srpski genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Ali, nakon što su Sjedinjene Američke Države i saveznici NATO-a počeli bombardovati srpske mete 25. marta, Handke je još dublje stupio u ratnu politiku tako što je otputovao u Beograd da izrazi svoju solidarnost s izoliranom državom i njenim vladarom, Slobodanom Miloševićem. Tada je kazao da je njegovo "mjesto u Srbiji ako NATO kriminalci pokrenu kampanju bombardovanja".

Bombardovanje, koje je trajalo 78 dana, imalo je za cilj da prisili Miloševića da povuče vojsku s Kosova, a okončano je 9. juna, istog dana kada je Handke održao premijeru svoje najnovije predstave, čija je priča suptilna kritika suđenjima za ratne zločine kojima su bili podvrgnuti brojni Srbi, među kojima je i Milošević. Ovo je bio veoma značajan period u njegovom životu i dok su njegovi prosrpski pogledi bili dobro poznati tada, jedno poglavlje njegovog života koje nije bilo poznato dosad se odvijalo.

Dana 15. juna 1999, odnosno manje od sedmicu dana nakon premijere njegove predstave o ratnim zločinima, Handkeu je ambasada SR Jugoslavije u Beču izdala jugoslovenski pasoš. Prema zakonu koji je bio na snazi u to vrijeme u SR Jugoslaviji, koja se sastojala od dvije republike, Srbije i puno manje Crne Gore, pasoši su izdavani isključivo državljanima SR Jugoslavije. Prema stranicama iz pasaoša koje su dostupne javnosti nije moguće utvrditi da li je Handke uzeo jugoslovensko državljanstvo pored austrijskog iako u pasošu piše "Jugosloven" pod "državljanstvom".

Handkeov jugoslovenski pasoš je važan zbog trenutne međunarodne kontroverze vezane za dodjelu Nobelove nagrade jer je to jedna od najcjenjenijih književnih nagrada na svijetu. Komitet za dodjelu nagrade je pod baražom kritika zbog dodjele nagrade nekom ko poriče genocid. Handke i njegovi branioci, među kojima je Nobelov komitet za književnost i Švedska akademija, koji su izabrali Handkea za nagradu za 2019., insistiraju da su njegove knjige, predstave i intervjui o BiH općenito pošteni i jednaki.

- Do sada nepoznata činjenica da je Handke imao jugoslovenski pasoš mogla bi biti novi pokazatelj njegovih stvarnih simpatija i odanosti. U dvije njegove najkontroverznije knjige "Putovanje do rijeka" i "Ljetni dodatak zimskom putovanju", čini se da Handke dovodi u pitanje da li su Srbi ubili toliki broj Bošnjaka. Također se čini da sugeriše da su najsmrtonosnije minobacačke napade na Sarajevo počinili Bošnjaci sami protiv sebe, kako bi privukli još veću ljutnju svijeta nad Srbima koji su započeli rat i opsjedali glavni grad Bosne i Hercegovine. Procjenjuje se da je oko 100.000 ljudi poginulo u ratu 1992-1995. godine, a najveći udio do sada su muslimanski civili i vojnici. Najgori masakr u evropskoj historiji od Drugog svjetskog rata dogodio se 1995., kada su srpske snage pobile više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici, u onome što je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju definisao kao genocid - piše The Intercept.


Handkeov jugoslovenski pasoš je jedno vrijeme bio skriven na očitom mjestu, naizgled nezapažen. Austrijska nacionalna biblioteka je 2015. godine dovršila mrežnu arhivu tekstova i fotografija vezanih uz Handkeov rad i život. Arhiva je pomalo nezgodna za korištenje. Na nejasnoj stranici o Handkeovim vezama sa Beogradom, nalazi se bočna traka sa 16 umanjenih slika, uglavnom beogradskih znamenitosti. Do prije nekog dana, kada je Intercept počeo raditi istraživanje, postojale su i dvije sličice sa naslovnice i na unutrašnje stranice Handkeovog pasoša.

Informacije o autorskim pravima na sada nestalim fotografijama navode da su iz privatne kolekcije Hansa Widricha. Kada ga je The Intercept kontaktirao ranije ove sedmice, Widrich je objasnio da je Handke skoro deceniju unajmljivao vikendicu na njegovom imanju u Salzburgu. Widrich, koji se penzionisao kao dugogodišnji glasnogovornik muzičkog festivala u Salzburgu, rekao je da mu je Handke dao niz ličnih predmeta, uključujući rukopise i stare pasoše koje je Widrich nakon toga dao Nacionalnoj biblioteci.

Widrich je rekao da je jednom pitao Handkea za jugoslovenski pasoš, a Handke je odgovorio da ga je dobio jer je kao stranac morao plaćati veću cijenu za hotele kada je putovao u Srbiju. Ovako je Widrich prepričao razgovor: "Rekao sam: Ah, vidim imaš jugoslovenski pasoš", a on je rekao:"Da, podnio sam zahtjev za njega zato što posjećujem zemlju vrlo često i ne volim da plaćam visoke cijene za hotelski smještaj kada moj srpski saputnik plati pola od toga."

Nije, međutim, jasno da li je čitava priča ovako jednostavna.

Ono što jeste istina je da je Handke, čija je majka rođena u Sloveniji, jugoslovenskoj republici do otcijepljenja 1991., u više navrata posjetio Srbiju sredinom do kraja devedesetih i obično je putovao s malom grupom bliskih prijatelja, a posebno sa svojim srpskim prevodiocem Žarkom Radakovićem. U njegovim knjigama iz tog doba često se navodi boravak u hotelima ili pansionima. Intercept je kontaktirao nekoliko ljudi koji su živjeli ili radili u Srbiji tih godina i podsjetili su da su hoteli naplaćivali veće cijene strancima.

Međutim, dobijanje pasoša od Jugoslavije (ili bilo koje zemlje, po tom pitanju) nije jednostavan proces. Prema Zakonu o putnim ispravama za državljane Jugoslavije iz 1996. godine ​​samo su građani Jugoslavije mogli dobiti pasoše, osim diplomatskih pasoša (Handkeov pasoš nema diplomatske oznake). Handkeov izdavač nije odgovarao na e-mailove i telefonske pozive u kojima je zamoljen da da komentar o porijeklu putovnice i na pitanje da li je Handke takođe dobio jugoslovensko državljanstvo.

Sasvim je moguće da je Handke dobio putovnicu bez prolaska kroz uobičajene korake za dobijanje državljanstva. Jugoslavija je duži niz godina bila mafijaška država, a Miloševićev režim ignorisao je zakone i radio po vlastitom nahođenju. Zemlju je zahvatila hiperinflacija, američke sankcije, političko nasilje i još mnogo toga. Režim je kažnjavao one s kojima se nije slagao i favorizirae one koje je odobravao. Nije nezamislivo da je režim omogućio Handkeu pasoš, zaobilazeći proces građanstva, kao nagradu i ohrabrenje za njegovu glasnu podršku.

Odluka Handkea da dobije pasoš je odvojena stvar. Sigurno bi platio manje novca u hotelima u kojima je odsjeo, ali to bi se činio nedovoljnim motivom za prihvatanje tako neobičnog i kontroverznog poklona od vlade koja je bila osuđena za zločine protiv čovječnosti u BiH i na Kosovu. Prihvatanje pasoša od Miloševićevog režima čini se političkim činom koji je znak odobravanja i podrške tom sistemu.

Čini se da je pasoš postao osjetljiva stvar za sve umiješane. Iako je Widrich u ponedjeljak i utorak odgovarao na upite, jučer je zatražio da The Intercept ne objavi fotografije pasoša. Kad je Intercept danas provjerio arhivu Nacionalne biblioteke, fotografije pasoša su obrisane.

(Vijesti.ba / FENA)

08.11.2019.

HIKMET KARČIĆ: U VOJSKAMA RS-A I HVO-A BORILI SU SE BROJNI NEONACISTI IZ EVROPE

Karčić: U vojskama RS-a i HVO-a borili su se brojni neonacisti iz Evrope

Karčić: U vojskama RS-a i HVO-a borili su se brojni neonacisti iz Evrope
Foto: Arhiv -

Saborski zastupnik i general hrvatske vojske u penziji Željko Glasnović izazvao je ovih dana pažnju javnosti u Hrvatskoj slikajući se u Australiji sa slikom ustaškog zločinca Ante Pavelića.

Glasnović svako malo nekim svojim javnim istupom zgrozi hrvatsku i regionalnu javnost, a upravo on je jedan od najglasnijih zagovornika borbe za prava Hrvata u BiH, te smatra kako BiH nije uređena na pravi način.

Veličanje NDH

Istraživač genocida Hikmet Karčić u razgovoru za Vijesti.ba kaže kako ljudi poput Glasnovića nemaju nikakvo moralno pravo da bilo kome drže predavanja i daju savjete, pa tako ni našoj zemlji.


Hikmet Karčić


”Čovjek koji javno veliča jedan zločinački režim, kakav je bio onaj NDH, nema pravo bilo kome držati lekcije“, kaže Karčić.

Željko Glasnović bio je prošle godine jedan od glavnih gostiju na kongresu Nacionaldemokratske partije Njemačke (NPD), koja je osnovana 1964. od strane bivših nacista i nacionalno-konzervativnih političara.

On je tada u intervjuu za DW potvrdio da je među dobrovoljcima jedinice kojom je komandovao u ratu u BiH imao i članove NPD iz Njemačke. Prema podacima njemačke Vlade, na hrvatskoj strani se u ratu borilo stotinjak njemačkih državljana.


Željko Glasnović


”Ja sam prvenstveno vojnik. I u mojoj brigadi, imao sam ljude iz NPD-a koji su se borili protiv Islamske države – sadašnje Islamske države – i protiv velikosrpskog imperijalizma. Neki su poginuli, neki su ranjeni. Moja je moralna obaveza da ja dođem ovdje. Ja da ne dođem ovdje, da razgovaram sa ljudima koje sam vodio u ratu, ja bih bio ništarija", rekao je Glasnović prošle godine za DW.

Ovom izjavom Glasnović je direktno bošnjački narod i Armiju RBiH proglasio prethodnicima terorističke organizacije Islamska država.

„To je jedan narativ koji od 11. septembra 2001. godine koriste srpski nacionalisti nastojeći zapadu dokazati kako su se oni početkom devedestih godina ovdje borili protiv islamskih terorista, te na taj način opravdati genocid nad bošnjačkim narodom. U posljednje vrijeme takav narativ sve je češći i od strane hrvatskih nacionalista. Međutim, koliko god se trudili istinu ne mogu promijeniti, pogotovo nakon pravosnažnih sudskih presuda“, kaže Karčić.

Desničarski pokreti

Hikmet Karčić je prije nekoliko mjeseci objavio tekst u američkom magazinu Foreign Policy u kojem objašnjava kako su se tokom rata u redovima vojske RS-a i HVO-a borili brojni neonacistički dobrovoljci iz evropskih zemalja.

Karčić napominje kako je desničara u Evropi uvijek bilo i bit će ih, ali da je rat u BiH doprinio tome da se određene desničarske grupe u Evropi aktiviraju do maksimuma.

"Ne treba zaboraviti da je većina desničarskih pokreta u Evropi dobila svoja krila tokom rata u našoj zemlji. Poznata je činjenica da su brojni neonacisti iz Evrope učestvovali u jedinicama HVO-a i HV-a, a pogotovo HVO-a u Hercegovini. Tu imamo primjer jednog poznatog neonaciste iz Švedske, koji je bio osuđen za ratne zločine u Dretelju, pa je pušten na slobodu, nakon čega je ubio dvojicu policajaca u Švedskoj. Dakle, on je kao neonacista došao s namjerom da ubija u BiH", ističe naš sagovornik.

Druga grupa na koju upozorava Karčić je Zlatna zora (Golden Dawn iz Grčke).

"To su ljudi koji su bili pripadnici grčkog dobrovoljačkog odreda Vojske RS-a i koji su učestvovali u genocidu u Srebrenici, i nisu procesuirani za te zločine od strane grčke države. Oni su danas sastavni dio stranke Zlatna zora, koja predstavlja najjaču desničarsku organizaciju u Grčkoj i koja gaji fašističke ideje. Danas Zlatna zora ima i svoje predstavnike u parlamentu i dobro kotira u Grčkoj. Oni su osnovani od strane ljudi koji su učestvovali u zločinima u BiH", kaže Karčić.

Nastavak nakon rata u BiH

On kaže kako su današnji napadi širom svijeta samo nastavak onoga što se dešavalo u BiH tokom agresije na našu zemlju.

"Moja teza je da su današnje desničarske organizacije u Evropi dobile svoja krila za vrijeme rata u BiH, jer su nesmetano i bez ikakvih sankcija učestvovali u ratnim zločinima u našj zemlji. Nakon toga su se vratili u svoje matične zemlje gdje su nastavili svoje aktivnosti, tako da je ovo samo nastavak onoga što se dešavalo prije dvadeset i više godina", kaže Karčić.

Iako Glasnović negira da propagira nacizam, činjenice ipak kažu drukčije. Politolozi se u Njemačkoj slažu oko toga da je ideologija NPD-a inspirirana nacionalsocijalizmom, brojni su članovi bili predu sudom ili su osuđeni zbog ksenofobije ili rasizma. Stranka se zalaže za autoritarni model državnog uređenja, smatra da Nijemci mogu biti samo bijelci, a svi oni koji nisu etnički Nijemci po njima nemaju šta tražiti u toj zemlji.

Prošle godine je Ustavni sud Njemačke utvrdio da je NPD ekstremistička stranka koja ciljano radi na rušenju ustavno-pravnog poretka, međutim nije je zabranio – s obrazloženjem kako NPD jednostavno nema tu političku težinu i utjecaj da svoje fantazije i realizira u praksi. Do sada su u poslijeratnoj Njemačkoj samo dva puta zabranjene neke stranke – oba puta u 50-im godinama prošlog stoljeća.

Ovaj posljednji Glasnovićev skandal samo pokazuje da saborski zastupnik iz Hrvatske nema ništa protiv fašizma, samo što to neće da prizna, pa kao i većina hrvatskih simpatizera fašizma svoj fašizam pokušava prikazati kao borbu protiv komunizma i mrske im Jugoslavije.

„Poštovanoj braći i sestrama Hrvatima u Australiji čestitam 50. obljetnicu hrvatskog kluba O’Connor u Canberri. Ustrajmo u složnom boju za integritet i jedinstvo Hrvatskog naroda”, objavio je Glasnović prije nekoliko dana putem svog službenog Facebook profila.

Glasnović je objavio i fotografiju sa proslave na kojoj je predstavljena i slika kontroverznog slikara Charlesa Bilicha. Na slici pored lika zloglasnog ustaškog vođe NDH iz Drugog svjetskog rata piše „Ante Pavelić osnivač Hrvatske“.

Hrvatska šuti

Karčić kaže kako ovakvim stavom Glasnović nanosi štetu i samoj Hrvatskoj, koja bi se trebala ograditi od njega, jer Hrvatska nije nastala 1941. već mnogo prije.

„Prema Glasnovićevom mišljenju, onda je Hrvatska stvorena u Jasenovcu, a to nije istina. Većina hrvatskog stanovništva početkom Drugog svjetskog rata nije bila za NDH, a Pavelićev režim je na vlast došao uz pomoć Hitlerove Njemačke, a ne hrvatskog naroda. Tako da ovakvi istupi nanose direktnu štetu ugledu Hrvatske“, zaključuje Karčić.

Koliko god se službena Hrvatska trudila praviti da nema ništa s fašizmom, previše je dokaza protiv njih. Pored Glasnovića to svakodnevno pokazuje i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović sastajanjem s bivšim pripadnicima ustaškog pokreta koji su od ruke pravde uspjeli pobjeći u Australiju ili neke zemlje Južne Amerike.

 

(Vijesti.ba)

08.11.2019.

DANIEL TOLJAGA : KO SMO MI BOŠNJACI?

Autor: Daniel Toljaga
.
Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
Bosna i Bošnjaci se prvi put spominju u 10 stoljeću u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) . Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Porfirogenet naziva Bošnjake “Dobri Bošnjani.” Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Kroz historiju u srpsko-hrvatskim prijevodima originalnih izvora, manipuliranje lingvistike i negiranje postojanja Bošnjaka i Bosne postaje norma kroz pristrasna tumačenja prošlosti.

Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.

Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.

Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.

Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”

Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
“Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.”


Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe”", (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”

“….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”

U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
“Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.

Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.

Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”

Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.

U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

Savez komunista uveo je za nas termin Musliman umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimilirao u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije.

Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’

Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…

Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.

Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.

To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.

Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.

To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”
Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 11/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
74342449

Powered by Blogger.ba