Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

14.10.2019.

DRAGO BOJIĆ : ALEKSANDAR SVETOSAVSKI I MILORAD MIROTOČIVI...

14.10.2019.

GRAĐANI MORAJU BITI AKTIVNIJI DA BI SE U BiH POJAVILA ALTERNATIVA OVOM STANJU

14.10.2019.

CIJENA POLITIKE 'IZ RAZLIČITIH ROVOVA' PO BUDUĆNOST BiH

14.10.2019.

BRANISLAV BORENOVIĆ : U PREDSTAVNIČKOM DOMU MOGUĆA VEĆINA BEZ HDZ I SNSD

Borenović: U Predstavničkom domu moguća većina bez HDZ i SNSD

Borenović: U Predstavničkom domu moguća većina bez HDZ i SNSD
Foto: Vijesti.ba

Predsjednik SDS-a Mirko Šarović najavio je da će, ako SNSD i HDZ BiH nastave sa blokadom, predložiti smjenu aktuelnog rukovodstva Parlamenta BiH.

- Rad Parlamenta BiH blokira SNSD, a prati ga HDZ. To je potpuno jasno. Ukoliko se nastavi sa blokadom, onda treba iskoristiti sve metode, poput promjene parlamentarne većine - kazao je Šarović za N1.

Prema njegovim riječima, radi se o klasičnoj blokadi rada Parlamenta BiH, i to je veći problem od formiranja Savjeta ministara BiH.

- Parlament je zloupotrijebljen da bi se vršio pritisak. Na čekanju je negdje oko 40 zakona. Mislim da se sa blokadom treba prestati jer će šteta biti još veća. Treba se pokrenuti inicijativa za smjenu rukovodstva. Predložit ću Zvizdiću da zakaže sjednicu Predstavničkog doma. Uvijek imaju 22 ruke da se izglasa, da se prekine sa blokadom - dodao je Šarović.

Lider PDP-a Branislav Borenović u razgovoru za Vijesti.ba kaže da je za nerad Parlamenta BiH velika odgovornost i na Kolegijumu.

- Jako teško, formalno u Predstavničkom domu je moguće, ali u Domu naroda nije zato što te dvije stranke imaju većinu osam od 15 delegata. Zato se sad pokazuje koliko je bila loša odluka SDA da u NSRS izglasa SNSD-u četvrtog delegata, kao i HDZ-u. To je njihov zajednički dogovor i neka onda nose i odgovornost - zaključio je Borenović.


D.K.

(Vijesti.ba)

14.10.2019.

NIHAD ČOLPA: SNSD NIJE ADRESA ZA IZDAVANJE ATESTA NA SRPSTVO

Čolpa: SNSD nije adresa za izdavanje atesta na srpstvo

Čolpa: SNSD nije adresa za izdavanje atesta na srpstvo
Nihad Čolpa / Vijesti.ba

SNSD i Milorad Dodik trebaju znati da pokušaj uvođenja saveza srpskih opština "na mala vrata" na teritoriji FBiH uz pomoć proruskog igrača Dragana Čovića nikad neće proći, poručio je predsjednik Građanskog saveza Nihad Čolpa.

"Naime, mi imamo dovoljno pameti da ne dozvolimo državno uređenje koje će nacionalnim liderima i strankama garantovati diskreciono pravo izdavanja atesta za pripadnost nekom od naroda. Ponavljam, nikada nećemo dozvoliti kršenje i oduzimanje osnovnih ljudskih prava građanima i narodima ove zemlje, a u što nedvojbeno spada pravo na slobodu izbora.

Nadalje, građani imaju intelektualne kapacitete da primijete da Milan Broćeta i SNSD nemaju nikakav kredibilitet da diktiraju rješenja, jer dolaze iz Kantona koji godinu nakon izbora nema novu vlast, a trenutno proživljava demografski i egzistencijalni slom kakav nije viđen od devedestih godina na prostoru BiH. Dakle, ljudi koji sa sobom ne donose niti jednu pozitivnu i korisnu praksu ne mogu biti relevantan faktor odlučivanja!

Zagovornik sam nužnosti izmijena asimetričnih rješenja kada su u pitanju Vijeće naroda u RS i Dom naroda u FBiH. Neophodnim smatram što hitniju aktualizaciju pitanja nadležnosti Doma naroda Federacije i ponovno pokretanje postupaka kojim Dom naroda FBiH ne bi imao dosadašnje nadležnosti, nego isključivo identične onima koje ima Vijeće naroda u RS, prvenstveno u pogledu utvrđivanja eventualne povrede vitalnog nacionalnog interesa, kako bismo izbjegli zloupotrebe navedenog mehanizma i zatvorili epohu koristenja VNI kao alata ucjena i političkog potkusurivanja", rekao je Čolpa.

(Vijesti.ba)

14.10.2019.

DENIS BEĆIROVIĆ: U SREBRENICI KANDIDIRATI JEDNOG KANDIDATA PROBOSANSKIH STRANAKA


/////////////////

Svi žele jednog kandidata za načelnika

SBB organizirao sastanak probosanske koalicije za Srebrenicu


/////////////////////

/////////////////////////

////////////////////////


////////////////////////

14.10.2019.

DANIEL TOLJAGA : KO SMO MI BOŠNJACI?

KO SMO MI BOŠNJACI?

Autor: Daniel Toljaga

Objavljeno: 12. October 2015.

Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
Bosna i Bošnjaci se prvi put spominju u 10 stoljeću u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) . Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Porfirogenet naziva Bošnjake “Dobri Bošnjani.” Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Kroz historiju u srpsko-hrvatskim prijevodima originalnih izvora, manipuliranje lingvistike i negiranje postojanja Bošnjaka i Bosne postaje norma kroz pristrasna tumačenja prošlosti.

Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.

Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.

Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.

Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”

Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
“Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.”


Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe”", (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”

“….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”

U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
“Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.

Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.

Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”

Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.

U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

Savez komunista uveo je za nas termin Musliman umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimilirao u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije.

Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’

Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…

Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.

Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.

To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.

Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.

To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”
14.10.2019.

PREDSJEDNIK KBSA U SARAJEVU : SISTEM KOJI DANAS FUNKCIONIŠE U SAD-A ŽIVJELI SMO I MI U BiH, ALI NAM GA JE NEKO ODUZEO !

Predsjednik KBSA u Sarajevu : Sistem koji danas funkcioniše u SAD-a živjeli smo i mi u BiH, ali nam ga je neko oduzeo !


Predsjednik Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike Mirzet Mujčić smatra da je današnje uređenje države BiH nemoguće, neodrživo, i da će sigurno voditi u daljnje konflikte.

Za opstojnost i budućnost BiH, kazao je Mujčić, najvažnije su Sjedinjene Američke Države.

– U SAD-u postoji samo jedna nacija – američka. A koliko u SAD-u živi etničkih grupa sigurno da ni sami Amerikanci ne znaju. Međutim, sve to funkcioniše i tamo su svi isti. Svi imaju ista i jednaka prava, neovisno o tome ko pripada kojoj etničkoj grupi, da li je bijelac ili neke druge boje kože – rekao je Mujčić, koji je u Sarajevu prisustvovao današnjoj redovnoj sesiji „Kruga 99“ o temi „Nacija i konflikti na Balkanu“.

Sistem koji danas funkcioniše u SAD-a, navodi Mujčić, živjeli smo i mi u BiH, ali nam ga je neko oduzeo.

– Da bi država BiH opstala, mora se vratiti taj sistem. Na ovakvom uređenju nema budućnosti ni BiH, ni njene opstojnosti, ni budućnosti naroda, bez obzira kojoj etničkoj grupi pripadaju. Svi se ovdje trebamo ugledati, ne samo na SAD, već i na druge države, i zajedno pokušati graditi taj sistem – dodao je Mujčić.

(Kliker.info-Vijesti)

14.10.2019.

FRATAR PIŠE PISMO PRIJE 133 GODINE: "NEMA U BOSNI NI SRBA NI HRVATA, SAMO BOŠNJAKA"!

FRATAR PIŠE PISMO PRIJE 133 GODINE: "Nema u Bosni ni Srba ni Hrvata, samo Bošnjaka"!

Fra Antun Knežević, veliki zagovornik postojanja Bošnjaka kao jedinstvenog naroda od tri vjere, piše pismo Benjaminu Kalaju 1885. godine, piše portal Poskok infor.

Antun Knežević se rodio 1834. godine u Varcar Vakufu, danas Mrkonjić Gradu. Fratar je postao 1851. godine, a prvu misu održao je naredne. Prije toga, studirao je u Fojnici, Rimu i Sieni.

Za života je fra Antun bio poznat kao žestoki protivnik hrvatskog identiteta bh katolika s jedne strane, te srbljenja bosanskih pravoslavaca s druge.

Čvrsto je verovao u to, da su Bošnjaci, ma koje vjere bili, i da nisu ni Srbi ni Hrvati.

Tvrdio je, da prije treće četvrtine XIX st. Srba i Hrvata u Bosni nije bilo.

Jedini identitet koji je priznavao iznad bošnjačkog bio je ilirski, odnosno jugoslavenski, i u tom je smislu bio pripadnik ilirskog pokreta.

Napisao je djela intrigantnih, primamljivih naslova kao što su „Rieč popa Gojka Miroševića svojem Bošnjakom i Hercegovcem“, „Rieč Hodže bosanskog Hadži Muje Mejovića“, „Suze bošnjaka nad grobnicom kralja svoga u Jajcu“, „Krvava knjiga“, „Opet o grobu bosanskom“, „Kratka povjest kralja bosanski“, „Pad Bosne“, „Varica“.

alt

Bosanski muslimani tijekom obvezne molitve, namaza, 1906. godine, negdje u bosanskim brdima. Foto: Wikimedia Commons/Scheufler CollectionRudolf Bruner-Dvořák

Po ovome, on nije bio usamljen. Štoviše, on je to preuzeo direktno od svog učitelja fra Ivana Franje Jukića.

A franjevci u Bosni još su barem od XVII st. (ako ne i oduvijek) bili usvojili bošnjački identitet i prenosili ga kroz generacije. Pošto su u pitanju katolici, onda se može zaista reći, da Hrvata u Bosni nije bilo pre kraja XIX stoljeća zaključuje telegraf pozivajući se na pisanja bosanskih fratara.

Što se Srba tiče, koliko je nama poznato, među pravoslavnim svećenstvom i monaštvom nije bilo ovakvih identitetskih stavova, tako da su svi pravoslavni bili Srbi. Doduše, često su Srbi po Bosni i Hercegovini o sebi govorili kao o Vlasima, i često su ih drugi tako zvali; mi danas to razumijemo kao sinonim za Srbe, ali niko od nas ne može ući u glavu nekoga tko je mrtav već 150 godina.

Uglavnom, fra Antun Knežević — koji je u Kotor Varoši tijekom služenja mise preminuo 1889. godine — napisao je 1885. pismo Benjaminu Kalaju, austrougarskom upravitelju Bosne-Hercegovine, da ga preda vladi u „carstvujuščoj Vijeni“. Pismo, koje prenosimo u cijelosti, glasi ovako:

alt

Foto: Wikipedia/Litany

„Zadnjeg vremena pripisali su se glasovi, a i novine — osobito susjedne — trubile su pried cielim svietom o budućoj sudbini Bosne, i Bošnjaka. Neka naša bratija zahtijevaše nek se njima Bosna brez ikakva ugovora, i uprav u robstvo pridade; njeki htjedoše ju uprav proždrti, i s lica zemlje dignuti, te joj jedan dio dadoše Crnojgori, a jedan Srbiji, jedan Dalmaciji, a jedan Hrvatskoj, te tako ’Bosne ponosne’ i spomen u vieke utrnuti.

Vaša preuzvišenost! Sila može svašta učiniti, ali sila silniku nigda nikakvo pravo ne daje; zato Bošnjaci nigda dopustiti neće, da se tako od njih i od njihove dične Kraljevine učini, to će se boriti za svoja prava, dok jedan živ bude! Mi bolnim srcem gledamo u dvoličnost naše visoke Vlade, koja naš jezik zove ’Zemaljskim’, i dopušta da se njeki zovu ’Srbi’ a njeki ’Hrvati’ umjesto da pravedno, i iskreno rekne ’zemlja Bosna’, ’žitelji Bošnjaci’, a njihov jezik ’bosanski’.

A zar ćemo dopustiti da se spomen nas, i naše kraljevine uništi! Nigda! To nigda dopustiti nećemo! Nek se naš Sbor sazove, i na njem će Bošnjaci slobodnom svojom voljom izjaviti šta žele, i s kim hoće da budu; uvijek prije osiguravši prava svoja, i svoje Kraljevine.“

alt

Dva stara bosanska muslimana piju kafu početkom XX veka negde u Bosni. Foto: Arhiva

Tako je Benjaminu Kalaju, austrougarskom upravitelju Bosne-Hercegovine, pisao fra Antun Knežević te 1885. godine.

Ali, koliko se točno Bosanaca pravoslavne, islamske i katoličke vere slagalo sa njim, veliko je pitanje, na koje odgovara nemamo.

Možda jedan dio, jer na jednom drugom mjestu on kaže: „Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo od jugoslovenskog plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda.

Ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji naša braća, koji toliko stoljeća u Bosni i Hercegovini stanuju i živu, a hoće da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče i promozgaju“.

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
74171667

Powered by Blogger.ba