Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

06.10.2019.

GOJKO BERIĆ : MOSTAR JE TRAGIČNO I BEZNADEŽNO PODIJELJEN GRAD

Gojko Berić : Mostar je tragično i beznadežno podijeljen grad

Odlučivši se za temu današnje kolumne, palo mi je na um da bi neki pažljiviji čitalac novina, vidjevši o čemu se radi, možda imao potrebu da me podsjeti na poznatu izreku: “Poslije bitke svi su generali pametni.” Pa tako, je li, i Berić pametuje nakon što su Mostar i Banja Luka ostali kratkih rukava u želji da se domognu prestižne titule Evropske prijestonice kulture 2024. godine.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Međutim, sve ono bitno što slijedi i što je ovdje napisano imao sam u vidu još onih dana kad je objavljeno da će ova naša dva, po mnogo čemu jako različita grada krenuti grlom u jagode i kandidovati se za primamljiv plijen sa evropskog pladnja. Nije za takav negativistički pristup bila potrebna nikakva naročita pamet, jer je svako razuman znao da je to unaprijed propala stvar.

Ali, stati javno iza takve prognoze – što je bilo ravno protivljenju pomenutom priznanju kao nezasluženom – značilo je upustiti se u neravnopravnu borbu s vjetrenjačama lažnog patriotizma. Nerealna očekivanja medijski su podgrijavana do posljednjeg časa, a kad je iz Bruxellesa stigla vijest da je odlukom vijeća Evropske komisije priželjkivana titula pripala norveškom gradu Bodo, entuzijazam je naglo splasnuo. Uzgred budi rečeno, ovdašnji mediji nisu našli za shodno da nas makar ovlaš upoznaju sa gradom – pobjednikom, što je nekorektno i prema čitaocima, odnosno gledaocima, i prema tom gradu. Ali, šta da se radi, i to je u tradiciji naše balkanske neuljudnosti.

Internetski pretraživač nam kazuje da je Bodo sve do 1816. bio selo u arktičkom okrugu Norland, kada je dobio status grada. Godine 1939. proglašen je sjedištem pomenutog okruga, jednog od 422 koliko ih ima u Norveškoj. Bodo se prostire na 1.395 kvadratnih kilometara, nalazi se na svega pet metara nadmorske visine, ima blizu 48.000 stanovnika, raspolaže luksuznim hotelima i privlači mnogobrojne turiste iz svijeta. Prije tri godine Bodo je dobio i univerzitet na kojem studira 12.000 studenata.

Ali vratimo se glavnoj temi. Iskreno govoreći, Mostar nikada nije bio grad neke naročite kulture u njenom najširem smislu. Prelijep je to bio grad, rađao je značajne pisce i pjesnike, odlične slikare i velike fudbalere, ali kultura, ona koja prožima svakodnevni život, nije bila biljka dostojna njegove ljepote. Ona kao da “ne leži” žestokom temperamentu Mostaraca, inteligentnih i duhovitih ljudi. Humor je tradicionalno glavno sredstvo u njihovom međusobnom ophođenju. A on je uvijek sarkastičan, često i surov. Nekad davno, za mostarskih zimskih večeri, često sam sjedio u omalenom baru hotela Bristol sa slikarom Mehom Sefićem, koji je bio jedna od urbanih legendi Grada na Neretvi. Meha je bio veliki gospodin, uglađen i tih, čiji su maniri odudarali od agresivnog mostarskog temperamenta. Bio je zaljubljen u Mostar, ali je prezirao tzv. mostarštinu, mješavinu specifične duhovitosti i napadne bliskosti. Današnji Mostar nije više onaj iz Sefićevog vremena. Kao da više nije ni lijep kao što je bio. Ono najbolje što je u njemu postojalo, gotovo da je iščezlo, a ono najgore pokorilo je čitav grad. Kao u onoj pjesmi Arsena Dedića: “Drugi ljudi su, drugi je grad…”

Mostar je tragično i beznadežno podijeljen grad. Hrvatski i bošnjački nacionalisti podijelili su i vlast i njegovu teritoriju. I jedan i drugi dio grada funkcionišu kao zasebne cjeline, a zajedničko Gradsko vijeće služi samo za podjelu budžeta. To je jedini grad u BiH u kojem već deset godina nisu održani izbori!? Novoizgrađeni Stari most povezao je obale Neretve, ali ne i ljude s jedne i druge strane rijeke. Obnova monumentalne Saborne crkve na Bjelušinama nije podstakla iseljene mostarske Srbe da se vrate u svoj grad. Mostar je ljetos, u jeku paklenih vrućina bio zatrpan brdima smeća, koja su postala carstvo pacova. Tada je jedna sredovječna Mostarka pred TV kamerama sažeto, u svega nekoliko riječi, opisala stanje u tom gradu: “Mostar smrdi na nacionalizam i smeće.” Neke ulice nose imena ustaških glavešina, a odvoz smeća postao je nerješiv problem. Banja Luka, drugi kandidat za Evropsku prijestolnicu kulture, inače duhovno mrtav grad, bila je i ostala sinonim za masovno etničko čišćenje tokom proteklog rata. I hrvatska vlast u Mostaru i srpska u Banjoj Luci, veličaju svoje ratne zločince. A koliko je poznato, nacionalizam, šovinizam, rasizam i slične gadosti ne spadaju u kulturu, već u njenu suprotnost. A kad je ishod glasanja u Bruxellesu bio poznat, mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić se sjetio da je politička nestabilnost u BiH presudila da titula pripadne Norvežanima. Kao da mu nije poznato da su upravo Mostar i Banja Luka glavni generatori te nestabilnosti, a on lično jedan od njenih protagonista, sa jedanaestogodišnjim stažom u fotelji gradonačelnika.

Pokrenut 1985. godine, program Evropske prijestonice kulture prerastao je u jedan od najambicioznijih kulturnih projekata EU. Kandidatura za ovu titulu podrazumijeva program “sa snažnom evropskom dimenzijom”. Međutim, ukupno stanje duha i u Mostaru i u Banjoj Luci daleko je od evropskih vrijednosti. Uostalom, kultura je u ovoj zemlji posljednja rupa na budžetskoj svirali. Posljedice njenog potcjenjivačkog tretmana su evidentne na svakom koraku. Ne kažem da Mostar nema svoju priču, možda i potencijal za takav projekat, ali nacionalističke vlasti ne žele ništa što bi vodilo funkcionalnom i svakom drugom ujedinjenju grada. Biti Evropska prijestonica kulture, zvuči ne samo prestižno, već je i primamljivo, jer donosi pristojnu sumu novca. Razočarenje je tim veće. Ali, da je vijeće od deset nezavisnih stručnjaka kojim slučajem dodijelilo to priznanje Mostaru ili Banjoj Luci, značilo bi da su ti ljudi totalno neobaviješteni. Stvorila bi se potpuno pogrešna, nezasluženo dobra slika o gradu koji bi bio nagrađen, o njegovim stanovnicima i njegovoj vlasti.

Evropa nije glupa da u ime kulture nagrađuje nacionalizam, šovinizam, kršenje elementarnih ljudskih prava i slične gadosti, jer one predstavljaju brutalnu negaciju same kulture.

06.10.2019.

OZREN KEBO: DNEVNA DOZA KOZOJEBA, GENOCIDLIJA I DRUGIH HAIRLIJA

Ozren Kebo : Dnevna doza kozojeba, genocidlija i drugih hairlija

Komentari ispod tekstova na portalima već su godinama predmet polemika. Rasprave ne prestaju, jer ni komentatorska paljba ne jenjava. Dva su suprotstavljena mišljenja – da su te intervencije u vremenu i prostoru poželjna demokratizacija javnog diskursa, koja je razbila monopol profesionalnih medija i komentatora, odnosno, da su jedno od najvećih zala 21. vijeka. Ozbiljnog materijala za argumentiranje ovih pozicija ima napretek.

Piše : Ozren Kebo (Analiziraj.ba)

Pogledajmo na trenutak šta se zapravo zbiva na tom ekskluzivnom teritoriju slobode i javne misli. Za početak izdvojimo jedan živopisni primjer star gotovo tri godine. Nakon koncerta Bijelog dugmeta upriličenog u Banjoj Luci 13. januara 2017. godine, sljedećeg se jutra razvila produktivna diskusija, prožeta, kako to na komentarima zna biti, lucidnim intelektualnim zapažanjima i prodornim uvidima u aktuelni trenutak svijeta i regiona.

„Zašto vas zovu kozojebima“, pita jedan filozof drugog.

„Zato što smo ti općili s mamom“, upitani tad njemu hitan odgovor dade.

Identitet sažet u nadimku

Potom je krenula uobičajena razmjena vatre oružjem visokog interetničkog kalibra. Vi ste masovni zločinci, vi ste izdajice sopstvene vjere. Diskusija se, kao što se moglo i očekivati, nastavila u pravcu uzajamnog razumijevanja i ljubavi koja ne priznaje ni granice ni prepreke. Ako smo s oružanim borbama nekako stali 1996. godine, ovaj intelektualni masakr nikada nije prestao. Mnogi savremeni diskutanti nastoje već da samim nadimcima iskažu sopstvena politička stremljenja i uvjerenja, što nekada zna biti izrazito neugodno po širu javnost. Pitanje je kako uredništva mogu dozvoliti da se u diskusiju uključe likovi skriveni iza problematičnih nadimaka. Prva selekcija morala bi početi već na tom niovu, jer šta društvenoj misli mogu ponuditi naši poznati intelektualci koji se kriju iza nadimaka „MRZIMsrbeKoLJIMOih“ ili „KoljiVlaha“. Ili „Ubi bošnju“? Zaista je ne samo mučno nego i beskrajno komično kad u raspravi o, recimo, nekom automobilskom problemu pročitate repliku koja počinje ovako: „MRZIMsrbeKoLJIMOih, je li stvarno misliš da je dizelu odzvonilo?“

Tu je toliko nesuvislosti i organske netrpeljivosti da se ne treba čuditi nikome ko postavlja pitanja o smislu postojanja komentara ispod tekstova. Ti autori razvlače roditelje, rodbinu i etniju novinarima, javnim ličnostima, ali i jedni drugima s takvom žestinom, s takvim entuzijazmom i s tolikom silovitošću da objektivni posmatrač ne može a da ne postavi fundamentalna sociološka pitanja. Evo nekih:

Zašto postoje takvi ljudi?

Evolucija i nauka dale su nam odgovore na mnoge relevantne upite i nedoumice. Na ovu još nisu, ali valja biti strpljiv i vjerovati u proviđenje.

Zašto se takvim ljudima daje mogućnost da javno govore, odnosno pišu?

Najjednostavniji odgovor: zato što ih se ne može ukinuti. Mnogi portali, među njima i naš, baš zbog ovog fenomena publici nisu ostavili mogućnost komentiranja tekstova, ali tu su onda društvene mreže, bez kojih je većina savremenih medija nevidljiva. A tamo u zasjedi čekaju – oni…

Koliko ima istine u tvrdnji da je riječ o poželjnom ventilu, da se ljudi tako oslobode frustracija pa su mirni u ostatku dana i života?

Vjerovatno onoliko koliko i u uvjerenju da se ne radi o stranačkim botovima nego o dokonom svijetu koji po vazdan rješava probleme čovječanstva i regiona. Naravno da ima i tih dokonih, ali ne smije se zaboraviti da u javnom prostoru djeluju obučene armije ljudi (što direktno angažiranih i plaćenih, što išaretima navođenih) čiji je zadatak javnosti nametnuti ili urnisati određeni pogled na svijet, kako bi se svjesno pogoršali odnosi.

Jesmo li stvarno najgori u svemu pa i u ovome?

Ne govorimo o lokalnom nego o globalnom fenomenu. Primjeri su svakodnevni, ne treba se mnogo truditi da bi se shvatile razmjere ove univerzalne epidemije. Prije nekoliko godina mlađi građanin uljuđene Švedske prodao je kompjutersku igricu i preko noći se enormno obogatio. Ta je prekretnica umalo završila samoubistvom, jer se mladić nije mogao nositi s bujicom hejtera koji su mu mjesecima zagoračavali život. Ovo naravno ne može poslužiti kao kompletno objašnjenje, ali makar jednim tračkom osvjetljava fenomen i njegove razgranate reperkusije.

Kako se mediji širom planete bore protiv ovog fenomena?

Neki su ukinuli komentare ispod tekstova, ali ih je razdragana rulja dočekala na društvenim mrežama, bez kojih je – rekosmo već – ogromna većina medija danas praktično nevidljiva. Zato je brisanje govora mržnje, prijetnji, uvreda i raspojasanih poruka jedino preostalo sredstvo. Mnogo je medija koji nemaju kadrovskih kapaciteta za takve hirurške zahvate, ali i onih koji smatraju da je to izlišna i kontraproduktivna operacija, jer se time samo ograničava pravo na slobodu govora te daje iskrivljena slika o javnom mnjenju.

Kako se analiziraj.ba bori protiv botova i govora mržnje?

Imamo tri linije odbrane. Na prvoj je algoritam, u koji je ukucano nekoliko stotina najgrozomornijih psovki, uvreda i prijetnji, on ih automatski prepoznaje i zaustavlja prije nego što postanu vidljivi. Druga linija odbrane je novinar, treća urednik. Ali ni to nije dovoljno. Bolesni um je nezaustavljiv, znajući za takva tehnička rješenja on samo malo izmijeni svoju humanu poruku, recimo ukuca „jebbem vam mater pokvarenu“ i algoritam biva nemoćan pred slovom viška. Danonoćno bdijemo nad komentarima, praktično svakog sata ih provjeravamo i brišemo s namjerom da zaštitimo autore, i opet nam koješta prođe. Što govori da je ovo pošast protiv koje i jači od nas nisu našli adekvatan odgovor. Najrevniji odašiljači uvreda dolaze nam iz nekih viđenijih stranaka (HDZ, SDA, SDP, Narod i pravda), a bilježimo i fenomen na koji za sada nemamo razumnog odgovora: da je neviđenu salvu uvreda i neopisive ogorčenosti izazvalo nekoliko benignih kritičkih rečenica ispisanih ljetos na račun turskog turizma. Kakav je to bijes bio, pa Dodik, Izetbegović,  Čović, Konaković i Nikšić zajedno ne mogu izazvati takve spontane izljeve ljubavi i poštovanja.

Kako autori reagiraju na komentare u kojima ih se blati?

Mnogi novinari, pisci, komentatori, umjetnici, nemaju efikasan sistem samozaštite pred mržnjom kojom ih obasipaju plaćeni ili tek gnjevni čitatelji. Nerviraju se, pate, strahuju, očajavaju… Takvima je onda bolje i ne oglašavati se,  jer mi ovdje ne govorimo o izolovanom i prolaznom fenomenu, nego o duhu vremena na koji mora računati svako ko na bilo koji način uđe u arenu. Poštovane kolege, komentatori i komentari su tu i morate se pomiriti s njihovim postojanjem. Kad dobijete opravdanu kritiku, najbolje je usvojite je, a za sve ostalo tu je bitna vaša sposobnost odjebavanja. Shvatite da je to hejterski višak i naučite se da ga bačite na ignore. Ako nemate želudac dovoljno jak da se izbori s hajvanima, ostanite kod kuće. A ako već hoćete da se javno ispoljite u bilo kojoj oblasti života ili rada, prvo unutar i oko sebe izgradite mentalni pancir kroz koji ni jedna uvreda ili prijetnja ne mogu proći.

I onda krenite u odlučni boj protiv „kozojeba“, „koljača“ i druge halaše…

06.10.2019.

DEUTSCHE WELLE : EVROPA TREBA DA SE PRISJETI SVOJIH VRIJEDNOSTI

Deutsche Welle : Evropa treba da se prisjeti svojih vrijednosti

Izbjeglička bijeda na grčkim ostrvima i mutni dilovi sa zemljama poput Turske – EU je moralno bankrotirala svojom izbjegličkom politikom. Vrijeme je da se to konačno promijeni, komentariše novinar DW Jens Turau.

Nije lako razumjeti izbjegličku politiku Evropske unije. Ona podrazumijeva dogovore sa često neuračunljivim partnerima poput Turske i počiva na opterećenju pojedinih članica EU izbjegličkim talasaom što se, kako se vidi u Grčkoj, ispostavlja kao preveliki teret.

EU prije svega  slijedi jedan princip: da izgradi visoke zidove i spriječi zbjeg ljudi iz Afrike, Sirije ili Avganistana ka Evropi. Pa ipak mnoge članice EU i dalje sebe predstavljaju kao bastion humanosti i ljudskih prava.

Tu špagu između realnosti i ružičaste slike o sebi ovih dana je pokušao da premosti i njemački ministar unutrašnjih poslova Horst Zehofer. On je u petak završio krizno putovanje u Tursku i Grčku.

Na grčkim ostrvima se ponovo povećava broj došljaka, čemerno stanje je postalo još čemernije. Turska očito daje oduška nezadovoljstvu izbjegličkim dilom koji je potpisan sa EU 2016. godine. Suština tog sporazuma je prilično gruba: Turska dobija pare i druge privilegije kako bi zaustavila ljude iz Sirije na putu ka Evropi. Ali taj sporazum sa obje strane ne funkcioniše najbolje.

U jesen 2015. se njemačka kancelarka Angela Merkel u situaciji krajnje nužde odlučila za otvorenu Evropu. Dok je ogroman broj izbjeglica morao da boravi u Mađarskoj u očajnim uslovima, ona je odlučila da im dozvoli prolaz do Njemačke. Bilo je to protiv pravila EU koja kažu da došljak mora tražiti azil u onoj članici u koju je prvo kročio.

Ali od tada je i kancelarka korak po korak pomogla da se zatvore prilazi Evropi i pogoršaju uslovi za potražioce azila.

To se zapravo dešava iz čistog straha: od loma u evropskim društvima, od jačanja desničarskih populista širom EU. U nekim članicama su oni već glavna snaga.

Izbjeglička politika EU i većine njenih članica je defanzivna. Godinama EU nije u stanju da se dogovori o ključu prema kojem bi se pravedno i smisleno rasporedile izbjeglice koje pristižu prije svega u mediteranske države poput Grčke i Italije. Takav dogovor nije ni na vidiku.

A upravo bi takav dogovor trebalo da bude po mjeri država koje čine jezgro EU – Njemačke, Francuske, Belgije, Holandije i skandinavskih zemalja. Da Evropu, dakle, jasno definišu kao useljenički kontinent što je ova oduvijek i bila. Za to su potrebna jasna pravila i definisan način na koji se raspoređuju izbjeglice.

Prije svega je potrebno da se humano odnosi prema ljudima koji dolaze na kontinent. Sada humanitarne organizacije broje 4.000 maloljetnika bez pratnje u Grkčkoj – to je moralni bankrot cijele Evropske unije.

U svijetu sa sve manje pravila bi Evropa morala da se prisjeti svojih vrijednosti – uprkos Bregzitu ili Donaldu Trampu. Time se ne misli da kontinent stihijski treba otvoriti za sve izbjeglice našeg svijeta.

Jedan od suštinskih zadataka nove šefice Evropske komisije Ursule fon der Lajen biće da se pobrine da EU vodi hrabriju i pouzdaniju izbjegličku politiku umjesto što dozvoljava da je usmeravaju populisti.

(DW)

06.10.2019.

POMPEO NA BALKANU: SKOPLJU ZELENO SVJETLO SENATA ZA NATO, PODGORICI PODRŠKA ZA EU



Pompeo na Balkanu : Skoplju zeleno svjetlo Senata za NATO, Podgorici podrška za EU

Američki državni sekretar Majk Pompeo u Ohridu je danas izjavio kako je siguran da će tokom jeseni američki Senat odobriti Protokol za članstvo Sjeverne Makedonije u NATO-u, dok je prethodno [...]

06.10.2019.

TRAGEDIJA DEVEDESETIH JE POČELA 6. OKTOBRA 1988.

06.10.2019.

MILAN RAKOVAC: AKO MIRA NA BALKANU NE BUDE, NEĆE GA BITI NIGDJE...

06.10.2019.

YIHR: MLADI IMAJU KAPACITET DA NAPRAVE PROMJENE

06.10.2019.

AMERIČKI PLAN ZA BALKAN: LINIJA ODBRANE OD RUSIJE JE U BiH

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
75394859

Powered by Blogger.ba