Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

29.09.2019.

AMBASADOR SAD-A OTVORENO O OPASNOSTI RUSKOG I KINESKOG UTJECAJA U BiH

Ambasador SAD-a otvoreno o opasnosti ruskog i kineskog utjecaja u BiH

Ambasador SAD-a otvoreno o opasnosti ruskog i kineskog utjecaja u BiH

Borba protiv korupcije ključna, više napora u vladavinu prava, naročito u vezi s ruskim i kineskim utjecajem.

Sjedinjene Američke Države zaista su najveći prijatelj BiH, poručio je u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) američki ambasador u našoj zemlji Eric Nelson.

- BiH nema većeg prijatelja od SAD-a. Od kraja rata do danas uložili smo skoro dvije milijarde dolara u njenu ponovnu izgradnju - rekao je Nelson.

Ozbiljan interes za BiH

Međutim, kako je naveo, u BiH još puno toga treba uraditi, a na tom putu od izuzetne važnosti su pravna država i vladavina zakona. U tim poljima, poručuje ambasador, treba ostvariti još više napretka i uložiti još više napora, naročito u vezi s ruskim i kineskim utjecajem.

- Kompanije i biznisi iz SAD-a, koji žele doći i ulagati u BiH, žele i biti sigurne da je BiH zemlja u kojoj vlada zakon. Jer, naše kompanije posluju dobro u zemljama u kojima ne postoji korupcija. Zato je to bitno - konstatuje Nelson.

Naglašava da nedavna rasprava u Komitetu za oružane snage Senata američkog Kongresa, gdje je razgovarano i o situaciji u BiH, pokazuje koliko je ozbiljan interes Kongresa, ali i američke administracije za situaciju u BiH, naročito za njen put ka EU i partnerstvo s NATO-om.

Ponovo potcrtava čvrstu i stabilnu opredjeljenost SAD-a da pomažu uspješnoj BiH, funkcionalnoj državi koja se sastoji od dva entiteta, tri konstitutivna naroda i ostalih.

- SAD su uvijek ovdje. Znamo da ima previše retorike koja dijeli i unosi nemir. Međutim, za BiH je važno da napreduje u provedbi važnih reformi. A da bi u tome napredovala, sve njene institucije moraju funkcionirati. Dijalog se mora voditi na svim nivoima vlasti - u parlamentu, u svakom entitetu, među entitetima - riječi su ambasadora Nelsona.

Kada je u pitanju stabilnost u BiH, napominje da građani naše zemlje treba da znaju da su SAD tu i da pružaju svoju podršku kao članica Vijeća za implementaciju mira (PIC).

- Naravno, ono što zaista jeste potrebno je da se više radi i da se vidi još više napretka - kaže Nelson.
Ističe kako razumije frustraciju građana aktuelnom situacijom u BiH, ali i poručuje da je optimista i da naša zemlja može funkcionirati znatno bolje.

- Demokratski sistem je komplikovan svugdje. Za funkcionalnost demokracije potrebni su kompromis i konsenzus, a to nije lako postići, naročito u današnjoj BiH, sa njenom nedavnom historijom koja nam je dobro poznata - dodaje Nelson.

Washington je fokusiran na Zapadni Balkan

Drago mu je, navodi, što je Matthew Palmer nedavno imenovan za specijalnog predstavnika SAD-a za Zapadni Balkan.

- To samo pokazuje koliko je čvrsto opredjeljenje i koliko je jako Washington fokusiran na rješavanje problema u zemljama Zapadnog Balkana. Znam da je gospodin Palmer fokusiran na situaciju u BiH i da je vrlo pažljivo prati. Imat ćemo vrlo česte njegove posjete BiH - rekao je Nelson, dodavši da će Palmer biti angažovan gdje god vidi da postoje problemi.

Što se tiče povratka građana BiH sa stranih ratišta, ističe da je to problem koji nije jedinstven i da postoji i u Evropi, na Srednjem Istoku, u cijelome svijetu.

- Način da se taj problem riješi jeste da se s njim suočavamo na svim nivoima - regionalnom, globalnom, lokalnom. SAD su uvijek posvećene izgradnji i unapređenju saradnje u tom pogledu, a BiH su zaista jak i postojan partner - potcrtava ambasador.

Trend odlaska velikog broja mladih iz BiH treba ne samo zaustaviti, već ga obrnuti u suprotnom smjeru.

- Kad razgovaram s mladim ljudima vidim da oni više nemaju nade i da osjećaju da nemaju utjecaja na svoju budućnost. Umorni su od politike koja je nekako zacementirana tu gdje jeste, pa veće šanse za sebe i svoj život vide u SAD-u i Evropi - naglašava Nelson.

S druge strane, kaže, razgovara i sa načelnicima, gradonačelnicma, poduzetnicima - ljudima koji su zaista angažovani i rade u svojim zajednicama, ulažu napore da situaciju promijene - osnivaju kompanije, otvaraju nova radna mjesta i bivaju uspješni.

- Oni su inspiracija za mene, a nadam se da će biti i za ovo društvo - govori Nelson.

Ekonomski prosperitet, nastavlja, sjajan je garant mira i stabilnosti.

- Naša pomoć zaista je veoma fokusirana na povećanje nivoa ekonomskog prosperiteta u BiH, jer ova zemlja bogata je i resursima i talentom. Mi želimo da se poslovno okruženje popravi, a povećanjem nivoa prosperiteta grade se bolji mostovi među ljudima u zemlji i u cijeloj regiji. Prosperitet može postajati sve veći i veći što se više BiH približava tržištima EU. A onda će doći i ulaganje iz SAD - zaključuje američki ambasador.

(Vijesti.ba / RSE)

29.09.2019.

KOMŠIĆEV URED: NEPROFESIONALNO IZVJEŠTAVANJE HINE I SRNE

Komšićev ured: Neprofesionalno izvještavanje HINE i SRNE

Komšićev ured: Neprofesionalno izvještavanje HINE i SRNE
Foto: Vijesti.ba

Ured člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, Željka Komšića ovim putem želi informisati javnost o netačnim i selektivnim navodima Hrvatske informativne agencije (HINA) i Novinske agencije Republike Srpske (SRNA)...

 ...a u vezi sa priopćenjem iz Ureda člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, a pod naslovom: "Predajedatelj Predsjedništva BiH Željko Komšić sastao se u New Yorku s Adamom Diengom, specijalnim savjetnikom generalnog sekretara UN-a za prevenciju genocida".

Informirajući o pomenutom sastanku, Hrvatska informativna agencija (HINA) dezinformirala je javnost, plasirajući naslov sljedećeg sadržaja: "Komšić pred dužnosnikom UN-a izjavio da Hrvatska niječe genocid počinjen u NDH".

Uvidom u priopćenje iz Ureda člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, jasno se može vidjeti da je HINA dezinformisala javnost.

U priopćenju eskplicitno stoji sljedeće:

"Predsjedatelj Komšić je istakao apsurdnu činjenicu, a to je da se sa začuđujućom upornošću i dan danas u entitetu RS institucionalno negira genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici i Podrinju, ali i da se, prije svega u susjednoj Hrvatskoj, kroz javno i političko djelovanje pojedinaca negira zločin genocida nad Srbima, Romima, Jevrejima u Drugom svjetskom ratu u sklopu kvislinške tvorevine NDH."

Potpuno je netačan i neprofesionalan naslov HINA-e u kojem se iznosi tvrdnja da je predsjedatelj Predsjedništva BiH Željko Komšić, izjavio da Hrvatska niječe genocid počinjen u NDH.

U priopćenju stoji da se : "u susjednoj Hrvatskoj, kroz javno i političko djelovanje pojedinaca negira zločin genocida nad Srbima, Romima, Jevrejima u Drugom svjetskom ratu u sklopu kvislinške tvorevine NDH".

Profesionalnom i odgovornom novinaru i uredniku ne treba posebno objašnjavati da javno i političko djelovanje pojedinaca ne reprezentira stav i odnos države Hrvatske prema navedenom pitanju, kako to HINA sugerira, pa prema tome, iznad pomenuta ocjena predsjednika Komšića ne može se dovoditi u vezu sa stavom države Republike Hrvatske prema genocidu nad Srbima, Romima i Jevrejima za vrijeme NDH, jer je u priopćenju eksplicitno naglašeno da "pojedinci (koji nisu država) negiraju zločin genocida nad Srbima, Romima, Jevrejima u Drugom svjetskom ratu u sklopu kvislinške tvorevine NDH".

Stoga, naslov HINE jeste neprofesionalan i senzacionalistički.

Novinska agencija Republike Srpske (SRNA) takođe informirajući o istom priopćenju, u svojoj vijesti pod naslovom: "Komšić: Neprihvatljivo negiranje genocida", potpuno je, a iz profesionalno neobjašnjivih razloga izostavila sljedeći dio saopštenja: "ali i da se, prije svega u susjednoj Hrvatskoj, kroz javno i političko djelovanje pojedinaca negira zločin genocida nad Srbima, Romima, Jevrejima u Drugom svjetskom ratu u sklopu kvislinške tvorevine NDH", kraj citata.

SRNA u svojoj vijesti selektivno informiše javnost, putem isticanja sljedećeg:

U priopćenju iz Predsjedništva BiH se navodi da je Komšić tokom susreta u New Yorku rekao da se u Republici Srpskoj "institucionalno negira genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici i Podrinju", kraj citatata.

Ured člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda smatra da je SRNA selektivno prenijela priopćenje iz profesionalno neobjašnjivih, ali politički objašnjivih razloga. Iz istih onih neprofesionalnih razloga kako je to učinila i HINA.

Za razliku od nekih drugih Ureda, Ured člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda nema u praksi demantirati izjave predsjednika Komšića. To ne činimo ni putem ovog priopćenja. Želimo jedino istaći da neprofesionalno, senzacionalističko i politički objeno novinarstvo ne doprinosi suočavanju sa genocidom i posljedicama genocida.

U tome smislu, Ured člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda poziva Hrvatsku informativnu agenciju i Novinsku agenciju Republike Srpske da uzmu učešće u UN-ovom projektu prevencije genocida, te obnove svoj profesionalni kredibilitet, jer uloga medija je veoma značajna u tome procesu.



(Vijesti.ba )

29.09.2019.

NIHAD M. KREŠEVLJAKOVIĆ : KULTURA SJEĆANJA I MODUL MEMORIJE

29.09.2019.

ANTIFAŠISTIČKO NASLEĐE BOSANSKIH MUSLIMANA: KNJIGA KOJA RAZBIJA STEREOTIPE O DRUGOM SVJETSKOM RATU

29.09.2019.

DRAGO BOJIĆ : DEHUMANIZIRANA SJEĆANJA U KULTURI ZABORAVA

Drago Bojić : Dehumanizirana sjećanja u kulturi zaborava

Nacionalne politike pamćenja su snažno obilježene herojskom semantikom i autoviktimološkim mentalnim sklopom koji druge predstavlja kao neprijatelje i zločince, a pripadnike vlastitog kolektiva kao heroje i žrtve.

Piše : Drago Bojić (Tačno)

Pišući o kosovskom mitu, u knjizi Smrt na Kosovu polju, Ivan Čolović naglašava da se političke elite u Srbiji i u drugim zemljama naše regije nalaze pred važnim pitanjem: jesu li spremne da odnos prema prošlosti, nacionalnim historijama i mitovima, usklade s projektom međusobnog približavanja i deheroizacije kolektivnih slika prošlosti ili će se radije priključiti onima koji u tom projektu vide prijetnju za opstanak nacionalne nezavisnosti i kulturne individualnosti?

Ljudska sjećanja, i individualna i kolektivna, uvijek prate i sjene zaborava. Francuski filozof Jean-Francois Lyotard smatra da postoje dva načina zaboravljanja. Prvi od njih je potpuno uništavanje svih tragova koji podsjećaju na druge, tako da ništa ne ostane ni u materijalnom ni u duhovnom smislu što upućuje na njih. Takav je odnos sadašnjih balkanskih politika prema antifašističkoj baštini i spomenicima koji su u proteklih trideset godina posvuda oskrvnjivani i rušeni da bi se zatrlo sjećanje na borbu protiv fašizma, da bi se uništilo ono što povezuje različite narode i vjere, kako bi se istodobno mogle promovirati nacionalističke i fašističke politike. Po istoj nacionalističkoj logici „zatiranja tragova drugih“, izvršena su etnička čišćenja u kojima se uništavalo sve što je podsjećalo na druge, pa se, nakon što su protjerani i prognani ljudi, rušilo vjerske objekte, mijenjalo nazive ulica, pa i izglede čitavih gradova.

Druga vrsta zaborava odnosi se na takozvano „perfektno sjećanje“, uvjerenje da je ono što se dogodilo posve istraženo i objašnjeno. Kad se istraže i dokumentiraju stradanja ljudi i kad se popišu sva mjesta stradanja i sve žrtve, time ipak nije sve objašnjeno. Važno je istražiti sve zločine i zabilježiti sva stradanja, važni su i „brojevi“ kako se ne bi moglo manipulirati brojem žrtava. No, činjenično utvrđivanje onog što se dogodilo je tek prvi korak u dugom, teškom i zahtjevnom procesu izgrađivanja zajedničke kulture sjećanja. Zahvaljujući nevladinim organizacijama i njihovim istraživanjima, danas uglavnom znamo što se događalo u posljednjem ratu, ali to ipak nije promijenilo kolektivnu kulturu sjećanja, odnosno, socijalne i političke modele sjećanja. Takozvano perfektno sjećanje žrtve pretvara u puku statistiku, tu nema sjećanja na konkretne ljude i njihova stradanja, brojevi su zamijenili žrtve.

Sjećanje je i nezaobilazna tema unutar vjere, što je posebno slučaj s monoteističkim religijama koje sebe, između ostalog, nazivaju i religijama sjećanja. Sve se one pozivaju na sjećanje na Božja dobročinstva iz povijesti spasenja, načelno zagovaraju pomirenje i odustajanje od osvete i nasilja, a istodobno je u njima zastrašujuće puno zlopamćenja, autoviktimološke vjere i brutalnog poništavanja sjećanja drugih. Povijest tih religija, pogotovo političkog kršćanstva i političkog islama, pokazuje da su one češće djelovale iz zlopamćenja i osvete i da su se uglavnom vodile logikom osvajanja i zatiranja tragova drugih. Danas se ta činjenica često zaboravlja, ili se opravdava perverznom misionarskom logikom po kojoj su, primjerice, europski, afrički i američki narodi i civilizacije jedva čekali da im dođu kršćanski misionari i osvajači, odnosno po kojoj su ljudi na ovim prostorima s velikom čežnjom iščekivali osmanlijske pohode pod zastavom političkog islama. Naprotiv, širenje religije i vjere je uvijek bilo povezano s nasiljem i zatiranjem sjećanja na druge, pa se fanatično uništavalo sve što podsjeća na drugu vjeru, njezinu kulturu, tradiciju i običaje, što je bio slučaj i u ratovima devedesetih godina na ovim prostorima. Vjerske zajednice i njihova međusobna isključivost su najveća barijera zajedničkoj kulturi sjećanja.

Kultura sjećanja suvremenog čovjeka, primjećuje njemački teolog Jürgen Moltmann, usmjerena je uglavnom prema počiniteljima, a zaborav prema žrtvama. Počinitelje oslovljavamo imenom, a žrtve najčešće ostaju anonimne. Imena zločinaca se znaju, o njima se govori i piše, njih se slavi kao nacionalne heroje i kao uzore u vjeri, a imena žrtava u pravilu ostaju nepoznata. Moltmannov mlađi kolega, američko-hrvatski teolog Miroslav Volf, referirajući se na Nietzschea, dodaje da su naša sjećanja često potaknuta mržnjom, a ne težnjom za pravdom i da se ta mržnja može pojaviti upravo kod nemoćnih koji su pretrpjeli nepravdu. Balkanska kultura sjećanja je doista obilježena mržnjom o čemu svjedoče i spomenici poginulima na kojima se mogu pročitati i natpisi koji teret zločina pripisuju čitavim narodima i kolektivima. Od takve kulture sjećanja, koja čuva neprijatelja u srcu i koja je opterećena zlopamćenjem, najveću korist imaju politički vođe koji „simbolički kapital davnoga stradanja koriste kao pornografsku građu kojom će nadraživati kolektivno nacionalno biće“, pisao je prije desetak godina Viktor Ivančić.

Nacionalni i vjerski kolektivi njeguju kulturu isključujućih i egoističnih sjećanja u kojima se  vlastita stradanja i podnesena zla duže pamte i istodobno naglašavaju i preuveličavaju vlastita herojstva. U takvoj duhovnoj, društvenoj i političkoj atmosferi, sjećanja uvijek prati bešćutna kultura zaborava, zaborava vlastitih zala i tuđe patnje, koju se umanjuje, a nerijetko i posve niječe. Takva dehumanizira sjećanja zaboravljaju vlastita zla i ignoriraju tuđa stradanja, ostaju u začaranom krugu povijesnih sukoba, pothranjuju neprijateljstva iz prošlosti, kako bi u sadašnjosti onemogućili zajedničku, transetničku i transreligijsku, humanu kulturu sjećanja. Zato sjećanja treba izuzeti iz kolektivnog vlasništva, njihovih ideologija i politika, osloboditi ih ceremonija i parada, vjerskih i političkih govora, i povratiti im dostojanstvo i pijetet, vratiti ih konkretnim ljudima, u kojima ipak ima više humanosti i empatije od kolektiva kojima pripadaju, jer su kolektivi u pravilu nemilosrdni, bešćutni i brutalni, a čovjek kao pojedinac može biti osjećajan, pravedan i milosrdan.

Nova kultura sjećanja trebala bi voditi međusobnom približavanju, a to zahtijeva odustajanje od herojskih narativa, zlopamćenja, osveta, neprijateljskih slika o drugima. Nova kultura sjećanja „u podijeljenim društvima s podijeljenim sjećanjima“ (Aleida Assmann), značila bi, dakle, da se poslužimo riječima njemačkog teologa Johanna Baptista Metza, sjećati se drugih, njihove patnje i žrtava, a odustajati od ideologije nedužnosti, kulture zaborava i poricanja. Nitko nema pravo zahtijevati od žrtava da zaborave pretrpljena zla, niti itko ima pravo u njihovo ime opraštati zločine, ali se može i mora zagovarati kultura sjećanja koja će uključivati i tuđu patnju – patnju onih koji su bili na suprotnoj strani.

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
74162749

Powered by Blogger.ba