Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

28.09.2019.

UN-OV PROJEKAT PREVENCIJE GENOCIDA: ENTITET RS-A VELIČA GENOCID, U HRVATSKOJ SE NEGIRA GENOCID NAD SRBIMA, ROMIMA I JEVREJIMA

28.09.2019.

ŠEFIK DžAFEROVIĆ : CJELOVITA BiH JE NEUPITNA

28.09.2019.

POLITIKA BRVNO NA PUTU KA EVROPSKOJ PRIJESTONICI KULTURE

28.09.2019.

KO MANIPULIŠE JAVNOŠĆU NA ZAPADNOM BALKANU?

28.09.2019.

IZUDIN KEŠETOVIĆ : SISTEM JE POJEO SAM SEBE

28.09.2019.

PROF.DR. SENADIN LAVIĆ : IZA SVIH PRIČA O ETNIČKIM TERITORIJAMA STOJE SUSJEDNE DRŽAVE KOJE PREKO TOGA OSTVARUJU HEGEMONIJSKE PLANOVE

Prof.dr. Senadin Lavić : Iza svih priča o etničkim teritorijama stoje susjedne države koje preko toga ostvaruju svoje hegemonijske planove

Bosanska nacija. Oblikovanje i razvijanje moderne bosanske nacije jeste politički smislen zadatak našeg vremena u kojem se iskazuje vrhunski zahtjev za slobodom  bosanskog čovjeka.

Bosanska nacija se misli kao zajednica slobodnih građana bez obzira na njihove etničke, klasne, spolne, seksualne, rasne, religijske ili bilo koje druge karakteristike.

Piše : Prof.dr. Senadin Lavić

To je državljanska nacija koja nadilazi etnopolitiku i njezin etničko-religijski ekskluzivizam. Ona podrazumijeva sekularnu državu i vladavinu prava, političko jedinstvo i nezavisnost. Bosanski nacionalni identitet se gradi na osnovu državljanstva ili pripadanja jednoj državoj formi. Neko nije Bosanac zato što govori bosanski jezik ili što je musliman, katolik,  pravoslavac, jer to je njegovo etničko-identitetno određenje “iznad” kojeg stoji nacija-država. Nacija je objedinjavajući politički i opći interes građana, a ne prostor pojedinačnog interesa nekog vladara, sveštenika, etnooligarhije ili socijalno-kulturne grupe.

Povijesni-politički smisao državljanske nacije se neprestano potkopava etničko-religijskim zahtjevima u kojima konzervativna svijest ovjekovječuje nekoliko karakteristika kolektiva i nameće ih socijalnoj grupi kao vječne sadržaje koji su definitivni i nepromjenljivi. U pojmu državljanske nacije prevazilaze se razlike etničkih grupa u jeziku, svjetonazoru, etničkom porijeklu, vjerovanju, povijesnom sjećanju i sličnim određenjima. Kulturološko-historijske oznake se ne nameću političko-pravnom pojmu nacije-države.

Nacija je “izmaštana” ili “zamišljena zajednica” (“imagined community”, B. Anderson) koja sebe u jednom trenutku počinje doživljavati kao homogeno tijelo. To je postalo gotovo samorazumljivo. Slijedeći Gellnerovu pretpostavku da nacionalizam ne dovodi nacije do samosvijesti, nego izmišlja nacije “ondje gdje one ne postoje”, priznajemo ulogu nacionalizma kao političke ideologije zaslužne za proces “stvaranja nacija”. Tako država-nacija nastaje time što nacionalizam kroz ideologe-propagatore-utemeljitelje oblikuje nacionalnu svijest i usmjerava je pod krov nacije. Ne pojavljuje se nacija sama od sebe, kao neka biološka forma, ona je čisti povijesno-politički konstrukt grupe propagatora, rodoljuba i sljedbenika.

Ometanje etabliranja bosanske svijesti kao osnova bosanske nacije-države. Od 19. stoljeća provodi se plansko transformiranje svijesti kod stanovništva Bosne polazeći od religijske razlike. Religije u jednom povijesnom trenutku služe kao infrastruktura za širenje nacionalnih ideologija. Evidentno je da je glavna karakteristika etniciteta i nacionalnih programa do danas ostala religija. Procesi nacionaliziranja Bosne doveli su do “paradoksa” koji se u ideologiziranim naracijama i kvaziznanstvenim konstrukcijama smatra istinom, naime, do toga da se počelo govoriti kroz cijelo 20. stoljeće kako Bosna nema svoj matični “narod”. Ta laž bila je izraz odnosa moći i znanja na ovim prostorima.

Od druge polovine 19. stoljeća do danas provodi se plansko ometanje razvoja bosanske svijesti u slobodi na svim razinama ljudskog društveno-povijesnog djelovanja. Za te svrhe se koriste sistemi obrazovanja, policije, vojske, sudova, vojne sile, zločina, progona. Zato smo došli u stanje da “ne znamo” da je današnja država Bosna i Hercegovina nacija-država,  da je planski tretiraju kao “državu bez nacije” koja je samo prostor tehničkog razgraničenja između srpskog i hrvatskog nacionalizma. Zato su sveštenici i etnopolitičari glavni govornici svake pripovjesti o smislu života ili istine povijesti. Bosni je onemogućeno da se razvija kao nacija-država, neprestano su je svodili na etničko-religijsku zajednicu etničkih grupa koje se bore za teritorije u ime susjednih država i strogo se pazilo od strane moći Beograda ili Zagreba da se ne razvije bilo kakava ideja i politička naracija o bosanskoj naciji. Takva ideja se unaprijed odbacivala kao nemoguća, besmislena, iluzorna, naivna. Najvidljiviji primjer negiranja Bosne je propagandna floskula o “tamnom vilajetu”.

Odsustvo bosanske politike. Etnopolitika u Bosni zadnjih trideset godina perpetuira konflikt kao način postojanja etničkih grupa. Od 1990-ih u Bosni je inaugurirana etnopolitika i ona je dramatično potisnula svaku mogućnost bosanske državljanske politike.
Bosna se “razumijeva” unutar etnopolitike srpstva kao novotvorevina, odnosno kao država koja je nastala u Daytonu 1995. godine sastavljanjem etničkih “teritorija” Srba, Hrvata i Bošnjaka. To je etnotrinitet kojeg etopolitika slijepo slijedi. Po njemu se neprestano cjelina Bosne i bosanstva mora reducirati na “tri naroda” – to danas nema nigdje u evropskom političkom svijetu na ovako primitivan način.

Etnoteritorijalni nacionalizam direktno negira državu, suverenitet, bosanski identitet i bilo kakvu ideju bosanstva. On detaljno potkopava cjelovitu bosanskohercegovačku državu ili bosansku državu-naciju! Iza svih priča o etničkim teritorijama u Bosni stoje susjedne države koje preko toga ostvaruju svoje hegemonijske planove. U tome im pomažu kompradorske političke partije.

Narodi u Bosni danas su zarobljeni u dubokoj prošlosti. Bošnjaci prizivaju Tita i partizane, Srbi su rehabilitirali kvislinškog đenerala Dražu Mihailović i četnike, Hrvati su oživjeli ideje Pavelića i ustaša. Ne postoji, nažalsot, odlučna bosanska politička vizija budućnosti. Nju može stvoriti samo sofisticirana bosanska politička filozofija.

Otuđene etnooligarhije. Neuređena država Bosna otvara prostor da kriminalne grupe na svim razinama sistema nesametano vrše ilegalne radnje i ostvaruju dobit na osnovu prevara. Etnopolitika stvara kontrolirani haos na tlu Bosne i Hercegovine – ta etnopolitika koju su vodile etničke oligarhije zasnivala se na dogovaranju iza ili povrh institucija sistema, pravnih propisa i zakonskih rješenja, svodeći politički sistem na primjenu etničkog ključa od portirnice do predsjedništva države.

Da bi se održala hegemonija nad Bosnom od strane susjednih država, dominantna etnopolitika uvjerava nas da je etničko-religijsko važnije od građanskog, sekularanog,  racionalnog društva, da bosanski Srbi moraju ići po pamet u Beograd, a Hrvati u Zagreb ili da Bošnjaci trebaju ići u Istanbul kod “sultana” po mišljenje i ne smiju ni pomisliti o razvijanju republikanske države Bosne. U takvom kontekstu ljudi moraju živjeti razdijeljeni u plemena koja ne smiju ni pomisliti na bosansku naciju-državu.
Etnopolitika koja se natura iz Beograda mora shvatiti da se iz Srbije više ne može upravljati Bosnom – to vrijeme nepovratno prolazi!

Bosna mora nastaviti svoj put u euroatlanske integracije. Da bi se stvorila jaka i moćna država Bosna i Hercegovina nužno je razvijati bosansku državljansku svijest, bosanski identitet, bosanstvo u građanima, republikanski duh. Deytonski sporazum nije povijesno i definitivno zaokružen ili završen okvir budućnosti i političkog razvoja Bosne kao bi neki htjeli koji smatraju da ratom dostignute pozicije moraju ostati trajne i neupitne. Putpono je jasno da svoju budućnost Bosna kao država mora vezati za euroatlanske integracije.

Srbija danas direktno utiče na procese u Bosni. Danas Srbija provodi u Bosni svoj hegemonijski program preko Memoranduma II. Pomoću entitetske podjele Bosne susjedna Srbija dirigira politiku bosanskim Srbima. Iz Beograda se danas otvoreno utiče na procese u Bosni. Administrativna podjela Bosne putem Dejtonskog mirovnog sporazuma nije samo puka “administrativna organizacija države”. Ta podjela jasno pokazuje intencije velikosrbijanske hegemonijske politike prema Bosni. Na osnovu te podjele Srbija ima mogućnost da se direktno upliće u unutarnje poslove Bosne i da kao veliki “zaštitnik” i “mirotvorac” upravlja svakim djelovanjem bosanskih Srba.

Srbija izigrava velikog mirotvorca polije neuspjelih ratova S. Miloševića! Ona redovno sakuplja bosanske Srbe u Beogradu i daje im instrukcije kako će bojkotirati i opstruirati funkcioniranje države Bosne. Time Srbija sebi daje i gradi ulogu velike i glavne države na Balkanu koja je svim drugim državama nadređena. Ona ne poštuje teritorije drugih država i razvija stav da je Srbija svugdje tamo gdje žive Srbi. Današnja vlast u Srbiji nastavlja tamo gdje je Milošević stao, ali samo drugim, mirnodopskim sredstvima.

Kontinuirano se poriče i sakriva činjenica da je srpska vojska ratnim osvajanjima i genocidom nad Bošnjacima u Republici BiH napravila “srpsku teritoriju” koja je pretvorena u “entitet RS”. Velikosrpska politika nas uvjerava kao “mirotvoračka forma” da je Ustav koji je usvojen u Daytonu nakon agresije i genocida, ustvari, definitivan, nedodirljiv za promjenu, konačan izraz pravnog poretka u Bosni, završen, neupitan. Građani Bosne, dakle, po velikosrpskoj interpretaciji moraju ostati zarobljeni u ludačkoj košulji nacionalističke isključivosti.
 
To je nastavak povijesti negiranja svega bosanskog. Danas je država Bosna i Hercegovina, nažalost, država zarobljena i zaustavljena u razvoju u kojoj se politika odvija prema etničko-religijskom ključu.

Izlaganje profesora  Lavića na zadnjoj sesiji Kruga 99.

28.09.2019.

DINO MUSTAFIĆ : VALJA DODIKU PREKO RIJEKE

Dino Mustafić : Valja Dodiku preko rijeke

Milorad Dodik nesumnjivo više službeno boravi u Beogradu nego na svom radnom mjestu u Sarajevu ili kabinetu člana Predsjedništva BiH u Istočnom Sarajevu. Prisustvom na apsolutno svakoj manifestaciji u Srbiji, jasno daje svima na znanje kako je njegov politički cilj da je Republika Srpska provizorij, da će se Bosna i Hercegovina raspasti i da će ovaj entitet u budućnosti postati dio Srbije.

Piše : Dino Mustafić (Tačno)

Često se poruči kako je Banjaluka najzapadniji srpski grad, iako taj grad nikada nije bio u sastavu Srbije. Sve je to u funkciji imidža Dodika koji silno želi da se prikaže kao dio srbijanskog političkog establišmenta. Nije to njemu važno samo radi glasača u RS-u, jer je na sličan način bio blizak i prethodnicima Aleksandra Vučića, već da bi poslao poruku da je manji bh. entitet i Srbija jedno te isto. Naravno da Dodik i njegov sin imaju poslovne i finansijske relacije po Srbiji, obezbjeđene nekretnine u strogom centru grada, jer Beograd je rezervni politički položaj u kojem se može potražiti lična sigurnost ako stvari krenu po zlu na matičnoj adresi.

I predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ima svoju političku računicu kada pristaje da “izdržava” Republiku Srpsku koja je u dosta teškom ekonomskom položaju. Time pokazuje svoj “brižni” karakter za srpsko jedinstvo u kojem je uvijek važno hijerarhijski znati ko vuče glavne poteze i gdje je prijestolnica svih balkanskih Srba. Taj brak iz računa u kojem je sa Dodikom bio i Boris Tadić prije njega, podrazumijeva da nema rečenice koja bi se mogla zvati kritičkom na secesionističke i nacionalističke izjave svog partnera. Dodik je uspio da se nametne u javnom prostoru i biračkom tijelu RS-a sa autokratskom sviješću i vrlo direktno: RS – to sam ja.

U Srbiji mu mediji daju taj status nekrunisanog, ne predsjednika, nego kralja u kojem se RS vidi kao jedini dobitak koji je Srbija imala iz rata 90-ih. Stav srpskog nacionalizma po priznanju ideologa Dobrice Ćosića jeste da je RS jedina konsekvenca ratova koje je Srbija vodila za promjenu avnojevskih granica. Uspostavljene specijalne veze sa “maticom” koje su omogućene Dejtonskim ugovorom tumače se na način da će RS jednog dana biti dio nekakve državne tvorevine krnje “Velike Srbije” koja je nepovratno izgubljena odlaskom Srba iz Hrvatske, crnogorskom nezavisnošću, i kosovskim međunarodnim priznanjem.

Ideološka matrica Srbije koja je dovela do rata nikada nije napuštena i još traje. Zato se ne treba čuditi da skoro i nema značajnijeg političara u Srbiji koji kritikuje Dodikove izjave tipa da je BiH privremena tvorevina, da će RS biti dio Srbije i da je to samo pitanje vremena. Problem je što na takvu ideološku matricu računaju i pozicija i opozicija u Srbiji, akademski krugovi SANU, jednom riječju politička i intelektualna elita. I tako se skoro 25 godina RS drži u stanju da su sadašnje granice privremene, jer ideja krvavog rata iz 90-ih još je živa.

Sa prvim demokratskim izborima u BiH i pojavom etničkih stranaka bilo je jasno da će se dva autohtona bh naroda Srbi i Hrvati odreći svog historijskog i kulturnog identiteta radi teritorijalnih pretenzija njihovih “matičnih” država. BiH je stvarana višestoljetnim mozaikom identiteta i ona je takva, ako je ne razumijete onda je i ne volite, pa je taj nasilni antibosanski diskurs uistinu anticivilizacijski, samoubilački i kratkovidan oblik nazadnog oblika etnocentrizma.

Tako su pokušaji prepjevavanja poezije Šantića na ekavicu ili srbijanska melodija govora u javnom prostoru za vrijeme rata u RS-u bili tragikomični i provincijski pokušaj konstrukcije novog identiteta. Dodik će sa indignacijom u Beogradu prozvati sve one koji mu neopisivo idu na nerve kada prekodrinske Srbe nazovu bosanskim Srbima. To je za njega ljudska i politička uvreda par excellence.

U historiji BiH ovo se pitanje obnavlja kroz različite ideološke paradigme i uvijek s drukčijim odgovorima, shodno državno-političkim formacijama kroz koje smo prolazili, i drukčije unutar svake etničke zajednice. Način na koji se ono postavlja u današnjoj Bosni i Hercegovini, kao identitarnome „laboratoriju“, čini mi se u mnogomu odlučujućim po buduće odnose i fizionomiju društva i zemlje. A tu su Dodikovi ciljevi jasni, stvoriti monoetničke kulture i zajednice u RS-u, zacementirati vojno i političko nasilje “realnosti na terenu” iz ratnih 90-ih.

Iz tog razloga mu je ideja o Sarajevu kao kosmopolitskom gradu i centru nepodnošljiva, pa ne oklijeva da naruži sve one Beograđane koje vole doći u Sarajevo tvrdeći da ni ćevapi nisu više isti kao nekada. Nažalost, politička opozicija Dodika u RS-u prihvata njegove udice, pa se utrkuju u dokazivanju srpstva tako što će negirati svoju kulturnu i historijsku vezu sa bosanskohercegovačkim tlom. Ne vide da su u toj bici unaprijed gubitnici koji igraju na njegovom terenu iz dubokog političkog ofsajda.

S druge strane, stranke koje sebe nazivaju probosanskim i građanskim nemaju adekvatan programsko-politički odgovor kako da etničko-nacionalnu fragmentiranost, i disparatnu percepciju zemlje, historije i kulture pomire u procesu rehabilitacije „baštinjenoga bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta“.

Jasno je da je civilizacijska bh supstanca historijsko-socijalna činjenica dugog trajanja koja nije lako uništiva, pa je njezina reartikulacija moguća samo uz uspostavljanje optimalnoga društvenog i političkog dijaloga u kojemu bi svi etnički elementi u strukturi jedinstva različitosti bili uravnoteženi kako bi se mogli na nekonfliktan način izraziti. Naravno da usvojena Deklaracija SDA ne nudi ova rješenja, već je dnevno-politički štos o Republici BiH u žanru populističkog igrokaza najodgovornije bošnjačke partije čime se samo delegimitira ideja autentičnih zagovarača građanske, demokratske i evropske BiH.

Upravo je taj sadržaj Deklaracije pokušao iskoristiti po ko zna koji put Dodik kao homogenizirajući faktor svesrpskog jedinstva, pa je u koordinaciji sa “mirotvorcem” Vučićem zakazao mentorski  sastanak u Beogradu za sve stranke iz RS-a. I tu se Mile prešao jer je provincijski političar koji nema mjeru.

Većina građana Srbije nije ni znala za umjerenog i politički pristojnog Mirka Šarovića, kao što ne znaju kako izgleda bilo koji drugi politički lider unutar RS-a. Upravo im je Dodik omogućio da se vidi i čuje u matici kako ne misle baš svi Srbi iz RS-a isto, i da neće pristati biti politički zaklon kada god se Dodik odvaži igrati sa ratobornim porukama.

I sami su sudionici razgovora bili iznenađeni njegovom ratnom retorikom kojom se jasno potvrđuje da je odavno prešao iz faze ispitivanja reakcije javnog mnijenja u opasne namjere koje mogu ugroziti mir i interes sopstvenog naroda. Oslonjen na rusku podršku, ohrabren ortačkim savezništvom sa Čovićem, Dodik pokušava zaoštriti krizu do samog kraja, potvrditi nemoguću i disfunkcionalnu BiH, ojačati pregovaračku poziciju Srbije u predstojećim dogovorima oko statusa Kosova.

I tada se nada političkoj kompezaciji kroz status RS-a. Dodik hajdučkom metodom ostavlja dojam snažnog političara, ali je pročitan, i ptice na grani znaju kako  galamom prikriva brojne afere i kriminal, sprječava da u javnosti  izađu sve vidljivije pukotine u njegovom sistemu vlasti.

Zato je to njegova borba za život na slobodi, jer svaka ozbiljna vlast iza njega će morati procesuirati člana Predsjedništva Milorada Dodika za mnoga nedjela i tada će se dati u valjan bijeg preko rijeke Drine u Srbiju! Sa sobom će iznijeti suvereniteta bosanske zemlje koliko će ostati na đonovima cipela bjegunca pred pravdom i zakonom. Toliko je mogao i naučiti iz nedavne prošlosti!

28.09.2019.

PROF. DR. IVO KOMŠIĆ O DEKLARACIJI SDA

28.09.2019.

SUSRET U NEW YORKU : PALMER ČESTITAO KOMŠIĆU NA ISTRAJNOSTI DA BiH ODRŽI NA NATO PUTU

Susret u New Yorku : Palmer čestitao Komšiću na istrajnosti da BiH održi na NATO putu

Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić sastao se sa Matthewom Palmerom, specijalnim predstavnikom SAD-a za Zapadni Balkan na marginama 74. zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku.

Kako javlja TV N1, razgovarajući o aktulenoj političkoj situaciji sagovornici su se dotakli trenutnog stanja u Bosni i Hercegovini i stabilnosti u regiji. Palmer je tom prilikom čestitao predsjedavajućem Komšiću na njegovoj istrajnosti da čvrsto održi Bosnu i Hercegovinu na putu ka NATO-u.

Sagovornici su takođe razgovarali i o inicijativi za formiranje carinske unije zemalja regije, što bi rezultiralo poboljšanju odnosa u regiji i životnom standardu svih građana.

Predsjedavajući Komšić se zahvalio specijalnom predstavniku Palmeru na konzistentnoj i jasnoj političkoj podršci koju SAD pružaju Bosni i Hercegovini i njenom putu ka euroatlanskim integracijama. Istakao je kako smatra da je rješenje za probleme sa kojima se naša zemlja suočava prvenstveno članstvo u NATO-u, a zatim i članstvo u Evropskoj uniji. Za trajnu stabilnost zemalja u regiji potrebno je da sve zemlje, koje to još uvijek nisu, postanu članice NATO-a i Evropske unije.

Što se tiče Predsjedništva Bosne i Hercegovine, predsjedavajući Komšić je kazao da, od izbora prošle godine, taj organ funkcioniše, ali da svakako ima dosta prostora za poboljšanje njegovog rada i efikasnosti.

28.09.2019.

AMERIČKI AMBASADOR U BiH ERIC NELSON: VAŠINGTON JE FOKUSIRAN NA ZAPADNI BALKAN

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
74162925

Powered by Blogger.ba