Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

16.08.2019.

UNAPRIJED IZGUBLJEN PERIOD DO IZBORA 2022. GODINE

Terzić: Unaprijed izgubljen period do izbora 2022. godine

Terzić: Unaprijed izgubljen period do izbora 2022. godine
Foto: Vijesti.ba

Vijeće ministara BiH ne može niti će biti formirano u roku od 30 dana, kazao je za Vijesti.ba politički analitičar i novinar Almir Terzić.

On pojašnjava da je više razloga za to.

"Prvenstveno zastupnici oba doma Parlamentarne skupštine BiH nalaze se na kolektivnom godišnjem odmoru, a nužno je da se o dostavljenim kandidatima prije samog Predstavničkog doma očituje i Komisija za pripremu izbora Vijeća ministara BiH. Istovremeno, mandatara za sastav novog Vijeća ministara treba predložiti Predsjedništvo BiH, a potvrditi Predstavnički dom PS BiH kojem on podnosi ekspoze, nakon čega se uopće ulazi u proces formiranja kompletnog Vijeća ministara BiH odnosno imenovanja ministara BiH", smatra Terzić.

Ako je sukladno Zakonu o Vijeću ministara BiH, nastavlja Terzić, jasno da se prije imenovanja na pozicije ministara mora proći procedura provjere predloženih kandidata kod Centralne izborne komisije BiH i Agencije za istrage i zaštitu BiH, jasno je da sveukupna procedura, ako bi bila poštovana sama po sebi ne omogućuje da se sve to desi u roku od 30 dana, posebno imajući na umu da je jedna sedmica već prošla.

Dakle, prema Terzićevom mišljenju, nikakve su šanse da Vijeće ministara BiH u novom sastavu, ako se budu poštovale procedure, dobijemo u septembru.

"Bojim se da će nakon što pozicije budu raspodjeljene Vijeće ministara BiH odmah zapasti u novu krizu, kao i zakonodavna vlast. Naime, jasno je da će se predstavnici u okviru nove koalicije posebno okupljeni oko SNSD-a na sve načine truditi da što prije imenuju svoje ili sebi bliske kadrove na pozicije koje pripadaju predstavnicima srpskog naroda", kaže naš sagovornik.

Terzić smatra da, ako se to ne desi po njihovim željama, blokade su izvjesne.

"Inače, i bez toga može se očekivati da sporazum neće djelovati na terenu. Političkim predstavnicima u BiH jasno je da za nečinjenje reformi neće imati sankcija ni od EU, a ni od građana na izborima tako da će nastaviti sa svojim dobro oprobanim receptima širenja straha, mržnje, netrpeljivosti koji su im već tri decenije recept za uspjeh", ističe Terzić.

On dodaje kako se slobodno može reći da smo unaprijed izgubili period do 2022. godine i novih općih izbora.

"No, građani su se u sve većem broju opredijelili da ne gube vrijeme nego za sebe i svoje porodice život potraže van granica BiH. Stoga ostaje krajnje upitno i hoće li popravni te 2022. godine dati bilo kakve pozitivne rezultate", zaključio je Almir Terzić.


(Vijesti.ba)

16.08.2019.

MILORAD DODIK JE SRUŠIO PRINCIPE O FORMIRANJU VLASTI U BiH

Osmanović: Dodik je srušio Principe o formiranju vlasti

Osmanović: Dodik je srušio Principe o formiranju vlasti
Foto: Vijesti.ba

Principi nemaju rok trajanja, tražit ćemo isto i nakon 30 dana.

Poručio je ovo danas Adil Osmanović, šef Kluba SDA u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.


Image result for draza, pavelic, milosevic, tudjman, karadzic, boban, dodik i covic karikature fotos

- Odbijanjem da učestvuje na sastanku u organizaciji predstavnika međunarodne zajednice, s ciljem približavanja stavova po pitanju formiranja Vijeća ministara i slanja modificiranog ANP-a, Milorad Dodik je pokazao svima da nema istinsku volju za rješavanjem postojećih zastoja, te da mu je stvarna namjera produbiti krizu i nestabilnost, navodi Osmanović i dodaje:

- Vodeći politiku ultimatuma i ucjena, umjesto politike dijaloga i kompromisnih rješenja, Dodik je direktno srušio Principe o formiranju vlasti, koji je i sam potpisao, uključujući i član 3. koji definiše obaveze na NATO putu BiH. Ako potpišete da ćete poštovati Zakon o odbrani i odluke Predsjedništva o MAP-u, to može značiti samo slanje ANP-a.


Osmanović navodi da što se tiče SDA, ona će ostati dosljednia potpisanim Principima, i nakon što prođe 30 dana, jer principi ne mogu imati rok trajanja.

- Jedino rješenje je da se svi pridržavaju potpisanih Principa, te da se u tom okviru traži kompromisno rješenje. Mi ostajemo pri stavu da je reducirani ANP realno rješenje, a koje može zadovoljiti sve strane u BiH, kao i Brisel, koji insistira da BiH ispoštuje svoje međunarodne obaveze, navodi Osmanović.

- Ukoliko odbije dijalog i kompromis, Dodik mora da zna da ultimatumima, ucjenama i prijetnjama nikada neće dovesti do toga da entitet diktira volju državi, niti se može desiti da Dodik diktira svima drugima u BiH. Na svaki eventualni pokušaj antidejtonskih aktivnosti, dobit će vrlo jasan odgovor, i s naše strane i od međunarodne zajednice koja mu je već poslala jasne signale, zaključuje Osmanović.


(Vijesti.ba)

16.08.2019.

UOČI GODIŠNJICE: OBUSTAVLJENA ISTRAGA O ZLOČINU NAD BOŠNJACIMA KOD VITEZA


///////////////////////////

16.08.2019.

MARTI BISSELL: ANP JE TEK JOŠ JEDAN KORAK U PARTNERSTVU BiH I NATO-A

16.08.2019.

PROF.DR. SENADIN LAVIĆ : BOŠNJACI SU NAROD U BOSANSKOJ NACIJI-DRŽAVI

Profersor Lavić odgovorio profesoru Muhiću : Bošnjaci su narod u bosanskoj naciji-državi



Zahvalan sam poštovanom profesoru Muhiću na potenciranju razlike jer je to osnova našeg mišljenja. Nažalost, profesor me je klasificirao, i još neke ugledne i učene ljude, u spornu klasu persona koje navodno negiraju bošnjaštvo! Mislim, prije svega, da je to vrlo smiješno i neodgovorno. Ovdje ću ukratko odgovoriti na Muhićev tekst “Bošnjaci, dok ste još pri pameti”, objavljen 10. kolovoza 2019. godine, pozivajući se na Tacita kao i uvaženi profesor Muhić: Sine ira et studio – bez gnjeva i pristranosti (dakle, razumno, odgovorno, studiozno). Odmah moram raskrinkati pomenuti tekst – nigdje ne postoji rečenica, izjava ili stav kojim sam negirao postojanje Bošnjaka ili svoj vlastiti bošnjački identitet. To je besmislena podvala i namjerno izvrtanje mojih stavova. To je skaredan pokušaj diskvalifikacije mene, poštovang profesora Esada Durakovića, akademika ANUBiH, pjesnika i kulturne pojave Avde Sidrana, akademika ANUBiH, i drugih ljudi sličnih stavova.

Ne mislim se nikome pravdati za svoje mišljenje! Prije svega, moram potcrtati i “priznati” da je moja politička filozofija bosanska, to jeste nije etnička ili etničko-religijska, nije narodnjačka, populistička, pučko-kolektivistička. Ne vjerujem u sintagme “bošnjačka politika”, “srpska politika”, “hrvatska politika” ili “legitimni predstavnici naroda”, “konstitutivni narodi”, “dogovaranje naroda” i tome slično. Dizdar Mak je, između ostalih, veliki “krivac” za moje bosanske vidike – taj nebeski pjev KAMENOG SPAVAČA! On i Nada Klaić su mi otvorili oči. To nikako ne znači da se ja odričem svoga narodnog imena Bošnjak, svoje muslimanske vjere, svoga jezika, svojih predaka, povijesnih činjenica i tome slično. Ali se plašim one “bošnjačke politike” koja u 21. stoljeću ne vidi dalje od bošnjačke “usmene epike”, koja pripovijeda “priče” iz 15. stoljeća u dobu nano-znanosti, koja uvjerava u blagodeti sultanata ili kneževine, koja nijemo gleda dok bošnjački narod iseljava na Zapad, koja u evropskoj epohi nacije ne razvija naciju-državu Bosnu i ne razmišlja o supranacionalnim ili postnacionalnim konstelacijama…

Poštovani profesore Muhiću, moram naglasiti, u mojoj političkoj filozofiji najveća je vrijednost Bosna – apsolutna vrijednost zboga koje se živi, žrtvuje, pati, bori, umire, strahuje… Bosna je povijesno-politički okvir opstanka Bošnjaka i ona iz sebe daje bosanstvo kao političku identifikaciju i usmjerenost. Bošnjaci neće prestati biti narod ako njeguju svijest o sebi, ali ne mogu opstati bez bosanske političke filozofije i njoj primjerene države. Osnov te i takve filozofije je Bosna – slobodna demokratska država građana u Evropi. Samo antibosanskim snagama odgovara da Bošnjaci napuste bosanstvo i ideju cjelovite države Bosne i bore se za neku etničko-religijsku teritoriju (rezervat za religijsku skupinu). Bošnjaci moraju biti i ostati politički narod – politička svijest – koji zna da je država Bosna Nuhova lađa u kojoj mogu preživjeti u strašnim burama povijesti.

Naravno da Bošnjaci imaju svoju povijest, mišljenje o sebi, jezik, vjeru, običaje, ličnosti, događaje i druge kulturološko-psihičke osobitosti kao povijesni konstrukt, ali Bošnjaci se ne mogu svesti na religijsku dimenziju postojanja socijalne grupe, jer su oni narod sa svojom poviješću ili, drugim riječima, izrasli su u povijesti u vlastitoj svijesti o slobodi. Religija je dio njihovog postojanja ili jedan od mnogih dijelova. Krstjanski i muslimanski credo u strukturi Bošnjaka nisu identični svetosavskom principu nacije – po njemu se nacija zasniva na religiji i samo jedna religija može biti u državi tog naroda. Koncepti islama i kršćanstva su univerzalni.

Treba upozoriti, dakle, da su “zanimljivi” oni ljudi i grupe koji i dalje pokušavaju reducirati Bošnjake na religijsku grupu i predstaviti ih kao osmansko naslijeđe. Bosna je poslije bana Mateja Ninoslava u 13. stoljeću bila vrlo jaka, a Bošnjani i njihovi vladari iz loze Kotromanića su vješto balansirali između papa i Ugara. Povijesno-politički razvoj od bana Kulina do kralja Tvrtka I Kotromanića je moj bosanski politički korijen iz kojeg raste sve bošnjansko/bošnjačko. To je naše bosanstvo! Povijesne bosanske zemlje su okvir postojanja Bosne i Bošnjaka već odavno (949-2019), oko 1070 godina se pominje Bosna i njezini Bošnjaci. Moj kulturni i civilizacijski ponos u današnjoj Evropi je da pripadam staroj evropskoj “činjenici”, političkoj i kulturnoj formi Bosni i njenom bošnjačkom narodu – pritom, svi me prepoznaju i kao Bosanca. A to mi je posebno važno, jer time se pokazuje i iskazuje bosanska politička dimenzija – ne etničko-religijska, jezička, lokalna, regionalna, egzotična, privatna ili tome slično. Dakle, Bosanac je politička kategorija moga postojanja u Evropi. Bosanac je Bošnjak u svojoj državi Bosni. Naravno, sa svima drugima (Hrvatima, Srbima, Jevrejima…) koji vole i poštuju svoju jedinu državu Bosnu. Civilizacijski napredak Bosne razumijevam kao izrastanje slobodnog čovjeka, pojedinca, individuuma koji živi dostojanstveno svoj život – put od heterogenog grupnog ka definiranom pojedinačnom. Ne vidim da je stvaranje “homogenog čopora” neki veliki civilizacijski hod.

Smatram, međutim, da Bošnjaci u Bosni prave najveću grešku za sebe kada se odvajaju od bosanskih državnih institucija, osnivanjem paralelnih etničkih institucija kao da ne znaju koristiti postojeće institucije vlasti, nauke, kulture, obrazovanja, ekonomije i druge, te tako idu na ruku svima onima koji rade na podrivanju i uništenju institucija države Bosne i Hercegovine. U Bosni Bošnjaci moraju poštovati institucije države i boriti se protiv svih onih “opasnih” grupacije koje se u ime njih promiču iznad zakona, reda i pravila te na taj način prave antisistem i anarhiju. U drugim državama regiona, međutim, Bošnjaci moraju praviti svoje narodne institucije i političke organizacije kako bi očuvali i razvijali svoj identitet. To je sasvim drugačiji kontekst od onoga bosanskog. Ko to ne razumije onda ne treba da se upliće u pitanje o bošnjaštvu i bosanstvu! Pitanje Bošnjaka u Crnoj Gori i Sandžaku, Hrvatskoj i Kosovu, naprimjer, nije identično pitanju Bošnjaka u Bosni, ima u sebi kontekstualnu ovisnost, dakle, zahtijeva drugačiji pristup i razumijevanje, ali sva ta pitanja čine osnov promišljanja postojanja Bošnjaka danas kao naroda bilo gdje na svijetu.

U ovoj povijesnoj fazi države Bosne i Hercegovine, bosanstvo je politička filozofija i objedinjujući operativni program Bošnjaka, Srba, Hrvata i svih drugih koji žive u Bosni kao odani građani i grade svoju moćnu državu i bore se za nju. Bosanstvo stoji povrh trenutnih političkih opcija etnicizma koji Bosnu svodi na teritoriju tri etničke grupe kojima upravlja navodni “legitimni predstavnik” narode grupe. Bosanstvo je politička ideja, vlastiti ljudski odabir, smisao djelovanja, a nije nikakva etnička ili religijska oznaka kojom se negira bošnjaštvo, srpstvo ili hrvatstvo kao oznake za kulturne identitete naroda u Bosni. “Bošnjačka etnička politika”, međutim, zadnjih tridesetak godina nije u stanju da razumije i oblikuje bosanski politički okret koji je nužan za novu političku kulturu u Bosni. To apsolutno odgovara antibosanstvu i antibošnjaštvu! Sada ne postoji dilema narod ili država!? Prioritet političkog djelovanja Bošnjaka jeste građenje i očuvanje stabilne države i na tom zadatku se objedinjava sva njihova finansijska moć, intelektualni potencijal i politička djelatnost. Davno je prošlo doba borbe za vakufsko-mearifsku autonomiju – danas je Bosna internacionalno priznata država i ona mora graditi svoj nacionalni identitet. To je nova povijesno–politička činjenica i dimenzija u političkoj povijesti Bosne – ispunjenje njezinih povijesnih nastojanja da bude svoja i slobodna. U današnjici se radi o sinhronizaciji i harmonizaciji prioriteta u borbi za uzdizanje države Bosne, nadam se da je to opća samorazumljivost. Ali, to mogu raditi samo najbolji, najobrazovaniji, najmoralniji i najodaniji bosanskom biću! Svjestan sam dominantne regionalne društveno-ekonomske zaostalosti i antimodernizma kao nerazumijevanja glavnih sadržaja evropskog svijeta u zadnjih dvije stotine godina. To je najopasnija osnova iz koje kreće svaki napad protiv Bosne!

U Muhićevoj interpretaciji, koliko vidim, u osnovu stoje teze da:

1) Bošnjaci trebaju praviti Bosnu kao državu Bošnjaka i

2) da su vjera i etnicitet glavni kriteriji bošnjačkog identiteta i politike identiteta države u 21. stoljeću.

Naravno obje ove teze su sporne i suspektne u 21. stoljeću. Bosna je povijesno multilateralna politička i kulturna forma i nikada nije bila svodiva na jednu dimenziju postojanja. Bošnjaci su sve do kraja 19. stoljeća bili narod s tri vjere! O tome svjedoči Načertanije (1844) Ilije Garašanina. O tome govori fra Ivan Frano Jukić. Na tome insistira veliki i važni bosanski/bošnjački čovjek fra Antun Knežević iz Varcar Vakufa. Etnički identitet je, nota bene, povijesni kulturološki konstrukt i nije biološka odrednica. O tome je Fredrik Barth sa saradnicima napisao vrlo argumentiranu knjigu Ethnic groups and boundaries (Oslo, 1969). Opasno je operirati s identitetima kao s biološkim (organskim) kategorijama, jer se onda često završi u rasističkim brbljarijama.

Srpski nacionalisti i svetosavski nacionalizam smatraju danas da je nacija “država jednog naroda, jedne vjere, jednog jezika, jedne duhovnosti”. Tu za Drugog i Drugačijeg nema mjesta. Ako se Bosna vidi samo kao bošnjačka država, onda je to siguran put u neki “Bošnjakistan” koji bi morao relegirati sve druge koji nisu Bošnjaci, a to je upravo politika koju je primjenjivao Milošević u agresiji na Bosnu 1990-ih godina. I dalje, ako je vjera, odnosno islam ključni kriterij bošnjačkog identiteta, onda je sasvim vidljivo da je od tog željenog “Bošnjakistana” pa do “vjerske države” samo jedan mali korak. Time se otvara strašan prostor za antibosanske fašiste, islamofobe, militantne desničare, opsoletne islamiste, sljedbenike Miloševića i Tuđmana…

Kod Bošnjaka se ne poklapa narodni i religijski identitet, to jeste Bošnjaci povijesno ne nastaju iz religije i religijske razlike kako je to slučaj kod Srba i Hrvata. Kod Bošnjaka je vjerovanje uvijek lični čin čovjeka i njegovog jastva. To je muslimanstvo! A izjednačavanje religijskog i etničkog određenja jednog naroda ili pokušaj da se to uradi, dezavuira jednu društvenu klasu i svijest koja je izrasla u svešteničku formu odnošenja prema narodnom identitetu. Takvima treba jasno reći da nije identično muslimanstvo i bošnjaštvo i nikako se ne može bošnjaštvo svesti na muslimanstvo. To je vraćanje u predmoderno, predpolitičko i feudalno stanje društvenog života! Sve bošnjačko biće određeno je primarno Bosnom kao zemljom, političkom formom – banovinom ili kraljevinom – sjećanjem na bana Kulina ili na slavno doba kralja Tvrtka I, Gradaščevićevim pokretom za autonomiju, herojskom odbranom Bosne, Republikom, brigom za budućnost države… Naravno, svako može brojnim povijesnim činjenicama pridodati različite ideološke sadržaje, a oni ne moraju biti istiniti!

Ne vjerujem da moji stavovi zbunjuju bošnjački narod, naprotiv, nije narod baš tako nevješt da ne može logički razlikovati pojmove bosanstva, bošnjaštva i muslimanstva (državno-nacionalnog, etničkog i religijskog određenja). Neko izgleda potcjenjuje bošnjački narod? Prije je riječ, kako se čini, da to semantičko diferenciranje ne odgovara pojedinim političkim i poslovnim grupacijama koje su na jednom krutom modelu “bošnjačke politike” uspostavile svoju hegemoniju nad Bošnjacima i decenijama ih pretvaraju u religijsku skupinu! Politika koja se danas traži iz duha vremena treba Bošnjacima graditi jaku bosansku državu i infrastrukturu države. Ta politika ne treba biti politika religijske ili kulturne institucije Bošnjaka. Takva politika mora biti etatistička, državljanska, državotvorna to jeste – bosanska. Ta politika se treba brinuti za vladavinu prava u Bosni, pravdu, red i očuvanje ljudskog dostojanstva. Ta politika nas treba čuvati od samovolje sudske vlasti, svih oblika korupcije, odmetnutih grupa moćnika, podmetanja, opanjkavanja, neovlaštenog prisluškivanja, namještaljki, prijetnji, medijskog linča, zaostalosti, primitivizma…

Politika ne treba raspravljati o tome šta je opjevao neki pjesnik, dragi i poštovani Avdo Sidran, šta je naslikao veliki Berber ili veličanstveni Zec, koju epistemičku poziciju zastupa neki profesor humanističkih nauka i šta misli neki intelektualac u javnim istupima. Normalna politika poštuje te ljude i ukazuje im građansko povjerenje i pažnju. Ne huška bijesne pse da ih javno čereče po opskurnim portalima i medijskim kanali(zacija)ma. Politika koja takva pitanja pokušava “regulirati” jeste totalitarna politička i društvena forma! A totalitarizam je najveća opasnost za današnju Bosnu. Stoga, poštovani profesore Muhiću, opasno je za Bošnjake da postanu zarobljenici politika nekoliko etnolidera i opasnih ideologija u kojima nema Bosne! Još jednom treba ponoviti ono što sam već jasno rekao: “U ovom povijesnom trenutku bosanstvo je kardinalni politički okvir našeg djelovanja i treba ga jasno odijeliti od religijskih i etničkih narativa o identitetu!“ Bosna ne treba biti religijska zajednica – nego politička zajednica slobodnih i ravnopravnih građana. Bosanstvo je politička kategorija par excellence!

Profesor Muhić, nažalost, falsificira moje stavove o bošnjaštvu i bosanstvu ili što ne razumije ili što to radi svjesno. Ne interesira me, međutim, odveć iz kojeg je od ova dva razloga napisan njegov tekst, ali je riječ o vrlo neodgovornom podvaljivanju koje je zaboravilo da je etička osnova svega epistemičkog preduslov komunikativne zajednice mislećih subjekata.

Ostajte zdravo poštovani i ugledni profesore Muhiću.

Senadin Lavić

Na Bašćici ispod Konjica, Bocca di Catharo, 15. kolovoza 2019.

16.08.2019.

HEROJI MIRA: RAZORNI FERAL

Heroji mira: Razorni Feral


Heroji mira: Razorni Feral

Feral je od prvoga dana otvorio najveći prostor za kritičare rata i zatim nacionalističkog poraća

Piše: Hrvoje Šimičević- Novosti

Iz temeljnog aksioma da novinar nije plaćen kako bi odobravao i reciklirao površna kolektivistička uvjerenja, nego da mu je posao baš ta uvjerenja preispitivati i osporavati – aksioma koje se čini tako očitim, ali ga je većina svejedno oduševljeno odbacila – počeo je nicati fascinantan žurnalističko-satirički opus, posve jedinstven u hrvatskom novinarstvu. On nudi posve različit pogled na rat od onoga koji se s godinama, čak i u neovisnim medijima, okamenio u službeni, danas ozakonjen u apsurdnoj poštapalici o ‘svetosti Domovinskog rata’. Ratno razdoblje autora iz Feral Tribunea – njihove ratne reportaže, komentari o zabrinjavajućoj eksploziji nacionalizma u Hrvatskoj, izvještaji o HDZ-ovoj uzurpaciji medija, a nadasve Feralova satira – bili su dostojan uvod u zlatno doba Ferala, u posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća.

Tako o značaju Ferala prije Ferala piše Boris Pavelić u knjizi ‘Smijeh slobode’. Dobar dio ratnog razdoblja Viktor IvančićBoris Dežulović i Predrag Lucić tumarali su po bojišnicama, šaljući u Slobodnu Dalmaciju potresne bilješke o ljudskom stradanju. Za razliku od većine žurnalista, postrojenih u propagandnu bojnu Hrvatske vojske, njihova su viđenja bila lišena fetišiziranja smrti kao uzvišenog čina polaganja života na oltar domovine. To se nije svidjelo nositeljima vlasti. Ubrzo je došlo do okupacije Slobodne, lista u kojem su kroz satiru i ozbiljne tekstove upozoravali na nadiruće ludilo hrvatskog nacionalizma. Nakon upada Miroslava Kutle u splitski dnevnik, tiskali su 1993. prvi broj neovisnog Feral Tribunea. Od kioska do kuće, neki su ga čitatelji nosili zamotanog u izdanje Slobodne, stvarajući usput metaforu za budući odnos državotvorne okoline prema ovom mediju. U radu su im se pridružili brojni novinari i urednici poput Zorana ErcegaMarinka ČulićaĐermana SenjanovićaHeni ErcegJelene Lovrić i Drage Hedla, čiji su mediji doživjeli sličnu sudbinu kao Slobodna.

Režim je možda okupirao većinu medija i društva, ali je novi medij iskoristio impresivan rugalački kapacitet za subverziju režimskih ratnohuškačkih poruka. Kroz Lucićevu satiričku reinvenciju poznatih pjesama i borbenih budnica, izmišljene verzije pravih razgovora gospodara rata, razne rubrike i naslovnice na kojima su širitelji mržnje stavljani u prirodni pornografski ambijent, oblikovana je najrazornija antiratna priča na ovim prostorima. U njenom središtu bila je nesmiljena kritika nositelja moći i zaštita žrtava njihovih odluka, od građana srpske nacionalnosti do ugroženih humanističkih ideala – slobode govora, ljudskih prava i drugih vrednota koje su hrvatski ustavotvorci izvrdavali na svakodnevnoj razini.

Novinari poput Hedla, Zorana Daskalovića, nešto kasnije Ivice Đikića Vladimira Matijanića, stavljali su naglasak na istraživačke priče koje su razotkrivale zločinačke ‘činidbe’ Tuđmanove politike. Feral je, riječima Ivančića, često ‘otkrivao’ ono što su svi znali, ali nisu htjeli objaviti. Iako su se i neki drugi mediji početkom devedesetih bavili pogubnim politikama hrvatske vlasti, to je u splitskom tjedniku bio stožerni projekt, rukovođen maksimom o temeljitim higijenskim radovima na vlastitom pragu.

Tako je hrvatska i međunarodna javnost dobila uvid u plansko čišćenje urbanih područja od srpskih civila s potpisom države, masovna ubojstva u Pakračkoj Poljani, Gospiću, Sisku i Osijeku, priručne logore u Hrvatskoj i Hercegovini, kulturocid u Mostaru, ‘bezbosništvo’ u vidu pokušaja podjele Bosne između Tuđmana i Miloševića i posljedičnog daytonskog rješenja s dva entiteta. Zabilježeno je i rađanje nacionalističke kulturne hegemonije, koncepta koji je stajao iza spaljivanja nepoćudnih knjiga, napada na kulturno-političku opoziciju, ustaškog revizionizma i pridruženog klerofašizma.

Feral je od prvoga dana otvorio najveći prostor za kritičare rata i zatim nacionalističkog poraća, ustupajući novinske stupce progresivnim teolozima, oporbenim političarima, piscima, ljudskopravašima i intelektualcima iz Hrvatske i okolnih zemalja. Najlucidnije antiratne kronike političkog, moralnog i intelektualnog truljenja BiH i Srbije devedesetih ispisali su Feralovi dopisnici Ivan Lovrenović i Petar Luković.

‘Стоп д вор ин Кроејша’, stajalo je na naslovnici broja povodom akcije ‘Oluja’, nakon kojeg su objavljene informacije o planskom spaljivanju Krajine i reportaža o hrvatskim građanima što su se iz Splita vlakom uputili u pljačku Knina. Redakcija je dobila policijsku zaštitu. Čuvali su ih od režimski induciranog terora koji je pratio Feral od prvih dana. Novinari i urednici su praćeni i prisluškivani, obavještajna zajednica spaljivala je list u centru Splita, bomba je eksplodirala u redakciji iz koje su se nedugo prije iselili, a Viktor Ivančić postao je jedini urednik koji je mobiliziran.

Represivnoj odmazdi režima, koji je dao nemali doprinos Feralovom osvajanju brojnih međunarodnih nagrada, dodana je strategija financijskog iscrpljivanja lista, od poreza za pornografske časopise do niza sudskih tužbi. Dizali su ih likovi poput Tomislava Merčepa, Miroslava Kutle, Nevenke TuđmanAnte Đapića i brojnih ratnih, tajkunskih i političkih strvinara koji su uz blagoslov HDZ-a čvakali razvaline Jugoslavije. U ‘slobodnotržišnim’ okolnostima, dirigiranima nevidljivom rukom politike, Feral je prestao izlaziti 13 godina nakon rata, 2008. godine.

16.08.2019.

SNEŽANA ČONGRADIN: KADA UDARI NACIONALISTA NA NACIONALISTU

Snežana Čongradin : Kada udari nacionalista na nacionalistu


U Beogradu, u Srbiji, reklo bi se da nema ničega novog. Udario je ponovo nacionalista na nacionalistu. Doduše, ta borba nije baš fer. Jedna strana nacionalizma, ipak, dominira, ali samo jednom smislu – finansijskom.

Piše : Snežana Čongradin (Aljazeera)

Nacionalistički naboj je isti. A, iskustvo, historija – pokazali su da je nacionalizam zasnovan upravo i jedino na takvoj vrsti premoći – čistom finansijskom interesu pojedinaca na grbači sirotinje. Jer, čini se da je nemoguće da i najbogatije društvo, zasnovano na jednokosti, na najvišem mogućem stepenu pravedne preraspodele bogatstva, kada bi zastranilo u nacionalistički diskurs i takav način običajnosti i svakodnevnog života, vrlo brzo bi zapalo u zamku bede, odnosno bogaćenja nekolicine zlikovaca koji nipodašatavaju i negiraju običnog čoveka samo na osnovu verske i nacionalne pripadnosti. Onih odlika koji se ne biraju po rođenju.

Nacionalizam – recept za propast građana

Nacionalizam je recept za propast većine, za propast građana. Običnog čoveka u čijoj sreći se ogleda suština života. Iz kojeg god gledate ugla, verskog, naučnog… Razume se, zavisnosti od okolnosti koje ih određuju, zavisit će i brzina i težina tog pada na dno egzistencije. Svako određenje društva koje nije zasnovano na jednakosti, toliko je pojmovno brutalno određeno na propasti onih nejednakih sa nekolicinom jednakih po bogatstvima i slobodi koji uživaju. Ta je istina toliko očigledna i brutalna da je teško pretpostaviti da se bilo koja društvena zajednica i dan danas može izmanipulisati u tom smeru. Dešava se, međutim, suprotno. Nacionalizam raste, dakle, nikada nije iščezao, iako je toliko očigledno štetan, poput bolesti zbog kojih su izmišljene vakcine, recimo. Onih bolesti koje su u istoriji odnosile milione mrtvih u samo jednom talasu zaraze.

Tako je ovih dana bilo u Beogradu. Sevale su pesnice, čuo se taj odvratni, najodvratniji zvuk, kada zategnuta koža šake, stišnjene u pesnicu, udari u zategnutu i nabreknutu kožu lica. S jedne strane, reći će neko, bili su “njihovi”, s druge – “naši”. I jesu naši, razume se. Jer, svako je naš ako je ugrožen i ako predstavlja manju silu otpora nekoj većoj. Jer, taj neko dobija batine, trpi udarce, biva pod pritiskom. Tako dolazimo opet u jednu tipičnu situaciju za ovdašnje prostore. Kažu da je to svrstavanje na liniju manjeg zla. Koliko je zlo manje, osim po tome što nije na vlasti, što ne raspolaže silom karakterističnom za onog ko jeste na pozicijama na vlasti. S tih pozicija manipuliše, krade, laže, odnosi se prema običnim ljudima kao despot, autokrata, diktator. Otima, bogati se, i ono što je najvažnije – ne podleže zakonu koji važi za nas, nas obične ljude.

Izvinite zbog ovog subjektivnog stava koji sledi. Moj otac govorio je da svaki onaj koji je bogat u svetu gde je većina siromašna – zlikovac je. Taj, to bogatstvo, govorio je, nije mogao da stekne na pravedan način. A, ako mu je to, recimo, pod uticajem srećnih, naglasimo, ipak, neverovatnih okolnosti i uspelo – on jeste i dalje zlikovac jer ga nije podelio sa sebi nesličnima, nebogatim pojedincima koji nisu imali sreće kao on. Jer, sreća je, u tom smislu, slučajnost, nikako zaslužena ili normalna situacija. Po stepenu brutalnosti, ta sreća je zlokobna i odvratna, samo ukoliko nije iskorišćena da se u trenutku događanja stepen odvratnosti o kojem govorimo umanji poklanjanjem i deljenjem najugroženijima.

Kako na istu stranu sa rasistima i zlikovcima?

Vratimo se sada Beogradu. Sceni i nesrećnim slučajem ispred Predsedništva na Andrićevom vencu, sedištu predsednika Srbije, Aleksandra Vučića. Tamo su sevale te odvratne, najodvratnije pesnice nekakvih policajaca u civilu koji su se sukobili sa demonstrantima. Ne tvrdim, daleko sam od tog stava, da izjednačim one nad kojima je primenjena ta “udbaška”, sakrivena i mračna sila iza običnog odela sa ljudima koji su se okupili da pokušaju da uđu u zgradu u kojoj je bio Vučić. Podržavam svaki revolucioni naboj zasnovan na borbi – ne za sebe – već za onog kojem je gore nego meni.

Ali, kako da stanemo tamo gde oni koji dobijaju batine zastupaju ista stanovišta kao Vuk Jeremić, Boško Obradović – u nekoliko reči – suštinu nacionalističkog zla koje promoviše Ratka Mladića, Radovana Karadžića ili zasniva svoju kritiku Vučića na tome što hoće prizna kosovsku nezavisnost jer će, tako kažu, “Šiptari sutra doći do Niša”. Kako se tući na istoj strani sa rasistima i zlikovcima koji su se uveliko pokazali dok su bili na vlasti sa svom snagom štetnosti političkih misli i ideja.

Ja to ne mogu. I, jako mi žao. Žao mi je zato što nacionalistički šljam zaokuplja i vlast i opoziciju. Opoziciju u kojoj je sve bogataš do bogataša, bez ikakve konekcije sa normalnih životom običnih ljudi u Srbiji. Onih ljudi koji žive sa tri stotine evra mesečno, koji su zdravtsveno, kulturno i obrazovno potpuno nezaštićeni. I, koje ako neko osuđuje, jer nisu u stanju da pruže otpor, zaslužuju da budu proglašeni idiotima ili isto tako zlikovcima poput gore navedenih političkih nitkova.

16.08.2019.

MOŽE LI SE O MEDIJIMA RAZGOVARATI IZA ZATVORENIH VRATA?

16.08.2019.

CORBYNOV PLAN ZA JOHNSONA

16.08.2019.

MOGU LI SAD DA ZAUSTAVE 'SJEVERNI TOK 2'?

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
74171676

Powered by Blogger.ba