BAKIR IZETBEGOVIĆ : NEMA MANDATA BEZ USVAJANJA ODLUKE O ANP-U
Dobrodošli na moj blog
Zašto su se posvadili Hasanbegović i Esih, vrag bi ga znao. Jedino pouzdano jest to da hrvatska desnica nepovratno tone zato što je od sebe napravila mentalnog zarobljenika jugoslavenstva, tako da je u stare gradiške više ne šalju Brozovi agenti nego ona samu sebe
Stvar je poznata pod nazivom ‘sukob na ljevici’, a radi se o velikim trvenjima među hrvatskim i jugoslavenskim komunistima prije Drugog svjetskog rata, o čemu neki dosta znaju, ali većina nedovoljno. Smještam sebe negdje između pa ću s dužnim oprezom iznijeti najkraću verziju te priče. Elem, s jedne strane imate Tita, koji se tada vjerno držao sovjetske verzije socijalizma, s druge Miroslava Krležu, koju je u tu verziju već tada počeo sumnjati. Ali stvari su se u međuvremenu okrenule gotovo pa naglavce, jer se Tito sukobio do ruba oružanog obračuna sa Staljinom, a Krleža je u posprdnoj, doduše poslije uvelike ublaženoj interpretaciji, stekao etiketu ljevičara ‘od glave do (četrdeset) pete’. No pustimo sve to, jer namjera nam je pokazati da je ljevica tada i kasnije (samoupravljanje, nesvrstanost) bila prava medonosna košnica novih ideja, i vjerojatno je jedan od glavnih razloga njenog propadanja to što je osamdesetih godina, možda i prije, prestala proizvoditi te nove ideje.
Fokus nam je ovdje na nečem drugom, to je hrvatska desnica, koja nasuprot spomenutoj košnici sliči na napuštene termitnjake, koji prijeteći strše iz zemlje, ali u njima nema života, ni vidljivih znakova da će se on ikada vratiti. Doduše, ima muvinga i sukobljavanja i više nego na ljevici u spomenutom razdoblju, ali ti su sukobi idejno prazni i besadržajni, čak se ne zna ni oko čega se vode. Tako je barem u Hrvatskoj. Drugdje u Evropi situacija je ipak nešto drukčija, postoje i neka zrnca klasne podloge njenog pojavljivanja, a i kakva-takva logika njenog međusobnog sukobljavanja. Ako ništa drugo, teritorijalne pretenzije desnih stranaka i pokreta u pravilu se isključuju s teritorijalnim pretenzijama drugih ‘bratskih’ desnih stranaka, a ima i svjetonazorskih trvenja, pa francuska desnica ne podnosi poljsku jer je previše klerikalna, a ova nju jer je previše sekularna. Kod nas ništa od toga. Postoje, doduše, katolički više ideologizirane, pa i fanatizirane udruge i stranke, i one koje su to manje, ali granica među njima nije jasno povučena ni oko toga ni oko ičega drugoga. Koji je recimo razlog sadašnjeg bratoubilačkog (sestroubilačkog) rata između Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih u Neovisnima za Hrvatsku? To ni bog ne zna.
Postoje, istinabog, natruhe u nekim Hasanbegovićevim izjavama da je on protiv Tuđmanove ‘pomirbe’ i njegove ratne politike u Bosni i Hercegovini, ali on to nikada nije ukomponirao u nekakav cjeloviti i koherentan program. Kao što ni Esih nije osmislila nekakvu platformu iz koje bi se vidjelo je li i ona za to ili protiv toga. Zato se cijeli ovaj sukob na desnici svodi na stupor nepostojećih razlika, tako da se sva ‘analitika’ svodi otprilike na sljedeće. Drmator desne medijske scene, osuđeni narkodiler Velimir Bujanec, želi približiti Hasanbegovića svojoj novoj ljubimici Ruži Tomašić, dok se Esih navodno približava svojoj nekadašnjoj šefici Kolindi Grabar-Kitarović, s kojom je Bujanec u međuvremenu iskopao ratne sjekire. Uh! Čovjek se strese nad tim napetim dramoletom. Ipak, postoji dobra strana ovog banalnog i burlesknog igrokaza, a to je da se pokazuje kako hrvatska desnica, koliko god napasno brbljava i vlastohlepna bila, nije zapravo uopće potrebna jer njen prostor sasvim dobro ispunjava HDZ. I samo je s rijetkim iznimkama (svojedobno pravaši Ante Đapića i sada suverenisti Ruže Tomašić) dopuštao da u taj prostor privremeno uđe netko drugi. Kada mu to više nije potrebno, jednostavno stisne gumb off.
Postoji tu i nešto važnije, a to je da se hrvatska desnica smjestila s krive strane povijesti. Ako to usporedite sa situacijom u Srbiji, vidjet ćete da ondje desnica parazitira na gubitništvu u devedesetima, tako da čak i dobar dio tzv. građanske opozicije visi za vratom Aleksandru Vučiću zbog ‘izdaje Kosova’. U hrvatskom slučaju ta gubitnička situacija ne postoji, naprotiv, ona je dobitnička jer je Hrvatska sačuvala sve svoje teritorije i još se preko nekadašnje Herceg-Bosne praktički proširila na prostor susjedne države. Dakle, za hrvatsku desnicu tu zapravo nema nikakvog posla. Može još samo ustašovati, što ona obilno i radi, ali to po definiciji uključuje i Hrvatsku do Drine, što je toliko nerealno da se nitko s time ne pojavljuje u javnosti. Ali ona jednostavno nema drugu temu. Nezainteresirana je za socijalnu situaciju, pa onda i za socijalno propadanje zemlje, što je desnica u Evropi koristila u prošlosti, pa djelomično i danas, kao pogonsko gorivo na kojem je rasla. Ovdje kod nas desnice nigdje nije bilo kada su se događali veliki ekonomski lomovi ili prelasci u strane ruke Ine, banaka, Agrokora, brodogradilišta. Nju ekonomska situacija u zemlji ne zabrinjava, iako najnovije demografske sunovratice jasno govore da to ugrožava najvitalnije nacionalne interese, a potencijalno prijeti i opstanku zemlje.
Za hrvatsku desnicu je nacionalni interes ugrožen nečim sasvim drugim. Naime, Hrvatska je navodno nedovoljno dejugoslavenizirana (Karamarko je o njoj čak govorio kao o odlomljenom ‘ostatku Jugoslavije’) i departizanizirana. I oko toga ona stvara psihozu permanentnog izvanrednog stanja, u kojem navodno udbaške i druge aveti bivše države iz pozadine vuku konce. To će reći da je Hrvatska samo vojnički dobila rat devedesetih, pa njega treba nastaviti općom političkom mobilizacijom kako bi napokon postala prava i čista ne-Jugoslavija. Ukratko, hrvatska desnica je mentalni zarobljenik komunističkog jugoslavenstva, s tim da je ovaj put u izmaštane stare gradiške ne šalju Brozovi agenti i špiclovi, nego je ona tamo smjestila samu sebe. I onda se zakonomjerno nađe u klinču sa samom sobom, kao sada Hasanbegović i Esih, a prije toga nebrojene pravaške stranke, jer izmišljena jugoslavenska opasnost ne može prekriti sve njihove pukotine, bez obzira na navodnu blizanačku ideološku srodnost.
Zapravo nikakve ideologije tu ni nema, pa ni minimalnog intelektualnog kapaciteta da se uvijek istim nacionalističkim i suverenističkim frazama udahne kakav-takav novi život (recimo, kroz sadašnju talijansku vladu kojom dominira desnica provlači se ideja o zajamčenom temeljnom dohotku, a čak i Donald Trump zagovara obnovu ‘socijalističke’ teške industrije). Hrvatska desnica darovita je samo u težim fizičkim poslovima, kao što su šatorske, crkvene i duge opsade državnih institucija dok je na vlasti SDP, što smjesta prestaje kada se vrati HDZ. Istina, i s njim u posljednje vrijeme vodi verbalne ratove jer koalira navodno s antihrvatskim partnerima, ali tek nakon što je iz takvih koalicija sama izašla ili se prestala pojavljivati na njegovim izbornim listama.
Iz toga je jasno da je desnica HDZ-ov igrač s rezervne klupe, što je u gorim vremenima rezultiralo time da je glumila opoziciju samo zato da bi je iznutra razbijala. Ipak, glavni razlog njene bijede je što joj je jedina programska odrednica samostalna Hrvatska bez obzira na to kakva bila, i zato je izgubila smisao postojanja. Pa ako smo uvodno rekli da je ljevica propala jer više nije bila sposobna proizvoditi nove ideje, za desnicu se može reći da je zapravo odavno mrtva, samo se još čeka da joj to netko kaže.
Najavljena turska vojna operacija protiv kurdskih snaga, koje Ankara smatra teroristima, po ocenama medija, mogla bi dodatno otežati već nategnute odnose Ankare i Vašingtona, ali i uneti novi haos u ratom razoreni region, pa i omogućiti oporavak džihadista Islamske države.
Turska i SAD saopštile su posle trodnevnih pregovora u Ankari da su dogovorile zajednički operativni centar u Turskoj za koordinaciju i upravljanje planiranom sigurnom zonom na severu Sirije koja će biti "mirovni koridor" i da će uložiti maksimalne napore za povratak sirijskih izbeglica, preneo je Rojters i dodao da je turska lira ojačala posle te najave.
Dogovor su zasebno objavili tursko Ministarstvo odbrane i ambasada SAD u Ankari, ali se ne navodi da li su prevaziđene dve glavne tačke sporenja koje su mesecima otežavale dogovor: koliko će sigurna zona ići duboko u Siriju i ko će komandovati snagama koje patroliraju tom oblašću, ukazuje agencija.
Zajedničko saopštenje Turske i SAD povećava nade u Vašingtonu da se može izbeći nasilni sukob Turske i ključnog američkog saveznika u Siriji, ocenjuje Fajnenšl tajms.
Saopštenje dve zemlje usledilo je posle nekoliko dana pregovora s ciljem da se izbegne vojna operacija Turske, ukazuje britanski list, dodajući da se u saopštenju navodi da je dogovoreno "brzo sprovođenje inicijalnih mera za rešavanje turskih bezbednosnih bojazni" u regionu.
SAD su povukle Tursku s ivice vojnog napada na kurdske teritorije dogovorom o sigurnoj zoni, ocenjuje Dejli telegraf, mada ukazuje da u saopštenjima SAD i Turske nedostaju detalji o toj oblasti, kao i kada će dogovor biti sproveden.
Telegraf je prethodno ocenio da je Erdoganova najava vojne operacije na severu Sirije uz granicu s Turskom za "eliminisanje" kurdskih snaga, povećala šanse za novi sukob u odnosima Ankare i Vašingtona.
S druge strane, kako prenosi britanski list, kurdski zvaničnici upozorili su da bi napad Turske na snage koje su doprinele porazu nad Islamskom državom u Siriji, omogućio džihadistima da se pregrupišu i ojačaju. Kurdske snage drže u zarobljeništvu više od 15.000 boraca povezanih s Islamskom državom, i jedan od kurdskih političara je rekao da se mogu ili boriti s Turcima ili čuvati zatvorenike. "Ne možemo oboje".
Vašington post je ranije ove nedelje ocenio da bi neuspeh poslednjeg pokušaja SAD da spreče tursku ofanzivu ponudom o sigurnoj zoni, mogao region razoren ratom gurnuti u još veći haos, ugroziti napore da se potuku ostaci Islamske države, ali i cilj predsednika SAD Donalda Trampa da povuče američke snage iz Sirije.
Sukob oko Kurda je priča o naporima SAD da odloži rešavanje jednog problema - Turske - da bi rešile ono što su smatrale daleko većim problemom - Islamsku državu, ukazuje američki list, dodajući da taj problem odražava drugačije imperative vojske SAD koja smatra Kurde najefikasnijom borbenom snagom u Siriji i američkih diplomata koji moraju da objašnjavaju politiku SAD Ankari.
Dok su američki diplomati izbegavali javne kontakte s Kurdima, vojska SAD je hvalila njihovu hrabrost na bojnom polju, i davala im sve više oružje, mada ne artiljeriju, i američki komandanti su se ponosno slikali s kurdskim borcima, što je ljutilo Tursku, navodi list.
S druge strane, kada je Tramp u decembru, posle telefonskog razgovora s Erdoganom, najavio povlačenje trupa SAD iz Sirije, Kurdi su izrazili strahovanje da će Turska pojačati napade na njih. Ta najava je, piše Vašington post, bila jedan od razloga ostavke tadašnjeg ministra odbrane SAD Džima Matisa.
Smatra se da Tramp, koji vodi računa o izborima sledeće godine, nema drugih ciljeva osim da vrati vojnike kući, navodi Vašington post. Sada u Siriji ima oko 1.000 američkih vojnika, koji će biti potrebni za patrole s turskim snagama u sigurnoj zoni.
Turski upad na sever Sirije bi značajno pojačao postojeća trvenja dva saveznika u NATO i zapretio ne samo kurdskim, već i američkim trupama u regionu, ocenio je časopis Forin polisi.
Turska je kao deo južnog krila NATO i dom američke vazdušne baze Indžirlik, ključni partner SAD u evropskoj bezbednosti i u borbi protiv ekstremizma, ali je to savezništvo, ukazuje Forin polisi, oslabilo poslednjih godina, posebno posle neuspelog vojnog udara u Turskoj 2016, podrške SAD sirijskim Kurdima i sve toplijim odnosima Turske s Rusijom. Poslednji u nizu sporova je turska kupovina ruskog raketnog sistema zbog kojeg je Pentagon izbacio Ankaru iz programa naprednih aviona F-35.
Mada američki ministar odbrane Mark Esper ranije ove nedelje nije eksplicitno zapretio vojnim odgovorom, on je snažno sugerisao da bi SAD delovale ako Turska napadne Sirijske demokratske snage (SDF), pretežno kurdsku organizaciju koju predvode YPG. "Verujemo da bi svaka jednostrana akcija (Turske) bila neprihvatljiva", rekao je Esper.
Iako je Esper pokušao da umanji tenzije, naglašavajući zajedničke interese SAD i Turske na severu Sirije i priznavanjem dugogodišnjih bezbednosnih bojazni Turske u vezi s Kurdima, poslednje gomilanje turskih trupa na granici s Sirijom je bio novi znak intenziviranja spora dva saveznika iz NATO, ističe Forin polisi i dodaje da bi otvoreni napad na severoistoku Sirije zategao krhke odnose dve članice NATO do tačke pucanja.