Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

07.04.2019.

MINISTAR SIGURNOSTI BiH DRAGAN MEKTIĆ PODSJEĆA : "I PRIJE 27 GODINA JE RAT POČEO FORMIRANJEM REZERVIH JEDINICA"

MINISTAR SIGURNOSTI BiH DRAGAN MEKTIĆ PODSJEĆA : "I PRIJE 27 GODINA JE RAT POČEO FORMIRANJEM REZERVIH JEDINICA"

07.04.2019.

OBOSTRANI ZAMOR: PRIČA O BiH U EU JOŠ ĆE DUGO TRAJATI

OBOSTRANI ZAMOR: PRIČA O BiH U EU JOŠ ĆE DUGO TRAJATI 















07.04.2019.

POČELA EVAKUACIJA STRANACA IZ LIBIJE, VLADA NAJAVILA KONTRANAPAD

POČELA EVAKUACIJA STRANACA IZ LIBIJE, VLADA NAJAVILA KONTRANAPAD


07.04.2019.

SUKOBI U LIBIJI: BITKA NA NEBU IZNAD TRIPOLIJA

BITKA NA NEBU IZNAD TRIPOLIJA














07.04.2019.

ISPLATI LI SE BITI RATNI ZLOČINAC NA BALKANU?

07.04.2019.

8. APRILA 2019. IZRICANJE PRESUDE MIĆI JURIŠIĆU ZA ZLOČINE U PRIJEDORU

U ponedjeljak izricanje presude Mići Jurišiću za zločine u Prijedoru

U ponedjeljak izricanje presude Mići Jurišiću za zločine u Prijedoru
Foto: FENA - Vijesti.ba
Naredne sedmice Sud BiH izreći će presudu Mići Jurišiću za zločine protiv čovječnosti počinjene na području Prijedora 1992. godine.

Presuda Jurišiću bit će izrečena u ponedjeljak, 8. aprila.

Tužilaštvo BiH tereti Jurišića, bivšeg pripadnika rezervnog sastava milicije Tukovi pri Stanici javne bezbjednosti (SJB) Prijedor, da je 1992. učestvovao u progonu nesrpskog civilnog stanovništva i to ubistvima, mučenjima, nezakonitim lišavanjem slobode, sprovođenjem u logore i drugim nečovječnim djelima. S Jurišićem je bio optužen i Dragomir Tintor koji je u međuvremenu preminuo.

Odbrana Nenada Perovića, optuženog za zločin protiv civilog stanovištva u Rogatici 1992., iznijet će završnu riječ u petak, 12. aprila.

Perović je optužen da je, kao pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS), u noći između 2. i 3. augusta 1992. u selu Dobrašina kod Rogatice, pomogao drugom vojniku da siluje oštećenu S-2, da bi u istoj noći sam izvršio drugi oblik teškog seksualnog nasilja nad oštećenom S-1.

Naredne sedmice bit će nastavljena suđenja za genocid u Srebrenici, te za zločine u Prijedoru, Vlasenici, Prozoru, Brčkom, Bileći, Višegradu, Orašju, Milićima, Sarajevu, Zvorniku i Rudom, javio je BIRN BiH.

07.04.2019.

U VLASENICI KOLEKTIVNA DžENAZA 20. APRILA ZA 18 UBIJENIH BOŠNJAKA

U Vlasenici kolektivna dženaza 20. aprila za 18 ubijenih Bošnjaka

U Vlasenici kolektivna dženaza 20. aprila za 18 ubijenih Bošnjaka
Arhiv / Vijesti.ba

Vlasenica će se 20. aprila oprostiti od 18 sugrađana ubijenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, klanjanjem kolektivne dženaze na Šehidskom mezarju Rakita.

Njih 18, pridružit će se 1.500 ukopanih Vlaseničana, koji pored tužnih i tragičnih sudbina imaju još nešto zajedničko, a to je da su umrli nasilnom smrću. Oko 1.000 osoba s tog područja, još nije našlo svoj vječni smiraj.  

Vlasenica je nekada bila sretno mjesto za život, 18.000 Bošnjaka je s komšijama gradilo živote, sve do 21. aprila 1992. godine kada su dva korpusa, Novosadski i Užički, zajedno s domaćim zločincima, odlučili to da prekinu.

Krajnji rezultat te odluke je 2.500 ubijenih Bošnjaka, 800 silovanih žena i organiziranje jednog od najzloglasnijih logora tog područja, Sušica, u kojem je mučeno i ubijano oko 7.500 civila.

Predsjednik Organizacionog odbora 16. kolektivne dženaze Mujo Hadžiomerović kazao je za Fenu da je i danas život u Vlasenici zaista težak te da oko 1.500 povratničkih porodica nema zaposlenje te da je suživot samo ne zakonska forma.

- Ljudi nisu zaposleni, vlast nema volju da prihvati naše zahtjeve, jer je samo troje Bošnjaka zaposleno u lokalnoj zajednici i u ostalim javim preduzećima - kazao je.

Naglasio je da takvoj situaciji odmaže i činjenica da Sud i Tužilaštvo BiH ne rade svoj posao, te da preživjeli ne mogu imati ni osnovne uvjete za suživot, a to je zatvorska kazna za zločince.

Smatra neshvatljivim da neki od glavnih pretresa optuženih za zločine protiv čovječnosti kasne već godinu.

- Znamo da među optuženim ima i bolesnih, ali postoji zakonska osnova da se ti slučajevi odvoje i da suđenje počne, jer bi to ohrabrilo naše sugrađane koji su razočarani na koji način rade pravosudne institucije - kazao je Hadžiomerović.

Smatra da problem predstavlja negiranje zločina, koji je prema njegovim iskustvima, trebao biti proglašen genocidom, jer je 7.500 Vlaseničana bilo u srebreničkoj enklavi.

Za ratne zločine u Vlasenici osuđeni su Dragan Nikolić, koji je osuđen u Haagu, dok su Predrag Bastah i Goran Višković osuđeni pred Sudom BiH.

Za tu količinu zla i patnje, Hadžiomerović smatra da je to nedopustivo.

Na Sudu BiH je početkom prošle godine podignuto još 11 novih optužnica. Ključne su optužnice protiv Maneta Jurića, Radenka Stanica, Miroslava Kraljevića i Gorana Garića koji su od aprila 1992. godine do kraja marta 1993. godine u Vlasnici u okviru u širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv bošnjačkog civilnog stanovništva počinili krivično djelo zločin protiv čovječnosti KZBiH. U optužnici se navodi da su počinili progon bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, kulturnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi čineći ubistva, mučenja i druga nečovječna djela slične prirode s namjerom nanošenja velike patnje.

Sud Bosne i Hercegovine navodi na web stranici da je djelimično potvrdio 19. februara 2018. godine optužnicu koja optužene Maneta Đurića, Radenka Stanića, Miroslava Kraljevića i Gorana Garića tereti da su počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti.



(Vijesti.ba / FENA)

07.04.2019.

SENADIN LAVIĆ : HEGEMONIJSKE POLITIKE PROTIV BOSNE

07.04.2019.

12 UZNEMIRUJUĆIH ČINJENICA ZBOG KOJIH SE (VIŠE) NE MOŽE SPAVATI MIRNO

12 uznemirujućih činjenica zbog kojih se (više) ne može spavati mirno

12 uznemirujućih činjenica zbog kojih se (više) ne može spavati mirno
Foto: Vijesti.ba

HDZ-eova Hrvatska konstantno ispoljava neprijateljstvo prema BiH – u institucijama EU, u BiH i gdje god stigne...

Od rata '92 naovamo, Bosnu i Hercegovinu nosi inercija ka njenom raspadu jer se glavni akteri (oni koji vole da se lažno predstavljaju kao garanti Daytonskog mirovnog sporazuma) nisu odrekli svojih teritorijalnih aspiracija prema BiH, ali ni Evropa u suštini nije promijenila onaj svoj nepošteni stav prema BiH iz devedesetih godina.

Ta inercija dobiva na ubrzanju i postaje očigledno kako se upravo u posljednje vrijeme sinhronizirao čitav niz destruktivnih faktora, sudbinski negativnih namjera po BiH.  

Piše: Esad Duraković

Ovdje ću ih samo nanizati, naglašavajući – ponovo – da oni djeluju sinhronizirano i koordinirano.

• Pokretanjem istrage protiv odvažnog i po svemu sudeći etički uspravnog ministra Mektića, najviše instance pravosuđa u ovoj zemlji pokazuju još jednom, ovaj put najuvjerljivije i na najvišem nivou, da su odlučili djelovati i protiv takvih ljudi/pozicija na kojima se BiH brani od stranih obavještajno-diverzijskih nasrtaja. Poruka toga čina je jasna: definitivan gubitak povjerenja u pravosudni sistem kao kičmeni stup svakog društva i države: bez toga, nema ni društva ni države. Stoga je „slučaj Mektić“ zaista dramatičan, i uopće nije personalan.

• Istovremeno, HDZ-eova Hrvatska konstantno ispoljava neprijateljstvo prema BiH – u institucijama EU, u BiH i gdje god stigne, nastojeći da razvije mržnju među Bošnjacima i Hrvatima, iako oni, do '92, povijesno nisu bili neprijatelji.
 
• Ovih dana, slavi se – svečano, ali i radno, jer je riječ o kontinuiranju, kako reče Čović – tvorevina Herceg Bosna koju sada Čović zove Republikom, iako je ona, zajedno s Tuđmanovim državnim institucijama, pravosnažno osuđena za udruženi zločinački pothvat. Dakle, ne odustaje se od susjedske i unutrašnje agresije čiji krajnji cilj je disolucija BiH.

• Šta tek reći o porukama iz Niša od prije desetak dana?! Velikodržavni srbijanski pogledi nisu više upućeni ka Kosovu već ka RS u kojoj nastaju novi mitovi?!

• U Republici Srpskoj, policija se naoružala dugim cijevima, a sada se osniva rezervni sastav policije, i to u jednom dijelu „iste države“. Stvara se respektabilna oružana sila u entitetu čiji prvi čovjek već dugo najavljuje secesiju. Eto nesumnjiva konteksta! I cilja za koji se naoružavaju i rezervne snage!

• O prodaji bosanskoga grunta strancima već sam pisao više puta kao izrazito antidržavnom i antipatriotskom gestu, dakle s dugoročno vrlo negativnim posljedicama.

• BiH je izložena invaziji hiljadama migranata iz muslimanskih zemalja a nastanjivat će se isključivo – jer ih Evropa odlučno odbija – u BiH. I o tome sam pisao u više navrata jer sam uvjeren da naša javnost i ne sluti kako je riječ o opakom projektu protiv BiH, i naročito Bošnjaka, te da ljudi sada ne mogu ni zamisliti kakvu će glavobolju imati zbog toga. Između ostaloga, to će biti jedan od krunskih argumenata nekim ovim ili nekim novim Čovićima i Dodizima za secesiju jer – neće htjeti živjeti u „takvoj muslimaniji“.

• U svijetu, u Evropi naročito, jača islamofobija koja će legitimizirati istrebljenje Bošnjaka/muslimana. Ona je jaka i u drugim dijelovima svijeta koji će biti pasivan kada počne odlučujući atak na državu BiH.

Sve ovo zbiva se sinhronizirano, ali i sljedeće pojave prate ovo što sam pobrojao:

• Niko ni na šta ne reagira. Visoki Predstavnik uporno šuti na sve, SAUČESNIČKI. Ne oglašava se o proslavi i kontinuiranju „Republike Herceg Bosne“, o naoružavanju rezervnog sastava policije RS, o odbijanju da se poštuje odluke Ustavnog suda… Iako ima najviše ovlasti i obaveze u ovoj zemljici, on šuti na svaku ozbiljniju prijetnju koja joj se izriče i time postaje posmatrač njenoga kraja. SAUČESNIK. Visoki Predstavnik je gotovo metafizički previsoko iznad naše stvarnosti.

• Šuti akademska zajednica u BiH, s rijetkim i nedovoljnim izuzecima. Šuti kukavički i saučesnički.

• Patriotski ili BH blok, ili ono što zovemo ljevicom, pokazuju nakon izbora da su nedorasli situaciji: ništa njih ne može ujediniti niti osvijestiti, pa ni takva očigledna činjenica da je njihova nespretna i državnički neproduktivna borba za fotelje jalov posao u navedenim sinhroniziranim akcijama protiv BiH. Odbijaju da uđu u vlast s nacionalnim strankama, što je u datim okolnostima politički infantilno jer bi samo ulaskom u vlast, na poziciju, mogli ikoliko kontrolirati nacionalne stranke. U tom smislu i kontekstu, pozitivna je odluka Željka Komšića o ulasku u vlast.

• Bošnjačka tzv. politička elita na sve navedene korake koji vode ka dramatičnoj disoluciji BiH, KA PALESTINIZACIJI BOŠNJAKA NA OVOME PROSTORU, također ne reagira na adekvatan način, ili ne reagira uopće. Takvo njihovo ponašanje može se, zdravorazumski, protumačiti samo na jedan način: da i nisu baš protiv etničke podjele BiH jer će imati vlastitu Gazzu i Zapadnu Obalu kojoj će moći sisati ono malo preostale krvi. ONI SU TAKOĐER SAUČESNICI.

Sve što sam naveo, nije nikakva špekulacija, proizvoljnost – sve su to činjenice koje nam toliko bodu oči i ranjavaju srce da više ni spavati ne može mirno. Sve je odveć vidljivo.

Na više mjesta sam u ovome tekstu spomenuo SAUČESNIŠTVO. Saučesnici su glavni problem, jer svaki subjekt koji šuti ili ne preduzima odgovarajuće mjere, ne artikulira adekvatan otpor u vrijeme kada je ugrožena njegova država pripada kategoriji saučesnika, a to je gore, u ovom slučaju, i od samih razbijača BiH.

Zaista, ima li danas uopće nekoga da je brani?!

(Vijesti.ba / DEPO)

07.04.2019.

PROF. DR. IVO KOMŠIĆ : ČOVIĆEVA STRATEGIJA ŠUTNJE - KAO DA SE NIKAKAV KARADžIĆ NIJE DESIO!

PROFESOR KOMŠIĆ DEMOLIRAO LIDERA HDZ-a: 'Čovićeva strategija šutnje - kao da se nikakav Karadžić nije desio'!

U hrvatske reakcije jedino se nije uklopio Dragan Čović. On je iskoristio pravo na šutnju, kao da se radi o postupku protiv njega. Za njega ne postoje ni zločini, ni zločinac Karadžić

altPiše: Ivo Komšić

„Imate pravo na šutnju. Sve što kažete može se upotrijebiti protiv vas.“

Ovo je osnovno pravo svakog građanina u kaznenom postupku. Ali ovo pravo se koristi kao zaštita i izvan kaznenog postupka. Šutnjom se uvijek nešto skriva, dakle, nešto govori.

Šutnja nije predkomukacijsko stanje. Ljudi su od svoga nastanka koristili simbolički jezik za sporazumijevanje. Artikulirani jezik je samo napredna faza simboličkog sporazumijevanja. Međutim, kao i ostali simbolički oblici sporazumijevanja, i šutnja je oblik komunikacije. U kulturama mnogih naroda šutnja je najrječitija. Čak i u poslovici „šutnja je blago“ radi se o veoma rječitom i ekspresivnom obliku komunikacije. Tada je šutnja strategija. Strogo se odmjerava kada će se zašutjeti. Zaboravlja se, međutim, da je i šutnja iskaz.

Postoje situacije kada je šutnja zaista najrječitija i kada je, osim nijemog iskaza, svaki drugi neprikladan i suvišan. To su granične situacije kakve su smrt, strah, zaprepaštenje, ali isto tako i ljubav, ushićenost, oduševljenje. U tim situacijama čovjek se ne može ničim iskazati kao što može šutnjom.

Gledati šutnju

Gledajući žene koje su pratile konačnu presudu haškom optuženiku Radovanu Karadžiću za zločine protiv čovječnosti i genocid, mogli smo gledati šutnju. Sjedile su nijemih lica, podbrađene maramama kako dolikuje osobama koje su u stalnom susretu sa smrću, bez grimasa i grča. Ali to nisu okamenjena lica, ozarena su bila i svijetla, što se može tumačiti jedino njihovom nadom koja je jača od bola i patnje. Nada daje svakom licu neugaslu svjetlinu. A to nisu slučajno skupljene žene, radoznale kao i pola svijeta, što će sud pravde konačno izreći jednom zločincu, što će konačno zaključiti. To su žene kojima su ubijena djeca, muževi, očevi, braća… Bile su zagledane u lice zločinca, s nadom da pravda pobjeđuje. Za njih je ona božja, sigurna, jer ne bi mogle preživjeti, ne bi ih ni nada održala u životu. Očekivale su pravdu od ljudi, ljudsku, čovječnu jer je i zločin bio protiv čovječnosti. I kada su tu pravdu dočekale bile su suzdržane, bez likovanja, bez euforije i pregrijanih izjava. Kratki aplauz i šutnja. Uglavnom. Kod većine. Govorile su samo neke jer im je govor bio iznuđen. I razišle su se pomirene, zatvorene u sebe, u suočenje sa svojom nadom.

Da li može postojati itko na ovome svijetu tko ne bi suosjećao s ovim ženama. Ostale su pomirene i s božjom i svjetovnom pravdom, ali satisfakciju nisu dobile. Nisu je ni tražile jer znaju da im se izgubljeno ne može vratiti niti nadoknaditi. Većina svijeta je, ipak, suosjećala s njima, iako to njima nije ništa značilo.

Radi se, međutim, o nečemu što je univerzalno, radi se o zločinu protiv čovječnosti i genocidu, na što se ne može ostati nijem. Svijet, kakav god da jeste, nije to mogao prešutjeti. Gotovo da je nastalo utrkivanje u iskazivanju zadovoljstva što je pravda ipak dostižna, što se zločini ne zaboravljaju i što je poslana poruka da će svaki zločinac do kraja života biti izoliran od svijeta. Zatočeni u svoju ćelijsku samoću, ispunjenu jedino sjećanjem na zločine, morat će se suočiti sa svojom zločinačkom sviješću, bez obzira na to što trenutno misle da su nevini, da su radili samo ono što su morali i u interesu svoga naroda. Samoća ne miruje, ona uvijek ispituje savjest.

Izjašnjenje o neizjašnjavanju

Na nogama je bila cijela naša regija, još ranjiva i s teškim neprevladivim sjećanjima. Suosjećanje sa žrtvama se nije krilo, čak i kod licemjera. Doduše, zvaničnici Srbije i RS-a su se izjasnili da se neće još izjasniti. Oni su svoju šutnju prokazali kao govor. One koji su se izjasnili upozorili su da vode računa o budućim odnosima sa Srbijom i RS-om. Kao da još žive u uvjerenju da mogu svojom vojnom silom svima utjerati strah u kosti, kao da su njihove vojne i paravojne armade pred svim vratima i samo treba čekati kada će zakucati. Skromnost jeste vrlina, a umišljenost je samo nemoć i frustracija.

Hrvatska je reagirala, ona zvanična s malom suzdržanošću, ona nezvanična brzo i trenutno. Uglavnom, žalilo se što zločinac nije osuđen za genocid u svim općinama u kojima je izvršio zločine, te što sud nije konačno povezao zvaničnu Srbiju sa zločinima izvan Srbije, kao što je to bilo s Hrvatskom. Udruženi zločinački poduhvat je ostao lokalnog karaktera, ne kao u Hrvatskoj povezan s državnim vrhom. To uistinu jeste nepravda jer svi znamo, oni koji su preživjeli agresiju, koja je uloga Miloševića i Srbije bila u izvršenju zločina u BiH. Ne treba zaboraviti, također, da je hrvatsko javno mnijenje uglavnom bilo protiv zvanične politike tadašnjeg državnog vrha, u Srbiji samo sporadično. Milošević i Karadžić su imali gotovo apsolutnu podršku. Ali ne treba zaboraviti ni to da su Milošević i Karadžić imali punu podršku u ostvarenju svojih zločinačkih ciljeva u BiH od hrvatskog državnog vrha.

U hrvatske reakcije jedino se nije uklopio Dragan Čović, glavni eksponent hrvatske državne politike u BiH. On je iskoristio pravo na šutnju, kao da se radi o postupku protiv njega. On je zašutio. Ni riječi. Kao da se ništa nije desilo. Njega se žene u bolu i tuzi nisu dojmile, za njega one ne postoje. Za njega ne postoje ni zločini, ni zločinac Karadžić. Čak ni oni koje je Karadžić izvršio nad Hrvatima, iako zločini nemaju nacionalno obilježje, oni su protiv čovječnosti. Ali sam Čović voli ta razlikovanja, on je odavno nacionalno stavio iznad ljudskog i proglasio se nacionalnim liderom. Ono opće, ljudsko – žrtvovao je. Je li čovjek možda u šoku, zaprepašten. Ili se radi o kontinuitetu podrške, samo nije racionalno sada to pokazivati. Cijeli svijet gleda i sluša pa je prikladnije biti nijem. Ako mi ne znamo zašto šuti, zna on.

Podržati presudu?

A što bi, inače, Čović mogao reći? Podržati presudu međunarodnog suda pravde značilo bi odreći se zajedničkog političkog naslijeđa Karadžića i Bobana. Pogotovo sada, u ovom vremenu, kada Karadžićeva zločinačka tvorevina još postoji, a ona Bobanova je ugašena i Čović uzaludno nastoji obnoviti je. Kako se odreći dogovora iz Graza od 16. maja 1992. godine, kada je izvršeno razgraničenje njihovih paradržavnih tvorevina. I ne samo to, tim dogovorom je nestala Posavina i svi Hrvati i Bošnjaci koji su živjeli u njoj prodani su za Glamoč, Grahovo i Drvar, „stare hrvatske gradove“. Treba se toga prisjetiti tek da se zna da je i Karadžić trgovao, ne samo Boban. Čovićev je problem danas što nema čime trgovati, izuzev ovim ostacima naroda kojega nije moglo uništiti ni „humano preseljenje“ (omiljeni pojam Franje Tuđmana, tadašnjeg predsjednika Hrvatske). On još misli da se može prodavati teza o „Herceg-Bosni“ kao povijesnom izumu HDZ-a u borbi za BiH i opstanak Hrvata. Neka samo prebroji danas hercegbosanske općine pa će lako utvrditi da u dvije trećine tih općina više nema Hrvata. Spala knjiga na tri slova. Uz osam hercegovačkih općina, ostaci hrvatskog naroda postoje još u pet-šest općina u srednjoj Bosni, i to s ubrzanim gubitkom etničke mase. A u „H-B“ prvobitno je bilo oko 600.000 Hrvata. Sada, po zvaničnom popisu, u cijeloj BiH ima oko 500.000 Hrvata, iako taj popis nije realan jer su popisani i oni koji nemaju trajni boravak u BiH. Realno, Hrvata je u BiH oko 300.000, što pokazuje i izlaznost na izbore. To je rezultat dugogodišnje politike HDZ-a i „Herceg-Bosne“, koja u Čovićevoj pameti još traje. Vjerojatno će trajati do posljednjeg bosanskohercegovačkog Hrvata.

alt

Suosjećanje sa žrtvama zločina jeste ljudsko, ali Čović se ne može odvojiti od funkcije i samopropisane povijesne uloge obnove izgubljenog. Gledanje u lice ženama žrtvama Karadžićevog zločina samo podsjeća na njegove gubitke, ne na njihove. Presuda Karadžiću nije samo njemu nego i zajedničkom naslijeđu, presuda zajedničkim projektima podjele Bosne i Hercegovine. Presuda ostavlja bez nade. Čović razumije Karadžića sigurno, on ostaje izoliran do kraja života sa svojom samoćom, ali Čović mora živjeti među svijetom, a bez nade. Zato ne čudi njegova šutnja, ona je rječita, ona je jasna. Ona će zasigurno progovoriti još glasnije i agresivnije u nastojanju obnove zajedničkog naslijeđa.

(IZVOR: Analiziraj.ba)


















07.04.2019.

POSTOJE DOKAZI DA JE SLOBODAN MILOŠEVIĆ KONTROLIRAO CRVENE BERETKE, ŠEŠELJEVCE, ARKANOVCE I ŠKORPIONE

07.04.2019.

ZA ROĐENDAN GLAVNOG GRADA BiH : OTVOREN MUZEJ "VALTER BRANI SARAJEVO"

07.04.2019.

OPSADA SARAJEVA: ČETVRT VIJEKA LAŽI, ĆUTANJA I PORICANJA

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
75394856

Powered by Blogger.ba