Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

29.12.2018.

ŽRTVUJU LI VUČIĆ I DODIK SRBE UVLAČENJEM U SUKOB S NATO-OM

Žrtvuju li Vučić i Dodik Srbe uvlačenjem u sukob s NATO-om

Žrtvuju li Vučić i Dodik Srbe uvlačenjem u sukob s NATO-om
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponovo je došao u focus javnosti u BiH nakon izjave da on, za razliku od 90 posto građana Srbije, poštuje integritet BiH.

Za direktora Centra za regionalizam iz Novog Sada Aleksandara Popova ovom izjavom je otvorena mogućnost da u "nekom trenutku posluša stav građana".
 
Velika igra
 

- Do sada je Vučić govorio da bezuslovno podržava integritet i cjelovitost BiH, za razliku od njegovog prethodnika Tomislava Nikolića. No, prvi put Vučić je imao ogradu da 90 posto stanovnika Srbije misli drugačije. Onda bi se moglo desiti da, ukoliko zaigra neka velika igra, on kaže da mora poslušati građane Srbije i podržati tezu o potrebi izdvajanja RS iz BiH. To je suština ove priče – kaže Popov za Vijesti.ba.

aleksandar-popov

Aleksandar Popov
 
Koalicija Dodik - Vučić odavno je pogubna i za interese Republike Srpske (RS), ali i Srbije, kaže u razgovoru za Vijesti.ba politički analitičar i direktor Foruma za etničke odnose Dušan Janjić.
 
- Onog časa kada je počeo da promoviše osamostaljenje RS-a, vezujući to za Kosovo, Dodik je postao ozbiljan problem svima, pa i Srbiji - mišljenja je Janjić.
 
Kako navodi, predsjedavajući Predsjedništva BiH svog konja vezao je za Moskvu i opredijelio se za anti-nato politiku, što ni Srbiji nikako ne odgovara.
 
- Vučić se tome približio, a već vidimo i da je dobio upozorenja - iduće godine u pristupnim pregovorima s EU Srbiji neće biti otvoreno nijedno poglavlje, osim poglavlja 31, koje se odnosi na vanjsku, sigurnosnu i odbrambenu politiku. I ništa dalje neće se otvarati dok ne uvede sankcije Rusiji - pojašnjava Janjić.

dusan-janjic

Dušan Janjić
 
Poređenje s Kosovom
 
Popov  kaže da je Dodik odavno nagovještavao da je BiH neodrživa tvorevina i da će se kad-tad RS izdvojiti iz sastava BiH. Naš sagovornik ipak zapaža da je interesantan momenat kada se ovakve poruke šalju u javnom prostoru.
 
- U igri oko rješavanja statusa Kosova, sve više se kao rješenje tog pitanja pominje razgraničenje, odnosno etničko zaokruživanje. Na to nadolaze sve češće teze, poput one geopolitičara iz Velike Britanije Timoti Lesa, koji kaže da na Balkanu neće biti mira dok se ne stvore etnički čiste teritorije, odnosno velika Srbija, velika Hrvatska i velika Albanija -  naglašava Popov.
 
Poruke iz 90-ih
 

Poruke koje ovih dana šalju Dodik, predsjednik Aleksandar Vučić i premijerka Srbije Ana Brnabić, tvrdi Janjić, slične su onima kojima se 1997. godine poigravao Slobodan Milošević.
 
Ovakva retorika, upozorava, direktno udaljava Srbiju od EU i neke normalne saradnje s NATO-om, te je vezuje za gubitničku stranu.
 
- Po svim porukama iz Moskve, jasno je da je ruska prijestonica preko Sirije i Gruzije napravila dogovor koji se tiče zapadnog Balkana i članstva Srbije u NATO-u, a s druge strane, pitanje BiH vezala za federalizaciju Ukrajine. Tolika neupućenost u međunarodnu politiku, a dio tih rusko-američkih razgovora odvijao se upravo u Beogradu, prosto je fascinantna. Ili se radi o neznanju, što bi bilo i razumljivo, ili se radi o namjeri da se žrtvuju Srbi i ponovo uvuku u rat - kaže Janjić.
 
Naglašava kako smo došli do tačke kad se Dodiku i Vučiću mora reći: "Stanite ljudi, idete u rat. Ovo vas vodi u rat ponovo s najvećim silama svijeta - NATO-om, uz distancu Rusije".
 
- Niko neće braniti RS, a vojske nemaju, pare su potrošili na druge stvari - potcrtava Janjić.
 
(Vijesti.ba)










29.12.2018.

S ČETVRTOG PROTESTA "JEDAN OD PET MILIONA" ZATRAŽENA SMJENA NEBOJŠE STEFANOVIĆA

S četvrtog protesta "Jedan od pet miliona" zatražena smjena Stefanovića














S četvrtog protesta

Nekoliko hiljada građana na protestu “Jedan od pet miliona” u Beogradu zatražilo je večeras smjenu ministra unutrašnjih poslova Srbije Nebojše Stefanovića, javlja Anadolu Agency (AA).

Učesnici protesta su nosili transparente s natpisima “Ima nas pet miliona”, “Dosta obećanja i laži, penzioneri su gladni”, “Šetam ne želim da odem”, “Mi smo uz narod, ne uz sadašnje i bivše lopove”…
 
Glumac Branislav Trifunović okupljenima je rekao da ako ih pitaju ko je organizator protesta, oni odgovore s predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, jer “da nije njega, ne bi bilo ni protesta”.
 
On je ponovio zahtjeve s prethodnih protesta, a to su da se rasvijetli ubistvo Olivera Ivanovića, da se otkriju nalogodavci napada na novinare i opozicionare, kao i da opozicija dobije pet minuta prostora u Dnevniku Radio-televizije Srbije (RTS).
 
Tim zahtjevima večeras je pridodata smjena ministra Stefanovića, kome je poručeno da umjesto što prebrojava učesnike protesta, prebroji koliko je bilo ubistava u Srbiji.
 
Trifunović je, komentarišući skupove “Pravda za Davida”, rekao da je Beograd uz oca Davora Dragičevića.
 
“Beograd je uz njega, za pravdu, sreću, radost, istinu, za sve nas. Pravda za Davida”, kazao je Trifunović.
 
Zatim je govorio novinar Srđan Škoro, poželjevši srećnu Novu godinu bez Vučića.
 
Okupljenima se obratio i predsjednik Mjesne zajednice Rakita Desimir Stojanov koji je rekao da mještani tog sela traže “samo mir i reku”. Poručio je i da investitoru mini hidroelektrane u tom mjestu neće dozvoliti da prođe kroz njegovu djedovinu.
 
Protestna šetnja išla je od platoa Filozofskog fakulteta, preko Makedonske, Svetogorske, Takovske i Ulice kralja Milana do Trga Slavija. Njih je kod Doma omladine pokušala da presretne grupa ljudi s transparentima “Nema podele Kosmeta, nema podele naroda”, ali incidenata nije bilo.
 
Ispred zgrade RTS-a bio je i predsjednik Udruženja porodica kidnapovanih i ubijenih na Kosovu Simo Spasić, koji je govorio o srpskim žrtavama i razvio transparent “Dosovski režim oslobodio je 2.000 albanskih terorista, a srpske generale prodali Hagu”.
 
Kod zgrade RTS, učesnici protesta zapalili su baklju i razvili transparent “Počelo je”.
 
Ispred gradske televizije Studio B, gdje večeras gostuje Vučić, okupljeni su pozvali Vučića da ih prebroji, a zatim su nastavili do Trga Slavija.
 
Saobraćaj u ulicama kojima se kretala kolona učesnika protesta je bio obustavljen.
 
Naredno okupljanje zakazano je za subotu, 5. januara 2019. godine.
 
Protest je organizovan poslije napada na jednog od lidera Saveza za Srbiju i predsjednika Levice Srbije Borka Stefanovića kojem je pred skup SZS u Kruševcu razbijena glava.

 

(Vijesti.ba / AA)

29.12.2018.

TEOFIL PANČIĆ : MOGU LI PROTESTI ZBACITI ALEKSANDRA VUČIĆA

POZNATI SRPSKI NOVINAR; TEOFIL PANČIĆ: Mogu li protesti zbaciti Vučića?

Iskustvo pokazuje da je trenutak u kojem se neka vlast uspije trajno i ozbiljno zamjeriti srednjem i obrazovanom sloju, koliko god da je ovaj brojčana manjina, zapravo put bez povratka


POZNATI SRPSKI NOVINAR; TEOFIL PANČIĆ: Mogu li protesti zbaciti Vučića?













...................

Šta se to ovih dana - tačnije, ovih subota - zbiva u Beogradu, koliko je to važno i kuda će odvesti Srbiju? Mogu li protesti zbaciti Aleksandra Vučića, bi li to uopšte bilo dobro za Srbiju i regiju i ko bi mogao zamijeniti sadašnju vlast, i s kakvim programom? Je li svaka promjena dobra, ili bi trebalo zazirati od mogućnosti da Vučića smijene neki koji bi možda bili gori od njega, bar kada je u pitanju stabilnost na Balkanu?

Ovo su samo najvažnija od niza pitanja koja otvaraju zbivanja koja su, čini se, bar pomalo iznenadila doslovce sve, dakle i same organizatore i sudionike protesta. Redoslijed zbivanja, to jest neposredna pretpovijest uličnog gibanja, izgleda ovako. Borko Stefanović, lider minorne stranke Ljevica Srbije, kojoj neku političku težinu ipak daje to što je članica vodeće opozicione grupe stranaka Savez za Srbiju (SZS), trebao je održati političku tribinu u Kruševcu, i to baš na dan kada su na Kosovu izbile velike, naizgled čak dramatične tenzije, još jedne u nizu za koje mnogi promatrači iznutra i izvana vjeruju da su posljedica nekog bar prešutnog dogovora beogradskih i prištinskih vlasti, jer objema odgovara mobilizicija pristalica i neutralizacija unutršnje opozicije pred moralnom ucjenom “nacionalne ugroženosti”. 

Kako god, Stefanović je došao pred zgradu u kojoj je tribina trebala biti održana, a onda je iz mraka izronila grupa maskiranih tipova naoružanih palicama i nanijela što lakše, što teže ozljede Stefanoviću i dvojici njegovih saradnika. Vijest je zgrozila i one na sve već oguglale, jer je bila nešto novo: ovu vrstu falangističkog nasilja prema istaknutim političkim protivnicima, izvan konteksta demonstracija i sličnih burnih događanja, nije prakticirao niti Miloševićev režim.

Svakome ko je vidio okrvavljenu Stefanovićevu glavu postalo je najkasnije tada jasno da u Srbiji više nema ni najbazičnijih uslova za normalno političko djelovanje bilo kakve vjerodostojne opozicije: nakon što je prethodno de facto istjerana iz svih utjecajnijih medija, osobito s televizija bilo u državnom ili tajkunskom vlasništvu, nakon što je gotovo protjerana iz parlamenta jer joj je bizarnim manevrima i permanentnom blokadom oduzet pristup govornici i mikrofonu, nakon što je u manjim mjestima u kontekstu lokalnih izbora još otprije bila neposredno fizički zastrašivana i šikanirana (za što Vučićeva stranka i paralelne strukture što mafijaškog, što policijskog porijekla koriste “aktiviste” uvezene iz drugih sredina koji danima pred izbore praktično opsjedaju targetirano mjesto i zastrašuju njegove stanovnike natjeravajući ih na izbore, dakako, s odgovarajućim brojem koji se ima zaokružiti), opozicija je sada praktično satjerana u ugao i stavljena u najboljem slučaju na ivicu zakonitosti i opstanka, i istjerana čak i iz skrajnutih prostora po periferijama gradova.

Nakon toga, moglo se samo ili u političku penziju, ili u nekakvu nejasnu ilegalu, ili pak – na ulicu. Tako se rodila ideja za protestni marš “Stop krvavim košuljama” koji su pokrenuli istaknuti građani (recimo, glumci poput braće Trifunović) i aktivisti, a opozicione stranke su se diskretno ukrcale na taj voz. Imaju li one ipak komandu nad njim ili ne, to je stvar stalnih sporova, iako uopšte nije od presudnog značaja: na tom pitanju najviše insistira režim, jer smatra da će paralizirati pokrenutu buntovnu energiju građana ako proteste poveže isključivo s ne baš pretjerano popularnim liderima opozicinih stranaka.

Prve je subote došlo dosta ljudi, no režim još nije bio naročito zabrinut, vjerujući da će se ljudi ispuhati i otići kući a protest će zamrijeti. Možda bi baš tako i bilo da se u vlasti nisu malo preigrali, odveć cinično podcjenjujući broj okupljenih i falsificirajući njihove motive; bilo je tu i grotesknih momenata, poput već famoznog izvještaja neke nedoučene reporterke prorežimskog Studija B, stanovite Barbare koja je postala neka vrsta ironične ikone protesta.

Slijedeće je subote došlo još više ljudi i to po jako lošem vremenu, i po jakom snijegu prkosno gacalo po namjerno neočišćenim centralnim gradskim ulicama. Vučić i saradnici opet su reagirali kombinacijom podcjenjivanja i prijetnje, što je treće subote još dodatno omasovilo protest ali i, što je zapravo puno značajnije od broja ljudi na ulicama, na neki način ohrabrilo odavno već iziritirane ljude kojima je dosta svakovrsnih poniženja i trećerazrednih laži koje proizvodi razgranata Vučićeva medijsko-propagandna mašinerija.

Vrijeđanje inteligencije ljudi koji žive sve gore u državi čije ionako krhke institucije doslovce zamiru pred svačijim očima postajući leno za nezajažljivu i besramnu Vučićevu kamarilu, i u gradu koji se komunalno i saobraćajno doslovce raspada gore nego čak i u ratnim i sankcijskim devedesetim, naprosto je postalo prejako, i čini se da zdraviji dio društvenog organizma počinje proizvoditi antitijela u svrhu samoobrane.

Što onda nije daleko od čuvenog “mi ili oni”: Vučić i ekipa dugo su igrali na taj pregrijani antagonizam delegitimizirajući svaku stvarnu opoziciju i kriminalizirajući sve svoje kritičare (koji su se ionako sve teže mogli čuti i vidjeti) da je to moralo kad-tad početi raditi protiv njih. I čini se da je počelo. Što, opet, uopšte ne mora značiti da je Vučić “gotov” i da će ubrzo, za ovaj ili onaj način, sići s vlasti. Ali je teško oteti se dojmu da je agonija njegove vlasti započela ovoga beogradskog decembra, a koliko će ona trajati i šta će još sve proizvesti prije nego se okonča, to u ovom trenutku niko ne može niti okvirno predvidjeti. Kako god, iskustvo pokazuje da je trenutak u kojem se neka vlast uspije trajno i ozbiljno zamjeriti srednjem i obrazovanom sloju, koliko god da je ovaj brojčana manjina, zapravo put bez povratka.

Taj je sloj možda neugodan vladarskoj sujeti (jer svi populistički vladari ipak intimno teže priznanju od “elite”), ali je prilično bezopasan dok se drži privatnih gunđanja, “nemiješanja u prljavštinu politike” i bezubog cyber paraaktivizma. No, kada mu prekipi pa izađe na ulice, i to ne jednokratno i u afektu, nego sa snagom i zamahom grude snijega koja se kotrlja nizbrdo pretvarajući se u lavinu, tada dolazi do vrlo signifikantne i najčešće zapravo nepovratne promjene “u zraku”, koja još samo traži način na koji će se verificirati, to jest, pretvoriti u djelatnu izmjenu rasporeda snaga i političkih trendova. Taj se proces može usporiti - dakako, političkim lukavstvom, a ne silom - pa možda čak nakratko i zaustaviti, ali teško da se može ubaciti u rikverc i pokrenuti unatrag.

Osobito Vučić ne djeluje kao neko ko bi za to bio kadar: njemu je do sada, doduše, išlo sjajno jer on jest daroviti demagog, ali samo za one s jeftinijim ulaznicama za show: za naivne uslijed neukosti i neuke uslijed naivnosti. Takvih može biti relativna većina - i to su obično najgora vremena za bilo koje društvo - i na njihovoj se podršci (koja njih same, kao socijalno najranjivije, ponajviše košta) može dugo i lijepo parazitirati, ali su oni ipak slabi i nepouzdani, nesolidni saveznici: naposljetku ipak prevagnu vrijednosti koje zaobilazno i baršunasto nametne svjesniji sloj unutar društva.

A ko su ti ljudi koji protestvuju, ko ih politički predvodi i čemu se od njih treba nadati? Lideri glavnih opozicionih stranaka su ili bljedunjavi (Stefanović) ili potrošeni (Đilas) ili oboje (Jeremić), ili oni koje bi bilo bolje nikada i ne “trošiti” (šef desničarskih “Dveri” Obradović), i zato nije slučajno da uglavnom drže low profile; no napokon, ovdje se uistinu i ne radi o njima, mada bi Vučić jako volio da tako bude. A sam je protestni pokret vrlo heterogen jer je inače svaki današnji “antivučićizam” – pošto je i sam Vučić svojevrsni ideološki Zelig, ali postojano sklon nedemokratskom upravljanju državom - ideološki razbacan na sve strane, kao što je to bio i “antimiloševićizam” u godinama pred pad balkanskoga krvnika.

Čudan je to miš-maš, od prekaljenih građanskih liberala i predvodnika manje-više svih opozicionih pobuna posljednjih decenija, preko napaljenih mladih ljevičara koji misle da bi rušenje “zlog neoliberalnog gubernatora” Vučića moglo i moralo biti prvi korak u rušenju svjetskog kapitalizma, pa do četnika-početnika, “osvetnika Kosova”, aktivista nekada eksplicitno ljotićevskog pokreta Dveri etc. Tako se moglo vidjeti kako u istoj koloni marširaju ljudi s LGBT zastavama i s nacionalističkim barjacima, uz prigodno uzajamno škrgutanje zubima, i ako to nekome izgleda neprirodno i kao mogući izvor kojekakvih problema u budućnosti, onda neka zna da mu s razlogom tako izgleda. Ta je političko-svjetonazorna šizofrenija nešto što je daleko najproblematičniji aspekt ne samo ovog protesta, nego i “antivučićevskog” političkog gibanja generalno.

No, tu valja imati na umu samu prirodu autoritarno-populističkih vladavina ovoga tipa: one teže beskrajno usavršavanom monopolu nad svim političkim i javnim prostorom, suštinskom kidnapovanju države i društva, radikalnoj marginalizaciji svih alternativa, odakle god one dolazile i kuda god željele odvesti. Zato je neka vrsta čudne taktičke saradnje među onima koje inače ništa ne spaja a štošta ih oštro i nepomirljivo dijeli nešto što se nameće kao (žalosna) nužnost. Isto je tako, recimo, u Mađarskoj, a Orbanova je vladavina ionako ne čak toliko ideološki koliko vladarsko-tehnološki uzor Vučićevom režimu: i tamo na proteste u Budimpešti i drugdje skupa izlaze teški alternativci s dredovima, mainstream liberali i tvrdi desničari iz nimalo simpatičnog niti umiljatog Jobbika. Ranije su se mogli slobodno uzajamno mrziti: sada ih je Orban spakovao u isti stroj, gdje ih jako žulja, ali postaju svjesni da je jedini produktivan način da iz njega istupe “na slobodu” taj da se gruonim naporom s vlasti ukloni onoga ko ih je na silu spojio.

A šta ako Vučić na ovaj ili onaj način u dogledno vrijeme padne?

Najprije, još smo daleko od toga da je to izvjesno i da je to pitanje dana, sedmice, mjeseca. Drugo, taj pad svakako nosi sa sobom stanovite rizike, ne na posljednjem mjestu i taj da bi ga na vlasti, među ostalima, mogli odmijeniti i oni koji imaju daleko nerazumnije poglede na, recimo, pitanje Kosova, pa i na druge regionalne odnose – na Bosnu, Crnu Goru... Tih se rizika treba i mora biti svjestan, ali ne treba imati iluzija da je zdrava alternativa tome status quo: Vučić i kamarila toliko su ogrezli u destrukciji i monopoliziranju gotovo cjelokupnog društva i države da Srbija s njima već na srednji rok ne može biti drugo nego teški bolesnik koji leži u vrućici posred Balkana, i samo se čeka kada će i kako eksplodirati iznutra. A ta bi eksplozija bila neusporedivo gora i opasnija od svih rizika koje može donijeti demontiranje jednog nakaznog populističkog poretka.

29.12.2018.

STJEPAN MESIĆ : ARHITEKTURA GRANICA U REGIONU ZAVRŠENA PROGLAŠENJEM NEZAVISNOSTI KOSOVA

Stjepan Mesić : Arhitektura granica u regionu završena proglašenjem nezavisnosti Kosova


Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić u intervjuu za  makedonske medije kazao je da bi bilo bolje da je Prespanski dogovor postignut prije, jer bi se time ubrzao euroatlantski put Republike Makedonije, a time i njena izvjesnija budućnost.

– Međutim, odlična je vijest da je postignut Prespanski dogovor, koji je možda najvažniji dogovor poslije 2.svjetskog rata u Evropi, kojeg su bilateralno postigle dvije zemlje i to mu daje dodatnu važnost. Prespanski dogovor sasvim sigurno je dogovor, koji će omogućiti euroatlantsku budućnost Makedonije i svih njenih građana, kaže Mesić.

Dodaje da je Prespanski dogovor postignut i snažnim zalaganjem, potporom i sudjelovanjem albanskog političkog faktora.

– Time je albanski politički faktor pokazao državotvornost u vremenu turbulencija u samoj regiji i uvjeren sam da je to pozitivno prihvaćeno i ocijenjeno u samoj Makedoniji, ali i u međunarodnoj zajednici. Važno je da Albanska ali i sve druge etničke zajednice u Makedoniji svoju budućnost vide i grade u punopravnom članstvu prvo u NATO-u, a kasnije i u EU – to je snažan motivirajući faktor za sve građane Makedonije, smatra Mesić.

Navodi da često ističe da su u ovoj regiji u nedavnoj prošlosti vođena četiri rata za granice, a nijedna granica u regiji nije ni za milimetar pomjerena.

– Mislim da su ideje o promjeni granica i razmjeni teritorija prevaziđena i da je arhitektura granica na ovim prostorima završena proglašenjem nezavisnosti Kosova. Sada imamo svoje države u kojima živimo, ali svaka etnička zajednica može da živi u svom kulturnom korpusu pa tako i Albanci, koji žive u Makedoniji, Albaniji, Kosovu, Crnoj Gori, Srbiji ili negdje drugdje. Imamo Hrvate koji žive u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, koji žive u svojim državama ali žive u svom kulturnom korpusu. Time treba da zauvijek prestanu inicijative o nekakvim prekrajanjima ili korekcijama državnih granica.

29.12.2018.

DAVOR DRAGIČEVIĆ : TUŽILAŠTVO BIH ČEKA TEŽAK POSAO, MORAJU UHAPSITI DODIKA, ŽELJKU CVIJANOVIĆ, LUKAČA, LEPIRA, VREĆU, KARANA...

Davor Dragičević : Tužilaštvo BiH čeka težak posao, moraju uhapsiti Dodika, Željku Cvijanović, Lukača,Lepira, Vreću ,Karana…


Otac Davida Dragičevića – Davor Dragičević u razgovoru za Radiosarajevo.ba istaknuo je kako je pred Tužilaštvom BiH težak posao.

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine najvjerovatnije će preuzeti slučaj David Dragičević, kako bi preispitali nadležnost, rekao je predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Milan Tegeltija.

“To je bila prevashodno bila želja mene i mog advokata Ifeta Ferageta. Ja sam otpočetka govorio da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine treba preuzeti ovaj slučaj. Ne znam samo zašto se ovoliko čekalo, jer mi smo zahtjeve podnosili i ranije”, kaže Davor i nastavlja:

“Nadam se da će konačko uslijediti hapšenje zločinaca. Imaju težak posao, trebaju uhapsiti predsjedavajućeg Predsjedništva BiH – Milorada Dodik, predsjednicu RS-a – Željku Cvijanović, Dragana Lukača, tužioce Lepira i Vreću, patologa Karana i sve iz MUP-a sa sramne press konferencije, gdje su kriminalizovali mog sina.Nadam se da ako dođe predmet na Tužilaštvo BiH da će odraditi častan i pošten posao”, rekao je Dragičević.

29.12.2018.

DAVOR DRAGIČEVIĆ TRAŽI OSTAVKE I HAPŠENJE ILI NE IDU S TRGA

Dragičević uoči sutrašnjeg skupa traži ostavke i hapšenje ili ne idu s trga

Dragičević uoči sutrašnjeg skupa traži ostavke i hapšenje ili ne idu s trga
Uoči za sutra najavljenog velikog skupa u Banjoj Luci, Davor Dragičević, otac stradalog banjalučkog mladića Davida, saopćio je da zahtijeva ostavke funkcionera Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (RS), banjalučkog Okružnog javnog tužilaštva, kao i hapšenje određenih osoba, jer u suprotnom, kako navodi, neće otići sa glavnog gradskog trga.

Pojašnjava da zahtijeva ostavke ministra unutrašnjih poslova RS Dragana Lukača, načelnika Uprave za organizovani kriminal Darka Ilića, direktora policije RS Darka Ćuluma, patologa i načelnika Zavoda za sudsku medicinu RS Željka Karana, tužilaca Želimira Lepira i Dalibora Vreće.

Optužuje ih za "upletenosti u nedopuštene radnje sprečavanja dokazivanja i zataškavanja ubistva njegovog sina Davida Dragičevića, kako bi se na taj način zaštitile institucije RS".

- Očigledno je da Lukač i ostali više ne uživaju podršku svojih saradnika, građana, a po našim saznanjima i dobar dio pripadnika policije nije za njih. U interesu građana insistirat ću da svi navedeni daju ostavke, jer su ovo namjerno uradili kako bi ukrali vrijeme i pomogli ubicama – ustvrdio je Dragičević i napomenuo da ostavke zahtijeva zbog moralnih razloga, a njihovu krivičnu odgovornost će utvrditi Tuzilaštvo BiH.

Traži i da se do sutra u 18.00 sati, tj. do početka skupa "Pravda za Davida", uhapse: Filip Ćulum, Đordje Rađen, Zoran Bošnjak, Mikica Marjanac, Siniša Kojdić, te inspektor Bojan Karanović.

U saopćenju Dragičević navodi i da također zahtijeva da se pod mjere nadzora stave ostali neimenovani koji su održali "kriminalnu press-konferenciju" MUP-a RS 26. marta, "gdje su drugi put ubili Davida Dragičevića".

- Ukoliko ovi zahtjevi ne budu ispunjeni do sutra, u 18.00 sati, mi ne odlazimo sa trga Davida Dragičevića, i za sve ostalo šta se bude događalo poslije tog momenta isključivu odgovornost snosit će Milorad Dodik, Željka Cvijanović, svi pripadnici MUP-a RS i tužilastvo RS – ustvrdio je on.

Dodao je da neće odustati od svoje borbe.

- Samim činom mog hapšenja, majke Suzane, bliskih ljudi oko nas, i okolnosti koje su dovele do tog čina meni je jasno, a i svim ljudima koji su stali iza mene i mog ubijenog sina Davida, kakve su njihove namjere. Jasno i glasno kažem da to neću dozvoliti. Ubili su mi dijete i staću ispred ljudi koji me podržavaju i ako treba u toj borbi dat ću prvi svoj život za Davida Dragićevića Đakca i za ljude koji stoje iza mene i mog sina – istakao je Davor.

Navodi da od institucija nisu dobili tražene odgovore.

- Čitav svijet je vidio prekomjernu upotrebu sile nad golorukim narodom, ženama, djecom i prema nedužnim građanima ove države. Pored slika koje su obišle svijet, policijska brutalnost je dostigla svoj vrhunac unutar policijske stanice, mimo očiju javnosti, gdje su ljudi bili izloženi fizičkom i psihičkom maltretiranju, što ministar policije negira – tvrdi Dragičević.

Kaže i da "neće dozvoliti da bude ubijen i likvidiran kao i njegov pokojni sin David" i da je jedino što mu preostaje, kao i ljudima oko njega, jeste da u ovoj borbi idu do kraja.

(Vijesti.ba / FENA)
















29.12.2018.

DAVOR DRAGIČEVIĆ ĆE IZNIJETI ZAHTJEVE KOJI TREBAJU BITI BRZO ISPUNJENI

Davor će večeras iznijeti zahtjeve koji tebaju biti ispunjeni do sutra

Davor će večeras iznijeti zahtjeve koji tebaju biti ispunjeni do sutra
Davor Dragičević, otac ubijednog banjalučkog studenta, saopštiće tokom večerašnje šenje grupe "Pravda za Davida" zahtjeve koje nadležne institucije treba da ispune do velikog protestnog skupa u Banjaluci, najavljenog za nedjelju s početkom u 18.00 sati.

Potvrdio je ovo za Vijesti.ba poslanik PDP-a u Narodnoj skupštini RS Draško Stanivuković, koji aktivno podržava grupu "Pravda za Davida", poručivši da će večeras biti poznato na šta se konkretno odnose pomenuti zahtjevi.

"Sve što mogu reći je da su neki zahtjevi od ranije poznati, a neki su novi. Grupa 'Pravda za Davida' i svi mi koji želimo istinu i pravdu, te bolju državu i večeras ćemo, kao i sutra mirno i dostojanstveno tražiti ono što nap pripada. Teško je ocijeniti na šta sve je policija spremna, imajući u vidu ono što su pretodnih dana radili", konstatovao je Stanivuković.

U tom kontekstu, pozvao je ljude na mirno i dostojanstveno okupljanje, poručivši da isto ponašanje očekuje i od policije.

"Kada govorimo o ključnim ljudima koji su pravili probleme u samoj istrazi ubistva, više se nema strpljenja da se u narednoj godini bilo šta rješava. Svi se moramo uključiti ukoliko želimo bolju državu. 'Pravda za Davida' nije više pravda za Davida koja će trajati samo u slučaju pravde za Davida. Ovo je postala borba za bolji život u RS i svaki pojedinac se u njoj može pronaći", zaključio je naš sagovornik.


(Vijesti.ba)















29.12.2018.

NASER ORIĆ PRIJAVIO ALEKSANDRA VUČIĆA, SUMNJA DA MU PRIPREMA LIKVIDACIJU

Orić prijavio Vučića, sumnja da mu priprema likvidaciju

Orić prijavio Vučića, sumnja da mu priprema likvidaciju
Naser Orić, heroj odbrane Srebrenice, prijavio je Federalnoj upravi policiji (FUP) da ima pouzdane informacije da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić želi "njegovu glavu".

- Primjetio sam jedno vozilo, s beogradskim tablicama i bilo mi je čudno jer lokacija na kojoj sam se nalazio nije bilo blizu putne komunikacije. Vidio sam i dronove i tada sam počeo sumnjati. To je bila šuma i priroda gdje neko mora doći namjenski - rekao je Orić, gostujući na Face TV.

Zatim je dobio je pouzdane informacije od prijatelja iz stranih obavještajnih službi.

- On je dobio od jednog našeg zajedničkog prijatelja informaciju gdje je doslovno rekao da je u jednoj od kancelarija u Srbiji Vučić razgovarao sa direktorom BIA-e i rekao: 'Daj, bre, da završimo priču s tim Orićem' - ispričao je Orić.

Nakon toga mu se javio čovjek s kojim je bio u haškom pritvoru. Za njega kaže da se radi o utjecajnom Albancu koji ga je upozorio na isto.

- Dragomir Andan je zadužen na svu organizaciju na terenu. Nisam želio otići u SIPA-u jer čelni ljudi koji su bili zaduženi za istraživanje i dokumentovanje ratnih zločina radili su s BIA-jom i bavili se montiranjem procesa - dodao je Orić.

On je istakao da ima pravo da sumnja i da će istražne radnje pokazati šta je istina, a šta ne. Iz FUP-a nisu željeli komentarisati ove navode.

(Vijesti.ba / Avaz)


















29.12.2018.

KEMAL KURSPAHIĆ : GODINA IZGUBLJENOG DOSTOJANSTVA

Kemal Kurspahić :Godina izgubljenog dostojanstva

Širok raspon osjećanja povodom ritualnog dočeka novih godina cinično je izrazio pokojni američki kolumnista i pisac Bil Von (Bill Vaughan) kad je zapisao: „Optimista ostaje budan do ponoći da se uvjeri kako je Nova godina došla. Pesimista ostaje budan da se uvjeri da je stara godina najzad otišla“.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Gledano iz bosanskohercegovačke političke perspektive – mnogo je više razloga za zadovoljstvo što 2018. postaje prošlost nego za očekivanje kako 2019. nužno mora biti bolja jer gora teško da može biti.PROČITAJTE I OVO:

Hrvatski udar na BiH

Godina 2018. protekla je u znaku još jednih izbora koji su više produbili nego što su premostili podjele u bosanskohercegovačkom društvu; potisnuli u drugi plan ispunjavanje uslova za približavanje euroatlantskim integracijama; oživjeli etnonacionalističke fantazije o otcjepljenju srpskog ili oživljavanju hrvatskog entiteta; ostavili su Bosnu i Hercegovinu izloženu nasrtajima na njen „suverenitet i teritorijalni integritet“ iz susjedstva po uzorima na godine kad su predsjednici Srbije i Hrvatske, Milošević i Tuđman – ratujući jedan protiv drugoga – imali savršenu saglasnost o podjeli susjedne zemlje po mjeri njihovog mini-velikodržavlja; i gotovo tri mjeseca nakon oktobarskih izbora u formiranju vlasti prevlađuju ucjene, prijetnje blokadama, preokupacija opstankom na vlasti i po cijenu do juče nezamislivih koalicija.

Sa takvim prtljagom nasljeđa iz godine na izmaku čak i neki pozitivni nagovještaji međunarodne dobre volje da se ubrza približavanje Bosne i Hercegovine NATO-u i Evropskoj uniji nailaze na domaće prepreke, blokade i ucjene.

Recimo: američka i evropska podrška aktiviranju Akcionog plana za članstvo BiH u NATO-u.

Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik smjesta je odbacio takvu mogućnost pozivajući se na deklaraciju skupštine njegovog entiteta o vojnoj neutralnosti nasuprot ranije ozakonjene državne strategije pristupanja zapadnom vojnom savezu koju su prihvatili i čak potpisali i predstavnici njegove partije. Neoprostivi grijeh NATO-a: to što je bacao bombe na Republiku Srpsku i Srbiju ili – kako ovih dana podržavajući srpsko protivljenje ulasku BiH u NATO kaže ambasador Rusije – „Skoro polovina BiH protivi se ulasku u taj vojni blok, koji se tokom prošlih sukoba okrenuo protiv jedne strane.

Poginuli su ljudi, pričinjena je znatna materijalna šteta i stradala je priroda. Posljedice još osjećaju svi stanovnici BiH, bez obzira na etničku pripadnost“. Poticanje antinatovskih raspoloženja „zato što nas je bombardovao“ nailazi na plodno tlo tamo gdje se ni nakon više od dvije decenije nije pokazalo razumijevanje ni saosjećanje za žrtvama „etničkog čišćenja“, troipogodišnjeg terora nad Sarajevom sa više od 10.000 ubijenih među kojima i 1.600 djece, genocida u Srebrenici i pokušaja progona cjelokupnog albanskog stanovništva Kosova. U svjetlu tih međunarodnopravno utvrđenih i sankcionisanih činjenica i bombardovanje NATO-a vidjelo bi se u svojoj potpunijoj dimenziji.

Ruski ambasador možda je u pravu kad kaže kako bi ulazak Bosne i Hercegovine u zapadni vojni savez značio „povlačenje novih linija razdvajanja u Evropi“ ali takve linije već postoje, NATO na jednoj-Rusija na drugoj strani, i suvereno je pravo svake države da odluči u kojoj će uticajnoj sferi uživati više standarde demokratije i vladavine prava, bezbjednosti i prosperiteta. Rusko insistiranje – u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, u Savjetu za implementaciju mira u Sarajevu i izjavama njenih zvaničnika – kako ulazak u NATO nije jedina alternativa za budućnost Bosne i Hercegovine i kako njeno „guranje u NATO“ predstavlja miješanje u njene unutrašnje poslove i kršenje Dejtonskog sporazuma zanemaruje elementarnu logiku: suprotstavljanje bilo sa srpskih ili ruskih pozicija slobodnoj volji stanovništva Bosne i Hercegovine za pristupanje euroatlantskoj porodici demokratskih društava i ekonomskog prosperiteta predstavlja najgrublje miješanje u unutrašnje stvari bosanske države.

Miloševićevi i Tuđmanovi sljedbenici u vrhovima vlasti u Srbiji i Hrvatskoj naučili su kako zbog vlastitog statusa u evropskim prijestonicama moraju ponavljati kako, ne-daj-Bože, nikako ne žele da se miješaju u te unutrašnje stvari susjeda i kako bezuslovno i bezuvjetno poštuju „suverenitet i integritet“ Bosne i Hercegovine.

Ali, sve što rade svakodnevno ih demantuje.

Hrvatska je usvojila i saborsku deklaraciju sa insistiranjem na „jednakopravnosti tri konstitutivna naroda“, insistirajući kako su Hrvati ugroženi „jer im drugi biraju predstavnike“ – s neumornom kampanjom protiv inače i zakonitog i ustavnog izbora Željka Komšića  u državno Predsjedništvo – i bez i najmanje europske brige što stotine hiljada građana ne mogu da se kandiduju i budu birani u državne organe jer su pripadnici „pogrešnih naroda“ u entitetu u kojem žive.

Srpsko „nemešanje u pitanja Bosne i Hercegovine i Republike Srpske“ upravo ovih dana je dobilo novu karikaturalnu ilustraciju: novi Predsjedavajući Predsjedništva BiH H je u rutinskoj posjeti Srbiji rekao kako bi zamolio predsjednika Srbije da u pregovorima u vezi s Kosovom uvede i pitanje „prava na samoopredjeljenje Republike Srpske“. Logika, na koju se poziva u tom javnom apelu za podršku otcjepljenju entiteta od države kojom predsjedava, pokazuje kako su „slučajevi“ Kosova i Republike Srpske drastično suprotni: na Kosovu je državnost priznata žrtvama pokušaja „etničkog čišćenja“ dok se u Republici Srpskoj državnost traži za entitet nastao etničkim progonom. Molba predsjedniku Srbije da posreduje u tome vrijeđa dostojanstvo i jednog i drugog.

29.12.2018.

ALEKSANDAR VUČIĆ MORA SAOPĆITI DA KOSOVO VIŠE NIJE DIO SRBIJE, A RS JE SAMO BOSANSKI ENTITET

Vučić mora saopćiti da Kosovo više nije dio Srbije, a RS je samo bosanski entitet

Vučić mora saopćiti da Kosovo više nije dio Srbije, a RS je samo bosanski entitet
Pokušaj velikosrbijanske politike da se gubitak Kosova namiri entitetom Republika Srpska (RS) vodi u katastrofu, upozorava u intervjuu za Vijesti.ba profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i predsjednik Bošnjačke zajednice kulture "Preporod" Senadin Lavić.

Razgovarao: Delvin Kovač

Lider SNSD-a i predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik rekao je u Beogradu da Srbi iz RS-a treba da imaju pravo na samoopredjeljenje i pozvao predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da se u budućim razgovorima založi za takav pristup. Kako to komentarišete?

LAVIĆ: Sve su to besmislene podvale dvojice populističkih političara koji ne znaju humani smisao politike. To što puštaju u javnost su propagandni baloni dvojice bahatih nacionalista. Treba ponovo naglasiti da u savremenom svijetu, u pravno-politološkoj literaturi i političkoj praksi, u internacionalnim odnosima i nacionalnim praksama, pravo na samoopredjeljenje imaju cijele nacije (države-nacije), to jeste svi građani ili državljani jedne internacionalno priznate države. Narodi imaju pravo na samoodređenje (kultura, jezik, religija, običaji).

Bosanski entitet RS to pravo nikada nije imao jer nije država, niti će imati zbog poznatih događaja iz 1990-ih. Taj entitet nije povijesna, kulturna ili prirodna tvorevina na teritoriji države Bosne i Hercegovine. Nastao je ratom i zločinima, a presudom haškog tribunala vojska i policija tog entiteta je napravila genocid nad Bošnjacima. Dakle, manji entitet nikada neće moći dobiti nikakvo pravo na samoopredjeljenje. Bosanski Srbi su samo jedna narodna grupa u Bosni i Hercegovini i ne mogu bez drugih donositi strateške odluke. Sva priča o samoopredjeljenju je politički dim za narod u Srbiji i entitetu RS, kao lažna nada i utjeha za "gubitak Kosova". Čak uz tu priču mogu ići i razni ekscesi i demonstracije kao pokušaji destabilizacije Bosne. Ali, lažni voždovi ponovo prodaju tanko štivo za narodne mase!

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz entiteta RS, trenutni predsjedavajući, gospodin Dodik ne snalazi se na mjestu u Predsjedništvu sa jeftinom pričom o zastavi i on će vrlo brzo dovesti do jasne svijesti svih nas o besmislenosti tročlanog etničkog Predsjedništva. On je najbolji čuvar Bosne i traser novodolazećeg građanskog društva. Niko tako snažno ne podstiče važnost naše borbe za Bosnu kao on. Godinama služi srbijanskoj politici da preko njega govore ono što ne mogu sami kazivati. On je konfliktni instrument velikosrbijanskog hegemonijskog odnosa prema Bosni.

Predsjednik susjedne Srbije se nalazi u vrlo teškoj situaciji, možda je to danas najteži predsjednički mandat u cijeloj Evropi. On sljedeće godine mora javnosti u Srbiji saopćiti vijest da Kosovo nije više dio Srbije i to upisati u preambulu Ustava Srbije. Bez obzira što to svi u Srbiji znaju, nastat će problem i slijede vanredni parlamentarni izbori. To je njegov kraj.

U Srbiji su četnici izjednačeni s partizanima, a ratni zločinci iz Drugog svjetskog rata su rehabilitirani i proglašeni antifašistima. To je vrhunac palanačke perverzije. Sociolog Đokica Jovanović iz Niša današnju Vučićevu Srbiju nazvao je "četničkom državom", jer je njena ideologija zasnovana na četničkom pokretu i velikosrbijanskoj hegemoniji. Djeci u Srbiji u jutarnjem programu umjesto Paje Patka obraća se ratni zločinac direktno iz zatvora. Oni, ta grupacija oko Vučića u novom nacionalističkom naletu, još uvijek pokušavaju Bosnu odvojiti od euroatlantskih integracija kako bi time bila ostvarena posljednja "četnička nada" da mogu dio Bosne "otkinuti" i pripojiti Srbiji.

Sve dok se Srbija ne normalizira iznutra, odnosi između država se neće stabilizirati i krenuti u pozitivnom civilizacijskom smjeru. To znači da su građani Bosne i Srbije zarobljeni u ahistorijske političke koncepcije političkih oligarhija i da će trebati dosta napora da se naša društva oslobode od etnofašizma i populističkog primitivizma.

Da li antibosanska politika koristi situaciju s Kosovom i Srbijom da bi u BiH izazvala konflikte i napetosti, te nametnula priču o zamjeni teritorija i nadoknadi "gubitka Kosova"?

LAVIĆ: Ovo je neviđena apsurdnost. Jedan čovjek sjedi u Predsjedništvu države koju negira i mrzi. To je povijesni vrhunac besmisla. Poručuje da je Srbija njegova država, a uzima poziciju u vrhu države da bi je ometao u progresu. I građani šute i gledaju ga. Koja je to trpnja? Koji je to besmisao da u Predsjedništvu države sjedi čovjek koji je želi uništiti? On predstavlja entitet RS kao "srpsku državu" s ove strane Drine. On obmanjuje javnost i lažno predstavlja sadržaj Dejtonskog sporazuma i Aneksa IV.  Entitet RS je samo jedan bosanski entitet - nije država i nikada to neće biti.

Njegov je cilj i zadatak da osporava Bosnu, da ometa sve procese, da stvara konflikt i mržnju, da produžava militarno stanje među građanima, da nameće morbidne vijesti, da negira zločine i ponižava žrtve, da onemogućava euroatlantske integracije i tome slično. A to je vrlo nezahvalna i jadna uloga. On tom ulogom nanosi najviše štete bosanskim Srbima i odvaja ih od njihove rodne zemlje i države, otkida ih od bosanstva i bosanske povijesti, tjera ih na zaborav dijela sebe. Obični građani srpske narodnosti u Bosni plaćaju račune velikosrbijanskog divljanja.

Sav smisao aktualne antibosanske ("srpske") politike je da se u političke razgovore Bosne i Srbije uvede i onda nametne tema o kompenzaciji za Kosovo koje Srbija više ne može kontrolirati. Pokušaj velikosrbijanske politike da se gubitak Kosova namiri s entitetom RS vodi u katastrofu. Naravno, ovo nisu 1990-e godine kada je srbijanski režim imao JNA na raspolaganju. Srbijanska politika nema sposobnosti da se u ovome povijesnom času bavi pitanjima razvoja države i poboljšanja života svojih građana. Zato je "srbovanje" glavna politika. Izgleda da će to biti glavna politička mantra sljedeće godine.

Vučić je nakon sastanka s Dodikom rekao da on, za razliku od 90 posto građana Srbije, poštuje integritet BiH. Hoće li on nekad u budućnosti ipak morati promijeniti mišljenje i poslušati ovih 90 posto svojih sugrađana, te podržati tezu o potrebi izdvajanja RS-a iz BiH?

LAVIĆ: I mi u Bosni, naravno, poštujemo integritet Srbije, a posebno volimo Bošnjake u Sandžaku. Predsjednik Srbije, gospodin Vučić dobro zna da je Miloševićev režim slomljen u Bosni i da ne postoji nikakva mogućnost da on danas ispunjava želje nekih svojih političkih istomišljenika. Bojim se da gospodin Vučić nije baš dobar s procentima i procjenama. Ne vjerujem da u Srbiji narod ili građani, obični ljudi iz Srbije žele da idu ponovo u rat na Bosnu i osvajaju naše gradove. U to ne vjerujem! Jer, gledajući danas Srbiju, Srbijancima je prekipjelo ovo "prečansko" velikosrpstvo i stalno stvaranje konflikata sa susjedima. Današnje srbijansko društvo je pocijepno i bez rata. Velika većina građana Srbije dobro zna da je stabilna Bosna istovremeno i stabilna Srbija. Pobunjenička Karadžićeva bratija je uvukla srpski narod u Bosni u strašan i neizvjestan proces. I danas zajednički proživljavamo agoniju odgovornosti i savjesti. Uz to, posebno važna jeste činjenica da Vučić nije državnik budućnosti. On je, po svemu što danas prezentira javno, čovjek mračne prošlosti i nehumanih ideala četništva. On dolazi iz sjene Šešelja i Nikolića. To ne smijemo zaboraviti!

U tom kontekstu pred nas iskrsavaju brojna pitanja. Naprimjer: čemu danas priča o pravljenju auto-puta Beograd – Sarajevo ako se srbijanski velikodržavni hegemonizam ponovo digao protiv Bosne? Da li bi taj put i prsten trebao definitivno spojiti srbijanske i bosanske prostore u "veliku Srbiju"? Gotovo cijelo Podrinje se hvata u "prsten" koji kontrolira Srbija. Kako smo uvedeni u tu priču kad je očito da velikosrbijanski projekt protiv Bosne poprima nove dimenzije? Putevi se prave između prijateljskih gradova, krajolika, prostora! Tu ništa nije jasno!?

Premijerka Srbije Ana Brnabić tokom posjete Banjoj Luci rekla je da su Srbija i Republika Srpska sve više jedno. Šta bi ovakve tvrdnje zapravo mogle da znače?

LAVIĆ: Sasvim je jasno šta ona sanja! Da, sasvim je vidljiv pokušaj velikosrbijanskog hegemonizma da se kroz kulturne i administrativne procese uveže teritorija entiteta RS i države Srbije, tako da to vremenom postane jedna cjelina. Tome služe "specijalne veze". To nije ništa novo, ali ova gospođa mora znati da smo mi sposobni da odbranimo Bosnu kao suverenu i cjelovitu državu svim raspoloživim sredstvima.

Sramno je da gospođa Brnabić ne zna kako su Milošević i njegov srbijanski režim pravili entitet RS na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine 1990-ih. To je nemoralno ponašanje. Pa svi danas znamo da je Srbija napravila entitet RS na bosanskoj državnoj teritoriji - za taj poduhvat je trebalo napraviti genocid i razdvojiti narode u geta. Napad na Republiku Bosnu i Hercegovinu nije mogla organizirati i provesti Karadžićeva paljanska pobunjenička skupina nacionalista. Ona bi morala znati da Bosna nikada nije bila, niti će biti dio Srbije! Vrijeme je za buđenje. Milivoj Bešlin nas je upozorio da gospođa Brnabić "ne zna za Srebrenicu". Kako li je izgubila pamćenje na to mjesto bola i stradanja u Bosni?


(Vijesti.ba)
















29.12.2018.

DEKLARACIJA HRVATSKOG SABORA: LAŽI, KONTRADIKCIJE I OBMANE

Deklaracija Hrvatskog sabora: Laži, kontradikcije i obmane

Deklaracija Hrvatskog sabora: Laži, kontradikcije i obmane
Pogrešna je premisa da odredbe Ustava RH imaju pravnu snagu i u BiH. Hadezeovi sabornici nisu proučili ni svoj, a kamoli Ustav Bosne i Hercegovine.

Deklaracija Hrvatskog sabora o položaju Hrvata u BiH i evropskom putu BiH razotkrila je mnogo više od onoga što su njeni inicijatori i autori namjeravali. S Deklaracijom oni su, tko zna po koji put, htjeli demonstrirati političko jedinstvo Hrvatske i time još jednom opaliti pljusku razjedinjenom svijetu koji ne želi čuti ni vidjeti što se zbiva u susjednoj državi, iz koje dolazi destabilizirajući cunami koji će ih potopiti. Međutim, desilo se da je Deklaracija više razobličila stanje u Hrvatskoj, položaj hrvatskog naroda u matičnoj zemlji i upozorila Evropu i svijet na razdirući neofašizam koji sve više uzima maha, a koji se prikriva plaštom brige za susjednu državu.

Po njihovim tvrdnjama, briga o Hrvatima u BiH je dio strategije nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, a to znači i cijele Evrope, jer Hrvatska je u EU, te je nužno ujedinjenje ne samo Hrvatske nego i cijele Evrope oko tog pitanja. Hrvatska će, kao „predziđe kršćanstva“ i odgovorna članica EU, još jednom upozoriti tu uspavanu Evropu od opasnosti koje joj prijete s istoka, ali ovaj put kroz “brigu“ o jednom od konstitutivnih naroda u BiH. Pri tome se ne navode nikakvi argumenti osim onih da jedna nacionalistička hrvatska stranka u BiH nema apsolutnu vlast i da je u tome onemogućavaju upravo državni Ustav i zakoni.

Evropa se trese od straha

Ta „briga“ je dovoljna za alarm i u Hrvatskoj, i u Evropi. Jer, ne radi se o incidentima i omaškama, nego o sistemu države koji tu ugroženost generira i održava. Evropa treba da se strese od straha kada im se upre prstom u građanske demokratske principe i procedure izbora i formiranja vlasti koji ugrožavaju jadni i obespravljeni hrvatski narod, u državi koja je još na putu ka EU. I po staroj poslovici, poznatoj čak i Hrvatima, „ne pada snijeg da pokrije brijeg…“, rasprava u Saboru i glasanje o Deklaraciji, kao ogledalo, otkriše lice cijele hrvatske javnosti. Vapaji za jedinstvom i konsenzusom u Saboru nisu uslišeni. Pokaza se da je Deklaracija samo hadezeov dokument, da nema nikakve veze sa stavovima većine političkih predstavnika u Saboru, pogotovo ne s ukupnim javnim mnijenjem u Hrvatskoj. Izglasali su je samo hadezeovci i njihovi koalicioni partneri, s neznatnom većinom. Sama rasprava je otkrila dubinu političke podijeljenosti Hrvatske koju nije mogla popuniti ni zabrinutost za stanje u BiH, kao što se to nije moglo ni devedesetih godina, uz autokratsku vlast Franje Tuđmana. Pokazalo se da je BiH vrući krompir u rukama HDZ-a koji se ne može prebaciti u ruke drugima. Politika HDZ-a, koja je od svoga nastanka gledala na BiH kao na državni interes RH, a ne kao na interes bosanskohercegovačkih Hrvata, nikada nije uspijevala. Išlo se tako daleko da se skovala obvezujuća sintagma „Hrvati u BiH“, i ljuti neprijatelji su bili svi koji su govorili o bosanskohercegovačkim Hrvatima; i u oslovljavanju naroda moralo se pokazivati izvanjsko porijeklo tog naroda, koji je odnekuda banuo u BiH.

Ni danas HDZ ne može shvatiti da se BiH ne može posjedovati, čak ni pod krinkom “brige“ za jednim od konstitutivnih naroda. (Oni čak ne vide da je njihova sintagma u suprotnosti s konstitutivnošću). Nevjerojatna je moć formule koju su partizani postavili još 1943. godine, kada su BiH definirali kao zajednicu tri naroda – ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i jednih, i drugih, i trećih, i uz to svih njenih građana. U njihovoj definiciji građani nisu nikakva zasebna, odvojena skupina od naroda, nego su građani svojih naroda, drugim riječima, narodi emancipirani u građane, građani s narodnim identitetima. Ta formula pokazuje desetljećima da niti jedan narod zasebno ne može posjedovati BiH, bez obzira na širinu i dubinu svoje „brige“ za njom; onaj koji to pokuša, izgubit će je. Devedesetih godina Milošević je krenuo s politikom „zabrinutosti“ za narod da bi cijelu BiH prisvojio za Srbe. Kada je uvidio da bi se BiH mogla izmaknuti tome, dogovorio se s Tuđmanom da je prisvoje popola. I jedan i drugi pokušaj je propao. Pale su ogromne žrtve, učinjeni strašni zločini, genocid, i sve je bilo uzalud. Milošević je umro u ćeliji Međunarodnog suda kao optuženik za ratne zločine, a Tuđman se našao na vrhu Udruženog zločinačkog poduhvata u presudi tog istog suda.

Ustav RH ne važi u BiH

Nažalost, danas se iz tih povijesnih činjenica ne izvlače nikakve pouke. Naprotiv, zločinci se slave kao heroji, podižu im se spomenici, obilježavaju godišnjice formiranja zločinačkih institucija.

HDZ se danas poziva na dvije pogrešne premise, u nastojanju da se direktno umiješa, ponovno, u stanje i procese u BiH, ne poštujući njen suverenitet, i pri tome pokušava dobiti podršku međunarodne zajednice.

Prva pogrešna premisa je pozivanje na potpis koji je RH stavila na Dejtonski sporazum, zajedno s ostalim državama. Neprestano se tvrdi, agresivno i bestidno, kako temeljem tog potpisa RH ima pravo miješati se u unutarnje stvari BiH.

Tekst Dejtonskog sporazuma je svima na raspolaganju i nije teško utvrditi da su zemlje potpisnice samo preuzele obaveze prema BiH, nisu dobile nikakva prava. U ime međunarodne zajednice pravo je dobio jedino Ured visokog predstavnika, odnosno visoki predstavnik u BiH, i njegova prava su precizirana. Hrvatska je potpisala da će povući vojsku, poštivati suverenitet i teritorijalni integritet BiH, demokratska prava i slobode građana BiH, ravnopravnost naroda. Na prvom mjestu je obveza poštivanja Ustava BiH.

Druga pogrešna premisa je da odredbe Ustava RH imaju pravnu snagu i u BiH. Republika Hrvatska se svojim Ustavom obvezala „štititi prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promicati njihove veze s domovinom“ (Čl. 10. ustava RH). Hadezeovi sabornici u Saboru RH nisu proučili ni svoj Ustav, a kamoli Ustav BiH. U Ustavu BiH jasno piše da je Bosna i Hercegovina demokratska država, koja će funkcionirati prema slovu zakona i na temelju slobodnih i demokratskih izbora. U Ustavu RH piše da će se štititi prava i interesi državljana RH koji su izvan Hrvatske. Ta odredba se jasno odnosi na državljane RH, na dio onih državljana koji žive ili borave izvan Hrvatske. Bosanskohercegovački Hrvati nisu građani RH, nisu ni hrvatska dijaspora, niti na privremenom radu u BiH. (Prije bi se moglo tvrditi obrnuto: svaki četvrti građanin RH je, po hrvatskoj statistici, porijeklom iz BiH).  Bosna i Hercegovina je njihova država. To što imaju i državljanstvo RH ne znači da su građani Hrvatske; to državljanstvo imaju i desetine hiljada građana BiH koji nisu Hrvati. Odrednica u Ustavu RH je jasna: „Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita RH“ (Čl. 10. Ustava RH).

Bosanskohercegovački Hrvati nisu nikakav dio, oni su zaseban narod u svojoj državi, neki od njih s dvojnim državljanstvom. Čak u Zakonu o dvojnom državljanstvu RH napravljena je razlika između državljanstva i prebivališta (Čl. 3.).

Pogrešne premise

Iz pogrešnih premisa proizilazi pogrešan zaključak o tome da RH ima pravo i obvezu miješati se u unutarnje odnose u BiH. Ignorira se činjenica da bh. Hrvati žive u zajednici s druga dva naroda i da im je BiH zajednička domovina i država. HDZ ne interesira kako će oni reagirati na njihova samoproglašena prava prema BiH i u kojoj će mjeri njihova „briga“ ugroziti položaj hrvatskog naroda u vlastitoj državi.

Sreća je, međutim, da je politika HDZ-a prema BiH, sistematizirana i obrazložena u Deklaraciji, došla pred Sabor. Opozicija u Saboru je dovoljno rekla o toj politici i dokazala da se radi o stranačkom dokumentu oko koga ne postoji političko jedinstvo, niti jedinstvo hrvatskog javnog mnijenja. Rasprava i glasanje u Saboru su pokazali da HDZ ne može nametnuti svoje laži i obmane ukupnom mnijenju Hrvatske kada je BiH u pitanju. Nije im pomogla ni zaglušujuća buka državnih i nekih drugih medija koju su stvarali oko toga. Nitko nije uspio pokazati zašto bi položaj jedne nacionalističke stranke u BiH ugrožavao sigurnost RH, ili Evrope. A radi se samo o položaju HDZ BiH i njenog vođstva. Demokracija i građanske slobode zaista ih ugrožavaju jer oni opstaju na stranačkoj strahovladi, širenju straha od drugih, monopolu na nacionalnu politiku, kontroli državnih sredstava i resursa, i štošta drugom.

HDZ se, zapravo, boji demokratizacije Hrvatske. Radi toga žuri nametnuti i hrvatskom i evropskom javnom mnijenju princip „većinskog izbornog legitimiteta“. Taj princip žele, prije svega, ozakoniti u BiH, a onda ga, kao najnovije demokratsko otkriće, izvesti u svijet. HDZ Hrvatske godinama osigurava sebi vlast glasovima iz „dijaspore“ (BiH) i podrškom nacionalnih manjina, i znaju da im to nije dovoljan garant za budućnost. U okviru EU, gdje se vlast formira parlamentarnom većinom, zalagati se za „većinski izborni legitimitet“ nije samo politički nepismeno nego je i blamaža. Ali to njima ne smeta, za njih prisustvo u Evropskom parlamentu i nije prilika da se nešto nauči, nego da se ima korist. Zato im je važno pokušati taj princip instalirati u BiH, kao nekom pokusnom mjestu, pa ako uspije, tim principom balkanizirati Evropu.

Sav taj napor se opravdava jednom teorijskom ispraznošću u Deklaraciji, koja pretendira biti i tačan opis stanja u BiH: „Svi postupci utemeljeni na načelima unitarizma i secesionizma izravno ugrožavaju prosperitet i opstojnost Bosne i Hercegovine“. Princip „legitimnog većinskog predstavljanja“ se suprotstavlja „unitarizmu“ i „secesionizmu“. Pri tome se svaka borba za suverenitet i teritorijalni integritet BiH poistovjećuje s unitarizmom, iako su te vrijednosti garantirane Ustavom BiH, i na tome počivaju sve države. Prešućuje se, međutim, otvoreno i jasno reći, da su glavni zagovornici tih principa u BiH Dodik i njegov politički partner Čović; jedan želi samostalnu RS izvan BiH, drugi želi treći entitet unutar BiH (barem privremeno). Naravno, te njihove tvorevine bi bile unitarističke, jer RS to već jeste, a Čovićeva bi to postala jer taj princip već vlada svugdje gdje HDZ ima vlast.

Neprihvatljivi koncepti

Rješenje koje nudi Deklaracija kao izlaz između ova dva „neprihvatljiva“ koncepta, pokazuje i totalno neznanje iz političkih teorija i beskrupuloznu ambicioznost pisaca Deklaracije. U Deklaraciji piše: „Ravnopravnost konstitutivnih naroda, nacionalnih manjina i svih građana BiH ostvariva je jedino u okviru federalno-konsocijacijskih aranžmana“. Nejasno je samo kome je ovo namijenjeno. U Hrvatskom saboru ne sjede samo hadezeovci, tamo ima i obrazovanih i politički formiranih ljudi. Ako je namijenjeno Evropi, onda je to čista blamaža jer se u Evropi dobro zna što je federalizam, a što konsocijacija. Federalizam kao princip uređenja države je u suprotnosti sa konsocijalnim uređenjem; federalizam je jedinstvo decentralizirane vlasti, konsocijacija je paralelizam vlasti razjedinjenog i segregiranog društva. Ova kontradikcija u pojmovima se ne može prodati ni Hrvatskom saboru a kamoli Evropskom parlamentu.

Posebno je podal i zločest pokušaj „prijatelja“ iz Hrvatske da se ova proturječnost podmetne Bosni i Hercegovini. Prvo, morali bi znati, kada su se već upustili u povijest bosanskohercegovačkog društva u Deklaraciji, da to društvo nikada nije bilo segregirano, i da segregacija kao projekat nije uspjela ni u ratu, usprkos stalnom proizvođenju neprijateljstava. Taj pokušaj se nastavlja danas mirnim sredstvima, legaliziranjem trećeg entiteta. (Rudimentarni oblik je projekt „dvije škole pod jednim krovom“). Drugo, BiH je već federalizirana u Federaciji BiH. Legitimna je ideja racionalizacije vlasti u BiH, koja je raspodijeljena na pet nivoa. Federacija sama ima 10 kantona. Međutim, mora se znati što znači ideja federalizacije u ustima HDZ-a. Oni žele Federaciju BiH refederalizirati, svesti na tri kantona, jedan bošnjački, drugi hrvatski, treći distrikt Sarajevo, distrikt glavnog grada sa paritetnom vlašću. Ne radi se dakle ni o kakvoj demokratskoj decentralizaciji i racionalizaciji države nasuprot unitarizaciji, nego o entitetskoj podjeli države i trostrukoj unitarizaciji.

Teško je pobrojati sve laži na kojima je ispisana Deklaracija, i sve obmane koje se njome žele postići. Najveća ali i najprozirnija je ona o „institucionalnoj ugroženosti“. Osim Srba koji su Ustavom BiH povlašteni kod entitetskog glasanja u Zastupničkom domu Parlamenta BiH (ali na to se Deklaracija ne osvrće jer bi to poremetilo sporazum Dodik– Čović), konstitutivni narodi potpuno su ravnopravni na svim razinama vlasti. Hrvatska malobrojnost uopće ne utiče na to. Domovi naroda, kao i nacionalni klubovi na lokalnoj razini vlasti, sastavljeni su paritetno, a u njima se odlučuje konsenzusom, bez mogućnosti preglasavanja. U Predsjedništvu države Ustavom je garantirana jednaka zastupljenost naroda, u čelništvu Federacije također. Ministarsko vijeće kao državna vlada je sastavljeno na paritetnom principu i odlučuje konsenzusom  (takav primjer ne postoji u Evropi). Vlada Federacije ima proporcionalan broj ministara iz sva tri naroda i mehanizme koji mogu zaustaviti odluke koje su u suprotnosti sa vitalnim nacionalnim interesima. Kantonalne skupštine također imaju nacionalne klubove za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa. Pariteti su zastupljeni i u pravosudnim organima vlasti. Treba još dodati da u kontinuitetu HDZ imenuje državnog i federalnog ministra financija, te direktora Uprave za neizravno oporezivanje BiH.

Apstraktna priča o „institucionalnoj ugroženosti“ samo treba otvoriti proces izmjene temeljnih državnih akata, kako bi se došlo do odvajanja državnih i političkih institucija na etničkoj osnovici. Tako bi svaki narod formirao svoje institucije, tako bi svaki narod otvorio unutarnji proces političke pluralizacije. Cijena ove „demokratizacije“ koja bi nesmetano vodila u „legitimno predstavljanje“ bila bi raspad Bosne i Hercegovine.

Piše: Ivo Komšić

(Vijesti.ba / Analiziraj.ba)


















29.12.2018.

HRVATSKA 2018.

Hrvatska 2018.



Autor

Hrvatska 2018.

Takvu „stabilnu“ državu, opasno toksične društvene klime, ljudi, naročito stručnjaci, masovno napuštaju, odlazeći u zemlje koje još uvijek drže do parlamentarne demokracije i individualne slobode. Jer čvrsta politička stabilnost nikako nije garancija društvenog napretka, nego najbolji put u totalitarizam, ekonomsku represiju i restrikciju ljudskih prava. Zato, eto, 2018. i završava ovdje baš kao u Sjevernoj Koreji, kanoniziranjem diktatora, ksenofoba i začetnika bespravne države, predsjednika Franje Tuđmana, postavljanjem mu grandioznog spomenika u Zagrebu. Baš na Dan ljudskih prava i, kako ironično, na dan njegove smrti.

Vlast su preuzeli pod parolom „Stabilnost“. I doista, Hrvatska 2018. jest stabilna država, stabilna na koljenima. Šef Hrvatske demokratske zajednice i premijer uspio je, naime, čak i za hrvatske prilike, napraviti presedan, to jest uspješno, do samog kolapsa, umrtviti političku demokraciju, razarajući raznim koruptivnim trgovinama opozicijske stranke, pa je stabilnost u smislu fundamentalističkog ideološkog jedinstva doista i postignuta. Nakon propasti Socijaldemokratske partije, kao najjače opozicijske stranke, i pojave tek razmrvljenih, malih lijevih stranaka, prostor za uspostavu ideološke desničarske stabilnosti postao je širom otvoren, a to je značilo preuzimanje kontrole nad svim segmentima javnog sektora, postavljanje partijskih kadrova na ključna mjesta u državnim i javnim institucijama, ali i daljnju destrukciju ionako instrumentaliziranog pravosuđa, posvećenog pasiviziranju medija uz pomoć drakonskih novčanih presuda  malobrojnim opozicijskim novinarima.

Posljedice takve „stabilnosti“ u kojoj jedna partija, jedna crkva i jedan vođa diktiraju ukupni društveni razvoj, gušeći individualne slobode i demokratske procese, rezultirala je posvemašnjim odkliznućem Hrvatske u desno, u ralje povijesnog revizionizma i klerofašizma, pojava koje su se etablirale kao stabilni društveni projekt. Na ekonomskom planu bilježi se pak obespravljenost radnika i smrt cjelokupne industrijske proizvodnje, pa i zadnja velika tvrtka, brodogradilište Uljanik, upravo broji zadnje dane, radnici mjesecima ne primaju plaću, a propast Uljanika znači i nestabilnost čitavog grada Pule koji se stvarao i rastao upravo oko svoga brodogradilišta. U 2018. Hrvatska je „stabilizirala“ i svoje zdravstvo kojemu sada već alarmantno fali liječnika, uništila kulturne i knjižarske institucije, i snažno ojačala konzervativno-klerikalni odnos prema ženama kojima se sada priprema još i restriktivan zakon o pobačaju. Takvu „stabilnu“ državu, opasno toksične društvene klime, ljudi, naročito stručnjaci, masovno napuštaju, odlazeći u zemlje koje još uvijek drže do parlamentarne demokracije i individualne slobode. Jer čvrsta politička stabilnost nikako nije garancija društvenog napretka, nego najbolji put u totalitarizam, ekonomsku represiju i restrikciju ljudskih prava. Zato, eto, 2018. i završava ovdje baš kao u Sjevernoj Koreji, kanoniziranjem diktatora, ksenofoba i začetnika bespravne države, predsjednika Franje Tuđmana, postavljanjem mu grandioznog spomenika u Zagrebu. Baš na Dan ljudskih prava i, kako ironično, na dan njegove smrti.

Mladina

29.12.2018.

UBISTVO NE POČINJE I NE ZAVRŠAVA NA PAPIRU

Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru




Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru

“Tako se Sofija, mala junakinja kratke priče, pridružuje svim onim ženskim književnim likovima koji prenose taj obrazac sve do današnjih dana, do romana s mnogomilijunskom nakladom, u kojima Ona drhti očarana tajanstvenim Njime. On će je začarati, pokoriti, poniziti i prevariti, a Ona će na kraju uskrsnuti kao junakinja dostojna poštovanja i samopoštovanja.”

Dubravka Ugrešić, Lisica

Preko glave mi je pisama. Ne samo pisama. Preko glave mi je i svih pisanih formi koje zauzimaju previše prostora. Splet okolnosti i podrške dobrih ljudi omogući ti prostor da pišeš, ili ga sama, sam, nekako izboksaš. Zavisi od situacije i od potrebe. Ljudi koji pišu su razni. Pisane forme su razne. Ipak, gipko poput lisice, koja ne zna da piše, kroz sve se njih provlači jedna te ista nit: potreba za pisanjem posebna je kategorija sebičnosti. Ovo je kategorija kojom bi, zataškavši je, mi izjednačili svoje postojanje sa pukim nagađanjem ostavljenim na čast isključivo zainteresiranim budućim naraštajima.

Ljubavno pismo je jedna od ovih pisanih formi. Ta tek su ovi fragmenti stvarnosti – tvoje ili njegove, njene ili vaše, tvoje i njihove – izlet u bojno polje armija sebičnosti koje potvrđuju postojanje i razaraju ga i stvaraju novo bojno polje i sade minu u dotad netaknut komad zemlje iz kojeg je slučajno, nesebično, veselo i nezgrapno rasla jedna mala blesava jela. “To su teške osude” dobacila bih sama sebi sa kauča, dok se gostim nad otvorenom knjigom Ljubavna pisma poznatih, dokono mrveći vanilin kiflicu na osjećanja Ernesta Hemingveja prema Marti Gelhorn. Ali pri svakom čitanju koje nije ometano šećerom u prahu, u ljubavnim bih pismima, pronicljivo, ne cinično, primjetila jednu posebnost. Pismo, naprosto, završava gdje i počinje: na papiru. Ljubavno pismo razara jelu, sadi minu, dovodi armije, ali ljubavno pismo nije ljubav, ono može biti njen početak, kraj i opravdanje, ali nije ljubav. Ljubav se ne usudim definisati, ali znam da se život preko pisama može odvijati tek toliko da priupita za i potvrdi njegovo postojanje.

Ne želim obznaniti da sam ljubomorna na ljubavna pisma koja ostaju sakrivena u uglu sobe da podsjećaju na nešto lijepo. Ne želim obznaniti da me ljuti kada se forma ljubavno pismo pripisuje žanru ženskog pisma (ah, bezobrazno ću uzvratiti za decenije kategoriziranja ženskog pisma u žensko, nije li sva muška književnost jedna grandiozna gesta u obliku ljubavnog pisma!). Neću reći da je ružno dobiti pismo od nekoga kome si više drag nego što bi to, zaista, trebalo biti. Nije ružno ni slati pisma ako se volite, onda su ona svojevrsne, nužno sebične, potvrde zajedničkoga… A ni kajanje koje u pismima počiva skriveno ili kao ideja vodilja nije najgora stvar na svijetu, čak i ako dolazi, kako često dolazi, od nekoga kome je jedini cilj da kajanjem spasi sebe. Pisma su u svojoj nejakosti refleksija na stvarno, reakcija. Proaktivna su utoliko jer usmjeravaju pažnju na ono što se moglo tiho povući iz stvarnosti kao nebitno. Usmjeravaju daljnju stvarnost. Skoro su kao proroci. Tako mnogo snage počiva na njima, i jedini razlog zašto je to tako je jer su lična. Ljubavna pisma su između dvoje[1], i time svaka riječ dobije poseban smisao. Pismo se piše kada se više nema šta izgubiti, a time je sve na kocki. Jedino što u pismima može biti stvarnije od stvarnosti je bol koju je ona proizvela.

Ove misli lebde nad mojom glavom godinama. Umjesto pisma uglavnom se odlučim za šutnju. Pravda ne može biti zadovoljena pisanjem, to sam naučila. Ali u odbranu pisma staje armija sebičnosti. I neka je tu. Jer da nema te armije ne bi bilo ničega, mi bismo bili samo puko nagađanje ostavljeno na čast isključivo zainteresiranim budućim naraštajima.

Zato se pisati bilo šta osim ljubavnog pisma u zemlji ličnoga, zemlji Džekine jelke, zemlji između dvoje, Bosni i Hercegovini, čini činom za nekolicinu. Ali upravo zato je bilo šta što pišemo ljubavno pismo. Ovo je prvo ljubavno pismo koje napušta moju sobu, i ono je između dvoje. Tebe i mene. Budi iz Republike Srpske, budi iz Federacije, ali budi spremna, budi spreman, za najavnu rečenicu mog ljubavnog pisma.

Njegova najavna rečenica glasi: Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru.

Ubistvo je nešto što se odvija između dvoje. Trenutak kada tinejdžerka prelazi ulicu a bahati je badžo pokupi svojim autom je između dvoje. Nema mame da bahatom badži kaže da uspori i nema mame da zaštiti svoju tinejdžericu. Ovaj čin sebičnosti nije nikakva refleksija na stvarnost. Ne postoji ništa stvarnije. Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru.

Ovo je prvo ljubavno pismo koje napušta moju sobu i ono je između dvoje, između tebe i mene. Čin sebičnosti zadužen da me zapamti, obznani, da dokaže da je moja zemlja stvarna i da još ima priliku da bude začarana, pokorena, ponižena i prevarena, a na kraju da uskrsne kao junakinja dostojna poštovanja i samopoštovanja. Bilo bi me briga za Bosnu i Hercegovinu da Bosna i Hercegovina živi svoju demokratsku stvarnost nebitne polu-periferne zemlje sa visokom stopom korupcije i divnom prirodom. Bilo bi mi čak i udobno u takvoj zemlji. Svakako je ne bih izjednačavala sa bilo čim ženskim. Problemi u takvoj zemlji, kao što su Džekina jelka, idiotske općinske odluke o ukidanju svakog pokušaja block partyja na osnovu mahalskih obrazaca misli, problemi poput u neznanju desno nastrojenih agresivnih junaca koji ćelave, poput smiješnih političara koji su usput i sitni kriminalci, bili bi skoro pa slavlje života. Ovakva bi stvarnost značila da smo blesavi dio globalne demokratske krize, da imamo demokratiju koju treba braniti, da se naši javni problemi skoro pa mogu takmičiti sa javnim problemima društava koja žive u izobilju. Bosna i Hercegovina bi svojom tmurnom svakodnevnicom, na svoj iščašeni način, poput Ćorkana dok hoda po rubu, slavila život. Te šarene količine boli, ta mala mjesta svakodnevnice naše, to možemo podnijeti. Ni ja ne bi na to sve izražavala baš najdublju zabrinutost.

Ali to nije slučaj, jer Bosna i Hercegovina ne može više da slavi život. Jer Bosna i Hercegovina ne živi svoju demokratsku stvarnost. Zaboravite mala mjesta svakodnevnice naše. Ovo je naprosto zemlja u kojoj se toliko laži nakotilo da je u laži bahatost postala oružje kojim se ubijaju ljudi koji su tek započeli svoje živote. Pa ove godine je u BiH od bahatosti ubijeno najmanje deset osoba u svojim ranim dvadesetima. A od bahatosti će svake sljedeće godine poginuti još najmanje toliko. Bahatost nije između dvoje. Bahatost ne smije biti između dvoje. Jer bahatost između dvoje znači ubistvo.

Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru. Zato je finalni, grandiozni čin bahatosti dehumanizirati ubistvo. Dehumaniziramo ubistvo ostavljajući ga između dvoje. Dehumaniziramo ubistvo gledajući u mrtva tijela u starkama i majici omiljenog benda. Pripisujući ga onome što je između dvoje, ostavljajući ga na bol najbližoj porodici ubijenog, odjednom se iz brižnog komšiluka naprasno politički postaviviši u odnosu na mrtvo tijelo u starkama i majici omiljenog benda, dehumaniziramo ubistvo a ljudski oblik dajemo bahatosti i nagrađujemo je žrtvama. Dehumaniziramo ga izražavajući najdublju zabrinutost potpuno zbunjeni neumjesno se pitajući pa gdje je ovo sve pošlo nizbrdo, ako je iko zabrinut uopšte više ičim zbunjen.

U ljubavnim pismima može biti svega ali bahatosti u ljubavnim pismima nema. I bahatost se rijetko odvija između dvoje. Bahatost je sama i čini štetu mnogima, ali nije između dvoje. Kada bahatost postane između dvoje, bahatost je nasilje. Bahatost ne smije postati između dvoje. Vratimo bahatost gdje joj je mjesto – u institucije kritizirajuće demokratije. Tamo se možemo nositi sa bahatosti, tamo je zabrinutost mehanizam koji može motivirati. Ali ne možemo se boriti sa bahatosti kada je već preuzela tako ljudski lik da izađe na ulicu i ubije naše vršnjake. Autom, organiziranim kriminalom, pravosuđem, nožem – ove me godine moja država, i ovaj dio koji poznajem, i onaj što je od mene, ni krive ni dužne, alijeniziran, naučila raznim načinima na koje se može ubiti osoba u starkama i majici omiljenog benda.

Bosna i Hercegovina nije posebna zemlja. Ona ima posebnu strukturu ali njeni šareni demokratski problemi nisu posebni. U tom saznanju naši vršnjaci odustaju od kulture protesta i odlučuju se za kulturu odlaska: država se ne ponaša kao da je stvarna a njeni problemi nisu posebni, stoga nisu rješivi. Bol koja se nije odlučila na kulturu odlaska u našoj zemlji je na sedativima. No Bosna i Hercegovina je, kao nikada do sada, ove godine postala stvarna u svom najizobličenijem i najružnijem obliku. Kultura protesta u Bosni i Hercegovini počiva na boli, a bol se na Bosnu i Hercegovinu još jednom spustila zajedno sa maglom. Očajnički nam je potrebno da prestanemo sa sedativima i očistimo zrak. Tužno je i stvarno da je bol ono što može dovesti do razumijevanja između bilo koje dvoje koji žive u Bosni i Hercegovini i inače se, zbog rata, ne bi sreli. Ali je stvarno. Ljubavna su pisma refleksija stvarnosti. Ovo je moje ljubavno pismo – preko glave mi je pisama.

[1] Posudila sam ovu sintagmu iz zbirke poezije istog naslova: Alajbegović, B. Između dvoje, Naklada Zoro, 2005, Sarajevo.

29.12.2018.

NA DANAŠNJI DAN UMRO ANTE PAVELIĆ, NAJVEĆI IZDAJNIK U HRVATSKOJ POVIJESTI

Na današnji dan umro Ante Pavelić, najveći izdajnik u hrvatskoj povijesti

Na današnji dan umro Ante Pavelić, najveći izdajnik u hrvatskoj povijesti
Na današnji dan umro je Ante Pavelić, čovjek koji je napravio najveću izdaju u hrvatskoj povijesti.

Umro je 28. prosinca 1959. u Madridu. Bio je političar, odvjetnik i poglavnik zločinačke i kvislinške Nezavisne Države Hrvatske.

Pozivanje na oružanu pobunu i život u inozemstvu

Ante Pavelić karijeru je započeo kao političar koji se protivio centralizaciji onog što je kasnije postalo službeno poznato kao Kraljevina Jugoslavija.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, sudjelovao je u radu Čiste stranke prava, a 1918. postaje samostalni odvjetnik. Jedan je od utemeljitelja i kasniji predsjednik Hrvatske stranke prava, a 1921. Pavelić postaje zastupnik grada Zagreba. Kasnije je postao pripadnik Hrvatskog bloka, zajedno s Antom Trumbićem, i potpredsjednik Hrvatske odvjetničke komore.

1928. osniva oružanu skupinu Hrvatski domobran, kojom je otvoreno pozivao Hrvate na oružanu pobunu protiv Jugoslavije. Nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature, Pavelić bježi u Italiju, a poslije toga u Beč. U inozemstvu je uspostavio organizaciju ustaša.

Austrijske vlasti su mu zabranile boravak u Austriji pa se Pavelić seli u Italiju, gdje je s obitelji živio do travnja 1941. Iako talijanske vlasti nisu službeno priznavale ustaše, fašistički režim Benita Mussolinija dopustio je Paveliću život u Rimu i obuku paravojne jedinice. Uskoro nakon toga, Hrvati u inozemstvu se pridružuju organizaciji Hrvatski domobran, koju je Pavelić vodio kao poglavnik. Rani članovi organizacije kasnije su postali visoki dužnosnici ustaškog režima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Pavelić je, zajedno s još nekoliko ustaša, uhićen i pritvoren u Torinu 17. listopada 1934. zbog atentata na kralja Aleksandra. Oslobođen je u ožujku 1936.

Proglašavanje marionetske NDH

Nakon što je 6. travnja 1941. Treći Reich izvršio invaziju na Jugoslaviju, Ante Pavelić je postavljen na čelo novonastale marionetske NDH. 10. travnja 1941. doglavnik Slavko Kvaternik proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku, a Pavelić sa svojom obitelji stiže u Hrvatsku tri dana kasnije.

Time nastaje sramotno razdoblje hrvatske povijesti obilježeno progonima, ubojstvima, rasnim zakonima, zločinima iz mržnje, koncentracijskim logorima, terorom i prodajom dijelova teritorija.

Uveden je jednostranački sustav po uzoru na Njemačku i Italiju i sve političke stranke su raspuštene.

Ubijanja, progoni i teror

Iako su državom upravljale ustaše, prave je konce vukla nacistička Njemačka i fašistička Italija. Pod Pavelićevim vodstvom, režim je proganjao Srbe, Židove i Rome.

Koliko god su se zločini nad Srbima, počinjeni uglavnom u selima, u to doba cenzuriranih tiskovnih medija mogli neko vrijeme i sakriti, toliko je rasna represija prema Židovima, naseljenim u gradovima i često nositeljima umjetnosti i kulture, bila odmah i jasno vidljiva.

Osim Jasenovca, kao najpoznatijeg logora u kojemu su pobijeni deseci tisuća ljudi, ustaše i Pavelić su odgovorni i za dječji koncentracijski logor kraj Jastrebarskog.

Na stranicama Auschwitz Study Groupa opisan je logor.

"Jastrebarsko je radilo nekoliko mjeseci u ljeto 1942., ali je bio jedan od najokrutnijih logora. Srpska i židovska djeca, neka stara samo jedan mjesec, odvajana su od majki koje su odvođene u logore kao što je Jasenovac.

Kad bi ih doveli, djeci bi obrijali glave i trpali ih u barake bez kreveta, namještaja ili zahoda. Spavali bi na podu, na slami, bez pokrivača. Djeca bi dobila samo komad kruha i juhu. Često bi jela travu. Epidemije, dizenterija, premlaćivanja i izgladnjivanja su bili uzroci smrti.

"Niža rasa"

Progoni Židova, koje su provodili ustaše u želji da se dodvore Nijemcima, bili su gori nego u mnogim drugim okupiranim državama, pa čak i gori nego u Italiji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa

Da bi sramota bila potpuna – sami Hrvati su za naciste bili 'niža rasa'. Slaveni.

Najveća izdaja u hrvatskoj povijesti

Ante Pavelić je odgovaran i za najveću izdaju u hrvatskoj povijesti. 18. svibnja 1941. u Rimu su jednim potpisom fašističkoj Italiji predane tisuće četvornih kilometara hrvatskog teritorija. Gotovo cijela Dalmacija, gradovi Zadar, Šibenik i Split, otoci Rab, Krk, Vis, Lastovo, Korčula i Mljet, veliki dijelovi Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, sve je to sluganskim potpisom Ante Pavelića došlo u ruke fašističke Italije.

Radi se o sramotnim Rimskim ugovorima. Bio je to samo dokaz onoga što se već znalo - mjesec dana ranije uspostavljena takozvana Nezavisna Država Hrvatska stvorena je samo kako bi poslužila za zadovoljavanje talijanskih i njemačkih interesa.

Izdajničkim ugovorom Pavelić je na milost i nemilost fašističkoj Italiji predao oko 400.000 Hrvata te neznatan broj Talijana. Još ranije, nakon Prvog svjetskog rata, Rapalskim ugovorima Italija je preuzela Istru, Rijeku i dijelove obale. Upravo su u Paveliću Talijani vidjeli čovjeka koji može ispuniti njihove apetite za hrvatskom obalom, pa nije ni čudo što su ga godinama prije rata u tajnosti obučavali i podržavali, čekajući povoljan trenutak kad će u ratnom ludilu svoju marionetu postaviti na vlast u Hrvatskoj.

Predaja teritorija bila je samo jedna od podaničkih stvari na koje je ustaška vlast bez pogovora pristala. Naime, dogovoreno je da NDH neće u većem dijelu primorja i unutrašnjosti podizati nikakve vojne objekte niti držati ratnu mornaricu. Italija je interesnu sferu u NDH podijelila na tri zone. Prva je zona izravno priključena Italiji, druga je postala demilitarizirana, odnosno snage NDH nisu smjele tu graditi vojne objekte. Treća, najudaljenija od mora, bila je pod kontrolom NDH. Naravno, ustaške sluge fašista obvezale su se plaćati troškove talijanske vojske na svom teritoriju.

Italija je 1943. godine kapitulirala, a NDH se domogla predanih teritorija slaveći to kao svoju veliku pobjedu. No, to nije bilo dugog vijeka. Godine 1945. Njemačka je izgubila rat, a time je propala ideja o NDH. Do tada su gotovo cijelu Dalmaciju i Istru oslobodile partizanske jedinice.

Postavljanje talijanskog princa za hrvatskog kralja

Osim prodaje Dalmacije Italiji, Ante Pavelić je talijanskog princa postavio za hrvatskog kralja.

Jedan od pobočnih članova talijanske vladajuće obitelji, Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino di Savoia, talijanski princ iz kraljevske dinastije Savoja, časnik talijanske ratne mornarice, proglašen je ni manje ni više nego – kraljem Hrvatske s imenom Tomislav II. Od 1942. titula mu glasi: "Kralj Hrvatske, Princ Bosne i Hercegovine, Vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina, Vojvoda Aoste".

Dana 18. svibnja 1941. Tomislav II. na ceremoniji postaje službeno kralj Hrvatske: na ceremoniji održanoj u Kvirinalskoj palači u Rimu, Ante Pavelić je u pratnji nekoliko hrvatskih izaslanika formalno zatražio od talijanskoga kralja Viktora Emanuela III. da Amiona od Savoye imenuje hrvatskim kraljem.

Suradnja s četnicima

Pavelić je surađivao i s četnicima.

Oko Knina, četnički ratni zločinac pop Momčilo Đujić formirao je Dinarsku četničku diviziju. Počinila je izrazito teške zločine i nad hrvatskim i nad srpskim stanovništvom.

Pavelić se 1944. žalio Hitleru zbog četnika, na što je Hitler primijetio da "bi bilo bolje kad bi se četnici skupa s nama borili protiv partizana, nego da ih se nezgodnim postupkom prisili da priđu partizanima."

Hitlerova je bila zadnja – Pavelić donosi sramnu naredbu kojom zločincu popu Đujiću spašava glavu. U naredbi od 21. prosinca 1944. on se poziva na sporazum između vlade NDH i vlade Trećeg Reicha, prema kojemu će se otpremiti "četnička skupina popa Đujića, ukupne jakosti oko 6000 ljudi, iz područja južno od Bihaća i južne Like prema sjeveru u Njemačku". Pavelić je naredio da se spomenuta grupacija "bezuvjetno i nesmetano" propusti, prijeteći ratnim sudom onima koji bi to ometali.

Momčilo Đujić je ovime izbjegao sud. Umro je u Americi 1999. godine. Nešto prije početka rata u Jugoslaviji, pravo imenovanja četničkih vojvoda prenio je Vojislavu Šešelju. Bez Pavelića – Šešelj nikada ne bi postao četnički vojvoda.

Jedan od najvećih izdajnika Hrvatske

Pavelić je ostao uz Hitlera do kraja. Međutim, svoju vojsku je napustio. Još 1944. godine obitelj šalje u Austriju, a sam iz Zagreba bježi 6. svibnja 1945. Na granicu s Austrijom dolazi 8. svibnja 1945. Zbog njegovog napuštanja hrvatskih vojnika i civila u Rogaškoj Slatini, neki su ga hrvatski politički emigranti optuživali za kukavičluk i bijeg.

Umro je u emigraciji, u Madridu, na današnji dan 1959.

Ostat će u povijesti zapamćen kao jedan od najvećih izdajnika Hrvatske koji je učinio sve za malo vlasti u Zagrebu.

(Vijesti.ba / Index.hr)











29.12.2018.

SVI NAŠI DODICI

Faruk Vele : Svi naši Dodici


Ono što se u utorak dešavalo na ulicama Banje Luke jeste posljednjih godina najgora zabilježena demonstracija sile prema građanima, opoziciji, novinarima, svima kojih se bešćutni režim boji u strahu od gubitka vlasti.

Piše : Faruk Vele (Radio Sarajevo)

Imali smo priliku svjedočiti scenama kakve se mogu vidjeti u, recimo, brutalnim Putinovim obračunima s neistomišljenicima. Onima koje je na odličan način dočarala ruska novinarka Mashe Gessen u svojoj knjizi “Čovjek bez lica”.

Slučaj Memić

Prosto je neshvatljivo do kojih granica monstruoznosti su vlasti u RS-u spremne ići da bi jedan notorni zločin najprije prikazali samoubistvom, kasnije nesumnjivo zataškavali ubistvo, da bi, na koncu, hapsili sve one koji traže istinu o zločincima, uključujući i roditelje žrtve!

Ali, nemojmo se zavaravati!

Ono što smo prekjučer vidjeli u Banjoj Luci samo je slika i prilika odlučnosti svih onih koji imaju vlast u BiH, bez obzira na kojoj razini, da je čuvaju po bilo koju cijenu, uključujući i spremnost na premlaćivanja, hapšenja, podmetanja, manipulacije, spinove… Naravno, i zataškavanje ubistava naše djece i drugih zločina u ovom društvu. Posebno ako su u zločine upleteni oni bliski njihovim krugovima i porodicama.

Dobro je primijetio kolega Dragan Bursać, Dodikov režim sveti se Davoru Dragićeviću jer mu je uspio “skinuti” 10 posto glasova, kako se više niko ne bi usudio propitivati njegovu snagu.

A to je nešto što će, nemojmo sumnjati, itekako razumjeti Dodikova (sa)braća u sistemu bilo gdje u državi.

Međutim, za razliku od Dodika, režim u Sarajevu, Mostaru i drugdje izvan bh. entiteta RS, kao i njegove sluge, mnogo su podmukliji, licemjerniji, skriveniji. Štaviše, akteri su često zaogrnuti oreolom pobožnjaka-manipulatora…

Njihove metode obračuna s neistomišljenicima nisu tako otvorene, ali su jednako brutalne, efikasne i često beskompromisne. Nije zato slučajno toliko neriješenih ubistava u glavnom gradu BiH od rata naovamo, zar ne?

Jednako kao i u bh. entitetu RS i ovdje targetiraju ljude koji misle svojom glavom, one koji mogu okupiti narod, one rijetke koji su spremni na rizik da govore kako nas, zapravo, vode u propast. I, naravno, nepoželjne novinare, svugdje drage mete.

Najogledniji primjer, što se Sarajeva tiče, jeste slučaj rahmetli Dženana Memića. Njegov otac Muriz se, uz muk hiljada nas u Sarajevu i BiH, već treću godinu bori za istinu i pravdu o ubistvu njegovog voljenog sina. Često potpuno sam.

Brojne nepravde

Ali taj slučaj nije jedini.

More suza zbog nepravdi prolile su i porodice stradale Have Dovadžije, Edite Malkoč i Selme Agić, Jelene Opričić I nepravde je svakim danom sve više, a slučaj “Memić” je, ipak, eklatantan. On demaskira sve segmente vlasti, i izvršnu i zakonodavnu i sudsku, u nastojanjima da, koristeći sve atome svoje snage, prikriju strašnu istinu. Do posljednjeg čovjeka!

Zaboravili smo. Nisu li i Muriz i njegova kćerka Arijana dobivali optužnice, bili perfidno maltretirani, kažnjavani, pozivani na informativne razgovore, praktično privođeni, baš kao prekjučer Davor i Suzana, roditelji ubijenog Davida?  

Nisu li i njih skoro proglašavali ludima i politički izmanipuliranim? Zar nisu i u glavnom gradu privođeni i saslušavani novinari koji su pisali o ovom predmetu, neopisivoj sramoti?

I u Sarajevu možete vidjeti kako oni koji de facto vladaju daju javnu podršku Murizu Memiću, baš onako je danas Dodik podržao demonstracije u Banjoj Luci!?

Naravno, Sarajevo o tome šuti!

Jesmo li licemjeri kada se zgražavamo nad Banjom Lukom, a mudro šutimo o zločinu na Ilidži?

Zato vlast i njezini instrumenti i podražavatelji, ma ko bili, koji sebi mogu dozvoliti da godinama toleriraju podmuklo ubistvo u Velikoj aleji, u srcu Bosne, jeste zločinačka i krajnje opasna za ovaj narod.

Objavio/la haler u 00:39, 0 komentar(a), print, #

29.12.2018.

PROF. DR. IVO KOMŠIĆ O HRVATSKOJ DEKLARACIJI: "PODAL I ZLOČEST POKUŠAJ "PRIJATELJA" IZ HRVATSKE DA PODMETNU BiH..."

IVO KOMŠIĆ O HRVATSKOJ DEKLARACIJI: "PODAL I ZLOČEST pokušaj "prijatelja" iz Hrvatske da podmetnu BiH..."

Posebno je podal i zločest pokušaj „prijatelja“ iz Hrvatske da se ova proturječnost podmetne Bosni i Hercegovini. Prvo, morali bi znati, kada su se već upustili u povijest bosanskohercegovačkog društva u Deklaraciji, da to društvo nikada nije bilo segregirano, i da segregacija kao projekat nije uspjela ni u ratu, usprkos stalnom proizvođenju neprijateljstava. Taj pokušaj se nastavlja danas mirnim sredstvima, legaliziranjem trećeg entiteta.


IVO KOMŠIĆ O HRVATSKOJ DEKLARACIJI: 'PODAL I ZLOČEST pokušaj 'prijatelja' iz Hrvatske da podmetnu BiH...' - 1


















Piše: Ivo Komšić

Deklaracija Hrvatskog sabora o položaju Hrvata u BiH i evropskom putu BiH razotkrila je mnogo više od onoga što su njeni inicijatori i autori namjeravali. S Deklaracijom oni su, tko zna po koji put, htjeli demonstrirati političko jedinstvo Hrvatske i time još jednom opaliti pljusku razjedinjenom svijetu koji ne želi čuti ni vidjeti što se zbiva u susjednoj državi, iz koje dolazi destabilizirajući cunami koji će ih potopiti. Međutim, desilo se da je Deklaracija više razobličila stanje u Hrvatskoj, položaj hrvatskog naroda u matičnoj zemlji i upozorila Evropu i svijet na razdirući neofašizam koji sve više uzima maha, a koji se prikriva plaštom brige za susjednu državu.

Po njihovim tvrdnjama, briga o Hrvatima u BiH je dio strategije nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, a to znači i cijele Evrope, jer Hrvatska je u EU, te je nužno ujedinjenje ne samo Hrvatske nego i cijele Evrope oko tog pitanja. Hrvatska će, kao „predziđe kršćanstva“ i odgovorna članica EU, još jednom upozoriti tu uspavanu Evropu od opasnosti koje joj prijete s istoka, ali ovaj put kroz “brigu“ o jednom od konstitutivnih naroda u BiH. Pri tome se ne navode nikakvi argumenti osim onih da jedna nacionalistička hrvatska stranka u BiH nema apsolutnu vlast i da je u tome onemogućavaju upravo državni Ustav i zakoni.

Evropa se trese od straha

Ta „briga“ je dovoljna za alarm i u Hrvatskoj, i u Evropi. Jer, ne radi se o incidentima i omaškama, nego o sistemu države koji tu ugroženost generira i održava. Evropa treba da se strese od straha kada im se upre prstom u građanske demokratske principe i procedure izbora i formiranja vlasti koji ugrožavaju jadni i obespravljeni hrvatski narod, u državi koja je još na putu ka EU. I po staroj poslovici, poznatoj čak i Hrvatima, „ne pada snijeg da pokrije brijeg…“, rasprava u Saboru i glasanje o Deklaraciji, kao ogledalo, otkriše lice cijele hrvatske javnosti. Vapaji za jedinstvom i konsenzusom u Saboru nisu uslišeni. Pokaza se da je Deklaracija samo hadezeov dokument, da nema nikakve veze sa stavovima većine političkih predstavnika u Saboru, pogotovo ne s ukupnim javnim mnijenjem u Hrvatskoj. Izglasali su je samo hadezeovci i njihovi koalicioni partneri, s neznatnom većinom. Sama rasprava je otkrila dubinu političke podijeljenosti Hrvatske koju nije mogla popuniti ni zabrinutost za stanje u BiH, kao što se to nije moglo ni devedesetih godina, uz autokratsku vlast Franje Tuđmana. Pokazalo se da je BiH vrući krompir u rukama HDZ-a koji se ne može prebaciti u ruke drugima. Politika HDZ-a, koja je od svoga nastanka gledala na BiH kao na državni interes RH, a ne kao na interes bosanskohercegovačkih Hrvata, nikada nije uspijevala. Išlo se tako daleko da se skovala obvezujuća sintagma „Hrvati u BiH“, i ljuti neprijatelji su bili svi koji su govorili o bosanskohercegovačkim Hrvatima; i u oslovljavanju naroda moralo se pokazivati izvanjsko porijeklo tog naroda, koji je odnekuda banuo u BiH.

Ni danas HDZ ne može shvatiti da se BiH ne može posjedovati, čak ni pod krinkom “brige“ za jednim od konstitutivnih naroda. (Oni čak ne vide da je njihova sintagma u suprotnosti s konstitutivnošću). Nevjerojatna je moć formule koju su partizani postavili još 1943. godine, kada su BiH definirali kao zajednicu tri naroda – ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i jednih, i drugih, i trećih, i uz to svih njenih građana. U njihovoj definiciji građani nisu nikakva zasebna, odvojena skupina od naroda, nego su građani svojih naroda, drugim riječima, narodi emancipirani u građane, građani s narodnim identitetima. Ta formula pokazuje desetljećima da niti jedan narod zasebno ne može posjedovati BiH, bez obzira na širinu i dubinu svoje „brige“ za njom; onaj koji to pokuša, izgubit će je. Devedesetih godina Milošević je krenuo s politikom „zabrinutosti“ za narod da bi cijelu BiH prisvojio za Srbe. Kada je uvidio da bi se BiH mogla izmaknuti tome, dogovorio se s Tuđmanom da je prisvoje popola. I jedan i drugi pokušaj je propao. Pale su ogromne žrtve, učinjeni strašni zločini, genocid, i sve je bilo uzalud. Milošević je umro u ćeliji Međunarodnog suda kao optuženik za ratne zločine, a Tuđman se našao na vrhu Udruženog zločinačkog poduhvata u presudi tog istog suda.

Ustav RH ne važi u BiH

Nažalost, danas se iz tih povijesnih činjenica ne izvlače nikakve pouke. Naprotiv, zločinci se slave kao heroji, podižu im se spomenici, obilježavaju godišnjice formiranja zločinačkih institucija.

HDZ se danas poziva na dvije pogrešne premise, u nastojanju da se direktno umiješa, ponovno, u stanje i procese u BiH, ne poštujući njen suverenitet, i pri tome pokušava dobiti podršku međunarodne zajednice.

Prva pogrešna premisa je pozivanje na potpis koji je RH stavila na Dejtonski sporazum, zajedno s ostalim državama. Neprestano se tvrdi, agresivno i bestidno, kako temeljem tog potpisa RH ima pravo miješati se u unutarnje stvari BiH.

Tekst Dejtonskog sporazuma je svima na raspolaganju i nije teško utvrditi da su zemlje potpisnice samo preuzele obaveze prema BiH, nisu dobile nikakva prava. U ime međunarodne zajednice pravo je dobio jedino Ured visokog predstavnika, odnosno visoki predstavnik u BiH, i njegova prava su precizirana. Hrvatska je potpisala da će povući vojsku, poštivati suverenitet i teritorijalni integritet BiH, demokratska prava i slobode građana BiH, ravnopravnost naroda. Na prvom mjestu je obveza poštivanja Ustava BiH.

Druga pogrešna premisa je da odredbe Ustava RH imaju pravnu snagu i u BiH. Republika Hrvatska se svojim Ustavom obvezala „štititi prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promicati njihove veze s domovinom“ (Čl. 10. ustava RH). Hadezeovi sabornici u Saboru RH nisu proučili ni svoj Ustav, a kamoli Ustav BiH. U Ustavu BiH jasno piše da je Bosna i Hercegovina demokratska država, koja će funkcionirati prema slovu zakona i na temelju slobodnih i demokratskih izbora. U Ustavu RH piše da će se štititi prava i interesi državljana RH koji su izvan Hrvatske. Ta odredba se jasno odnosi na državljane RH, na dio onih državljana koji žive ili borave izvan Hrvatske. Bosanskohercegovački Hrvati nisu građani RH, nisu ni hrvatska dijaspora, niti na privremenom radu u BiH. (Prije bi se moglo tvrditi obrnuto: svaki četvrti građanin RH je, po hrvatskoj statistici, porijeklom iz BiH).  Bosna i Hercegovina je njihova država. To što imaju i državljanstvo RH ne znači da su građani Hrvatske; to državljanstvo imaju i desetine hiljada građana BiH koji nisu Hrvati. Odrednica u Ustavu RH je jasna: „Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita RH“ (Čl. 10. Ustava RH).

Bosanskohercegovački Hrvati nisu nikakav dio, oni su zaseban narod u svojoj državi, neki od njih s dvojnim državljanstvom. Čak u Zakonu o dvojnom državljanstvu RH napravljena je razlika između državljanstva i prebivališta (Čl. 3.).

Pogrešne premise

Iz pogrešnih premisa proizilazi pogrešan zaključak o tome da RH ima pravo i obvezu miješati se u unutarnje odnose u BiH. Ignorira se činjenica da bh. Hrvati žive u zajednici s druga dva naroda i da im je BiH zajednička domovina i država. HDZ ne interesira kako će oni reagirati na njihova samoproglašena prava prema BiH i u kojoj će mjeri njihova „briga“ ugroziti položaj hrvatskog naroda u vlastitoj državi.

Sreća je, međutim, da je politika HDZ-a prema BiH, sistematizirana i obrazložena u Deklaraciji, došla pred Sabor. Opozicija u Saboru je dovoljno rekla o toj politici i dokazala da se radi o stranačkom dokumentu oko koga ne postoji političko jedinstvo, niti jedinstvo hrvatskog javnog mnijenja. Rasprava i glasanje u Saboru su pokazali da HDZ ne može nametnuti svoje laži i obmane ukupnom mnijenju Hrvatske kada je BiH u pitanju. Nije im pomogla ni zaglušujuća buka državnih i nekih drugih medija koju su stvarali oko toga. Nitko nije uspio pokazati zašto bi položaj jedne nacionalističke stranke u BiH ugrožavao sigurnost RH, ili Evrope. A radi se samo o položaju HDZ BiH i njenog vođstva. Demokracija i građanske slobode zaista ih ugrožavaju jer oni opstaju na stranačkoj strahovladi, širenju straha od drugih, monopolu na nacionalnu politiku, kontroli državnih sredstava i resursa, i štošta drugom.

HDZ se, zapravo, boji demokratizacije Hrvatske. Radi toga žuri nametnuti i hrvatskom i evropskom javnom mnijenju princip „većinskog izbornog legitimiteta“. Taj princip žele, prije svega, ozakoniti u BiH, a onda ga, kao najnovije demokratsko otkriće, izvesti u svijet. HDZ Hrvatske godinama osigurava sebi vlast glasovima iz „dijaspore“ (BiH) i podrškom nacionalnih manjina, i znaju da im to nije dovoljan garant za budućnost. U okviru EU, gdje se vlast formira parlamentarnom većinom, zalagati se za „većinski izborni legitimitet“ nije samo politički nepismeno nego je i blamaža. Ali to njima ne smeta, za njih prisustvo u Evropskom parlamentu i nije prilika da se nešto nauči, nego da se ima korist. Zato im je važno pokušati taj princip instalirati u BiH, kao nekom pokusnom mjestu, pa ako uspije, tim principom balkanizirati Evropu.

Sav taj napor se opravdava jednom teorijskom ispraznošću u Deklaraciji, koja pretendira biti i tačan opis stanja u BiH: „Svi postupci utemeljeni na načelima unitarizma i secesionizma izravno ugrožavaju prosperitet i opstojnost Bosne i Hercegovine“. Princip „legitimnog većinskog predstavljanja“ se suprotstavlja „unitarizmu“ i „secesionizmu“. Pri tome se svaka borba za suverenitet i teritorijalni integritet BiH poistovjećuje s unitarizmom, iako su te vrijednosti garantirane Ustavom BiH, i na tome počivaju sve države. Prešućuje se, međutim, otvoreno i jasno reći, da su glavni zagovornici tih principa u BiH Dodik i njegov politički partner Čović; jedan želi samostalnu RS izvan BiH, drugi želi treći entitet unutar BiH (barem privremeno). Naravno, te njihove tvorevine bi bile unitarističke, jer RS to već jeste, a Čovićeva bi to postala jer taj princip već vlada svugdje gdje HDZ ima vlast.

Neprihvatljivi koncepti

Rješenje koje nudi Deklaracija kao izlaz između ova dva „neprihvatljiva“ koncepta, pokazuje i totalno neznanje iz političkih teorija i beskrupuloznu ambicioznost pisaca Deklaracije. U Deklaraciji piše: „Ravnopravnost konstitutivnih naroda, nacionalnih manjina i svih građana BiH ostvariva je jedino u okviru federalno-konsocijacijskih aranžmana“. Nejasno je samo kome je ovo namijenjeno. U Hrvatskom saboru ne sjede samo hadezeovci, tamo ima i obrazovanih i politički formiranih ljudi. Ako je namijenjeno Evropi, onda je to čista blamaža jer se u Evropi dobro zna što je federalizam, a što konsocijacija. Federalizam kao princip uređenja države je u suprotnosti sa konsocijalnim uređenjem; federalizam je jedinstvo decentralizirane vlasti, konsocijacija je paralelizam vlasti razjedinjenog i segregiranog društva. Ova kontradikcija u pojmovima se ne može prodati ni Hrvatskom saboru a kamoli Evropskom parlamentu.

Posebno je podal i zločest pokušaj „prijatelja“ iz Hrvatske da se ova proturječnost podmetne Bosni i Hercegovini. Prvo, morali bi znati, kada su se već upustili u povijest bosanskohercegovačkog društva u Deklaraciji, da to društvo nikada nije bilo segregirano, i da segregacija kao projekat nije uspjela ni u ratu, usprkos stalnom proizvođenju neprijateljstava. Taj pokušaj se nastavlja danas mirnim sredstvima, legaliziranjem trećeg entiteta. (Rudimentarni oblik je projekt „dvije škole pod jednim krovom“). Drugo, BiH je već federalizirana u Federaciji BiH. Legitimna je ideja racionalizacije vlasti u BiH, koja je raspodijeljena na pet nivoa. Federacija sama ima 10 kantona. Međutim, mora se znati što znači ideja federalizacije u ustima HDZ-a. Oni žele Federaciju BiH refederalizirati, svesti na tri kantona, jedan bošnjački, drugi hrvatski, treći distrikt Sarajevo, distrikt glavnog grada sa paritetnom vlašću. Ne radi se dakle ni o kakvoj demokratskoj decentralizaciji i racionalizaciji države nasuprot unitarizaciji, nego o entitetskoj podjeli države i trostrukoj unitarizaciji.

Teško je pobrojati sve laži na kojima je ispisana Deklaracija, i sve obmane koje se njome žele postići. Najveća ali i najprozirnija je ona o „institucionalnoj ugroženosti“. Osim Srba koji su Ustavom BiH povlašteni kod entitetskog glasanja u Zastupničkom domu Parlamenta BiH (ali na to se Deklaracija ne osvrće jer bi to poremetilo sporazum Dodik– Čović), konstitutivni narodi potpuno su ravnopravni na svim razinama vlasti. Hrvatska malobrojnost uopće ne utiče na to. Domovi naroda, kao i nacionalni klubovi na lokalnoj razini vlasti, sastavljeni su paritetno, a u njima se odlučuje konsenzusom, bez mogućnosti preglasavanja. U Predsjedništvu države Ustavom je garantirana jednaka zastupljenost naroda, u čelništvu Federacije također. Ministarsko vijeće kao državna vlada je sastavljeno na paritetnom principu i odlučuje konsenzusom  (takav primjer ne postoji u Evropi). Vlada Federacije ima proporcionalan broj ministara iz sva tri naroda i mehanizme koji mogu zaustaviti odluke koje su u suprotnosti sa vitalnim nacionalnim interesima. Kantonalne skupštine također imaju nacionalne klubove za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa. Pariteti su zastupljeni i u pravosudnim organima vlasti. Treba još dodati da u kontinuitetu HDZ imenuje državnog i federalnog ministra financija, te direktora Uprave za neizravno oporezivanje BiH.

Apstraktna priča o „institucionalnoj ugroženosti“ samo treba otvoriti proces izmjene temeljnih državnih akata, kako bi se došlo do odvajanja državnih i političkih institucija na etničkoj osnovici. Tako bi svaki narod formirao svoje institucije, tako bi svaki narod otvorio unutarnji proces političke pluralizacije. Cijena ove „demokratizacije“ koja bi nesmetano vodila u „legitimno predstavljanje“ bila bi raspad Bosne i Hercegovine.

(Analiziraj.ba)

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
66052294

Powered by Blogger.ba