Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

14.12.2018.

ANDREJ PLENKOVIĆ IDE STAZAMA KOJE JE UTABAO SLOBODAN MILOŠEVIĆ

Plenković ide stazama koje je utabao Milošević

Plenković ide stazama koje je utabao Milošević
Kolektivni napad bjesnila. Samo se tako može opisti jučerašnja sjednica Sabora Republike Hrvatske, tačnije rasprava o tački dnevnog reda pretenciozno nazvanoj„Prijedlog deklaracije hrvatskoga Sabora o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i europskom putu Bosne i Hercegovine“. Na jednom nivou, jučerašnja rasprava o ovoj tački dnevnog reda označila je kraj procesa re-tuđmanizacije Hrvatske.

Ako je u bilo kojem trenutku postojala nada – a jeste – da će Hrvatska odustati od regionalnih hegemonističkih ambicija i prestati Bosnu i Hercegovini tretirati kao, u parafrazi prvog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, azijatsku kolonijalnu tvorevinu, ona od jučer ne postoji. Hrvatska politička klasa jučer je glasno artikulisala frustraciju koja se može sažeti u samo krvavi poklič: „Zašto smo, za Boga miloga, onda klali po Bosni i Hercegovini, ako za to nećemo biti nagrađeni?!“
 
Implikacije atavističkog povratka „esencijalizaciji“ Bosne i Hercegovine i prije svega njenog muslimanskog stanovništa po Hrvatsku, odnosno na unutrašnjepolitičkom planu, su sa stanovišta BiH irelevantne. Naime, sa malobrojnim izuzecima, kao što su jučer demonstrirali neki od poslanika SDP-a i Vesna Pusić, za većinsku Hrvatsku je pitanje kolonizacije i diplomatske aneksije Bosne i Hercegovine crvena linija; to je tačka oko koje konvergiraju najkonzervativniji i najliberalniji dijelovi političkog spektra u Hrvatskoj, i ustaše i „pederi“. Zvanična hrvatska državna ideologija naprosto nije u stanju da izađe izvan kooridnatnog sistema koji čine dvije ose: jedna je kolonijalna ideologija Ante Pavelića oličena u poimanju bosanskohercegovačkih muslimana kao „hrvatskog cvijeća“, a druga Tuđmanova mesijanska deluzija o emancipacijskoj misiji Hrvatske u BiH, odnosno zadaći „civiliziranja“ muslimana. I to se neće promijeniti još dugo, jer je Hrvatska za svaki svoj zločin, svaki prekršaj, svaki problem koji je počinila i napravila, kako na hrvatskoj, tako i na bosanskohercegovačkoj teritoriji od 1991. do danas bila nagrađena u međunarodnoj zajednici.
 
Hrvatska politička klasa, naime, i dalje ostaje jedna od rijetkih koja djeluje u deluzivnom uvjerenju da njen Ustav važi ili se treba primijenjivati na teritoriji druge suverene i nezavisne države. „Briga o sunarodnicima“ izvan granica je od konsolidacije nacionalnih država u Evropi, krajem 19. vijeka, bila vrlo proziran izgovor za teritorijalne pretenzije.
 
Predmet jučerašnje rasprave nije bio tobožnji položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Riječ je, naime, o nastavku strategije destabilizacije naše zemlje putem hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini, na identičan ili skoro identičan način na koji Rusija koristi ruske zajednice od Baltika do Kakvaza za podrivanje stabilnosti država u svom „bližem susjedstvu“. U slučaju Ukrajine, za otvorenu i brutalnu agresiju. U bližoj prošlosti, „zaštita Srba“ – onako kako danas Hrvate u BiH „štite“ Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović – u drugim jugoslovenskim republikama posužila je kao doktrinarna platforma režimu Slobodana Miloševića za brutalni napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. U malo daljoj prošlosti, Adolf Hitler i nacistički režim koristili su njemačke zajednice u drugim zemljama srednje i istočne Evrope na identičan način: kao smokvin list za brutalni istrjebljivački rat i napad na postojeći međunarodni poredak. Sudbina sudetskih Nijemaca, koji su bili izgovor za komadanje Čehoslovačke 1938. godine, da bi 1945. godine bili brutalno etnički očišćeni u jednoj od, ako ne i najvećoj pojedinačnoj epizodi etničkog čišćenja na evropskom tlu poslije Drugog svjetskog rata, naročito je instruktivan u tom smislu.
 
Hrvatska će u tom smislu, usvajanjem Deklaracije, formalizovati strategiju podrivanja postojećeg poretka u Bosni i Hercegovini i regionu. Hrvatska je, naime, revizionistička država, skoro na korak do otvorne vojne intervencije u BiH da bi „provela“ Dejtonski mirovni sporazum onako kako ga ona vidi. Teritorijalne i kolonijalne pretenzije na Bosnu i Hercegovinu ostaće u središtu hrvatske regionalne politike; metaforički rečeno, Hrvatska će Heliodrom i Stupni do nastaviti zamotavati u zastave NATO i EU.
 
Andrej Plenković danas je, naime, više nego Aleksandar Vučić nasljednik Slobodana Miloševića u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska se nimalo ne kaje za krvavi trag koji je ostavila u Bosni i Hercegovini. Štaviše, do lakata krvave masovne ubice iz Ahmića su mjera društvene prihvatljivosti u glavnom toku hrvatskog javnog mnjenja. Njegova Vlada je Vlada kontinuiteta sa Vladom u kojoj je sjedio Gojko Šušak; njegova politika prema Bosni i Hercegovini je politika traženja saveznika za podjelu zemlje ili u lošijoj opciji, uvođenja režima aparthejda.
 
I umjesto zaključka, glavna pouka jučerašnje rasprave u hrvatskom parlamentu je vrlo jednostavna: neprijatelje – a Hrvatska se ponaša kao neprijatelj ove zemlje – ne obavezuje stvarnost; oni rade na tome da je promijene.
 
Piše: Emir Suljagić
 
(Vijesti.ba)

























Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
74362940

Powered by Blogger.ba