Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

20.11.2018.

ŽELJKO KOMŠIĆ O NEDOLASKU DRAGANA ČOVIĆA: NE SHVATAM ZAŠTO SE ODRASLI PONAŠAJU KAO DJECA

Komšić o nedolasku Čovića: Ne shvatam zašto se odrasli ponašaju kao djeca



Dragan Čović, sad već bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, danas nije došao na konstituirajuću sjednicu novog saziva ove institucije.

Nakon ove, prve sjednice, novinari su pitali novog člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda Željka Komšića, da li je nedolazak Čovića rezultat toga što ga je Komšić pobijedio na izborima.

Radio Sarajevo javlja da je Komšićev odgovor glasio ovako:

Vjerovatno je to jedan od razloga, ali ne shvatam kako se odrasli ljudi mogu ponašati kao djeca. Mislio sam da će ipak dostojanstvo zadržati na kraju. Recimo, novi članovi Predsjedništva, Milorad Dodik i Šefik Džaferović, te stari članovi Bakir Izetbegović i Mladen Ivanić, svi smo se saglasili da pozivnicu na konstituirajuću sjednicu uputimo predsjednicima država regiona.

Imao sam informacije da bi se neki od njih rado odazvali pozivu, no, potpis na odluku o pozivnici nije htio staviti upravo Dragan Čović.”

20.11.2018.

SEDMA ŠANSA : NOVOIZABRANO PREDSJEDNIŠTVO BiH PREUZELO DUŽNOST

20.11.2018.

(NE)KULTURA SJEĆANJA

(Ne)kultura sjećanja




(Ne)kultura sjećanja

Willy Brandt – foto: rarehistoricalphotos.com

No i kategoriju teritorijalnosti, koja jest važan element nacionalnog konstituiranja, mi smo umjesto socijalno, shvatili animalno. Kao prostor na kojem imamo pravo ne rađati se, živjeti i raditi, nego – ubijati. Zato je i bilo moguće da svojevremeno onaj svećenik zavapi sa svoje propovjedaonice: „Ta koga smo mi to, braćo i sestre, ubili izvan svojih granica?“ Pristojnije je, dakle, ubijati u svojoj kući. Povijest je, izgleda, zaista milostivijia prema ubojicama na domaćem terenu. Ne znamo je li i Bog.

Na godišnjicama proboja logoraša iz Jasenovca (22. travnja) ondje se redovito okuplja oko stotinjak ljudi. Najvećim dijelom preživjeli i njihova rodbina. Svake godine, tjedan dana ranije u Donjoj Gradini u BiH (Republika Srpska) na komemoraciji žrtvama jasenovačkog logora zna ih se okupiti i do nekoliko tisuća. U Beogradu stradanja Vukovara se svakog 18. studenog prisjeti dvadesetak Žena u crnom. U samom Vukovaru, u koloni sjećanja, tog dana sudjeluju deseci tisuća Vukovaraca i ljudi iz cijele Hrvatske. Uvriježilo se, dakle, da svatko komemorira samo svoje žrtve. Drugih se sjetimo uzgredno, pro forme, ili čak ni toliko. Koliko god to nekome bilo prirodno, normalno i samorazumljivo, jednako tako je i prirodno, normalno i podrazumijevajuće da sve te „naše“ žrtve koje tako ulažemo, čuvamo, gotovo oročavamo, time predstavljaju samo kapital za neke buduće sukobe. Živi mogu otići, pobjeći, iseliti. Mrtvi nemaju kud. Oni su zalog, vječna moneta koju nam nitko ne može oteti.

Obostrani zaborav traumatičnih iskustava bio bi idealna stvar. Upravo kako je govorila Majka Tereza: „Oprost nije potpun bez zaborava.“ No to znači da je zapravo svaki oprost nepotpun. Sudionici, žrtve, njihove obitelji ne mogu zaboraviti, premda bi možda željeli. Političke elite, diplomirani manipulatori i razne rodoljubne perjanice mogli bi zaboraviti, jer se ničega i ne sjećaju, ali to ne žele. Zašto bi se odricali tako sigurnih dividendi.

No, dok Hrvati ne počnu paliti svijeće za žrtve Jasenovca, a Srbi za žrtve Vukovara i Srebrenice, mira neće biti. Dok hrvatske fejsbuk profile ne preplave patetični statusi o žrtvama ustaškog noža, a Srpkinje i Srbi ne okite svoje profile slikama porušenog i spaljenog grada na Dunavu, dok svaki srpski đak ne bude znao tko je Siniša Glavašević, a svaki hrvatski tko je Srđan Aleksić, mira neće biti. Dok hrvatskim osmašima pored Vukovara i Ovčare obavezan ne bude i posjet Jasenovcu ili Jadnovnom, a srpskim školarcima, pod patronatom njihovih učitelja, ne bude više „fora“ slikanje sa Šešeljem, mira neće biti. Dok se, upravo pri takvim komemoriranjima, Srbe u Hrvatskoj ne prestane tako upadljivo dijeliti na „lojalne“, kojima je ipak dozvoljeno nad grobom izmoliti pokoji Očenaš, i „nelojalne“ koji groba ni ne zaslužuju, mira neće biti. Mira koji nije samo zatišje između pucnjeva, eksplozija i uništenja, nego i mira u ljudskim glavama. Onim glavama u kojima rat niti jednog trenutka nije stao, koji traje gotovo nesmanjem žestinom. Neki ljudi za to i nisu sami krivi. Ali svejedno, društvo ispašta njihovu „nevinu krivnju“. Ispaštaju to sada već i čitave generacije. Traumatično nasljeđe se kao radioaktivni oblak i dalje nadvija nad nama, a izgleda da nema tih svježih vjetrova koji ga mogu raspršiti. Atmosfera je gusta i sumorna. Zato su čitave obitelji i zajednice prisiljene na bijeg. Da bismo to supstituirali, svoje smo nacije shvatili kao velike obitelji. Onako kako svatko od nas uglavnom pohodi samo svoje obiteljske grobnice, tako smo famijalizirali i mjesta nacionalnog sjećanja. Kako se komemoriranje na tuđim grobovima kreće u rasponu od nepristojno nametljivog do perverznog, tako bi danas prosječni Hrvat vjerojatno bio proglašen nastranim ako bi zapalio svijeću na spomeniku bilo kakvih srpskih žrtava, osim ako to ne čini po službenoj dužnosti, i obrnuto.

Ipak, nacije nisu obitelji. Dapače, da su ljudi trajno razmišljali isključivo u obiteljskim i rodovsko-plemenskim shemama nacije nikada ne bi ni nastale. Nacije, premda partikularni entiteti, ali ipak teže onome što je pojedincu, skupini, pa i čitavom svijetu (za)uvijek nedostižno – Identitetu. Identitetu koji je uvijek totalan, zaokružen, bez pukotine. No u tom hodu koji nikada ne završava put je toliko složen, premrežen tolikim varijablama da ga se nikada i nipošto ne može svesti samo na Jedno. On se neprestano gradi i razgrađuje, a to neizostavno čini i u odnosu prema Drugome. Da Willy Brandt u Varšavi 1970. nije pao na koljena pred židovskom žrtvom gotovo je sigurno da suvremeni njemački identitet ne bi bio isti. Potencijal snage koji se iz takvog klonuća može osloboditi nikada u povijesti nije bio za podcjenjivanje. Ta snaga može čak djelovati i centripetalno, pa i u teritorijalnom smislu. Bi li bilo njemačkog ujedinjenja devetnaest godina kasnije da mu put nije utabao upravo Willy Brandt?

No i kategoriju teritorijalnosti, koja jest važan element nacionalnog konstituiranja, mi smo umjesto socijalno, shvatili animalno. Kao prostor na kojem imamo pravo ne rađati se, živjeti i raditi, nego – ubijati. Zato je i bilo moguće da svojevremeno onaj svećenik zavapi sa svoje propovjedaonice: „Ta koga smo mi to, braćo i sestre, ubili izvan svojih granica?“ Pristojnije je, dakle, ubijati u svojoj kući. Povijest je, izgleda, zaista milostivijia prema ubojicama na domaćem terenu. Ne znamo je li i Bog.

20.11.2018.

BEOGRADSKI MEDIJI DOŽIVJELI KATARZU: ZAUSTAVITE VELIČANJE RATNIH ZLOČINACA - "NAJVEĆE SRPSKE SRAMOTE"

20.11.2018.

IPAK SE KREĆE?

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
59599294

Powered by Blogger.ba