Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

05.11.2018.

SONJA BISERKO : OD DOLASKA SNS-A NA VLAST U SRBIJI SUD ZA RATNE ZLOČINCE NE RADI NIŠTA

Sonja Biserko tvrdi : Od dolaska SNS-a na vlast u Srbiji Sud za ratne zločine ne radi ništa


Srbija i dalje predstavlja sigurno utočište za sve ratne zločince koji se u njoj nalaze nakon završenih ratova, smatra osnivačica i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u toj zemlji Sonja Biserko.

– Nažalost, srpsko sudstvo nije spremno, niti želi da se sa tim problemom nosi na adekvatan način – kaže Biserko u razgovoru za Vijesti.ba.

S druge strane, kako navodi, činjenica da je tolika koncentracija ratnih zločinaca u Srbiji utječe na opuštenu atmosferu koja se pogoršava samim tim što neki od njih imaju vrlo istaknuto mjesto u javnosti i u medijima se promovišu kao nacionalni heroji koji su se žrtvovali za “srpsku stvar”.

– Oni učestvuju u promocijama svojih knjiga koje se tretiraju kao novi uvid u ratove, naravno s idejom da se negira sve ono što je dosad dokazano, naročito pred Haškim tribunalom – kaže Biserko.

Sve to, nastavlja naša sagovornica, vrlo negativno utječe na stanje duha u samoj Srbiji.

– Naravno, i aktuelna vlast podržava te zločince i sama učestvuje u njihovom promovisanju – ističe Biserko.

Navodi da lider radikala Vojislav Šešelj ima posebnu ulogu da ruži sve one koji kritikuju predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i aktuelnu vlast, ali i podriva ili obesmišljava Haški tribunal. Šešelja, pojašnjava Biserko, u Srbiji tretiraju kao pobjednika Haškog tribunala.

– To je ta linija koja je aktuelna i među akademskom pravnom zajednicom, koja sistematski radi na obesmišljavanju svih presuda Haškog tribunala. Oni zapravo obezvređuju sve presude, ali istovremeno idu i sa tezom da Srbi nisu vršili zločine, da su bili jedine prave žrtve u ovim ratovima, da se cijeli svijet okrenuo protiv njih i da su susjedne zemlje, odnosno bivše republike Jugoslavije, bile separatističke i teroirističke – rekla je Biserko.

Smatra da je to zapravo linija na kojoj se sad učvršćuje jedan narativ koji je vrlo opasan za buduće generacije u Srbiji, ali i normalizaciju odnosa u regionu, zato što se njim ne može daleko stići. Paralelno sa tim narativom, kaže, u Srbiji ide i revizija Prvog i Drugog svjetskog rata, čime se pokazuje da je ta zemlja bila žrtva Jugoslavije.

– Time se zapravo obezvređuje taj modernizacijski potencijal i sve ono što je Jugoslavija na neki način učinila za narode Balkana, sa tezom da bi Srbija danas bila mnogo veća – poručila je Biserko.

Potcrtava da je od dolaska na vlast Srpske napredne stranke prestao svaki vid saradnje pravosudnog sistema Srbije sa tužilaštvima i sudovima iz regiona.

– Važno je reći i da Sud za ratne zločine u Srbiji skoro da ne radi ništa po tom pitanju. Znači, to je apsolutno jedna zamrznuta aktivnost i istovremeno se radi na kompletnoj reviziji onoga što se dešavalo 90-ih, na linijama koje su i ranije bile prisutne, ali ovo sada je nešto što je postalo toliko javno i stav ove vlasti da prosto ima veliki impakt i na mlade generacije, koje to sad dobijaju kao gotovu interpretaciju svega što se dešavalo – naglašava Biserko.

Drugi stavovi po tim pitanjima, navodi Biserko, uopšte se ni ne čuju.

– Ranije smo bar imali neke medije i neke organizacije civilnog sektora koje su bile prisutnije u javnosti, što sada nije slučaj – dodaje Biserko.

05.11.2018.

REKLI STE: 'TAMO GDJE SU ONI BRANILI SRBE, SRBA VIŠE NEMA'

Rekli ste: 'Tamo gde su oni branili Srbe, Srba više nema'



Knjiga Nebojše Pavkovića

........................

Protestni skup u centru Beograda, parku ispred zgrade Predsedništva Srbije, pod nazivom "Uvek pištaljka, nikad više puška!", koji je organizovala nevladina organizacija Inicijativa mladih za ljudska prava, na društvenim mrežama izazvao je stotine komentara.

Sofija Todorović iz Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) je rekla da ta nevladina organizacija skupom želi da pošalje poruku da "ratni zločinci treba da zaćute kako bi se čuo glas žrtava".

"Povod za protest jeste kontinuirana kampanja promocije ratnih zločinaca i najave novih ratova, koja je oživela publikovanjem knjiga Nebojše Pavkovića i Vladimira Lazarevića od strane Ministarstva odbrane", navodi se u saopštenju Inicijative mladih za ljudska prava objavljenom uoči protesta.

Edicija 'Ratnik' Ministarstva odbrane
Edicija 'Ratnik' Ministarstva odbrane

Dnevnik zločinca kao sajamsko štivo

Oni koje neki smatraju za ratne zločince, drugima su heroji, uglavnom je poruka onih koji su kritikovali protest:

05.11.2018.

OSUDE UGLJANINOVE IZJAVE DA JE SRBIJA 'FAŠISTIČKA DRŽAVA'

05.11.2018.

FEDERALNI ZAVOD ZA STATISTIKU OBJASNIO CIK-U: OVO JE RAZLIKA IZMEĐU POPISA 1991. I 2013.

05.11.2018.

SANKCIJE SAD ZA 50 IRANSKIH BANAKA I 200 OSOBA

05.11.2018.

BORIS DEŽULOVIĆ : POSKOK U NJEDRIMA

Boris Dežulović : Poskok u njedrima


Strah od zmija jedan je od najstarijih čovjekovih strahova, naslijeđen u genu koji dijelimo s prvim pretkom, bez obzira na to smatramo li prvim pretkom onoga primata što je sišao sa stabla i na tlu se suočio s gmazom, ili pak nultog rođaka Adama: i starozavjetna je edenska zmija, uostalom, konstrukt iskonskog čovjekovog straha od zmije.

Piše : Boris Dežulović (Novosti)

Nesretni je gmaz tako od početaka civilizacije simbol podmuklog zla, a arhetipska ‘guja u njedrima’ opće mjesto baš svake narodne mudrosti, sve od klasične Ezopove basne o seljaku koji umire od ugriza spašene smrznute zmije, do američkog pjesnika Oscara Browna, autora Al Wilsonovog soul klasika iz šezdesetih, ‘The Snake’, u kojoj će, umjesto Ezopova seljaka, smrznuta nezahvalna zmija ugristi neku nesretnu djevojku meka srca.

Ta je Wilsonova Zmija – usprkos zgražanju djece i nasljednika Oscara Browna, koji je i sam bio istaknuti crnački aktivist i borac za ljudska prava – Donaldu Trumpu sišla s uma kao zgodna prispodoba o sirijskim migrantima, pa je YouTube prije nekoliko mjeseci poharao snimak američkog predsjednika kako na nekom konzervativnom forumu upozorava na opasnost od podmuklih migranata, i sugestivno poput Božidara Alića čita: ‘Oh shut up, silly woman, said the reptile with a grin/ You knew damn well I was a snake before you took me in.’

Lijepo je, eto, znati da plitki Trumpov um tavori i u glavi prof. dr. sc. Nina Raspudića. Umjesto klasične deseteračke prispodobe o guji u njedrima, ili barem ‘Svetinje’ Miroslava Škore, hrvatskog soul klasika o čudnim ljudima čudnog imena – ‘Zlato daje, dušu krade, slatko progovara/ Guja iz njedara’ – Raspudiću je, međutim, poput dara s neba na um pala bizarna novinska vijest od prošle srijede: neka je nizozemska ljubiteljica prirode meka srca, baš kao u Wilsonovoj pjesmi, na Biokovu išla nježno pogladiti malog, mladog poskoka, pa završila, jasno – i to bi, draga djeco, bila pouka ove priče – na Hitnoj pomoći i u Klinici za infektologiju KBC-a Split.

Ravno s Biokova na Raspudićev um naivna, ergo glupa Brownova ‘tender-hearted woman’ pala je kao arhetip ‘zapadnog derišta’ koje ‘škola ne priprema za život, opasnost, konflikt i suočavanje s realnošću’, pa ‘živi u iskrivljenoj, diznijevskoj slici svijeta u kojem nema pravog zla i opasnosti’ i ‘sve je user-friendly’, u ‘svijetu bez odgovornosti, u kojem je sve dobro, sve je cool, uzbudljivo, i sve što trebaš je ljubav’. Tako viđeno, nizozemsko je ‘derište’ Raspudiću potom sišlo s uma kao slika ‘onih koji vabe ilegalne migrante u Europu’ i ‘koji vjeruju da ih se može primiti beskonačno i da ih se sve može usrećiti’.

O tome, draga djeco, govori ova priča: o afganistanskim i pakistanskim migrantima što su ovih dana ‘podigli žene i djecu iz hotela Sedra u Cazinu i odveli ih prema graničnom prijelazu Izačić’, i glupim i naivnim ‘maziteljima poskoka’, kako ih naziva Raspudić, što onda ‘liju suze nad djecom koja provode noć na hladnoći, na otvorenom’, iako bi ‘u svakoj uređenoj državi kod takve zloporabe i izlaganja opasnosti djeca bila oduzeta roditeljima’!

Da bi već sutra, čim se raskomote i raskote – dalje priču znate i sami – maženi poskoci iz izbjegličkih kampova napravili ono što guje u njedrima već rade, i što rade oduvijek, sve od Ezopove Grčke do Ezopske unije, a naivni ‘mazitelji poskoka’ završili plačući poput one Nizozemke s Biokova. ‘Oh shut up, silly woman, said the reptile with a grin’, recitira Nino Raspudić sugestivno poput Donalda Trumpa, ‘You knew damn well I was a snake before you took me in.’

Evo, uostalom, jedne takve autentične i poučne izbjegličke priče iz prve ruke.

‘To je bilo kaotično vrijeme’, priča u novinama mladi jedan čovjek, koji je kao šesnaestogodišnjak započeo svoju dugu migrantsku avanturu preko Hrvatske i Italije. ‘Kada je čovjek mlad, nekako se s time nosi. Ljudi iz moje generacije, dakle one koju je na početku srednje škole zatekao rat, bili su se dosta rasuli po svijetu i postali prepušteni sami sebi. Otac je bio cijelo vrijeme kod kuće, a majka nije mogla u izbjeglištvu imati nikakvu kontrolu nada mnom. Bili smo prisiljeni vrlo rano sazrjeti. Ili propasti ili sazrjeti.’

Iako je, tako ‘rasut po svijetu’, na koncu završio u izbjeglištvu u Trevisu, u Italiji, dakle u razmjerno uređenoj zemlji, iako su i tamo kojekakvi trumpovi tvrdili kako su izbjeglice i migranti ‘zmije u njedrima’, mladić ipak – ‘prepušten sam sebi’, da ‘propadne ili sazrije’ – niti je oduzet majci, niti je zajedno s njom vraćen odakle je došao. Naprotiv, talijanski su ‘mazitelji poskoka’ dječaka primili, dali mu krov nad glavom i čak ga upisali u školu, zajedno sa svojom djecom.

Zanimat će vas možda što je kasnije bilo s njim: mladi migrant iz Trevisa na kraju je završio u Zagrebu i diplomirao talijansku književnost, pa dobio posao na fakultetu i kolumnu u Večernjem listu, gdje će dvadeset pet godina kasnije napisati nadahnutu basnu o ‘maziteljima poskoka’ što ‘liju suze’ nad izbjegličkom djecom, koja bi ‘u svakoj uređenoj državi bila oduzeta roditeljima’.

Da, Nino Raspudić. Nino zna sve o tome: i on je jednom davno bio mali, mladi poskok.

Kako je, naime – i to bi, draga djeco, bila pouka ove priče – migrant i izbjeglica Nino zahvalio Italiji na tome što mu je devedeset treće dala sklonište i školu? Tako što je doktorirao na temu ‘Prekojadranski (polu)orijentalizam: prikazi Hrvata u talijanskoj književnosti’, dekonstruirajući stereotipne rasističke modele u kolonijalnoj talijanskoj kulturi, koja je Hrvate vazda vidjela kao nižu rasu, čak i onda kad ih nije smatrala opasnim divljacima.

Poželjno je, jasno, i društveno korisno demontirati takve konstrukte, i sam se pomalo amaterski time bavim već tridesetak godina, legitimno je to čak i u poziciji – ili upravo iz nje – ‘žrtve’ pomoći takve jedne superiorne i patronizirajuće kulture. Ili je barem legitimno sve dok se, dvadeset pet godina kasnije, ne zatekneš kako i sam ustrajno gradiš rasističke konstrukte i stereotipne modele nižih rasa, marljivo prikupljajući građu za nekog sirijskog ili afganistanskog klinca iz Velike Kladuše, da sutra – o da, i migranti, kako vidimo, ponekad na kraju završe fakultete – doktorira na temu ‘Prekogranični (polu)orijentalizam: prikazi izbjeglica u hrvatskom novinarstvu’.

Odvratna bi, rasistička i fašistoidna Raspudićeva teza o izbjeglicama kao otrovnim zmijama, ‘guji u njedrima’, bila opasna sve i da nije autobiografska: tako je samo još i otužno glupa. Jer uvaženi mladi profesor precizno slijedi patronizirajući kolonijalni konstrukcijski model, pa jednako kako u priči s Biokova brani i razumije poskoka – ‘mlada se Nizozemka na Biokovo uspentrala na njegov teritorij’ – tako u nastavku opasnost od migranata i izbjeglica ne vidi u njihovoj nasilnoj prirodi, već u narastajućem rasizmu koji izazivaju. U fantastično, poput čarape izokrenutoj tezi zdvaja tako Nino nad sudbinom Europe, u kojoj je, zahvaljujući ‘mazohizmu’ Angele Merkel, ‘AfD u tri godine postao druga najjača stranka u Njemačkoj, jednako kao što su na protumigrantskoj retorici uzletjeli Švedski demokrati i Liga u Italiji’.

‘Hoće li mazitelji poskoka nastavljati poticati priljev migranata sve dok krajnje desne stranke ne zavladaju u cijeloj Europi, i ne započnu s nasilnim progonima?’ pita se zabrinuti Nino Raspudić, desničarskom protumigrantskom retorikom precizno dekonstruirajući desničarsku protumigrantsku retoriku, sve vapijući da se migranti i izbjeglice nasilno prognaju iz Europe, kako ne bi postali žrtvama nasilnih progona.

Zato, eto – ako ni za što drugo – ne dao Bog da fašisti svojom ‘protumigrantskom retorikom’ ‘zavladaju u cijeloj Europi’. Strah me i pomisliti kako bi u tom užasu najebao Nino Raspudić.

05.11.2018.

MILJENKO JERGOVIĆ: U JUGOSLAVIJI SMO BILI SLOBODNIJI NEGO SADA

05.11.2018.

ANDREJ NIKOLAIDIS : OD VELIKOSRPSKIH NACIONALISTA DO MUČENIKA SLOBODNE RIJEČI

05.11.2018.

NACI-FAŠISTA I ŠOVINISTA "DRAGAN ČOVIĆ" ODREĐUJE KO MOŽE BITI HRVAT


BIVŠI KOMUNISTA ČOVIĆ ODREĐUJE KO MOŽE BITI HRVAT: Edim Fejzić začepio usta predsjedniku HDZ-a BiH

Jedini zastupnik koji je u Skupštinu BPK izabran iz reda hrvatskog naroda je Edim Fejzić. Fejzić je izabran i u prošlom mandatu i aktualni je izaslanik u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine



BIVŠI KOMUNISTA ČOVIĆ ODREĐUJE KO MOŽE BITI HRVAT: Edim Fejzić začepio usta predsjedniku HDZ-a BiH





.......................

Bosansko-podrinjski kanton mogao bi blokirati formiranje vlasti na nivou FBiH, ali i države. Zastupnici Skupštine ovog kantona, njih devet, pozivaju stranke da ne izaberu izaslanike za Dom naroda Parlamenta FBiH ukoliko CIK donese neustavnu odluku, prenosi N1.

“Ukoliko CIK, tj. većina članova bude za to da se primjeni popis iz 2013. godine pri izboru izaslanika za Dom naroda FBiH to će direktno značiti udar na Ustav FBiH i Ustav BiH”, ističe Edita Velić, zastupnica DF-a u Skupštini BPK.

U ovom Kantonu prema popisu iz 2013. godine živi nešto više od 22.000 Bošnjaka, Srba nešto manje od 900, te ukupno 24 Hrvata.

Jedini zastupnik koji je u Skupštinu BPK izabran iz reda hrvatskog naroda je Edim Fejzić. Fejzić je izabran i u prošlom mandatu i aktualni je izaslanik u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Pojašnjava da se do sada samo dva puta dogodilo da se u Skupštinu BPK, ali i Dom naroda, izabere Hrvat iz ovog Kantona.

“I uvijek je to mjesto koje je pripadalo našem Kantonu dobivao HDZ i to iz Zapadno-hercegovačkog kantona gdje postoji najveći procent izabranih zastupnika Hrvata u toj Skupštini. Sve je to bilo uredu za HDZ, dok neko po prvi put nije izabran kao Hrvat u Skupštinu BPK, a samim tim i u Dom naroda PFBiH”, otkriva Fejzić, te dodaje:

“Ja se od početka pišem kao Hrvat i normalno da, vi dobro znate, da i u Hrvatskoj i u BiH postoji 300.000 Hrvata islamske vjeroispovijesti”, kazao je Fejzić.

Simptomatično je da se nekadašnji član Saveza komunista Dragan Čović, koji se potpisivao ćirilicom, danas nalazi u ulozi velikog Hrvata, i preko svojih medija vedri i oblači, odlučujući ko se može, a ko ne može izjasniti kao Hrvat, Bošnjak, Srbin...

(SB)

05.11.2018.

PROF. DR. ZLATKO HADžIDEDIĆ : CIK SE PRETVORIO U KRIMINALNU ORGANIZACIJU U RUKAMA HDZ-A

Prof. dr. Zlatko Hadžidedić : CIK se pretvorio u kriminalnu organizaciju u rukama HDZ-a


Analitičar i profesor međunarodnih odnosa Zlatko Hadžidedić u razgovoru za Vijesti.ba jasno je poručio – Hrvatska nema pravo da diskutuje i da bilo kome priča o temi izbornog zakonodavstva u BiH. Ako joj se ne sviđa ishod izbora u BiH, to je njen privatni problem, naglasio je on, te dodao da izostanak komunikacije sa bh. institucijama, pa ni na takav neprimjeren način, svjedoči samo jednoj stvari – Hrvatska zapravo nikada nije ni priznala BiH, niti njene institucije u suštinskom smislu.

– Analitičari tvrde da ponovo na djelu imamo “diplomatsku agresiju” Hrvatske na BiH, referišući se na posljednje istupe predsjednice ove države Kolinde Grabar Kitarović, ali i hrvatskih poslanika u Evropskom parlamentu. Kako tumačite činjenicu da zvaničnici Hrvatske lobiraju za izmjene bh. izbornog zakonodavstva, što je isključivo unutrašnje pitanje BiH?

HADŽIDEDIĆ: Prevashodno, mislim da je sasvim dobra kvalifikacija “diplomatska agresija”. U suštini, agresija Hrvatske na BiH, koja je prvo bila vojna, pa ekonomska, a sada diplomatska, nikada nije ni prestajala, samo je mijenjala forme. Naravno da se radi o neprihvatljivom ponašanju. Kada bi BiH zaista imala vlastite institucije koje se ponašaju u skladu sa suverenitetom države koju treba da predstavljaju, one bi trebalo da reaguju na takva ponašanja na odgovarajući način.

Prije svega, trebalo bi pred međunarodnim tijelima da se o tome izjasne. Postoji Vijeće sigurnosti UN, u krajnjoj liniji postoji i Evropski parlament gdje se Hrvatska sama oglašavala. Bilo bi potrebno da se i institucije BiH same očituju po tom pitanju. Kada se već u evropskim institucijama govori o BiH, onda bi trebalo da se čuje i glas BiH, bez obzira na to što ona nije članica EU. Dakle, bilo bi normalno da se institucije BiH oglase kada se o ovoj državi govori. No, to izostaje. Jednostavno, radi se o jednostranoj akciji Hrvatske na koju nema adekvatnog odgovora iz BiH, što je najviše zabrinjavajuće.

– Kako se, prema Vašem mišljenju, ponaša EU u ovom slučaju? Nailazimo li na zid ćutnje EU, iako jedna njena članica na ovakav način nastupa spram države koja želi postati dijelom evropske porodice?

HADŽIDEDIĆ: Mi kao država nemamo nimalo dobro iskustvo sa EU. Dok je trajala agresija i Hrvatske i Srbije, znamo da je EU na sve moguće načine nastojala da se napravi da to ne primjećuje. Prema tome, mi se nemamo čemu nadati od EU. Ne mogu reći da je EU imala previše simpatija za istupe Hrvatske u evropskim institucijama, ali s druge strane, ona nije ni javno reagovala protiv njih.

Da bi se tako nešto dogodilo, bilo bi potrebno da institucije BiH njima upute poruku. One su se dužne izjasniti protiv tako neprihvatljivog ponašanja kojim se ruši suverenitet i integritet BiH. One se moraju oglasiti, to je jasan akt agresije i nešto o čemu se institucije EU moraju oglasiti, ali se one neće oglasiti dok ih institucije BiH ne pozovu da se oglase.

– Kada govorite o institucijama BiH, zašto se zvaničnici Hrvatske ne obrate njima i ne razgovaraju sa njima, umjesto što o unutrašnjim pitanjima BiH razgovaraju na svim mjestima osim upravo sa institucijama ove države?

HADŽIDEDIĆ: Pod broj jedan, Hrvatska nema šta da diskutuje na temu izbornog procesa u BiH. To se njih ne tiče ni na koji način. Dakle, Hrvatska tim povodom ne treba da se obraća ni institucijama BiH, niti institucijama EU. Ako im se nešto ne sviđa, to nje njihov problem. Nemaju čak pravo o toj temi ni da se oglašavaju, jer i to izlazi izvan okvira međunarodnih normi. Prema tome, Hrvatska nema pravo nikome da se obraća o toj temi. Ako joj se ne sviđa ishod izbora u BiH, to je njen privatni problem.

Činjenica da se Hrvatska ne obraća institucijama BiH, pa ni na takav neprimjeren način, svjedoči samo jednoj stvari – Hrvatska zapravo nikada nije ni priznala BiH, niti njene institucije u suštinskom smislu. Ne izgovaramo ovo olako, činjenica je da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, te da je tu agresiju zaustavila tek pod pritiskom SAD-a, ali i da je potpisala neke sporazume kojih se nikada zapravo nije držala.

No, najveći problem je što mi u BiH nismo sami sebe priznali u smislu da vlastite institucije pozovemo na odgovornost i tražimo od njih da se oglase adekvatno. U suštini, ovdje ni građani, ni državne institucije ne shvataju elementarno značenje termina suverenitet. Suverenitet je da sami donosimo svoje zakone, sami vodimo svoje poslove i da nam se niko drugi ne miješa, te da svakom drugom uskratimo pravo da nam se miješa. Sve to izostaje u ovom slučaju.

– Pomenuli ste odgovornost institucija BiH. Kako komentarišete poteze, odluke i generalno ponašanje Centralne izborne komisije (CIK) BiH nakon oktobarskih izbora? Svjedočimo li, prema Vašem mišljenju, nizu malverzacija, nejasnoća, zloupotreba i manipulacija?

HADŽIDEDIĆ: CIK BiH se pretvorio u kriminalnu organizaciju u rukama HDZ-a BiH. Nemam ništa drugo reći, osim da za sva svoja krivična djela, jer sve ovo su krivična djela, članovi CIK-a BiH treba da budu uhapšeni. Treba da im se sudi za krivična djela, a mi ih i dalje gladimo po glavi i pitamo se da li je nešto u redu!

Oni su krenuli u proces izmjene Ustava. Krenuli su da narušavaju čak i onaj minimum koji Dejton propisuje, a to je da se kao osnova uzima popis iz 1991. godine. Samovoljno su odlučili da se uzima popis iz 2013. godine. To je direktno kršenje Ustava. Da ne govorim o svim malverzacijama u vezi sa prebrojavanjem glasova i drugo. To su krivična djela, članovi CIK-a BiH treba da budu uhapšeni i da odgovaraju pred sudom. To je sve što imam da kažem o temi CIK-a BiH.

Nevena Ćosić (Vijesti)

05.11.2018.

UDRUŽENI PRAVOSUDNI PODUHVAT: MOSTARSKI ZLOČINAC USKORO NA SLOBODI

UDRUŽENI PRAVOSUDNI PODUHVAT: Mostarski zločinac uskoro na slobodi


UDRUŽENI PRAVOSUDNI PODUHVAT: Mostarski zločinac uskoro na slobodi
....................

Nakon višesedmične histerije povodom izbora Željka Komšića, skori izlazak Marka Radića na slobodu, kao jedan od najužasnijih događaja u modernoj povijesti Mostara, prolazi nezapaženo

Piše: Ozren Kebo-Analiziraj.ba

U Mostaru je početkom dvijehiljaditih izlazio časopis Status. Bez straha od pretjerivanja, možemo reći da je to bio jedan od najznačajnijih hercegovačkih kulturno-socioloških poduhvata svih vremena. Uredništvo je imalo veselu naviku da svaki broj promovira i u Sarajevu, a promocije su često praćene naknadnom degustacijom vina, što je svemu davalo neodoljiv mediteranski šmek.

U toj neodoljivosti potkrala se međutim i sistemska greška koja je u tom trenutku ostala neprimijećena, a koja tek danas – kad se vidi u kom pravcu idu razvoj i politički život grada – dobija puni smisao. Prilikom jedne od tih sarajevskih promocija, glavnom uredniku Ivanu Vukoji postavljeno je ovakvo pitanje: „Da li će Status konačno da nešto napiše i o zločinima u Mostaru i zločinu nad Mostarom? Bilo bi zanimljivo da se časopis ovakvog kvaliteta dohvati te teške teme.“

Odgovor je bio pretenciozan, bezobrazan i dominantno sraman: „Mi se ne bavimo lokalnim, samo globalnim temama.“ Time je glodur pljunuo na sve briljantno što je u časopisu radio, ali autopljuvanju tu nije bio kraj. U sljedećem broju Statusa objavljen je i tekst o tome zašto ne treba plaćati pretplatu Federalnoj televiziji. Globalno da ne može biti globalnije.

Posljednjih dana Mostar doživljava još jednu u nizu svojih etičkih drama. Tek što se stišala (ako se stišala i ako će se ikad stišati) neviđena i ciljano podgrijavana buka povodom kandidature i izbora Željka Komšića, do najvećeg hercegovačkog grada dolazi vijest od koje je mnogim Mostarkama i Mostarcima doslovno pozlilo. Jedan od najgorih zločinaca tog podneblja, Marko Radić, zahvaljujući vještim pravosudnim i političkim manevrima, uskoro izlazi na slobodu i moguće se vraća u svoj grad. Pravosuđe je što se tiče Radićevih zločina dotaklo samo vrh ledenog brijega. Svjedočenja preživjelih građanki i građana Mostara otkrivaju zastrašujuću istinu koja tek treba da bude obrađena. Bio je strah i trepet 1993. godine, nemilosrdni gospodar tuđih života. Mnoge stvari koje je radio i za koje je odgovoran nisu ušle u sudsku proceduru.

Ali to je sudbina savremenog društva, ono što ne završe ili što izignoriraju ili polovično urade sudovi, dovrše i na prave temelje postave novinarstvo i umjetnost. Sarajevo je tu dobar primjer. Opsada glavnog grada BiH imala je tu naknadnu sreću u nesreći da je izvanredno dokumentirana; desetine knjiga je napisano i filmova snimljeno o tom užasu. Također, o zločinima Armije BiH nad Srbima i Hrvatima, sarajevsko novinarstvo je ostavilo neizbrisiv trag – ne da nema ubistva ili mučenja, nego više ni šamara koji sarajevski mediji nisu žurnalistički procesuirali, kad je već izostala pravna obrada. Istim tim medijima može se svašta zamjeriti, ali ovaj dio, o zločinima, zaista su odradili kako treba.

Opsada Mostara, u vremenskom pogledu kraća, ali po količini bestijalnosti možda i nepodnošljivija od sarajevske, bilježi umjetnički i žurnalistički deficit bez premca. Tek posljednjih godina svjedočimo pojavi dva odlična romana, Boja zemlje Elvedina Nezirovića i Treće lice jednine Nedžada Maksumića. Koliko možemo saznati s društvenih mreža, ta užasavajuća niska zločina, sačinjena od logora, ubistava, mučenja, silovanja i do sada nezabilježenog razaranja sopstvenog grada, predmet je još nekoliko sjajnih rukopisa koji bi pomenuti deficit mogli ublažiti. To, međutim, ni izbliza ne zadovoljava potrebe rasvjetljavanja povijesne tragedije kakva je utisnuta u ratnu golgotu Mostara.

Mostarsko novinarstvo, odnosno onaj njegov dio pod efektivnom kontrolom Dragana Čovića, još je gore i u tom ga smislu slobodno možemo nazvati antinovinarstvom. Dok s jedne strane sladostrasno opisuju zločine Armije RBiH, s druge su im Slobodan Praljak i njegova zločinačka družba – heroji koji su stradali za slobodu naroda. Bilo kakav komentar je suvišan.

U klimi potpunog političkog ozvjerenja javnosti, Čovićevi mediji su već godinama jedna od najneprofesionalnijih karika bosanskohercegovačke medijske scene. Huškanja i neprofesionalni pristup su im konstanta koja je imala dvije užasavajuće egzaltacije: prvu povodom Udruženog zločinačkog poduhvata (pisani su i opremani tekstovi koji su kasnije brisani, ali srećom sve je dokumentirano), a drugu povodom izbora, kandidature i pobjede Željka Komšića. Ustvari, govorimo o jednom, a ne o dva procesa, jer prvi nikada nije ni prestao, nego se, prirodno poput Radobolje u Neretvu, ulio u ovaj drugi.

E sad, kad je izveden ovaj pravno-politički manevar i kad jedan besprizorni zločinac od koga drhti pola grada treba da bude pušten na slobodu – muk. Heroj se vraća kući. Neće biti protesta, višemjesečnih urlanja po Facebooku, patetičnih izljeva o nepravdi, sistematskog i svjesnog trovanja bošnjačko-hrvatskih odnosa. Mostar već decenijama doživljava teške političke i etičke udarce. Ovo je još samo jedan u nizu. Pri tome je čvrsto stegnut nacionalističko-finansijskim kandžama mafije koja drži kao taoca kompletnu državu, čak i dobar dio političke Hrvatske, a kamoli neće zauvijek ranjeni grad.

Sve kad se sabere – jedna mala, nevažna, lokalna priča.

05.11.2018.

DRUŠTVO UGLEDNIH OSUĐENIKA

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
58845057

Powered by Blogger.ba