Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

28.10.2018.

EMIR SULJAGIĆ : IZBOR ŽELJKA KOMŠIĆAJASAN DOKAZ DA POSTOJI KONSTITUENCA, BAZA, ZA ČETVRTU BiH

Emir Suljagić : Izbor Željka Komšića jasan dokaz da postoji konstituenca, baza, za četvrtu BiH


Bio je 21. juli 1992. i u vili “Zagorje” u Zagrebu održavao se sastanak državnih delegacija Republike BiH i Republike Hrvatske. Glavna tema na dnevnom redu sastanka bilo je potpisivanje Sporazuma o prijateljstvu i saradnji dviju država, ali je stvarni predmet pregovora bilo nastojanje Franje Tuđmana da legalizuje, “uknjiži” u buduće ustavno uređenje BiH, de facto paradržavu koju je Hrvatska već uspostavila na dijelu teritorije BiH do ljeta 1992.

Piše : Emir Suljagić (Oslobođenje)

U jednom trenutku tokom dugih i mučnih razgovora koji su trajali cijeli dan, na dnevni red je došlo i pitanje dvojnog državljanstva. U stvarnosti, masovnog dodjeljivanja državljanstva Hrvatske bosanskim Hrvatima. Alija Izetbegović je na Tuđmanov prijedlog primijetio: “Jasno, mi nemamo ništa protiv iako me malo čudi da vi to radite. Znate, imat ćete oticanje Hrvata daljnje iz Bosne i Hercegovine. To je vaš problem. Ja mislim da time se samo ta stvar pospješuje, neće biti obrnuto, znate, a vi kako želite.”

Mjesecima prije toga, u decembru 1991. Tuđman je na sastanku sa delegacijom HDZ-a BiH u kojoj su, između ostalih, bili i Mate Boban i Dario Kordić, održanom u Zagrebu, objasnio odakle dolazi hrvatski interes za BiH: “Hrvatska je zbog uspostave Bosne i Hercegovine u teritorijalnom smislu dovedena u nemoguću situaciju. Mi samostalnu Hrvatsku ne možemo u upravnom smislu ovako urediti kakva jeste, a kamoli u odbrambenom (…) Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak sa granicama Banovine ima, a osobito sa poboljšanim granicama.”

Ove dvije tačke, transsuvereni karakter hrvatskog nacionalizma na jednoj, te opsjednutost geografijom kao što u “Muslimani i hrvatski nacionalizam” kaže Nada Kisić-Kolanović, na drugoj strani su u temeljima političkog okvira u kojem se posljednjih 28 godina kreću bosanski Hrvati. Hrvatska politika prema BiH i hrvatska politika u BiH, nakon što je Tuđman položio njene temelje početkom devedesetih, određena je koordinatnim sistemom u kojem jednu osu čini stav da je “nacionalni centar središte nacionalnog života s obje strane granice”, a drugu skoro vjekovno uvjerenje da je Hrvatska neodrživa u svojim postojećim granicama.

Repertoar instrumenata korištenih u ostvarivanju, odnosno provođenju te politike, mijenjao se i prilagođavao: od uspostave paradržave puzajućim državnim udarom na barem trećini teritorije BiH, te otvorene agresije nakon što je propao pokušaj da se pravno, ponekad i fizičko nasilje legalizuje, do poslijeratnog stigmatiziranja i stereotipisanja bosanskih muslimana kao ostataka osmanske, azijatske invazije. Nakon što je Zagreb, odnosno hrvatske političke elite, kidnapovao sudbinu bosanskohercegovačkih Hrvata i nakon što je kao i 1939. sa srpskim nacionalističkim elitama postignut sporazum o pragmatičnoj podjeli BiH koja je trebala da omogući ostvarenje oba velikodržavna plana, posljednjom i jedinom preprekom na tom putu smatrani su upravo bosanskohercegovački muslimani, odnosno Bošnjaci.

Histerija – ni preciznija, ni blaža riječ nažalost ne postoji – koja je zavladala kako u (polu)zvaničnim državnim medijima, tako i u dijelu političke klase u Hrvatskoj nakon pobjede Željka Komšića na izborima za člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata, proizlazi iz svijesti o tome da trodecenijska politička platforma može biti zauvijek osujećena u narednih nekoliko mjeseci. Ključna riječ – može. Ali, čak i da ne bude tako, “hrvatski projekt” u BiH je u najboljem slučaju osuđen na još četiri godine tavorenja prije konačne i neopozive propasti.

Stoga je vrlo vjerovatno da će kako Zagreb, tako i HDZBiH, odnosno Dragan Čović krenuti u eskalaciju, odnosno pokušati zemlju gurnuti u još jednu, ovaj put krizu koju je moguće izbjeći i zaobići. Dvije je stvari u tom smislu važno potcrtati: prvo, da je Komšić, kao što sam napisao mjesecima prije izbora upravo u Oslobođenju, jedini hrvatski političar koji je u stanju napustiti gravitaciono polje hrvatskog nacionalizma, prvi poslije Branka Mikulića; i drugo, da njegov izbor u Predsjedništvo BiH nije rezultat revolta protiv Čovića, nego kristalno jasan dokaz da postoji konstituenca, baza, za četvrtu BiH. Komšić je na državnom nivou bio jedini prepoznatljivi građanski kandidat, sa jasnom građanskom političkom platformom i vrijednostima za koje su građani BiH glasali 1. marta 1992. Činjenica da ga je zbog toga kripto-ustaški milieu u Sarajevu i na međunarodnoj sceni potkazivao za “nacionalizam” samo rječito govori da su oba tabora, i onaj za građansku državu i onaj za očuvanje milet-sistema – multietnički.

Na izborima koji su iza nas, istorija je nepovratno mogla krenuti u pogrešnom smjeru. Svi elementi potrebni za to bili su tu. Činjenica da nije pokazuje da su građani BiH glasali racionalno, a ne iz afekta. Pragmatično, a ne emotivno. I da samo zahvaljujući toj četvrtoj, građanskoj Bosni i Hercegovini, ni ova zemlja, ni njen narod – bosanski narod – nisu spremni da stupe sa istorijske pozornice.

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
58894785

Powered by Blogger.ba