Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

22.10.2018.

NA KOGA MISLI AMBASADA SAD KADA GOVORI O TEORIJAMA ZAVJERE U BiH?

Na koga misli Ambasada SAD kada govori o teorijama zavjere u BiH?


Američki marinci ispred zgrade Američke ambasade u Sarajevu

Američki marinci ispred zgrade Američke ambasade u Sarajevu

////////////////

Ambasada Sjedinjenih Država u Bosni i Hercegovini se ovih dana oglasila saopštenjem kojim je odbacila "potpuno smiješne teorije zavjera koje šire pojedini političari i mediji u njihovoj službi".

"Amerika je prijatelj BiH i neće dopustiti da bude prikazana kao neprijatelj ljudi u BiH kada je jasno da drugi aktivno rade protiv interesa samih građana", kaže se u saopštenju Ambasade.

Analitičari ističu da ovo obraćanje iz Ambasade SAD-a u Sarajevu treba posmatrati u kontekstu i drugih zvaničnih stavova ove velike sile, objavljenih u posljednje vrijeme.

Vojno-politički analitičar Neven Kazazović primjećuje da je očigledan oštriji i otvoreniji stav američke administracije

"Karakteristično, da je u posljednjih 10-ak dana došlo više reakcija iz SAD-a, a od kongresmena, istaknutih političara, analitičara, koji izjavljuju da stanje u BiH nije dobro, da mora zaživjeti pravna država, da se mora zaustaviti korupcija i odlazak ljudi iz zemlje. Formulacije ovih dana su mnogo drugačije jer se do sada uvijek poručivalo da se moraju dogovoriti tri konstitutivna naroda a zna se da se oni neće nikada dogovoriti", kaže Kazazović.

Neke od posljednjih izjava, dodaje Kazazović, bile su vrlo oštre i otvorene.

"Ima tu nekoliko uzroka: očigledno da se Evropa nalazi u nekom kritičnom trenutku, da hladni rat nije nikada prestao ili da se pojačava, te da Rusija želi prodrijeti na Balkan, što Americi ne odgovara. Ali, tu BiH nije najvažnija, važnija je Srbija ali ne treba zanemariti da je i BiH u tom kolu. Tako da američka reakcija mora biti jača i eksplicitnija", ističe Neven Kazazović.

Politički analitičar Slaven Kovačević takođe naglašava da Sjedinjene Države imaju konkretniju politiku prema BiH.

"Treba podsjetiti da je delegacija američkog Senata, koja je bila prije par mjeseci u BiH, objavila da su isključivo etničke politike problem u Bosni i Hercegovini, da su lideri etničkih stranaka dijelom mreže koja njima daje mogućnost da ostvaruju političku moć koja im ne pripada i da ostvaruju prihode koji im ne pripadaju, upravo koristeći svoju političku moć. Posljednje saopštenje iz Ambasade SAD-a u Sarajevu je na liniji potvrde stava da su etničke politike zloupotrijebile politički sistem Bosne i Hercegovine na taj način da se enormno obogate i da su razvile mrežu korupcije koja njima daje mogućnost za ostvarivanje enormnih prihoda koji im ne pripadaju. Dakle, to je jedan logičan nastavak politike Sjedinjenih Država, gdje oni pozivaju na jačanje vladavine prava i odustajanja sistema vođenja politike kakav je danas u Bosni i Hercegovini", kaže Kovačević

Poznato je da Milorad Dodik, novoizabrani član Predsjedništva BiH, vodi diplomatski rat prema američkoj ambasadorici u BiH Morin Cormak (Mauren Cormack).

Dodik je od januara 2017. na američkoj crnoj listi od kada su sve češći necivilizirani napadi na ambasadoricu i zemlju koju predstavlja u BiH.

Dan poslije opštih izbora u BiH (9. oktobra) Dodik je izjavio da se ambasadorica direktno miješala u izborni proces te da je vršila pritisak na članove Centralne izborne komisije.

"To je bezobrazluk od strane jedne frustrirane žene", kazao je Dodik na konferenciji za novinare.

Dan ranije je već izazvao buru reakcija kada je najavio kako će tražiti da Bosna i Hercegovina prizna Krim kao dio Rusije na šta je oštro reagovala ambasada Ukrajine u BiH.

Nešto ranije, Dodik je optužio SAD i agenciju za međunarodnu (USAID) da podrivaju Republiku Srpsku finansiranjem projekata raznih nevladinih organizacija kako bi pisali negativno o Republici Srpskoj. To je bila njegova reakcija na potpisani sporazum Vijeća ministara BiH i USAID-a za borbu protiv korupcije.

"Dodik je u konstantnom sukobu sa SAD-om zato što se radi o globalnom konfliktu na relaciji Moskva - Vašington", navodi za Radio Slobodna Evropa (RSE) analitičar Ibrahim Prohić.

Prohić se takođe pita zbog čega SAD ne pokreće konkretnije poteze, osim što je Dodik stavljen na američku crnu listu?

"Oni ne žele razriješiti pitanje u BiH, pa ni Dodika, između ostalog, sve dok se u konačnici ne razriješi pitanje Kosova, jer Bosna i Hercegovina i Republika Srpska ostaju jako važne za SAD i za Srbiju na toj simboličkoj ravni. Rješavati dva prilično krupna pitanja, čak i za SAD, u isto vrijeme, vjerovatno nije lako ili ne bi bilo mudro", ukazuje Prohić.

Prohić navodi da ovome treba dodati još jednu globalnu situaciju u regionu - Makedoniju.

"Makedonija je do prije dva, tri dana bila također jedan geostrateški problem, referendum oko promjene imena Makedonije i puta Makedonije prema NATO-u, što je takođe jedan od strateških problema za SAD. Ranije smo imali sličnu situaciju i još dramatičniju, sa Crnom Gorom, kada je pokušan svojevrsni atentat ili, možda, državni udar u Crnoj Gori. Dakle, riješena je Crna Gora, sada je na putu da bude riješena Makedonija, na putu je da se riješi i Kosovo. Mislim da se ovo pitanje oko Dodika i njegove relacije sa Vašingtonom ne može razumjeti bez ove relacije Moskva - Vašington", kaže Prohić.

Slaven Kovačević naglašava dio iz saopštenja Ambasade da "SAD neće dopustiti da bude prikazan kao neprijatelj BiH kada je jasno da drugi rade protiv interesa samih građana".

"Prijateljstvo Amerike prema BiH je nepobitno, to je jedan iskreni prijatelj i ako sad dodamo šta je kazao direktor odjela State Departmenta za Jugoistočnu i centralnu Evropu, Metju Palmer (Matthew Palmer) prije nekoliko dana, i to u Beogradu – vrlo precizno je kazao da SAD neće dozvoliti napade na suverenitet i teritorijalni integritet BiH i da će svaka destabilizacija ili napad na Dejtonski mirovni sporazum dovesti do američke reakcije", ističe Kovačević.

"Kada pogledamo da je on to rekao u glavom gradu Srbije – vrlo je važno zašto je to mjesto izabrano, jer je tačno njima kazao stavove koji se tiču Bosne i Hercegovine i to na način da SAD vrlo čvrsto stoji uz Bosnu i Hercegovinu. Sada, kada se sve to poveže očigledno je da Sjedinjene Države podržavaju BiH, njen suverenitet i teritorijalni integritet i da neće dozvoljavati susjedima da ulaze u njen prostor tek tako. Ali, traže da se u BiH promijeni sistem, gdje bi etničke politike i njihovi lideri prestali koristiti etničku tenziju za stvaranje takvog ambijenta u kojem cvjeta korupcija i enormno bogaćenje pojedinaca", smatra Kovačević.

Objavio/la haler u 22:10, 0 komentar(a), print, #

22.10.2018.

CIK DODIJELIO MANDATE: DODIK, KOMŠIĆ I DžAFEROVIĆ NOVI ČLANOVI PREDSJEDNIŠTVA BiH


CIK DODIJELIO MANDATE: Dodik, Komšić i Džaferović novi članovi Predsjedništva BiH

Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine danas je utvrdila rezultate opštih izbora u BiH održanih 7. oktobra.



CIK DODIJELIO MANDATE: Dodik, Komšić i Džaferović novi članovi Predsjedništva BiH


















..................

Prema utvrđenim rezultatima, član Predsjedništva BiH iz srpskog naroda iz RS je kandidat SNSD-a Milorad Dodik sa osvojenih 368.210 ili 53,88 odsto glasova. Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat SDA Šefik Džaferović sa osvojenih 212.581 ili 36,61 odsto glasova.

 

Novi član Predsjedništva BiH iz hrvatskog naroda je kandidat demokratske fronte Željko Komšić sa osvojenih 225.500 ili 52,64 odsto glasova.

 

Nova predsjednica RS je kandidatkinja SNSD-a Željka Cvijanović iz srpskog naroda sa osvojenih 319.187 ili 46,97 odsto glasova.

 

Novi-stari potpredsjednik RS iz bošnjačkog naroda je kandidat Koalicije Zajedno Ramiz Salkić sa osvojenih 21.116 ili 3,11 odsto glasova, a novi-stari potpredsjednik iz hrvatskog naroda je kandidat koalicije HDZ BiH,HSS,HKDU BiH,HSP-HNS Josip Jerković sa osvojenih 5.811 ili 0,87 odsto glasova.

 

Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine (CIK BIH) počela je sa dodjeljivanjem mandata nakon održanih izbora 7. oktobra 2018. godine.

 

Detaljan tabelarni prikaz za sve nivoe vlasti po svim izbornim jedinicama pogledajte na OVOM linku klikom na željenu kategoriju.

 

Branko Petrić, predsjendik CIK-a naglasio je da u raspodjeli nisu primijenjene odredbe za minimalnu zastupljenost po entitetima, te da će to biti urađeno nakon upoređivanja rezultata izbora, odnosno nakon ponovnog brojanja glasova.

 

Inače, rok za preduzimanje pravnih normi, odnosno za podnošenje zahtjeva za novo brojanje glasova počinje sutra, 23. oktobra, i trajaće tri dana.

 

Političke stranke, koalicije, nezavisni kandidati, posmatrači na izborima, opštinske ili gradske komisije i više od 50 birača po mjestu mogu zatražiti novo brojanje glasova u naredna tri dana.

 

U zahtjevu je potrebno obrazložiti i objasniti kako to brojanje može uticati na rezultate izbora, a takođe CIK ima mogućnost da po službenoj dužnosti naredi ponovno brojanje na određenim biračkim mjestima.

Petrić je naglasio da je izabrano svih 518 pozicija za koje su se kandidati borli 7. oktobra.

22.10.2018.

SJEVERIN. 26 GODINA BEZ TRAGOVA UBIJENIH

22.10.2018.

UMRO JE ČOVJEK KOJI JE SPASIO SVIJET

ZBOG NJEGA JE HITLER ČUPAO KOSU: Umro je čovjek koji je spasio svijet, o njemu su snimali i filmove

Roenneberg se poslije rata bavio novinarstvom i antiratnim aktivizmom


.............................
Umro čovjek koji je spriječio naciste da dođu do nuklearke
...............................

Norvežanin Joachim Roenneberg koji je pokrenuo jednu od najvećih sabotaža protiv nacista tijekom Drugog svjetskog rata, umro je u nedjelju u dobi od 99 godina.

 

Roenneberg je vodio skupinu od 9 pripadnika Pokreta otpora koji su u noći između 27. i 28. veljače 1943. izvršili diverziju na norvešku tvornicu koja je proizvodila tešku vodu za izradu atomske bombe i tako zaustavili nacistički nuklearni program.

 

"Roenneberg je vjerojatno bio posljednji od najistaknutijih boraca Pokreta otpora", izjavila je norveška premijerka Erna Solberg.

 

Centrala Vemork, blizu grada Rjukana, na jugu Norveške je u to doba jedina na svijetu proizvodila veće količine teške vode.

 

U utrci s vremenom sa Saveznicima za kontrolu atomskog oružja, nacisti su preuzeli to postrojenje kada su okupirali Norvešku 1940. godine.

 

 

O njemu su snimljeni filmovi


 

Taj događaj o kojem su snimljeni filmovi "Bitka za tešku vodu" Jeana Drevillea 1947. i "Junaci Telemarka" s Kirkom Douglasom 1965. predstavlja najveći podvig norveškog Pokreta otpora. 

 

Joachim Roenneberg nakon rata nije želio govoriti o onome što je proživio i tek je 70-ih godina počeo iznositi svoje uspomene.

 

 

"Shvatio sam da ljudi čekaju odgovor. Važno je da svi znamo što se dogodilo i da zatim zauzmemo stajalište", rekao je 2015.

 

Roenneberg se poslije rata bavio novinarstvom i antiratnim aktivizmom.

 

 

 

(SB / Agencije)

22.10.2018.

BORIS DEŽULOVIĆ: ,,DANAS SU U HRVATSKOJ AKTIVNO NEPISMENI SVI"


KOLUMNA BORISA DEŽULOVIĆA: „Danas su u Hrvatskoj aktivno nepismeni svi, od nogometnih navijača do predsjednice Republike“

Nepismenost se popela poput vlage, i danas nije aktivno nepismen samo socijalni talog, ni samo niže društvene kaste, što bi predsjednik Tuđman rekao ‘stališi’: danas su aktivno nepismeni svi, od nogometnih navijača do novinskih urednika, od ministara do premijera, od ratnih veterana do predsjednice Republike



KOLUMNA BORISA DEŽULOVIĆA: 'Danas su u Hrvatskoj aktivno nepismeni svi, od nogometnih navijača do predsjednice Republike'













..................

„Ovo je prešlo sve granice, i došlo je vrijeme da se to riješi na jedan fin i perfidan način“, rekao je na RTL-u predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Danijel Rehak, jedan od suorganizatora subotnjih demonstracija za procesuiranje srpskih ratnih zločina u Vukovaru, odgovarajući na izravno pitanje urednika Direkta Zorana Šprajca o desničarskim manipulacijama prosvjedom: „Došlo je vrijeme da se to riješi na jedan fin i perfidan način.“

 

Jasno je i meni i svakome da gospodin Rehak nije htio reći to što je rekao, to naime da organizaciju prosvjeda - ili procesuiranje srpskih zločina, ostalo je mrvu nejasno, mada prilično svejedno - valja obaviti „na fin i perfidan način“. Odnosno lukavo, prepredeno, lažljivo, neiskreno, zlobno, podlo i podmuklo, kako već hrvatsku izvedenicu od latinskog „perfidus“ u svom kultnom „Rječniku stranih riječi“ tumači dobri stari Vladimir Anić. To pak što je Rehak upotrijebio pojam koji upravo savršeno pokriva svaki pojedinačni način na koji se manipulira demonstracijama, ili procesuiranjem srpskih zločina, nejasno i svejedno - dakle lukavo, prepredeno, lažljivo, neiskreno, zlobno, podlo i podmuklo - može spadati u sivu zonu podsvjesnog, ali ne i u ovaj ogled.

 

U sivu zonu podsvjesnog moglo je, recimo, spadati i kad je ono prije dva-tri mjeseca predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović poslala onaj svoj već čuveni telegram sućuti obitelji preminulog pjevača Olivera Dragojevića, napisavši kako je, „premda dalmatinskog podrijetla, bio omiljen i slušan u svim dijelovima Hrvatske“. I tada je moglo izgledati, i meni i svakome, da predsjednica nije mislila to što je napisala, to naime da su Olivera voljeli diljem Lijepe Naše „premda“ je bio Dalmatinac. Odnosno, „usprkos“ svome nižem, prezrenom „dalmatinskom porijeklu“. Dakle, „iako“ Dalmoš, „mada“ blitvar, „makar“ tovar, kakve već sve dopusne veznike u svome pravopisu dopušta dobri stari hrvatski jezik.

 

U sivu zonu podsvjesnog zavodljivo nas je tako vabio dopusni veznik predsjednice Premde Gramar-Kitarović, upravo savršeno pokrivajući dalmatinofobiju njenog političkog oca, uzora i mentora dr. Franje Tuđmana, koji je na vrhuncu svog antidalmatinizma čak zabranio riječ „Dalmacija“ u javnom govoru. „Dalmacija je kolijevka hrvatske državnosti, ali stjecajem okolnosti u njoj se razvijalo i autonomaštvo i unitarizam, u blizini su bile čak i četničke čete u Drugom svjetskom ratu, pa i danas imamo nekakvih feralskih sramota u Splitu“, objasnio je Tuđman u jednom govoru 1997. godine taj fenomen, to naime kako je Dalmacija - „premda“ kolijevka hrvatske državnosti - „omiljena“ u svim dijelovima Velike Srbije kao leglo autonomaša, unitarista, četnika i feralovaca.

 

Dobro, i pjevača.

 

I Kolindino „premda“ može tako spadati u sivu zonu podsvjesnog, ali ovdje, kažem, nije riječ o tome. Nisam psiholog, ali mogu pogledat, rekli bi naši ljudi: kad može Ana Bučević, mogu valjda i ja, s položenim jednim semestrom psihologije kod profesorice Mirjane Krizmanić. Mogu, rekoh, ali neću. Pretpostavit ću da je gospođa predsjednica Republike svoj slavni „premda“ umetnula u rečenicu nenamjerno i nespretno, baš kao i gospodin predsjednik udruženja logoraša svoje „perfidno“. Pretpostavit ću da zaista nisu mislili to što su rekli ili napisali, ali tek da pokažem kako je stvar još gora.

 

Ovdje je, naime, riječ o katastrofalnoj nepismenosti u hrvatskom političkom i javnom govoru. Naši političari i javne osobe aktivno ne znaju hrvatski jezik.

 

Bilo je, istinabog, u hrvatskoj politici, čak i onoj visokoj, ljudi koji baš doslovno nisu znali hrvatski jezik, ali to je bilo nešto drugo. Nije bio problem što nesretni i nepravedno zaboravljeni Tihomir Orešković ne zna hrvatski, jer tome je kanadskom menadžeru egzotični jezik Hrvata naprosto bio strani: kad je stupajući na dužnost krenuo umirivati hrvatske građane i na Google Translateu preveo englesku frazu „Stay calm and govern on“, pa se javno obratio „hrvatskim građevinama“ i poručio im „Ostani miran i vladaj na“, njegova se nepismenost nije ogledala u besmislenom guglizmu, već u činjenici da se odrastao, obrazovan čovjek, predsjednik vlade jedne zemlje članice Europske unije, u prvom obraćanju hrvatskoj javnosti uopće koristi Google Translateom.

 

To je, međutim, prije spadalo u sivu zonu političke i socijalne, ako već ne i elementarne inteligencije, nego u aktivnu nepismenost o kojoj je ovdje riječ, a ja, rekoh, nisam psiholog, premda mogu perfidno pogledat. Orešković sad ionako u nekoj kompaniji „stoji miran i vlada na“, baš kao, recimo, i ministar obrane Damir Krstičević, čiji već legendarni retorički kalamburi više pripadaju literaturi nego političkom govoru: general Krstičević, naime, u svojim govorima samo veselo baulja i glavinja nepristupačnim pustopoljinama materinjeg jezika, lutajući hrvatskom sintaksom kaoJoyceov Leopold Bloom noćnim Dublinom, i jednog dana - nisam siguran kad, ali jednog dana - ministrove će se zaumne ustolovine naći u kakvoj antologiji hrvatske književnosti apsurda.

 

Kad predsjednica Republike, međutim, obitelji legendarnog dalmatinskog pjevača želi reći kako ga nije voljela samo Dalmacija, pa kaže kako je, „premda dalmatinskog porijekla, bio omiljen u svim dijelovima Hrvatske“, ili kad predsjednik udruge hrvatskih logoraša želi reći kako nešto - demonstracije za procesuiranje srpskih zločina ili same srpske zločine, ostat će nepoznato do kraja teksta - valja organizirati fino i uljuđeno, pa kaže kako to treba „riješiti na jedan fin i perfidan način“, to više nije ni psihologija ni inteligencija, a bogami ni suvremena hrvatska književnost.

 

To je konačna, veličanstvena pobjeda hrvatske nepismenosti.

 

Primjera poput ova dva, izdvojena tek zbog svog, hm, perfidnog podteksta, u hrvatskom je političkom i javnom govoru svakodnevno bezbroj. U početku, to su bile male, klasične nedoumice, poput „č“ i „ć“ ili „ije“ i „je“, pa je bilo je li neispravno „da li“, da li se mora „je li“, „dali“ se uopće piše „je li“, je li se piše „dali“ i kako je ispravno „da li“ ako je „da li“ neispravno, te slične hrvatske pravopisne dvoumice. Onda su došle hrvatske pravopisne jednoumice, izgon tuđica i neviđeni neologistički teror.

 

Na koncu, nakon godina, sad već i desetljeća jezične represije i izgradnje golemog aparata općenarodne lekture, u kojemu je - onako kako je u komunističkom DDR-u cijela jedna polovica stanovništva špijunirala drugu - pola Hrvata ispravljalo drugu polovicu, pa su prodavačice, kondukteri, trafikantice, konobari i prometni policajci radili za državu kao lektori, Hrvati su se konačno oslobodili straha od vlastitog jezika: danas oni opušteno i slobodno govore svoj jezik, i jedini je sitan problem ostao što je jezik Hrvata ispražnjen od svakog unutarnjeg smisla, i što njihove rečenice ili ne znače ono što su željeli reći, ili znače upravo suprotno.

 

Ili jednostavno ne znače ništa.

 

Savršeno očekivano, ta se nepismenost popela poput vlage, i danas nije aktivno nepismen samo socijalni talog, ni samo niže društvene kaste, što bi predsjednik Tuđman rekao „stališi“: danas su aktivno nepismeni svi, od nogometnih navijača do novinskih urednika, od ministara do premijera, od ratnih veterana do predsjednice Republike.

 

I kamo lijepe sreće - to sam zapravo htio reći - da nam je nesretni veteran iz udruženja logoraša jasno i nedvosmisleno htio dati do znanja kako desnica demonstracijama fino i perfidno preuzima državu, ili da je nesretna predsjednica Republike jasno i nedvosmisleno htjela reći kako je Oliver bio omiljen iako je bio glupi dalmatinski blitvar. Ali, nažalost, nisu.

 

Radosno tako Hrvati bauljaju i glavinjaju sparušenim ledinama svoga mrtvog jezika, gađaju se glagolskim oblicima, latinizmima i dopusnim veznicima kao kondomima napunjenim vodom, prevode sami sebe preko Google Translatea i kurca se među sobom ne razumiju, posve bezbrižni i slobodni od srama i stida, sve otkako im je fino i perfidno objašnjeno da jezik nije alat komunikacije i razumijevanja, već znak identiteta.

 

Dakako, premda.

 

(Portal Novosti)

 

22.10.2018.

ANTE TOMIĆ O NACIONALISTIMA: ,,ONI SU SKOROJEVIĆI I SVI SU ISTI - HRVATI, SRBI, MAKEDONCI"


PISAC ANTE TOMIĆ O NACIONALISTIMA: „Oni su skorojevići i svi su isti - Hrvati, Srbi, Makedonci“

Nije to, kao što znate, rijetkost, svi nacionalisti falsificiraju povijest, ali drskost makedonskog falsificiranja u prikazu vlastite veličine i značaja zaprepastila bi i najneskromnije



PISAC ANTE TOMIĆ O NACIONALISTIMA: 'Oni su skorojevići i svi su isti - Hrvati, Srbi, Makedonci'













................

Makedonci su tradicionalno vrsni konjanici, shvatio sam prije nekoliko dana hodajući Skopljem. Oni jašu uznositi kao svijetli veziri, romantični kao kršćanski vitezovi, srasli sa sedlom kao okrutni mongolski ratnici, tjeraju svoje vrance i riđane poput Apača na desecima spomenika makedonskim velikanima koje je vlast posljednjih godina podigla u centru glavnoga grada. Veličanstveni su to prizori, kako su konji inače veličanstveni, osobito ako su temperamentniji, živahnije prirode, a konji ispod makedonskih vojskovođa, kraljeva i revolucionara često nisu dobroćudni i krotki, umiljate životinje koje će ti pojesti kocku šećera s dlana.

 

To su divlji pastusi, propinju se prednjim nogama kao na naslovnici Laso romana, izbezumljeni, zapjenjeni, iskolačenih očnih jabučica i iskeženih krupnih zuba. Griva i rep vijore im se na vjetru. Sudite li po spomenicima na trgovima i križanjima, zaključili biste da je makedonska povijest kao neki rodeo show.

 

Tko god je u Makedoniji ikad držao do sebe i svoga položaja, očito je u štali imao najmanje jedno čistokrvno arapsko grlo. Istina, unuka Goce Delčeva pobunila se protiv spomenika svome pretku tvrdeći da on nije bio jahač. Slavni je ustanik, kazala je, svuda išao pješke, ali njezinu primjedbu tadašnja vlast nije uvažila. VMRO DPMNE, glavna makedonska politička snaga, nema običaj zamarati se istinom ako mu laž ljepše zvuči.

 

Nije to, kao što znate, rijetkost, svi nacionalisti falsificiraju povijest, ali drskost makedonskog falsificiranja u prikazu vlastite veličine i značaja zaprepastila bi i najneskromnije. Nizom lažnih antičkih spomenika, betonskih neoklasicističkih slavoluka i baroknih pročelja od gipsa, VMRO DPMNE napravio je od Skoplja jedno sasvim izmišljeno, fantastično mjesto. Ali samo dok ne zamaknete iza ugla. S druge strane blistavih bijelih zgrada, iza visokih, petokanih bombonijera i šampita ostao je polumračni, vlažni i gnjili poznati balkanski jad.

 

Vidjet ćete jednaku stvar ponekad, ako se koji ciganski poduzetnik, sakupljač sekundarnih sirovina obogati, pa uz blatnjavi sokak, u susjedstvu naherenih prizemnica od kartona i lima sagradi raskošnu palaču sa sisatim karijatidama, kipovima lavova i labuda i ljubičastim dorskim stupovima. Makedonski nacionalisti potrošili su milijarde da bi središte Skoplja izgledalo kao nešto otmjenija verzija Šuto Orizari, najvećeg ciganskog naselja u Europi.

 

Nacionalisti su takvi skorojevići. Trude se jeftinim neukusom nekako nadomjestiti manjak obrazovanja i sakriti siromašno podrijetlo, ali prostaštvo i bijeda uvijek im negdje izdajnički izvire.

 

Kao da im se usred kićenog, patetičnog govora otme psovka. I svi su oni jednaki, gdje god došli, u Hrvatsku, Bosnu, Srbiju ili Makedoniju. Više od dvadeset pet godina otkako nema Jugoslavije, države koju su svi nacionalisti mrzili, oni, kao u zrcalu, razmišljaju, govore i rade isto, slušaju istu muziku, imaju isti smisao za lijepo, hvataju ih u istim nedjelima, sve te pobožne katolike, pravoslavce i muslimane, s rukama u tuđim džepovima i kurcima u tuđim ženama. Premda su povukli granice, razdvojili se, oni s druge strane nisu različiti od njih, to je još uvijek jedan prostor, bešavno sastavljen, i teško je kojiput reći gdje počinje jedna, a završava druga uboga postjugoslavenska država.

 

Pa tako, dok je VMRO DPMNE u Skoplju udarnički zidao lažni makedonski barok, kojih četiri stotine kilometara sjevernije, na Drini, Emir Kusturica je neumorno gradio lažnu srpsku renesansu. I jednom veoma darovit filmski redatelj trudio se da njegov Kamengrad bude historijski točan, istinit kao Trogir ili Kotor, i ne možete se ne zadiviti njegovim podvigom. To je sve samo autentični knauf iz četrnaestog stoljeća i stiropor obitelji Medici.

 

U Hrvatskoj se, Bogu hvala, nije mnogo zidalo u stilovima minulih vremena jer uz more ima nekoliko zgodnih antičkih i renesansnih spomenika, a na sjeveru zemlje nešto baroka. Hrvati su do prije nekoliko godina ispadali smiješni samo kad su rimsku, mletačku i austrijsku tradiciju proglašavali svojom, ili kad je Franjo Tuđman izmišljao grbove i postrojavao baletne gardiste u kabanicama od crvene čohe, ali onda je falsificiranje povijesti naših nacionalista, naše odlučno naprijed u bolju prošlost, nekako postalo gore od svih drugih. Kad sam dvije tisuće petnaeste prvi put vidio Aleksandra Makedonskog visoko iznad glavnog trga u Skoplju, veselo sam se smijao kamenom glavonji na pastuhu impresivnih testisa, ali u srijedu popodne bio sam ipak mrvicu suzdržaniji.

 

Izgubio sam nekako volju rugati se kako Makedonci lažu o svojoj povijesti, otkako u hrvatskim knjigama izlaze bezobzirne laži da ustaše u Jasenovcu nisu ubijali Srbe, Židove i Cigane, a na Hrvatskoj televiziji i u Večernjem listu ta govna nazivaju trezvenim i odmjerenim, nepristranim prilozima povijesnoj znanosti.

 

Otkako u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici svečano predstavljaju naslove poput “Sluga domovine - život hrvatskoga viteza Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina” i ugledna zagrebačka gospoda plješću jednom sadistu koji je na Baniji i Kordunu klao starce i dojenčad, koga, zapravo, briga je li makedonski revolucionar Goce Delčev jahao konja ili pješačio?

 

Uza svu renesansu na Hvaru, varaždinski barok i osječku secesiju, uz Dioklecijanovu palaču, pulsku Arenu, izvrsno očuvanog brončanog Apoksiomena na dnu mora kod Lošinja i svih srednjovjekovnih starohrvatskih crkvica, polumračni, vlažni i gnjili balkanski jad u nas najgore smrdi.

 

(Buka/Jutarnji list) 

 

22.10.2018.

VASKOVIĆEVO OTVORENO PISMO


VASKOVIĆEVO OTVORENO PISMO: „Bajiću, DAO SAM TI dva kraka hobotnice, koja je Ubila Davida Dragičevića, vrijeme je da se pokreneš“!

Novi blog Slobodana Vaskovića prenosimo u cijelosti


VASKOVIĆEVO OTVORENO PISMO: 'Bajiću, DAO SAM TI dva kraka hobotnice, koja je Ubila Davida Dragičevića, vrijeme je da se pokreneš'!













.................

Piše: SLOBODAN VASKOVIĆ


 

 

1.

Bajiću, otkrio sam ti ko je sugerisao Đorđu Rađenu da je Ubijeni David Dragičević navodno opljačkao njegovu kuću, kao i da je “narkoman i klošar”, te da “lunja okolo”, što su sve, dokazano, bile notorne laži koje je iskoristio tvoj prijatelj Darko Ilić da javno i zločinački pokuša 26.03. kriminalizovati Žrtvu Teškog Ubistva - Davida Dragičevića!


Učinio je to Vujadin Savanović, vlasnik "Apartmana Vesto"! Dokazano!

 

Šta ćeš sada preduzeti Bajiću?

 

2.

Da li ćeš pokušati otkriti kako je Savanović došao do svojih “zaključaka”?

 

Da li ih je njemu neko sugerisao?

Hoćeš li to, bar, sugerisati svojim lakejima Želimiru Lepiru i Daliboru Vreći?

 

3.

Bajiću, Savanović je Javno priznao da su pojedini tajkuni preko njegovih firmi “oprali milione”! To je organizovani kriminal. Tvoj fah.

 

Da li ćeš sada istražiti koji su to tajkuni, a uzgred i Savanovića, koji tvrdi da im je "oprao milione"?

 

4.

Bajiću, da li ćeš istražiti za koga je Savanović preuzeo na sebe krivicu za utaju poreza i pranje novca? 


Bilo je to 2004. godine, a Savanović koji je, kako kaže, “čist i pred Bogom i pred narodom” je, zauzvrat, iznudom, dobio kuću u ulici Velibora Janjetovića Janje, u kojoj je napravio apartmane.

 

5.

Bajiću, to “Savanovićevo preuzimanje krivice” otišlo je u zastaru.

 

6.

Bajiću, da li znaš koji je tužilac dobijao 50.000 KM mjesečno da taj predmet ode u zastaru?

 

7.

Bajiću, hoćeš li to istražiti?

 

8.

Bajiću, tvoj prijatelj Darko Ilić, načelnik Uprave za organizovani kriminal, koji je naredio Ubistvo Davida Dragičevića, je u Savanovićevim “Apartmanima Vesto”, “otkrio” 28.07.2018. godine “oko kilogram marihuane”. 

 

Bajiću, vrlo čudno je da Ilić nije “otkrio” i čija je marihuana.

 

Bajiću, hoćeš li ti otkriti čija je marihuana i da li je, možda, Ilić želio Savanoviću upadom u “Vesto” NEŠTO da poruči? Na primjer, da drži jezik za zubima?!

Objavio/la haler u 17:08, 0 komentar(a), print, #

22.10.2018.

EMIR SULJAGIĆ : IZBOR ŽELJKA KOMŠIĆAJASAN DOKAZ DA POSTOJI KONSTITUENCA, BAZA, ZA ČETVRTU BiH


Emir Suljagić : Izbor Željka Komšića jasan dokaz da postoji konstituenca, baza, za četvrtu BiH

Bio je 21. juli 1992. i u vili “Zagorje” u Zagrebu održavao se sastanak državnih delegacija Republike BiH i Republike Hrvatske. Glavna tema na dnevnom redu sastanka bilo je potpisivanje Sporazuma o prijateljstvu i saradnji dviju država, ali je stvarni predmet pregovora bilo nastojanje Franje Tuđmana da legalizuje, “uknjiži” u buduće ustavno uređenje BiH, de facto paradržavu koju je Hrvatska već uspostavila na dijelu teritorije BiH do ljeta 1992.

Piše : Emir Suljagić (Oslobođenje)

U jednom trenutku tokom dugih i mučnih razgovora koji su trajali cijeli dan, na dnevni red je došlo i pitanje dvojnog državljanstva. U stvarnosti, masovnog dodjeljivanja državljanstva Hrvatske bosanskim Hrvatima. Alija Izetbegović je na Tuđmanov prijedlog primijetio: “Jasno, mi nemamo ništa protiv iako me malo čudi da vi to radite. Znate, imat ćete oticanje Hrvata daljnje iz Bosne i Hercegovine. To je vaš problem. Ja mislim da time se samo ta stvar pospješuje, neće biti obrnuto, znate, a vi kako želite.”

Mjesecima prije toga, u decembru 1991. Tuđman je na sastanku sa delegacijom HDZ-a BiH u kojoj su, između ostalih, bili i Mate Boban i Dario Kordić, održanom u Zagrebu, objasnio odakle dolazi hrvatski interes za BiH: “Hrvatska je zbog uspostave Bosne i Hercegovine u teritorijalnom smislu dovedena u nemoguću situaciju. Mi samostalnu Hrvatsku ne možemo u upravnom smislu ovako urediti kakva jeste, a kamoli u odbrambenom (…) Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak sa granicama Banovine ima, a osobito sa poboljšanim granicama.”

Ove dvije tačke, transsuvereni karakter hrvatskog nacionalizma na jednoj, te opsjednutost geografijom kao što u “Muslimani i hrvatski nacionalizam” kaže Nada Kisić-Kolanović, na drugoj strani su u temeljima političkog okvira u kojem se posljednjih 28 godina kreću bosanski Hrvati. Hrvatska politika prema BiH i hrvatska politika u BiH, nakon što je Tuđman položio njene temelje početkom devedesetih, određena je koordinatnim sistemom u kojem jednu osu čini stav da je “nacionalni centar središte nacionalnog života s obje strane granice”, a drugu skoro vjekovno uvjerenje da je Hrvatska neodrživa u svojim postojećim granicama.

Repertoar instrumenata korištenih u ostvarivanju, odnosno provođenju te politike, mijenjao se i prilagođavao: od uspostave paradržave puzajućim državnim udarom na barem trećini teritorije BiH, te otvorene agresije nakon što je propao pokušaj da se pravno, ponekad i fizičko nasilje legalizuje, do poslijeratnog stigmatiziranja i stereotipisanja bosanskih muslimana kao ostataka osmanske, azijatske invazije. Nakon što je Zagreb, odnosno hrvatske političke elite, kidnapovao sudbinu bosanskohercegovačkih Hrvata i nakon što je kao i 1939. sa srpskim nacionalističkim elitama postignut sporazum o pragmatičnoj podjeli BiH koja je trebala da omogući ostvarenje oba velikodržavna plana, posljednjom i jedinom preprekom na tom putu smatrani su upravo bosanskohercegovački muslimani, odnosno Bošnjaci.

Histerija – ni preciznija, ni blaža riječ nažalost ne postoji – koja je zavladala kako u (polu)zvaničnim državnim medijima, tako i u dijelu političke klase u Hrvatskoj nakon pobjede Željka Komšića na izborima za člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata, proizlazi iz svijesti o tome da trodecenijska politička platforma može biti zauvijek osujećena u narednih nekoliko mjeseci. Ključna riječ – može. Ali, čak i da ne bude tako, “hrvatski projekt” u BiH je u najboljem slučaju osuđen na još četiri godine tavorenja prije konačne i neopozive propasti.

Stoga je vrlo vjerovatno da će kako Zagreb, tako i HDZBiH, odnosno Dragan Čović krenuti u eskalaciju, odnosno pokušati zemlju gurnuti u još jednu, ovaj put krizu koju je moguće izbjeći i zaobići. Dvije je stvari u tom smislu važno potcrtati: prvo, da je Komšić, kao što sam napisao mjesecima prije izbora upravo u Oslobođenju, jedini hrvatski političar koji je u stanju napustiti gravitaciono polje hrvatskog nacionalizma, prvi poslije Branka Mikulića; i drugo, da njegov izbor u Predsjedništvo BiH nije rezultat revolta protiv Čovića, nego kristalno jasan dokaz da postoji konstituenca, baza, za četvrtu BiH. Komšić je na državnom nivou bio jedini prepoznatljivi građanski kandidat, sa jasnom građanskom političkom platformom i vrijednostima za koje su građani BiH glasali 1. marta 1992. Činjenica da ga je zbog toga kripto-ustaški milieu u Sarajevu i na međunarodnoj sceni potkazivao za “nacionalizam” samo rječito govori da su oba tabora, i onaj za građansku državu i onaj za očuvanje milet-sistema – multietnički.

Na izborima koji su iza nas, istorija je nepovratno mogla krenuti u pogrešnom smjeru. Svi elementi potrebni za to bili su tu. Činjenica da nije pokazuje da su građani BiH glasali racionalno, a ne iz afekta. Pragmatično, a ne emotivno. I da samo zahvaljujući toj četvrtoj, građanskoj Bosni i Hercegovini, ni ova zemlja, ni njen narod – bosanski narod – nisu spremni da stupe sa istorijske pozornice.

22.10.2018.

PROFESOR PRAVA, SLAVEN KOVAČEVIĆ: PROGLAŠAVANJE KOMŠIĆA PERSONOM NON GRATA JE GRUBO KRŠENJE USTAVA, NA POTEZU PRAVOSUĐE


PROFESOR PRAVA, SLAVEN KOVAČEVIĆ: Proglašavanje Komšića personom non grata je grubo kršenje Ustava, na potezu pravosuđe

Proglašavanje novoizabranog člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića »personom non grata« ili »nepoželjnom osobom« bilo gdje u Bosni i Hercegovini, pravni je non-sense iza kojeg se krije jako opasna politička poruka o kojoj, koliko vidim, javnost još nije izgradila potrebnu percepciju. Zato ćemo u ovih par redova pokazati da je to nelegalan čin, odnosno da takvo nešto nema pravni osnov za lokalne zajednice, a onda ukazati šta je zapravo ta opasna poruka.


............................
Image result for profesor prava slaven kovacevic
.........................
.......................................

Piše: dr Slaven Kovačević

 

Kada se sagleda proglašavanje nepoželjnim ili personom non grata člana Predsjedništva BiH Željka Komišića u općinama ili jedinicama lokalne samouprave, onda je prva stvar koja se treba razmotriti sljedeća – koji je pravni osnov za takvo nešto? U jednoj riječi – nikakav ili ne postoji pravni osnov. U skladu sa Zakonom o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH, jasno su propisane nadležnosti načelnika kao izvršnog organa vlasti i općinskih vijeća, kao organa građanskog odlučivanja (jer to nisu  zakonodavni organi vlasti), onda je sasvim jasno da niti načelnici niti općinska vijeća nemaju nadležnost da nekoga proglase nepoželjnom osobom po važećim zakonima u bh. entitetu Federacija Bosne i Hercegovine. Ista se stvar odnosi na kantonalne organe vlasti (namjerno ne koristim termin »županija« jer ga je Ustavni sud proglasio neustavnim) odnosno njihove zakonodavne i izvršne organe, koji ni po Ustavu Federacije BiH niti po jednom zakonu nemaju takve ovlasti.

 

Zato su svi načelnici općina, predsjedavajući općinskih vijeća ili politički funkcioneri iz kantonalnih zakonodavnih ili izvršnih organa vlasti posezali za pisanjem ili potpisivanjem pisma o proglašavanju Željka Komšić, novog člana Predsjedništva BiH nepoželjnom osobom na teritoriji njihovih lokalnih zajednica ili kantona. Takvo pismo nema pravnu niti obavezujuću snagu, osim političke poruke onih koji su frustrirani izbornim rezultatom koji je za njih nepovoljan, čime se stvara atmosfera nesigurnosti izabranom zvaničniku pri njegovom obavljanju poslova i zadataka za koje je izabran. Dakle, pismo je takav vid komunikacije, koji nema pravnu snagu, to nije pravni akt, odluka, zaključak ili rješenje, koje bi se moglo osporiti pred nadležnim sudovima, što je vidna namjera pisaca i potpisnika toga pisma.

 

Recimo da se radi o vrlo svjesnom, vještom i taktičkome potezu političke prirode da bi se poslala određena poruka. Međutim, u konkretnom slučaju, zabrana ili ograničavanje slobode kretanja kroz korištenje ovlasti koje ti ne pripadaju, potpadaju pod kršenje Ustava BiH, član II/4 (zabrana diskriminacije) gdje se ne može nikom zabraniti sloboda kretanja niti bilo šta drugo iz domena ljudskih prava i sloboda, na temelju nečijih političkih opredjeljenja ili različitosti. Isto tako, radi se i o kršenju zakona jer se ne može zabraniti ili ograničiti sloboda kretanja bilo kojem izabranom zvaničniku putem stvaranja nesigurnog ambijenta za njegovo slobodno kretanje po cijeloj državi. Na takvo nešto trebale bi reagirati nadležne državne pravosudne i policijske institucije, jer se radi o članu Predsjedništva BiH ili kolektivnog šefa države.
 
Ono što jeste mnogo važnije, odnosi se na to da se »persona non grata« koristi u međunarodnim odnosima između suverenih država, kada se strani državljanin proglašava nepoželjnom osobom na teritoriji zemlje domaćina, pa se odmah zatim traži da ta osoba napusti teritorij te zemlje domaćina. Još preciznije, radi se o međunarodnim odnosima ili odnosima između suverenih država, koje mogu određene osobe ili osobu, radi njihovih aktivnosti na štetu države domaćina, proglasiti personom non grata i zatražiti ili organizirati njenu deportaciju sa svoje teritorije.


Bečka konvencija o diplomatskim odnosima     
 
Zašto je ovo opasno za slučaj proglašavanja Željka Komšića personom non granta od strane lokalnih zajednica? Zato što su one svojim pismima preuzele prerogative (specifična prava) država, čime se šalje poruka da je taj dio Bosne i Hercegovine u statusu države, što svakako nije slučaj. Poruka je jasna, korištenjem ovlaštenja suverenih država, želi se poručiti da u tom dijelu Bosne i Hercegovine postoji paralelna suverena vlast koja može preuzimati prerogative države Bosne i Hercegovine, što je zapravo nemoguće. Time se šalje vrlo jasna poruka da je to zaokružena etno-teritorijalna cjelina koja želi imati prerogative suverene države, koje jedine imaju pravo proglašavati personom non grata strane državljane na svojoj teritoriji, radi nezakonitog ili takvog aktiviteta tih nepoželjnih osoba, da im se određuje taj status i vrši deportacija. To bi po njima značilo da je Željko Komšić strani državljanin u svojoj zemlji, bez obzira što je izabran za člana Predsjedništva BiH, pa ga se zbog njegovog statusa stranog državljanina može proglasiti personom non grata u jednom dijelu njegove zemlje. Apsurdno, ali jako opasno. To je suština političkih poruka koje načelnici, predsjedavajući općinskih vijeća i kantonalni funkcioneri žele postići, nastojeći učiniti zaokruživanje teritorije nekog »trećeg entiteta« ili neke reinkarnirane tzv. Herceg Bosne koju očito vide subjektom međunarodnog prava, a time i međunarodnih odnosa što je sve zajedno nezakonito, pogrešno i nemoguće.
 
Zato premijer Hrvatske, Andrej Plenković, hoda po Europi, kako bi navodno ukazao da jedna etnička skupina bira »legitimne političke predstavnike naroda« drugoj etničkoj skupini, što je za tu istu Europu nepoznat pojam. Zapravo je njegova namjera veoma jasna, a to je da se na ovaj način amortiziraju, a kasnije i legaliziraju učinci udruženog zločinačkog poduhvata, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, što je presuđeno »haškoj šestorki« ali i Republici Hrvatskoj. Plenković se uzda da iz Bosne i Hercegovine nikad neće stići reakcija na njegova otvorena miješanja u unutarnja pitanja BiH, koja su motivirana težnjom da se rezultati udruženog zločinačkog poduhvata legaliziraju kroz nekoliko koraka, gdje je prvi izmjena izbornog zakonodavstva, a kao drugi zaokruživanje etno-teritorijalne cjeline, onako kako je bilo zacrtano udruženim zločinačkim poduhvatom.
 
To je sva suština lokalnih aktivnosti na proglašavanju Željka Komšića, izabranog člana Predsjedništva BiH personom non grata u svojoj zemlji, kao da se radi o stranom državljaninu, a s druge strane kroz aktivnost ili zloupotrebu položaja Republike Hrvatske koja u svojstvu članice Europske unije, nastoji političkim sredstvima obezbijediti da se ono što je presuđeno udruženim zločinačkim poduhvatom legalizira u Bosni i Hercegovini, u čemu bi oni nastavili beskonačan utjecaj na Bosnu i Hercegovinu i zajedno sa partnerima iz Srbije, nastojali izdejstvovati njen raspad. Podsjetite se malo, kako je sve to zapravo krenulo prije nešto manje od godinu dana kada je Haški sud izrekao presude haškoj šestorici, između ostalog i za udruženi zločinački poduhvat, koji je u svome određenju obuhvatio i Hrvatsku i njen tadašnji politički i vojni vrh. Takvo nešto, Bosna i Hercegovina ne bi trebala više tolerirati i trebala bi pokrenuti vlastitu aktivnost na međunarodnom planu, ne samo preko diplomatske mreže, nego preko izabranih zvaničnika na najvišem nivou, da se zemljama Europske unije, a bilo bi dobro i Ameriku uključiti, veoma precizno pojasne i prikažu aktivnosti domaćih i susjednih političkih aktera, temeljene na presuđenom udruženom zločinačkom poduhvatu, koji se očito nastavio političkim sredstvima protiv suverene države Bosne i Hercegovine, kroz kontinuirano miješanje u unutarnje stvari jedne suverene države.
 

22.10.2018.

PROF. DR. IVO KOMŠIĆ ODGOVORIO PROFESORICI MIRJANI KASAPOVIĆ KOJA BRANI INTERESE HRVATSKE U STVARANJU VELIKE HRVATSKE


Prof. Komšić odgovorio profesorici Kasapović : Skandalozna politička priča


Prof.dr.sc. Mirjana Kasapović iskoristila je analizu općih izbora u Bosni i Hercegovini da ponovno izlije svoju žuć i bijes na našu državu i društvo. Izbor Željka Komšića, političara „skromnog političkog znanja i obrazovanja, čaršijske političke retorike i stila“ samo je povod za to.

Profesorica je tako ponudila svoju zadivljujuću akademsku retoriku, da bi što više ponizila onu čaršijsku i budućeg člana Predsjedništva, njoj susjedne države, opisala pojmovima i sintagmama kao što su: otrovan, bezobrazan, politička štetočina, skandalozan, politički idiot, grobar, unitarist, agresivan, ateist i sl.

Demonstracija ovog njenog stila, pored neskrivene mržnje koja iza njega stoji, i koja, očito, usmjerava njene „znanstvene“ i profesorske uvide i analize bosansko-hercegovačkog društva i države, ne bi zavrijedila nikakvu pažnju da i mene, ničim izazvana, nije uvukla u to. Ovo nije prvi put da profesorica kasapi naše društvo i državu, naše političare i državnike, i mene osobno.

Prof.dr.sc. Kasapović pokazuje potpuno nepoznavanje temeljnih članaka Ustava BiH pa je za nju izbor jednog od članova Predsjedništva države BiH, na općim izborima i u izbornoj jedinici u kojoj svi građani imaju jednako prava glasa, „skandalozna politička priča“. Podsjećam na činjenicu da je Ustav BiH nastao u Daytonu kao dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i da ga je, između ostalih, potpisao i tadašnji predsjednik RH, Franjo Tuđman. Tim potpisom susjedna država nije dobila nikakva posebna prava nad Bosnom i Hercegovino, kao što se često ističe u Hrvatskoj, nego se obavezala na poštivanje tog Ustava.

Po tom Ustavu članovi Predsjedništva BiH ne predstavljaju narode nego se biraju iz naroda radi njihove ravnopravnosti, a predstavljaju državu i sve njene narode i građane.  U Članu I, alineja 2. Ustava piše: „Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.“ ( Vidjeti: „ Ustav Bosne i Hercegovine, Prevod na bosanski jezik“, Izdavač OHR – Ured Visokog pedstavnika).

U Članu II, Ljudska prava i osnovne slobode, alineja g), piše: (pravo na) „slobodu misli, savjesti i vjere“, a u alineji h) „slobodu izražavanja“, u alineji i) „slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugim“. ( Vidjeti isto).

U Članu V, Predsjedništvo, piše: “Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske.“(Vidjeti isto).

Na ovako utemeljenim slobodama i pravima građana i ravnopravnosti naroda u izborima, potvrđenim referendumom 1992.godine, Bosna i Hercegovina je stekla međunarodno priznanje.

Što se tiče nadležnosti Predsjedništva BiH, koje su definirane alinejom 3. Člana V, jasno je da Predsjedništvo i njegovi članovi nemaju izvršnu vlast, izuzev što postavljaju ambasadore. Predsjedništvo predstavlja državu i vodi vanjsku politiku, a u dosadašnjoj praksi to je uvijek bilo uz suradnju s Ministarstvom vanjskih poslova.

Dakle, članovi Predsjedništva BiH ne upravljaju privredom, ne vode unutarnju politiku, ne mogu uticati na demografska kretanja u društvu, ne vode socijalnu poitiku, politiku školstva, zdravstva, sigurnosti i svih onih djelatnosti koje su u nadležnosti izvršnih vlasti na svim nivoima (u BiH ih ima pet). U izvršnim vlastima na svim nivoima HDZ je bila od 1990.godine, sa veoma malim prekidima (2010-2012), dakle punih 25 godina.

Teško je povjerovati da prof. dr.sc. Kasapović ne zna razlikovati predsjednički sistem od drugih sistema vlasti (to kod nas znaju studenti na prvim godinama studija). Očito se radi o nečem drugom. Njoj smeta koncepcija na kojoj je funkcioniralo bosansko-hercegovačko društvo i na kojoj je izgrađen naš državni sistem, usprkos razarajućih ratnih politika i agresije. Ona je davno naše društvo proglasila podijeljenim, a državu nefunkcionalnom i neodrživom. Sada je pronašla i personalnog krivca za to, okrivljujući ga za „antagoniziranje ionako napetih odnosa među Bošnjacima i Hrvatima i zaoštravanje političke krize u zemlji poslije svakih izbora u kojima je pobijedio“.

Iz ovoga profesorskog stila (nečaršijskog) teško je razabrati da li prof.dr.sc. misli na unutarnje odnose Bošnjaka za sebe i Hrvata za sebe, ili misli na međusobne odnose dva naroda. Što se tiče ovoga drugog, a iz konteksta se čini da misli na to, stabilni i dobri odnosi dva naroda su bili samo u vrijeme Komšićevog članstva u Predsjedništvu (mislim na Željka), i u vrijeme pok. Joze Križanovića, također SDP-ovog kandidata. Čak su i odnosi dvije države u ta vremena bili veoma dobri, prijateljski i s punim uvažavanjem. ( Ali u to vrijeme su i u Hrvatskoj predsjednici bili jedne druge političke opcije).

Što se tiče onoga prvog, a to je izgleda slučajno ubodeno, odnose unutar naroda, našega Hrvatskog posebno, antagonizira HDZ od kada je formiran u našoj državi kao ekspozitura HDZ Hrvatske. Samo oni su hrvatski interes u BiH sveli na Zapadnu Hercegovinu, imali plan iseljavanja Hrvata iz srednje Bosne, a iz Posavine su ih prodali Miloševiću i sve iselili. (Žalosno je gledati i slušati članove „Prstena“ koja okuplja poslovne ljude iz Posavine, kako sami sebe obmanjuju i nemaju snage da priznaju zašto izvan svoga zavičaja prave svoju poslovnu organizaciju).

Neophodno je napomenuti da u povijesti be-ha društva nikada nije postojao taj antagonizam. On nastaje s idejom Franje Tuđmana o podjeli BiH i uništenjem Bošnjaka kao naroda, koje je dogovarao s Miloševićem u Karađorđevu, 26. marta 1991. god., a Mate Boban i Karadžić u Grazu, 5. maja 1992. godine. Uostalom, za zločine počinjene pri realizaciji tih ideja samo je u Haškom tribunalu osuđeno 90 zločinaca sa pravosnažnim presudama, a Franjo Tuđman je stavljen na čelo jednog takvog zločinačkog poduhvata. Ideja o „humanom preseljenju naroda“ je Tuđmanova ideja a ne Ž. Komšića i ona je vodila direktno u nestanak Hrvata u BiH. Danas se ta ideja želi realizirati pod plaštom ustavnih promjena i stvaranjem treće izborne jedinice za Hrvate.

Zanimljivo je, prof.dr.sc. Kasapović u svom tekstu pokazuje da zna koji je odgovor Tuđman dao na prijedlog Alije Izetbegovića o konfederacije Hrvatske i BiH, ali u međunarodno priznatim granicama; on je odgovorio: „što će meni dva miliona muslimana u državi“. Ali ta ideja o konfederaciji je pretpostavljala zaustavljanje aktivnosti na etničkoj podjeli BiH i odbacivanje sporazuma iz Karađorđeva, i to je pravi razlog njenog odbijanja.

Što se tiče današnjeg odnosa BiH i Hrvatske, taj odnos je antagonizirala Hrvatska koja neprestano vodi kampanju protiv BiH, koja BiH prikazuje u svijetu kao leglo međunarodnog islamskog terorizma i svu krivicu, za bilo što u BiH, svaljuje na bošnjačko državno i političko vođstvo, čak i za hapšenje generala HVO-a po srpskoj potjernici. Ne Željko Komšić nego hrvatski državni vrh i predstavnici  Hrvatske u EU palamentu neprestano kleveću BiH i šire neistine o stanju u našem društvu i državi.

Po tekstu prof.dr.sc. Kasapović, BiH je kriva i za hrvatsku fašističku katastrofu jer su i hrvatski fašisti htjeli „tuđi teritorij s neprijateljski raspoloženim stanovništvom koje bi činila eksplozivna mješavina Srba i Bošnjaka“. Nije ova „eksplozivna mješavina“ uništila ni onu fašističku Hrvatsku, niti bi uništila ovu, da se uspostavila konfederacija u određenom povijesnom trenutku kada smo se branili od Miloševićeve agresije. Objavio/la haler u 04:46, 0 komentar(a), print, #

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
61320685

Powered by Blogger.ba