Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

28.06.2018.

MIRO LAZOVIĆ : BOŽU LJUBIĆA POD HITNO VRATITI NA ORTOPEDSKU KLINIKU U SARAJEVO

Miro Lazović : Božu Ljubića pod hitno vratiti na Ortopedsku kliniku u Sarajevo


Ako Hrvatska i BiH žele ispravljati poremećene odnose onda pod hitno treba Božu Ljubića vratiti na Ortopedsku kliniku u Sarajevo. Ako treba i na mjesto šefa odjela sa kojeg je napustio Sarajevo i nedugo nakon toga kao veliki Hrvat iz Širokog Brijega zasjeo u klupe Hrvatskog Sabora, kazao je danas potpredsjednik SDP-a Miro Lazović reagujući na prijetnje raspadom države BiH koje je uputio Božo Ljubić zastupnik u Saboru Hrvatske i predsjednik Glavnog vijeća HNS-a.

Lazović je naveo da Ljubić dok je bio u Sarajevu bio je uvažen a svojim stavovima i ponašanjem zasluživao je poštovanje građana Sarajeva. “Vjerovatno pod uticajem dugogodišnjeg boravka u Sarajevu odvaja se od ekstremne linije HDZ-a formira HDZ 1990 i do povratka u HDZ vodi korektnu politiku”, rekao je Lazović prenose Vijesti.ba.

– Danas u klupama Sabora već odavno svojim istupima, pod plaštom brige za interese Hrvatskog naroda,  obmanjuje Hrvatsku javnost,  zagađuje i usložnjava odnose između Hrvatske i BiH.  Hrvatski zvaničnici bi morali konačno shvatiti da su kritike koje dolaze iz regiona ali i EU  da Hrvatska opasno skreće u desno između ostalog i zbog stavova Bože Ljubića čiji agresivni i nacionalistički stavovi postaju dominantni u odnosu Hrvatske prema BiH.

(Kliker.info-Vijesti)

28.06.2018.

ŽELJKO KOMŠIĆ : NEKA LJUBIĆ, ČOVIĆ I ZAGREBAČKA KOMPANIJA PRESTANU PLAKATI I OTUŽNO PRIJETITI

Željko Komšić : Neka Ljubić, Čović i zagrebačka kompanija prestanu plakati i otužno prijetiti



Obzirom da zastupnik u Saboru Republike Hrvatske Božo Ljubić prijeti raspadom Bosne i Hercegovine ukoliko se u Domu naroda usvoji Zakon o izbornim jedinicama i broju mandata, kojeg su podržale sve stranke osim HDZ-a i HDZ-a 1990, pozivam nadležne da se pomenuti prijedlog Zakona što hitnije uputi u proceduru i stavi na glasanje, poručio je predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić.

– Kada se Zakon izglasa, vidjet ćemo da se neće desiti ništa od onog što Ljubić priželjkuje. Baš me zanima čime to prijeti Ljubić iz sabora susjedne države. Da li to znači da Hrvatska sprema novu agresiju na Bosnu i Hercegovinu zbog toga što joj se ne sviđa neki prijedlog zakona u Bosni i Hercegovini, i na kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Ako je tako, neka Ljubić, Čović i zagrebačka kompanija prestanu plakati i otužno prijetiti. Bosna i Hercegovina se odbranila i 1993. odbranit će se i opet – kazao je Komšić

(Kliker.info-NAP)

28.06.2018.

DR. SLAVEN KOVACEVIC O ZAKLJUCCIMA VIJECA EVROPE : ONAK KO SE POZIVA NA TZV. "KONSTITUTIVNOST" RADI PROTOV EU PUTA BiH

Dr. Slaven Kovačević o Zaključcima Vijeća EU : Onaj ko se poziva na tzv. “konstitutivnost” radi protiv EU puta BiH


Zaključake o proširenju i procesu stabilizacije i pridruživanja kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, koje je donijelo Vijeće Evropske unije za Vijesti.ba analizirao je dr. Slaven Kovačević.

Kovačević podsjeća da je Vijeće Europske unije ili samit Europske unije ili Consilium, što su termini za ovo tijelo, koje neki ovdašnji politički djelatnici netačno zovu »Vijećem za vanjske poslove«, vjerovatno ne poznajući strukturu europskih institucija niti jezik ili terminologiju europskih integracija, donijelo je novi set zaključaka o Bosni i Hercegovini, koji je unaprijeđena verzija zaključaka ovoga tijela od 16. oktobra 2017. godine u Luxembourgu.

Dakle, ovo tijelo. naglašava Kovačević, zaprima mišljenje Europske komisije i jedno je od najvažnijih u formuliranju europskih zakona, odluka i zaključaka koji se stavljaju u implementaciju. Zato stavovi Vijeća Europske unije (iz Brusselsa, a ne iz Vijeća Europe iz Starssbourga) imaju pojačanu važnost i značenje.

Kovačević smatra da pogledom na njihov novi set zaključaka, možemo utvrditi da je Bosna i Hercegovina učinila nekoliko iskoraka ili po njihovom mišljenju dobrih stvari (donošenje seta zakona o akcizama, ulazak u transportnu zajednicu, strategiju za okoliš i ruralni razvoj), a da nasuprot toga stoji više desetina neispunjenih elemenata koji su obećani od strane domaćih vlasti.

Međutim, naglašava Kovačević, ovoj zemlji nemate niti približan stepen provođenja vladavine prava, a time odmah imate ojačane mehanizme diskriminacije, mehanizme korupcije, mehanizme organiziranog kriminala, na čemu Bosna i Hercegovina premalo ili skoro nikako ne radi.

“To nije stvar samo vladajuće koalicije, nego i opozicionih snaga, jer za euro-atlantske integracije mora postojati unutarnji koncenzus oko kojeg nema diskusije, a neka mimo toga neka vlast i opozicija vode svoje uobičajene političke borbe. Europske integracije suviše su važne da bi bile predmetom dnevnih prepucavanja vlasti i opozicije”, dodaje Kovačević.

Najvažniji dio zaključaka Vijeća Europske unije, naglašava Kovačević, je obnovljeni zaključak, kao što je bilo i u njihovom dokumentu od 16. oktobra 2017. godine iz Luxembourga, da Bosna i Hercegovina mora garantirati princip jednakopravnost svih građana i nediskriminacije, pa se u tom pogledu vlasti BiH pozivaju da ne donose zakone ili čine političke poteze koji bi otežali provođenje presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci i drugih vezanih presuda.

On smatra da je to je suštinsko pitanje iz političkih kriterija EU na koje Bosna i Hercegovina može odgovoriti samo usklađivanjem svoje legislative sa europskom pravnom stečevinom.

“Odnosno onaj ko se poziva na nepostojeći politički i teorijski pojam »konstitutivni narodi« iz čega izvodi jednu non-sense izvedenicu »legitimni politički predstavnici naroda« taj je direktno protiv europskog puta Bosne i Hercegovine, a to su vidno HDZ i HDZ1990, Tačnije, ma koliko neko pokušavao ucjenama, pritiscima ili lokalno-kantonalnim lobiranjem po Brusselsu učiniti da Europska unija odustane od svojih temelja, to se neće desiti”, tvrdi Kovačević

Zato je po njegovom mišljenju važno istaći, kako su HDZ i HDZ1990 sebe deligitimirali u cjelosti u očima europskih institucija, jer su svoje lokal-patriotske poruke pokušali poslati preko leđa europskih zvaničnika, koji su ovoj zemlji došli pomoći u najboljoj namjeri, a ne biti dijelom mračnih HDZ-ovih igara, u njihovoj borbi protiv europskih principa i standarda.

-Odnosno, ako neko misli da će Europska unija srušiti vlastite temelje demokracije i vladavine prava, da bi HDZ/HDZ1990 bili vječita vlast, taj živi u ogromnoj zabludi”, kategoričan je Kovačević.

“Koliko sam mogao primijetiti za ove zaključke Vijeća Europske unije, glasala je između ostalih zemalja članica EU i Republika Hrvatska, odnosno njen premjer Andrej Plenković, pa se onda može zaključiti da su HDZ i HDZ1990 spremni i Hrvatsku dovesti u ozbiljan problem, da bi sebi obezbijedili poziciju vječite, nedemokratske vlasti, u suprotnosti sa europskim principima i standardima. Time su očito postali jedini dio hrvatske dijaspore, koja Republici Hrvatskoj pravi ozbiljne političke probleme na međunarodnoj političkoj sceni, posebno u europskim institucijama”, rekao je Kovačević

– Zaključak je veoma jednostavan. Europski principi i standardi iz europske pravne stečevine moraju biti iznad svega ili ova zemlja neće postati kandidatom za Europsku uniju i u tome pogledu, već znamo ko su sada glavni kočničari, koji ne moraju slati nikakve poruke europskim zvaničnicima ili otvarati lokalna predstavniptva po Europi, jer su njihovim djelima odavno pokazali da ne pripadaju europskim politama današnjice, nego nekim politika koje su postojale u Europi početkom 1940-tih godina, a to svakako nije europski standard niti princip, zaključuje u razgovoru za Vijesti.ba dr. Slaven Kovačević.

(Kliker.info-Vijesti)

28.06.2018.

MUHAREM BAZDULJ : KOLO NESRECE

Muharem Bazdulj : Kolo nesreće



Ono što su na globalno najgledanijim svjetskim informativnim televizijama danas Sirija i cijeli turbulentni Bliski istok, u prvoj polovini devedesetih bio je južnoslovenski Balkan, a naročito Bosna i Hercegovina. To je bila lokacija krvavog rata, lokacija pakla na Zemlji iz koje su se prema Zapadu kretale kolone izbjeglica, a na njihovim licima kamere su se fokusirale na patnju koja je u takozvanom običnom čovjeku sretnog i sređenog svijeta trebala da pobudi empatiju.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Da li zato što je neposredno nakon pada Berlinskog zida Zapadom zavladao nezapamćeni historijski optimizam, da li zato što je ekonomija bila u porastu, da li zato što su Južni Slaveni – svejedno da li su religijom katolici, pravoslavni ili muslimani – fizičkim izgledom tipični predstavnici bijele rase, izbjeglice iz raspadajuće Jugoslavije, u najvećem broju upravo iz Bosne i Hercegovine, u zapadnim zemljama su uglavnom dočekani uz puno solidarnosti.

Dvije i po decenije kasnije, kad je na scenu već uveliko stupila generacija onih koji su bili mala djeca u vrijeme svog izbjeglištva, Švedska, Danska, Norveška, Njemačka, Amerika, Holandija, Austrija i druge zapadne zemlje pune su mladih ljudi, iz ovdašnje perspektive “našijenaca” koji svojim novim domovinama doprinose u oblasti nauke, sporta, umjetnosti, kao i običnim, “neglamuroznim” poštenim radom.

Iz perspektive Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, empatija spram izbjeglica sa Bliskog istoka morala bi biti prisutna, ako ne i zbog toliko bliskog historijskog sjećanja na sličnu sudbinu. Bježali su ovdašnji ljudi od neposredne životne opasnosti, od mobilizacija, od etničke mržnje što je premrežila medije i haustore, a neko ih je bio spreman dočekati, ne provjeravajući inkvizitorski, a da li bi ih neko baš sto posto ubio da su ostali tamo odakle su pobjegli.

Bilo bi logično da se na dobrodošlicu odgovara dobrodošlicom. Okreće se kolo nesreće, kao i kolo sreće, pa nakon što je nama postalo malo bolje nego što je bilo, valja pomoći onima kojima je danas loše, mnogo gore nego nama. Neki teški cinik bi možda rekao da kod nas utočište ne traže izbjeglice iz Skandinavije i Sjeverne Amerike, nego sa Bliskog istoka, ali čak i ti koji na pojam zahvalnosti gledaju na utilitarno uzak način, imali bi razloga da se postide. Nije, naime, tako prošlo toliko puno vremena otkad su Evropljani od rata bježali – u pravcu Sirije.

Prije dvije godine, sjajni reporter Washington Posta Ishaan Tharoor napisao je tekst “Zaboravljena priča o evropskim izbjegličkim kampovima na Bliskom istoku”. Sam početak teksta je nezaboravan: “Desetine hiljada izbjeglica bježe od rata. Putuju preko istočnog Sredozemlja, a samo putovanje protkano je opasnostima. Ipak, obećanje sigurnog utočišta s druge strane dovoljan je razlog da se ljudi upuste u rizik. Ne, ovo nije priča o sirijskim izbjeglicama, očajnicima spremnim na sve da bi napustili svoju ratom zahvaćenu domovinu i dokopali se Evrope.

Ovo je, ustvari, priča o hiljadama ljudi iz Istočne Evrope i Balkana koji su tokom Drugog svjetskog rata bili smješteni u nizu izbjegličkih kampova na Bliskom istoku, od kojih su neki bili i u Siriji.” Najveći broj izbjeglica dolazio je iz Grčke, Poljske i Jugoslavije, posebno današnje Hrvatske. I tu sada historija uključuje svoju naročitu sklonost ka ironiji. Grčka je, gotovo po definiciji, prva stanica izbjeglica unutar Evropske unije, Hrvatska je ključni bedem prije “šengenske tvrđave”, a unutar te tvrđave kao takve najveći otpor prema izbjeglicama pokazuje vlada Poljske.

A unutar historijskog pamćenja tih zemalja nema skoro nikakvog pomena na vrijeme kad su ljudi sa Bliskog istoka dobrodošlicom dočekivali Grke, Poljake i Hrvate. Čudno je zapravo, ali koliko sam uspio da primijetim, čak ni oni aktivisti unutar Hrvatske koji pozivaju na humanost prema izbjeglicama nisu našli za shodno da podsjete javnost na priču o El Shattu koja je unutar novije historije Hrvatske sve prije nego beznačajna. Desetine hiljada ljudi, prvenstveno sa dalmatinske obale i sa ostrva, bili su izbjeglice na Sinaju, a među njima su bile i neke od centralnih ličnosti novije hrvatske političke i kulturne elite: od Savke Dabčević preko Vjekoslava Kaleba do Ranka Marinkovića.

Jedna od priča koja u posljednje dvije-tri godine ujedinjuje prostor od Zagreba do Niša, takoreći, priča je o ogromnoj depopulaciji. Prirodni priraštaj je negativan i u Hrvatskoj i u BiH i u Srbiji, a iz svake od ovih zemalja svake godine iseli solidan gradić veličine, šta znam, Virovitice, Živinica ili Sremske Mitrovice. Da ovdje postoje odgovorne i dalekovidne vlasti, one bi se zapravo borile da barem izvjestan procenat ovih izbjeglica pokušaju privući da ostanu na Balkanu. To ne bi bio samo human potez, bilo bi u tome i pragmatizma i patriotizma.

Onda bismo možda za dvadeset ili trideset godina imali nekog bosanskohercegovačkog, hrvatskog ili srpskog fudbalera, fizičara, tenisera, glumca ili pisca, sa, za ove prostore, neobičnim prezimenom. I imali bismo, što je zapravo i važnije, dokaz da je i ovdje preostalo neke nade i neke budućnosti. Ovako i ti nesretnici u skoro nevjerovatno visokom procentu cijeli Balkan vide samo i jedino kao tranzit, prostor koji teško da je i u čemu nešto posebno bolji od njihovog zavičaja. Jedino je, eto, geografski bliže Zapadu.

28.06.2018.

INES ŠAŠKOR: DAJTE NAM NEKU DRUGU POVIJEST

28.06.2018.

DENIS ZVIZDIC O NEBULOZAMA MILORADA DODIKA

ZVIZDIĆ O DODIKOVIM NEBULOZAMA: "Čovjek je obolio od bosnofobije ali ne zbog Srba u BiH, već zbog..."

Moram Dodika demantovati da Srbi u BiH nemaju dvije države", kazao je Zvizdić


.............
ZVIZDIĆ O DODIKOVIM NEBULOZAMA: 'Čovjek je obolio od bosnofobije ali ne zbog Srba u BiH, već zbog...' - 1
......








.......
................

Za Milorada Dodika sam već rekao da je obolio od bosnofobije, radi svoje pozicije, ne radi Srba u BiH, kazao je za N1 predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić.

 

"Naravno da ne dolaze špijuni. Stalno ponavljanje izjava Dodika o stalnim opasnostima po RS od Bošnjaka, Hrvata, Britanaca i SAD je nebuolozna priča. Pitanje je da li vrijedi na ovakve svakodnevne izjave Dodika - za kojeg sam rekao da je obolio od bosnofobije radi svoje pozicije, ne radi Srba u BiH - odgovarati. Moram Dodika demantovati da Srbi u BiH nemaju dvije države", odgovorio je Zvizdić na pitanje da li u BiH dolaze britanski obavještajci.

 

Za sebe kaže da se nije razočarao kao predsjedavajući Vijeća ministara BiH i obznanio je da će vjerovatno biti na nekoj od lista SDA za Opšte izbore 2018. Smatra da će SDA ostati vladajuća politička stranka.

 

"Mislim da će SDA ostati vodeća ili najveća stranka. Vjerovatno ću biti na nekoj od lista. Komparativne prednosti SDA su to da je najveća i najdržavotvornija stranka. Šefik Džaferović je od pounuđenih, najkompetentniji kandidat za člana Predsjedništva BiH. SDA je u liderskoj poziciji na osnovu na bazi ključnih prioriteta", uvjeren je.

 

Dotakao se izjave Džaferovića da će do 2026. godine biti zaposleno milion ljudi.

 

"Njegova izjava nije dobro shvaćena. U BiH je sada zaposleno oko 800.000 ljudi. On je rekao da će za osam godina BiH imati milion zaposlenih", rekao je.

 

Osvrnuo se ne ekonomsku situaciju u BiH i masovan odlazak, prije svega mladih iz BiH. Tvrdi da svi parametri pokazuju da je BiH ostvarila ekonomski napredak. Ukazao je na to da je zaposleno na "desetine hiljada ljudi".

 

"O napretku ne govorim ja. O tome govore parametri nezavisnih pojedinaca i međunarodnih institucija. Među prvim zemljama smo Zapadnog Balkana u razvoju. Podaci koje koriste međunarodne finansijske institucije su tačni. Krajem 2017. i početkom 2018. godine je nezaposlenost bila 20,5 posto i sada se smanjila na 19 posto. Naravno da ne možemo govoriti o tačnom broju zaposlenih. Govorimo o više desetina hiljada zaposlenih. Ipak, nisam zadovoljan s ekonomskim parametrima, naročito s brojem uposlenih i odlaskom mladih. Ali odlaskom nije samo pogođena BiH", objasnio je Zvizdić.

 

Osvrnuo se na veliki priliv migranata i izbjeglica u BiH. Naglasio je da su institucije BiH učinile sve napore kako bi se odgovarajuće suočili s ovim problemom. Objasnio je da je pogrešno protumačena izjava Dragana Mektića, ministra sigurnosti BiH o "tome da smo svi pali na ispitu".

 

"On je to rekao na sastanku u Briselu gdje su prisustvovali predstavnici 'Frontexa'. Nije mislio na institucije BiH", rekao je Zvizdić.

 

Smatra da je Šuhret Fazlić, gradonačelnik Bihaća, upravu kada kaže da je situacija s migrantima i izbjeglicama teška.

 

"Ali institucije ulažu maksimalne napore. Migranti ne žele ostati u BiH. Žele ići u EU. Moramo se ponašati u skaldu sa međunarodnim standardima. Za nas je važno pitanje sigurnosti, ali i humanog odnosa prema migrantima. Koordiniramo ukupnu situaciju. Migranti koji su pokazivali agresivnost su vraćeni u Sarajevo i bit će pod potpunom kontrolom", naglasio je Zvizdić.

 

Podcrtao je da "BiH neće biti sabirni centar za migrante".

 

"Ako EU odluči biti slijepa ulica za migrante, naravno da BiH neće biti sabirni centar", istakao je.

Komentarisao je odnose BiH sa Hrvatskom po pitanju Pelješkog mosta i bh. imovine u ovoj susjednoj državi.

Ponovio je da "Evropska komisija donijela odluku o sufinansiranju izgradnje mosta bez validnog dokumenta koji pokazuje da je BiH saglasna s gradnjom mosta".

 

"Ne smatram da je Hrvatska postupila korektno. Mislim da su trebali postupiti drugačije. Mi ćemo se boriti svim raspoloživim pravnim sredstvima za prava BiH", kazao je Zvizdić.

Smatra da BiH nije izgubila imovinu u susjednoj Hrvatskoj.

 

"Borit ćemo se pravnim sredstvima za tu imovinu. Neće biti oduzeta. Ne dozvoljavaju to međunarodna pravila, kao ni Sporazum o međunarodnoj koncesiji. Sigurno ćemo naći način da zaštitimo imovinu. Hrvatska jeste susjed i prijatelj u brojnim projektima i aktivnostima. Ali u posljednje vrijeme pokazuje dualno ponašanje. Donosi odluke koji ne idu u prilog BiH niti razvoju komšijskih odnosa. Očekujem mnogo korektnije ponašanje Hrvatske", istakao je.

 

Izrazio je očekivanje da će BiH na vrijeme odgovoriti na dodatna pitanja iz Upitnika Evropske komisije i da će BiH u najskorije vrijeme dobiti kandidatski status.

28.06.2018.

DALEKO VAM VAŠA ,,OSTAŠKA" KUĆA

DALEKO VAM VASA ,,OSTASKA" KUCA




28.06.2018.

EVROPA TONE U CRNILO?

Evropa tone u crnilo?




Evropa tone u crnilo?

Previranja unutar kršćansko-demokratskog bloka koji čini okosnicu ne tako davno jedva formirane vladajuće koalicije u Njemačkoj, bez obzira na krajnji ishod, dovoljno su alarmantna da opravdavaju pitanje: tone li Evropa u crnilo? Nije, naime, u pitanju samo Njemačka, u pitanju je putanja kojom sve sigurnije, ali i sve kobnije brodi Stari kontinent, putanja u političko crnilo, u ksenofobiju, netolerantnost, sve otvoreniju sklonost autoritarizmu, bolećivu sentimentalnost prema izvornom naci-fašizmu uz njegovo istodobno agresivno i krajnje drsko rehabilitiranje; pri čemu se grubo zanemaruju notorne povijesne činjenice, ili ih se po kratkome postupku proglašava lažima. Sve to na podlozi gospodarskog stanja što je sve lošije za sve veći broj ljudi (dok se mali broj povlaštenih bezočno bogati), a uz upotrebu instrumenata svojstvenih golom nacionalizmu i populizmu.

Pa stoga ne čudi što se evropska krajnja desnica profilira kao barjaktar borbe protiv pljačkaškog kapitalizma, protiv korupcije i klijentelizma, a za prava “običnih, malih ljudi”. Sve ono što je bilo na dnevnome redu političkog djelovanja evropske ljevice, tako dugo dok se – tražeći neki treći put – nije odrekla zauzimanja za socijalnu državu i pretvorila u “desnicu light”, ili u najmanju ruku u sve desniji centar, sve je to preuzela radikalna desnica. Dodajući i elemente tako karakteristične samo fašizmu: diskriminiranje građana na osnovi nacije, vjere i svjetonazora, stvaranje –  ako ne i javno proklamirano, onda barem jasno prakticirano – klase “naših” i podklase “njihovih”. I, jer bez toga ne ide, prekrajanje povijesti koja će u svojem “novom čitanju” nerijetko stvari okrenuti naglavce. Pa će, treba li ići dalje od Hrvatske, pretvarati borce za slobodu – pobjednike u Drugome svjetskom ratu u poražene krvnike i ubojice, a zaista poražene i dokazane zločince, naci-fašiste i njihove pomagače u domoljube kojima je na umu i na srcu bila samo i jedino njihova nacija i njezin probitak.

U Njemačkoj, a kako vrijeme odmiče u sve više zemalja, koplja se lome na politici prema izbjeglicama. Dok su oni za sve malobrojnije stanovnike Staroga kontinenta žaljenja vrijedna ljudska bića koja zaslužuju da im se u golemoj nevolji što ih je potjerala iz njihovih domova na drugim kontinentima pruži ruka pomoći, da im se iskažu kršćansko milosrđe i ljudska solidarnost, za sve veći broj pripadnika političkih elita, ali i građana zatrovanih desničarskom propagandom, to su naprosto “neki drugi i drugačiji”. A s takvima, reći će svaki “dobri” desničar, uz napomenu kako on nije rasist, “mi” nemamo ništa zajedničkoga. I svakom će okorjelom primitivcu i poluinteligentu, a oni sve primjetnije vladaju javnom scenom, biti puna usta fraza o tome kako moramo sačuvati našu kulturu (a da i ne zna što je to – kultura), da moramo braniti naš identitet kojega – kao – ugrožavaju ti s kojima mi nemamo ništa zajedničkoga. Pa će logična konzekvenca takvog gledanja na stvari biti i teza o potrebi zatvaranja vanjskih granica Evrope i njihove obrane, najprije bodljikavom žicom i zidovima, a kasnije i oružjem, zašto ne?

Da bi se, međutim, pripremio teren na kojem će gotovo nezapaženo proći klizanje prema radikalnoj desnici, prema fašizmu, treba uništiti temelje demokracije i demokratskog poretka. U zemljama etablirane demokracije to je došlo tek kasnije (i tek traje), dobrim dijelom i zato, što su se uljuljale u iluziju o stabilnosti demokracije i što su zatvarale oba oka na sve jasnije simptome jačanja neofašizma u tzv. tranzicijskim zemljama, onima što su do godine 1990. (da uzmemo tu godinu kao prijelomnu) bile u sferi tzv. realnog socijalizma. Jer, procvat neofašizma počeo je u istočnoj Evropi, u zemljama koje su se sa slomom Sovjetskog Saveza oslobodile od “bratskog zagrljala” prve zemlje socijalizma. Kako je Zapad shvatio kraj hladnoga rata kao svoju povijesnu pobjedu nad samom idejom komunizma, bio je sklon “novooslobođene” zemlje istočne Evrope tretirati kao dobrodošle saveznike; kao one koji su, samo u novoj raspodjeli, spremni prihvatiti ulogu sličnu onoj što su je imali u odnosu na Moskvu, ali koji su još spremniji visoko podići zastavu borbe protiv komunizma i dati se upregnuti u kola novoga hladnoga rata od trenutka kada se pokazalo da je bacanje Rusije na koljena bila samo prolazna pojava.

Sve to pretpostavljalo je gušenje tek uspostavljenih demokratskih institucija, stavljanje pod kontrolu ključnih medija i pravosuđa, etiketiranje svih koji bi protiv takve prakse podigli glas prosvjeda kao izdajnika domovine, proizvoda komunističkog mentaliteta i zagovaratelja povratka na staro. Pri čemu su metode novih, “demokratskih” vlasti sve više i sve upadljivije podsjećale upravo na metode nekadašnjih vlastodržaca. Što se, treba ponoviti i naglasiti, ne odnosi na Jugoslaviju, jer se sustav te višenacionalne federativne države u bitnim elementima razlikovao od onoga u zemljama realnog socijalizma. Pa se trendovi u današnjoj Hrvatskoj, usprkos silnoj galami o djeci komunista i jugonostalgičarima, zaista mogu usporediti samo s onom kvazi-državom što su je u vrijeme Drugoga svjetskog rata “izmislili” Hitler i Mussolini.

Šampion istočno-evropskoga antikomunističkog vala i pratećeg vala rehabilitacije fašizma, odnosno naci-fašističkih kolaboranata iz vremena Drugoga svjetskog rata, nedvojbeno je Poljska. Nakon mandata Lecha Walese, legendarnog vođe prvoga neovisnog sindikata (još u vrijeme tzv. komunizma) i predsjednikovanja Aleksandera Kwasniewskoga, nekadašnjeg omladinskog dužnosnika iz vremena “preddemokratske” Poljske, nastupilo je vrijeme braće Kaczynski, Lecha i Jaroslava. Percipirani najprije kao građanski političari konzervativnoga usmjerenja, sve su se brže i jasnije profilirali kao nositelji desne kontrarevolucije. To osobito postaje jasno nakon smrti Lecha, tadašnjeg premijera, u avionskoj nesreći za koju njegov brat sa svojim političkim taborom okrivljuje Rusiju, nepotrebno je i reći – bez ikakvog dokaza. Slično kao i u Ukrajini, navodni borci za nacionalnu stvar, zapravo ili kolaboranti, ili razbojnici i pljačkaši koji su palili sela i ubijali svakoga tko nije bio katolične vjere (a u Poljskoj ima i pravoslavnih), postaju slavljeni heroji, a prvoga predsjednika demokratske Poljske, Lecha Walesu, briše se iz povijesnih udžbenika i opterećuje optužbom da je bio suradnik tajne policije. Vidi li netko paralele s Hrvatskom, na dobrom je putu. Poljska, na očigled demokratskog Zapada, guši slobodu govora, uspostavlja političku kontrolu nad sudovima, demokratskim putem sve više sužava prostor demokracije (nije li i Hitler u demokratski izabranom parlamentu glasovima demokratski izabranih zastupnika ukinuo demokraciju?), stvara atmosferu straha u kojoj se oporbeni političari (a ima ih još) boje za vlastiti život. U isto vrijeme “kupuje” naklonost Zapada, njegovo okretanje glave od evidentnoga srljanja u neofašistički autoritarizam, ulogom predvodnice (uz baltičke države) u konfrontiranju s Rusijom. Varšava traži, a NATO (čitaj: SAD) šalje trupe i oružje na poljsko-rusku granicu; u čemu i opet sudjeluje Hrvatska, pa se i njoj tolerira divljanje povijesnog revizionizma (uz skrnavljenje groba katoličkog svećenika, žrtve ustaškog terora, tri puta u tri mjeseca, da navedemo samo najnoviji primjer), ali i uz ritualno i isprazno zaklinjanje u antifašizam, kao napr. uz nedavni Dan antifašističke borbe.

Poljska nije sama. Na njezinome su tragu baltičke države, ali i Mađarska, manjim dijelom Slovačka, a svakako i Hrvatska. S time da je povijesni revizionizam, nužno vezan uz rehabilitaciju protagonista fašizma iz vremena Drugog svjetskog rata, ali i uz ožiljavanje prakse svojstvene fašizmu, prisutan i u susjednim državama, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Pa je, dakle, teza da Evropa tone u crnilo, potpuno na mjestu. Mada se nekima neće svidjeti. Uostalom, istina se mnogima često ne sviđa, ali ipak – ostaje istina.

portalnovosti.com

28.06.2018.

ZASTO JE RUSKI AMBASADOR NEPOZELJAN U SREBRENICI?

28.06.2018.

STEFICA GALIC: OD SISTEMA UMREZENIH 'HULJA' NE OCEKUJEM NISTA

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
75134051

Powered by Blogger.ba