Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

23.06.2018.

HISTORIJSKA JE IRONIJA, A NADASVE PRAVDA, DA DVA ALBANCA U DRESU SVICARSKE PORAZE SRBIJU!

CIJENA SRBIJANSKE POLITIKE PLAĆENA NA TERENU: Historijska je ironija, a nadasve pravda, da dva Albanca u dresu Švicarske poraze Srbiju!

Kad se podvuče crta, ima neke historijske ironije, a nadasve pravde, u činjenici da je Srbija srušena upravo od Albanaca koji nastupaju upravo za Švicarsku.




Slavlje Švajcaraca posle pogotka Granita Džake Foto: Laurent Gillieron, armando babani, Martin Divisek / EPA;
Slavlje Švajcaraca posle pogotka Granita Džake

Piše: Danijal Hadžović

Zbog objave na Instagramu kojom je proslavila pobjedu Švicarske nad Srbijom u režiji albanskih majstora lopte, nekakva srbijanska estradna tezgarošica Goca Tržan je ljutitom porukom na Twitteru zatražila da se u Srbiji zabrani puštanje pjesama Dua Lipe (djevojke na slici ispod).

Резултат слика за dua lipa


E sad, možda bi u svojoj ostrašćenosti zatražila i da joj se zabrani da nastupa u Srbiji da Dua Lipa, Albanka s Kosova

odrasla i školavana u Londonu, nije ultrapopularna globalna zvijezda koja može nastupati u bilo kojoj svjetskoj metropoli, pa do Srbije nema pretjerane potrebe da ide, za razliku od Goce koja svoj hljeb može zarađivati jedino po kafanskim stolovima srbijanskih varoši.

 

Da je bila pametna država poput Švicarske, možda bi Srbija danas imala daleko snažniju i ozbiljnu zemlju, ekonomiju pa u konačnici i reprezentaciju no što ima, pa bi i bez problema savladala Švicarsku sinoć. No u Srbiji zadnja dva stoljeća preovladava upravo mentalitet slaboumne Goce kao zvanične odrednice nacije, pa se tako kroz cijelo 19. i početak 20. stoljeća, uporedo uz oslobađanje od turskog jarma, Srbija do tančina oslobodila i od kompletnog muslimanskog stanovništva različitih etniciteta, pa se 1912. u Balkanskom ratu malo klalo Albance po Kosovu, pa su se u Kraljevini Jugoslaviji u najvišim državnim i akademskim krugovima razmišljalo da ih se kolektivno otpremi u Tursku, pa se 1945. zemlja očistila od folksdojčera, pa se u devedesetim opet vratilo velikodržavne projekte začinjene etničkim čišćenjem i genocidom...

 

Tako Dua Lipa, Shaqiri, Shaqin, Đaka, Rite Oro i mnogih drugi, umjesto da danas budu uspješni i integrisani građani Srbije, vrhunske rezultate postižu po svijetu, no ispred Švicarske, Velike Britanije, Italije i mnogih drugih zemalja, jer svoju su državu, tek nedavno dobili, a sva sreća da jesu, jer nasilničko osvajanje Kosova 1912., višedecenijski zločini nad Albancima i tretiranje ove grupe kao poluljudi o kojima su širom Jugoslavije šireni najgori stereotipi i pogrde, i nije moglo rezultirati nikakvim drugim rješenjem a da bude pravedno, osim nezavisnošću Kosova.

 

Švicarska, s druge strane, primjer je sušte suprotnosti. Zemlja liberalnog poretka, okrenuta biznisu, već decenijama drži otvorena vrata za ljude voljne raditi i stvarati iz čitavog svijeta. Dakako, opreznom i pametnom politikom bira koga će puštati unutra, no kada se pogledaju statistike, pušta masovno. Danas je to jedna istinska multietnička zemlja u kojoj se, pored tri dominantne i četvrte authtone, sreće još na desetine ozbiljno organiziranih etničkih zajednica, no redom integrisanih, složnih i konstruktivnih u rijetko uspješnom švicarskom društveno-ekonomskom modelu, pa je i reprezentacija Švicarske odraz tog nadasve uspjelog multietničkog projekta, u kojem su kosovski fudbaleri, za razliku od Srbije, mogli naći svoje mjesto pod suncem i biti cijenjeni, uspješni i poštovani članovi društva kojem su se odužili na najbolji način. Ono što čini švicarsku filozofiju kao nacije jeste okrenutost ka stvaranju, ekonomskom razvoju i onima koji tom cilju na najbolji način mogu doprinijeti. 

 

Da je Srbija slijedila filozofiju i mentalitet Švicarske, u njoj su sinoć mogli igrati i Shaqiri i Djaka i Shaqin i do vrha napuniti mrežu Švicarske. No Srbija već dva stoljeća slijedi mentalni sklop Goce Tržan, po kome sve što srpsko nije ili barem srpski ne misli treba uništiti, zabraniti, zatrati, protjerati. Mentalni sklop koji sa tribina skandira Ratku Mladiću i Ljajića kao svog fudbalera godinama uzduž i poprijeko razapinje jer kao nacionalna manjina neće da peva himnu s riječima "Bože hrani srpske zemlje, srpski rod...".

 

Kad se podvuče crta, ima neke historijske ironije, a nadasve pravde, u činjenici da je Srbija srušena upravo od Albanaca koji nastupaju upravo za Švicarsku.

23.06.2018.

SASA DJORDJEVIC: NEMOC DRZAVE PROTIV KRIMINALA

23.06.2018.

KEMAL KURSPAHIĆ: DANI KAD SVIJETOM VLADA FUDBAL - NOGOMET





Navijači Hrvatske slave pobjedu nad Argentinom

//////////////////////////////////////


23.06.2018.

DRAGAN MARKOVINA: HRVATSKA, ZEMLJA BEZNADJA

23.06.2018.

DRAGAN MARKOVINA: ,,FESTIVAL LICEMJERJA NA DODJELI POCASNOG DOKTORATA DRAGANU COVICU

DRAGAN MARKOVINA: „Festival licemjerja na dodjeli počasnog doktorata Čoviću“

Upravo su iste stranke ili isti ljudi koji su zastupali ratne politike i temeljnu preobrazbu društva čitavo ovo vrijeme i dalje na vlasti, uz kratka intermezza građanske ljevice, nikad dovoljno odvažne da s tim politikama temeljito raskine, za što je ogledni primjer, uz Hrvatsku, i Bosna i Hercegovina


S obzirom na to da se o odluci zagrebačkog sveučilišta da dodijel

počasni doktorat Draganu Čoviću već dosta pisalo po hrvatskim i bosanskohercegovačkih medijima, a i osobno sam se uključio u raspravu o tom pitanju, ta se tema mogla činiti zatvorenom i besmislenom za daljnje uvide.

 

No, kako je sama dodjela protekla u svojevrsnom festivalu licemjerja, okupivši praktično sve one koji se u Hrvatskoj politici, društvu i znanosti nešto pitaju, Čovićev počasni doktorat je prestao biti tema sam po sebi.

On se pretvorio u paradigmu jednog društva, ne samo nespremnog da sagleda vlastite promašaje i uopće se odmakne od pogubnih politika koje su se u njegovo ime vodile, nego i programirano ciničnog. Drugim riječima, nije se hrvatska politička elita okupila u rektoratu zbog samog Čovića, nego isključivo zbog sebe i nikad ugasle želje za samopotvrđivanjem svih zabluda koje je kreirala.

 

Predsjednika bosanskohercegovačkog HDZ-a tako su svojim prisustvom počastili premijer Andrej Plenković, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, nekolicina aktualnih ministara, Mate Granić kao izaslanik predsjednice Republike, te Željko Reiner kao potpredsjednik Sabora.

 

Neovisno o tome što su svi navedeni, izuzev Bandića koji to jeste po bazičnim političkim uvjerenjima, članovi HDZ-a, to nas ne bi smjelo navesti na krivi trag.

 

Spomenuti su, jednako kao i rektor Boras koji je čitavu priču pokrenuo, predstavnici države i njenih institucija, zahvaljujući čemu, nakon svega što smo vidjeli, ne treba uopće sumnjati u to kako je dodjela ovog počasnog doktorata bila stvar državne odluke, a ne samostalne Borasove inicijative.

 

Svi koji se nisu mogli odati zajedničkoj euforiji, poput Đurđice Čilić, jedne od rijetkih iz sveučilišne zajednice koja se pobunila protiv svega ovoga, ali i poput nekolicine intelektualaca i kolumnista koji su jasno rekli što misle o svemu, gurnuti su na marginu u kojoj mogu dizati glas pobune do mile volje, bez ikakvog posebnog efekta.

 

Stvari su, nažalost, ovakve zato jer uopće ne nalikuju devedesetima, koliko god se činilo suprotno.

 

Tih godina je HDZ de facto kidnapirao državu i njene institucije, izazivajući snažan otpor opozicije i nezavisnih medija, poput Feral Tribunea i Arkzina, ali i značajnog dijela društva.

 

Danas pak, što se tiče institucija, imamo istu situaciju na snazi, ali uz značajno promijenjene okolnosti.

 

Dok je tih godina postojao snažan otpor prema patronizirajućoj i secesionističkoj politici prema BiH, danas je takav odnos u znatno većoj mjeri prihvaćen, gotovo među svim mainstream strankama, uključujući SDP, u što smo se mogli osvjedočiti nakon presuda hercegbosanskoj šestorci.

 

To konkretno znači da su ratne politike postale dominantno prihvaćene, za što najveću zaslugu ima činjenica stvaranja iluzije s početka dvijetisućitih kako je rat prošao i HDZ je poražen, iz čega su svi koji su inzistirali na suočavanju s prošlošću u prvoj fazi proglašeni za gnjavatore, a u drugoj, u kojoj upravo živimo, iznova za državne neprijatelje.

 

O čemu najbolje svjedoče nedavne izjave Ane Lederer, nove pročelnice zagrebačkog ureda za kulturu, o Oliveru Frljiću i tome kako on mrzi sve što je hrvatsko.

 

Da Hrvatska nije usamljena u izbjegavanju da se o nasljeđima ratnih politika uopće ozbiljno priča, a kamoli

da ih se razgradi, ne treba posebno naglašavati.

 

Isto vrijedi i za BiH, kao i za Srbiju.

 

Upravo su iste stranke ili isti ljudi koji su zastupali ratne politike i temeljnu preobrazbu društva čitavo ovo vrijeme i dalje na vlasti, uz kratka intermezza građanske ljevice, nikad dovoljno odvažne da s tim politikama temeljito raskine, za što je ogledni primjer, uz Hrvatsku, i Bosna i Hercegovina.

 

Tu ujedno leži i odgovor na pitanje zbog čega je modernizam poražen, a retradicionalizacija uspjela.

 

Vratimo li se sad na hrvatski slučaj, najzabavnije od svega je istovremeno lamentiranje nad demografskim pustošenjem zemlje i odlaskom ogromnog broja ljudi, o čemu već mjesecima slušamo i od Vlade i od predsjednice.

 

Navodimo ovo, jer se u svim recentnim demografskim  analizama i pokušajima preokreta trendova navodi kako je bazen doseljavanja Hrvata iz Bosne i Hercegovine iscrpljen, te kako zbog toga valja vidjeti što i kako dalje.

 

Što bi zvučalo racionalno, da istovremeno od istih ljudi ne slušamo lamentiranje nad odlaskom Hrvata iz Bosne i Hercegovine i ne gledamo predstavu u kojoj se Čovića nagrađuje jer im osigurava opstanak.

To je konstanta

23.06.2018.

KOLUMNO DRAGANA BURSACA: REFIK VISCA, COVJEK KOJI JE DAO ZIVOT ZA 12 SRPSKIH ZAROBLJENIKA!

NOVA KOLUMNA DRAGANA BURSAĆA: Refik Višća, čovjek koji je dao život za 12 srpskih zarobljenika!

Dao je svoj život i priliku dvanaestorici nepoznatih ljudi sa druge, vojničke strane da se igraju sa svojim unucima


  altPiše:Dragan Bursać  

Znate li ko je Refik Višća? Znate li ko je istinski heroj rata? Čovjek iz

Zavidovića, koji se upisao u knjigu ljudskosti u ime svih nas. Čovjek koji je spasio 12 drugih ljudskih života. Ali, kako i kojih, e to je tek priča za sebe.

 

Početkom avgusta 1992. godine u zavidovićku tehničku školu iz Zenice dovedeni su srpski vojni zarobljenici. Dakle, radilo se o ljudima koji su se borili "sa druge strane", a ne civilima. Radilo se o ljudima koji su se borili u Vojsci Republike Srpske i koji su (vrlo vjerovatno) pucali, ne samo po zavidovićkim braniocima, nego i po njihovima porodicama. A dovedeni su u tehničku školu i prebačeni na sprat upravo radi njihove zaštite.

 

Postoje vojne konvencije, postoje ljudski i moralni zakoni, ali postoje i ljudi koji su skloni osveti.

 

Jedan od njih bio je i Jasmin Viković, mladić kome su vojnici RS-a ubili rođaka na planini Klek, upravo na području gdje su i bili zarobljeni srpski vojnici. Viković je bio u vidno pijanom stanju i zlo se slutilo u vazduhu. Vrlo vjerovatno da 12 vojnika srpskih ne bi dočekali naredni dan da se u priču prstom sudbine nije umiješao Refik Višća. Ovaj 37 godišnjak, fudbaler, otac dvoje djece i čovjek, svojim tijelom je stao ispred pijanog Vikovića i njegovog osvetničkog "kalašnjikova".

 

Zarad ljudskosti, morala i poštenja

 

Rafal je zaparao nebo tog predvečerja 12. avgusta 1992. godine. Kobni rafal, ispotaviće se. Rafal koji je sa 22 metka odnio život Refika Višće, koji je donio vječnu tugu njegovoj ženi sa dvoje djece. Rafal je to ujedno bio i rafal života, rafal koji je doslovno spasio 12 srpskih vojnika.

 

"Bili smo pred ulazom, ja sam izašao napolje kada se Višća pojavio, tada nisam imao pušku, ali Višća je imao automatsku. Jasmin je bio na izlazu oko vrata i znam samo da mu je Refik rekao: 'Baci pušku!', i tada su obojica digli puške u zrak i bilo je samo ko će prije opaliti. Rafali su se začuli, mene je rikošet pogodio, a onda sam vidio Višću kako leži pogođen", prisjeća se jedini svjedok Šemsad Ćahtarević.

Bio je Višćin drug od djetinjstva.

 

Tek tako, u jednom trenu, zarad ljudskosti, morala i poštenja, nestalo je Refika Višće. Nestalo je bošnjačkog Srđana Aleksića prije Srđana Aleksića. Nestalo je čovjeka koji je spasio ne jedan, nego 12 ljudskih života, i to života vojnika sa suprotne strane nišana, koji bi na gotovo svakom drugom mjestu prošli mnogo drugačije.

Nedugo potom, porodica, žena i djeca rahmetli Višće otišli su za Italiju, da se više nikada ne vrate. I da bi tragedija bila potpuna, ime Refika Višće, 12 puta iznad imena Srđana Aleksića, utonulo je u zaborav. I trajalo bi to ko zna koliko da pojedini dobri ljudi, istinski novinari, kakav je i Rašid Halilović, koji je, nakon decenija zaborava, ovu priču vratio u javnost.

 

Ni pola ulice da mu daju

 

Pa opet, čini se da je javnost lijeno, sebično, egoistično bila slijepa i na ovu priču, i na Refika Višću. Srđan Aleksić, čovjek, ima svoje ulice, ima trgove i par bulevara. I treba tako. I malo je to.

 

Nego, šta to "ima", koji to toponim krasi ime Refika Višće, jednog od najvećih heroja Bosne i Hercegovine iz zadnjeg rata? Škola, trg, ulica, pozorište, fudbalski klub... Ništa od toga. Pa ni u Zavidovićima se, zbog sitnošićarskih političkih previranja, ne mogu dogovoriti da se po Višći zove pola ulice. Da, dobro ste pročitali, pola ulice. Naime, lokalna Socijaldemokratska partija već godinama se bori za tu polovinu ulice.

 

O drugim gradovima u Bosni i Hercegovini niti ne pomišljaj. Svako sa svojim psima rata, sa ratnim profiterima, sa kamarilom onih koji nisu ni dostojni nositi ime čovjeka, dakle svaka sredina se o sebi zabavila i šuti do neba. Nekada je i bolje ne miješati heroja kakav je bio Višća sa fukarama našim nasušnim.

 

No, ima jedna druga stvar. Pouzdano se zna da je svih 12 srpskih boraca preživjelo rat. Pouzdano se zna, a to svjedoči i Šemsad Ćahtarević, da su mu mnogi na uho rekli već taj dan, da su ih doslovno Bog i Višća spasili sigurne smrti. Pa kako je onda moguće da se niko od tih ljudi, u ime ljudskosti i zahvalnosti, u ime Refika Višće, nije obratio bilo kome u Zavidovićima sa nužnom potrebom da se barem nekako komemorira i obilježi ime heroja?

 

Zašto šuti 12 spašenih?

 

Prosto je neljudski. Nego vam je podario tog 12. avgusta novi život, bukvalno, i vi ste toga svjesni, a ostajete bez tunke zahvalnosti i samilosti. Može li to biti? Na žalost može. Pa je tako Refik Višća pravednik samo u očima Božjim i u očima pojedinaca, koji pronalaze i od zaborava kradu heroje rata. Za sve ostale, on je nepoznata osoba. I za onog ubicu, koji je nešto malo robijao, a onda, "zbog godina i hrabrosti u ratu, pušten na slobodu. On je nepoznata osoba, čini se i za 12 ondašnjih srpskih vojnika i njihovih familija, koji se niti ne trude, e da bi odali počast čovjeku.

 

Refik je, čini se, nepoznanica i za sve nas, umorne i slijepe od ustajale sadašnjosti. A, vidite, to je takav čovjek. Da se ponovo rodi, isto bi napravio. To razlikuje njega od 99 posto ostalih.

 

Danas bi Višća imao 63 godine. Danas bi se igrao sa unucima. Bio bi dobar dedo, jednako kao što je bio i dobar otac i suprug. Namjesto toga, dao je svoj život i priliku dvanaestorici nepoznatih ljudi sa druge, vojničke strane da se igraju sa svojim unucima. Na ovom svijetu mu je nagrada bila smrt i zaborav.

Objavio/la haler u 15:23, 0 komentar(a), print, #

23.06.2018.

SKUP 'BH. DRZAVA O BOSNJACI': U BiH NAMETNUTI

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
62996794

Powered by Blogger.ba