Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

09.06.2018.

DRAGAN BURSAC: MONSTRUMI KOJI SE SPRDAJU S TRAKAMA BIJELIM I KOSTIMA UBIJENIH

Dragan Bursać : Monstrumi koji se sprdaju s trakama bijelim i kostima ubijenih















Pogledajte dobro ovo lice. Ovo je Elvedin Kadirić Hendo, mladić od 20 godina. Negdje izmedju dječaka i mladića. Negdje kad počinje život. Negdje kada čovjek stupa u život. Daleko negdje… Kod nas nigdje.

Ovih dana obilježila se u Prijedoru 26. godišnjica kako su Bošnjaci grada po naredbi nosili bijele trake, kako su na najmračniji način, fašističkom metodologijom obilježeni, a sve u cilju da se srpskim paravojskama omogući efikasniji odstrel. A odstrel je bio zastrašujuće efikasan i morbidan. To svi znate, o tome vam svjedoči sve ove godine Tomašica, o tome vam svjedoči 3.500 mrtvih usta Prijedorčana Bošnjaka, koji ne mogu svjedočiti, koji za Boga miloga, nisu ni živi, i tome vam svjedoče 102 mrtva djeteta. Ubijena djeteta. Bez spomenika.

Mrtva usta ne govore

Dakako, niti ubijena djeca ne mogu ni spomenikom svjedočiti, jer evo. 26 godina nakon najbrutalnijih ubistava djece nakon Drugog svjetskog rata, vlasti grada Prijedora su u fazi “razmišljanja” po pitanju spomenika pobijenoj djeci. Razmišljaju, ej pameti…

A sad opet pogledajte Hendino lice, Hendine oči, Hendin pogled… Pogledajte grč na tom licu. Pogledajte kako se ljudski strah sudara i lice djeteta pretvara u čistu tugu koja isijava. Tog 9. avgusta 1992. godine fotoreporter Patrick Robert iz agencije Sygma-Corbis dolazi na plato Manjače i u paklu ljeta na visoravni zabezeknuto gleda žive kosture. Ljude koji su u očima držali smrt i svu tugu ovog svijeta, zatiče Hendu, uplašeno dijete i fotografiše ga… Fotografija je obišla svijet, ali nas je izgleda mimoišla dobrano.

I danas, vraćamo se u stvarnost. Danas, 26 godina poslije, zvanični establišment entiteta Republika Srpska ne samo da neće podići spomenik ubijenoj djeci prijedorskoj, ne samo da ne čuje udar na savjest koju stvaraju urlici 3.500 mrtvih sugrađana. A ne, malo je to, velim, taj establišment poriče bilo kakve bijele trake. Tek tako!

Gdje ti je ratni selfie, Bošnjače?

Preko svojih psihopata u medijima, javnost velikosrBska se zabavila da li su Bošnjaci u Prijedoru nosili bijele trake. Pa je javnost srBska došla do zaključka da bijelih traka nije nikad ni bilo. Opet, tek tako. Kao dlanom o dlan. Nije bilo. Jer, nema fotografija.

Nije loše uputiti javnost srBsku, koja žmiri sve sa začepljenim gluhim ušima na realnost. Nije loše podsjetiti tu i takvu javnost na, recimo, Nusretu Sivac, Sabiha Turkanovića, Emsuda Mijagića, Mesuda Blaževića, Almu Semanić, Rubiju Tatarević, Dijanu Draganović, Nusreta Sivca, Tesmu Elezović, Jadranku Cigelj, Suaru Rami, Mirsada Duratovića… i pitati ih jesu li nosili bijele trake.

Kažem, bilo bi dobro, pošto su nekim čudom živi i u Prijedoru su. Pa usput, treba možda i priprijetiti mučenicma, što nisu radili selfije te ‘92. godine. I treba im pojasniti da ako nije bilo mobitela, mogli su onda iz zapaljenih kuća uzeti kakav Polaroid ili Lajku, pa se fotografisati dok su im najmilije ubijali na kućnom pragu. ili su ih odvodili put Omarske i za Manjaču.

A stvar sa bijelim trakama je sljedeća. Glup čovjek ne može razdvojiti bitno od nebitnog, a zao se pretvara da ne može razdvojiti bitno od nebitnog. Pa je tako bujica čistog psihopatološkog zla u RS-u spremna da se doživotno bavi bijelim trakama i fenomenom, kako oni vele nepostojanja istih. A bijele trake su realnost. No ne vide zli i ne žele uputiti pogled ka onoj djeci ubijenoj, i 3.500 Prijedorčana pride.

Združeni zločinački uhljeb-poduhvat

No, shvatili ste, ubijene žene, djeca, civili, najveće masovne grobnice… njima ništa ne znače. Zapravo, apologete zla žale odistinski i valjano jedino nad činjenicom što sve nesrpsko stanovništvo nije pobijeno.

Tako bi nestala mučna potreba za dokazivanje nepostojanja bijelih traka, tako bi nestala potreba da se u svijetu čuje glas preživjelih i. sve u svemu. tako bi nestala ta mučaljiva neprijatnost između dvije teorije zavjere i srBskog mučeničkog epa.

A ako ćemo po pravdi, istini i moralu, vlasti u Prijedoru – i Srbi, i Bošnjaci – uradili su sve da se najveći zločin zaboravi, skrajne i da narod kaže: “Ma koga to više briga..” Dabome, riječ je o uhljebljenim budžetlijama, kojima smrt ljudi ne znači ništa. Pa onda otvoreno psihopatsko sprdanje nerealizovanih velikosrba nije niti čudna rabota kad u vlasti grada Prijedora i entiteta RS sjede i Bošnjaci na vrlo visokim funkcijama, kojima su Srbi pobili pola familije. Sjede i mučki ćute.

Ove godine u Prijedoru su, pod pashom dijaloga, participirali i pojedini srBski stand up fašisti, koji su se sprdali i sa bijelim trakama, i sa porodicama ubijenih, i sa Prijedorom. A to je prošlo gotovo potpuno skriveno od svih medija u Bosni i Hercegovini. Jedni se nisu oglašavali od sramote, drugi iz političkih razloga, a treći… Treći su, izgleda, imali “preča posla”.

A sad još jednom pogledajte fotografiju. Ovo lice. Ovo je lice Elvedina Kadirića Hende. Ovo je mladić od 20 godina. Negdje izmedju dječaka i mladića. Negdje kad počinje život. Negdje kada čovjek stupa u život. Daleko negdje… Kod nas nigdje.

Tog 9. avgusta…

Molitva za brzu smrt i naša sramota

Hajde da prestanemo! Elvedina Kadrića su, nedugo nakon nastanka ove fotografije, zvjerski mučili pripadnici srpske vojske. Naredili su mu desetak puta da kaže svima kako se zove Davor. Odbio je. Batinali su ga, a onda ubili. Zapravo, najlakše je reći da su ga ubili.

Zvijeri su ga tukle do pred smrt. A onda je iznesen ispred logora i pušten da se uguši u sopstvenoj krvi. Svjedoci kažu kako su molili Boga da uzme Elvedina što prije. Koliko je Bog bio milostiv, ne znamo.

Znamo i dan-danas da nas negdje sa nebesa gleda najtužnije lice moje zemlje. Mene i sve nas. Gleda nas i pita se, kakvi smo mi to ljudi koji ne mogu onoj djeci koja su bila njegove vjere niti nadgrobno znamenje podići? Kakvi smo mi to ljudi što u trci svakodnevnoj prelazimo preko kostiju mrtvih? Njih 3.500. I kakvi smo mi to živi što ćutimo i na ovom i na onom svijetu nad kostima mrtvih, što puštamo da se monstrumi sprdaju sa trakama bijelim, što dopuštamo da nam Elvedin, dijete, a mladić, i u smrti upućuje najtužniji pogled moje zemlje?

Dragan Bursać (Aljazeera)




09.06.2018.

BODO HOMBACH UPOZORAVA : EVROPA SE MOZE SRUSITI NA BALKANU

Bodo Hombach upozorava : Evropa se može srušiti na Balkanu


Bivši specijalni koordinator Pakta stabilnosti jugoistočne Evrope Bodo Hombach ocijenio je da je Evropska unija, iz razočarenja, podigla norme za nove kandidate i upozorio da bi ako bi se evropski svijet slomio to moglo biti baš na Balkanu.

“Ako se evropski svijet sruši, bit će to tamo, gdje je on posebno lomljiv i gdje moćne sile na njega spolja djeluju. To je slučaj na Balkanu”, kazao je Hombcah pred studentima Bonske akademije za istraživanje i poduke praktične politike.

Hombach je u Bonu, u tekstu za studente Univerziteta “Friedrich Wilhelm”, poručio zemljama zapadnog Balkana ko im je partner na putu sveoukupnog napretka.

“Ni Amerika, ni Rusija, ni Turska – EU je partner za privredni uspjeh, društveni napredak i demokratski poredak na Balkanu”, istakao je i dodao da EU, “željela to ili ne, tu ulogu mora ispuniti, inače je u regiji niko više neće uzimati za ozbiljno”.

‘Komadanje Evrope je isgra s vatrom’

Upozorio je da ne treba zaboraviti ni to da se na horizontu – na istoku, zapadu i jugu – “igraju vatrom” političke figure i grupe koje bi rado “raskomadale” Evropu.

Bez jasne pristupne perspektive za zemlje južne Evrope bi, prema Hombachu, “mamac-pjesma” tih grupa mogla postati neodoljiva.

On je ukazao da prepreke za proširenje nisu samo na strani zemalja kandidata, već i da se EU bori s problemima koji stoje na putu brzog prijema.

“Kosovo do danas nije priznalo pet država članica EU-a”, napisao je, između ostalog, Hombach u temi o “nemirnom Balkanu” i dodao da bi te zemlje, ukoliko bi došlo do odluke, nju, najverovatnije, kritizirale.

(Kliker.info-AJB)

09.06.2018.

SOFIJA KORDIC: SVI SMO MI MIGRANTI PO SUDBINI

09.06.2018.

DUGA, TOPLA LJETA NA BALKANU

09.06.2018.

NBA KOSARKA: GOLDEN STATE WARRIORSI PONOVO PRVACI NBA U SAD

TAMO SE IGRA NAJBOLJA KOŠARKA, NO...: Znate li šta je poslovna tajna uspjeha NBA lige?

Sinoćnjom, četvrtom uzastponom pobjedom u četvrtom uzastopnom finalu protiv Clevelenda, sjajni Golden State Warriorsi su po treći put u posljednje četiri godine postali NBA prvaci. U ovom trenutku čini se da sjajnom timu Curryja, Duranta i Thompsona još zadugo neće biti dostojnog konkurenta u najjačoj ligi svijeta, no to može lako da zavara. Rijetko koje sportsko takmičenje u svijetu je u tolikoj mjeri nepredvidivo, turbulentno i uzbudljivo kao NBA. Razlog leži, u prvom redu, u njenom poslovnom modelu.


 

Piše: Danijal Hadžović

Ako ste ljubitelj košarke kao što je potpisnik ovih redova, onda je NBA liga sigurno nezaobilazan dio vaših života. Rođen sam krajem osamdesetih, što znači da sam bio dovoljno star da imam privilegiju u direktnim prenosima pratiti najvećeg svih vremena Michaela Jordana, koji je karijeru završavao upravo u danima kada sam košarku počinjao aktivno pratiti. Nakon njega će i Kobe Bryant, Shaquille O’Neal, Tracy McGrady, Allen Iverson, LeBron James i ostali biti odgovorni za mnoge moje neprospavane noći. NBA liga bila je ono benigno emotivno zadovoljstvo, zabavni bijeg u veličanstveni svijet loptaških majstorija nabildanih dvometraša i važan dio odrastanja, nekoć puno važniji no što je sad.

 

Ipak, tek će mi u dvadesetim, zahvaljujući bitno većem znanju i spoznaji o društvenim i ekonomskim zakonitostima, postati jasno šta to stoji iza veličine NBA lige. Već gotovo 7 decenija ova liga je okupljalište najvećih košarkaša koji hodaju zemljom. I ako se Amerika, s pravom, smatra perjanicom i simbolom kapitalizma, onda je NBA liga jedan od najreprezentativnijih primjera tog simbola.

 

Ono što će mnogog Evropljanina naviklog na takmičenja pod kontrolom državnih sportskih saveza i uz nerijetke žestoke intervencije državnih vlasti u sport iznenaditi je da je NBA liga zapravo u privatnom vlasništvu. I ne samo da je u privatnom vlasništvu, nego je samo jedna od desetina privatnih liga koje postoje u američkom društvu.

 

Te lige su nekoć u manjoj ili većoj mjeri jedna drugoj konkurisale, ali NBA liga je zahvaljujući boljem poslovnom modelu i zanimljivijem takmičenju pobijedila konkurenciju. Ona je privukla najozbiljnije investitore koji su opet stvarali najozbiljnije klubove u američkim metropolama i dovodili najbolje igrače u svoje redove. Nekoć je to uglavnom bilo rezervisano samo za Amerikance. Danas, zahvaljujući globalizaciji, nijedan evropski košarkaš se više ne može nazvati istinski uspješnim dok se ne okuša u NBA-u. Evropska košarka postala je tek inkubator za kreiranje novih NBA košarkaša.

 

Kako je NBA liga privatna, takva su joj i mnoga pravila. Za razliku od dugotrajnog i tromog procesa donošenja pravila i odluka u evropskom sportu, koji se potom od vrhovnih organa nameću desetini podređenih, u NBA-u to sve funkcioniše mnogo brže i fleksibilnije. Evropski fudbal posljednjih godina se suočava sa sve većom razlikom u kvalitetu i moći između 5,6 vodećih klubova koji troše astronomske novce na dovođenje najboljih igrača i svih ostalih timova koji tome niti pribiližno ne mogu parirati. Rezultat je sve nezanimljiviji fudbal. NBA taj problem nema. Na zahtjeve navijača i tržišta da imaju što ravnopravniju ligu, vodstvo je odgovorila jednostavnim rješenjem: uveli su Salary cup, odnosno maksimalan novčani iznos koji pojedini tim može potrošiti na plate igrača. NBA tim koji sezonu završi među najgore plasiranim, pred početak sljedeće ima šansu da među prvim bira nekog od novajlija u NBA ligu. Ekipa koja završi na vrhu bira među posljednjim. Odnos snaga je krajnje promjenjiv. Ekipa koja je danas na vrhu već poslije nekoliko sezona može ponovo biti na dnu i obratno, i tako u krug. Chicago Bullsi koji su devedestim harali NBA ligom, nakon penzionisanja Jordana spali su na prosječnost koja traje dvije decenije. LA Lakersi, jedna od dvije najtrofejnije momčadi ikad, danas je jedna od najgore plasiranih liga u ekipi. Golden State Wariorsi koji su sinoć osvojili treću titulu u posljednje četiri godine, prije toga su prvaci bili daleke 1975. Svako ima šansu da uspije. Nema ni sumnje da bi, kao što je slučaj u evropskom fudbalu, mnogi milijarderi voljeli da tek tako mogu doći s golemim novcem i jednostavno kupiti najbolje igrače na svijetu. No NBA tako ne funkcioniše. Onaj ko hoće da bude dio društva najboljih, mora prihvatiti stroga pravila koja u njemu vladaju. U suprotnom je slobodan da ligu napusti i kupi sebi klub u nekom drugom takmičenju.

 

Također, vodi se računa i o finansijskoj jednakosti šansi. Klubovi zadržavaju samo određeni procenat prihoda koji ostvaruju. Ostatak ide u zajedničku klasu, a zatim se ravnopravno dijeli klubovima koje učestvuju u ligi.

Neki bi u svemu ovome mogli prepoznati argument protiv slobodnog tržišta, a u prilog miješanom obliku ekonomije sa snažnom ulogom države. Ako vam je ova misao na pameti, nemojte nipošto smetnuti s uma da je NBA liga privatna liga, gdje su vlasnici i uprava osmislili pravila poslovanja koja donose najbolji rezultat.

Na pravila i način funkcionisanja same NBA liga američka država nema nikakv utjecaj. I upravo u tom pogledu NBA je primjer sve superiornosti ekonomije slobodnog tržišta i rezultata koji se ostvaruju kada pojedincima date mogućnost slobodnog organizovanja i konkurencije.

 

Liberalni ekonomisti u svojim analizama često znaju tvrditi kako se u ekonomiji zasnovanoj na slobodnom tržištu diskriminacija ne isplati, no NBA je tačnost i takvih tvrdnji dokazala u praksi. Poput ostatka američkog društva, i NBA je tokom pedesetih patila od rasizma te je bila gotovo u potpunosti bjelačka liga. No, da se ne lažemo, crnci u prosjeku igraju bolje. I neki timovi su ih počeli dovoditi. Ti timovi su počeli pobjeđivati i to uvjerljivo. Drugi klubovi, htjeli ne htjeli, morali su slijediti njihov primjer. Da su nastavili diskriminisati, propali bi. I znate šta, već od šezdesetih NBA je od potpuno bjelačke postala dominatno crnačka liga, što je trend koji traje do danas. Da u NBA-u na vrijeme nisu počeli crnce draftovati, to bi učinila neka druga liga i vremenom bi postala atraktivnija i uspješnija.

 

Ovako je NBA u svom poslovanju bio bolji, brži i organizovaniji od konkurencije. I već je decenijama okupljalište najvećih košarkaša koji hodaju zemljom. A sve to zahvaljujući slobodnom tržištu, internim pravilima i bez ikakvog upliva države.

 

U BiH je danas vrlo teško pojmiti da neka liga može biti privatna te da možemo imati konkurenciju privatnih liga s vlastitim modelima poslovanja i takmičenja. Ne treba da čudi ako se uzme u obzir da je prema našem zakonu i dan-danas nemoguće imati vlasništvo u pravom smislu nad nekim sportskim klubom. Naime, ni danas u 2017. godini klubovi u BiH nisu organizovani kao firme. Oni su registrovani kao udruženja.

09.06.2018.

'U RATU SAM IZGUBILA MUZA I DOM, ALI SE OSJECAM KAO HEROINA'

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
57716157

Powered by Blogger.ba