Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

29.04.2018.

ATIF DUDAKOVIĆ I OSTALI NA SLOBODI

DUDAKOVIĆ I OSTALI NA SLOBODI: Zabrana komunikacije sa pripadnicima 5. korpusa koji su učestvovali u akciji "Sana 95"

Svih 13 uhapšenih pripadnika 5. korpusa ARBiH danas iza 18 sati napustili su pritvorsku jedinicu Suda Bosne i Hercegovine.

Pušteni su na slobodu nakon što je sudija za prethodni postupak Darko Samardžić odbio predložene mjere pritvora koje je tražilo Tužilaštvo BiH, odnosno postupajuća tužiteljica Vedrana Mijović.



DUDAKOVIĆ I OSTALI NA SLOBODI: Zabrana komunikacije sa pripadnicima 5. korpusa koji su učestvovali u akciji 'Sana 95'


Image result for Tužiteljica Tužilaštva BiH Vedrana Mijović fotos

NA SLICI VEDRANA MIJOVIĆ SA OCEM SLAVKOM JOVIČIĆEM KOJI JE U STRANCI MILORADA DODIKA SNSD

ISTRAGU PROTIV DUDAKOVIĆA VODI KĆERKA SLAVKA JOVIČIĆA VEDRANA MIJOVI
Ć: Ovo joj nije prvi predmet protiv pripadnika 5. korpusa | Slobodna Bosna

..........................................

Nakon što je Sud BiH danas odredio mjere zabrane osumnjičenima u predmetu "Atif Dudaković i drugi", oni su u poslijepodnevnim satima pušteni na slobodu.  S obzirom na mjeru zabrane u kojoj se osumnjičenima zabranjuje kontaktiranje sa svim predstavnicima printanih i elektronskih medija o činjenicama koje se odnose na ovaj krivični postupak, kao i javna obraćanja u vezi sa ovim krivičnim postupkom, general Dudaković nije davao izjave. 

Advokat Asim Crnalić je podsjetio koje su mjere zabrane određene generalu Dudakoviću i ostalima te je kazao da neće ulagati žalbu. 

"Neću ulagati žalbu, mislim da je sud u ovom predmetu korektno postupio i ne želim izazivati vraga. Nije mi potrebno ni očitovanje suda vezano za medicinsko vještačenje jer će general Dudaković moći sada otići u bolnicu i liječiti se", kazao je Crnalić. 

Pojasnio je da se mjere zabrane odnose na zabranu komunikacije osumnjičenika sa pripadnicima 5. korpusa koji su učestvovali u akciji "Sana 95", kao i na zabranu komuniciranja sa medijima i javne nastupe na tu temu. 

O drugim pitanjima general Dudaković i ostali osumnjičenici mogu govoriti sa medijima i na javnim skupovima.

Advokat Crnalić je dodao da istraga i dalje traje jer optužbe nema. 

"Koliko će Tužilaštvo trebati vremena da pripremi optužbu, to odbrani nije poznato"; kazao je Crnalić. 

Osim generala Atifa Dudakovića, na slobodu su izašli i Ekrem Dedić, Ibrahim Šildedić, Safet Salihagić, Adis Zjakić, Redžep Zgojić, Samir Solaković, Fatmir Muratović, Muharem Alešević, Husein Balagić, Ejub Korjenić, Ibrahim Nadarević i Said Mujić.

 

Pripadnike 5. korpusa ispred Suda BiH su dočekali brojni novinari i članovi porodica i prijatelji. Neki advokati su najavili da će se vjerovatno žaliti i na mjere zabrane koje su izrečene u ovom slučaju

29.04.2018.

ŠTA SE DESI KAD SRPSKI POP POZOVE BOŠNJAKE NA IFTAR?

Kako nam se desilo da normalan život postane suživot za sakupljanje klikova, lajkova i šerova?






U sutonu hercegovačkom jedan čovjek, u crnoj mantiji, pozvao je ljude na baklavu...

....................

Kako nam se to desilo? Ne rat, ne mržnja, ne zlo. Kako nam se desilo da normalan život postane suživot za sakupljanje klikova, lajkova i šerova? A, evo šta je na stvari.

Djeca kao lovina na safariju

Vijest da je u organizaciji Odbora za međureligijsku suradnju Banjaluka devedeset srednjoškolaca posjetilo vjerske objekte četiri religijske zajednice u tom gradu, kako bi i na ovaj način doprinjeli širenju povjerenja, uvažavanja i tolerancije, postala je puka egzotika. Nešto nestvarno, nemoguće, ravno spuštanju čovjeka na Sunce. I novinari i javnost ovoj i ovakvim vijestima prilaze sa neobičnom pažnjom kakvog safari lovca. Samo što se namjesto visoke divljači istočne Afrike, riječima i rečenicama love mladi ljudi, egzotične i rijetke dvonožne vrste, skoro pa u izumiranju.

Vidite, molim vas, oni će posjetiti i crkve i džamije i sinagoge. Obratite pažnju, napeto je, evo viđeni su kako se upoznaju sa istorijom, tradicijom i djelovanjem Hrama Hrista Spasitelja, Katoličkom župnom crkvom Pohoda Blažene Djevice Marije te džamijom Ferhadija i Sinagogom u Jevrejskom kulturnom centru "Arie Livne" u Banjauci. Ako ih vidite, sklonite im se sa puta. Opasni su i ne znaju šta rade. Čudni su. Tako otprilike zvuči medijska pervertija, koja se isporučuje javnosti.

Pa tu ne prestaje mistifikacija. Tu su uključene i silne NGO, koje mire pomirene ljude, iza takvih «projekata» stoje i vlasti, koje na emotivnom patosu ubiru prijeko potrebne predizborne političke poene. I opozicija će se omrsiti ako joj se ukaže prilika. Pripadnici civilnog društva će u šihterice upisati još jedan «uspješan radni dan». Televizije će kamerama pokriti događaj, religijske emisije će dobiti sadržaj za narednih sedam dana...

A, mi ćemo se svi zajedno čuditi i nad najnormalnijim ljudskim, roditeljskim, školskim i etičkom potezom, koji je sa sociološke strane u rangu disanja zraka i ispijanja vode. Dakle, normalna stvar.

Kako je ljubav postala multietnična

Nego, kad smo se mi to tačno izvrnuli iz svoje kože i kad smo se tačno pretvorili u društvo u kome je normalnost života postala ekskluzivni incident «suživota»? Odgovor je u zadnjoj riječi. Suživot. Onog trenutka kada je brak Senada i Milke, Daria i Selme umjesto ljubavi dvoje ljudi postao «multietnički brak», medijska industrija se mogla uključiti u štancanje kvazivijesti u kojima su normalne stvari prikazane kao čudesa.

Onog momenta kada su crkva, džamija i sinagoga, namjesto ljepote različitosti, postale konfesionalni bunkeri, ta različitost i tolerancija su postale endemične vrste. Onog momenta, kada se umjesto priča o kvalitetu baklava, hurmašica, čupavaca, svakodnevnih, a opet životnih ogovaranja, počelo pričati o namjenskom, ciljanom i reklamiranom odlasku na Bajrame, Božiće, krštenja, sve se okrenulo naglavce.

A, to je taj momenat kada smo naše živote počeli etiketirati, deskriptivno se odnositi prema njima i živjeti ih u folderima, torovima i košnicama. Pa je neka Senka postala solidna Bošnjakinja, ali građanske provinijencije, koja posjećuje inovjerene, ali i «poštene» Srbe i Hrvate. Za ovakvu vrstu deskripcije ne postoji još pouzdan izraz, ali nam se pokvario narativ. Poremetio nam se ugao gledanja i obrnuli vrijednosni sudovi.

Kako su Baljvine postale čudo?

Svi ili većina vas su čuli za selo Baljvine «u kome nikada nije bilo rata». Baljvine su postale brend. I dobro je da su se komšije Bošnjaci i Srbi pomagali, čuvali ljudske živote i bogomolje. Ali, zaboga, zar to nije normalno, ljudski i etički? Na žalost, u nas više nije. Pa zato i Baljvine nisu malo mjesto NORMALNOG i pomalo dosadnog života. Ne Baljvine su iznimka, koja potrđuje pravilo o ratu, klanju i sukobima kao našem fatumu i opštem mjestu.

A, nije tako! Baljvine jesu prepoznate, ali koliko je mjesta u kojima ljudi žive i dijele se isključivo i jedino na ljude i neljude? Svako mjesto je takvo! Samo ih ne percipiramo opet zbog tog pokvarenog narativa kao nešto svakodnevno.

Jer, u neoliberalnom kapitalizmu, vrjedna je jedna priča o masovnom zločincu, nego sto priča o Baljvinama. Zato i ta priča o Baljvinama mora da bude, hit, čudo, nećete vjerovati šta se poslije desilo i slične zamlate. Zato su nam Baljvine zamijenile Međugorje. Postale su manifestacija poratnog bosanskog čuda.

Nesrećni Ante zapadnomostarski

A, kad smo kod priča na glavu okrenutih, možda najeksploatisanija je ona o sirotom Anti iz Mostara, koji nikada u životu svom srednjoškolskom nije stupio nogom u istočni dio grada. Potpisnik ovih redova je baš ovih dana poslom za par sati jedno desetak puta prešao Neretvu, tamo-amo. Kako on, tako i hiljade, desetine hiljada ljudi. Ako baš hoćete Srba, Hrvata, Bošnjaka, Korejaca, Japanaca, Nijemaca, Rusa... ima njih. Dakle, TO JE PRAVILO, pogotovo u Mostaru, pogotovo u turistički boldovanom Mostaru. I ne samo za turiste, nego za lokalni živalj ponajviše. Pa je slučaj Ante usamljen, jadan, tužan i ružan. Usput govoreći i narečeni Ante je tako isfrosiran hodao po «mitskom» istočnom dijelu Mostara. A, sve ovo znamo zbog medijskog rijaliti suživota i priključenija. Ostatak svijeta naprosto živi normalno. Kreće se, komunicira, funkcioniše. Što će opet reći, medijski dosadno.

Normalnost stoljetna onog Mostara Šantićevog, tu je pred nama. Pred nosom. Svaki dan. Samo je medijskim spinovima, pretvorena u nekakvu romantiziranu fikciju koja ne postoji. Aman, ljudi žive normalno!

Ali to nije sve, rekao bi preprodavac u TV- shopu!

Misterija parohijskog iftara

Prije dvije godine, pamte to mnogi, desio se nečuven događaj u istoriji ne samo ovih prostora nego i svijeta uopšte. Tada je paroh, Nebojša Radić na krsnu slavu i obilježavanje 150 godina postojanja pravoslavne crkve Vaznesenja Gospodnjeg u mjestu Potoci nedaleko od Mostara organizirao iftar u crkvenim prostorijama za komšije muslimane. Čovjek je poštujući opet te osnovne ljudske principe postao u trenu zvijezda na pet minuta u cijeloj regiji. Tek tako! Zašto? Zato što je uradio najnormalniju stvar na svijetu. Pozvao je svoje komšije Bošnjake, koji su postili. Sjetio se i rekao im da dođu na iftar, kako bi ih počastio.

I ovo je jedan LJUDSKI gest. I kao takav, on je bio pravilo na ovim prostorima. Pravilo o kome se nije pisalo, telalio i u nebesa dizalo. Pa čak i u Potocima, mjestu radnje ove storije to se dešavalo. Jer, svake godine se za krsnu slavu crkve priređuju svečanost, na koju se pozivaju i komšije.

"Međutim, ove godine zadesilo se da to pada na ramazan, pa je nezgodno bilo da pozovemo komšije muslimane, da ih ne uvrijedimo, te smo odlučili da napravimo malo iznenađenje za njih, da napravimo iftar u parohijskom domu kod naše crkve.", pojasnio je medijima gladnim senzacije paroh Nebojša Radić.

Estradizacija normalnosti kao uvreda inteligencije

I opet pitanje sa početka priče? Kako nam se to desilo? Da normalne stvari tretiramo kao ultimativnu žutu bulevarsku senzaciju? Kako nam se desilo da anomalije društvene dižemo na nivo pravila i mainstreama? Kako smo život zamijenili suživotom, normalnost egzotikom, izopačenost prijeko potrebnom senzacijom? Gdje smo se to pogubili i kad smo na putu ljudskosti izgubili svoje primarne kategorije i postali plemena, pa još sa nacionalnim, vjerskim i na koncu ogavnim stranačkim predznakom?

Onda kada nam je postalo dosadno i (ili) neprofitabilno da kažemo kako je čovjek pozvao čovjeka na baklavu u sutonu hercegovačkom.

A, vidite ovo - Pop pozvao Bošnjake na iftar. Nikada nećete pogoditi šta se desilo poslije. Pa ti ne otvori stranicu, ako možeš, moj čovječe koji si u međuvremenu postao mali čovjek, ali dovoljno «veliki» Srbin, Hrvat ili Bošnjak.

Da, dobre primjere treba iznositi, loše osuđivati, ali od zajedničkog života praviti konstruisanu senzaciju, još uvijek je uvreda za inteligenciju zdravog čovjeka, koliko god ona bila izubijana populizmom našim nasušnim.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. 

Izvor: Al Jazeera

29.04.2018.

DOMOVINA U KOFERU

DOMOVINA U KOFERU


Dobojski gimnazijalci čitali stihove autora iz Doboja

Dobojski gimnazijalci čitali stihove autora iz Doboja

///////////////////

U Doboju je promovisana knjiga "Preživjele riječi" novinara i publiciste Mirka Jeleča, koji danas živi i radi u Kanadi. Radi se o zbirci tekstova 50 pjesnika i proznih pisaca, te deset slikara iz dijaspore, koji kroz svoje umjetničko stvaralaštvo potvrđuju neizbrisivu vezu sa zavičajem.

Na blizu 300 stranica novinar iz Doboja, a danas iz Vankuvera, Mirko Jeleč predstavio je stvaralaštvo Dobojlija i dobojske dijaspore. Prema njegovim riječima, ove autore zaobilaze sastavljači poslijeratnih antologija i ne pripadaju nikome, dok danas u gradu, za koji su i dalje izuzetno vezani, stvaralaštvo dijaspore i predratnih autora ne smatraju svojim.

„To su stvaraoci koji su nastavili onaj započeti posao koji je činio dobojski književni krug prije početka rata. Oni nastoje da očuvaju svoj materinji jezik, nastoje da njihova djeca ne zaborave materinji jezik, da se odupru asimilaciji. Ali, kako sada stvari stoje, teško je da ćemo uspjeti u trećoj ili četvrtoj generaciji, jer nažalost, čini mi se da je dijaspora ipak prepuštena sama sebi“, kaže on.

Mirko Jeleč kaže i da je promocijom knjige želio pokrenuti nadležne u Doboju da ponovo otvore gradska vrata pjesnicima
Mirko Jeleč kaže i da je promocijom knjige želio pokrenuti nadležne u Doboju da ponovo otvore gradska vrata pjesnicima

U ovoj knjizi našla se i pjesma Jozefine Dautbegović, pod nazivom "Domovina u koferu", iz koje prenosimo tek mali dio :

Kad raspakiram jedini kofer
u bilo kojem hotelu
oblake iz domovine
stavim na najvišu policu
kako se ne bi izgužvali
Sjećanje na fotografije
koje nisu dospjele ostarjeti
držim pri ruci u razini očiju
S ostalim uspomenama postupam oprezno
Kad otvaram ormar bilo kojeg hotela
dijelove svoje domovine objesim
na vješalice......

Iako živi tek desetak kilometara daleko od Doboja, u susjednoj opštini Doboj Istok, pjesnikinja Naida Mujkić je na promociji ove knjige dobila priliku da po prvi put svoje stihove čita u rodnom gradu. Njene pjesme su objavljivane u književnim časopisima u Gracu, Londonu, Ankari, Zagrebu, Sarajevu, Seulu.

„Važno je da kažem da sam poeziju čitala u Tirani, Luksemburgu, Beču, Gracu, Istanbulu, Strumici, Beogradu i dalje, a evo, večeras prvi put čitam u Doboju, u kojem sam rođena prije trideset i četiri godine.“

Predratni rukovodilac Regionalnog muzeja u Doboju Hadžija Hadžiabdić, sada zamjenik direktora Arhiva BiH u Sarajevu, smatra da je rukopis Mirka Jeleča značajno svjedočanstvo o ljudima koji su udarili neizbrisivi pečat jednom vremenu u ovom gradu.

„Tu možemo vidjeti univerzitetske profesore, književnike, pjesnike, istoričare... tako je na jedan način oživio duh Doboja u kojem se uvijek njegovala multietičnost.“

Dijaspori nedostaje pokroviteljski odnos države, takođe je rečeno u Doboju na promociji knjige u kojoj je predstavljeno stvaralaštvo njegovih građana
Dijaspori nedostaje pokroviteljski odnos države, takođe je rečeno u Doboju na promociji knjige u kojoj je predstavljeno stvaralaštvo njegovih građana

Mirko Jeleč kaže i da je promocijom knjige želio pokrenuti nadležne u Doboju da ponovo otvore gradska vrata pjesnicima, književnicima i drugim stvaraocima koji danas žive širom svijeta:

„Ako Doboj otvori vrata svim autorima koji su ovdje ponikli, potekli, koji su ovdje sazreli, imali bismo šta pokazati. Doboj je prisutan u svakoj strofi, u svakom retku stvaralaštva dobojske dijaspore, pa i onda kada ne govore direktno o Doboju, Doboj je dio našeg sazrijevanja, naše mladosti. Ako je nama realno da kažemo da Doboj, koji nam je okrenuo leđa '92., da je i nadalje ostao u našim srcima i da smo mi spremni da dođemo ovdje, onda mislim da je realno i da Doboj prihvati nas.“

Navode Mirka Jeleča za Radio Slobodna Evropa je komentarisao gradonačelnik Doboja Obren Petrović koji je bio pokrovitelj promocije Preživjelih riječi:

„Ti ljudi vole Doboj i nama su oni potrebni. Imamo mi ljudi koji ne vole Doboj. Moramo okupiti sve ljude koji vole svoj grad, nije bitno odakle su, iz Bosne i Hercegovine ili šire, i ponovo graditi Doboj po mjeri Bosne i Hercegovine. Na njihovom primjeru treba da gradimo i grad Doboj, a time i Bosnu i Hercegovinu, jer oni mnogo više prepoznaju i mnogo više vole Doboj i Bosnu, nego možda mi u Bosni i Hercegovini.“

Izdavač knjige Mirka Jeleča je izdavačka kuća Bosanka riječ, čiji je osnivač i vlasnik pjesnik Šimo Ešić.

„Bosanska riječ, koja je izdavač ove knjige, ove godine obilježava dvadeset pet godina postojanja i rada. Baš mi je drago da je u toj jubilarnoj godini jedan ovakav rukopis došao na moj sto, zbog toga što je Bosanska, formirana je u egzilu, sve vrijeme tragala za našim umjetnicima koji su rasuti na svih pet kontinenata“, kaže on.

A evo što je pored ostalog na promociji Preživjelih riječi kazao njihov autor Mirko Jeleč:

„Guraju nas u te obore zbog svojih interesa, zbog svog biznisa. Kroz hiljade godina ljudske civilizacije, mržnja nikada nije stvorila nijedno dobro djelo. Čvrsto vjerujem da je jedino ljubav, humanizam i težnja ka slobodi, univerzalnoj slobodi, stvaralaštvo – jedino svjetlo na kraju našeg tunela.“

Dijaspori nedostaje pokroviteljski odnos države, takođe je rečeno u Doboju na promociji knjige u kojoj je predstavljeno stvaralaštvo njegovih građana. Dobojske stvaraoce rat je rasijao širom svijeta ali oni očekuju da im njihov grad ponovo otvori, širom svoja vrata..

29.04.2018.

ISTRAGU PROTIV DUDAKOVIĆA VODI KĆERKA SNSD-OVOG FUNKCIONERA SLAVKA JOVIČIĆA: BRANIOCI BiH DOŽIVLJAVAJU, DA IM SUDE AGRESORI NA BiH I RAZBIJAČI BiH

Istragu protiv Dudakovića vodi kćerka SNSD-ovog funkcionera Slavka Jovičića



Istragu protiv Dudakovića vodi kćerka SNSD-ovog funkcionera Slavka Jovičića

Slavko Jovičić u Parlamentu



Image result for vedrana mijovic kcerka slavke jovicica fotos

Vedrana Mijović sa ocem Slavkom Jovičićem
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Istragu protiv Dudakovića vodi kćerka SNSD-ovog funkcionera Slavka Jovičića
......

Vedrana Mijović rođena je 1978. godine u Sarajevu, a na Pravnom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu diplomirala je 2001. godine. Na zvaničnoj web stranici Tužilaštva BiH navedeno je da je pravosudni ispit položila 2004. godine u Sarajevu.

Profesionalnu karijeru je započela kao pripravnik u Osnovnom sudu u Rogatici
od 2001. do 2003. godine. Od 2004. do 2005. godine obavljala je poslove inspektora za sprečavanje privrednog kriminaliteta u Odjeljenju kriminalističke policije u Centru javne bezbjednosti Istočno Sarajevo, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske.

U periodu od 2005. do 2009. godine radi u Okružnom tužilaštvu u Istočnom Sarajevu, na poslovima stručnog saradnika. Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ju je imenovalo za tužioca u Kantonalnom tužilaštvu Kantona Sarajevo dana 01. maja 2009. godine, a tu dužnost je obavljala do 01. decembra 2013. godine kada je odlukom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine imenovana za tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine.
Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
64386305

Powered by Blogger.ba