Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

27.01.2018.

SUZA MAJKE IKE BLAGOJEV

Suza majke Ike Blagojev





Suza majke Ike Blagojev



Joooj Srđane, Mrđane, Mlađane! Joooj tri goda u mom vijeku, tri prvine u mom mlijeku, tri saća teška silovita što ih utroba moja izvrca… (Iz poeme Stojanka majka Knežopoljka, Skendera Kulenovića).

U centru Pančeva, naslonjena na zgradu lokalnog skupštinskog zdanja uličica. Uska, kratka. Zove se Prolaz Srđana Aleksića. Na njenom kraju spomen ploča. Na njoj lik ovog hrabrog mladića koga su vojnici Republike Srpske, pre 25 godina, divljački pretukli samo zato što je pokušao da odbrani, komšiju Alena Glavovića. Imao je samo 27 godina kad je preminuo od batinjanjanja. Sa spomen ploče gleda gotovo dečačko lice. Pod titovkom. Sa petokrakom. Gleda heroj pogurene prilike. Lica sakrivenih pod posuvraćenim kragnama i kapama natučenim do očiju. Da li ih je stid?

    Gradskim trgom, šibana vetrom, ispred spomen ploče staje 88-godišnja Ika Blagojev. Penzionisana nastavnica razredne nastave. U ovdašnjoj osnovnoj školi Zmaj Jova Jovanović. “E sine moj! Kratak ti je vek bio. Kratak ali blještav. Kao put zvezde na nebu. Uvek odstojim ovde ispred Srđana. Pustim suzu. Kao da je moj. I uvek se pitam, zašto su to učinili tom dečaku. Zar zato što je štitio druga, prijatelja … Zar zato što je bio druge vere, nacije…? Gde su pohađali tu školu mržnje. Mi smo u Jugoslaviji decu učili bratstvu i prijateljstvu. Šta je sad ovo? Zašto ubijaju najbolje među nama?Umreću i neću dobiti odgovor.”

baka ika

     Razgovara baka sa mrtvim mladićem. “Bio si najbolje što je srpska majka odgajila. A ova deca danas. Zašto ih truju? Zar da se ponovo mašu pušaka. Zar ponovo da se ubijamo. Nikad svoje đake nisam učila neprijateljstvu prema drugim ljudima. Srđan kao da je bio moj najbolji đak. On je naučio tu lekciju dobrote i prijateljstva. I primenio je u svom kratkom životu. Kad je počeo taj prokleti rat, kad su počeli da ruše Jugoslaviju, moju domovinu, moj muž nije mogao to da podnese. Umro je od tuge. Jedan Srđan nije bio dovoljan da spasemo tu zemlju u kojoj su svi živeli mirno i dostojanstveno. I zato kažem: Stanite ljudi. Pogledajte junaka u oči. Dovedite decu i ispričajte im da je dao svoj život da spase druga. Hvala ti Srđane suzo moja.”

     P.S. Vremešnu pančevačku učiteljicu upoznali smo i popričali sa njom, 25. januara ispred spomen ploče Srđanu Aleksiću. Tog dana aktivisti Građanske akcije Pančevo, zajedno sa, njihovim gostom novinarom iz Banja Luke Draganom Bursaćem, kolumnistom Buke i Al Džazire, oživeli su sećanje na ovog heroja i položili cveće na spomen ploču.

27.01.2018.

U EU CE SE ULAZITI PREMA ZASLUGAMA

27.01.2018.

DOSTA JE TIHOG REVOLTA

27.01.2018.

BiH KRUPNIM KORACIMA IDE KA NEEFIKASNOJ DRZAVI

27.01.2018.

KRATKI SPOJ IZMEDJU IZETBEGOVICA I VUCICA UVIJEK IZAZIVA MILORAD DODIK

POPOV O SRPSKO-BOŠNJAČKIM ODNOSIMA: "Kratki spoj" između Izetbegovića i Vučića uvijek izazove Milorad Dodik!

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić boraviće u ponedjeljak, 29. januara, u posjeti Turskoj, gdje će se susreti sa predsjednikom Turske Recepom Tayyipom Erdoganom. Iako zvanične teme razgovora nisu poznate, očekuje se da će biti riječi o regionalnoj saradnji i izgradnji brze ceste Sarajevo - Beograd.




POPOV O SRPSKO-BOŠNJAČKIM ODNOSIMA: 'Kratki spoj' između Izetbegovića i Vučića uvijek izazove Milorad Dodik!

Za direktora Centra za regionalizam iz Srbije Aleksandra Popova, sastanak u Turskoj prilika je da se, uz autoritet turskog predsjednika Erdogana, prevaziđu određeni problemi i da se na stabilniju osnovu postave odnosi Beograda i Sarajeva.  

"Još u vrijeme Borisa Tadića, Turska je posredovala između Beograda i Sarajeva, mada mi ni tada, kao ni danas, nije jasno zašto nam treba strani posrednik da razgovaramo sa našim susjedima, kao da sami ne možemo pronaći zajednički jezik", kaže Popov za Vijesti.ba. 

 

Kada je riječ o odnosima dviju susjednih država, Popov potcrtava da "kratki spoj" uvijek nastane između predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda Bakira Izetbegovića.

 

"Taj problem traje duži vremenski period. Naime, naizgled se kratkotrajno poboljšaju odnosi, pa budu upriličeni susreti ili u Beogradu ili u Sarajevu, ali ubrzo dođe do zaoštravanja odnosa i to uglavnom na bošnjačko-srpskoj liniji. Vučić sa političkim predstavnikom Srba Miloradom Dodikom ima više nego prisan odnos, kao i sa političkim predstavnikom Hrvata Draganom Čovićem, jer su Čović i Dodik na istoj liniji oko stvaranja trećeg entiteta i daljeg rastakanja BiH. Dakle, 'kratak spoj' uvijek nastaje između Vučića i Izetbegovića. Izgleda da se ta tačka mora neutralisati, odnosno dovesti u normalnu, kako bi se u normalu doveli ukupni odnosi dviju država", pojašnjava Popov.

 

Zapaža da je za dugoročniju stabilizaciju u regionu, očigledno, potreban drugi autoritet, a da je to u ovom trenutku turski predsjednik Erdogan.

 

"On ima autoritet kod Bošnjaka, ali isto tako, Vučić ima veoma dobre odnosa sa njim. Sastanak je prilika da se, uz autoritet predsjednika Turske, prevaziđu neki problemi i da se na stabilniju osnovu postave odnosi između Beograda i Sarajeva, prvenstveno misleći na bošnjački dio", zaključuje Popov.

27.01.2018.

AKTIVISTI REKOM-a IZ SRBIJE I HRVATSKE ODALI POCAST ZRTVAMA U AHMICIMA

GESTA VRIJEDNA POŠTOVANJA: Aktivisti REKOM-a iz Srbije i Hrvatske odali počast žrtvama u Ahmićima

Aktivisti i aktivistkinje iz Hrvatske i Srbije okupljeni u inicijativu REKOM posjetili su danas Ahmiće, gdje su polaganjem cvijeća na spomen-obilježje žrtvama stradalim 1993. godine odali počast i uputili poruke mira i zajedništva, javlja Anadolu Agency (AA).




GESTA VRIJEDNA POŠTOVANJA: Aktivisti REKOM-a iz Srbije i Hrvatske odali počast žrtvama u Ahmićima

Oko 20 aktivista i aktivistkinja iz Hrvatske i Srbije posjetili su mjesto stradanja 116 ubijenih mještana Ahmića, te položili cvijeće i poklonili se žrtvama masakra izvršenog u Ahmićima 16. aprila 1993. godine.

 

Vesna Teršelič iz Udruženja "Documenta - centar za suočavanje s prošlošću" rekla je za Anadolu Agency (AA) kako je zacijeljivanje rana svih koji su doživjeli stradanja na prostorima bivše Jugoslavije spor proces.

- Danas smo se poklonili ubijenima u Ahmićima, njih 116 žena, djece, muškaraca koji su ovdje stradali od ruke pripadnika HVO. Došli smo iz Hrvatske, iz Zagreba, Pakraca, Vukovara, Pule, s nama su i kolegice iz Srbije. Neki smo iz organizacija za ljudska prava, s nama je i naš kolega branitelj, jer je važno priznati patnju i pokloniti se žrtvama, mi pamtimo žrtve. Rado bi da naši susjedi i susjede u Hrvatskoj vide koliko su činjenice o stradanjima važne kao temelj izgradnje povjerenja i htjeli bi da na komemoracije koje se svake godine organizuju ovdje 16. aprila dođe što više ljudi iz Hrvatske, Hercegovine, i da nađemo put, priznamo patnju jedni drugima - kazala je Teršelič.

 

Naglasila je da je previše ljudi ubijeno od 1991. do 2001. godine, ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj, na Kosovu, stradalo je mnogo ljudi iz Crne Gore, iz Srbije.

 

- Vrlo je važno pronaći način izgradnje mosta, to je spor proces. Zločini su počinjeni u kratkom periodu, a za zacijeljivanje rana treba više vremena - rekla je Teršelič, te naglasila kako joj je drago vidjeti da je nekada srušeni minaret, džamija i cijelo mjesto obnovljeno i da tu živi oko 700 ljudi koji su im izrazili toplu dobrodošlicu.

 

Bahtija Ahmić, predstavnik Udruženja "16. april - Ahmići", rekao je kako su sve posjete Ahmićima, a koje ulijevaju nadu u bolju budućnost, izuzetno dobrodošle.

 

- Svi su zajedno došli da nam daju podršku, poslije svih turbulencija koje su se desile, od presuda, posjeta Ahmićima, oni su došli da nam pruže ruku, daju podršku, da nas posjete i ohrabre što smo se vratili tu, što živimo tu i što opstajemo na ovim prostorima. Mi smo se ovdje vratili 95 posto. Nisu se vratile samo one porodice gdje više nema muške glave u kući. Mi smo tu, ovo je naša djedovina, živimo, radimo, borimo se. Na svim stranama ima i dobrih i loših ljudi. Mi smo svjedoci danas da na svim stranama ima dobrih ljudi koji su došli tu otvorenih ruku, otvorena srca, da nam daju podršku, a mi im se zahvaljujemo. Svaka takva posjeta koja budi nadu u budućnost je dobrodošla - rekao je Ahmić.

 

Istakao je da se emocionalne rane i štete ne mogu nadoknaditi.

 

- Mi se nosimo sa njima, bez obzira na sva stradanja i žrtve koje smo podnijeli. Mi smo se vratili, živimo i radimo, školujemo svoju djecu i stvaramo bolju budućnost. Što se tiče naših komšija, oni su tu. Oni žive i rade pored nas - rekao je Ahmić i dodao kako Bošnjaci u Ahmićima hodaju dignute glave i čistog obraza jer nisu ubijali nikoga, a da će svako odgovarati za ono što je uradio.

 

Mirko Klarin, dugogodišnji dopisnik agencije SENSE i direktor projekta "Zatiranje istorije i sjećanja", koji se bavi uništenjem kulturne i vjerske baštine na području bivše Jugoslavije rekao je kako je imao želju dugo vremena da dođe u Ahmiće.

 

- U Ahmiće sam došao, imao sam tu ideju prije mnogo godina jer je to jedan od prvih zločina s kojima sam se suočio prateći suđenja pred Tribunalom, negdje 90-ih godina, kada su počela suđenja bosanskim Hrvatima optuženim za zločine u Lašvanskoj dolini i to je na mene ostavilo dubok utisak. Htio sam ranije da dođem, nisam uspio, ali sad smo u partnerstvu sa kolegama iz Zagreba organizovali ovu posjetu. Ideja mi je bila, pored ostalog, da vidim s čime raspolažu u svojoj Memorijalnoj sobi i da li mi kao centar koji sadrži određeni arhiv dokumentacije možemo na neki način da to dopunimo i vidjet ćemo šta možemo da učinimo kako bismo na adekvatan način održali sjećanje na žrtve u Ahmićima 16. aprila 1993. godine - rekao je Klarin.

 

Klarin je naglasio da su Ahmići jedan od prvih dokumentovanih zločina nakon što je počinjen, a da je ubrzo nakon toga sa radom počeo i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju.

 

Nakon što je položeno cvijeće na spomen-obilježje stradalima u Ahmićima, prikazan je i dio serijala "Zatiranje istorije i sjećanja" koji govori o uništenju kulturne i vjerske baštine, te utjecaja njenog uništenja na prostorima bivše Jugoslavije.

 

Prisutni su nakon toga obišli Ahmiće, gdje su se mogli bolje upoznati sa historijom tog mjesta te svim događajima koji su se desili u Ahmićima prije i poslije 16. aprila 1993. godine, kada je nad Bošnjacima Ahmića počinjen masakr.

27.01.2018.

MARŠ U SARAJEVO, MARŠ U HAG

Sead Omeragić : Marš u Sarajevo, marš u Hag





poznatog filozofa Baruha de Spinoze nalazi se u Hagu. Karla del Ponte u memoarima opisuje Spinozu kao filozofa koji je „identificirao moć koja pokreće tolike zločine: bogomoljstvo, zavist, stereotipi i predrasude kojima moćnici manipuliraju i koriste se njima u nastojanju da se domognu vlasti i obogate se.“ To je onaj isti Spinoza koji je rekao još jednu balkansku savremenu istinu: „Ko ukrade malo, biva progonjen, mučen, zatvaran ili čak ubijen. Ko ukrade puno, biva ugledan i pošten građanin.“

Piše : Sead Omeragić (NAP)

Uoči strašnog zločina nad Bošnjacima i Hrvatima bio sam u proljeće 1992. u Prijedoru i onda se povukao u Sanski Most, osjetivši strah i napetost na svakom koraku. Već tada je bilo ljudi koji su bježali iz Prijedora. Jedan od tih mi je svjedočio kako je Dušan Tadić silovao njegovu rodicu pred mužem kojeg je svezao za stolicu. Bio sam šokiran onim što sam čuo i vidio u Krajini tih dana. Prijedor je doživio stravičan teror i masovna pogubljenja. Mnogo kasnije, najstašnija grobnica Tomašica otkrila je svu brutalnost projekta velike Srbije. Napisao sam tada tekst o užasima u Krajini, pa spomenuo i Tadića. Spremali smo još jedno izdanje Slobodne Bosne, u sarajevskoj redakciji Centralnog komiteta BiH, gdje nas je smjestio rahmetli Nijaz Duraković, kad je zazvonio telefon. Razgovor je tekao ovako:

-Ti si pisao o meni?

-Ko si ti, upitao sam?

-Dušan Tadić, rekao je.

-Šta hoćeš?

-Nazvao sam da ti kažem da ću doći u Sarajevo da se obračunamo.

-Dođi, rekao sam mu. Izaberi oružje.

Nasmijao se i samouvjereno dodao:

-Nisi me razumio. Ja neću doći sam.“

-Ja sam mislio da ćemo se ja i ti kao muškarci raspraviti.

-Opet me nisi razumio, nasmijao se, ja ću doći sa svojima.

-Imam i ja svoje prijatelje, rekao sam.

-Opet me nisi razumio, ja ću umarširati sa svojima.

Umarširati se moglo samo u nenaoružan grad.

Dok je još rat trajao, njemačka policija je Tadića uhapsila u februaru 1994. godine. Bio je prepoznat kao stražar u zloglasnom konclogoru rudnika Omarska. Suci su se usprotivili dovođenju običnog stražara pred Tribunal. Ali, tadašnji glavni tužilac Grejem Bluit (Graham Blewitt) je pokrenuo ovo prvo suđenje Tribunala za zločine u BiH. Sud je na današnji dan, 26. januara 2000. godine donio presudu Dušku Tadiću. Prvi čovjek kojem je suđeno za zločine počinjene tokom agresije na BiH osuđen je na 20 godina zatvora.

Slično Tadićevoj najavi da će umarširati u Sarajevo, govorio je Karadžić kada je u Skupštini BiH rekao:

-Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje. Karadžić je osuđen na doživotnu robiju za genocid u BiH.

Baron Estournelles de Constant, dobitnih Nobelove nagrade za mir 1909. godine, čijom je zaslugom osnovan Stalni arbitražni sud u Hagu, nakon Balkanskih ratova pribilježio je nešto što je aktuelno danas kao i prije sto godina. Pročitajte i zamislite sadašnje lidere nama susjednih država: „Istinski su krivci za rat oni koji zavode javno mnijenje i iskorištavaju neznanje ljudi, koji lansiraju uznemirujuće glasine i pozivaju na uzbunu, potičući svoju zemlju i kao posljedicu toga, druge zemlje na neprijateljstva.

Pravi krivci su oni koji, vodeći se vlastitim interesom ili unutarnjem nagonu i izjavljujući neprestano kako je rat neizbježan, dovode do toga da rat doista postane neizbježan, proklamirajući da ga oni ne mogu spriječiti. Pravi krivci su oni koji opći interes žrtvuju vlastitom interesu.“ Ništa se na Balkanu ne mijenja ni stoljećima kasnije.

27.01.2018.

DRAGAN BURSAC: "DA JE KLAO, DANAS BISMO NOSLILI MAJICE S NJEGOVIM LIKOM; SRDJAN ALEKSIC, NI MRTAV U BANJALUCI"!

DRAGAN BURSAĆ, OTVORENO: "Da je klao, danas bismo nosili majice s njegovim likom; Srđan Aleksić, ni mrtav u Banjoj Luci"!

Da je klao, da je činio zlo, danas bi se majice s likom Srđana Aleksića prodavale na trgu ispred robne kuće 'Boska'









Piše: DRAGAN BURSAĆ

 

 

 

Danas će se mnogi sjetiti Srđana Aleksića, besmrtnika iz Trebinja. Sjetiće se čovjeka koji je prije četvrt vijeka spasio život svom sugrađaninu Alenu Glavoviću. Reći će mnogi da je branio Glavovića od svojih saboraca. A to bi bila laž. Branio je čovjeka druge vjere i nacije od zvijeri neuljuđenih. I odbranio ga, ali je svoj život položio na oltar čovječnosti.

 

I tako je od te 1993. godine, od tog januarskog dana, prošlo 25 godina. Ljudi su se sami razvrstali na one koji poštuju Srđu, titana ljudskosti, i na neljude. I jedni i drugi su pri punoj svijesti odabrali svoj put. Put ljudskosti ili put nepatvorenog, čistog zla.

 

Postoje sredine gdje se Aleksićeva žrtva poštuje. Treba nešto reći o predominantnim srpskim sredinama, poput Pančeva, Novog Sada ili dijela Beograda, koji su dali imena prolazima ili ulicama po Srđi. Očovječili su se! Potpisnik ovih redova je laureat nagrade "Srđan Aleksić" i uz svoj moralni sud nosi nad sobom lik, postupak i djelo Srđana Aleksića. Potpisnik ovih redova već godinama prije iskucavanja prvog slova na tastaturi, uz ona uobičajena novinarska pitanja, postavi sebi još jedno: "A šta bi Srđan uradio u mojoj situaciji?"

 

Heroj i zločinac ne smiju zajedno

 

Pa se potpisnik ovih redova tako našao kao novinar, kolumnista i drag gost u Pančevu, kod ljudi koji su polagali vijence i cvijeće na spomen-ploču posvećenu Aleksiću. I četvrt vijeka poslije ubistva Srđanovog ti ljudi se sve jednako sastaju, odaju počast heroju i daju do znanja svima da, htjeli neki to ili ne, Srđan ŽIVI. I da je životniji nego ikada.

 

Ali, ljuti su Pančevci što nema ulice koja se po Srđanu zove. Prolaz nije dovoljan, vele. No, ponosno kažu da je svaki korak kroz Srđin prolaz, zapravo, prolaz do ljudskosti. Pasaž je to od 50-ak metara gdje je Aleksić iznad vas. Pa vas čisti od fašizma i nacionalizma. Koliko mu dopustite. Koliko sebi dopustite.

Domaćini me zamoliše da održim koje slovo o Srđanu, nama, zlu koje nas okružuje... Rekoh kako mi je želja da i Banjaluka ima makar haustor koji nosi ime Srđana Aleksića. Rekoh, pa mi knedla zastade u grlu. Ne, to je laž!

To ne može biti! Banjaluka i Republika Srpska, sa ratnim kvislinzima i zločincima koji se šepure sa vrata studentskih domova, sa ulica, trgova, parkova... ne mogu u isto vrijeme imati Srđu, ne zaslužuju! Ili Srđan Aleksić, ili Radovan Karadžić. Ili čovjek, ili gnjida. Nema između.

 

Nacionalistički usklik u zraku

 

Nije Srđan ni mrtav dobro došao u Banjaluku. Ili možda baš zato što je mrtav i što je izgubio život herojskom smrću spašavajući drugog čovjeka nije za ove i ovakve Banjaluke. Da je ubijao, masakrirao, protjerivao, palio, silovao, živ bi dospio do Narodne skupštine RS-a, sve sa srBskim časnicima.... Da je izgubio život u kakvom krvavom piru, cvjetala bi prodaja majica sa Aleksićevim likom. Ispred "Boske" bi se tiskali klinci da kupe kineski polupamučni uradak "srBskog heroja".

 

Ih, dospio bi Srđo na naslovne strane, bio bi na ulazima u škole, bolnice, institucije... Možda bi i kakav studentski dom nosio Aleksićevo ime samo da je klati znao.

A ovako? Pih! Branio Bošnjaka. Baliju. Sve jednako múči Banjaluka, dok u zraku osjećate taj nacionalistički usklik. Pa to je onaj Srđan što je dezerter bio, što je srBstvo izdao, što se suprotstavio vojnicima, što je nekakve farmerke prodavao... I možete vi reći da je ovo fikcija, da je ovo boldovanje i hiperbolisanje, ali pažljivo pročitajte sad ovo:

 

Advokat ubica Srđana Aleksića na suđenju je rekao: "Tako mu i treba kad je branio baliju."

 

Na braniku ljudskosti

 

Vidite, ovo nisu rekle puste ubice. Nekakvi pijani afektirani vojnici dok su ubijali Srđana. Ovo je rekao naknadno jedan "smiren i odmjeren" advokat. Potpuno hladan. Bez žuči, bez afektacije, bez primjese osvetoljubivosti. Ovo je izrečeno pri punoj svijesti i, navodno, zdravom razumu. Pazite, "tako mu i treba kad je branio baliju"?!

 

Ima jedna rečenica kojom se mjeri holokaust. U kvalifikaciji najvećeg zločina u istoriji čovječanstva Nirnberški sud je rekao da je to, pazite sad, ne zločinački čin, ne neko sumanuto djelo, koje zahtijeva vještačenje psihologa i psihijatara; ne, riječ je o nepatvorenom i čistom ZLU. Kao što je danas, četvrt vijeka nakon ubistva Srđana Aleksića, svaka relativizacija, nipodaštavanje i negiranje njegovog herojskog čina jednako i uvijek u fašizam uvijeno ZLO.

 

Pa se onda autor ovih redova pokaja kada je prije nekoliko godina zazivao Srđana da se ovaploti u nekakvom banjalučkom toponimu. Da škola, ulica, bulevar... ponesu Srđino ime. Ne, ne, nema toga. U Banjaluci je premalo, kao i u entitetu Republika Srpska, premalo, u promil premalo, ljudi koji osjećaju i saosjećaju, koji vide veličinu Srđana Aleksića. To je tek jedna otužna, getoizirana manjina. Nažalost.

No, nije to sav problem. Da barem jeste. Problem je kako bi Srđan Aleksić, na primjer, u sistemu ulica u Banjaluci funkcionisao pored četničkih vojvoda Drenovića i Radića? Kako bi se heroj ljudskosti snašao u društvu kvislinga, koji su na perverzno volšeban način zaslužili i dobili ulice banjalučke?

 

Svijeća, dova, naklon...

 

Pa će Srđo sačekati da pljevu oplijevimo. Moramo, nema nam druge. Valja nam đuture kroz pasaž Srđanov do ljudskosti. I u Banjaluci. A do tada ćemo sa nevjericom iščekivati marševe i karnevale neofašista i svakovrsne desničarske mrake. Do tada ćemo slušati tišinu Banjalučana, koji u većini ili ne mogu, ili ne smiju, ili ne znaju glasa pustiti.

 

Pa će neko čeljade iz Banjaluke morati do Podgorice, Pančeva, Sarajeva, Trebinja ili kojekuda po svijetu da bi odalo počast ubijenom Aleksiću. Jer, vidite, nezgodno je to, dragi ćutolozi, odavati počast nekome u sebi. Treba otići na kakvo znamenje ili grob. Treba zapaliti svijeću, proučiti dovu ili se jednostavno pokloniti. Treba udahnuti, izdahnuti i uzdahnuti.

 

Pa postoji opasnost da vas neko vidi, uperi prst u vas i kaže: "Tako vam i treba kad branite baliju!"

A Srđo je neki čudan svat. On nije branio ni Bošnjaka, ni Srbina, ni Hrvata, ni nekakvog vanzemaljca. On je branio čovjeka! On je umro, kako reče njegov otac Rade, "ispunjavajući ljudsku dužnost".

I danas, kao i prije 25 godina, i ovog, kao i tog januarskog dana, lakše je, mnogo lakše biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak nego čovjek. Nije Bog svima podijelio jednako karte. Drevna mudrost kaže da heroje od kukavica razdvaja brzina ispravne reakcije. A Srđo je u tome bio šampion.

 

'San ratne noći'

 

Objavio/la haler u 16:15, 0 komentar(a), print, #

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
73834991

Powered by Blogger.ba