Jedinstvena Bosna i Hercegovina
Dobrodošli na moj blog
23.01.2018.
23.01.2018.
FEDERALNI PREMIJER: "ZATRAZIT CEMO DA FINANSIJSKA POLICIJA UDJE U ZELJEZARU
FEDERALNI PREMIJER O JOŠ JEDNOM GORUĆEM PROBLEMU: ''Zatražit ćemo da Finansijska policija uđe u...''
Federalni premijer Fadil Novalić najavio je da će Vlada Federacije BiH na svojoj sjednici u petak ponovo razmotriti informaciju o stanju u Željezari Zenica, te dodao da će predložiti da Vlada FBiH zatraži od Finansijske policije da što prije uđe u Željezaru i ispita poslovanje Uprave i Nadzornog odbora
Fadil Novalić je na konferenciji za novinare u Sarajevu pojasnio da se u javnosti stvorila pogrešna percepcija da se radi o željezari kao preduzeću koje proizvodi željezo.
"Ustvari, radi se o restoranu koji pruža usluge društvene ishrane za Arcelor Mittal koji ima 2.300 uposlenih, a pored toga bave se izdavanjem skela i industrijskih poslovnih prostora.
Postavlja se pitanje gdje su otišla sredstva od tih djelatnosti, od prodaje nekretnina Željezare Zenica i ko je napravio enormne gubitke koji su godišnje išli i do četiri miliona maraka", kazao je Novalić.
Naglasio je da dug Željezare samo prema Poreznoj upravi iznosi 56 miliona KM.
"Vlada Federacije BiH dosad uradila sve što je bilo u njenoj mogućnosti", naglasio je Novalić, dodajući da su u decembru izdvojili 350 hiljada KM i praktično poslali dvije plate tim ljudima kao pomoć.
Podsjetio je da je u stečajnom postupku dogovoreno formiranje novog preduzeća koje će zaposliti njih 120, kao i da će se nastojati obezbijediti tržište za novoformirano preduzeće.
U tom smislu, dodao je Novalić, razgovaraju s predstavnicima ArcelorMittala, sa Upravom i sindikatom, kao i predstavnicima Rudnika uglja Zenica koji ima 1.300 uposlenih.
"U okviru stečajnog postupka osnovat će se nova firma koja će zaposliti 120 ljudi i pomoći ćemo stečajnom upravniku da to uradi što prije.
Treba nam vremena i zato bih zamolio radnike da se suzdrže od radikalnih poteza", poručio je Novalić radnicima koji su stupili u štrajk glađu, očekujući da se nađu rješenja za tešku sitaciju u kojoj se nalaze.
Napomenuo je da je sada na potezu stečajni upravnik, te da stečajni postupak ide svojim tokom.
"Nadam se da će se u sklopu tog postupka izvršiti i uvezivanje radnog staža, jer to se radi iz stečajne mase.
Vlada stoji na raspolaganju, ukoliko bude nedostajalo sredstava za uvezivanje, da će ona to uraditi, ali uvijek u skladu sa zakonom i svojim mogućnostima", naglasio je Novalić.
(SB/VIjesti.ba/Fena)
23.01.2018.
THE GUARDIAN: "BOSNA JE RIZNICA PRIRODNE LJEPOTE"
UGLEDNI THE GUARDIAN TURSTIMA PREPORUČUJE BiH: "Bosna je RIZNICA prirodne ljepote, tu možete pronaći avanturu"
"Vidjet ćete spektakularne vodopade, prirodne izvore, možete roniti pod stijenama i plivati u brzacima. Staza je dostupna većini, od iskusnih raftera do početnika. Bilo je veoma uzbudljivo", napisao je autor teksta.
Britanski časopis The Guardian objavio je top 10 zemalja svijeta koje preporučuje svima onima koji žele doživjeti avanturistički turizam. Bosna i Hercegovina je uvrštena na ovu listu kao 10. zemlja, a svim ljubiteljima adrenalina preporučuje rafting na našim prelijepim rijekama. Autor teksta ističe kako je Bosna znatno podcijenjena zemlja jer je zapravo riznica arhitektonske i prirodne ljepote.
"Tu možete pronaći avanturu. Na obnovljenom Starom mostu u Mostaru posjetioci mogu skakati sa 20 metara visine u Neretvu. Ovu predivnu rijeku možete doživjeti kroz rafting koji ide kroz stjenoviti kanjon. Rafting smo počeli iz Konjica koji je 75 minuta vožnje udaljen od Sarajeva i Mostara. Dobijete svu potrebnu opremu i slijedi šest sati ispunjenih adrenalinom. Vidjet ćete spektakularne vodopade, prirodne izvore, možete roniti pod stijenama i plivati u brzacima. Staza je dostupna većini, od iskusnih raftera do početnika. Bilo je veoma uzbudljivo", napisao je autor teksta.
Na prvom mjestu Novi Zeland s planinskim biciklizmom, na drugom je velški Pembrokeshire s vožnjom kajaka, dok je na trećem mjestu Bolivija u kojoj se preporučuje vožnja bicikla kroz džunglu.
Na listi su i Indonezija (penjanje na vulkan), Norveška (trčanje i krstarenje), Vijetnam (kanjoning), Jersey (plivanje), Indija (putovanje Himalajima) i ponovo Norveška (pješačenje Trolltungom).
23.01.2018.
VALENTIN INZKO PODVUKAO MILORADU DODIKU: BOSNJACI IMAJU PRAVO NA BOSANSKI JEZIK
INZKO PODVUKAO DODIKU: "Bošnjaci imaju pravo na bosanski jezik, ko ne poštuje druge jezike ne poštuje ni svoj"
Učenicima bošnjačke nacionalnosti u Republici Srpskoj u đačke knjižice umjesto predmeta bosanski jezik upisuje se "jezik bošnjačkog naroda".
Ured visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini (OHR) podsjetio je danas na ustavno pravo svih konstitutivnih i drugih naroda koji žive u BiH da svoj jezik imenuju kako žele.
Kako su u izjavi za Fenu napomenuli, OHR neprestano podsjeća vlasti da Opći okvirni sporazum za mir u BiH, koji je potpisan u Parizu, sadrži tekstove Sporazuma na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, pri čemu je svaki od tih tekstova jednako autentičan.
Shodno tome, naglašeno je iz OHR-a, Mirovni sporazum priznaje tri zvanična jezika u BiH - bosanski, srpski i hrvatski.
- Svi nadležni organi trebaju uzeti u obzir stav Ustavnog suda BiH da svi konstitutivni narodi i pripadnici ostalih imaju ustavno pravo da imenuju svoj jezik kako žele, te da je samo takva interpretacija i primjena u praksi u skladu sa Ustavom BiH - rečeno je Feni.
Dodali su da entitetske, kantonalne i općinske vlasti širom BiH trebaju poduzeti konkretne korake kako bi riješili problem bez segregacije učenika ili stvaranja dodatnih podjela.
- Ista prava koja neko želi za sebe tamo gdje je u manjini, treba omogućiti drugima tamo gdje je u većini. Ko ne poštuje druge jezike ne poštuje ni svoj. Različitost je snaga društva i nešto što treba poštovati i gajiti - stav je OHR-a.
Učenicima bošnjačke nacionalnosti u Republici Srpskoj u đačke knjižice umjesto predmeta bosanski jezik upisuje se "jezik bošnjačkog naroda".
Borba roditelja za njihova prava traje već nekoliko godina unazad, a najnoviji primjer su đaci bošnjačke nacionalnosti koji ni danas nisu na nastavi u područnoj Osnovnoj školi "Sveti Sava" u Liplju kod Zvornika.
Njihovi roditelji su odlučni da djeca ne idu u školu dok se ne riješi pitanje maternjeg jezika, odnosno dok se u đačke knjižice ne počne upisivati bosanski jezik, a ne "jezik bošnjačkog naroda“.
Iz uprave škole i entitetskog resornog ministarstva i dalje tvrde da poštuju Ustav Republike Srpske. Iz Ministarstva prosvjete i kulture su naveli da je Ustavni sud BiH utvrdio da je odrednica jezik bošnjačkog naroda u skladu s Ustavom BiH.
.................................
...................................
KO SMO MI BOŠNJACI? —
23.01.2018.
KO SMO MI BOŠNJACI?
KO SMO MI BOŠNJACI?
Autor: Daniel Toljaga
Objavljeno: 12. October 2015.
 Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika. |
Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.
Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)
U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.
Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.
Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”
Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”
Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”
Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.
Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
“Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.”
 |
Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”
Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)
Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).
U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”
Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe”", (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”
“….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”
U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
“Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.
Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.
Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”
Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.
U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.
Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.
U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…
 |
Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’
Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…
Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.
Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.
To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.
Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.
To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”
23.01.2018.
SMRT NA KOSOVU POLJU
SMRT NA KOSOVU POLJU
Autor Gradimir Gojer
Foto: Jovica Drobnjak
/////////////////////////////////////////////////////////////
Ivan Čolović „Smrt na Kosovu polju“, XX vek, Beograd, 2016.
Antropolog političke zbilje i književnik Ivan Čolović, Beograđanin rođenjem (1938.) i življenjem, dobitnik je Herderove nagrade, Nagrade Konstantin Obradović, Nagrade Vitez poziva, Ordena Legije časti, Medalje Konstantin Jiriček, a ove godine, upravo za drugo izdanje knjige Smrt na Kosovu polju postao je dobitnikom prestižne Nagrade Mirko Kovač.
Stvaralac je to koji je poglavito znanjem, ali i nevjerojatnim instinktom za novo i drugačije stvorio rijetko prestižnu biblioteku Dvadeseti vek, čiji naslovi pobuđuju pozornost u najintelektualnijim krugovima europskih zemalja, a jednako i van Starog kontinenta.
Knjiga Smrt na Kosovu polju najozbiljniji je znanstveni tekst koji sam posljednjih godina imao prigodu čitati. Radi se o opširnoj znanstveno-istraživačkoj studiji koja djelatno sa povjesne, znanstveno- antropologijske, vjerske i nacionalne slike Kosovske bitke oduzima sve ono što je mitologijska dimenzioniranost toka događaja sa dalekosežnim posljedicama na prošlost, sadašnjost, a bojim se i budućnost cijelog našeg regiona.
Goleme zablude stvorene mitologiziranjem ovog povijesnog događaja Čolović otklanja slojevitim tumačenjima i najsitnijih detalja i pojedinosti vezanih uz Kosovsku bitku i njene protagoniste, godinama potapane u naivne, mitologizirane, manipulativne, vjersko-politički pogubne otopine laži pripremanih radi postizanja ratno-huškačkih ciljeva i ostvarivanja sve novih i novih pothvata u širenju logike Velike Srbije i nebeskog naroda.
Čolović bogatim dokumentarnim vrelima suprotstavlja suhu, depatetiziranu istinu slici Kosovskog boja u mitologijskom ramu, pridonoseći našim saznanima o ovoj temi čitavim nizom takvih detalja i pojedinosti da komleks boja na Kosovu počinjemo gledati u jednoj nevjerojatno realnoj ravni. Autor ponekad donosi čak i bizarne detalje.
Čolović je uvjerljiv u mjeri sjajne, tako potrebne znanstvene citatnosti najznačajnijih antropologijskih i povijesno-političkih sondi spuštanih duboko u povijesne slojeve i istražene kronike prije, za vrijeme i poslije Kosovskog boja.
Ivan Čolović negujući visoki spisateljski stil, jednako je uvjerljiv i kada ispisuje događaje davnih dana, kao i kada opisuje, i to krajnje argumentirano, kako crkvena politikantski postavljena dogma daje nesumnjivu potporu srpskoj nacionalističkoj i šovinističkoj politici u agresivnim ratovima kao pokušajima ostvaranja garašaninovskih i drugih planova o Velikoj Srbiji.
Pored brojnih recentnih znanstvenih opservacija i ekspertiza političke mitologije Čolović pred čitatelja iznosi i preko tri stotine bibliografskih jedinica i precizan indeks imena.
O knjizi Smrt na Kosovu polju pisali su brojni autori, a tekst ću završiti duboko smislenim i krajnje istinitim citatom pjesnika Sinana Gudževića: “…Ivan Čolović je pokazao da je Kosovski mit težak jaram srpskom i još ponekom narodu, crnogorskom, na primjer, albanskom, pa i turskom, a da probleme s rukovanjem tim jarmom imaju i drugi narodi…“
23.01.2018.
HALIL DZANANOVIC: UMJETNIK KOJI PISE O RATU KOJEG JE PREZIVIO, ZAPRAVO STVARA ISTORIJU
Halil Džananović: Umjetnik koji piše o ratu kojeg je preživio, zapravo stvara istoriju
Autor Halil Džananović
///////////////////////////////////
Izdvajamo
- ''Magnolija je otvorila svoje cvjetove u rano proljeće, baš onda kada otpočinju svi ratovi i ona miriše slobodom. Ratnici se obično vraćaju svojim kućama na jesen. Na ovoj slici su se vraćali u vrijeme cvjetanja magnolije – ni pobijeđeni, ni poraženi, spuštenog oružja. Odustali su od novoga rata. Pobjeda ili poraz – niko to ne zna, niko ne zna sa sigurnošću koji je rat bilo kada dobijen, koji izgubljen. Važne su knjige koje ostaju poslije – na osnovu njih, oni koji dolaze, grade uvjerenja o pobjedniku ili poraženom. A u stvarnom ratu, u njemu su svi poraženi.''
..................................
Roman „Grad u cvatu magnolije“, autora Mehmeda Meše Pargana, pojavljuje se na stogodišnjicu dadaizma (umjetnošću protiv umjetnosti), ali to je jedina asocijativna misao jer se dalje ovaj roman i dadaizam ni u čemu ne podudaraju. Pojavljuje se u uzavrelom uskomešanom svijetu depersonalizacije a sam tim i derealizacije pojedinca koji u sebi ili iz sebe reflektuje događaje sve razornije (ne)moći… Najkraće, u doba nasilničkog globalizma i totalne otuđenosti a samim tim i razorenosti indvidue i njenog identiteta.
Roman prvijenac, reče autor u kraćem razgovoru, ali njemu je prethodilo: tri zbirke poezije, desetak monografija, knjiga drama, stotine i stotine novinskih članaka u 30-godišnjem konstantnom pisanju. Na pitanje, odnosno moju opasku da je roman vanserijske snage i ljepote – kazao je kratko da radi na drugom i dodao neko svoje mišljenje, koje me asocira na Franca Kafku i njegov odgovor: „Ja sam i svojim zadovoljstvom nezadovoljan.“
Slikovit naslov romana koji svojim sadržajem tumači sam sebe a prva rečenica u ovom djelu: „Čudesna je varka ta ljudska nada. Svaki čovjek slijedio je njene tragove bar jednom. I bar jednom se, prateći ih, izgubio.“ Asocira na zaključak da je roman pisan novim stilom u kojem dominiraju introspekcija ili samoposmatranje, primjenjljivi umni zaključci o životu i dramatične sudbine likova koji u svojoj interakciji dopunjuju ono što se riječima ne može objasniti. Tako da intuitivni nagovještaj rezultira subjektivnim zaključkom: autor je s ovom knjigom sam sebi već podigao spomenik u svom oljuđenom toraksu.
Jer ovaj roman, prije i poslije svega drugog što sadrži u svom opusu, ispunjava težnju ka intelektualnom zadovoljstvu. Jer je djelo svojim ‘rođenjem’ (uz dokazanog pjesnika) potvrdilo i romansijera, mislioca, filozofa… koji se ne zadržava na ustajalim i ‘istrošenim formama’, već svojim dugogodišnjim umnim – mislećim radom uspijeva da prodrije ka suštini ovog napaćenog svijeta te orginalnim konteplativno eruditskim umijećem prelazi pregrade (i zamke u pipovijedanju) suženog posmatranja ili opisivanja svijeta i njegovog sna o boljem sebi… Ovim djelom pisac nas nenasilno edukuje i očinski upozorava: Da bi ispunio svoj san – prvo se moraš probuditi – čovječe.
„Priča je ta koja daje besmrtni smisao prolaznosti stvari. Zahtjev romaneskne riječi nije da sudi, nego da razumije“. (Prof. dr. Edin Pobrić) Upravo tako, jer autor svojim pripovijednim postupkom to potvrđuje: ”Magnolija je otvorila svoje cvjetove u rano proljeće, baš onda kada otpočinju svi ratovi i ona miriše slobodom. Ratnici se obično vraćaju svojim kućama na jesen. Na ovoj slici su se vraćali u vrijeme cvjetanja magnolije – ni pobijeđeni, ni poraženi, spuštenog oružja. Odustali su od novoga rata. Pobjeda ili poraz – niko to ne zna, niko ne zna sa sigurnošću koji je rat bilo kada dobijen, koji izgubljen. Važne su knjige koje ostaju poslije – na osnovu njih, oni koji dolaze, grade uvjerenja o pobjedniku ili poraženom. A u stvarnom ratu, u njemu su svi poraženi.”
U ovom djelu koje po svojoj dubini dolazi iz samog života autor, također, demistifikuje značaj umjetnosti i njenih mogućnosti, naglašavajući da umjetnost može promjeniti ljude ali ne može (i nije imala moć) zaustaviti zlo koje iz (ne)ljudi u cikličnim vremenima eruptira. Što može voditi zaključku da je samo postojanje i život kosmička darovana ljepota a umjetnička djela tu ljepotu održavaju ili popravljaju djelujući na nju.
Možemo slobodno kazati dugoočekivani roman. Obzirom na vremensku distancu. Jer osim ostalih centrala fabula je Srebrenica i njen egzodus, rana koja je, na neki način, još uvijek otvorena. Autor ovo djelo stvara u trouglu Pariz-Sarajevo-Minhen.
Najupečatljiviji lik je Adrian koji će vlastitim iskustvom, željan spoznaje i svjetla… ličnim primjerom dokazati da nasilje u bilo kom obliku nije inherentno religiji. Adrian je začet u gnusnom zločinu, a rođenjem, na neki način, lišen taktilne komunikacije (zagrljaj-dodir) od one koja ga je rodila. Dok će biološkog oca kad već izraste sam tražiti. U romanu se nalazi nekoliko kratkih pjesma a jedna od njih je i pjesma koju je napisao nesuđeni rahmetli Adrianov otac:
”Pitaš, gdje mi je rana!? Granice beskraja su u nama. Izvan je praznina, pustinja sramna pijesak, bez vjetra i karavana.”
Pjesma kojoj bi i Hajdeger posvetio vrijeme-pročavajući je. Ona, osim neupitne umjetničke vrijednosti seže i u nauku o kosmosu, asocira na učenje slavnog fizičara Davida Bohma, experiment koji je izveo naučnik Alain Aspect…
Dok unutarnji slojevi ovih stihova neodoljivo podsjećaju na Rumijevu poeziju. I, što reći? – osim prisjećanja svjetskih ostvarenja u kojima je dokazano da umjetnik koji piše o ratu kojeg je preživio, zapravo stvara istoriju.
Kako god se dvoumio da li sam ušao u priču, u njenu srž, javljala mi se neumoljiva slika Nebnog vrtlara ili baštovana i cijela povjest koju je nauka imenovala hortikulturom. Shvatajući da kako god hortikulturni znanstvenici rade na poboljšanju uroda zrna, tako autor ovog romana, svjesno ili ne, radi na poboljšanju strukture rečenice. Najjednostavnije, radi se o novom jezičkom pripovjednom stilu lišenom svega što iole asocira na rigidni klišej, na patetično razvlačenje priče a samim tim i čitaoca… Kombiniranjem slika i opisnih doživaljaja iz poglavlja u poglavlje, fragmenta u fragment, čini mi se da slika progovara a rečenica postaje slikom koja je tu u nama i oko nas od postanja, ali je niko, bar na ovaj način, do sada nije sveobuhvatno prepoznao i u priču uklesao…
Na kraju knjige (kraj koji to i nije) uklesano metalnim slovima i/ili upisano pomoću opsidijanske oštrice, koju je autor pronašao na rubovima vlastitih životnih priča, na ‘spomenik iščezlom čovječanstvu’, odnosno njegovoj izgubljenosti u smislu empatije i humanosti, ostavljeno je otvoreno pitanje nalik na otvoren grad, iz kog su svi nekamo nestali. Pitanje o spasenju koje Biblija citira uz pomoć Isusa ili Isaa, dočim Ku’ ran, uz pomoć vjerničkog načina življenja… O spasenju čovjeka općenito. Veoma mudro, veoma vješto, najnovije jer je autor iskoristio jedinu moguću još nerazgolićenu a samim tim i uprljanu ovakvim svijetom, misao čitaoca. Misao kao Misija onog koji dočita knjigu o samospasenju čovjeka. Davno sam shvatio: Čovjek je potomak životinje ili glas univerzuma. Mehmed Meša Pargan je nesporno, zajedno s ovim djelom, glas univerzuma. Priča i svijet u njoj mogli su se opisati samo posmatranjem iz njegove spoljašnosti.
23.01.2018.
MUZEJ RATNOG DJETINSTVA: JEDINSTVEN U SVIJETU
23.01.2018.
KO JE MUHAMMAD BIN SALMAN?
KO JE MUHAMMAD BIN SALMAN? Mladi saudijski princ koji modernizuje zemlju, ali i uvodi apsolutističku monarhiju
Saudijski prestolonasljednik u kratkom vremenu je sebi priskrbio enormnu moć. Vrlo lako je zamislivo da bi mogao vladati kraljevstvom desetljećima. Ali popis njegovih neprijatelja već je dug. Vrijeme će pokazati jesu li reforme koje provode vrijedne apsolutizma koji polako ali sigurno uvodi.
Piše: Danijal Hadžović
Saudijska Arabija zatvorila je toliko značajnih bivših funkcionera da polako nestaje prostora u luksuznim američkim hotelima Ritz-Carlton da ih sve smjesti. Od novembra prošle godine uhapšeno je nekoliko stotina prinčeva, ministara i poslovnih ljudi, pa je i skromniji Marriott morao biti zakupljen od vlasti da bi smjestili sve silne zatvorenike. Predstavljeno kao čišćenje korupcije, zatvaranja se neizbježno doživljavaju kao čišćenje političkih protivnika. Ostale dramatične promjene također su u toku, jer zemlja napreduje s velikim ekonomskim i kulturnim reformama. Ženama će od ljeta ove godine napokon biti dozvoljeno da voze automobile. Kina su otvorena po prvi put nakon desetljeća, kao i novi turistički objekti. Saudijska Arabija želi izgraditi visokotehnološko ekonomsko područje vrijedno oko 500 milijardi dolara na svojoj sjeverozapadnoj obali. U središtu svih tih promjena je Muhammad bin Salman (nadaleko poznat kao MBS), mladi prijestolonasljednik koji je postao najmoćnijii vladar Saudijske Arabije u posljednjih nekoliko desetljeća. Kako je prikupio toliki utjecaj?
Kralj Abdel-Aziz, utemeljitelj savremene saudijske države, imao je desetke muških nasljednika. Kako bi smanjio suparništvo u svojoj rasprostranjenoj porodici, uspostavio je vodoravnu liniju sukcesije, sa moći koja prelazi od jednog sina do drugog. Jedan od njih, kralj Saud, svrgnut je 1964. godine, dijelom zbog straha da je želio da ga njegov sin potpuno naslijedi. Ostali članovi kraljevske porodice podijelili su moć: jedan je princ nadgledao vojsku, a drugi ministarstvo vanjskih poslova. Ali sinovi kralja Abdel-Aziza su ostarjeli. Najmlađi je sada u 70-im godinama. Sadašnji kralj, Salman, je na zalasku. U svojim osamdesetim godinama teško se borio sa zadatkom da upravlja modernom, mladalačkom državom, gdje je 59% od ukupno 20 miliona građana mlađe od 30 godina. Kralj Salman je počeo rješavati ovo 2015. godine imenovanjem člana mlađe generacije - svog nećaka Muhammada bin Nayefa - kao prestolonasljednika. U toj ulozi je trajao samo dvije godine. Kralj Salman ga je bacio u stranu u junu prošle godine i zamijenio ga svojim omiljenim sinom, Muhamedom bin Salmanom. To je predstavljao prvi put da je jedani saudijski vladar službeno pokušao dinastički penos moći.
Novi prijestolonadljednik izgubio je malo vremena na konsolidiranje moći. Nakon nedavnog protresanja cjelokupne uprave, kojeg je orkestrirao u ime svog krhkog oca, princ Muhammed i njegovi saveznici kontrolišu sve tri grane sigurnosnih službi. Tek po drugi put u saudijskoj historiji, ministar vanjskih poslova je običan, karijerni diplomat koji duguje svoj položaj vladajućem dvojcu. U septembru je policija uhapsila desetine kritičara, među kojima su bila dva istaknuta muslimanska učenjaka. Prijeteća poruka s hapšenjima čini se da je shvaćena. Kraljevska odluka o ukidanju zabrane vožnje ženama, koja je uslijedila, imala je veoma malo neslaganja, čak i od strane konzervativnog vjerskog establišmenta. A nije bilo ni mnogo negodavanja zbog „čišćenja“. Saudijski kralj je dugo bio samo prvi među jednakima, ali princ Muhammad razbija ovu delikatnu ravnotežu. Iako sebe predstavlja kao mladenačkog reformatora, Saudijsku Arabiju pretvara u istinsku apsolutističku monarhiju.
Branitelji prijestolonasljednika tvrde kako su ove nagle promjene nužne. U doba niskih cijena nafte, Saudijska Arabija treba širiti ekonomiju. Desetljeća korupcije koštale su kraljevstvo nebrojive milijarde dolara. Za razliku od mnogih njegovih savremenika, princ Muhammed se doživljava kao vrijedna i poštena osoba. Ali njegovi su postupci do sada također bili destabilizirajući. Pokazao je sklonost ka neumjesnim stranim avanturama, od skupog rata u Jemenu do neuspješne blokade susjednog Katara, što za rezultat nije imalo ništa više od podjele i političkog sukoba među zaljevskim zemljama. Bliže kući, on okončava dugo razdoblje konsenzualne politike koja osigurava stabilnost. Princ Muhammed star je samo 32 godine, 49 godina manje od svog oca. Vrlo lako je zamislivo da bi mogao vladati kraljevstvom desetljećima. Ali popis njegovih neprijatelja već je dug. Vrijeme će pokazati jesu li reforme koje provode vrijedne apsolutizma koji polako ali sigurno uvodi.
23.01.2018.
MINISTAR DRAGAN MEKTIC ODBACIO TVRDNJE PREDSJEDNIKA SRBIJE
Ministar Mektić odbacio tvrdnje predsjednika Srbije : BiH može sama uhapsiti Dodika, ne treba to tražiti od Srbije
Vlasti BiH zatražile su od Srbije pomoć u istrazi o sumnjivim finansijskim transakcijama na području te zemlje povezanim s predsjednikom bh. entiteta Republika Srpska Miloradom Dodikom, no iz Beograda nikada nije stigao nikakav odgovor, izjavio je u utorak ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić.
U izjavi koju je prenio sarajevski portal Faktor, Mektić je odbacio tvrdnje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića kako je iz Bosne i Hercegovine prošle godine u Beograd stigao zahtjev da se tamo uhapsi Dodik.
Vučić je takvu tvrdnju iznio u intervjuu za beogradsku televiziju Happy, prenosi Hina.
Tužilaštvo BiH istražuje Dodika
“Bio je službeni zahtev za privođenje predsednika RS-a prije godinu dana. Zamislite da Srbija privodi predsednika RS-a. Jeste li vi normalni? Što hoćete, da pravimo granicu onakvu kakva je nekada ranije pravljena?”, kazao je Vučić u tom intervjuum dodajući kako je sve to bilo zbog “neke vile”.
Mektić je rekao kako je Vučić iznio potpuno netačne tvrdnje, ili su ga njegovi saradnici o svemu krivo informirali.
“To nije bio nikakav zahtjev za privođenje ili za hapšenje, ali bio je zahtjev za međunarodnu krivično-pravnu pomoć, da se provjeri finansijska transakcija Milorada Dodika”, kazao je Mektić.
Pojasnio je kako je riječ o prebacivanju iznosa od 750.000 eura iz Pavlović banke registrirane u Bosni i Hercegovini na račun Komercijalne banke u Beogradu.
“Ovdje se sumnjalo u porijeklo tog novca te se samo tražilo da se istraži ta finansijska transakcija”, kazao je Mektić.
Takav zahtjev iz Sarajeva je poslan u Beograd prije gotovo godinu dana, i to na osnovnu sporazuma o međudržavnoj pomoći u krivično-pravnim pitanjima, potpisanog još 2005. godine, no iz Srbije do danas nema nikakvog odgovora.
Dodik je pod istragom Tužilaštva Bosne i Hercegovine, zbog sumnje da je na nezakonit način kupio vilu u elitnom beogradskom naselju Dedinje, za koju je platio 750.000 eura.
‘Bio bi uhapšen u zemlji u kojoj živi’
Sumnja se da je on tu kupovinu obavio u gotovini, novcem nejasnog porijekla, a cijelu transakciju prikrio je naknadno odobrenim fiktivnim kreditom privatne Pavlović banke iz Bijeljine.
Mektić je kazao kako niko iz Bosne i Hercegovine ne bi tražio da Srbija privodi Dodika, jer bi u slučaju takve potrebe on bio uhapšen u zemlji u kojoj živi.
Izrazio je nezadovoljstvo odnosnom vlasti Srbije, sugerirajući kako one sudjeluju samo u istragama koje se odnose na “obične smrtnike”, dok političare poput Dodika očigledno smatraju nedodirljivima.
(Kliker.info-Aljazeera)
