Dobrodošli na moj blog
Federalni premijer Fadil Novalić najavio je da će Vlada Federacije BiH na svojoj sjednici u petak ponovo razmotriti informaciju o stanju u Željezari Zenica, te dodao da će predložiti da Vlada FBiH zatraži od Finansijske policije da što prije uđe u Željezaru i ispita poslovanje Uprave i Nadzornog odbora
Fadil Novalić je na konferenciji za novinare u Sarajevu pojasnio da se u javnosti stvorila pogrešna percepcija da se radi o željezari kao preduzeću koje proizvodi željezo.
"Ustvari, radi se o restoranu koji pruža usluge društvene ishrane za Arcelor Mittal koji ima 2.300 uposlenih, a pored toga bave se izdavanjem skela i industrijskih poslovnih prostora.
Postavlja se pitanje gdje su otišla sredstva od tih djelatnosti, od prodaje nekretnina Željezare Zenica i ko je napravio enormne gubitke koji su godišnje išli i do četiri miliona maraka", kazao je Novalić.
Naglasio je da dug Željezare samo prema Poreznoj upravi iznosi 56 miliona KM.
"Vlada Federacije BiH dosad uradila sve što je bilo u njenoj mogućnosti", naglasio je Novalić, dodajući da su u decembru izdvojili 350 hiljada KM i praktično poslali dvije plate tim ljudima kao pomoć.
Podsjetio je da je u stečajnom postupku dogovoreno formiranje novog preduzeća koje će zaposliti njih 120, kao i da će se nastojati obezbijediti tržište za novoformirano preduzeće.
U tom smislu, dodao je Novalić, razgovaraju s predstavnicima ArcelorMittala, sa Upravom i sindikatom, kao i predstavnicima Rudnika uglja Zenica koji ima 1.300 uposlenih.
"U okviru stečajnog postupka osnovat će se nova firma koja će zaposliti 120 ljudi i pomoći ćemo stečajnom upravniku da to uradi što prije.
Treba nam vremena i zato bih zamolio radnike da se suzdrže od radikalnih poteza", poručio je Novalić radnicima koji su stupili u štrajk glađu, očekujući da se nađu rješenja za tešku sitaciju u kojoj se nalaze.
Napomenuo je da je sada na potezu stečajni upravnik, te da stečajni postupak ide svojim tokom.
"Nadam se da će se u sklopu tog postupka izvršiti i uvezivanje radnog staža, jer to se radi iz stečajne mase.
Vlada stoji na raspolaganju, ukoliko bude nedostajalo sredstava za uvezivanje, da će ona to uraditi, ali uvijek u skladu sa zakonom i svojim mogućnostima", naglasio je Novalić.
(SB/VIjesti.ba/Fena)
"Vidjet ćete spektakularne vodopade, prirodne izvore, možete roniti pod stijenama i plivati u brzacima. Staza je dostupna većini, od iskusnih raftera do početnika. Bilo je veoma uzbudljivo", napisao je autor teksta.
Britanski časopis The Guardian objavio je top 10 zemalja svijeta koje preporučuje svima onima koji žele doživjeti avanturistički turizam. Bosna i Hercegovina je uvrštena na ovu listu kao 10. zemlja, a svim ljubiteljima adrenalina preporučuje rafting na našim prelijepim rijekama. Autor teksta ističe kako je Bosna znatno podcijenjena zemlja jer je zapravo riznica arhitektonske i prirodne ljepote.
"Tu možete pronaći avanturu. Na obnovljenom Starom mostu u Mostaru posjetioci mogu skakati sa 20 metara visine u Neretvu. Ovu predivnu rijeku možete doživjeti kroz rafting koji ide kroz stjenoviti kanjon. Rafting smo počeli iz Konjica koji je 75 minuta vožnje udaljen od Sarajeva i Mostara. Dobijete svu potrebnu opremu i slijedi šest sati ispunjenih adrenalinom. Vidjet ćete spektakularne vodopade, prirodne izvore, možete roniti pod stijenama i plivati u brzacima. Staza je dostupna većini, od iskusnih raftera do početnika. Bilo je veoma uzbudljivo", napisao je autor teksta.
Na prvom mjestu Novi Zeland s planinskim biciklizmom, na drugom je velški Pembrokeshire s vožnjom kajaka, dok je na trećem mjestu Bolivija u kojoj se preporučuje vožnja bicikla kroz džunglu.
Na listi su i Indonezija (penjanje na vulkan), Norveška (trčanje i krstarenje), Vijetnam (kanjoning), Jersey (plivanje), Indija (putovanje Himalajima) i ponovo Norveška (pješačenje Trolltungom).
Učenicima bošnjačke nacionalnosti u Republici Srpskoj u đačke knjižice umjesto predmeta bosanski jezik upisuje se "jezik bošnjačkog naroda".
Ured visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini (OHR) podsjetio je danas na ustavno pravo svih konstitutivnih i drugih naroda koji žive u BiH da svoj jezik imenuju kako žele.
Kako su u izjavi za Fenu napomenuli, OHR neprestano podsjeća vlasti da Opći okvirni sporazum za mir u BiH, koji je potpisan u Parizu, sadrži tekstove Sporazuma na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, pri čemu je svaki od tih tekstova jednako autentičan.
Shodno tome, naglašeno je iz OHR-a, Mirovni sporazum priznaje tri zvanična jezika u BiH - bosanski, srpski i hrvatski.
- Svi nadležni organi trebaju uzeti u obzir stav Ustavnog suda BiH da svi konstitutivni narodi i pripadnici ostalih imaju ustavno pravo da imenuju svoj jezik kako žele, te da je samo takva interpretacija i primjena u praksi u skladu sa Ustavom BiH - rečeno je Feni.
Dodali su da entitetske, kantonalne i općinske vlasti širom BiH trebaju poduzeti konkretne korake kako bi riješili problem bez segregacije učenika ili stvaranja dodatnih podjela.
- Ista prava koja neko želi za sebe tamo gdje je u manjini, treba omogućiti drugima tamo gdje je u većini. Ko ne poštuje druge jezike ne poštuje ni svoj. Različitost je snaga društva i nešto što treba poštovati i gajiti - stav je OHR-a.
Učenicima bošnjačke nacionalnosti u Republici Srpskoj u đačke knjižice umjesto predmeta bosanski jezik upisuje se "jezik bošnjačkog naroda".
Borba roditelja za njihova prava traje već nekoliko godina unazad, a najnoviji primjer su đaci bošnjačke nacionalnosti koji ni danas nisu na nastavi u područnoj Osnovnoj školi "Sveti Sava" u Liplju kod Zvornika.
Njihovi roditelji su odlučni da djeca ne idu u školu dok se ne riješi pitanje maternjeg jezika, odnosno dok se u đačke knjižice ne počne upisivati bosanski jezik, a ne "jezik bošnjačkog naroda“.
Iz uprave škole i entitetskog resornog ministarstva i dalje tvrde da poštuju Ustav Republike Srpske. Iz Ministarstva prosvjete i kulture su naveli da je Ustavni sud BiH utvrdio da je odrednica jezik bošnjačkog naroda u skladu s Ustavom BiH.
.................................
...................................
KO SMO MI BOŠNJACI? —
![]() |
![]() |
![]() |
Ivan Čolović „Smrt na Kosovu polju“, XX vek, Beograd, 2016.
Antropolog političke zbilje i književnik Ivan Čolović, Beograđanin rođenjem (1938.) i življenjem, dobitnik je Herderove nagrade, Nagrade Konstantin Obradović, Nagrade Vitez poziva, Ordena Legije časti, Medalje Konstantin Jiriček, a ove godine, upravo za drugo izdanje knjige Smrt na Kosovu polju postao je dobitnikom prestižne Nagrade Mirko Kovač.
Stvaralac je to koji je poglavito znanjem, ali i nevjerojatnim instinktom za novo i drugačije stvorio rijetko prestižnu biblioteku Dvadeseti vek, čiji naslovi pobuđuju pozornost u najintelektualnijim krugovima europskih zemalja, a jednako i van Starog kontinenta.
Knjiga Smrt na Kosovu polju najozbiljniji je znanstveni tekst koji sam posljednjih godina imao prigodu čitati. Radi se o opširnoj znanstveno-istraživačkoj studiji koja djelatno sa povjesne, znanstveno- antropologijske, vjerske i nacionalne slike Kosovske bitke oduzima sve ono što je mitologijska dimenzioniranost toka događaja sa dalekosežnim posljedicama na prošlost, sadašnjost, a bojim se i budućnost cijelog našeg regiona.
Goleme zablude stvorene mitologiziranjem ovog povijesnog događaja Čolović otklanja slojevitim tumačenjima i najsitnijih detalja i pojedinosti vezanih uz Kosovsku bitku i njene protagoniste, godinama potapane u naivne, mitologizirane, manipulativne, vjersko-politički pogubne otopine laži pripremanih radi postizanja ratno-huškačkih ciljeva i ostvarivanja sve novih i novih pothvata u širenju logike Velike Srbije i nebeskog naroda.
Čolović bogatim dokumentarnim vrelima suprotstavlja suhu, depatetiziranu istinu slici Kosovskog boja u mitologijskom ramu, pridonoseći našim saznanima o ovoj temi čitavim nizom takvih detalja i pojedinosti da komleks boja na Kosovu počinjemo gledati u jednoj nevjerojatno realnoj ravni. Autor ponekad donosi čak i bizarne detalje.
Čolović je uvjerljiv u mjeri sjajne, tako potrebne znanstvene citatnosti najznačajnijih antropologijskih i povijesno-političkih sondi spuštanih duboko u povijesne slojeve i istražene kronike prije, za vrijeme i poslije Kosovskog boja.
Ivan Čolović negujući visoki spisateljski stil, jednako je uvjerljiv i kada ispisuje događaje davnih dana, kao i kada opisuje, i to krajnje argumentirano, kako crkvena politikantski postavljena dogma daje nesumnjivu potporu srpskoj nacionalističkoj i šovinističkoj politici u agresivnim ratovima kao pokušajima ostvaranja garašaninovskih i drugih planova o Velikoj Srbiji.
Pored brojnih recentnih znanstvenih opservacija i ekspertiza političke mitologije Čolović pred čitatelja iznosi i preko tri stotine bibliografskih jedinica i precizan indeks imena.
O knjizi Smrt na Kosovu polju pisali su brojni autori, a tekst ću završiti duboko smislenim i krajnje istinitim citatom pjesnika Sinana Gudževića: “…Ivan Čolović je pokazao da je Kosovski mit težak jaram srpskom i još ponekom narodu, crnogorskom, na primjer, albanskom, pa i turskom, a da probleme s rukovanjem tim jarmom imaju i drugi narodi…“
Roman „Grad u cvatu magnolije“, autora Mehmeda Meše Pargana, pojavljuje se na stogodišnjicu dadaizma (umjetnošću protiv umjetnosti), ali to je jedina asocijativna misao jer se dalje ovaj roman i dadaizam ni u čemu ne podudaraju. Pojavljuje se u uzavrelom uskomešanom svijetu depersonalizacije a sam tim i derealizacije pojedinca koji u sebi ili iz sebe reflektuje događaje sve razornije (ne)moći… Najkraće, u doba nasilničkog globalizma i totalne otuđenosti a samim tim i razorenosti indvidue i njenog identiteta.
Roman prvijenac, reče autor u kraćem razgovoru, ali njemu je prethodilo: tri zbirke poezije, desetak monografija, knjiga drama, stotine i stotine novinskih članaka u 30-godišnjem konstantnom pisanju. Na pitanje, odnosno moju opasku da je roman vanserijske snage i ljepote – kazao je kratko da radi na drugom i dodao neko svoje mišljenje, koje me asocira na Franca Kafku i njegov odgovor: „Ja sam i svojim zadovoljstvom nezadovoljan.“
Slikovit naslov romana koji svojim sadržajem tumači sam sebe a prva rečenica u ovom djelu: „Čudesna je varka ta ljudska nada. Svaki čovjek slijedio je njene tragove bar jednom. I bar jednom se, prateći ih, izgubio.“ Asocira na zaključak da je roman pisan novim stilom u kojem dominiraju introspekcija ili samoposmatranje, primjenjljivi umni zaključci o životu i dramatične sudbine likova koji u svojoj interakciji dopunjuju ono što se riječima ne može objasniti. Tako da intuitivni nagovještaj rezultira subjektivnim zaključkom: autor je s ovom knjigom sam sebi već podigao spomenik u svom oljuđenom toraksu.
Jer ovaj roman, prije i poslije svega drugog što sadrži u svom opusu, ispunjava težnju ka intelektualnom zadovoljstvu. Jer je djelo svojim ‘rođenjem’ (uz dokazanog pjesnika) potvrdilo i romansijera, mislioca, filozofa… koji se ne zadržava na ustajalim i ‘istrošenim formama’, već svojim dugogodišnjim umnim – mislećim radom uspijeva da prodrije ka suštini ovog napaćenog svijeta te orginalnim konteplativno eruditskim umijećem prelazi pregrade (i zamke u pipovijedanju) suženog posmatranja ili opisivanja svijeta i njegovog sna o boljem sebi… Ovim djelom pisac nas nenasilno edukuje i očinski upozorava: Da bi ispunio svoj san – prvo se moraš probuditi – čovječe.
„Priča je ta koja daje besmrtni smisao prolaznosti stvari. Zahtjev romaneskne riječi nije da sudi, nego da razumije“. (Prof. dr. Edin Pobrić) Upravo tako, jer autor svojim pripovijednim postupkom to potvrđuje: ”Magnolija je otvorila svoje cvjetove u rano proljeće, baš onda kada otpočinju svi ratovi i ona miriše slobodom. Ratnici se obično vraćaju svojim kućama na jesen. Na ovoj slici su se vraćali u vrijeme cvjetanja magnolije – ni pobijeđeni, ni poraženi, spuštenog oružja. Odustali su od novoga rata. Pobjeda ili poraz – niko to ne zna, niko ne zna sa sigurnošću koji je rat bilo kada dobijen, koji izgubljen. Važne su knjige koje ostaju poslije – na osnovu njih, oni koji dolaze, grade uvjerenja o pobjedniku ili poraženom. A u stvarnom ratu, u njemu su svi poraženi.”
U ovom djelu koje po svojoj dubini dolazi iz samog života autor, također, demistifikuje značaj umjetnosti i njenih mogućnosti, naglašavajući da umjetnost može promjeniti ljude ali ne može (i nije imala moć) zaustaviti zlo koje iz (ne)ljudi u cikličnim vremenima eruptira. Što može voditi zaključku da je samo postojanje i život kosmička darovana ljepota a umjetnička djela tu ljepotu održavaju ili popravljaju djelujući na nju.
Možemo slobodno kazati dugoočekivani roman. Obzirom na vremensku distancu. Jer osim ostalih centrala fabula je Srebrenica i njen egzodus, rana koja je, na neki način, još uvijek otvorena. Autor ovo djelo stvara u trouglu Pariz-Sarajevo-Minhen.
Najupečatljiviji lik je Adrian koji će vlastitim iskustvom, željan spoznaje i svjetla… ličnim primjerom dokazati da nasilje u bilo kom obliku nije inherentno religiji. Adrian je začet u gnusnom zločinu, a rođenjem, na neki način, lišen taktilne komunikacije (zagrljaj-dodir) od one koja ga je rodila. Dok će biološkog oca kad već izraste sam tražiti. U romanu se nalazi nekoliko kratkih pjesma a jedna od njih je i pjesma koju je napisao nesuđeni rahmetli Adrianov otac:
”Pitaš, gdje mi je rana!? Granice beskraja su u nama. Izvan je praznina, pustinja sramna pijesak, bez vjetra i karavana.”
Pjesma kojoj bi i Hajdeger posvetio vrijeme-pročavajući je. Ona, osim neupitne umjetničke vrijednosti seže i u nauku o kosmosu, asocira na učenje slavnog fizičara Davida Bohma, experiment koji je izveo naučnik Alain Aspect…
Dok unutarnji slojevi ovih stihova neodoljivo podsjećaju na Rumijevu poeziju. I, što reći? – osim prisjećanja svjetskih ostvarenja u kojima je dokazano da umjetnik koji piše o ratu kojeg je preživio, zapravo stvara istoriju.
Kako god se dvoumio da li sam ušao u priču, u njenu srž, javljala mi se neumoljiva slika Nebnog vrtlara ili baštovana i cijela povjest koju je nauka imenovala hortikulturom. Shvatajući da kako god hortikulturni znanstvenici rade na poboljšanju uroda zrna, tako autor ovog romana, svjesno ili ne, radi na poboljšanju strukture rečenice. Najjednostavnije, radi se o novom jezičkom pripovjednom stilu lišenom svega što iole asocira na rigidni klišej, na patetično razvlačenje priče a samim tim i čitaoca… Kombiniranjem slika i opisnih doživaljaja iz poglavlja u poglavlje, fragmenta u fragment, čini mi se da slika progovara a rečenica postaje slikom koja je tu u nama i oko nas od postanja, ali je niko, bar na ovaj način, do sada nije sveobuhvatno prepoznao i u priču uklesao…
Na kraju knjige (kraj koji to i nije) uklesano metalnim slovima i/ili upisano pomoću opsidijanske oštrice, koju je autor pronašao na rubovima vlastitih životnih priča, na ‘spomenik iščezlom čovječanstvu’, odnosno njegovoj izgubljenosti u smislu empatije i humanosti, ostavljeno je otvoreno pitanje nalik na otvoren grad, iz kog su svi nekamo nestali. Pitanje o spasenju koje Biblija citira uz pomoć Isusa ili Isaa, dočim Ku’ ran, uz pomoć vjerničkog načina življenja… O spasenju čovjeka općenito. Veoma mudro, veoma vješto, najnovije jer je autor iskoristio jedinu moguću još nerazgolićenu a samim tim i uprljanu ovakvim svijetom, misao čitaoca. Misao kao Misija onog koji dočita knjigu o samospasenju čovjeka. Davno sam shvatio: Čovjek je potomak životinje ili glas univerzuma. Mehmed Meša Pargan je nesporno, zajedno s ovim djelom, glas univerzuma. Priča i svijet u njoj mogli su se opisati samo posmatranjem iz njegove spoljašnosti.
Saudijski prestolonasljednik u kratkom vremenu je sebi priskrbio enormnu moć. Vrlo lako je zamislivo da bi mogao vladati kraljevstvom desetljećima. Ali popis njegovih neprijatelja već je dug. Vrijeme će pokazati jesu li reforme koje provode vrijedne apsolutizma koji polako ali sigurno uvodi.
Piše: Danijal Hadžović
Saudijska Arabija zatvorila je toliko značajnih bivših funkcionera da polako nestaje prostora u luksuznim američkim hotelima Ritz-Carlton da ih sve smjesti. Od novembra prošle godine uhapšeno je nekoliko stotina prinčeva, ministara i poslovnih ljudi, pa je i skromniji Marriott morao biti zakupljen od vlasti da bi smjestili sve silne zatvorenike. Predstavljeno kao čišćenje korupcije, zatvaranja se neizbježno doživljavaju kao čišćenje političkih protivnika. Ostale dramatične promjene također su u toku, jer zemlja napreduje s velikim ekonomskim i kulturnim reformama. Ženama će od ljeta ove godine napokon biti dozvoljeno da voze automobile. Kina su otvorena po prvi put nakon desetljeća, kao i novi turistički objekti. Saudijska Arabija želi izgraditi visokotehnološko ekonomsko područje vrijedno oko 500 milijardi dolara na svojoj sjeverozapadnoj obali. U središtu svih tih promjena je Muhammad bin Salman (nadaleko poznat kao MBS), mladi prijestolonasljednik koji je postao najmoćnijii vladar Saudijske Arabije u posljednjih nekoliko desetljeća. Kako je prikupio toliki utjecaj?
Kralj Abdel-Aziz, utemeljitelj savremene saudijske države, imao je desetke muških nasljednika. Kako bi smanjio suparništvo u svojoj rasprostranjenoj porodici, uspostavio je vodoravnu liniju sukcesije, sa moći koja prelazi od jednog sina do drugog. Jedan od njih, kralj Saud, svrgnut je 1964. godine, dijelom zbog straha da je želio da ga njegov sin potpuno naslijedi. Ostali članovi kraljevske porodice podijelili su moć: jedan je princ nadgledao vojsku, a drugi ministarstvo vanjskih poslova. Ali sinovi kralja Abdel-Aziza su ostarjeli. Najmlađi je sada u 70-im godinama. Sadašnji kralj, Salman, je na zalasku. U svojim osamdesetim godinama teško se borio sa zadatkom da upravlja modernom, mladalačkom državom, gdje je 59% od ukupno 20 miliona građana mlađe od 30 godina. Kralj Salman je počeo rješavati ovo 2015. godine imenovanjem člana mlađe generacije - svog nećaka Muhammada bin Nayefa - kao prestolonasljednika. U toj ulozi je trajao samo dvije godine. Kralj Salman ga je bacio u stranu u junu prošle godine i zamijenio ga svojim omiljenim sinom, Muhamedom bin Salmanom. To je predstavljao prvi put da je jedani saudijski vladar službeno pokušao dinastički penos moći.
Novi prijestolonadljednik izgubio je malo vremena na konsolidiranje moći. Nakon nedavnog protresanja cjelokupne uprave, kojeg je orkestrirao u ime svog krhkog oca, princ Muhammed i njegovi saveznici kontrolišu sve tri grane sigurnosnih službi. Tek po drugi put u saudijskoj historiji, ministar vanjskih poslova je običan, karijerni diplomat koji duguje svoj položaj vladajućem dvojcu. U septembru je policija uhapsila desetine kritičara, među kojima su bila dva istaknuta muslimanska učenjaka. Prijeteća poruka s hapšenjima čini se da je shvaćena. Kraljevska odluka o ukidanju zabrane vožnje ženama, koja je uslijedila, imala je veoma malo neslaganja, čak i od strane konzervativnog vjerskog establišmenta. A nije bilo ni mnogo negodavanja zbog „čišćenja“. Saudijski kralj je dugo bio samo prvi među jednakima, ali princ Muhammad razbija ovu delikatnu ravnotežu. Iako sebe predstavlja kao mladenačkog reformatora, Saudijsku Arabiju pretvara u istinsku apsolutističku monarhiju.
Branitelji prijestolonasljednika tvrde kako su ove nagle promjene nužne. U doba niskih cijena nafte, Saudijska Arabija treba širiti ekonomiju. Desetljeća korupcije koštale su kraljevstvo nebrojive milijarde dolara. Za razliku od mnogih njegovih savremenika, princ Muhammed se doživljava kao vrijedna i poštena osoba. Ali njegovi su postupci do sada također bili destabilizirajući. Pokazao je sklonost ka neumjesnim stranim avanturama, od skupog rata u Jemenu do neuspješne blokade susjednog Katara, što za rezultat nije imalo ništa više od podjele i političkog sukoba među zaljevskim zemljama. Bliže kući, on okončava dugo razdoblje konsenzualne politike koja osigurava stabilnost. Princ Muhammed star je samo 32 godine, 49 godina manje od svog oca. Vrlo lako je zamislivo da bi mogao vladati kraljevstvom desetljećima. Ali popis njegovih neprijatelja već je dug. Vrijeme će pokazati jesu li reforme koje provode vrijedne apsolutizma koji polako ali sigurno uvodi.
Ministar Mektić odbacio tvrdnje predsjednika Srbije : BiH može sama uhapsiti Dodika, ne treba to tražiti od Srbije
Vlasti BiH zatražile su od Srbije pomoć u istrazi o sumnjivim finansijskim transakcijama na području te zemlje povezanim s predsjednikom bh. entiteta Republika Srpska Miloradom Dodikom, no iz Beograda nikada nije stigao nikakav odgovor, izjavio je u utorak ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić.
U izjavi koju je prenio sarajevski portal Faktor, Mektić je odbacio tvrdnje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića kako je iz Bosne i Hercegovine prošle godine u Beograd stigao zahtjev da se tamo uhapsi Dodik.
Vučić je takvu tvrdnju iznio u intervjuu za beogradsku televiziju Happy, prenosi Hina.
“Bio je službeni zahtev za privođenje predsednika RS-a prije godinu dana. Zamislite da Srbija privodi predsednika RS-a. Jeste li vi normalni? Što hoćete, da pravimo granicu onakvu kakva je nekada ranije pravljena?”, kazao je Vučić u tom intervjuum dodajući kako je sve to bilo zbog “neke vile”.
Mektić je rekao kako je Vučić iznio potpuno netačne tvrdnje, ili su ga njegovi saradnici o svemu krivo informirali.
“To nije bio nikakav zahtjev za privođenje ili za hapšenje, ali bio je zahtjev za međunarodnu krivično-pravnu pomoć, da se provjeri finansijska transakcija Milorada Dodika”, kazao je Mektić.
Pojasnio je kako je riječ o prebacivanju iznosa od 750.000 eura iz Pavlović banke registrirane u Bosni i Hercegovini na račun Komercijalne banke u Beogradu.
“Ovdje se sumnjalo u porijeklo tog novca te se samo tražilo da se istraži ta finansijska transakcija”, kazao je Mektić.
Takav zahtjev iz Sarajeva je poslan u Beograd prije gotovo godinu dana, i to na osnovnu sporazuma o međudržavnoj pomoći u krivično-pravnim pitanjima, potpisanog još 2005. godine, no iz Srbije do danas nema nikakvog odgovora.
Dodik je pod istragom Tužilaštva Bosne i Hercegovine, zbog sumnje da je na nezakonit način kupio vilu u elitnom beogradskom naselju Dedinje, za koju je platio 750.000 eura.
Sumnja se da je on tu kupovinu obavio u gotovini, novcem nejasnog porijekla, a cijelu transakciju prikrio je naknadno odobrenim fiktivnim kreditom privatne Pavlović banke iz Bijeljine.
Mektić je kazao kako niko iz Bosne i Hercegovine ne bi tražio da Srbija privodi Dodika, jer bi u slučaju takve potrebe on bio uhapšen u zemlji u kojoj živi.
Izrazio je nezadovoljstvo odnosnom vlasti Srbije, sugerirajući kako one sudjeluju samo u istragama koje se odnose na “obične smrtnike”, dok političare poput Dodika očigledno smatraju nedodirljivima.
(Kliker.info-Aljazeera)