Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

22.01.2018.

NACIONALNI ALIBI ZA OKUPACIJU KULTURE I UMJETNOSTI

22.01.2018.

BITI KONSTITUTIVAN ILI NE, PITANJE JE SAD!

Biti konstitutivan ili ne, pitanje je sad!  




Biti konstitutivan ili ne, pitanje je sad!   

Foto: gettyimages.com

///////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Kako ”konstitutivni predstavnici” brane interese konstitutivnih naroda danas, nalazi svoj epilog u činjenci da 2/3 građana BiH žive na granici realnog siromaštva. Naravno, ”konstitutivni” nikad o ovome neće razgovarati je im je konstitutivnost mnogo važnija od životnog standarda svakog građanina bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.
................................

Demokratija u Bosni se gradi nekih 26 godina a da li će se nešto mijenjati što će nam donijela bolji život ili će nam trebati još 100 godina – izbor je vaš. Prave ljude ćete prepoznati po svojim djelima kao trajnim pečatom moralnosti i odgovornosti. Birati populiste koji misle samo na svoje  duboke džepove nije više greška već kretenizam. 

Bosna i Hercegovina već 26 godina živi u cirkusu zvanom ”konstitutivni” u kojem ”konstitutivne štite”, napinjujući se iz petnih žila njihovi ”legalni predstavnici naroda”. Svađe ”koji narod je više ugrožen” u Parlamentu BiH kao i na nižim nivoima vlasti su naša svakodnevnica. Jedan od posljednjih primjera je rasprava u Parlamentu BiH od 17 januara o Izbornom zakonu koja umjesto riješenja sudskih presuda Sejdić- Finci, Pilav i drugi  se pretvorila u mjerenje ugroženosti ”konstitutivnih”. Predstave uz publiku kao fol mi nešto radimo a u stvari čuvamo svoje stolice i benefite kao legalni predstavnici konstitutivnih.

Kako ”konstitutivni predstavnici” brane interese konstitutivnih naroda danas, nalazi svoj epilog u činjenci  da 2/3 građana BiH žive na granici realnog siromaštva. Naravno, ”konstitutivni” nikad o ovome neće razgovarati je im je konstitutivnost mnogo važnija od životnog standarda svakog građanina bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.

Jedna od kategorija koja je zaista ugrožena u pravom smislu riječi su povratnici u RS čija je sudbina najblaže rečeno neizvjesna. Nisam očekivao da će potpredsjednik Republike Srpske Ramiz Salkić podnijeti ostavku na svoju funkciju nakon gostovanja Fate Orlić na Face-tv od 19 januara jer znam da nije dovoljno moralno jak da to uradi. Za ovakve odluke treba imati hrabrosti i pameti! U ime konstitutivnih se najviše vodi računa o svom džepu, svijesno uništavajući sistem društvenih, moralnih i etičkih vrijednosti kao preuduslov opstanka na vlasti. Trebao je Ramiz da se izvine staroj nani, iz poštovanja na njene godine i njenu herojsku borbu za svojom avlijom, svojim jezikom i svojom državom.

Podsjetimo, u dvorištu Fate Orlović, bošnjačke povratnice u Konjević Polje, u ljeto 1996. godine bespravno je sagrađena pravoslavna crkva, koja još uvijek nije uklonjena iz njene avlije. Pravna borba još uvijek traje. Nakon svega je, kaže nana Fata Orlović, potpredsjednik Republike Srpske Ramiz Salkić posredovao u pritscima da ona proda svoju zemlju Srpskoj pravoslavnoj crkvi i da podijele novac. “Lako bi njemu bilo uzeti moje. Neka proda svoje, ja svoje ne dam”, kazala je nana Fata Orlović aludirajući na Ramiza Salkića, dodavši da ga je potom “maršnula iz kuće”.

Degutativno je Salkićevo opravdanje da se ”u ovoj izbornoj godini radi o insinuacijama i lažima tobože onih ljudi koji žele da u ovoj godini naštete njemu lično zloupotrebljavajući staricu, zarad svojih političkih ciljeva”. ”Ona je u poznim godinama i sa njom se vrlo lahko može manipulisati”, reče Salkić za naivne upotrebljavajući prepoznatljivu floskulu nevješte odbrane.  Kojih to ljudi gospodine Salkiću i zašto gospođu Orlović pozivate kao urotom protiv vas prišivajući joj mitove i špekulacije da je koriste ”neki” ljudi?  Prozirni ste poput lakmus papira ali i bezobrazni  jer ćete i nanu Fatu učiniti ludom, starom da ne zna što govori.

Već znam da ćete ”nastaviti svoj angažman na način kako ste to činili i do sada, časno i odgovorno radeći svoj posao, u interesu naroda i jedine nam domovine Bosne i Hercegovine”. Koliko ste vi to gospodine Salkiću zajedno sa ministrom Ramićem otvorili novih škola,  preduzeća, obdaništa, kulturnih domova i zdravstvenih centrala za vrijeme svog mandata  u kojima su se povratnici zaposlili i mogli obavljati najosnovnije medicinske preglede? Ovo su pokazatelji na kojima se mjeri vaša odgovornost!

Nije samo Salkić kriv što je zalutao na poziciju potpredsjednika RS-a. Onako kako je stvarana Koalicija Domovina na čelu sa njenim inicijatorom gospodinom Suljagićem takav nam je i grah pao. Na odgovornim pozicijama se nalaze polupismeni ljudi koji ”odgovorno rade svoj posao ne odgovarajući nikome”.  Dobro se sjećam momenta kada je Salkić u novembru 2017. brže-bolje potrčao Dodiku u zagrljaj nudeći mu Koaliciju Domovinu kako bi činila novu većinu u parlamentarnoj skupštini RS-a. Onako kako je započeo svoj mandat tako ga i završava – nemoralno!

Politika ima svoje lice i naličje. Ja bih to uporedio sa životnim izborom svakog čovjeka u kome on/ona bira da bude dio društva u kome živi, da da svoj osobni doprinos u njegovom razvoju ili je ”izvan” tvog društva baveći se nelegalnim aktivnostima, radeći na crno i  izbjegavajući da plati porez državi.  Politika treba da bude u službi građana, jer od njihovih predstavnika ovisi brzina ekonomskog razvoja, stepen poštovanja ljudskih prava kao i to da li će naša djeca, bila ona konstitutivna ili ne, ostajati u domovini ili odlaziti u ”pečalbu”.

Demokratija u Bosni se gradi nekih 26 godina a da li će se nešto mijenjati što će nam donijela bolji život ili će nam trebati još 100 godina – izbor je vaš. Prave ljude ćete prepoznati po svojim djelima kao trajnim pečatom moralnosti i odgovornosti. Birati populiste koji misle samo na svoje  duboke džepove nije više greška već kretenizam.

///////////////////////////////////////////////////////



Prof.dr. Senadin Lavić : Šta danas znači “konstitutivnost naroda ...
22.01.2018.

SRPSKA TRAGEDIJA

Srpska tragedija




Image result for cedomir petrovic


////////////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Šta će se promeniti, ukoliko se Kosovo da u zalog, za neka bolja vremena, za vremena u kojima će odrastati i živeti ova deca, koja su danas plakala u Domu kulture u Lapljem Selu. Plakali bi i Albanska deca, da su bila prisutna.
................

Sedite Vučiću sa Tačijem, pa uporedite te spiskove i uzmite im to što im “pripada” i podelite srpskim i albanskim porodicama. Sav ovaj jad i tuga, žive i u mestima preko linije koja razdvaja Albanski od Srpskog dela Kosova. I Albanci žive isto teško, kao i Srbi i ovo se ne rešava nacionalno i parcijalno, ovo se rešava civilizacijski, humano, istim pristupom prema jednima i drugima. I neka nikome ne padne na pamet, da izaziva dole sukobe i da ratom brani Kosovo i da gine sirotinja za još raskošniji i smrdljiviji život kriminalaca. Za umiranje uvek ima vremena, a za život tako malo.

I kad ga nema, Oliver Ivanović biva koristan svom narodu na Kosovu. Dolazi predsednik Srbije Aleksandar Vučić koji nije bio u dobrim odnosima sa Ivanovićem, dolazi u Mitrovicu, u severni deo gde žive Srbi. Obilazi one delove Kosova, za koje je dobio dozvolu i gde ima Srba.

Mesto, Laplje Selo, pored Prištine, Dom kulture, vreme, neko snežno, hladno. Razgovor Vučića sa Srbima. Gledam i slušam od početka do kraja. Pet, šest sati. Ispisuje se, na licu mesta, Srpska tragedija u hiljade činova, svaki čovek i žena jedan čin. Srpska tragedija, teža od Grčkih i mnogih ostalih. Ustaju muški, mlađi, stariji, žene, devojke, devojčice koje su još deca, a već imaju svoju. Plače jedna beba. Vrućina joj, možda je gladna ili joj smeta galama.

Jednog trenutka, vidim da su skoro svi prisutni digli ruke i traže da govore i kao da sam video one goluždrave ptiće u gnezdu kako otvaraju svoja usta i traže od majke i oca da im stave u kljun, nekog crvića ili muvu.

Znam da je dole strašno, ali kad vidiš i čuješ, udara me po glavi, u stomak, srce, pluća… Izubijan, jedva dolazim do kreveta. Kako zaspati? Znam šta ću sanjati. Po ko zna koji put, vičem u snu, jebem majku svima, udaram rukama, Smiljka me smiruje, budi.

Jedan čovek, živi u kući u kojoj vlada vlaga i devojčica je stalno bolesna i ja vidim vlagu u našoj sobi i žena kojoj je od starosti propao krov i soba joj puna vode i naša soba je puna vode i ja šljpkam po njoj i vidim kako krov pada sa zgrade u kojoj živimo i znam kako je kad nema posla i traže i mole da dobiju bilo šta, samo da rade. Traže posao za decu i potrebni su im Dečji vrtići, jer svako ko je ustao da iznese svoju muku golemu, ima po četvoro, petoro dece i traži lepa, mlada ženica, koja ima već mnogo dece, a suprug i ona voleli bi da imaju još, traže sobicu i kupatilo, ali strvine koje žive u Srbiji, imaju zapečaćene stanove u koje dođu dve nedelje u godini, da pokupe harač i uzmu plate koje primaju, a ima mnogo onih koji imaju po nekoliko plata i od Kosovske vlasti i od Srbije, a čitave porodice sa decom, žive kao podstanari i plaćaju od one svoje bede.

Sedite Vučiću sa Tačijem, pa uporedite te spiskove i uzmite im to što im “pripada” i podelite srpskim i albanskim porodicama.

Sav ovaj jad i tuga, žive i u mestima preko linije koja razdvaja Albanski od Srpskog dela Kosova. I Albanci žive isto teško, kao i Srbi i ovo se ne rešava nacionalno i parcijalno, ovo se rešava civilizacijski, humano, istim pristupom prema jednima i drugima.

I neka nikome ne padne na pamet, da izaziva dole sukobe i da ratom brani Kosovo i da gine sirotinja za još raskošniji i smrdljiviji život kriminalaca.

Za umiranje uvek ima vremena, a za život tako malo.

Gledam prisutne u sali Doma kulture u Lapljem Selu. Polegli po sali čemer, jauci, beda… Razdire srce i mozak, ali mora se ostati, koliko se može,  priseban i miran.

Kosovo potiskuje sve ostale ogromne nevolje u kojima je Srbija. Dobro je da je narod tražio posao, nove škole, brže dobijanje dokumenata, doktore… Da se niko nije požalio na bezbednost, mada provokacija ima na sve strane.

Vučić i Tači, postaju gospodari života i smrti na Kosovu. Izabraće oni život i živeće srpski narod i dalje na svojim ognjištima. Znaju oni kako živi i jedan i drugi narod i neka Kosovo bude zalog za ona vremena koja dolaze.

Moraće i Kosovska i Srpska vlast da ulažu maksimum u razvitak opustošenih delova na kojima žive i Albanci i Srbi. Prelaziće se i ta granica, kao što sam se prvi put kad sam prelazio u Crnu Goru, posle odvajanja od Srbije,  prekrstio, a policajac me pita: A, što se krstiš, jadan ne bio?  Krstim se, jer nikad nisam verovao da ću u Crnu Goru morati ući s pasošem! Pa, sam ušao i vremenom se navikao na to. Kasnije, samo sa ličnom kartom.

Krstićemo se i kad budemo ulazili na Kosovo, sa ličnom kartom. Neće nam biti teško. Mi se bar krstimo i kad treba i ne treba.

Šta će se promeniti, ukoliko se Kosovo da u zalog, za neka bolja vremena, za vremena u kojima će odrastati i živeti ova deca, koja su danas plakala u Domu kulture u Lapljem Selu. Plakali bi i Albanska deca, da su bila prisutna.

Zalog neka bude trajni mir, između Albanaca i Srba. Da Srbi budu spokojni sa svojim porodicama. Da imaju posla.  Da dobro zarađuju i dobro žive. Da žive slobodno i bezbedno, a onda se čovek navikne na mnoge stvari.

22.01.2018.

CIJE JABUKE BiH IZVOZI U RUSIJU?

Čije jabuke BiH izvozi u Rusiju?


Ruski fitosanitarni inspektori posumnjali su da je 19 tona jabuke pristiglih iz BiH, zapravo porijeklom iz Poljske

Ruski fitosanitarni inspektori posumnjali su da je 19 tona jabuke pristiglih iz BiH, zapravo porijeklom iz Poljske



///////////////////////////

Od danas (22. januar) je ponovo na snazi zabrana uvoza jabuka u Rusiju iz Bosne i Hercegovine. Odluka je donesena nakon što je tamošnja inspekcija utvrdila da je jedna kompanija iz Bijeljine jabuke porijeklom iz Poljske ponovo pakovala i izvozila u Rusiju. Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović traži da se poduzmu mjere protiv počinitelja prevare, zbog kojeg je sistem kontrole i izvoza došao u pitanje. BiH će tražiti i treću šansu od ruske strane, uz garanciju da će osigurati kvalitetan sistem kontrole.

Ruski fitosanitarni inspektori posumnjali su da je 19 tona jabuke pristiglih iz Bosne i Hercegovine, zapravo porijeklom iz Poljske jer su pronašli prelijepljene etikete na drvenim sanducima čime je podstaknuta sumnja da se radi o klasičnom prepakivanju. Ključni propust napravio je fitosanitarni inspektor iz Distrikta Brčko koji nije ni prisustvovao utovaru i istovaru jabuka. Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović stoga traži:

„Da se poduzmu odgovarajuće aktivnosti protiv počinioca. To sam zatražio i od Distrikta Brčko, od gradonačelnika, jer u njihovoj nadležnosti je fitosanitarna inspekcija koja je napravila ozbiljan problem. Zatražio sam takođe da se preduzmu odgovarajuće mjere i oko eliminisanja kompanije za ovakvu zloupotrebu i, rekao bih, krivično djelo od nadležnog ministarstva u RS.“

Preduzeti mjere protiv svih odgovornih: Mirko Šarović
Preduzeti mjere protiv svih odgovornih: Mirko Šarović

Inspekcijski organi već češljaju bijeljinsku firmu "Fruct Company" koja je izvezla sporne jabuke u Rusiju. Inspekcija je došla i kod Nedžada Mujčinovića u Gradačac jer je on prodao sporne jabuke bijeljinskoj firmi. Mujčinović za Radio Slobodna Evropa tvrdi da su jabuke domaće proizvodnje.

„To su moje jabuke 100 posto. Inspekcija mi je tu kod kuće, pa evo sad rješavam to. Znači 100 posto. Evo, sve će se utvrditi. Ja imam voćnjaka dva do tri hektara, sve je pokriveno mrežom, i hladnjače... Roba je ovdje, vidi se gdje je spakovano, prazni boksovi... Šta se dešavalo dalje, ja ne znam o tome ništa“, tvrdi Mujčinović, nakon čega smo ga pitali kako je moguće da su se na gajbama jabuka onda našle naljepnice da potiču iz Poljske.

„Pa može biti, jer ja koristim i polovne gajbe i nove gajbe. Može biti slučajno da se na nekoj zadesilo da je polovna gajba uzeta, da je pisala deklaracija. Nije na to niko obraćao pažnju, nije se razmišljalo o tome. Ne znam, ne mogu bit pametan jer nisam ništa o tome vidio, jer roba ode od mene odavde... Šta se u putu može desiti, to niko ne zna“, naglašava Mujčinović.

"Fruct Company" je firma sa sjedištem u Bijeljini, koja ima samo jednu kancelariju. Nema registrovan ni telefon. U prošloj godini procjenjuje se da je ta kompanija u Rusku Federaciju izvezla od 300 do 400 tona jabuka. Vlasnik "Fruct Company" Miroljub Jovanović se u izjavi za Alternativnu televiziju isto drži priče o polovnim gajbama:

„Tvrdim da je on meni rekao da je jabuka njegova, sa njegove parcele. Kod njega, ispred hladnjače stoji 200-300 polovnih starih paleta koje su porijeklom iz Italije, Poljske, Grčke...“

Više od sramote boli to što voćari sada ne znaju šta će sa jabukama u hladnjačama, kaže Dragomir Vujković, voćar iz okoline Prijedora

Istraga će tek pokazati da li se ili nije radilo o domaćim jabukama. Domaći proizvođači ističu da su ogorčeni i ljuti zbog nove bruke oko izvoza jabuka u Rusiju. No, više od sramote boli to što voćari sada ne znaju šta će sa jabukama u hladnjačama, kaže Dragomir Vujković, voćar iz okoline Prijedora.

„Znam koliko je bilo upozorenja. Znam koliko su bili Rusi izuzetno kooperativni. Pa slušajte, upozorenja su dolazila već nekoliko puta. Oni su to nalazili, ali su uvijek prelazili preko toga. Ovaj put je kap prelila čašu. Oni se jednostavno nisu udostojili ni da skinu poljske etikete sa jabuka, nego prelijepe naše etikete preko poljskih etiketa“, navodi Vujković.

„Sve ovo što se dogodilo do sada po pitanju nesporazuma i malverzacije sa tim jabukama su radile firme koje su jednostavno trgovci u tom lancu. Nije smjelo do toga doći. Ipak smo mi jedanput imali problem oko tog pitanja i ozbiljno pristupili tome. Međutim evo šta se desilo.“ – ističe predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača Semberije Savo Bakajlić.

Voćari podsjećaju da je nakon ovog slučaja ugroženo najmanje hiljadu porodica koje egzistiraju od proizvodnje jabuka, te da će se šteta mjeriti u milionima evra.

Prva zabrana je bila 2016. godine kada je takođe utvrđeno da su jabuke iz uvoza izvožene u Rusiju pod bh. proizvod, te da su tada i izvoznici dobijali bjanko fitocertifikate. Rusi su tada popustili, nakon obećanja da će situacija biti drugačija. No pitanje je da li će dati novu šansu za izvoz jabuka. Sistem se pokazao neefikasnim, nije vođeno računa o tome ko je na listi izvoznika, nije vođeno dovoljno računa o sistemu kontrole, te stoga ministar Šarović kaže da je ovo prilika da se sistem konačno stavi na noge.

22.01.2018.

SLAVO KUKIC: ,,SRPSKA CAST" JE BATINASKA BRATIJA U FUNKCIJI RESETIRANJA VELIKOSRPSKIH CILJEVA

Slavo Kukić:„Srbska čast“je batinaška bratija u funkciji resetiranja velikosrpskih ciljeva

Slavo Kukić



Slavo Kukić:„Srbska čast“je batinaška bratija u funkciji resetiranja velikosrpskih ciljeva


Možda je istini najbliže kako Dodikovo, a i političko talasanje njegovih sljedbenika, nema nikakve veze s interesima srpskog naroda u BiH – jer, što je ono snažnije, narodu je sve neizdržljivije. Sasvim suprotno, talasanje je u funkciji resetiranja političkog projekta, velikosrpskog projekta koji je na isteku XX. stoljeća doživio poraz – i za koji su mnogi željeli vjerovati da je zauvijek završio na smetlištu historije.

Piše: Slavo Kukić

Nema tjedna da se prosječnog čitatelja ne zaspe masom pokazatelja i informacija koji na najzorniji način svjedoče o stanju stvari u BiH, ali i ambicijama njezinih susjeda prema njoj. Prije koji dan, primjerice, naletih na podatak kako je u zadnjih 15 godina broj učenika u osnovnim školama smanjen za preko dvadesetak postotaka – u srednjima još i više. Nekako u isto vrijeme, potom, pročitah i kako je, prema procjenama Svjetske banke, zbog nemogućnosti da dobiju posao u vlasitoj zemlji u prethodnih petnaestak godina BiH napustila skoro četvrtina njezine visokoobrazovane populacije – i da je po tome ona uvjerljivo na prvom mjestu u svijetu. No, ne odlaze samo visokoobrazovani nego i svi ostali – i to ne samo u zemlje zapadnog svijeta nego i one za koje koji su nas prije samo tridesetak godina doživljavali obećanom zemljom. Evo, recimo, samo za Slovačku, i to samo s banjalučke stanice trbuhom za kruhom mjesečno u prosjeku „odleprša“ dvjestotinjak naših sugrađana – ne, dakako, da bi se dočepali silne love nego da bi, radeći za satnicu od 2,5 eura, biološki preživjeli.

Zašto sve to? Ako je njemačkoj europarlamentarki Doris Pack vjerovati, jer u zemlji, u kojoj je želja obična svijeta za Evropskom unijom veća nego na Balkanu igdje drugdje, političari ne žele raditi za dobro svih. A posljedica je, tvrdi uvažena gospođa, izostanak promjena koje nude nadu, ali i odlazak ljudi koji vani, a ne u vlastitoj zemlji, vide životnu priliku za sebe i, ako je imaju, za svoju obitelj.

Nažalost, sve to, ni statistike ni upozorenja iz svjetskih centara moći, domaće etnobogove ne muči. Sasvim suprotno, od prvog do zadnjeg se ponašaju kao da su inspirativan primjer svima ostalima – i onima u susjedstvu i onima u razvijenom svijetu. Pogledajte, uostalom – i na njoj se želim zadržati – nedavnu priču o obilježavanju dana RS-a. Zaludu odluka Ustavnoga suda kako to nije u skladu s Ustavom BiH. Zaludu i upozorenja Delegacije EU i Ambasade SAD u BiH kako obilježavanje neustavnog datuma predstavlja kršenje vladavine prava – i kako za sobom povlači odgovornost onih koji iza toga stoje. Zaludu, jer prvi čovjek RS-a Ustavni sud ne priznaje budući on, po Dodikovu tumačenju, ni nije ustavni nego politički. Jer, da je ustavni, tvrdi Dodik, prihvatio bi ono što u javni prostor plasira on sam – da je RS država a BiH konfederacija, državna zajednica, čak i manje od toga, tek, veli, „zajednica država“.

Sukladno tome Dodik i ovaj dan iskoristi za poruku kako RS neće odustati od svoga prava na samoopredjeljenje – i da u međunarodnim odnosima istupa kao samostalna država dakako. Da se pri tome ne šali, prvi čovjek RS-a je pokazao na najslikovitiji način. Njegov politički podmladak je, naime, za 9. siječnja pripremio ono što je RS-u kao „državi“ nedostajalo – „pasoš“ čiji su prvi primjerci podijeljeni najzaslužnijima. Negdje pročitah da ga je dobila čak i entitetska premijerka.

Ali to nije sve. Dodik se pobrinuo i da mu u goste dođe jedan njemu sličan – usput, i jedini „državnik“ koji mu je dolepršao – prvi čovjek proruske samoproglašene gruzijske pokrajine Južna Osetija. Koju se u svijetu priznaje taman koliko i Dodikovu „državu“. No, Miletovi mediji su činili sve kako bi se njezina čelnika predstavilo važnom političkom ličnošću, posebice nakon poruke mu kako nije došao u BiH nego u RS – u, vokabularom tog istog gospodina, „blizanku Južne Osetije“ s kojom njegova „država“ ima „isti pogled na svijet“ i jednak odnos prema zajedničkom „strateškom partneru, Ruskoj Federaciji“. U čemu se, kako stvari stoje, baš i nije šalio. Jer, uz njega je bio i ruski ambasador u BiH. I stoga se, kako bi i sam pokazao odanost prema majci Rusiji, ni banjalučki vožd nije libio da s dragim gostom potpiše sporazum o odnosima dviju „država“, a time izazove i skandal, među inim i diplomatsku notu Gruzije. Ali, što njemu znači Gruzija? Taman što i BiH.

Najnoviji „dan državnosti“, međutim, Dodik iskoristi i za utjerivanje straha u kosti svima koji bi mu se mogli naći na putu. Svijet je zgrožen informacijama o takozvanoj „Srbskoj časti“, paravojnoj formaciji koja je izraz rusko-srpskog „bratstva“, čiji se pripadnici fotografiraju s prvim čovjekom ovog dijela zemlje, koja se u specijalnim uniformama šepuri po odajama Narodne skupštine i zastrašuje narod po banjalučkim ulicama.

Čitava priča je dodatno dobila na uvjerljivosti zahvaljujući informacijama kako družinu „Srbske časti“ – koja se, istina neuspješno, kada se u vezi s njom zatalasalo, pokušala predstaviti najobičnijom humanitarnom organizacijom – čine dokazani kriminalci, presuđeni ratni zločinci, ljudi sumnjiva morala, ali i osobe koje kod zvanične vlasti uživaju nepodijeljeno povjerenje. A sve to je pokrenulo svijet na osudu te iste vlasti, njezina prvog čovjeka prije svega. Pisanje britanskoga „Guardiana“ o tome na svome twitter profilu prenijela je čak i bivša američka ambasadorica u UN, i to na način koji je krajnje upozoravajući – da to nije vijest iz 1992. nego se, nažalost, događa danas.

Sve to – zaludu sva beskrupulozonost koju u prethodnih desetak godina iskazuje – prvi put ravnodušnim nije ostavilo ni banjalučkog vožda. U pismu „Guardianu“ je pokušao demantirati navode njegovih novinara, svu tu ujdurmu pripisati snažnim elementima „Islamske države“ u BiH, omalovažiti i sve podatke i informacije s kojima u javnost izlazi ministar Mektić – koji je, zamislite ovu ideološku floskulu, dokazani i vrlo opasan „neprijatelj srpskog naroda“ itd. U izjavama za medije ide i korak dalje – tvrdi kako je to laž koja je samo „dio sveopće antiruske histerije na Zapadu“ i kako je hajka na RS i njezine institucije tek izabrana formula za potpuno druge, antiruske ciljeve.

Temeljno pitanje, međutim, nije stoji li Milorad Dodik iza svega toga – jer, jeste – nego postoji li potpora koja ga na sulude političke akcije potiče? Što se, recimo, mene tiče, takvu mogućnost ni u jednom času ne dovodim u pitanje. Naprotiv, siguran sam da bi bez vanjskih poticaja njegove gusle gudile sasvim drugačije. Uostalom, takva je potpora manifestirana i 9. siječnja, i to s dvije Dodiku relevantne adrese.

Na nimalo uvijen način mu je, recimo, još jednom iskazana iz Beograda. U Banja Luci se, istina, nije vidjelo prvog čovjeka istočnih susjeda. No, on se pobrinuo da i ovom prigodom javno iskaže svoju ljubav prema državi prekodrinskih Srba. Izostalo nije ni obećanje da će Srbija s njim na čelu uvijek biti uz RS – pa taman, kako drugačije to shvatiti, i odluči li ona ponovo zaratiti kako bi ostvarila ciljeve koji su postavljeni prije devedesetih.

Ali, ako se na fešti nije mogao naći prvi, u njegovo ime, i s porukama za koje je, nema dvojbi, zeleno svijetlo dao on sam, našli su se mnogi drugi – među njima i Vučićev pretodnik na mjestu predsjednika istočnih susjeda. Koji je, uz dodjeljeno mu odlikovanje za ono što je za svoju prekodrinsku braću činio, i ovu zgodu iskoristio kako bi podsjetio da je ujedinjenje svih Srba budućnost od koje se, šešeljevski kazano, ne smije odustajati – uz dodatak, dakako, ako je uvjet za to samostalnost i nezavisnost RS-a, da im od srca želi i jedno i drugo.

Svojim dolaskom Republiku Srpsku je počastio i prvi srpski duhovni autoritet – patrijarh Irinej. Koji je, opjevavajući je, išao i korak dalje od Tome grobara. Kakva borba za samostalnost i nezavisnost? Jer, RS je, pita li se patrijarha, „najnovija država srpskog naroda“ koja „postoji na radost svih Srba“ – i istočno i zapadno od Drine i na svim svjetskim meridijanima – a 9. siječnja je, zaludu i BiH i njezin Ustavni sud, jedan od najznačajnijih datuma u čitavoj srpskoj historiji.

Pitanje je, međutim, koliko bi beogradska potpora, sama za sebe dakako, pila vode? I bi li samo uz nju, s politikom koju vodi, Milorad Dodik mirno spavao? Njegovu se beskrupuloznost, drugim riječima, u značajnoj mjeri ima zahvaliti i drugom centru moći – Moskvi. Dokle će na nju moći računati sasvim je drugo pitanje. Ali, da mu je danas vjetar u leđa, i da je poprilično snažna, jeste. Svako malo ruski ambasador u BiH to, uostalom, na poprilično zoran način i demonstrira. Učinio je to i prilikom obilježavanja 9. siječnja – kako svojim dolaskom u Banju Luku, tako i međunarodnim legitimiranjem prvog čovjeka Južne Osetije i sporazuma koje isti potpisa sa svojim banjalučkim „blizancem“. I stoga ne čudi da ga se svaki put, pa i za dan RS-a, uzdiže na nebesa, a zemlju iz koje dolazi identificira s majkom.

Što na kraju svega reći? Možda je istini najbliže kako Dodikovo, a i političko talasanje njegovih sljedbenika, nema nikakve veze s interesima srpskog naroda u BiH – jer, što je ono snažnije, narodu je sve neizdržljivije. Sasvim suprotno, talasanje je u funkciji resetiranja političkog projekta, velikosrpskog projekta koji je na isteku XX. stoljeća doživio poraz – i za koji su mnogi željeli vjerovati da je zauvijek završio na smetlištu historije. Sve upućuje, nažalost, da nije – i da je ideja velike Srbije žilavija no što se moglo i pretpostaviti.

Što se, pak, samog Dodika tiče, velikosrpska priča njemu osobno je instrument spašavanja vlastite kože zbog onoga što je činio prethodnih desetak-petnaest godina – a zbog čega se svugdje u svijetu završava na istom mjestu. U zatvoru. Dok, prema tome, tu vrstu priče i talasanja uspijeva zadržati, siguran je i on. Krahira li priča, i zanos koji je prati, vrag je odnio šalu i za njega sama. I spas može tražiti jedino u bijegu preko Drine – ili u Beograd ili u Moskvu svejedno. Iako, ne vjerujem da velike fajde ima i u tome. Jer, u XXI. smo stoljeću – a u njemu više ni bijeg nije garancija.

22.01.2018.

TEOFIL PANCIC:

Pančić: Jedno ubistvo i mnogo pitanja



Image result for ubijen oliver ivanovic

Oliver Ivanović ubijen je 16. januara u severnom delu Mitrovice

////////////////////////////////////////////

Piše: Teofil Pančić

(komentar, mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove RSE)

Može li se pisati o ubistvu Olivera Ivanovića bez hiperinflacije upitnih rečenica? I to čak pre nego što uopšte dođemo do onog najprirodnijeg, najlogičnijeg, najneizbežnijeg pitanja: ko ga je ubio, i zašto?

Videćemo šta će učiniti oni kojima je dužnost, što profesionalna, što politička, da na to ključno pitanje odgovore. Mi nastavljamo s upitnim rečenicama. Kako je moguće da ova tragedija – a jedna od osobina tragičnog događaja, još od antičkih vremena, jeste ne samo da nije istinski neočekivan, nego je mnogo čime već bio najavljen – ne proizvede ništa nalik na katarzu nego, naprotiv, još više zamuti vodu, i to ponajviše, čini se, u Beogradu?

Naposletku: postoji li i može li postojati išta, ma kakav ozbiljan, dramatičan i tragičan događaj ili proces, koji bi već samim svojim napred navedenim svojstvima sprečavao vladajuću srpsku političku kastu, a pre svega njenog prvog čoveka, da umesto elementarne ozbiljnosti i odgovornosti prema državi, društvu, javnosti, pa čak i sebi i vlastitim visokim funkcijama, odreaguju kao grupa živopisnih mediteranskih prevaranata uhvaćenih u nepočinstvu? A to znači s teatralnim viškom buke, patetike, površinske indignacije i pasivne agresije koja ili nešto krije ili ostavlja utisak kao da nešto krije, čime izaziva upravo onu vrstu sumnjičavosti koju tako gorljivo želi da otkloni.

I zato, ka suštini stvari. Niko ozbiljan ne može tek tako da tvrdi da iza ubistva Olivera Ivanovića na bilo koji način stoji zvanični Beograd. Da li su tako nešto, ipak, mnogi pomislili? Recimo da je samo pitanje, ovako postavljeno, tabloidno, insinuirajuće, irelevantno. Šta, međutim, možemo sasvim legitimno da pitamo? Recimo, ovo: čemu višak agresije prema političkoj opoziciji, ali i prema svakom nekontrolisanom segmentu javnosti koji se usudio da u vezi s Ivanovićevom smrću postavi neko „nedogovoreno“, ali ne i neodgovorno (mada možda neodgovorivo?) pitanje?

Aleksandar Vučić sa Bratislavom Gašićem i Markom Đurićem u severnoj Mitrovici 20. januara
Aleksandar Vučić sa Bratislavom Gašićem i Markom Đurićem u severnoj Mitrovici 20. januara

Zašto je predsednik Srbije čak i ovakav povod iskoristio za postiđujuću tiradu u kojoj su njemu i njegovoj sviti dodeljene uloge sirotih malih žrtava, a svima drugima uloge smutljivaca, ako ne i zlikovaca, pri čemu se zločin uglavnom svodi na uzimanje slobode da se pita i da se kaže? Da li je moguće da taj čovek nema baš nikakve granice - naročito one donje - i da je svaki eksperiment koji bi za cilj imao izazivanje barem nagoveštaja osećanja stida kod njega unapred osuđen na propast?

Otuda je, kao u svakoj istrazi zločina (a tamo gde imamo posla s ubistvom političke naravi, istraga nije samo kriminalistička, nego je nužno i politička, društvena, istorijska) neophodan povratak na stanje koje je ubistvu prethodilo, jer nam ono govori nešto bitno o samom zločinu. Ili o tome kako je on uopšte bio moguć.

Da li je ikome bilo jasno kako je moguće da predsednik Srbije vehementno, čak ljutito, negira političku narav ubistva Ivanovića, u trenutku kad niko ne zna ništa o njegovim počiniocima i nalogodavcima? A bez nekih ozbiljnih saznanja, kako uopšte pomisliti da bi se smelo makar zamisliti da takoreći ritualno javno streljanje jednog političara pred vratima njegove političke organizacije, pri tome čoveka za kojeg se ne vezuju kriminalne afere niti buran i ekscentričan privatni život, a sve to na politički vrlo nestabilnom, turbulentnom tlu punom nasilja, nije političko? Pa, kakvo je onda?

Kako god, nakon brze propasti „depolitizacije“ ovog zločina, kao da se prešlo na „plan B“, na transfer odgovornosti: za zločin je odgovoran neko drugi, recimo Albanci (a ako i jesu Srbi, onda to nisu Srbi, kaže Vučić, koji je u međuvremenu nekom zagonetnom magijom stekao čak i prerogative određivanja autentičnosti nečije „srpskosti“), ili misteriozne strane sile zlih namera, s ciljom destabilizacije (inače, je li, stabilnog) Kosova, Srbije, zapadnog Balkana. Dobro, nije to nevredno razmatranja. Ali, u međuvremenu, ne pomaže nam u odgonetanju ključnih pitanja koja se tiču budućnosti ovog društva i načina na koji se upravlja njime.

Naime, što se više ispraznom agresivnošću brani od nekih neizbežnih pitanja, to je manje ubedljiva naprednjačka, socijalistička i njima srodna struktura vlasti koja je, kao i tolikima drugima, i Oliveru Ivanoviću godinama crtala metu na čelu, da bi sada bila tako pravednički zgrožena što je neko možda pomislio da i ona nekako snosi odgovornost barem za stvaranje svojevrsnog društvenog okvira u kojem je ovakav zločin postao zamisliv, a onda i ostvariv.

Oliver Ivanović nije za nju bio samo politički neistomišljenik, oponent, takmac: on je bio izdajnik, petokolonaš, prodana duša, neprijatelj nacionalnog i državnog interesa. Sve to, i štošta drugo, mnogo je puta izrečeno na njegov račun, i to sa adresa vlasti, kako onih beogradskih, tako i onih u Kosovskoj Mitrovici. Sada, kada ih podsećaju na to, oni kažu da se radilo o „političkoj borbi“, čime bi valjda cela stvar imala biti objašnjena i stavljena ad acta.

Pa dobro: jeste to, recimo, izvesna vrsta „političke borbe“, ali koje i kakve? Ne one kakva je normalna i poželjna u demokratskom društvu, nego one kakvu je još devedesetih definisao i na svoj neponovljiv način vodio jedan Vojislav Šešelj, dok su mu sekundirali mnogi koji su danas opet na vlasti u Srbiji. Počevši od njenog predsednika. To je „politička borba“ koja protivnika dehumanizuje, kriminalizuje i sušinski ga (o)stavlja izvan zakona i moralnog poretka, s onu stranu legitimnosti, u sivoj zoni ili na vetrometini gde više ne vlada pravni poredak nego vučiji zakoni.

Pa, nisu li ti isti ljudi to isto radili, recimo, i Zoranu Đinđiću? Razlika i napredak su možda samo u tome što su im trebale godine nakon ubistva Đinđića da procede da im je zbog tragične sudbine ubijenog premijera žao, dok su Ivanovića, eto, odmah ožalili. To „odmah“ je, međutim, i dalje veoma prekasno.

22.01.2018.

ROBERT PROSINECKI: BALKANCI DOBRO ZNAJU NOGOMET

Prosinečki: Balkanci dobro znaju nogomet






Hrvatski stručnjak Robert Prosinečki novi je selektor fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine. Prosinečki će na klupi nacionalnog tima BiH debitovati 28. januara u utakmici protiv Sjedinjenih Država u Los Angelesu.

RSE: Kakve su prve impresije nakon preuzimanja fudbalske reprezentacije BiH?

Prosinečki: Baš dobre. Sve je relativno u životu i neki rezultati pokazuju šta će dalje slijediti. Ovo do sada mislim da je u najboljem redu, da su ljudi i javnost prihvatili moj dolazaka. U Savezu (Nogometni/Fudbalski savez BiH, op. a.) imam veliku podršku. Baš mi je ugodno i dobro se osjećam.

RSE: Objavili ste spisak pozvanih igrača pred prijateljske utakmice sa Sjedinjenim Državama i Meksikom. Većina je mladih igrača, iz domaće lige. Zašto?

Prosinečki: Ovi naši stranci ne mogu doći jer imaju obaveze u svojim velikim klubovima. Klubovi ih ne puštaju, nije FIFA u pitanju. To je veliki problem. Sa Vinkom (Marinković), selektorom U21 BiH, sam puno ovih dana razgovarao.

Mladi igrači su budućnost našeg nogometa, kao i domaći, iz domaće lige. Vjerujemo da mogu biti u kandidaturi za sastav. Baš me veseli ova turneja, a uz to, Amerika i Meksiko zvuče dobro. Siguran sam da će mladi igrači pokazati najbolje što mogu.

RSE: Za ovo vrijeme, koliko ste mogli upoznati situaciju u BiH, kakve su realne šanse za BiH? Može li se plasirati na Evropsko prvenstvo 2020?

Prosinečki: Kada je počeo razgovor o tome da budem kandidat za selektora Bosne i Hercegovine, govorili smo o tome da je nemoguće da ova reprezentacija, sa ovakvim kvalitetom, ne ide na Evropsko prvenstvo. Sve drugo je neuspjeh.

Mislim, da sa ovolikim brojem igrača i sa ovakvom kvalitetom, Bosna i Hercegovina mora ići na Evropsko prvenstvo. Zašto? Otići na svjetsko prvenstvo, koje je bilo blizu, je teže jer samo prvi ide dalje, drugi igra kvalifikacije. U Ligi nacije, prva dva idu dalje, treći igra baraž. Ako ne odemo sada, onda kada ćemo?! To je moj odgovor na sve to. U nogometu je sve moguće, pa i ovo. Zbog kvalitetu koju imamo, mi moramo ići na ovo veliko takmičenje.

"Bosna i Hercegovina mora ići na Evropsko prvenstvo"
"Bosna i Hercegovina mora ići na Evropsko prvenstvo"

RSE: Vaši treneri i kolege za Vas kažu da ste jedan od najboljih mlađih trenera, da ste moralna vertikala i vrlo ambiciozni. Sa druge strane, nacionalne timove na Balkanu često ne krasi odgovornost i discipliniranost. Kako ćete se s time nositi?

Prosinečki: Mislim da je reprezentacija u biti nešto drugo. Mislim da svi oni imaju nevjerovatan motiv i nevjerovatnu želju da odu na jedno veliko takmičenje, koje će se pamtiti. Svi pričaju o Maradoni (Diego), a Messi (Lionel) je osvojio sve što se može u klupskom nogometu. U Argentini, kada pitaš ko je najbolji, svi kažu Maradona. Zašto? Zato što je svjetsko i nacionalno prvenstvo osvojio on, a nije Messi.

Vjerujem da sve naše igrače, koji igraju u velikim klubovima, pa i domaćim, ipak krasi profesionalnost jer ne bi tamo igrali i bili to što jesu, da nema toga. Treba ovdje da ih složimo i napravimo jednu dobru atmosferu, što vjerujem da će biti, i treba da igraju najbolje što mogu. Kada to sve uklopimo, onda se nadamo i dobrom rezultatu.

Mi uvijek imamo problem da nam govore da smo Balkanci. U ovim predjelima, znamo igrati jako dobro ovaj sport, pogotovo u ovim dijelovima, gdje ima igrača koji igraju malo drugačije. Možemo se nadati uspjehu.

RSE: Svjesni ste činjenice da je politika uključena u skoro sve pore društva u BiH, ali i država u regiji. Koliko će Vam to smetati?

Prosinečki: Nisam od politike. Stalno te negdje nešto vežu ili hoće u nešto ugurati ili da se priča o tome. Došao sam da pravim rezultat u sportu. Uvijek će biti evidentno i nekih pitanja vezanih za to. Mi to ipak jako dugo radimo i znamo, a politiku ne pratimo toliko. Mi se bavimo sportom i nogometom. Sigurno ću se samo na to obazirati.

RSE: Kao igrač sa bivšom državom ste osvojili titulu svjetskog prvaka. Potom ste osvajali titule kao trener sa klubovima iz država nastalih raspadom Jugoslavije. Kako danas ocjenjujete stanje u fudbalu na Balkanu?

Prosinečki: BiH je bila na jednom svjetskom prvenstvu, ima kvalitetne igrače. Srbija sada ide na svjetsko prvenstvo, bila je još jedanput. Hrvatska je stalno na velikim takmičenjima, čak i Slovenija. To u globalu dobro izgleda. Koliko god da mi to kritikujemo i koliko god mi to želimo osporavati, mi imamo veliki broj talenata na ovim predjelima. To se i pokazalo igrom u najboljim klubovima svijeta, da ih najviše cijene, da su oni ti glavni kotači u Realu, Juventusu, Barceloni. Mislim da to nema veze sa onim što mi predstavljamo.

Sigurno da nam može biti bolja infrastruktura, liga, još puno drugih stvari koje su za to vezane. Mi stalno "izbacujeme" velike igrače i uvijek reprezentacija igra jedan ozbiljan nogomet. Ne bih se baš složio da je sve tako crno.

22.01.2018.

'STOTINU PUTA IZLAGANI'

'Stotinu puta izlagani'


Sa jednog od protesta radnika u Sarajevu (februar 2014), ilustrativna fotografija

Sa jednog od protesta radnika u Sarajevu (februar 2014), ilustrativna fotografija

/////////

Dok širom Bosne i Hercegovine radnici traže svoja prava, prijete spaljivanjem, mole za zarađene plate, ne postoji jedinstvo koje bi vodilo ka tome da svoje probleme rješavaju zajedno. Radnici se ne solidarišu po pitanjima koja se tiču njihovog boljitka ili ostvarivanja prava. Dok ne postoji ta vrsta jedinstva, ona nacionalna itekako ih ujedinjuje.

Jasmin Arifić, bio je radnik nekadašnjeg građevinskog giganta Hidrogradnja. On je jedan od onih 600 koji su, nakon što je Vlada Federacije BiH proglasila stečaj, završili na biroima za zapošljavanje. Trinaest godina mu nije uvezan radni staž, zbog čega 270 radnika koji su stekli pravo, ne mogu u penziju, niti imaju bilo kakva primanja.

Arifić sa svojim kolegama više od dva mjeseca svoja prava traži na ulici. Svjestan je da manje više isti problemi tište na desetine hiljada radnika širom BiH. Ipak, zajedništva i solidarnosti nema. Teško je Arifiću da shvati da ljudi koji će se našili ili već jesu u istoj situaciji ne ujedinje svoje snage.

Protest radnika Hidrogradnje
Protest radnika Hidrogradnje

„Ako Željezara Zenica traži svoje prije nego odu u stečaj, kao što je Hidrogradnja, neminovno je da ni oni neće ništa dobiti kao što ni mi, ne mogu da shvatim da ako ja danas stojim ovdje i mrznem se, a on je u toplom i svjestan je da će za mjesec, dva doći u istu situaciju, da nije ovdje sa mnom. i ne samo radnici, nego svi!“, kaže Arifić.

Nekoliko dana kasnije više od 300 radnika Željezare protestira zbog neisplaćenih plata i stečaja.

Baš kao i radnici ove dvije firme, posebno su na proteste, razne pregovore s vladama izlazili brojni radnici. Gladovali, uslovljavali, dobijali razna obećanja, ali u većini slučajeva odlazili praznih ruku, do nekih novih okupljanja, protestih pješačenja, napuštanja države... I opet, svako za sebe.

Istu ili sličnu sudbinu doživjeli su radnici nekadašnjih giganata „Kombiteksa“, „Agrokomerca“, bijeljinske „Šećerane“, „Sarabona“, fabrike „Vaso Miskin Crni“, „Unioninvesta“, „GP Bosne“, „Pretisa“...

Sumnjiva privatizacija ili loše upravljanje sve su ih s godinama doveli do propasti i svi su, iako su imali iste probleme, zasebno tražili svoja prava.

Baš kao i termin građani, koji su svrstani u kategoriju ostali, ne postoje više ni radnici, koje vlast zove zaposlenicima, vjeruje Esad Bajtal. Postoji solidarnost, smatra on, ali na potpuno drugoj dimenziji, koja s ljudskošću i nema baš mnogo zajedničkog.

„Ovdje postoje samo BHS etno podanici i ljudi se uzajamno kao takvi prepoznaju - mi i oni. Budući da su razdruženi etno podanici i da su zaboravili sebe kao bića, kao građane, kao radnika, oni nisu u stanju da ustanu i da odgovore na svu ovu bijedu i prevaru kao združeni građani i traže prava koja im pripadaju. Demokratsko pravo, civilizacijsko pravo, da kažu mi smo goli i bosi i gladni i ne može to tako“, kaže Bajtal.

Ovdje postoje samo BHS etno podanici i ljudi se uzajamno kao takvi prepoznaju: Esad Bajtal
Ovdje postoje samo BHS etno podanici i ljudi se uzajamno kao takvi prepoznaju: Esad Bajtal

Ocjena Sarajke Jasmine potvrđuje da su i građani svjesni svoje pozicije:

„Mi smo stado ovaca. Prva ja sam stoka sitnog zuba pošto šutim ovolike godine i više se ne nadam.“

Profesorica na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i dugogodišnja zastupnica Azra Hadžiahmetović, kaže kakoje očekivano da sindikati budu predvodnici organizovanja radnika, ali i da je zahvaljujući instrumentalizaciji svih javnih pozicija i to donekle kompromitovano. S druge strane, vjeruje da postoji solidarnost, i to na različite načine.

„Postoji jedna javna manifestacija 'solidarnosti' mada više bih rekla zalaganja za određene aktivnosti, politike, što govori da na neki način ljudi postaju animirani da manifestuju svoj stav kad je u pitanju nacionalna dimenzija. Kada je u pitanju ona među radnicima, ne bih je eliminisala, samo je pitanje zašto nema vanjske manifestacije nje“, ističe.

Jasmin Arifić, sindikalac i radnik čija su prava daleko od ostvarenih, ima odgovor na ovu dilemu:

„Od nas 600 radnika koji su otišli na biro, ovdje se skupi nekih stotinjak, 150 ljudi. Dobro, ima i nekih koji su već poćeli raditi u drugim firmama pa ne mogu, ali ne mogu da shvatim da od nas 600 pola njih sjedi kod kuće. A razumijem, jer su do sada, ne jednom, nego stotinu puta izlagani.“



/////////////////////////////////////////


Radnik Željezare: Mi više nemamo kuda, zapalit ćemo se - I

////////////////////////////////////


22.01.2018.

PROF. USTAVNOG PRAVA: KADA SE PROVEDU PRESUDE EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA, U USTAVU NECE BITI NI BOSNJAKA NI SRBA NI HRVATA

Profesor ustavnog prava Omer Ibrahimagić : Kada se provedu presude Evropskog suda za ljudska prava, u Ustavu neće biti ni Bošnjaka ni Srba ni Hrvata




Kada budu provedene presude Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić Finci. Zornić i Pilav, u ustavu se Srbin, Bošnjak i Hrvat neće uopće pominjati, samo bi se jednom rečenicom reklo da članovi Predsjedništva ne mogu biti iz iste etničke grupe, a time se daje mogućnost i nacionalnim manjinama da konkurišu za šefa države, kazao je za Vijesti.ba c.

– Predsjedavajuća Predstaničkog doma Parlamenta BiH Borjana Krišto uputila je apelaciju Ustavnom sudu BiH u kojoj traži da Ustavni sud zabrani izbor delegata u Dom naroda Federacije BiH. Kako gledate na ovu apelaciju gospođe Krišto?

IBRAHIMAGIĆ: Apelacijom osporavaju ustavnu odredbu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine a Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje ustavnost u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine, ustave entiteta i ustave kantona. Ono što Ustavni sud nije mogao uradi a to je da proglasi član 4 i 5 Ustava Bosne i Hercegovine da nije u skladu sa Evropskom konvencijom, iz prostog razloga što Ustavni sud ne može da mijenja ustavne odredbe ustava čiji je on Ustavni sud. Onda ne bi bio sud nego zakonodavac. Apelacija koja je otišla je legitimna ali vidjet ćemo kakav će biti rezultat, odnosno ocjena Ustavnog suda.

– Postoje različite interpretacije same presude Ustavnog suda iz decembra 2016.godine. Jedni naglašavaju da je Ustavni sud bukvalno donio odluku kojom se zabranjuje izbor delegata iz svih konstitutivnih naroda u Dom naroda. Da li je to tačno?

IBRAHIMAGIĆ: Ne, ovdje se radi da je Ustavni sud procijenjivao prema Evropskog konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i prema toj povelji Ustavni sud je donio jednu takvu presudu. Međutim sa stanovišta multietničke strukture BiH ta odredba iz Ustava Federacije nije loša, ona na neki način želi da u domu naroda budu predstavnici sva tri konstitutivna naroda. Ako imamo deset kantona od čega su četiri kantona većina Hrvati a u šest kantona većina Bošnjaci to može značiti da se željelo da tu hrvatsku većinu u domu naroda ne čine samo Hrvati iz ova četiri kantona nego da jednostavno imaju pravo i Hrvati sa drugih područja i drugih kantona, ukoliko ih ima izabranih da budu predstavljeni u domu naroda. Mislim da je tu Ustavni sud, tako da kažem, bio na jednoj granici da li da to uvaži ili ne uvaži ili. Dom naroda po mom mišljenju trebao bi da maksimalno predstavlja narode ali u svim dijelovima BiH a ne samo tamo gdje je neko u većini. HDZ uglavnom hoće da Hrvati iz onih kantona gdje nisu u većini ne dolaze u dom naroda.

– Oba doma imaju zakonodavnu funkciju. Da li sada postoji imperativ da se dom naroda pretvori samo u mehanizam zaštite nacionalnih interesa?

IBRAHIMAGIĆ: Mi smo dva entiteta uredili asimetrično. RS je unitarni entitet a Federacija je složena zajednica odnosno entitet. Vijeće naroda u RS nije dom naroda. Ono ima ovlaštenja samo da pokreće postupke vezane za ispitivanje vitalnog nacionalnog interesa. Po mom mišljenju na državnom nivou bi više odgovaralo jedno takvo vijeće ili dom naroda koji bi pokretao samo postupke za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, a da predstavnički odnosno dom građana donosi odluke demokratskom većinom.

– Zašto je kod nas nemoguć taj demokratski proces odlučivanja prostom demokratskom većinom i zašto to ne može biti u BiH?

IBRAHIMAGIĆ: On je disrkriminiran članom 4 i 5 Ustava Bosne i Hercegovine, jer preambuli stoji da su Ustav donijeli Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali i kao građani Bosne i Hercegovine. Prema tome nisu Ustav donijeli samo predstavnici naroda nego i građani BiH. U normativnom dijelu ustava nema nijedne riječi o građanima. Preambula jeste sastavni dio ustava ali u normativnom dijelu čitava vlast je data etnicitetima. To je ono što je fatalno za Bosnu i Hercegovinu kao državu.

– Može li Bosna i Hercegovina funkcionisati sa takvim principom i šta je po Vašem mišljenju rješenje?

IBRAHIMAGIĆ: Ne. Rješenje je u tome da Bosna i Hercegovina može profunkcionirati samo u slučaju da entiteti ne budu etnički entiteti. Zato HDZ traži entitet. Međutim organizacija Bosne i Hercegovine na tri etnička entiteta ustvari znači negaciju nezavisnosti i suverenost Bosne i Hercegovine jer ta tri entiteta hoće da budu države unutar države Bosne i Hercegovine, i one onda objektivno oduzimaju suverenitet BiH. Prema tome ako se provedu presude Evropskog suda za ljudska prava onda bi u tome slučaju građanska komponenta dobila jako mnogo na snazi.

– Da li se zbog toga opstruira provođenja tih presuda?

IBRAHIMAGIĆ: To je osnovni razlog opstrukcija, zato što RS ne želi da prizna Bosnu i Hercegovinu kao državu. Mislim je politika Čovića i Dodika na neki način zakočila taj proces, odnosno ta politika vlasti etničkih grupa. Kada budu provedene presude Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić Finci. Zornić i Pilav, u ustavu se Srbin, Bošnjak i Hrvat neće uopće pominjati, samo bi se jednom rečenicom reklo da članovi Predsjedništva ne mogu biti iz iste etničke grupe, a time se daje mogućnost i nacionalnim manjinama da konkurišu za šefa države.

Nihad Hebibović (Vijesti)

/////////////////////////////////////////////////



Prof.dr. Senadin Lavić : Šta danas znači “konstitutivnost naroda ...

//////////////////////////////////////////




KO SMO MI BOŠNJACI? —
Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
64386340

Powered by Blogger.ba