Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

06.01.2018.

KRIMINALNI DILETANTIZAM


Kriminalni diletantizam





Image result for novinar tomislav jakic fotos

I u Hrvatskoj i u svijetu kriminalni diletanti odlučuju o našim životima, prepravljaju našu povijest i utiru put našoj budućnosti, na način da će nas survati u provaliju prošlosti iz koje smo se teškom mukom izvukli.

Klaićev Rječnik stranih riječi (str. 753) definira kriminal kao “krivično djelo, zločinstvo, djelovanje zločinačkih društveno-opasnih elemenata”. Isti rječnik na stranici 299 opisuje diletantizam kao “površno bavljenje nekom znanošću ili umjetnošću bez stručne spreme”, odnosno kao “nestručni rad, površnost”. E sada, spojimo li ta dva pojma dobit ćemo savršenu sliku ne samo današnje Hrvatske, nego i svijeta u kojemu živimo. Jer, nismo li okruženi ljudima na visokim funkcijama koji  djeluju nestručno i površno, bez potrebne stručne spreme (kupljene ili prepisane diplome se ne računaju), a rezultat toga se ni uz najbolju volju ne može opisati drugačije nego kao djelovanje zločinačkih društveno-opasnih elemenata? Odgovor na to retoričko pitanje može biti samo: da! I ti elementi, ti kriminalni diletanti odlučuju o našim životima, prepravljaju našu povijest i utiru put našoj budućnosti, na način da će nas survati u provaliju prošlosti iz koje smo se teškom mukom i uz velike žrtve izvukli.

Zvuči ružno na početku Nove godine? Dakako. Ali, s realnošću se treba suočiti, bez obzira na to koji je datum, jer je samo tako moguće boriti se protiv nje i mijenjati ju. Pa da pođemo od vlastitoga praga, kojega – kažu –  najprije treba pomesti. Opća skupština UN golemom je većinom glasova (128) odbacila odluku američkog predsjednika Trumpa (iako je njegova ambasadorica u Svjetskoj organizaciji otvoreno prijetila svakome tko ga neće podržati) o priznavanju Jeruzalema kao glavnoga grada Izraela. Svega devet zemalja podržalo je Ameriku i to onih evidentno potpuno ovisnih o Washingtonu, dok se 35 suzdržalo. Hrvatskoj su bila potrebna puna 24 sata da sroči nemušto priopćenje kojim će vlastitu javnost obavijestiti kako se postavila u tome itekako važnom pitanju, a uz to i priznati da se bojala izraziti svoje stanovište (ako ga uopće ima), pa je bila “suzdržana”. Očito su prijetnje Nikki Haley na neke djelovale i očito je i Hrvatska među njima. To, da se podilaženjem Trumpu, evidentnom političkom amateru koji pokušava spasiti svoju vjerodostojnost ispunjavanjem predizbornih obećanja, poput onoga o Jeruzalemu, eksplicite priznaje izraelska okupacija dijela Jeruzalema, da se time krši međunarodno pravo, da se ide protiv goleme većine međunarodne zajednice, pa čak i protiv najutjecajnijih članica Evropske unije, to jedva treba naglašavati. Osim da bi se reklo kako to ne može biti ništa drugo nego djelo diletanata koji rade na štetu Hrvatske. Od spominjanja imena ćemo se suzdržati.

Primjer drugi: granični spor sa Slovenijom. Istina je, proces arbitraže na koji je Slovenija natjerala Hrvatsku, blokirajući prethodno njezin ulazak u EU, bio je u određenom trenutku “kontaminiran”. No, istina je i to (a to se hrvatskoj javnosti uporno prešućuje) da je arbitražni sud nakon toga izmijenjen i da je u tome izmijenjenom sastavu donio odluku, kakvu je donio. Usput budi rečeno: odluku koja – što se granice na kopnu tiče – Slovencima uopće nije draga. No, bit je arbitražnog postupka da strane koje su u njega ušle prihvaćaju odluku, bez obzira na to kakva ona bila. Samo diletanti to ne znaju, a kriminalni diletanti se prave kao da ne znaju. U svakome slučaju, Savudrijska vala (Piranski zaljev) postaje mjesto gdje treba očekivati incidente na dnevnoj osnovi, a pitanje je dana, kada će nekom “domoljubu” s ove ili one strane prekipjeti, pa će povući okidač. Evropa o tome govori i piše, ali hrvatski mainstream mediji to uredno prešućuju. Je li, na primjer, bilo koji TV dnevnik naveo riječi ozbiljnog i ugledanog švicarskog dnevnika (nešto, što u Hrvatskoj ne postoji) Neue Zuericher Zeitung: “Hrvatskoj sada prijeti vanjskopolitička katastrofa: Slovenija razmišlja o blokiranju ulaska Hrvatske u šengensku zonu, kao i o tužbi pred sudom EU-a. Hrvatska poza vječne žrtve tako se pretvara u samoispunjavajuće proročanstvo.” Isti list dodaje, a i to se možda moglo naći samo na nekim portalima kako je “sve to otrov za zemlju koja ionako zastrašujuće zaostaje za ostatkom EU-a”, a sve to je rezultat “političke kaste koja se bavi simbolikom umjesto da se suoči s nizom vlastitih promašaja”. Švicarci su još bili pristojni, samo aludirajući na povijesni revizionizam što se razmahao Hrvatskom. Točna dijagnoza, međutim, glasi: riječ je o kriminalnim diletantima kojima je na umu sve drugo, samo ne interes Hrvatske (bez obzira na to držali li ruku na srcu, ili u džepu; imena i opet svjesno nećemo spominjati). Njemački konzervativni Die Welt proširio je temu naglašavajući kako je “Hrvatska kao najmlađa članica EU-a posvađana sa svim svojim susjedima”. Savršeno točno. Umjesto da traže zajednički jezik na pitanjima oko kojih se mogu složiti, naši vrli diletanti (jeste li primijetili: i opet ne spominjemo ničije ime?), a pod firmom zaštite Hrvata izvan Hrvatske, čekaju da “proteče još puno vode Dunavom” (a može i Savom, sasvim svejedno), pa da dođemo do prijateljskih odnosa s Beogradom, dok u BiH igraju isključivo na kartu tamošnjeg HDZ-a koji neskriveno koketira s Miloradom Dodikom, političarem koji je u svoj program neopozivo upisao uništenje jedinstvene Bosne i Hercegovine. Vraćajući se na pitanje granice sa Slovenijom Die Welt zaključujuje kako bi stanovište službenog Zagreba moglo značiti “dugoročno postavljanje eksploziva pod cijeli evropski projekt”. Zna li Hrvatska javnost o tome? Jedva. Je li nekoga u Hrvatskoj briga za to? Nikoga, uključujući oporbu. Je li u pitanju djelovanje  “zločinačkih društveno-opasnih elemenata”, ako se uzmu u obzir stvarni interesi Hrvatske? Čak i bez navođenja imena, odgovor je: bez sumnje!

A svijet? Gotovo da je i suvišno o tome govoriti. Novi hladni rat; makartizam bez McChartya, čak bjesomučniji i od njegovoga; jačanje neokonzervativaca, ali i radikalnih desničara širom svijeta; povijesni revizionizam koji Hrvatskoj u tome istom svijetu pribavlja etiketu zemlje “što tone u fašizam”, (i u kojoj vjeroučitelj u školi može pozvati na strijeljanje bivšeg šefa države, a da se Biskupska konferecija od toga samo ogradi, umjesto da tu skandaloznu izjavu najoštrije osudi); konfrontacija između politički neuračunljivog Donalda Trumpa i prividno neuračunljivog, ali proračunatoga Kim Yong Una; američko neodustajanje od prekrajanja svijeta pod izgovorom “izvoza demokracije” (čak kada taj izvoz stoji i stotine tisuća ljudskih života); globalni sustav špijuniranja svih i svuda (prema kojemu je Orwell bio pisac bajki za djecu), to je – eto – svijet u koji smo zakoračili. Put kojim idemo, a vode nas – sve i svuda – kriminalni diletanti (što će na kraju još biti blaga formulacija), definitivno nije dobar. Ima li nekoga tko tome može stati na kraj, pokazat će budućnost. I to ne daleka.

portalnovosti.com

06.01.2018.

MIRKO SAROVIC UZVRACA UDARAC MILORADU DODIKU


ŠAROVIĆ UZVRAĆA UDARAC DODIKU: "Nisu ti se gadili muslimanski glasovi prije 20 godina, sigurno se sjećaš kada si posjećivao Sarajevo zbog..."

Naravno, vjerovatno se sjeća nekih svojih posjeta Sarajevu 1999. i 2000. kada mu takođe nije smetalo da traži muslimansku podršku da se održi na vlasti. Usput da kažem, zaokupljen sam poslom i nemam toliko slobodnog vremena kao naš predsjednik da se bavim izbornim kalkulacijama, preračunavanjima i dijeljenjem na ove i one skoro deset mjeseci pred izbore”, kaže Šarović.




ŠAROVIĆ UZVRAĆA UDARAC DODIKU: 'Nisu ti se gadili muslimanski glasovi prije 20 godina, sigurno se sjećaš kada si posjećivao Sarajevo zbog...' - 1

Ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović u intervjuu za EuroBlic je rekao da je prava šteta što predsjednik Milorad Dodik ne vidi stvarnost oko sebe i ima stalnu potrebu da druge proziva, omalovažava i etiketira, pravi izborne kalkulacije u nevrijeme, a čemer, pustoš i beznađe u Republici Srpskoj ne primjećuje i ne dotiče ga se previše.

 

Predsjednik RS Milorad Dodik je u nedavnom intervjuu za „EuroBlic“ nazvao Šarovića „najboljim srpskim muslimanom u BiH“ koji na izborima računa na bošnjačke glasove.

 

“Da ne bih ostao bez odgovora i da ne pomisli da samo on ima pravo na ovakav jezik komunikacije sa neistomišljenicima koje usput poziva, zamislite, na „međusobnu solidarnost“ – podsjećam ga da se nije gadio, kako on kaže muslimanskim glasovima prije 20 godina kada ih je kupovao da bi postao predsjednik Vlade RS jer je „morao“ sačuvati legitimitet volje srpskih glasača sa dva svoja poslanika. Naravno, vjerovatno se sjeća nekih svojih posjeta Sarajevu 1999. i 2000. kada mu takođe nije smetalo da traži muslimansku podršku da se održi na vlasti. Usput da kažem, zaokupljen sam poslom i nemam toliko slobodnog vremena kao naš predsjednik da se bavim izbornim kalkulacijama, preračunavanjima i dijeljenjem na ove i one skoro deset mjeseci pred izbore”, kaže Šarović.

 

Ministar Šarović je rekao da SDS ima najmanje pet odličnih kandidata za dvije čelne funkcije – člana Predsjedništva BiH i predsjednika Srpske.

 

“Ko će biti kandidat, ko ima najbolje šanse, odlučićemo vjerovatno nešto kasnije, ne sada jer je suviše rano. Ako bih se ja pitao, a ne odlučujem o tome, najbolje vrijeme za isticanje kandidata bilo bi pola godine pred izbore”, rekao je Šarović.

 

Za razliku od opštih izbora 2000. godine kada je pobijedio Milorada Dodika u trci za predsjednika RS, kaže da sada ne može imati takav “uticaj” na izbore 2018. jer je različito vrijeme

 

“Nije bar za sada poznato da li će i jedan od nas biti kandidat za neku od izbornih pozicija. Tada sam skoro pa oduvao na izborima sadašnjeg predsjednika RS. Imao sam duplo više glasova i razlika je bila ogromnih 160.000 glasova. Realno, današnji odnos snaga je drugačiji, drugačija je atmosfera i mnogo toga drugog što utiče na to da se ne mogu povlačiti jasne paralele između ovih izbornih ciklusa”, rekao je Šarović.

 

On je rekao da ga Vlada RS ne sapliće.

 

“Prije bih rekao da me ne prati ili možda i ne želi da me prati u nekim korisnim stvarima i pitanjima u kojima bi, po meni, trebali biti partneri. U najvećoj mogućoj mjeri poštujem i uvažavam mišljenje Vlade RS, ali mi nismo, kako bi oni željeli da nas vide, puki poštari i prenosioci poruka u Savjetu ministara BiH”, rekao je Šarović.

06.01.2018.

U SARAJEVU OBILJEZENO BADNJE VECE: DVORISTE CRKVE BILO JE PREMALO DA PRIMI SVE VJERNIKE

U SARAJEVU OBILJEŽENO BADNJE VEČE: Dvorište crkve bilo je premalo da primi sve vjernike (FOTO)

Paljenje badnjaka u dvorištu Stare pravoslavne crkve u Sarajevu, ali i večernju molitvu u crkvi predvodio je mitropolit dabrobosanski Hrizostom.




U SARAJEVU OBILJEŽENO BADNJE VEČE: Dvorište crkve bilo je premalo da primi sve vjernike (FOTO) - 1


Uz večernju molitvu u Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu te paljenje badnjaka u dvorištu crkve, večeras je u glavnom gradu BiH obilježen Badnji dan. Time je počela proslava Badnje večeri, odnosno najavljen dolazak hrišćanskog praznika Božića, javlja Anadolu Agency.

 

 

Paljenje badnjaka u dvorištu Stare pravoslavne crkve u Sarajevu, ali i večernju molitvu u crkvi predvodio je mitropolit dabrobosanski Hrizostom.

 

Dvorište crkve bilo je premalo da bi primilo sve vjernike koji su večeras željeli prisusvovati paljenju badnjaka.

Badnjak je obično mlado hrastovo ili cerovo drvo koje ima poseban smisao, a predstavlja simbol drveta koje su, po predanju, pastiri donijeli Josifu i Mariji da nalože vatru i ugriju pećinu u kojoj se Hristos rodio.

 

Paljenje badnjaka predstavlja i simbol rastanka sa starim vjerovanjima i prihvatanje nove svjetlosti koja dolazi s vjerom u novorođenog Hrista.


alt

 

 

alt

alt

alt

alt

alt

alt

alt

 

06.01.2018.

FILIP DAVID : NE VJERUJEM U "SVJEZU KRV" KOJU DONOSI DOLAZAK VARVARA


Filip David : Ne vjerujem u “svježu krv” koju donosi dolazak varvara






Ne vjerujem u “svježu krv” koju donosi dolazak varvara. Ustalom, postojali su i u nas pokreti poput “zenitizma”koji je promovisao novog čovjeka “barbarogenija” koji je trebalo da donese Evropi “svježu krv”. A donio je, pokazalo se na kraju samo jedan oblik srpskog fašizma.

 Gospodine David, vaše ime i djelo staju u sam vrh srpske (jugoslovenske) književnosti i kulture. Tu neospornu činjenicu potvrđuju mnoge književne nagrade, vaši izvrsni scenariji nagrađenih filmova, knjige polemika, korespondencija sa prijateljima, savremenicima, važni susreti diljem bivše domovine. Ostali su, traju neizbrisivi tragovi vašeg društvenog angažmana. Dopustite, pak, da razgovor sa vama posvetimo onome što, skoro će tri decenije, govorite i branite. Kao nezavisni intelektualac i omiljena javna ličnost kod onih koji vole istinu, traže pravo na slobodu i teže boljem, pravednijem društvu i životu u njemu. Ukazivali ste na opasnosti – desile su se, upozoravali na zlodjela i ljude koji su za to krivi – malo je ko mario, predlagali i demantovali – širila se Pošast i Zlo. Jesmo li se umorili, jesmo li, jesmo li poraženi? Ili se nazire Novo doba kome će svjedočiti naša djeca?

Filip David: Dragi Jovane, hvala na lepim rečima. One su, znam, izrečene kao pohvala prijatelja prijatelju. Poznajemo se dugo godina, delimo slične poglede i na ljude i na događaje i situacije. Ipak, ako bih iskreno govorio o onome što sam učinio ili imao nameru da učinim, morao bih reći da sam uvek imao osećanje da sam mogao i više i bolje, da sam uradio samo deo onoga što se u nekim mračnim vremenima moralo učiniti, da je sve to bilo nedovoljno da se neke velike tragedije i nesreće umanje, zaustave i spreče. U tom smislu moje dominantno raspoloženje jeste nemoć u odnosu na moć onih koji su od nas stvorili taoce svojih loših, zločinačkih politika.

Otkud toliko fašizma u našim društvima danas?

Možda bi preciznije bilo reći da u našim društvima postoje elementi fašizma: militarizacija, populizam, ekstremni nacionalizmi, veličanje problematičnih ličnosti iz bliže i dalje prošlosti, etnički zasnovana mržnja. Ako govorim o srpskom društvu, a te prilike najbolje poznajem, preovlađujuća društveno politička matrica su demagogija i licemerje, a dnevna politika sasvim svesno podstiče primitivizam i prostakluk. Na medijima sa naconalnom frekevencijom svakodnevno, od jutra do ponoći odvijaju se takozvani rialiti programi u kojim dominiraju pornografija i prostakluk, u štampanim medijima pod državnom kontrolom caruju različiti oblici netolerancije i psovački rečnik, a fudbalski navijači pod patronatom pojedinih partija na vlasti izvor su najgore vrste kriminala, trgovine narkoticima i nasilja. To je, na našu nesreću, ambijent u kojem se odvija ukupan društveno politički život. Takva je poruka koja se šalje stanovništvu, to je naš “kulturni model”, sveukupni, dominantni način mišljenja.

Mislite li da je demokratija u krizi – ne kod nas, gdje, pravo reći, kao funkcionalan sistem nije ni uspostavljena, nego u državama koje baštine dugu demokratsku tradiciju?

Demokratija je oduvek bila podložna zloupotrebama. U sebi ne sadrži mehanizam koji bi sprečio zloupotrebe. Mnogi diktatori došli su na vlast koristeći demokratske procedure. Više puta sam isticao kako za mene demokratija pre svega znači poštovanje prava manjina, a ne vlast većine. Uz sve moguće zloupotrebe, ne vidim nikakvu alternativu demokraskim tradicijama, ali uz stalnu strepnju i brigu da se poštovanje demokratije ne izvrgne u nešto sasvim drugo i suprotno.

Šta se dešava na istoku Evrope, u bivšim komunističkim zemljama: od Poljske do Mađarske? Danas, kao kod nas devedesetih, mnogi građani i političke elite tih država “brane hrišćansku Evropu”, presijecaju nove “zelene transferzale” i izražavaju skepsu prema modernosti i liberalnim i demokratskim tradicijama?

Da, to je zanimljiva pojava: najkonzervativnije zemlje Evrope upravo su one koje su se ne tako davno oslobodile totalitarnog nasleđa i represije. Teško je objasniti zašto je tako, potreba da se iz jednog jednoumlja ide u drugo jednoumlje, da se ideološki kontekst zameni religioznim, nacionalnim ili etničkim. Kao da se ostvaruju mračna Hantingtonova predviđanja koja su se činila sasvim neutemeljenim – da nam u budućnosti predstoji sukob civilizacija. A to bi značilo da nailazi vreme novih globalnih, planetarnih sukoba jednako opasnih, ako ne i opasnijih od vremena kada su se sukobljavale različite ideologije. Sukob velikih religija doveo bi čovečanstvo do ivice nove provalije, značio bi strahovitu regresiju u istoriji civilizacija.

Kako vidite Srbiju – i sve ovdašnje, “naške” zemlje, uostalom – za deset godina?

Deset godina je suviše kratak period za suštinske promene. Na ovim našim područjima promene se sporo ili nikako ne dešavaju, a ako se događaju to je po pravilu pod spoljnim pritiskom. Danas su u Srbiji na vlasti uglavnom oni koji su i početkom devedesetih bili akteri i saučesnici krvavog raspda Jugoslavije. Teško je očekivati da će oni doneti novi duh pomirenja na Balkanu. Ne, tu nema razloga za optimizam. A nema ni ekonomskog napretka i stvarnih društvenih reformi ako se ne učine neki hrabri i neophodni koraci kao što je, recimo, zvanično priznanje nezavisnosti Kosova od strane Srbije. Spoljna i unutrašnja politika su duboko povezane. Srpska vlast će morati da donese sudbinske odluke: hoće li se stvarno pretvoriti u rusku guberniju, što neki priželjkuju, ili će postati deo Evropske unije. Stabilnost regiona umnogome zavisi od stabilnosti same Srbije, ali proteći će još dosta vode Savom i Dunavom dok se to ne dogodi.

Ima li književnost danas moć da koriguje društvo? I treba li to činiti?

Književnost prevashodno ostavlja svedočanstvo o svetu u kojem živimo. Pretenciozno je verovati da ga menja. Možda i menja na duže staze i u meri koje nismo svesni. Moje uverenje jeste da pisac kao javna ličnost ima neku vrstu obaveze da reaguje na društvene nepravde, da javno kritikuje lošu vlast, koruptivno društvo. Postoje, međutim, i pisci koji traže i nalaze usamljenost, daleko, što dalje od svakodnevne buke i besa, podređujući sve svome književnom radu. Ne pripadam takvima.

Izazivaju li nove tehnologije u vama nelagodu? Kada ste na Internetu, jeste li kući ili u tuđini?

Nove tehnologije prihvatio sam kao dobrobit, kao novu mogućnost komunikacija, ali sa druge strane pokazalo se i da je to nezaštićen teren za iživljavanje različitih frustriranih tipova, za ludake, bolesnike i mrzitelje koji su do neslućenih granica proširili područje mržnje, obeležili teritoriju najgore vrste primitivizma. Ostaje nada da će dobre strane novih tehnologija nadvladati one loše.

Držite li da su utopije – sljedstveno tome: i distopije – još uvijek moguće? Što sa Balkanom? Je li evropskoj budućnosti, ipak, Balkan svojevrsna nada uprkos njihovom pežorativu o nama kao divljacima, primitivcima, ljudima neumjerene srasti i nepredvidljivih postupaka. Naime, ako mi dozvolite slobodu da zaključim i pitam, posmatrajući stresove društava u Evropi, dijelite li moje mišljenje da će naša zajednička budućnost biti bolja i ljepša ako, umjesto evropeizacije Balkana sprovedemo balkanizaciju Evrope?! Ona danas jeste kašljucava starica, treba joj naša svježa krv. Jer je Balkan bio i ostao Evropa, a što drugo?

Šta znači “balkanizacija Evrope”? “Balkanizacija” je ušla u mnoge svetske rečnike kao termin za divljaštvo, varvarizam, zločine. Ne verujem u “svežu krv” koju donosi dolazak varvara. Ustalom, postojali su i u nas pokreti poput “zenitizma” koji je promovisao novog čoveka “barbarogenija” koji je trebalo da donese Evropi “svežu krv”. A doneo je, pokazalo se na kraju samo jedan oblik srpskog fašizma. Pisao je o tome i Radomir Konstantinović u “Biću i jeziku” i “Filosofiji palanke”. Slažem se da Evropi i svetu treba neka nova politička paradigma, alternativa neoliberalizmu. Ali, zasada je nema što je ozbiljan problem našega doba. “Barbarogenije” to svakako nije.

Jovan Nikolaidis (Plima

Srbijanski historičar Nikola Samardžić : Vučićeva i Dodikova deklaracija je stupidna, boje

06.01.2018.

VELIKA PRICA O ODBRANI ZAJEDNICKOG ZIVOTA: MUFTIJA KOJI JE NA BADNJE VECE 1942. TUZLANSKE SRBE SPASIO OD POKOLJA


VELIKA PRIČA O ODBRANI ZAJEDNIČKOG ŽIVOTA: Muftija koji je na Badnje veče 1942. tuzlanske Srbe spasio od pokolja

Zahvaljujući angažmanu muftije Kurta, u Tuzli nije bilo masovnih zločina




VELIKA PRIČA O ODBRANI ZAJEDNIČKOG ŽIVOTA: Muftija koji je na Badnje veče 1942. tuzlanske Srbe spasio od pokolja

Ustaški Tajni odbor za istrebljenje Srba i Jevreja u Tuzli planirao je da 6. januara 1942., na Badnje veče, minira Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice i pobije okupljene vjernike. Planirane su likvidacije i u Srpskoj varoši, prenosi novinska agencija Patria.

 

Za ovu informaciju je saznao tuzlanski muftija Šefket ef. Kurt koji je, sa grupom uglednih Tuzlaka, zatražio hitan prijem kod njemačkog komandanta grada, potpukovnika Wista, i od njega energično zahtijevao da onemogući zločin.

 

Njemačka komanda je, iz svojih interesa, odmah istakla plakat sa upozorenjem da - „niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi“.

 

Zahvaljujući angažmanu muftije Kurta, u Tuzli nije bilo masovnih zločina. Ovaj događaj je centralno historijsko mjesto odbrane zajedničkog života u Tuzli i regiji.

 

Muhamed Šefket ef. Kurt rođen je u Travniku 1879., gdje je završio osnovnu školu i medresu a studije u Carigradu i Damasku, gdje je duže vremena bio na studijama arapskog jezika, prenosi novinska agencija Patria.

 

Službovao u Travniku i Banja Luci. Muftija Kurt u Tuzlu dolazi 1925. i na toj dužnosti ostaje do 1933.godine kada je izabran za člana Ulema medžlisa. Penzionisan je 1936.i do smrti živio u Tuzli. Muhamed Šefket - efendija umro je 21.juna 1963. godine. („Takvim“ 1983, Refik Hadžimehanović).

Koliko je uvaženi muftija Kurt bio poznat i cijenjen u narodu, bez razlike u vjeri i naciji, to je najbolje potvrdila njegova velika dženaza 23. juna 1963., kojoj su pored desetak hiljada građana prisustvovali čelnici sreske i opštinske skupštine u Tuzli, član i izlaslanik Komisije za vjerska pitanja izvršnog vijeća BiH. Mustafa Kurt odlikovan je Ordenom bratstva i jedinstva prvog reda.

 

(NAP/SB)

 

06.01.2018.

SENAD AVDIC: DRAGAN COVIC JE BRZO VODIO BiH U BRISEL I WASHINGTON, DA NIJE PRIMJETIO DA JE ZAVRSIO U SIBIRU

Senad Avdić :Čović je toliko brzo vodio BiH u Brisel i Washington, da nije ni primijetio da je završio u Moskvi i Sibiru!






Kada se na Božićnom prijemu kojeg je krajem prošle godine organizirao Dragan Čović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, od inozemnih diplomata pojavio samo ruski ambasador u Bosni i Hercegovini Peter Ivancov, to je ocijenjeno kao “nedvosmislena poruka” koju su organizatoru, Čoviću, uputili oni diplomati koji su propustili odazvati se na njegov poziv.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna)

Međutim, koliko je indikativno bilo prisustvo Ivancova, isto toliko je bila znakovita “izočnost”, nedolazak, Ivana Del Vechija, veleposlanika Hrvatske u BiH. Del Vechia, dugogodišnjeg karijernog diplomatu, isto večer moglo se vidjeti na Božićnom koncertu kojeg je u sarajevskom Narodnom pozorištu upriličilo Hrvatsko kulturno društvo “Napredak”.

U diplomatskoj komunikaciji i praksi neodazivanje stranih diplomata na važne društvene i državne događaje u zemlji u kojoj su akreditirani tretira se kao čin koji nije samo u sferi nepristojnosti i (ne)kulture, nego i ozbiljan skandal. U slučaju bojkota Čovićevog domjenka očito se radi o nečemu drugom- čitkoj, preciznoj poruci, prije svega evropskih i drugih zapadnih zemalja upućenoj Čoviću i onom što on i njegova politika danas reflektiraju. Hrvatski veleposlanik samo je slijedio primjer drugih u BiH akreditiranih diplomata iz zemalja članica Evropske unije, koji su prešutno, ali čvrsto, stvorili nevidljivi diplomatski koridor oko predsjednika HDZ-a. “Čović je izgubio povjerenje naše diplomacije kao nevjerodostojan i nepouzdan partner i sljedeći koraci će ići prema njegovoj potpunoj izolaciji”, kazat će ovih dana u neformalnom razgovoru ambasador u BiH jedne velike i važne evropske zemlje.

BRZIM PREKO HERCEGOVINE

Desetak dana ranije različito se komentirao, u BiH, ali i Hrvatskoj, nedolazak Dragan Čovića (kao i bilo koga dužnosnika HDZ BiH) na komemoraciju osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Zagrebu. Ono što je uglavnom promaklo je to da se samo dva dana prije tog događaja Čović u Sarajevu sreo sa američkim povjerenikom za Srednju i Jugoistočnu Europu Brianom Hoyt Yeeom i vrhom američke diplomacije u BiH. Koliko je taj, svjedoci kažu vrlo neprijatan razgovor utjecao na Čovićevo nepojavljivanje na komemoraciji Praljku, teško je spekulirati, ono što je vidljivo jeste da je nakon njega bitno “spustio loptu” i omekšao retoriku glede haških presuda. (Isto se može reći i za “naglu” promjenu retorike i ponašanja državnog vrha Hrvatske) Nije uopće čudno što su čak i hrvatski državotvorni novinari nakon što je ambasador Yee nedavno pomenuo “korumpirane političare u BiH, koji ometaju proces reformi”, odgonetnuli da je ciljao na lidera HDZ-a.

A sve je sa Draganom Čovićem i njegovim međunarodnim ugledom i proevropskim statusom samo prije dvije godine izgledalo potpuno drugačije. Sredinom februara 2016. kada je u Briselu predao zahtjev za prijem Bosne i Hercegovine za ulazak u EU, Čović je stihijski raspirivao nerealan, ali u osnovi neškodljiv optimizam. “Sredinom naredne godine otvorit ćemo pregovore sa EU, a do kraja 2017. preteći ćemo Srbiju i Crnu Goru na europskom putu”, najavljivao je Čović, dok je oko njega nebo nad Mostarom parao raskošan vatromet. “BiH je u Draganu Čoviću dobila svog Roberta Schumana”, euforično je svog nekadašnjeg stranačkog šefa promovirao profesor mostarskog Filozofskog fakulteta Zoran Tomić. Propagandni strojevi (ipak je Čović doktor strojarstva!) u Mostaru i Zagrebu patentirali su ispraznu mantru prema kojoj su Hrvati jedini u BiH “promicatelji europskih vrijednosti”, za razliku od Srba oslonjenih na Rusiju i Bošnjaka koji su se predali u naručje Turske.

Svako ko išta zna o tehnologiji i medotologiji evropskih integracija, odnosno iscrpljujućoj dinamici pregovora sa EU, Čovićev galopirajući, neosnovani optimizam odbacivao je kao besmislicu. Jedino je dilema bila da li se kod člana Predsjedništva BiH radi o elementarnoj neupućenosti i nesnalaženju, ili svjesnoj igri poznatoj kao “pila naopako” zasnovanoj na brutalnoj razlici između proklamiranog i suštinskog. Tu je dilemu precizno prozreo, otklonio Bodo Weber, njemački profesor, izvrstan poznavatelj balkanskih politika i političara kada je potkraj godine “Čovićevo igranje sa datumima (početka pregovora sa EU) nazvao “lažnim vremenom”. Weber je otišao korak dalje pa je Hrvatsku, koja se po nekom teško provjerivom “aksiomu” trudi ubrzati evropski put BiH ocijenio kao “trojanskog konja proširenja koja šteti zagovornicima približavanja BiH Evropskoj uniji”.

KO JE OBEZVRIJEDIO “EUROPSKE VRIJEDNOSTI”?

I sam Dragan Čović je ovih dana rezignirano i nevoljko priznao kako je poces ispunjavanja Upitnika Evropske komisije bio tragično spor (usporen) jer je uvjetovan promjenama Izbornog zakona na kojima inzistira HDZ BiH, odnosno on osobno. Nije to Čović morao ni priznavati, i bez toga bi bilo jasno da je, ne samo oko Upitnika, nego i nekih drugih bitnih pitanja iz evropske agende, on opstruirao, odugovlačio, prolongirao koliko god je mogao. A mogao je, vidi se sada, mnogo. Dovoljno se prisjetiti njegove nervozne reakcije iz ljeta 2016. kada je poput uvrijeđene seoske mlade reagirao na dogovor Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića o uspostavi ključnog preduvjeta za pregovore sa EU- Mehanizma koordinacije. “Protiv sam razgovora samo dvije stranke”, kazao je Čović, koji je prije toga i nakon tog imao desetine što javnih, što privatnih “bilaterarnih” susreta sa Dodikom.

Dejan Jović, zagrebački profesor, autor nedavno objavljene knjige “Rat i mit”, opovrgavajući širom bivše države uvriježeni stereotip kako je “Zapad razbio Jugoslaviju”, podsjeća da je tadašnja Evropska komisija (putem svog predsjednika Jacquesa Delorsa) nudila zadnjem predsjedniku Vlade SFRJ Anti Markoviću bezuvjetan ulazak SFRJ u svoje članstvo, plus bespovratnu pomoć od pet milijardi dolara. Taj je prijedlog odbijen na zahtjev Slovenije čije se rukovostvo plašilo da će uđe li Jugoslavija u Evropsku Uniju, Slovenija izgubiti izglede da se osamostali. Jović pravi analogiju sa današnjom Bosnom i Hercegovinom, pa djelovanje Milorada Dodika poredi sa onim slovenačkim: Dodik ne želi BiH u Evropskoj uniji, jer će time entitet RS trajno ostati unutar BiH. Zbog toga, smatra Jović, “zajednički ulazak BiH i Srbije u EU je ključni za opstanak BiH”.

Dragan Čović je, kao i u svemu drugom bitnom i strateški projiciranom i ovom slučaju uskladio svoju, odnosno politiku HDZ-a sa Dodikom, odnosno Srbijom, to jeste Rusijom. Neuvjerljive tvrdnje kako tome baš nije tako, nego je suprotno, mogu proći tek kod onih koji, recimo, vjeruju, da su Praljak i Prlić otvarali logore u Hercegovini da “bi sklonili civile od ratnih djejstava”, odnosno “da su iskreno bh. Hrvati prihvatili ukidanje Herceg Bosne i integriranje u Federaciju BiH”.

Možda je, a da to niko ni primijetio. Dragan Čović, zaista, iskreno, žurno i tvrdoglavo vodio svoju stranku i sebe putem euroatlanskih integracija, prema Briselu i Washingtonu. Ali je na tom putu produžio i završio na drugom, istočnog kraju globusa, u Moskvi, odnosno naftnim poljima Sibira!

06.01.2018.

HENI ERCEG : DEZERTERI

06.01.2018.

UDZBENICI IZ POVIJESTI UCE DJECU MRZNJI PREMA SUSJEDNIM NARODIMA?


Je li istina da udžbenici iz povijesti uče djecu mržnji prema susjednim narodima?




Image result for dragan markovina fotos

Kako se još prije stotinu godina počelo, tako se danas i nastavilo. Nastava povijesti samoj državi, kao i pretežnoj većini povjesničara, ne služi da bi kod učenika razvijala kritičku svijest, razvijala multiperspektivnost i zauvijek ih cijepila od podložnosti bilo kakvih mitovima, nego upravo suprotno. Njezina intencija je u propagiranju jedine mitološke istine i u proizvodnji mirnih podanika.

U prva dva dana nove 2018. godine pojavile su se dvije vijesti ili medijske teme, iz kojih se dosta toga može iščitati vezano za odnos prema prošlosti. Jedna je novogodišnja čestitka drugog čovjeka HDZ-a, Milijana Brkića u kojoj on, pored toga što pada s Marsa i otkriva sveopće rasulo koje je upravo njegova stranka proizvela, kao formulu uspjeha nudi duhovni povratak u 1990. godinu.

RATNI MITOLOŠKI NARATIV ODRŽAVA HDZ NA VLASTI

Prije nego se uopće upustimo u analizu ovih dvaju vijesti, zanimljivo je primijetiti koliki rascjep se nalazi između hadezeovskog doživljaja svijeta i onoga pristojnih ljudi iz inozemstva. Dok bi prvi vječno oživljavali rat i atmosferu netrpeljivosti prema manjinama, onu istu koju sam Brkić i dalje širi svojim izjavama o tome jesu li Novosti srpske novine i o tome kako neće manjine odlučivati o Hrvatskoj, racionalan pogled iz inozemstva se naivno čudi zbog čega ratni narativi još uvijek nisu prevladani.

Ovdje se radi o potpuno identičnom nerazumijevanju kakvo je između svijeta i ovdašnje sve brojnije nacionalističke javnosti, zabilježeno nakon izricanja presude u slučaju Herceg-Bosna. Dobro, to da je HDZ u pravilu bio mimo svijeta smo oduvijek znali, no ta činjenica postaje problem u momentu kad se čitavo društvo, na čelu s državnim institucijama, uvuče u takav narativ.

O tome zbog čega HDZ i njemu bliske organizacije i pokreti ne žele napustiti rat i njegovu mitologiju niti 22 godine po njegovom kraju najiscrpnije je pisao Dejan Jović u svojoj novoj knjizi ‘Rat i mit’, koju smo predstavili i na Telegramu. Pojednostavljeno govoreći, jedino održavanje ratnog mitološkog narativa, održava njih na vlasti.

NARATIV MALOG, HEROJSKOG NARODA KOJEG SVI NAPADAJU

S tim u vezi je zanimljiva, sad već zaboravljena Plenkovićeva izjava, koju je dao odmah po osvajanju vlasti, o tome kako je njegova zadaća borba protiv populizma i za umjerenu politiku. Ta borba se na kraju svela na praznu frazu, koju premijer nije niti pokrenuo, dok mu drugi čovjek stranke zagovara izvorni, dubinski štetan populizam.

Vratimo li se sad na temu udžbenika iz povijesti, teško možemo pobjeći od njihove strukturalne manjkavosti, koja je prisutna kroz čitavih proteklih sto godina, neovisno o jasnim poboljšanjima nekih udžbenika nakon 2000. godine, kad je o Hrvatskoj riječ. Temeljni problem nastave povijesti je u tome što promjenom društvenog uređenja 1990. godine novim vlastima nije bilo potrebno mijenjati ništa sve do polovice 20. stoljeća.

Oduvijek je u njima bio prisutan narativ našeg malog i herojskog naroda ili naroda u množini, koji stoji na vjetrometini povijesti, napadan sa svih strana i od svih mogućih zavojevača. Uvijek osvajan, a nikad pokoren i sl. U takvoj, bazično nacionalističkoj, a samim tim i glupoj viziji prošlosti, ona se ocjenjivala iz perspektive današnjih društvenih vrijednosti, a ne iz perspektive ondašnjeg društvenog konteksta.

PRODAVANJE TISUĆLJETNOG SNA O NEZAVISNOJ DRŽAVI

Tako se Osmansko Carstvo oduvijek smatralo za osvajačku imperijalnu silu, koja je predstavljala strano tijelo na ovim prostorima, dočim je recimo Habsburška Monarhija smatrana neupitnom. Sve iz razloga što je Monarhija bila katolička, a Osmansko Carstvo islamska sila.

Ovakvo viđenje povijesti bilo je prisutno i u socijalističkom razdoblju, i to unatoč tome što u ranom novom vijeku nema ni tragova razvijene nacionalne svijesti, što su na svim stranama granice, na ovdašnjem Triplex confimiumu surađivali, ali i međusobno ratovali ljudi iz istih obitelji, pa čak i braća i što je ključni uvjet za izbor zemlje čiji će netko biti podanik, bio isključivo materijalni interes.

Sve ove notorne stvari ovdašnja historiografija nikad nije željela vidjeti, iako ih je naravno bila svjesna, jer joj se nisu uklapali u utilitarnu potrebu da historiografija ne bude autonomna znanost, nego ideološki aparat državne vlasti. Samo zahvaljujući takvom pristupu bilo je moguće ozbiljno prodati besmislice o tisućljetnom snu o nezavisnoj državi i slično, u čemu je Tuđman kao tipičan povjesničar takvog kova, bio majstor.

NASTAVA POVIJESTI PROIZVODI MIRNE PODANIKE

Kako se još prije stotinu godina počelo, tako se danas i nastavilo. Nastava povijesti samoj državi, kao i pretežnoj većini povjesničara, ne služi da bi kod učenika razvijala kritičku svijest, razvijala multiperspektivnost i zauvijek ih cijepila od podložnosti bilo kakvih mitovima, nego upravo suprotno. Njezina intencija je u propagiranju jedine mitološke istine i u proizvodnji mirnih podanika.

Objavio/la haler u 00:41, 0 komentar(a), print, #

06.01.2018.

ALEN KRISTIC: RELIGIJSKE INSTITUCIJE PERU SAVJEST POLITICARA

06.01.2018.

DORIS PACK: SRCE ME BOLI ZA BiH

Doris Pack: Srce me boli za BiH


Doris Pack, veteranka evropske politike : Srce me boli za Bosnom i Hercegovinom !

Možda je u protekloj godini i bilo nekih promjena, ali ne baš i nabolje. BiH još nije u stadiju demokratije koja je u službi građana, u službi svoje djece. Političar

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
56660102

Powered by Blogger.ba