Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

22.01.2018.

PROF. USTAVNOG PRAVA: KADA SE PROVEDU PRESUDE EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA, U USTAVU NECE BITI NI BOSNJAKA NI SRBA NI HRVATA

Profesor ustavnog prava Omer Ibrahimagić : Kada se provedu presude Evropskog suda za ljudska prava, u Ustavu neće biti ni Bošnjaka ni Srba ni Hrvata




Kada budu provedene presude Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić Finci. Zornić i Pilav, u ustavu se Srbin, Bošnjak i Hrvat neće uopće pominjati, samo bi se jednom rečenicom reklo da članovi Predsjedništva ne mogu biti iz iste etničke grupe, a time se daje mogućnost i nacionalnim manjinama da konkurišu za šefa države, kazao je za Vijesti.ba c.

– Predsjedavajuća Predstaničkog doma Parlamenta BiH Borjana Krišto uputila je apelaciju Ustavnom sudu BiH u kojoj traži da Ustavni sud zabrani izbor delegata u Dom naroda Federacije BiH. Kako gledate na ovu apelaciju gospođe Krišto?

IBRAHIMAGIĆ: Apelacijom osporavaju ustavnu odredbu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine a Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje ustavnost u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine, ustave entiteta i ustave kantona. Ono što Ustavni sud nije mogao uradi a to je da proglasi član 4 i 5 Ustava Bosne i Hercegovine da nije u skladu sa Evropskom konvencijom, iz prostog razloga što Ustavni sud ne može da mijenja ustavne odredbe ustava čiji je on Ustavni sud. Onda ne bi bio sud nego zakonodavac. Apelacija koja je otišla je legitimna ali vidjet ćemo kakav će biti rezultat, odnosno ocjena Ustavnog suda.

– Postoje različite interpretacije same presude Ustavnog suda iz decembra 2016.godine. Jedni naglašavaju da je Ustavni sud bukvalno donio odluku kojom se zabranjuje izbor delegata iz svih konstitutivnih naroda u Dom naroda. Da li je to tačno?

IBRAHIMAGIĆ: Ne, ovdje se radi da je Ustavni sud procijenjivao prema Evropskog konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i prema toj povelji Ustavni sud je donio jednu takvu presudu. Međutim sa stanovišta multietničke strukture BiH ta odredba iz Ustava Federacije nije loša, ona na neki način želi da u domu naroda budu predstavnici sva tri konstitutivna naroda. Ako imamo deset kantona od čega su četiri kantona većina Hrvati a u šest kantona većina Bošnjaci to može značiti da se željelo da tu hrvatsku većinu u domu naroda ne čine samo Hrvati iz ova četiri kantona nego da jednostavno imaju pravo i Hrvati sa drugih područja i drugih kantona, ukoliko ih ima izabranih da budu predstavljeni u domu naroda. Mislim da je tu Ustavni sud, tako da kažem, bio na jednoj granici da li da to uvaži ili ne uvaži ili. Dom naroda po mom mišljenju trebao bi da maksimalno predstavlja narode ali u svim dijelovima BiH a ne samo tamo gdje je neko u većini. HDZ uglavnom hoće da Hrvati iz onih kantona gdje nisu u većini ne dolaze u dom naroda.

– Oba doma imaju zakonodavnu funkciju. Da li sada postoji imperativ da se dom naroda pretvori samo u mehanizam zaštite nacionalnih interesa?

IBRAHIMAGIĆ: Mi smo dva entiteta uredili asimetrično. RS je unitarni entitet a Federacija je složena zajednica odnosno entitet. Vijeće naroda u RS nije dom naroda. Ono ima ovlaštenja samo da pokreće postupke vezane za ispitivanje vitalnog nacionalnog interesa. Po mom mišljenju na državnom nivou bi više odgovaralo jedno takvo vijeće ili dom naroda koji bi pokretao samo postupke za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, a da predstavnički odnosno dom građana donosi odluke demokratskom većinom.

– Zašto je kod nas nemoguć taj demokratski proces odlučivanja prostom demokratskom većinom i zašto to ne može biti u BiH?

IBRAHIMAGIĆ: On je disrkriminiran članom 4 i 5 Ustava Bosne i Hercegovine, jer preambuli stoji da su Ustav donijeli Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali i kao građani Bosne i Hercegovine. Prema tome nisu Ustav donijeli samo predstavnici naroda nego i građani BiH. U normativnom dijelu ustava nema nijedne riječi o građanima. Preambula jeste sastavni dio ustava ali u normativnom dijelu čitava vlast je data etnicitetima. To je ono što je fatalno za Bosnu i Hercegovinu kao državu.

– Može li Bosna i Hercegovina funkcionisati sa takvim principom i šta je po Vašem mišljenju rješenje?

IBRAHIMAGIĆ: Ne. Rješenje je u tome da Bosna i Hercegovina može profunkcionirati samo u slučaju da entiteti ne budu etnički entiteti. Zato HDZ traži entitet. Međutim organizacija Bosne i Hercegovine na tri etnička entiteta ustvari znači negaciju nezavisnosti i suverenost Bosne i Hercegovine jer ta tri entiteta hoće da budu države unutar države Bosne i Hercegovine, i one onda objektivno oduzimaju suverenitet BiH. Prema tome ako se provedu presude Evropskog suda za ljudska prava onda bi u tome slučaju građanska komponenta dobila jako mnogo na snazi.

– Da li se zbog toga opstruira provođenja tih presuda?

IBRAHIMAGIĆ: To je osnovni razlog opstrukcija, zato što RS ne želi da prizna Bosnu i Hercegovinu kao državu. Mislim je politika Čovića i Dodika na neki način zakočila taj proces, odnosno ta politika vlasti etničkih grupa. Kada budu provedene presude Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić Finci. Zornić i Pilav, u ustavu se Srbin, Bošnjak i Hrvat neće uopće pominjati, samo bi se jednom rečenicom reklo da članovi Predsjedništva ne mogu biti iz iste etničke grupe, a time se daje mogućnost i nacionalnim manjinama da konkurišu za šefa države.

Nihad Hebibović (Vijesti)

/////////////////////////////////////////////////



Prof.dr. Senadin Lavić : Šta danas znači “konstitutivnost naroda ...

//////////////////////////////////////////




KO SMO MI BOŠNJACI? —
21.01.2018.

GORDANA KATANA : NEMA VISE SINOVA ZA RAT

Gordana Katana : Nema više sinova za rat




U protekle 22 godine čak i oni koji površno prate rad Narodne skupštine bh. entiteta Republika Srpska nema čega se nisu nagledali. Od čuvenog noćnog lova po posavskim pustarama poslanika koji su svojim glasovima davnog 18. januara 1998. omogućili da Milorad Dodik bude izabran za premijera, do svađa, vrijeđanja ne samo zasnovanih na različitim političkim uvjerenjima nego i etničkoj pripadnosti poslanika, do blokada parlamenta kojim je pribjegla opozicija prošle godine.

Piše: Gordana Katana (Oslobođenje)

Ali i za one najjačeg želuca vidjeti da u skupštinskim klupama sjede pripadnici kontroverzne organizacije Srbska čast bilo je previše. Bilo je to previše za sve osim za samo skupštinsko rukovodstvo s predsjednikom Nedeljkom Čubrilovićem na čelu. Koji je lakonski poručio da je “očito nekome trebao neki događaj, nekome je nešto zasmetalo i onda su počeli da vrše politizaciju”. Pa iako je ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić kazao da postoje ozbiljne sumnje da je Srbska čast paramilitarna organizacija, Čubrilović je naglasio da “te kvalifikacije jednostavno ne stoje”.

– Nema nikakvih vojnih, ni nikakvih paravojnih formacija, nikakvih uniformisanih ljudi, ustvrdio je Čubrilović.

U istragu šta je u suštini Srbska čast, jer glavni tužilac RS-a Mahmut Švraka ističe da humanitarna organizacija nije, uključila se SIPA i nadati se da će prikupljena saznanja rezultirati i odgovorom. Odgovorom javnosti koja mora da zna da li vlasti RS-a formiraju paravojnu formaciju, čine li to same ili uz nečiju pomoć i, ako je to tako, protiv koga bi njeni jurišnici sutra trebali da upere oružje.

Jer i bez oružja vidjeti ih kako u crnim uniformama paradiraju ulicama Banje Luke, nije nimalo prijatno. Zbog rata koji je iza nas ostao, zbog činjenice da takve scene u sjećanje vraćaju slične onima kada su istim tim banjalučkim ulicama stupali pripadnici SOS-a koji su za sobom ostavili krvavi trag.

Kuda ide Republika Srpska ako se stranke na vlasti militarizuju, upitao se ovih dana potpredsjednik NDP-a Zdravko Krsmanović. Pitao je i da li bi njihov zadatak bio da se obračunaju, upravo u izbornoj godini, s opozicijom i svim političkim neistomišljenicima?

Mi pitamo ko bi, osim ljudi koji su javnosti poznati uglavnom po svojoj kriminalnoj prošlosti, bio spreman uzeti oružje u ruke i boriti se za nečije tuđe interese? A odgovor vidimo gotovo svaki dan. I glasi – malo ko. Vidimo taj odgovor u svakodnevnim redovima građana ovog entiteta koji pred Konzulatom Slovenije u Banjoj Luci čekaju da dobiju radnu vizu. I u prepunim autobusima koji barem jednom sedmično odvoze ljude put Njemačke, Austrije, Slovačke…

To su ti novi, ekonomski zbjegovi 21. stoljeća. Zbjegovi ljudi umornih od bezuspješnog traženja posla. Umornih od gledanja korupcije, kriminala, nepotizma u kojem se ovo društvo valja više od dvije decenije. To su mladi ljudi koji ne žele ponoviti sudbinu svojih očeva. Poslanih u rat, dok su oni koji su ih na to nahuškali opljačkali njihove tvornice, oduzeli im pravo na rad. I pretvorili ih ili u armiju nezaposlenih ili u obični prekarijat.

Zato na odlasku poručuju da im nije žao što odlaze. I da je put na koji kreću, put s kojeg nemaju namjeru vratiti se u BiH. Zato smo istim autobusom prije nekoliko dana put Slovačke ispratili Savu iz Bijeljine i Samira iz Doboja. Zagrljene. Koji samo žele raditi i živjeti od svog rada. Što im niko u Republici Srpskoj ne nudi. Jer nisu sinovi tajkuna ili političara, jer nisu ničiji kumovi, jer nemaju novac kojim bi kupili radno mjesto u nekoj od javnih institucija…

Zato više nema sinova za rat.

Da ovo društvo počiva na vladavini zakona, nadležne institucije promptno bi riješile ko su, šta i po čijem nalogu u RS-u rade pripadnici Srbske časti. Pa ako iza njih stoje grupe ili pojedinci iz vlasti, to bi javnosti obznanili, a i njih i njihove nalogodavce sankcionisali. Da imamo na vlasti ljude koji vode računa o onima koji su ih birali, o Srbskoj časti ne bi se ni govorilo. Jer im se ne bi omogućilo da Banjom Lukom paradiraju. Ali nismo, pa stoga s njima banjalučkim ulicama šeću i sin predsjednika RS-a Milorada Dodika i ljudi iz njegovog i kabineta entitetske premijerke i pomoćnici ministara u Vladi koju Željka Cvijanović vodi.

Oni drugi, kojima je stalo samo da žive normalnim životom, šetaju ulicama Münchena, Beča… i svakim danom bit će ih sve više.

21.01.2018.

PROFESOR ZDRAVKO GREBO: ZARATILI BI ALI NEMAJU PARA

21.01.2018.

DODIK, COVIC, IZETBEGOVIC - KO JE NAJBOGATIJI?

21.01.2018.

VESNA PUSIC O KOLINDINIM POSJETAMA ANKARI I SARAJEVU

OVO SE ČOVIĆU NEĆE DOPASTI: Pročitajte šta je Vesna Pusić rekla o Kolindinim posjetama Ankari i Sarajevu

Bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske, a danas zastupnica GLAS-a Vesna Pusić u intervjuu za hrvatsko izdanje Večernjeg lista govorila je između ostalog o posjeti predsjednice RH Bosni i Hercegovini, ali i posjeti Turskoj.

OVO SE ČOVIĆU NEĆE DOPASTI: Pročitajte šta je Vesna Pusić rekla o Kolindinim posjetama Ankari i Sarajevu

Na pitanje da li je posjeta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović bila uspješna, Vesna Pusić je odgovorila odrečno.

 

"Dogovori oko BiH i promjena izbornog zakona kao teme bilateralnih razgovora između Hrvatske i Turske promašeni su. Pristup kojem bismo mi trebali težiti jest da gledamo BiH u kontekstu prvog neposrednog susjedstva s najdužom granicom s Hrvatskom. Države koje su neposredni susjedi spadaju u prvi krug  interesa i zato nam je bitno da BiH bude stabilna, sigurna, da ekonomski dobro funkcionira, da ne bude izvor problema. Ali kad najviši dužnosnik iz Hrvatske i najviši dužnosnik iz Turske razgovaraju o BiH kao svojoj središnjoj temi bez BiH, mislim da to samo jača percepciju BiH kao tuđeg protektorata. Turski je predsjednik bio vrlo rezerviran u svojim reakcijama. On je zapravo bio taj koji je telefonski nazvao BiH stranu. Da je barem to bila naša predsjednica."


Na pitanje kakvu je zapravo Erdoğan poruku poslao kada je usred razgovora s predsjednicom RH nazvao Bakira Izetbegovića, Pusićeva kaže:

 

"Ne može se o Bosni i Hercegovini bez Bosne i Hercegovine. To je poručio. I naravno da je tako bez obzira na sve ono što se događa “ispod žita”. To je bila vrlo jasna poruka. Na žalost, vrlo često politika prema BiH u Hrvatskoj nije vođena zbog BiH pa ni zbog Hrvata u BiH, već zbog domaće političke scene. Svaki put kad se hrvatska politika intenzivno miješala u situaciju u BiH najviše su nastradali Hrvati u BiH, a onda i svi ostali. Iz niza razloga, pa i zbog činjenice da dijaspora glasa i na parlamentarnim i predsjedničkim izborima, a Hrvati u BiH, koji su ondje konstitutivan narod, u našem se izbornom zakonu definiraju kao dijaspora".
 
Na pitanje da li je predsjednica u BiH išla samo po glasove za još jedan mandat, Pusić kaže da je to dosta očito.

 

"Predsjednica želi još jedan mandat, a budući da na tim izborima glasaju i birači iz BiH i budući da su ti glasovi jednako vrijedni na predsjedničkim izborima kao i oni u Hrvatskoj, oni mogu donijeti razliku između pobjede i poraza. BiH treba napredak zbog kvalitete vlastitog funkcioniranja, a posredno će to imati pozitivan utjecaj na sve susjede. "
 

Osvrnula se i na promjene Izbornog zakona BiH.
 
"Ako želimo, a želimo, da BiH bude stabilna država svih svojih građana, uključujući i ta tri najveća konstitutivna naroda, onda treba gledati što je to što potencijalno ujedinjuje to društvo i treba biti svjestan da svaka grupacija ima politička i etnička svojstva s kojima se poistovjećuje. Ključno je da se osigura da i Hrvati i Bošnjaci i Srbi budu predstavljeni u državnim tijelima onako kako su se izjasnili na izborima, što su si izabrali. To je važno i to nije samo pitanje interesa Hrvata nego i BiH u cjelini. Izborni zakon treba donijeti tako da bude integrirajući. To mora biti zajednički projekt.
 
Samo jedna institucija i jedna ideja može tome pridonijeti, za koju i Srbi i Hrvati i Bošnjaci u BiH misle da bi za njih bila dobra. A većina ih se slaže da bi za njih bilo dobro da je BiH u EU. Nema više puno mjesta na svijetu gdje EU igra takvu ulogu, ali tu igra, i zato treba koristiti institucije i vodeće zemlje EU da se promijeni atmosfera u BiH. Tu Hrvatska potencijalno ima golemu ulogu, ali ne tako da hoda po BiH, nego po Bruxellesu, Berlinu, Parizu... Sad je trenutak za to jer je Bugarska preuzela predsjedanje Unijom, a glavna tema je “zapadni Balkan” i proširenje. Dakle, imamo saveznika u zemlji predsjedateljici", kazala je Pusić.

//////////////////////

/

HRVATSKA POLITIKA PREMA BiH HITNO MIJENJA SMJER: Kako je Kolinda udarila u zid!?

Jedini hrvatski saveznik u rastakanju i iscrpljivanju Bosne i Hercegovine opstrukcijama i ucjenama bio je Milorad Dodik.




HRVATSKA POLITIKA PREMA BiH HITNO MIJENJA SMJER: Kako je Kolinda udarila u zid!?

Piše:Ivica Đikić

 

Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i u Bosni i Hercegovini, kažu izvori iz diplomatskih krugova, upravo mijenja smjer, iako će najviši predstavnici te politike učiniti sve da ta promjena ne izgleda kao promjena. Dugogodišnja destrukcija i poticanje dodatne razgradnje BiH na etničkim principima, sva je prilika, ustupa mjesto konstruktivnom pristupu i pokušaju izgradnje čvršćeg bošnjačko-hrvatskog partnerstva za početak uspostavljanja funkcionalne i prema europskim standardima ustremljene Federacije BiH. Ovotjedni posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Bosni i Hercegovini dosad je najvidljivija manifestacija te mijene.

 

Čini se da Hrvati prvi put od okončanja rata naovamo odustaju od trećeg entiteta i raznih podvarijanti tog koncepta, svoje dosad jedine stvarne političke ideje kad je riječ o BiH: ne odustaju, naravno, zato što im se odjednom prosvijetlila pamet i zato što odjednom jasno vide ono što nisu vidjeli tokom proteklih dvadeset i nešto godina, nego zato što se rečena politika sudarila sa zidom, to jest nije uspjela dobiti podršku bilo koga relevantnog u međunarodnim centrima moći, a to se prije svega odnosi na Washington, Bruxelles i Berlin.

 

Jedini hrvatski saveznik u rastakanju i iscrpljivanju Bosne i Hercegovine opstrukcijama i ucjenama bio je Milorad Dodik, šef Republike Srpske, ali on samo iz svojih interesa – tiho ili manje tiho poduprtih iz Beograda – navija za secesionističke težnje hercegovačkih Hrvata.

 

Ipak nisu političke kamikaze

 

Daljnje sudjelovanje u tom destruktivnom savezu hrvatsku bi politiku sasvim odvelo na stazu iracionalnosti i izolacionizma, a Kolinda Grabar Kitarović i premijer Andrej Plenković, ujedno i predsjednik HDZ-a, kao ni hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović, ipak nisu političke kamikaze, baš naprotiv: svima njima, naročito hrvatskoj predsjednici i premijeru, izuzetno je stalo do osobnog rejtinga na važnim međunarodnim adresama i neće ulaziti u sukob sa Zapadom zbog nakaradne nakane bosanskohercegovačkog HDZ-a da fiksira i ogradi teritorij svoje vladavine i svog dugotrajnog monopola na sve što ima veze s Hrvatima u BiH.

 

Mnogo se toga, dakako, može i treba argumentirano prigovoriti vjerodostojnosti izmjene hrvatskog kursa u pogledu Bosne i Hercegovine, kao i vjerodostojnosti hrvatske predsjednice, koja najednom želi otvoriti novu, svjetliju, stranicu u odnosima Hrvata i Bošnjaka, Hrvatske i BiH.

 

O kakvom to, primjerice, međudržavnom prijateljstvu govori Grabar Kitarović dok istovremeno odbija poštovati zakone Republike Hrvatske i oduzeti državna odlikovanja haškim osuđenicima za ratne zločine u BiH? O kakvom to pijetetu prema nevinim žrtvama Ahmića govori hrvatska predsjednica dok je Dario Kordić, glavni krivac za taj zločin, rado viđen gost na desničarsko-klerikalnim sijelima, koja nisu strana ni gospođi Grabar Kitarović, i dok je njezin savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost Vlado Galić, nekoć visokopozicionirani oficir vojne sigurnosne službe i aktivni sudionik operacija skrivanja hrvatskih ratnih zločinaca iz BiH u Hrvatskoj te zataškavanja istine o zločinima? Kako to da Grabar Kitarović ne vidi više Bosnu i Hercegovinu leglom tisuća i tisuća radikalnih islamista i potencijalnih terorista?

 

Pitanja slična ovima mogla bi se redati do kraja predugačkog teksta, ali u tome ne bi bilo ničeg produktivnog: da, hrvatska politika prema BiH i u BiH prožeta je dvoličnošću, samoobmanjivanjem, osjećajem više vrijednosti i brojnim kontradikcijama, i da, hrvatska politika godinama je ulagala napore da se obesmisli postojanje Federacije BiH, ali bilo bi puno gore kad bi hrvatska politika ostala dosljedno i uporno pogrešna te kad ne bi bilo mjesta za hvatanje u nelogičnostima i za nabijanje na nos dojučerašnjih promašenih stavova.

 

Zaustaviti spiralu propadanja

 

Smisao suvremene politike, nažalost ili nasreću, nije u tome da proizvodi svece, moralne vertikale i heroje dosljednosti, nego da se povlače potezi i donose odluke u interesu boljeg, slobodnijeg i sigurnijeg života što većeg broja građana, naročito onih u svakom smislu slabijih i nezaštićenijih, u interesu smanjivanja međunacionalnih i međuklasnih tenzija, u interesu funkcionalnosti državnih mehanizama.

 

Kad je riječ o BiH i Balkanu, manje je bitno stoje li iza toga iskrene namjere ili pragmatično popuštanje pod pritiskom moćnijih igrača ili pod pritiskom zdravog razuma: iz perspektive ovdašnjeg realnog života, važno je jedino da se počne zaustavljati spirala propadanja i destrukcije te da se počne napredovati, a približavanje Europskoj uniji, kakva god trenutačno bila, jedini je iole opipljiv dugoročni progres koji stoji pred Bosnom i Hercegovinom.

Objavio/la haler u 23:13, 0 komentar(a), print, #

21.01.2018.

SMIJEH SLOBODE

Smijeh slobode

Heni Erceg
Autor




Image result for heni erceg fotos


//////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Partijske zabrane filmova, kadroviranje, manipulacije novcem kojega ministarstvo kulture mahnito dijeli uglavnom profašističkim „kulturnim radnicima“, a uskraćuje „sumnjivim“ ljevičarima, politička su platforma vlasti prestravljene svakim slobodnim iskorakom iz zadane mrgodne matrice. A tek smijehom! Tim vražjim, subverzivnim elementom, protivnikom svakog totalitarizma. Smijehom slobode, kakvim smo toga januarskog jutra ispratili svoga druga. Smjeholjupca i smjehotvorca Predraga Lucića.
......................................

Smijali smo se mnogo, i radosno, i gorko, u jednom dugom razdoblju zajedničkog rada svakodnevno, potom često, uvijek slobodno. A onda je umro moj drug Predrag Lucić, jedan od osnivača Feral Tribunea, novinar, pisac, dramaturg, pjesnik… Njegovim odlaskom jedan se feral ugasio, a smijeh slobode naprasno zamro. Prijatelji, pisci i novinari iz svih krajeva Jugoslavije ispisali su uspomene na jednog čudesno blagog čovjeka i ozbiljnu, nenadoknadivu pojavu, kako u hrvatskom novinarstvu, tako i u satiri, pjesništvu i kulturi uopće. Ali svoju su riječ o Peđi kazale i sve one mrzovoljne desničarske hulje, obradovane smrću čovjeka koji ih je svojim talentom, humorom, svojim tekstovima, pjesmama, žestoko nervirao. Sitnež je smrću jednog Feralovca došla na svoje, baš kao i beskrajni cinizam vladajuće garniture koja godinama uspješno proizvodi sav taj fejsbukovski jad koji se, skriven iza ekrana svojih mašina, tako obradovao smrti Lucićevoj, vjerujući da je time još šire otvoren prostor njihovom nepodnošljivom nasilju i mržnji prema onima koji su, poput Predraga, bili i ostali čvrsti, slobodni kontrapunkt ideologiji zagušljive palanke.

Samo duboko cinična, posve beskrupulozna vlast mogla se naime usuditi poslati telegrame sućuti Predragovoj obitelji, samo su hrvatski premijer i njegov sitni nacionalistički trol, šef parlamenta, mogli sročiti razornu „satiričnu“ poruku da će „djela Predraga Lucića ostati trajan doprinos hrvatskom novinarstvu i kulturi“. Ista je ta desničarska, za svaku slobodnu riječ pogubna partija koliko jučer gasila Predragov i moj Feral Tribune, ista koja je tužbama nasrtala na Feralovu satiru, a objedama prokazivala i opterećivala živote Feralovih autora, ista je to vlast koja je godinama branila da se u teatru postavi Predragova drama Aziz, zato jer govori o malograđanskoj uskogrudnosti i zazoru od drukčijeg drugog, a taj je drugi samo nesretni izbjeglica koji se odnekud stvorio u našem „čistom“ okruženju. Da bi onda bila tek ljetos konačno izvedena na Splitskom ljetu, a njemu, vjerojatno zbog fatalne bolesti, uručena čak i nagrada Judita, kao mjerilo kazališne uspješnosti. Ista je to profašistička vlast koja je – dok smo Predraga ispraćali uz njegove i naše Monty Pajtonove stihove: „Always look on the bright side of life!“ i elegičnog Cohena, i to ne bez vraga upravo na svjetski Dan smijeha – zabranila emitiranje filma „Ministarstvo ljubavi“ na Hrvatskoj televiziji.

I dok je u Predragov dom stizao telegram „iskrenog žaljenja“ premijera Plenkovića, njegov je ministar branitelja pisao oštro pismo HTV-u, tražeći da se već najavljeni film skine s programa. Zato jer su se tom posve benignom komedijom, režisera Pave Marinkovića, našle uvrijeđene hrvatske udovice. One čiji su muževi izginuli još prije nekoliko desetljeća, a one, kao važne, temeljne figure takozvanog domovinskog rata, postale posebna, privilegirana kategorija hrvatskih građana. I glas koji se sluša. Njima, tim udovicama, koje su u međuvremenu našle nove partnere, i neka su!, koje od države primaju izdašne mjesečne svote, i neka primaju!, te na koje imaju pravo i ako se ponovo udaju, i ako se zaposle, a u pravilu se zaposle, njima je dakle zasmetao jedan film u kojemu se tek blagom satirom propituju njihove državne beneficije. Uglavnom, gospođe udružene u masovni pokret za „obranu digniteta domovinskog rata“ zatražile su od ministra branitelja da intervenira, to jest skine film s programa HTV-a, što je ovaj i učinio, a mali se ustrašeni crvi s javne televizije potom dosjetili kompromisa, pa je „Ministarstvo ljubavi“ ipak prikazano, ali u gluhim, noćnim satima.

Zbog jednog je filma, inače dobitnika inozemnih nagrada i već prikazanog u brojnim evropskim državama, čitav javni prostor opet zagušen toksičnim smradom koji nekontrolirano nadire iz tolikih desničarskih tekstova, i još gore: legalizirana je partijska zabrana i intervencija u područje kulturnog stvaralaštva. Svoju je moć opet pokazala jedna bahata kasta koja ubire sve materijalne priviligije iz činjenice jednog davnog rata, a koje je zabranjeno propitkivati, kaste koja svoje privilegije divljački brani, ne birajući sredstva. Uvredama i prijetnjama obasuli su tako autora filma, toga „dezertera koji je mogao napraviti film o vlastitim majkama koje su vas cijeli život učile da mrzite sve što je hrvatsko“. A pod to „sve hrvatsko“ podrazumijevaju se dakako besramne pogodnosti koje desteljećima uživa ta ogromna veteranska populacija i koja je, kao navalni igrač nacionalističke partije na vlasti, Hrvatsku čini se nepovratno gurnula u kameno doba slobode, demokracije i smijeha. Partijske zabrane filmova, kadroviranje, manipulacije novcem  kojega ministarstvo kulture mahnito dijeli uglavnom  profašističkim „kulturnim radnicima“, a uskraćuje „sumnjivim“ ljevičarima, politička su platforma vlasti prestravljene svakim slobodnim iskorakom iz zadane mrgodne matrice. A tek smijehom! Tim vražjim, subverzivnim elementom, protivnikom svakog totalitarizma. Smijehom slobode, kakvim smo toga januarskog jutra ispratili svoga druga. Smjeholjupca i smjehotvorca Predraga Lucića.

Mladina

21.01.2018.

KOLEKTIVNO UBISTVO OLIVERA IVANOVICA

KOLEKTIVNO UBISTVO OLIVERA IVANOVIĆA




Image result for cedomir petrovic fotos

///////////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Da li vi, koji smišljate i pišete ovo i za to dobijate novac, kupujete za taj novac hleba za svoju decu, sokove, cipele, voće, mleko… Da li ćete kad pogledate cipele svog sina, pomisliti da ste ih platili mržnjom u očima ljudi koji žive dole, negde daleko dole, u predelima koji se ne mogu videti kroz prozor vaše kafane. Krvavim natpisima i člancima, otplaćivaćete kredit za
................................................

Ivanović je ubijen načinom ubistva u Orijent ekspresu. Mnogo njih je pucalo, ili zarivalo nož u njega, samo što kod nas nema Herkul Poaroa, zato što bi mi i njega ubili.

Ubijen je Oliver Ivanović. Mučki. S leđa. Tako su samo najveće kukavice Divljeg zapada ubijale. Ubica bi ostajao zapisan kao čovek, koji to nije i pamti se samo, koji je ubio Liberti Valansa. Opet smo prva vest na svim stranim medijima. Nikad s dobrim. Opet su svi televizijski studiji prepuni analitičara, političkih, sudskih, udbaških, vojnih, medijskih, lupetarajućih, pravnih i ostalih. Čeka se u hodniku na red. Jedna grupa izađe, druga uđe. Odlaze na preostale televizije, sve ponavljaju i utvrđuju gradivo, zajedno sa gledaocima.  Supruge i deca ih teraju iz kuće, rečima:  Izađi bre malo napolje, odmori nas… Idi na televiziju, pa tamo kenjaj!

Pojedini novinari optužuju Vučića za ubistvo. Popovi sami sebe ekskomuniciraju iz crkve. Svako ima nešto da kaže, svako ima neko svoje mišljenje. Šilje pamet i ono niže, ako ga imaju. Obilato se proseravaju sitni političari, greše u padežima, akcentima, “izvinjuju” se… Pojedine Kosovske Albance u vrhu vlasti, časte epitetima, notorni zločinci, kriminalci, dileri droge i masovne ubice, što zaista može dovesti do krupnih koraka u napretku naših odnosa.

Pola Srbije urla:  Dajte nam oružje, da gi im jebemo mater!

Partijski komesar Drecun, u čizmama i na konju, pokazuje rukom da istragu treba usmeriti na dva pravca. Jedan, ka predsedniku prištinskog parlamenta (nikad čuo za ovu funkciju) i drugi, ni manje ni više, ka udaljenom Vašingtonu.

Ima mnogo onih koji u Srbiji koriste ubistvo za oslobađanje neverovatne količine mržnje prema Albancima na Kosovu i sve to čine sa bezbedne daljine.

Ivanović je ubijen načinom ubistva u Orijent ekspresu. Mnogo njih je pucalo, ili zarivalo nož u njega, samo što kod nas nema Herkul Poaroa, zato što bi mi i njega ubili.

Bilo je i organizovanih, sa užinom, kolektivnih odlazaka opozicionih lidera u crkvu, farisejskih suza, lažne nade za ujedinjenje opozicije koja je gorela koliko i jedna sveća, zagrljaja, teških pogleda, tako da je i Sveti Sava bio iznenađen.

Razvlače mučenog i ubijenog Ivanovića. Niko ga ne gleda kao čoveka. Svako otkida po jedan njegov deo i koristi za svoje interese. Četiri sina, ostaju bez oca. Supruga, bez životnog druga. Ovi koji danas kukaju, zaboraviće ga brzo, kao i sve do sada. Nisam ga poznavao, ali sam ga nekoliko puta gledao i slušao. Bio je naočit čovek. Često se smejao, ali šta se dešavalo unutra, to je samo on znao.

Nije se još ni ohladio, a počelo je njegovo čerečenje. Ubili su ga Albanci, Srbi sa Kosova, Srbi iz Srbije, Amerikanci, vlast u Srbiji, Rusi na Kosovu, stranci… Da nije upucan s leđa, pojavila bi se i teorija o samoubistvu, ovako teško da može da prođe.

“Zločinačke i besramne izjave” daje Azem Vlasi, koji samo normalno izgovara svoje mišljenje, koje nikog ne optužuje, samo iznosi sumnju. Neki bi ga ponovo hapsili, onih desetina hiljada koji su urlali ispred Skupštine, poslednjeg dana februara 1989. godine, kada je masa vrištala u transu,  “Uhapsite Vlasija”, pa tako više puta, dok ga na kraju nisu uhapsili, sudili, optužili i ubrzo pustili, jer krivica nije postojala, slično kao kod Ivanovića, samo što je on boravio mnogo duže u zatvoru i tamo bio bezbedniji.

Jedan sa šalom oko vrata, kažu da je neki profesor, u tv studiju, izgovara reči, koje kada padnu na pojedine srpske glave, mogu da izazovu krvave sukobe, “Svi Albanci, iz vrha Kosovske vlasti, napisali su svoje izjave o atentatu, još pre ubistva Ivanovića”. Smelo, hrabro, pametno i u pravom trenutku, u duhu opšteg pomirenja.

Jedna ženska, stručnjak za bezbednost, kaže, da podrška pri izvršenjima atentata dolazi od inostranih faktora. Ako se ubistvo dogodilo na teritoriji Kosova, onda i Srbija i njena tajna služba postaju sumnjivi, kao strani faktor.

Optuživaće Albanci Srbe i obratno, za ubistvo Ivanovića. Nekima ne ide u korist da se pronađe ubica, jer iza njega stoje nalogodavci. U Srbiji i na Kosovu, čekaju mnoge albanske i srpske majke i očevi, braća i sestre, supruge, deca, čekaju čitavu večnost, da se presudi ubicama i nalogodavcima, za mnoge zločine. Menjaju se u Srbiji stranke na vlasti, menjaju se lideri, ali niko nema muda, da javno obelodani, ono što svi znaju i pokrene sudske procese protiv ubica i onih koji stoje iza njih.

Da se Srbija nije suprotstavila članstvu Kosova u Interpol i da je danas Kosovo član te međunarodne kriminalističke-policijske organizacije, danas bi sigurno došlo do pune saradnje Srbije i Kosova, koja bi mogla dovesti do rasvetljavanja ubistva. Možda je i bolje da istragu vode Kosovske službe, kao neutralna strana, jer je zločin učinjen na njihovoj teritoriji, a i uvek bi postojala sumnja, da je s naše strane dolazilo do zamagljivanja istrage.

Da li bi vlast u Srbiji, da se dogodilo ubistvo nekog značajnog Kosovskog lidera, na teritoriji Srbije, dozvolila da u istrazi učestvuju i Kosovski nadležni organi? Ni u ludilu.

Razoružati političke elite na Kosovu 

Objavio/la haler u 02:34, 0 komentar(a), print, #

21.01.2018.

STA BiH DOBIJA CLANSTVOM U NATO

Šta BiH dobija članstvom u NATO



U BiH nema jedinstva o pristupanju NATO-u

U BiH nema jedinstva o pristupanju NATO-u

/////////////////////

NATO integracije imaju stratešku važnost za budućnost i razvoj Bosne i Hercegovine i jedina su realna opcija, posmatrajući politički, duštveni, ali i sigurnosni aspekt u bh. društvu. Pojedine zemlje doživjele su ekonomski procvat ulaskom u Sjevernoatlantski vojni savez.

NATO integracije u većini zemalja imale su značajan ekonomski uticaj. Upravo se na tome bazira knjiga „NATO integracija - Značaj za Bosnu i Hecegovinu“, autora Damira Durana, koji, između ostalog, analizirala stanje u dvanaest zemalja Istočne Evrope.

Bosna i Hercegovina se, potpisujući niz strateških dokumenata, obavezala da će ispuniti uslove na putu ka NATO-u. Još prije devet godina BiH je podnijela formalni zahtjev za Akcioni plan za članstvo u NATO (MAP). Ali za sada ne postoji saglasnost niti jedinstvena odluka za članstvo u Sjevernoatlantskom savezu.

Ipak, prednosti ulaska su velike, prije svega u ekonomskom smislu. Primjeri za to su dvanaest zemalja Istočne Evrope koje su nakon ulaska u ovaj vojni savez privukle investicije u svoje zemlje. Time se, između ostalog, bavio autor knjige "NATO integracije - Značaj za Bosnu i Hecegovinu" mr. Damir Duran.

Neko vrijeme je potrebno dok države same stvore povoljnu klimu za investicije: Damir Duran
Neko vrijeme je potrebno dok države same stvore povoljnu klimu za investicije: Damir Duran

„Nakon pristupanja NATO savezu potrebno je nekih pet do deset godina da se efekti na razvoj ekonomije počnu osjećati. Neko vrijeme je potrebno dok države same stvore povoljnu klimu za investicije, ulaganje u infrastrukturu. Zatim ozbiljni investitori razmatraju da li investirati u tu zemlju ili ne. Budući da su te zemlje postale članice NATO-a, to je obezbijedilo unutrašnju sigurnost tih zemalja.

Tu se gleda i smanjenje političkog rizika, da li će ta zemlja doživjeti neki građanski rat, da li će ta zemlja doživjeti napad i agresiju druge države. Budući da NATO obezbjeđuje sigurnost, teritorijalni integritet, političku nezavisnost države, investitori su ohrabreni da počnu ulagati u te države, prvenstveno Istočne Evrope koje su se zadnjih godina priključile NATO savezu“, kaže Duran.

Kao primjer, Duran je naveo razvoj automobilske industrije. Gotovo svi poznati automobilski brendovi otvorili su u tim zemljama fabrike za proizvodnju vozila. Zaposlen je veliki broj ljudi, na primjer u Češkoj više od 150.000 ljudi, dok u Poljskoj 400.000 ljudi radi u sektoru automobilske trgovine i usluga. Jedan od promotora, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Selmo Cikotić rekao je da je NATO savez na prostoru Bosne i Hercegovine imao specifičnu ulogu.

„NATO savez ne samo da je na prostoru Bosne i Hercegovine imao prvu borbenu intervenciju u svojoj historiji, već je u njoj izveo i prve mirovne operacije, učestvovao u prvoj obrambenoj reformi i mnoge stvari u svojoj historiji činio po prvi put upravo na prostoru Bosne i Hercegovine.

Svojom sintezom većeg broja relevantnih činjenica u okviru knjige i u okviru analiza koje je napravio, autor ove knjige naglašava da je NATO perspektiva za Bosnu i Hercegovinu, ne samo pitanje integracije u ovaj političko-vojni savez, već i put koji vodi prema Evropskoj uniji, ali, što je još bitnije, i ka unutrašnjoj stabilnosti i sigurnosti, te sigurnosti i miru regiona u kome se Bosna i Hercegovina nalazi. Ovaj obrazac da zemlja kandidat bude prvo primljena u NATO članstvo, pa onda biva razmatrana za članstvo u Evropskoj uniji, je nešto što mi ne možemo ignorirati“, ističe Cikotić.

NATO integracije ne mogu se razdvajati o eurointegracija, ali kako kaže Sead Turčalo, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, vidi se da se u političkoj praksi pojam integracija ne razumije u pravom smislu riječi, te da postoji određene doza neinformisanosti:

„Mislim da je Damirova knjiga napisana upravo na jedan informativni, 'lako probavljiv' način, i da je bar minimalno jedna od službi koja treba da popuni taj nedostatak informativne literature. Ova knjiga bi mogla koristiti u tom smislu jednom zainteresiranom građaninu da se upozna sa tim o čemu se tu priča kada praktični političari raspravljaju, prepiru itd, o NATO integracijama Bosne i Hercegovine, a uglavnom se bazirajući na jednom emotivnom stavu, bez ikakvih racionalnih argumenata.“

Upravo zbog toga i ne postoji jedinstvo u Bosni i Hercegovini o pristupanju NATO-u. Gotovo pola države, tačnije entitet Republika Srpska, po uzoru na susjednu Srbiju, želi vojnu neutralnost, dok se drugi dio zemlje zalaže da BiH postane članica NATO-a. Na pitanje šta o tome misli, brigadni general Robert Huston, komandant NATO štaba u Sarajevu je odgovara:

„Ja uvijek naglašavam koliko je bitno reći da se radi o jednom procesu. Volim reći da je samo putovanje važnije od odredišta, od onoga čemu idete. Govorim o reformama, govorim o potrebi reformi i u drugim oblastima, ne samo u oblasti odbrane, a to je upravo ono što bi aktivacija MAP-a donijela – donijela bi provođenje reformi u drugim oblastima i to je, vjerujem, prihvatljivo za sve konstitutivne narode u Bosni i Hercegovini. Ako znamo da aktivacija MAP-a donosi povećanje vanjskih investicija nekih dva, tri puta, vjerujem da je to nešto što bi svakako bilo prihvatljivo za sve konstitutivne narode u ovoj zemlji, za sve strane, a na temelju toga možemo dalje nastaviti dijalog.

Ne mislim da postoji nekakva obaveza za aktivacijom MAP-a u pogledu budućeg i mogućeg članstva. Bitno je da se ostvari ono što jeste dobrobit za sve ljude u ovoj zemlji samom aktivacijom MAP-a, a možemo se, naravno, na temelju knjiga poput ove, bolje informisati i boljim informiranjem biti u stanju donijeti odgovarajuće odluke i zaključke.“

Prema mišljenju Selme Cikotića, koji je i bivši ministar odbrane BiH, NATO put je jedna od realnih opcija za Bosnu i Hercegovinu.

„Iz perspektive Bosne i Hercegovine NATO je danas, sa ukupnog političkog, sigurnosnog, etničkog, pa ako hoćete i entitetskog i drugih stanovišta, jedina realna, jedina racionalna i provodiva opcija. Ima dosta drugih, dopadljivih, 'seksi' opcija na prvi pogled, ali sa stanovišta provodivosti, sa stanovišta njihovih prihvatljivosti za kompletnu državu, za sve etničke grupe, za sve regione, političke opcije ili entitete, vrlo rizičnih“, zaključuje Cikotić.

21.01.2018.

MLADENOVIC: BESRAMNOST SRPSKE POLITICKE SCENE

Mladenović: Besramnost srpske političke scene


Image result for kokan mladenovic

Kokan Mladenović: 'Tihi ratovi' sa komšijama

........................................

Kokan Mladenović je rođen u Nišu, Srbija, 1970. godine. Završio je srednju glumačku školu u Nišu u klasi Mime Vuković-Kurić. Diplomirao je na Katedri za pozorišnu i radio režiju Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu 1995. godine u klasi Miroslava Belovića i Nikole Jevtića. Sa uspehom je režirao u pozorištima Srbije, Slovenije, Mađarske, Hrvatske, Rumunije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Bio je umetnički direktor pozorišta Dadov, stalni reditelj i umetnički direktor Narodnog pozorišta u Somboru, direktor drame Narodnog pozorišta u Beogradu i upravnik pozorišta Atelje 212 u Beogradu. Predstave su mu pobeđivale na svim festivalima profesionalnih pozorišta u Srbiji, kao i na značajnim međunarodnim festivalima u Mađarskoj, Rumuniji, Bosni i Hercegovini i Makedoniji.

Subota, 13. januar

Dan nakon što je u Splitu sahranjen Predrag Lucić, jedan od retkih kojima smo zavideli na pameti, duhovitosti i hrabrosti. Jedan od onih koji su istrajno i nepokolebljivo branili granice časti, morala, pravde i ljudskosti od onih koji vladaju našim životima, od onih koji se otvoreno rugaju istini, onih koji su na pravljenju nesreće i podizanju granica napravili svoje imperije, držeći u njima utamničene čitave narode. Otišao je veliki meštar britkih i ubojitih reči i ostavio nas bez odbrane pred političkim-govnarskim elitama koje vode naše države, pred tajkunima koji kupuju naše živote, pred zločincima koji su ubili decenije koje su prošle i godine koje će doći. Licemeri, svodnici istorije i svakojaki šljam koji nas posmatra sa vrha, mogu da odahnu. Preživeli su njegove „prejake reči“, zaslepljujuće svetlo kojim je osvetljavao njihove štetočinske poslove i britkost kojom je šibao njihovu nemirnu savest.

Noćas će Srbi pucati u vazduh slaveći svoju novu godinu. Valja se vežbati, makar i na vazduhu, dok „tihi ratovi“ sa komšijama ne dovedu do nove ratne buke. Hrvati će, uprkos i u inat Predragu Luciću nastaviti da marširaju desnom stranom svoje istorije. Bosna će drhtati na staklenim nogama pred troglavom aždajom koja joj ne da da iskorači iz postratnog perioda. Balkanski narodi će uporno nastavljati da žive falsifikate svojih istorija, ne shvatajući da su njihove realne istorije i njihovi naopaki karakteri već opisani u pesmaricama Predraga Lucića.

Kako se Mostar oprostio od Predraga Lucića: Stari most,, 11. januar
Kako se Mostar oprostio od Predraga Lucića: Stari most,, 11. januar

Nedelja, 14. januar

Započeli smo sa probama predstave „Kad bi Sombor bio Holivud“ u Narodnom pozorištu u Somboru. Pokušaćemo da ispričamo priču o Ernestu Bošnjaku, jednom od pionira jugoslovenskog filma, čoveku koji je 1906. godine u Sombor doneo čudo zvano film i usudio se da filmove ne samo prikazuje, već i da ih snima. Usudio se da sanja san u kome Sombor postaje Holivud, u kome umetnost filma pokreće prosperitet jednog grada, a onda se, po već tipskoj matrici taj san raspao pred konzervativizmom i kukavičlukom lokalnih političkih lidera i pred sredinom za koju je taj san bio prevelik.

Vraćaju li se gradovima i ljudima kao usud zlodela učinjena nad maštom onih koji svoje gradove i sredine nadrastaju? Jesmo li još uvek sposobni za vizije napretka i kolektivne snove, ili je realnost ono na šta smo osuđeni, realnost u kojoj kultura predstavlja nepotrebni zaostatak iz vremena u kome je još bilo sanjara i snova?

Ponedeljak, 15. januar

U kafeu u kome ispijam jutarnju kafu, na stolu ispred mene leže poređane dnevne novine. U danima intenzivnog rada čovek na trenutak i zaboravi gde i sa kime živi, a onda vas jedna ovako složena retrospektiva naše svakodnevice surovo vrati u realnost. U zemlji u kojoj živimo ne postoji ništa osim estrade. Bez obzira da li govorimo o muzičkoj, političkoj, ili estradi rijaliti programa, radi se o propagiranju istog sistema vrednosti, tačnije o uništavanju svakog sistema vrednosti osim onog koji dno promoviše kao vrh, nemoral kao moral, a laž kao istinu. I onda ne možete a da se ne setite Šekspirovih stihova, koje u očajanju izgovara Kralj Lir:“ Neka se sve promeni, il’ neka nestane sve!“

Utorak, 16. januar

Oliver Frljić u intervjuu za zagrebački „Jutarnji list“, razgovarajući sa Davorom Špišićem, još jednom, po ko zna koji put, secira fašističko naličje Hrvatske (koje se nimalo ne razlikuje od gadnog nacionalno-desnog lica Srbije). Kako je moguće da smo od ljudi poput Olivera Frljića, u ovim našim neoliberalnim kasabama, kojima po pravilu upravljaju prosti, agresivni i neuki, uspeli da napravimo nacionalne izdajnike, neprijatelje naroda, da im zagorčamo privatni i sabotiramo umetnički život?

Da li smo svi mi, koji se usuđujemo da pred nakaradna lica sopstvenih država, ili sunarodnika, stavljamo ogledala razuma osuđeni na marginalizaciju, na istrajnu i gotovo uzaludnu borbu sa terorom većine, one iste većine kojoj HDZ i SNS matrica kroji ne samo prihvatljivi, već i poželjni model društva?

Sreda, 17. januar

Dan nakon kukavičkog ubistva Olivera Ivanovića, jednog od onih lidera Srba sa Kosova koji nisu pristali da mir tog napaćenog prostora kroje oni koji su mu skrojili i rat, srpska politička scena još jednom je pokazala svoju besramnost, elementarno nevaspitanje i sposobnost da se od svega, pa i od jedne individualne nesreće napravi kolektivni rijaliti. Da li ubistvo Olivera Ivanovića pokazuje da se devedesete bukvalno ponavljaju? Da li će politički vrh Srbije, kojeg čine ne samo predstavnici istih ideologija, već i bukvalno isti ljudi koji su tokom devedesetih saučestvovali u zločinima Miloševićeve vlasti, iznova pristupiti likvidaciji političkih protivnika zarad ostvarenja svojih ciljeva?

Da li je potrebno da se plašimo svaki put kada nam kamion na ibarskoj magistrali ide u susret? Smemo li da odemo na jutarnji džoging u komšiluku i da se iz njega vratimo živi? Jeste li apdejtovali spiskove „državnih neprijatelja“ iz devedesetih, ili sastavljate nove? Da li postavljanje neukih i nestručnih u službe bezbednosti, ministarstva unutrašnjih poslova, ili odbrane, znači samo bahato kadriranje ili svesnu nameru da se okružite poslušnima i beskrupuloznima?

"Da li ubistvo Olivera Ivanovića pokazuje da se devedesete bukvalno ponavljaju?": Mladenović
"Da li ubistvo Olivera Ivanovića pokazuje da se devedesete bukvalno ponavljaju?": Mladenović

Četvrtak, 18. januar

Želeći da izbegnem jeftino samoreklamerstvo koje od Prvog čoveka Srbije čini čoveka koji radi više od petnaest sati dnevno, namerno skraćujem vreme provedeno na današnjim probama. Junaci tih proba, kreativnih, ali izuzetno iznurujućih su mladi glumci angažovani u mojoj novoj predstavi.

Ko je, i u ime kojih zakona, kog politikanstva i kakvih racionalizacija u javnom sektoru, dozvolio sebi da zabrani zapošljavanje najboljih i najtalentovanijih u institucijama kulture? Država koja školuje više od stotinu glumaca godišnje, a onda im ukine mogućnost da od svog posla žive, sadistički se iživljava nad onima koji još uvek imaju snage i dara da promene njeno nekulturno lice.

Petak, 19. januar

Nova pozorišna godina u Srbiji, zemlji ponižene kulture, ali i radnika u kulturi koji su na takav odnos pristali, obećava novu bezidejnost i bežanje od bolnih tema svakodnevice. U tom mrtvom moru našeg teatra Narodno pozorište u Beogradu iznedrilo je, tokom nekoliko proteklih sezona, značajne predstave Andraša Urbana, Miloša Lolića, Jerneja Lorencija, Tatjane Mandić Rigonat, Igora Vuka Torbice i još nekolicine autora koji ovaj teatar čine trenutno najvitalnijim borcem za ozbiljno pozorište u Srbiji.

Večeras im se priključuje i Jagoš Marković, premijerom Nušićeve „Ožalošćene porodice“. Neka im je sa srećom.

20.01.2018.

DR. SLAVEN KOVACEVIC O NOVOJ REZOLUCIJI VIJECA EVROPE: "PORUKA JE JASNA - EVROPSKI A NE HDZ-ovi IZBORNI PRINCIPI"!

DR. SLAVEN KOVAČEVIĆ O NOVOJ REZOLUCIJI VIJEĆA EVROPE: "Poruka je jasna - evropski a ne HDZ-ovi izborni principi"!

Doktor političkih nauka Slaven Kovačević smatra da nacrt nove rezolucije Vijeća Evrope o BiH snažno afirmira evropski princip da svaki građanin mora imati pravo da bira i da bude biran u bilo koji organ vlasti, te da je potrebna temeljita promjena Ustava BiH a tek potom i izbornog zakonodavstva.




DR. SLAVEN KOVAČEVIĆ O NOVOJ REZOLUCIJI VIJEĆA EVROPE: 'Poruka je jasna - evropski a ne HDZ-ovi izborni principi'!

-Sadržaj nacrta rezolucije Vijeća Europe iz Strassbourga govori nam da su izvjestioci veoma dobro upoznati sa političkom situacijom u Bosni i Hercegovini, posebno sa stanovišta vladavine prava koja podrazumijeva provođenje presuda Europskog suda za ljudska prava. Ono što jeste ključno odnosi se na univerzalni europski izborni princip, odnosno da svaki građanin mora imati pravo da bira i da bude biran u bilo koji organ vlasti, što Bosna i Hercegovina može obezbijediti jedino usaglašavanjem Ustava BiH sa navedenim presudama Europskog suda za ljudska prava, a nakon toga donošenjem potpuno novog izbornog zakonodavstva. Upozorenje je jasno: ili Bosna i Hercegovina hoće primijeniti evropske izborne standarde i principe ili od euro-atlantskih integracija nema ništa, kazao je Kovačević.
 
Kovačević kaže kako je vladavina prava veoma ozbiljan institut u svakoj zemlji Evrope, tako da se neće dozvoliti da Bosna i Hercegovina, radi interesa pojedinaca iz reda pojedinih političkih elita, dobije bilo kakav popust u tome pogledu.

 

-Ako pojedini domaći zvaničnici pozivaju na provođenje Oduke Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića, onda je to nekonzistentno, jer s druge strane imate četiri presude Europskog suda za ljudska prava, koja se po njima trebaju ostaviti po strani, jer im vidno zadiru u osobne interese, koje oni to vješto upakiraju u politološki i pravno nepostojeći termin "legitimnog predstavljanja naroda" što je potpuno drugačije od "legitimnog političkog predstavljanja" kako to kaže Ustavni sud BiH ili recimo jedan od osnovnih demokratskih principa, gdje se takvo političko predstavljanje dobija glasom birača na izborima, rekao je Kovačević.
 
On upozorava da se presudi Europski sud za ljudska prava nedvojbeno kaže da je Ustav BiH donesen pod prisilom, da je u pregovorima oko zaustavljanja rata, također pod prisilom nametnut termin "konstitutivni narodi" te se vlast u BiH poziva da prvo izmijeni Ustav BiH i uskladi ga sa presudama iz Strassboruga, pa da onda dođe i do reforme izbornog zakonodavstva.

 

-Ako neko misli da se radi o slučajnostima, da se baš ovi termini koriste i u nacrtu rezolucije Vijeća Europe iz Strassbourga, taj se grdno vara. 
 
Da zaključimo, sada je očevidno da politika HDZ-a i njihova ideja o izmjenama Izbornog zakona BiH, jednostavno rečeno, nije u skladu sa europskim izbornim principima i standardima, odnosno da tako nešto neće moći biti prihvaćeno od strane evropskih institucija. To vam, dakle, znači da bez provođenja sve četiri presude Europskog suda za ljudska prava, Bosna i Hercegovina ne može računati na kandidatski status, a samim time biće joj ugrožen i put ka euro-atlantskim integracijama, kazao je Kovačević u razgovoru za Vijesti ba.


20.01.2018.

BERNARD KOUCHNER: "MILORAD DODIK JE DEMAGOG KOJI FLERTUJE S OPASNOM I ZAPALJIVOM RETORIKOM"!

BIVŠI ŠEF FRANCUSKE DIPLOMATIJE: "Dodik je demagog koji flertuje s opasnom i zapaljivom retorikom"!

Bernard Kouchner je bivši francuski ministar vanjskih poslova u vladi Nicolasa Sarkozyja, a 2010. godine ga je Jerusalem Post proglasio 15. najutjecajnijim Jevrejom na svijetu. Humanitarna organizacija koja pruža medicinsku pomoć žrtvama oružanih sukoba čiji je suosnivač, Ljekari bez granica, 1999. godine dobila je Nobelovu nagradu za mir.




BIVŠI ŠEF FRANCUSKE DIPLOMATIJE: 'Dodik je demagog koji flertuje s opasnom i zapaljivom retorikom'!

Kouchner je za Al Jazeeru govorio o trenutnoj političkoj situaciji u regiji zapadnog Balkana, erointegracijama i budućnosti Evropske unije.

 

- Dok se na Crnu Goru i Srbiju trenutno gleda kao na najozbiljnije kandidate, postoje zemlje na Balkanu koje su strateški važne za EU i koje su demonstrirale volju i želju. Ne smijemo zanemariti Kosovo. Nigdje u regiji - ustvari, nigdje u Evropi - ljudi nisu toliko entuzijastični kada je u pitanju EU. Slažem se s tim da će Kosovu biti potrebno više podrške da bi se uklonile prepreke i da bi se uspostavila nova i dugotrajna veza sa Srbijom, posebno sada, nakon tragičnog ubistva Olivera Ivanovića, ali Kosovari zaslužuju tu podršku.

 

Govoreći o BiH, Bernard Kouchner je naznačio Dodika kao realnu opasnost za mir, ne samo u BiH nego i u široj regiji.

 

- Dodik je demagog koji flertuje s opasnom i zapaljivom retorikom, koja bi mogla napraviti polazno mjesto za izazivanje nestabilnosti u regiji.

 

Na pitanje kako gleda na budućnost Evropske unije, Kouchner je rekao, da je EU, uprkos svemu, na dobrom putu.

 

- Moramo prepoznati izazove s kojim se suočavamo i razviti strategije s kojim bi uvidjeli prednosti koje ti izazovi predstavljaju. Ti izazovi uključuju utjecaj novih tehnologija na način na koji organiziramo naše društvo i ekonomiju, primjerice u oblasti transporta, važnost zajedničke akcije kako bi zaštitili naš okoliš, promjenjiva priroda zapošljavanja kao odgovor na vještačku inteligenciju i globalizaciju, kao i rast ekstremizma u politici. EU može igrati važnu ulogu u svijetu tako što će osigurati da naši građani imaju koristi od rješavanja ovih važnih pitanja. Uprkos Brexitu i drugim problemima, EU je na dobrom putu ka globalnom liderstvu, kao osiguranju demokratije, ekonomskih uspjeha i vladavini prava za građane svih članica.

20.01.2018.

DODIK PRODAJE MAGLU, A IZETBEGOVICA BEOGRAD BEZ RAZLOGA NAPADA

"DODIK I JA SE NE PODNOSIMO": "On prodaje maglu, a Izetbegovića Beograd bez razloga napada, sa Vučićem se dopisujem..."

"Mislim da su kontroverze koje su uslijedile nakon Izetbegovićevih izjava bile nepotrebne, budući da je odnos Bosne i Hercegovine sa Kosovom pitanje iz oblasti vanjske politike, o kojoj odlučuje Predsjedništvo. U tom predsjedništvu, srpski član ima mogućnost da pokrene mehanizam zaštite vitalnog entitetskog interesa u pogledu određenih odluka i lako to može spriječiti. Dakle, dajte da se poštujemo, imajmo razumijevanja za stvari koje su drugima važne i krenimo na druge teme kako bismo donijeli više stabilnosti i prosperiteta cijelom regionu".



'DODIK  I JA SE NE PODNOSIMO': 'On prodaje maglu, a Izetbegovića Beograd bez razloga napada, sa Vučićem se dopisujem...'

"Poznajem gospodina Dodika već mnogo godina. Ja sam poslije rata bio austrijski ambasador u BiH. Bili smo na "ti".On je dijete jedne fine antifašističke kozarske porodice. Bio je miljenik međunarodne zajednice. Bio je konstruktivan i pragmatičan. Kasnije je promijenio mnoga svoja mišljenja. Mi se nismo zvanično sreli već neko vrijeme, ali kada se sretnemo, kao što smo se sreli u decembru u Banjaluci, na dan održavanja manifestacije "Ličnost godine" u organizaciji Nezavisnih novina, što je odlična godišnja manifestacija, ja bih rekao da je naš odnos korektan. Istovremeno, kao visoki predstavnik, ja sam i dalje veoma zabrinut u vezi sa nekim stavovima koje on zagovara i njihovim eventualnim destabilizujućim posljedicama na ovu zemlju", kaže u razgovoru za Danas Valentin Inzko, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, odgovarajući na pitanje da li, uopšte, ima kontakte sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, koji ne krije da je u izuzetno lošim odnosima sa Inzkom i izriče oštre kritike na njegov račun.

 

 Dodik, ali i Rusija, optužuju vas za srbofobiju. Kako komentarišete takve optužbe?

 

- To je smiješno. Dodik zna, i svaki Srbin pravoslavac zna da sam ja od 1986. ktitor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu i dobrotvor srpskih pravoslavnih crkava od Njujorka, gde je na Uskrs 2017. izgorjela srpska pravoslavna crkva, do Mostara, gde je veleljepna pravoslavna Saborna crkva uništena tokom rata. Mislim da nije korektna ocijena nazvati me srbofobom. Nema loših naroda. Ja sam to ponovio i nakon presude Mladiću. Ako pogledate moje izvještaje Savjetu bezbjednosti UN, uključujući i posljednji, vidjećete da se u njima jednako govori i o problemima koji dolaze iz Federacije kao i onima iz RS. Jedan primjer je neprovođenje izmjena u kantonima koje bi garantovale konstitutivnost srpskog naroda u Federaciji BiH. Ja sam takođe protestovao i u pisanoj formi protiv uništavanja ćiriličnih naziva na putnim oznakama u Federaciji. To su pitanja do kojih je meni stalo, dakle, da neki kantoni u Federaciji moraju učiniti više. Takođe, naglašavam probleme sa nedovoljnom zastupljenošću Srba u Domu naroda Federacije. Ipak, nažalost moram izvještavati i o komentarima i potezima koji dolaze iz RS, a kojima se osporava suverenitet zemlje, kao što je zagovaranje otcjepljenja od strane nekih političara iz RS, ili odbacivanje sudskih odluka. Moj mandat je da osiguram provođenje mirovnog sporazuma, tako da ako neko kaže da zemlja treba da se raspadne, mislim da je logično da moram reći šta mislim. Ali to nema nikakve veze sa srbofobijom.

 

 Kako ocjenjujete aktuelnu situaciju u BiH?

 

- Nažalost, političke stranke su, izgleda, već u predizbornom raspoloženju. To je prilično preuranjeno, s obzirom da su izbori tek u oktobru. U narednim mjesecima možemo očekivati dosta političkog aktivizma i negativne retorike, što će usporiti tempo reformi i uticati na političku klimu. To BiH sebi ne može priuštiti i to njenim građanima sigurno nije potrebno. Čak su i ministri spoljnih poslova država članica EU izrazili žaljenje zbog činjenice da su retorika podjela koja se ukorenila u prošlosti i preuranjena predizborna kampanja usporili tempo reformi i uticali na političku klimu. Međutim, u BiH jeste došlo do određenih pomaka, ali za obične građane nedovoljno. Ova zemlja je preduzela neke pozitivne korake u pravcu implementacije Reformske agende i trenutno se nastoje završiti odgovori na sva od ukupno oko 3300 pitanja iz Upitnika EU. Usvojen je Zakon o akcizama, u cilju izgradnje autoputeva, potpisan je Sporazum o transportu i usvojena je Strategija o ruralnom razvoju. Druga stvar je osjećaj hitnosti koji je jako bitan. BiH nema više vremena za gubljenje, posebno sa stanovišta mladih ljudi, koji odlaze u zabrinjavajućem broju.

*

Koji su, prema vašem mišljenju, najveći izazovi za stabilnost BiH? Može li se očuvati "dejtonska BiH"?

 

- Naravno da može. To pitanje postoji samo u medijskim spinovima i njega često plasiraju neki političari. Hitan prioritet i izazov jeste postići sporazum oko izborne reforme, što će olakšati neometano provođenje izbornog procesa i uspješnu implementaciju izbornih rezultata u oktobru 2018. Ovo nije najveće pitanje, ali jeste najhitnije da bi se omogućilo provođenje normalnih izbora, ili, drugim rečima, treba sprečiti "mostarizaciju", odnosno stanje u kojem se u Mostaru nisu održali izbori od 2008. Osim toga, važno je nastaviti napore u pravcu evroatlantske integracije, a rezultati tih napora treba da se materijalizuju. Govoreći u širim okvirima, BiH treba socijalne, ekonomske i druge reforme, u kojima će jačanje vladavine prava biti srž svih napora. Ova zemlja treba da rješava svakodnevne probleme građana, od kvaliteta javnih usluga do funkcionisanja i efikasnosti zdravstvenog sistema i borbe protiv korupcije, što je jedna šira pošast u Jugoistočnoj Evropi. Građani BiH zaslužuju lidere koji su voljni da se zalažu za istinski napredak i koji gledaju u budućnost. Bosni i Hercegovini i regionu ne treba stalno okretanje iza sebe i gledanje u turbulentnu prošlost, što ovu zemlju drži u stanju konstantne napetosti.

 

Kako ocjenjujete nedavnu proslavu Dana RS i poruke koje je tom prilikom javnosti uputio Dodik, uključujući one o nezavisnosti?

 

- Prije svega, dozvolite da jasno kažem - Bosna i Hercegovina je, od njenog jednoglasnog prijema u puno članstvo Ujedinjenih nacija 22. maja 1992, međunarodno priznata država, čiji su suverenitet i teritorijalni integritet zagarantovani međunarodnim pravom i Dejtonskim mirovnim sporazumom. Prema Mirovnom sporazumu, entiteti nemaju pravo na otcepljenje od Bosne i Hercegovina i postoje isključivo po osnovu Ustava BiH. Sve drugo je samo prodavanje magle - prazna priča čiji je cilj postizanje kratkoročnih političkih poena. Niko unutar međunarodne zajednice, uključujući i mene, nije protiv toga da RS ima svoj dan. Na primer, 21. novembar, dan kada je potpisan Dejtonski sporazum 1995, koji se, uostalom, već obilježava u RS. Ali to se mora organizovati u skladu sa pravnim okvirom i bez diskriminacije. Ustavni sud BiH je procijenio ustavnost obilježavanja 9. januara kao Dana RS i utvrdio da je to neustavno. Vladavina prava je kamen temeljac demokratije i to znači da su odluke suda konačne i obavezujuće. Nepoštivanje vladavine prava stavlja vas na pogrešnu stranu zdravog razuma, kao i na pogrešnu stranu evropskih vrijednosti. To čoveku oduzima pravo da se zove legalistom ili da tvrdi da njeguje evropske demokratske vrednosti.

 

Kako komentarišete izjave Bakira Izetbegovića o Kosovu koje su izazvale veliku buru u Srbiji?

 

- Bakir Izetbegović je govorio o dalekoj mogućnosti u budućnosti. Međutim, on je rekao i on tačno zna da je bez srpskog člana Predsedništva, Ivanića, priznanje Kosova apsolutno nemoguće. Nema načina da do toga dođe. S druge strane, budimo iskreni, samo nekoliko dana kasnije, predsjednik Turske Erdogan, koji je priznao Kosovo, veoma je toplo dočekan u Beogradu. I to sa sevdalinkom i pjesmom na turskom jeziku. Mislim da su kontroverze koje su uslijedile nakon Izetbegovićevih izjava bile nepotrebne, budući da je odnos Bosne i Hercegovine sa Kosovom pitanje iz oblasti vanjske politike, o kojoj odlučuje Predsjedništvo. U tom predsjedništvu, srpski član ima mogućnost da pokrene mehanizam zaštite vitalnog entitetskog interesa u pogledu određenih odluka i lako to može sprečiti. Dakle, dajte da se poštujemo, imajmo razumijevanja za stvari koje su drugima važne i krenimo na druge teme kako bismo donijeli više stabilnosti i prosperiteta cijelom regionu.

 

Kako gledate na odnose Srbije i BiH, uključujući veze Beograda i Banjaluke?

 

- Uprkos ponekad disonantnim tonovima, siguran sam da će BiH i Srbija u srednjeročnom i dugoročnom periodu održati dobre odnose kao prvi susjedi. Oni trebaju jedni druge politički i ekonomski. Regionalna saradnja i dobrosusjedski odnosi su deo procesa pristupa u EU i nadam se da će odnosi između ove dve zemlje biti na najvišem mogućem nivou. Srbija je potpisnica Opšteg okvirnog sporazuma za mir i prihvatila je da u potpunosti poštuje suverenu jednakopravnost BiH. Meni je drago da predsjednik Vučić uvek ističe kako voli RS, ali istovremeno ističe i kako poštuje teritorijalni integritet i suverenitet BiH.

 

 Da li ste u kontaktu sa predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem?

 

- Mi se poznajemo nekoliko godina i u kontaktu smo SMS-om. Jedan drugom čestitamo praznike. Ali već izvjesno vrijeme se nismo vidjeli. Sreo sam se sa premijerkom Anom Brnabić na Bledu u septembru. Održali smo veoma dobar i konstruktivan sastanak. Što se tiče predsjednika Vučića, ja ću pokušati da se sastanem s njim prije proljeća. Predsjednik Tadić je bio prvi predsjednik Srbije koji je posjetio Srebrenicu, a Aleksandar Vučić je to isto uradio 2015. On je i ponovo došao u ovaj tragični gradić uprkos prijašnjoj ružnoj "dobrodošlici" i finansijski pomaže. Budući da je Srbija potpisnica Dejtona, mi smo uvek mogli razgovarati o pitanjima koja se odnose na region ili na implementaciju Mirovnog sporazuma. Ovih dana sam se sastao i sa predsjednicom Hrvatske, Kolindom Grabar Kitarović. To vam je, znate, isto kao i u nekoj porodici, međusobne posjete su uvek korisne i prijatne. Prije nekoliko dana bio sam na parastosu u Srbiji. Bilo je veoma tragično, jer je umrla relativno mlada, plemenita osoba. Ali smo zaključili da nije dobro viđati se samo na tužnim događajima.

 

Kako komentarišete ubistvo srpskog političara Olivera Ivanovića na Kosovu? Kako će taj tragični događaj uticati na nastavak briselskih pregovora Beograda i Prištine?

 

- To je zaista pretragična vest! Ne postoje adekvatne riječi! Nisam mogao verovati, bio sam šokiran. Nešto u meni se slomilo. Jedan Vili Brant se ne rađa svaki dan. Lično sam poznavao gospodina Ivanovića, ne baš dobro, ali smo se susretali, i iskoristio bih ovu pr

20.01.2018.

MILITANTNI HUMANITARCI

20.01.2018.

HISTORIJSKI DOKUMENTI POTVRDJUJU : U SREBRENICI 1942 GODINE. BOSNJACI OD POKOLJA SPASILI 3.500 SRBA

Historijski dokumenti potvrđuju : U Srebrenici 1942. Bošnjaci od pokolja spasili 3.500 Srba









Slučajevi hrabrosti i solidarnosti u Drugom svjetskom ratu nisu bili rijetki, a ljudi kakav je bio tuzlanski muftija Šefket efendija Kurt bilo je mnogo. Zalaganjem tih danas pomalo i zaboravljenih heroja otpora fašizmu spašeno je hiljade nevinih života a njihove priče, ako su uopšte zapisane, pohranjene su u prašnjavim i oronulim arhivima Bosne i Hercegovine.

Uloga koju su Bošnjaci imali u otporu fašizmu, tokom Drugog svjetskog rata, velika je i od neprocjenjivog značaja, a broj onih koji su izravno i sa punom sviješću o posljedicama takvog čina stupili u otvorenu konfrontaciju sa ustaškim fašizmom ne može se sa sigurnošću znati.

Politika progona

Historija, međutim, bilježi i pamti veliki broj slučajeva u kojima su se Bošnjaci i njihovi vjerski i politički lideri usprotivili praksi ustaškog terora koji je provođen pod okriljem NDH-azijske politike progona srpskog i jevrejskog stanovništva.

I dok se mnogo pisalo o onima koji su pristupajući NOB-u kročili na put vojnog otpora i neposredne borbe protiv politike zločina o desecima i stotinama onih koji su djelovali civilnim putem i neposrednim ljudskim aktivizmom malo je pridavano pažnje u zvaničnim historiografijama i njihova imena danas su skoro i zaboravljena.

Ime tuzlanskog muftije Šefketa efendije Kurta ponukalo nas je da sprovedemo malo istraživanje o primjerima gdje su Bošnjaci neposredno spriječili planove NDH o pogromu srpskog stanovništva i uz pomoć direktorice Instituta za historiju u Sarajevu došli smo do podataka o slučaju kada su Bošnjaci Srebrenice od pokolja spasili 3.500 Srba.

Radeći na istraživanju slučajeva hrabrosti i spašavanja u Drugom svjetskom ratu, historičarka Milišić došla je do dokumenta iz kojeg se jasno vidi da je 1942. u srebreničkom srezu planirano masovno ubistvo 3.500 Srba iz Srebrenice i okolnih mjesta.

Ustaška Crna legija

Milišić objašnjava da su područje srebreničkog sreza zauzela ustaška Crna legija i da je s njihovim dolaskom na prostore istočne Bosne počeo organizirani teror nad stanovništvom srpske nacionalnosti. Taj je teror svoj vrhunac trebao doseći pogromom srebreničkih Srba.

„Ne treba zaboraviti činjenicu da je početkom aprila 1942. Srebrenicu zauzela Crna legija, pod vodstvom Jure Francetića. Ustaški teror je dostigao vrhunac u ljeto 1942. a naređenje za pokolj Srba tog područja izdao je natporučnik Kurelac. Sakupljeno je oko 3.500 Srba, muškaraca, žena i djece sa područja srebreničkog sreza i zatvoreno u barake, a jame za njihovo ubijanje bile su spremne, ali zahvaljujući komšijama muslimanima nije došlo do toga.“

Sretna okolnost htjela je da jedan ustaški oficir plan povjeri jednom srebreničkom uglednom Bošnjaku, koji nije oklijevao da o tome obavijesti viđenije sugrađane, a zatim zajedno s njima krene u operaciju osujećivanja ustaškog plana istrebljenja Srba.

„Ustaški logornik Slavko Oraščić u povjerenju je saopštio nekim muslimanima, građanima Srebrenice, tačnije Nazifu Klančeviću da Kurelac priprema pokolj svih zatvorenih Srba i kaže se da je na intervenciju građana muslimana došlo naređenje iz Tuzle da se svi Srbi puste na slobodu“.

U teškim ratnim uslovima i u zemlji koja je bila još uvijek nerazvijena obavijestiti ustašku komandu u Tuzli o namjerama njihove ekspoziture u Srebrenici nije bilo jednostavno, ali nepostojanje saobraćajne infrastrukture nije spriječilo srebreničke Bošnjake da traže intervenciju.

Depeša iz Tuzle

„I pored te činjenice Bošnjaci Srebrenice 1942. godine su se oduprli zlu, oduprli su se zovu zločina i zločinaca i oni su saznali da će se izvršiti pokolj nad Srbima. Hitno su se organizovali na jednom sastanku i uputili su depešu u Tuzlu. Tada nije bilo telefona, mobitela i televizije, i jedino sredstvo komunikacije su depeše koje su se protezale do 10 godina iza Drugog svjetskog rata dok nije telefonski saobraćaj uspostavljen i izgrađen“.

Milišić objašnjava da ovo nije bio prvi pokušaj ustaškog pokolja Srba srebreničkog sreza. U ljeto 1941. godine, na pravoslavni praznik Vidovdan, pohapšeni su ugledniji srebrenički Srbi, ali i tada su oslobođeni na intervenciju lokalnog bošnjačkog stanovništva, koje nije dozvolilo da se izvede pokolj njihovih komšija.

„Tada nije došlo do masovnog hapšenja, samo su uhapsili uglednije građane srpske nacionalnosti jer je, kaže se u jednom dokumentu, bila intervencija da se Srbi masovno ne hapse. Dakle mještani su već u ljeto 1941. intervenisali i Srbi su pušteni iz zatvora. A uhapšeni iz okolnih sela su zadržani u zatvoru do ustanka u augustu 1941“.

Kako će se kasnije uspostaviti svi napori srebreničkih bošnjaka bili su „uzaludni“, jer će ustaše u srebreničkom srezu izvršiti svoje zločinačke planove. Pokolj koji su napravili u junu 1943. bio je strašan i svirep, kaže Milišić.

Pokolj iz 1943.

„Kurelac je sredinom juna 1943. izvršio pokolj Srba, nekoliko muslimana i par Jevreja u Srebrenici i obližnjim selima. Osobno je poubijao predsjednika kotorskog suda Muhameda Aganovića, njegovu suprugu i troje djece te upravnika pošte Džemaludina Plisku“.

Motiv za ubijanje Aganovića, Pliske i nekolicine drugih srebreničkih Bošnjaka bila je njihova opredijeljenost da sarađuju i pomažu partizanske jedinice u istočnoj Bosni.

Prilikom kratkotrajne partizanske kontrole Srebrenice, priča Milišić, Aganović je u svojoj kući ugostio rukovodioce NOB-a, a Plisko je bio ubijen samo zbog jedne paušalne i neprovjerene optužbe koja ga je teretila da je protivnik NDH i da podržava antifašistički pokret.

„Kada su partizani u junu 1943. oslobodili Srebrenicu nekoliko je partizana odsjelo kod Aganovića i onda su ustaške vlasti, prilikom ponovne okupacije Srebrenice, to iskoristili kao motiv da ga ubiju. Jedan od motiva, koji se spominje u literaturi, je bio i taj što je Aganovićeva supruga bila po nacionalnosti Srpkinja, što lično mislim da apsolutno nije bilo važno u ovom slučaju. Najmlađe njegovo dijete imalo je 13 mjeseci. Džemaludina Plisku je, s druge strane, optužio neki Rom ustaškom poručniku Kurelcu da je protivnik ustaške države i da je saradnik partizana i ovaj ga je ustrijelio pred poštom 14. juna 1943.“.

Pronalazak dokumenta

Iako se slučaj spašavanja srpskog stanovništva Srebrenice u Drugom svjetskom ratu rijetko spominje dokument koji „pamti“ događaje i glavne aktere sačinjen je u avgustu 1945, a pronašao ga je Tuzlanski historičar Đorđe Lazarević u jednom zapisniku Zemaljske komisije za zločine Bosne i Hercegovine.

Od tada njegovo postajanje gotovo da je bilo namjerno prešućivano, priča Milišić koja je cijeli dokument i događaje koje opisuje znanstveno obradila i predstavila u studiji Primjeri tolerancije, pomoći, pokušaja zaštite progonjenih (O jednom malo poznatom dokumentu).

Jasmin Agić (Aljazeera)

20.01.2018.

DANAS SE MALO ZNA: BOŠNJACI U SREBRENICI 1942. OD POKOLJA SPASILI 3.500 SRBA

DANAS SE MALO ZNA: Bošnjaci u Srebrenici 1942. od pokolja spasili 3.500 Srba

Slučajevi hrabrosti i solidarnosti u Drugom svjetskom ratu nisu bili rijetki, a ljudi kakav je bio tuzlanski muftija Šefket efendija Kurt bilo je mnogo. Zalaganjem tih danas pomalo i zaboravljenih heroja otpora fašizmu spašeno je hiljade nevinih života a njihove priče, ako su uopšte zapisane, pohranjene su u prašnjavim i oronulim arhivima Bosne i Hercegovine, piše Al Jazeera Balkans




DANAS SE MALO ZNA: Bošnjaci u Srebrenici 1942. od pokolja spasili 3.500 Srba


Image result for efendija sefkat kurt

  Šefket efendija Kurt  

///////////////////////////////////////////////

Uloga koju su Bošnjaci imali u otporu fašizmu, tokom Drugog svjetskog rata, velika je i od neprocjenjivog značaja, a broj onih koji su izravno i sa punom sviješću o posljedicama takvog čina stupili u otvorenu konfrontaciju sa ustaškim fašizmom ne može se sa sigurnošću znati.

 

Politika progona

 

Historija, međutim, bilježi i pamti veliki broj slučajeva u kojima su se Bošnjaci i njihovi vjerski i politički lideri usprotivili praksi ustaškog terora koji je provođen pod okriljem NDH-azijske politike progona srpskog i jevrejskog stanovništva, piše Al Jazeera Balkans.

 

I dok se mnogo pisalo o onima koji su pristupajući NOB-u kročili na put vojnog otpora i neposredne borbe protiv politike zločina o desecima i stotinama onih koji su djelovali civilnim putem i neposrednim ljudskim aktivizmom malo je pridavano pažnje u zvaničnim historiografijama i njihova imena danas su skoro i zaboravljena.

 

Ime tuzlanskog muftije Šefketa efendije Kurta ponukalo nas je da sprovedemo malo istraživanje o primjerima gdje su Bošnjaci neposredno spriječili planove NDH o pogromu srpskog stanovništva i uz pomoć direktorice Instituta za historiju u Sarajevu došli smo do podataka o slučaju kada su Bošnjaci Srebrenice od pokolja spasili 3.500 Srba.

 

Radeći na istraživanju slučajeva hrabrosti i spašavanja u Drugom svjetskom ratu, historičarka Milišić došla je do dokumenta iz kojeg se jasno vidi da je 1942. u srebreničkom srezu planirano masovno ubistvo 3.500 Srba iz Srebrenice i okolnih mjesta.

 

Ustaška Crna legija

 

Milišić objašnjava da su područje srebreničkog sreza zauzela ustaška Crna legija i da je s njihovim dolaskom na prostore istočne Bosne počeo organizirani teror nad stanovništvom srpske nacionalnosti. Taj je teror svoj vrhunac trebao doseći pogromom srebreničkih Srba.

 

"Ne treba zaboraviti činjenicu da je početkom aprila 1942. Srebrenicu zauzela Crna legija, pod vodstvom Jure Francetića. Ustaški teror je dostigao vrhunac u ljeto 1942. a naređenje za pokolj Srba tog područja izdao je natporučnik Kurelac. Sakupljeno je oko 3.500 Srba, muškaraca, žena i djece sa područja srebreničkog sreza i zatvoreno u barake, a jame za njihovo ubijanje bile su spremne, ali zahvaljujući komšijama muslimanima nije došlo do toga."

 

Sretna okolnost htjela je da jedan ustaški oficir plan povjeri jednom srebreničkom uglednom Bošnjaku, koji nije oklijevao da o tome obavijesti viđenije sugrađane, a zatim zajedno s njima krene u operaciju osujećivanja ustaškog plana istrebljenja Srba.

 

"Ustaški logornik Slavko Oraščić u povjerenju je saopštio nekim muslimanima, građanima Srebrenice, tačnije Nazifu Klančeviću da Kurelac priprema pokolj svih zatvorenih Srba i kaže se da je na intervenciju građana muslimana došlo naređenje iz Tuzle da se svi Srbi puste na slobodu".

 

U teškim ratnim uslovima i u zemlji koja je bila još uvijek nerazvijena obavijestiti ustašku komandu u Tuzli o namjerama njihove ekspoziture u Srebrenici nije bilo jednostavno, ali nepostojanje saobraćajne infrastrukture nije spriječilo srebreničke Bošnjake da traže intervenciju.

 

Depeša iz Tuzle

 

"I pored te činjenice Bošnjaci Srebrenice 1942. godine su se oduprli zlu, oduprli su se zovu zločina i zločinaca i oni su saznali da će se izvršiti pokolj nad Srbima. Hitno su se organizovali na jednom sastanku i uputili su depešu u Tuzlu. Tada nije bilo telefona, mobitela i televizije, i jedino sredstvo komunikacije su depeše koje su se protezale do 10 godina iza Drugog svjetskog rata dok nije telefonski saobraćaj uspostavljen i izgrađen".

 

Milišić objašnjava da ovo nije bio prvi pokušaj ustaškog pokolja Srba srebreničkog sreza. U ljeto 1941. godine, na pravoslavni praznik Vidovdan, pohapšeni su ugledniji srebrenički Srbi, ali i tada su oslobođeni na intervenciju lokalnog bošnjačkog stanovništva, koje nije dozvolilo da se izvede pokolj njihovih komšija.

 

"Tada nije došlo do masovnog hapšenja, samo su uhapsili uglednije građane srpske nacionalnosti jer je, kaže se u jednom dokumentu, bila intervencija da se Srbi masovno ne hapse. Dakle mještani su već u ljeto 1941. intervenisali i Srbi su pušteni iz zatvora. A uhapšeni iz okolnih sela su zadržani u zatvoru do ustanka u augustu 1941".

 

Kako će se kasnije uspostaviti svi napori srebreničkih bošnjaka bili su "uzaludni", jer će ustaše u srebreničkom srezu izvršiti svoje zločinačke planove. Pokolj koji su napravili u junu 1943. bio je strašan i svirep, kaže Milišić.

 

Pokolj iz 1943. godine

 

Objavio/la haler u 15:17, 0 komentar(a), print, #

19.01.2018.

AMERICKI SENATOR BEN KARDIN: PREPUSTILI SMO ZAPADNI BALKAN RUSIJI

19.01.2018.

STA ZNACI "SRPSKI ZAVJET SUTNJE"

ŠTA ZNAČI "SRPSKI ZAVJET ŠUTNJE": Upoznajte čovjeka koji u SAD-u lovi srpske ratne zločince

Zna da neki od tih zločinaca žive u SAD-u. Tako je naprimjer nedavno uhvaćeni Jovo Asentić (65), u svojstvu vojnog oficira blokirao puteve kojima su bježali Bošnjaci iz Srebrenice 1995. godine kada je počinjen genocid. Milan Trišić, 54-godišnji Srbin iz Bosne i Hercegovine, koji je uhvaćen u Sjevernoj Karolini, priznao je krivicu da je tukao i zlostavljao bošnjačke zatvorenike, te da je američkoj službi lagao o svojoj ulozi u ratu. Njegova vojna jedinica je također bila uključena u pokolje u Srebrenici.




ŠTA ZNAČI 'SRPSKI ZAVJET ŠUTNJE': Upoznajte čovjeka koji u SAD-u lovi srpske ratne zločince - 1

Michael MacQueen živi od lova na ratne zločince. Nakon 10 godina rada na otkrivanju ratnih zločinaca sa Balkana koji se kriju u SAD-u, jedini historičar Balkana u američkoj Agenciji za imigracije i carinu (ICE) odlazi u penziju.

 

Kako piše Newsweek, MacQueen prikuplja podatke o ratnim zločincima na bilo koji način. Nekada kroz intervjue sa osobama koje su preživjele ratne strahote, nekada kroz analizu postojećih materijala o ratu ili kako se već snađe. Svjestan je da ima odgovoran posao pronalaska zločinaca koji su počinili neke od najgorih ratnih zločina na tlu Evrope nakon holokausta u Drugom svjetskom ratu.

 

Zna da neki od tih zločinaca žive u SAD-u. Tako je naprimjer nedavno uhvaćeni Jovo Asentić (65), u svojstvu vojnog oficira blokirao puteve kojima su bježali Bošnjaci iz Srebrenice 1995. godine kada je počinjen genocid. Milan Trišić, 54-godišnji Srbin iz Bosne i Hercegovine, koji je uhvaćen u Sjevernoj Karolini, priznao je krivicu da je tukao i zlostavljao bošnjačke zatvorenike, te da je američkoj službi lagao o svojoj ulozi u ratu. Njegova vojna jedinica je također bila uključena u pokolje u Srebrenici.

altFoto: Newsweek

 

Slični slučajevi stalno se pojavljuju i svjedoče o mreži ratnih zločinaca koja se uvukla u SAD. U toj zemlji je živjelo između 300 i 600 ratnih zločinaca, izvijestio je The New York Times 2015. godine. Od tada ICE je deportovao, osudio ili uhapsio novih 14 zločinaca sa Balkana.

 

Stoga se postavlja pitanje zbog čega je potrebno toliko puno vremena, čak i decenije, da se uhapse ratni zločinci koji nisu ni trebali ući u SAD na prvom mjestu?

 

MacQueen pojašnjava da je dio problema nedostatak dokumenata. Na Balkanu su srpske vojne grupe uništavale ključne dokaze uz pomoć kojih bi se utvrdilo ko je činio zločine.

 

– U postratnom periodu, većina ljudi sa Balkana koji su došli u SAD tvrdili su da su izbjeglice, i nismo imali pristup dokumentima da možemo ocijeniti ko je od njih lagao u svojoj prijavi, te da li su bili uključeni u činjenje ratnih zločina – rekao je MacQueen za Newsweek kazavši da je “naš sistem bio baziran na tome da ljudi govore istinu”.

 

Drugi problem je “zavjet šutnje”, pojašnjava Michael McVicker, pravni savjetnik u ICE-u. Ne samo da ratni zločinci šute o zločinima kada se prijavljuju i ulaze u SAD, već i njihove zajednice često odbijaju da išta kažu ili jave vlastima ko je od njihovih članova ratni zločinac.

altFoto: Newsweek

 

“Mali broj ih je sarađivao s nama. Ako svi odluče da ne dijele informacije koje bi mogle pomoći u identificiranju ratnih zločinaca, mi smo u problemu”, priznaje McVicker.

 

U takvim slučajevima, ICE se mora osloniti na ono malo dokumenata koje ima iz regije Balkana, kao i na izjave svjedoka, kojima je teško ponovo pričati o traumama iz 1990-ih godina.

 

Ratni zločinci sa Balkana u SAD-u žive mirnim životom, radeći neupadne poslove u malim gradovima gdje njihovi susjedi ne sumnjaju u njih. Tako je naprimjer jedan zločinac radio kao taksista u Minnesoti, jedan je radio kao fudbalski trener u Virginiji, a jedan kao električar u Michiganu. Žive daleko od koncentracionih kampova u kojima su sudjelovali u ratnom zločinu. Upravo takve osobe MacQueen pokušava pronaći.

“Ono što je interesantno je da dođu u SAD-u i uklope se”, rekla je Mona Ragheb, pravna savjetnica u ICE-u.

Ističe da u mnogim slučajevima imigrantske zajednice kojima ratni zločinac ne pripada prijave sumnjive osobe.

altFoto: Newsweek

 

Ali kako širom svijeta počinju novi ratovi u kojima se dešavaju ratni zločini koji zahtijevaju istraživanje, penzionisanje MacQueena je stvorilo sumnju u to da li će rat u BiH i zločinci sa Balkana i dalje biti prioritet za SAD.

 

Glasnogovornica Ministarstva pravde SAD-a Nicole Navas Oxman kazala je za Newsweek da je procesuiranje ratnih zločinaca iz BiH i dalje prioritet.

 

Nije jasno ko će nakon MacQueena nastaviti raditi na dokumentima i informacijama koje je on skupljao. ICE trenutno radi na pronalasku zamjene, ali kako ističe glasnogovornica ICE-a Jennifer Elzea, teško će biti zamijeniti talenat i posvećenost MacQueena.

 

Na neformalnoj zabavi povodom penzionisanja, MacQueen je izrazio zahvalnost što je mogao biti dio tima koji je radio na tome da SAD nikada ne budu sigurno utočište za ratne zločince.


////////////////////////////////////

WASHINGTON POST UPOZORAVA: 'Rusi preko paravojske žele da obnove sukobe u BiH'

WASHINGTON POST UPOZORAVA: 'Rusi preko ...

/////////////////////////////////////


SKANDAL NA BOGOJAVLJANJU U PODGORICI: Plivao za časni, a na grudima KUKASTI KRST, Amfilohiju to nije smetalo (FOTO)

SKANDAL NA BOGOJAVLJANJU U PODGORICI: Plivao za časni,
19.01.2018.

USVOJEN BUDZET FEDERACIJE BiH: NAKON PREDSTAVNICKOG DOMA, ODOBRIO GA I DOM NARODA

USVOJEN BUDŽET FEDERACIJE BiH: Nakon Predstavničkog doma, odobrio ga i Dom naroda

Vanredna sjednica Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine okončana je odobravanjem federalnog budžeta za ovu godinu i pratećeg Zakona o izvršenju budžeta.




USVOJEN BUDŽET FEDERACIJE BiH: Nakon Predstavničkog doma, odobrio ga i Dom naroda

Usvojene su također dopune Zakona o budžetima, kojima se gradonačelniku Mostara dozvoljava da u saglasnosti s načelnikom službe za finansije utvrđuje ovogodišnji budžet Grada budući da Mostar nema novoizabrano Gradsko vijeće.

Također je Dom naroda na današnjoj vanrednoj sjednici odobrio ovogodišnje finansijske planove Zavodu penzijskog i invalidskog osiguranja, Zavodu za zapošljavanje, Zavodu zdravstvenog osiguranja i reosiguranja te Komisiji za električnu energiju FBiH (FERK). FERK-u je data i saglasnost da u skladu sa sistematizacijom radnih mjesta, primi putem javnog konkursa nove uposlenike.

Budžet FBiH, navedena dva zakona i finansijske planove federalnih zavoda odobrio je također na vanrednoj sjednici u srijedu i Predstavnički dom, što omogućava da ovi akti mogu stupiti na snagu.

Ovogodišnji budžet FBiH ima najveći dosadašnji nominalni iznos od 2,88 milijardi KM.

Budući da su danas delegati Doma naroda ulagali amandmane na njegov sadržaj, koje Vlada nije prihvatila, posebnim zaključkom su dali u zadatak Vladi FBiH da kod izrade rebalansa, maksimalno uvaže te amandmane.

 

 

 

(Fena/SB)

19.01.2018.

KEMAL KURSPAHIC: NOSTALGIJA ZA '68.

Kemal Kurspahić: Nostalgija za ‘68.





Uticajni američki dnevnik Vašington Post (The Washington Post), objavio je 2. januara na naslovnoj strani tekst pod naslovom: “Preispitivanje haosa 1968. bez nostalgije”, kao najavu godišnjeg zasjedanja više od 1.500 članova Američkog udruženja za istoriju na kojem je povodom 50. godišnjice događaja iz 1968. godine dominirala tema “globalno i lokalno” u ‘68.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Za razliku od prethodnih “okruglih” godišnjica – uključujući i 40. prije deset godina – u panelima o domašajima i promašajima te prekretničke godine ne dominiraju više stvarni “šezdesetosmaši” nego naučna istraživanja i zaključivanja o tome najčešće predvode istoričari koji te godine još nisu bili ni rođeni.

Njihova je prednost u tome što o ‘68. mogu govoriti bez nostalgije.

Vašington Post citira uvodnik iz prvog broja magazina naslovljenog Šezdesete (The Sixties) u kojem se kaže: “Nostalgija, u svom najprimitivnijem obliku, podrazumijeva nekritičku ljubav za određenu prošlost zato što je ona – vlastita prošlost”.

U jugoslovenskom iskustvu, u kojem je povezanost za “šezdesetosmaštvom” bila neka vrsta ideološke kletve nad istaknutijim pripadnicima te generacije – sa prećutnom nepodobnošću za državne i partijske poslove i “napredovanje u službi” – u prve dvije decenije nakon 68. o tome se i nije baš javno pričalo a treća decenija proticala je u nasilnom raspadu svega jugoslovenskog u kojem je i ta godina postala tek dio davne prošlosti. (Iz te perspektive – potisnute nostalgije za vremenom generacijskog sazrijevanja i iskušenja – ovih dana s novim uvažavanjem prelistavam knjigu “Šezdeset osma – lične istorije: 80 svedočenja”, koju je povodom 40. godišnjice 1968. u izdanju Radio Beograda 2 i Službenog glasnika priredio Đorđe Malavrazić.)

Za tu godinu vežu me duboke uspomene i osjećanja zadovoljstva što sam u ranim dvadesetim – tada kao urednik u Studentu, nedjeljniku Beogradskog univerziteta – bio dijelom generacijskog traženja pravednijeg društva i svijeta i ne znajući tada koliko su to bile i težnje naših vršnjaka širom svijeta.

Vašingtonski skup istoričara prvih dana januara, posvećujući se – bez nostalgije – lokalnim i globalnim aspektima šezdesetosme, otvorio je i njenim neposrednim učesnicima i svjedocima perspektivu iz koje ta godina ima nove dimenzije i značenja.

U Americi je to bila godina masovnih protesta protiv rata u Vijetnamu; godina ubistva lidera pokreta za ljudska prava i rasnu jednakost Dr. Martina Luter Kinga (Luther) koje će nasuprot njegove životne posvećenosti nenasilnim promjenama izazvati talase nasilja u američkim gradovima; zatim ubistva predsjedničkog kandidata Demokratske stranke Roberta Kenedija (Kennedy); pa simbolična demonstracija “crne moći” na Olimpijskim igrama u Meksiku kad su dvojica američkih atletičara, Tomi Smit (Tommie Smith) i Džon Karlos (John Carlos), primajući zlatnu i bronzanu medalju, na zvuke američke himne pognuli glave i podigli pesnice s crnim rukavicama u znak protesta protiv rasne nejednakosti.

Za to vrijeme plamtjela je i Evropa. U Čehoslovačkoj će pokret za reforme i liberalizaciju pod vodstvom Aleksandra Dubčeka, nazvan i “praškim proljećem”, biti ugušen sovjetskom intervencijom i okupacijom u avgustu 68.

U Parizu su studenti u maju zauzeli Sorbonu a zatim je – nevezano za njihov pokret – počeo generalni štrajk koji je umalo doveo do revolucije u Francuskoj. “Kamen bačen u Parizu” odjeknuo je širom svijeta s demonstracijama u Berlinu, Rimu, Meksiko Sitiju (Mexico City), Londonu.

Američki istoričari, govoreći o šezdesetosmoj s pedesetogodišnje distance, zapažaju kako buntovnici te godine nisu imali zajednički program ni ciljeve, ali je u globalnoj pobuni prvi put značajnu ulogu imala televizija: učesnici pokreta za rasnu jednakost mogli su da prate i borbu afričkih naroda protiv kolonijalne vlasti; protesti protiv rata u Vijetnamu u američkim gradovima vodili su protestima u evropskim gradovima; sovjetski tenkovi u Pragu potakli su potrebu za “budnošću” u Jugoslaviji …

Da li je, u toj medijskoj demonstraciji globalne međuzavisnosti bilo potencijala i za bolje i trajnije ishode? Ne bih rekao.

Za razliku od Čehoslovačke autohtone potrebe za liberalizacijom i reformama unutar same vlasti, u Jugoslaviji su i studenti djelovali unutar sistemskih ograničenja zahtijevajući socijalnu pravdu i jednakost i osuđujući privilegije “crvene buržoazije” u čemu ih je podržao i sam Tito stavljajući tako i tačku na demonstracije čiji će se učesnici i predvodnici tog ljeta naći na zavičajnim crnim listama “sumnjivih lica”.

Pedeset godina kasnije – u svim definirajućim aspektima ‘68. – u Americi još prevlađuju napetosti i neizvjesnosti: umjesto u Vijetnamu nakon Iraka ratuje se u Afganistanu; hladni rat su zamijenili novi nuklearni strahovi i prijetnje; ovonedjeljni nacionalni praznik kojim se proslavlja borba Martina Lutera Kinga za rasnu jednakost obilježen je krajnje ozbiljnim optužbama za rasizam i samog predsjednika Sjedinjenih Država Donalda Trampa (Trump).

U takvom svijetu, i nostalgija za ‘68. nekako je razumljivija.

19.01.2018.

PROF. DR. IVO BANAC : MILORAD DODIK I DRAGAN COVIC, UZ PODRSKU MOSKVE, SVE RADE NA SPRECAVANJU ULASKA BiH U EU I NATO

Prof.dr. Ivo Banac : Dodik i Čović, uz podršku Moskve, sve rade na sprečavanju ulaska BiH u EU i NATO






Profesor emeritus na Sveučilištu Yale (na katedri vezanoj uz posebnu zakladu koja nosi ime Bradford Durfee), profesor istorije na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti (1994-1999), redovni profesor istorije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2008. do 2017), autor i urednik više knjiga, članaka i komentara, među kojima se ističu monografije Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: Porijeklo, povijest, politika i Sa Staljinom protiv Tita: Informbiroovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu, dopisni član HAZU, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, počasni pročelnik Odsjeka za političke nauke i međunarodne odnose na Sarajevskoj školi za nauku i tehnologiju Ivo Banac u intervjuu za Avagardu odgovara na pitanje da li je Dragan Čović “ruski čovjek” u BiH: “U to uopće ne sumjam. Ruski utjecaj se širi jugoistočnom Europom mnoštvom paralelnih ekonomskih, ideoloških i koruptivnih utjecaja. U Hrvatskoj je u ovom trenutku prilično jaka ruska agentura, posebno u energetici… Jedan od njenih krakova ide i prema Čoviću”; ima li zvanični Zagreb želju da obuzda Ćovića: “Želja vjerojatno postoji, ali to nije isto što i odlučnost za provedbu. Kada je riječ o mehanizama, to nije tako izvjesno. Čović se neko vrijeme može održati uz potporu svojih unutarbosanskih i međunarodnih saveznika, ali ukoliko Zagreb uđe u sukob s njim, on će postepeno slabiti. Dio Crkve Čovića jedva podnosi, a ima i mnoštvo protivnika izvan Hercegovine, pa čak i tamo”; da li bi ratne poruke koje dolaze iz Beograda morale da zabrinu Zapad: “Srbija se nedvojbeno sprema za rat. Njena politika – izrečena ili prešutna – traženja za uspostavljanjem države koja će obuhvatiti sve Srbe još uvijek je državna doktrina”.

Skaredna proslava neustavnog “Dana Republike Srpske”, možda i zbog “viška istorije”, odnosno burnih i tragičnih događaja koji na Balkanu smjenjuju jedan drugi, već je pala u zaborav. Međutim, da li bi i na ovu provokaciju Milorada Dodika, koju “neutralno” podržava njegov trenutno glavni saborac u BiH Dragan Čović, zaista trebalo samo odmahnuti rukom ili bi se, pak, njome trebalo ozbiljnije pozabaviti?

Profesor Ivo Banac tvrdi da se o “Danu Republike Srpske”, iako je on “iritantan, osuđen od Ustavnog suda BiH, te zapadne diplomacije, ne može reći da je suprotan duhu Daytona”. “Holbrookova velika greška bila je inkorporiranje RS-a u sustav dejtonske Bosne. Zato rušitelji Bosne, ne bez razloga, uporno tvrde da Bosna i Hercegovina (bez predznaka Republika) nije u kontinuitetu s državom koja je proglasila neovisnost marta 1992. i bila primljena u UN u maju iste godine”, kaže profesor Banac. “Nasuprot tomu, ’Dan Republike Srpske’ je prkos-praznik, kojemu je Dodik dodao niz sadržaja – civilnih i paravojnih – sve u cilju najave otcjepljenja RS-a od BiH. Zato se ova provokacija, kojoj kumuju i lideri iz Srbije, nekad u višem, nekad u nižem sastavu, obavezno uz pokroviteljstvo SPC, ne može ignorirati. Njegov je značaj upravo u tomu što zaziva raspad BiH. Tako što ne može biti nevažno.”

AVANGARDA: Vidjeli ste da na proslavu Milorada Dodika ove godine nisu došli ni predsjednik Aleksandar Vučić, ni premijerka Ana Brnabić.

BANAC: Vučić i Brnabićka imaju preča posla. Njihovo je zavoditi europsku birokraciju u prilog teze da vode novu, proeuropsku politiku, a ni europska birokracija nije posve nezadovoljna kad je zavodite slatkim lažima. Talk the talk, ali nemoj se ubiti od walk the walk. To je Vučić davno shvatio.

AVANGARDA: Šta je shvatio?

BANAC: Priča priču i radi svoje.

AVANGARDA: Ipak, kakvu politiku zvanični Beograd danas vodi prema BiH? Moram da podsjetim da je u vrijeme vlasti predsjednika Borisa Tadića iritirajuće prisustvo Milorada Dodika na svim značajnijim događajima u Beogradu tumačeno kao pokušaj tadašnjeg prvog čovjeka Srbije da na taj način potvrdi svoj u javnosti često osporavani “patriotski” potencijal; kako to objasniti danas, posebno ako znamo da Vučiću takva vrsta podrške, s obzirom na političku biografiju devedesetih, nije neophodna?

BANAC: Beograd je neiskren u politici prema BiH, ali to nije neka novost. Riječ je, dakle, o spojenim posudama: što više Dodik podriva BiH, to je manje potrebe da se Vučić javlja; kad se Vučić mora pokriti razumnom i umjerenjačkom maskom, to bolje po Dodikovo hinjeno umjerenjaštvo. Zato se Vučićevo europejstvo mjeri kosovskim aršinom, a nikad bosanskim.

Vučić je nedavno za Večernje novosti rekao kako nije nemoguće da Srbija dopusti ulazak Kosova u UN ukoliko interesi kosovskih Srba budu zadovoljeni. To kaže jer mu je jasno da Srbija neće ući u EU bez priznanja Kosova, u svakom slučaju bez promjene politike koja je dosad onemogućavala pristup Kosova međunarodnim organizacijama. Zamislite što bi se sve postiglo kad bi pristup Srbije EU bio uvjetovan i nizom koncesija u vezi s BiH. Naravno, postoji mogućnost da Moskva preuzme nadzor nad Dodikom…

AVANGARDA: Zar ga odavno nije preuzela?

BANAC: Premda je utjecaj Rusije izuzetno jak u RS-u, on još uvijek nije odlučujući.

AVANGARDA: Već ste pisali i govorili o Deklaraciji o zaštiti srpskog naroda u regionu, koja je u pojedinim krugovima u Beogradu nazvana Memorandumom 2 i koja će, kako je najavljeno, biti objavljena 15. februara. Je li iznenađenje to što će se taj dokument, sudeći barem po najavama, umjesto na sve Srbe iz susjednih zemalja, odnositi samo na one u BiH? Drugim riječima, zbog čega su Beogradu danas toliko važni Srbi u BiH?

BANAC: Što je sve u toj Deklaraciji vidjet ćemo kad bude objavljena. Ako nešto očekivano bude izostavljeno, to još ne znači da je došlo do prepravljanja ideološke strukture. Ipak, jasno je da Srbija svoja traženja u BiH i Kosovu doživljava legitimnim u pregovorima s EU. Pokretati pitanje Hrvatske ili Crne Gore u ovom bi trenutku bilo kontraproduktivno. Sve u svoje vrijeme. Naposljetku, Srbi u BiH su i brojčano i idejno i geostrateški najveći zgoditak za Beograd. Na njih se računa u svakom budućem raspletu, što bi trebalo biti jasno i u Zagrebu i u Sarajevu.

AVANGARDA: Kako ocjenjujete izjave predsjednika Predsjedništva BiH Dragana Čovića, koji  je, komentarišući obiljažavanje “Dana RS”, pokušao da bude uzdržan, “neutralan”?

BANAC: Niti je Čović neutralan, niti mu je to namjera.

AVANGARDA: Šta mu je namjera?

BANAC: Čović je Dodikov saveznik. Čak ni to ne bi bilo nešto novo da ne implicira moguće putanje službene hrvatske politike. Zato je Čović teret za Zagreb, što još ne znači da će ga Zagreb odbaciti. Ovdje ulazimo u tamne izbe unutarhadezeovskih odnosa s obje strane državne granice. Nemam nekih ekskluzivnih informacija, ali posve je jasno koje krilo hrvatskog HDZ-a favorizira Čovića.

AVANGARDA: Koje krilo? Znači li nešto to što se hrvatski ambasador Ivan Del Vechio nije pojavio na prošlogodišnjem Božićnom prijemu koji je Čović organizovao?

BANAC: To je već teže objasniti. Možda je kod hrvatskog veleposlanika pobijedio duh solidarnosti s kolegama iz EU, možda je izravno instruiran, a možda je bio trenutno indisponiran… Pokatkad me, vjerujte, današnja diplomatska scena vraća u vremena sovjetsko-kineskog sukoba, kad su ambasadori neprestano napuštali prijame ili ih bojkotirali.

AVANGARDA: Kada govorite o solidarnosti sa kolegama iz EU, pretpostavljam da aludirate na činjenicu da se ni jedan abasador zapadnih zemalja takođe nije pojavio kod Čovića na pijemu?

BANAC: Naravno.

AVANGARDA: A to što je Čovićevo slavlje svojim prisustvom uveličao jedino veleposlanik Rusije u BiH, Peter Ivancov…

BANAC: Očito su se dogovorili da mu pošalju poruku. Nažalost, koliko mogu procijeniti po medijskoj pokrivenosti, to je malo tko primijetio ili želio primijetiti. Neizravna politika je odveć suptilna za majstore poput Čovića.

AVANGARDA: Da, ali pojedini novinari i analitičari u BiH veoma izravno tvrde da je Dragan Čović “ruski čovjek u BiH”. Je li?

BANAC: U to uopće ne sumjam. Ruski utjecaj se širi jugoistočnom Europom mnoštvom paralelnih ekonomskih, ideoloških i koruptivnih utjecaja. U Hrvatskoj je u ovom trenutku prilično jaka ruska agentura, posebno u energetici. Ona ima moć ušutkavanja protivničkih glasova, za što ima mnogo primjera. Jedan od njenih krakova ide i prema Čoviću, pored znakova naklonosti ruske politike u BiH koja odjednom pronalazi lijepe riječi za “treći entitet”, itd. To znači da je Čoviću i njegovim političkim prijateljima jasno da se ne mogu osloniti na Zapad. Ostaje im samo jedno uporište.

AVANGARDA: Ono koje je zbližilo Dodika i Čovića?

BANAC: Dodik i Čović, a ne narodi koje stjecajem okolnosti predstavljaju, imaju zajedničke interese: fingiranje reforme u korist održavanja sadašnjeg neodrživog stanja, sprečavanje ozbiljnih antikorupcijskih mjera, sprečavanje ulaska BiH u EU i NATO-savez. Pored toga, pokriva ih Moskva.

AVANGARDA: Očekujete li onda i neku reakciju Zapada? Podsjećam da su poslanici Hrvatske demokratske zajednice BiH kako u parlamentu BiH, tako i u onom RS, glasali protiv prijedloga mjera za integraciju te zemlje u NATO, kao i na to da je, nakon haške presude “šestorici”, Čović zaprijetio da će integracija zemlje čiji je trenutni predsjedavajući Predsjedništva biti dovedena u pitanje.

BANAC: Reagiranje Zapada je itekako moguće, što bi ujedno bio izazov ne samo Čoviću, nego i Andreju Plenkoviću. No, bilo bi bolje da Čović ne postane žrtvom intervencije izvana.

AVANGARDA: Zašto?

BANAC: Zato što to uvijek stvara nerazumijevanja na domaćoj sceni i šteti demokratizaciji odnosa. No, ima pojedinaca, primjerice bivši visoki funkcionar američkog ministarstva vanjskih poslova Hoyt Yee, koji su predlagali takva rješenja, bez “navođenja imena”.

AVANGARDA: Pitaću Vas o tom američkom funkcioneru kasnije… Ali, hajde da najprije razjasnimo da li, iz svega što vidimo, možemo zaključiti da Vlada premijera Andreja Plenkovića podržava politiku HDZ-a BiH?

BANAC: Među mnogim ispitima za Plekovića, ovaj je najvažniji. Mogu samo reći da se nadam kako Plenković počinje uviđati svu štetu koja dolazi od Čovića, premda u javnosti govori suprotno. Ipak, što znači “kao sestrinska stranka dati (ćemo) poseban akcenat na angažman da se veliki broj naših ljudi angažira, glasuje i pomogne izbornom uspjehu HDZ-a BiH i hrvatskih stranaka na izborima u jesen ove godine”, što je Plenković izustio u Splitu prošle subote?

Objavio/la haler u 17:18, 0 komentar(a), print, #

19.01.2018.

DIPLOMATSKI SAMAR MILORADU DODIKU

DIPLOMATSKI ŠAMARI MILORADU DODIKU: „Bira partnere od kojih RS nema nikakve koristi“

Tekst sa banjalučkog portala „Buka“ prenosimo u cjelosti




DIPLOMATSKI ŠAMARI MILORADU DODIKU: 'Bira partnere od kojih RS nema nikakve koristi' - 1

Piše: Elvir Padalović

 

 

Prvo se od posjete jednog od čelnih ljudi Slobodarske partije Austrije Johana Gudenusa, na proslavi Dana RS, Vlada Austrije ogradila napominjući kako se radi o privatnoj posjeti. Isto to učinila je i sama Slobodarska partija ističući kako Gudenus nije bio ni u kakvoj funkciji ispred Vlade Austrije.

Ekološka grupacija Piz je tu posjetu parlamentarnog funkcionera FPO ocijenila kao "skandaloznu", a liberalna partija Neos zatražila je objašnjenje lidera FPO i austrijskog vicekancelara Hajnca-Kristijana Štrahea.

Podsjetimo Johan Gudenus u veoma je dobrim odnosima sa predsjednikom Miloradom Dodikom.

Posljednji diplomatski "faux pas" dogodio se zbog izjave vicekancelara Hajnca-Kristijana Štrahea koji se založio za nezavisnost RS-a. 

 

Ta njegova izjava datira iz septembra prošle godine a nju su ovih dana objelodanili austrijski opozicionari.

Štrahe je tada za RTRS izjavio da se zalaže da se "RS-u da pravo da se odvoji" od Bosne i Hercegovine.

"Volio bi da znam zašto medjunarodna zajednica insistira na multietničkoj Bosni i Hercegovini", rekao je tada Štrahe.

 

Nakon toga, austrijska vlada je ponovo izrazila podršku cjelovitosti Bosne i Hercegovine, distancirajući se od svog krajnje desničarskog vicekancelara.

Oni su naveli da Austrija podržava "suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine" i ne miješa se "u unutrašnje stvari" drugih zemalja.

Podsjećamo, kako je nova austrijska Vlada formirana u decembru 2017. godine a u njoj su predstavnici desnice Sebastijana Kurca te Slobodarska partija Hajnca-Kristijana Štrahea. Ovo je ujedno prva evropska zemlja u kojoj su na vlasti ekstremni desničari poput Štrahea.

Danas vicekancelar Štrahe priča malo drugačiju priču.

On je rekao da poštuje suverenitet BiH, ali i pravo naroda na samoopredjeljenje.

 

“Od Dejtonskog sporazuma postoji državna struktura FBiH i RS. Oba dijela zemlje biraju svog predsjednika i parlament. Deset kantona ima sopstvene zakone i izvršnu vlast”, rekao je Štrahe, odgovarajući na brojne prozivke svojih kolega.

Štrahe je podsjetio da do današnjeg dana postoji i međunarodni mandat sa visokim predstavnikom.

“Ali mi isto tako poštujemo i pravo na samoopredjeljenje naroda za održiv i neophodan mirovni proces”, rekao je danas Štrahe za austrijski radio.

Nakon slučaja Južna Osetija i posjete njenog predsjednika Banjaluci, a zbog koje je reagovala zvanična Gruzija sa svojom diplomatskom notom, ponavlja se gotovo identična priča.

 

Dodikovi "prijatelji-zvaničnici" moraju se "prati" zbog izrečenih izjava na račun RS i Bosne i Hercegovine. Sve se čini kako austrijski zvaničnici nemaju pretjerane ambicije izletati u diplomatske avanture koje idu mimo kursa zvanične evropske i austrijske politike.

 

Milorad Dodik uporno ponavlja priče kako RS ima značajne partnere i prijatelje u Evropi i svijetu, ali zasad se pokazuje da su ti partneri izabrani potpuno pogrešno.

 

Od njih RS nema nikakve koristi, osim što su to ljudi koji geografski pripadaju inostranstvu. 

Koliko god Štrahe bio uticajan u zvaničnoj politici, čini se kako su i njemu po pitanju nekih stvari, ruke zavezane.

 

Armina Galijaš, istoričarka i docentkinja sa Univerziteta u Gracu, naglašava kako Dodikova želja za internacionalnom reputacijom ide u potpuno lošem smjeru.

"Štraheova FPO okuplja oko sebe populističku desnicu, od i u kojoj Dodik ne može mnogo profitirati osim što će nanijeti Republici Srpskoj, a i sebi lično još više internacionalne izolacije i štete.

 

Proslava 9.1. sa gostima poput Tome Nikolića, Bibilova i Gudenusa govori dovoljno o Dodikovom međunarodnom značaju i ugledu", naglašava Galijaš.

Dodaje kako nije nikakva tajna da su Gudenusove posjete Banjaluci i RS prvenstveno privatnog karaktera, a političke veze tu dođu kao bonus.

"On je Štraheova veza za RS od koje i Dodik i Štrahe zasad vuku samo negativne rezultate.

Objavio/la haler u 16:47, 0 komentar(a), print, #

19.01.2018.

DRAGAN COVIC SA KINEZIMA U MOSTARU, KOLINDA GRABAR-KITAREVIC SA HRVATIMA U ENTITETU RS-a

PORAZ HDZ-ove POLITIKE U BiH: „Čović sa Kinezima, Kolinda sa Hrvatima u RS-u“

U zajedničkom obraćanju javnosti nakon održanog sastanka između članova Predsjedništva i predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović odgovarajući na pitanja novinara o položaju Hrvata u entitetu sa srpskom većinom kazao je da Hrvata u RS-u nažalost ima koliko ih ima, da se ipak može potaknuti povratak, ali i dodao kako nikome neće "dopustiti da na tome gradi neki politički položaj"



PORAZ HDZ-ove POLITIKE U BiH: 'Čović sa Kinezima, Kolinda sa Hrvatima u RS-u' - 1

Koliko je Dragan Čović zapravo bio ozbiljan kada je govorio o poticanju povratka Hrvata u entitet sa srpskom većinom, o tome najbolje govori posjeta Kolinde Grabar-Kitarović Derventi, koja je od strane medija iz Hrvatske bila propraćena sa naročitom pozornošću. Tako Nova TV podsjeća da je sa područja RS-a protjerano 85 posto Hrvata i da su onim Hrvatima koji ipak još uvijek preživljavaju u tome entitetu ukinuta sva moguća ljudska prava.

 

Predsjednica Hrvatske je poslala poruku Hrvatima da ostanu na svojoj djedovini i da se bore za svoja prava te da će imati maksimalnu podršku iz Hrvatske. Dogovorili su i sastanak s predsjednicom u Zagrebu, u njezinom Uredu, da pokušaju nešto napraviti. 

 

Rame uz rame sa predsjednicom Hrvatske nije stajao lider HDZ-a Dragan Čović, koji navodno smatra da treba potaknuti povratak, kao što Čović stoji uz predsjednicu Hrvatske kada traži ekskluzivitet u predstavljanju Hrvata, oslanjajući se na dio hercegovačkih Hrvata koje kontroliše.

 

Međutim, očito je, u što se i zvanični Zagreb mogao uvjeriti, da je Dragan Čović Hrvate iz entiteta sa srpskom većinom, ostavio na milost i nemilost Miloradu Dodiku, istom onom Dodiku zbog kojeg se Hrvati iz tog entiteta žale zvaničnom Zagrebu da su uskraćeni za sva ljudska prava, svjesni da je Čović prodao sve Hrvate u Bosni i Hercegovini osim one koje je kupio na ovaj ili onaj način.

 

Koliko je Čoviću i doista stalo do Hrvata u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, ponajbolje govori i to da je Čović, tek potom što je u zgradi Predsjedništva BiH pozvao predsjednicu Hrvatske da obiđu Hrvate u RS-u zajedno sa ministrom izbjeglica u RS-u Davorom Čordašom, predsjednicu Hrvatske "ispratio" na taj put, a lično se zaputio u Mostar zbog neodloživih obaveza povodom obilježavanja Kineske nove godine, odnosno nužnog prisustva muzičko-plesnom spektaklu u velikoj dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače, kojemu je Čović prisustvovao, dok je predsjednica Hrvatska sa sobom iz Dervente nosila ne baš prijatne utiske o položaju hrvatskog naroda u tome entitetu.

 

Naroda koji zna da svome članu Predsjedništva nije preči od Kineske nove godine. Znaju li to i u Zagrebu? Nakon posjete Kolinde Grabar-Kitarović i Čovićeve najluđe kineske noći, morali bi znati.

 

(Vijesti.ba)

19.01.2018.

KAKO OCUVATI DESTABILIZIRAJUCI STATUS-qUO (A NEOTPAKOVATI ZAMRZNUTE KONFLIKTE)

Kako očuvati destabilizirajući status-quo (a neotpakovati zamrznute konflikte)




Image result for novinar srdjan susnica fotos

.....................

Izdvajamo

  • Dodikov i Vučićev režim režiraju Srbima jedan simulakrum života, alternativnu realnost, lažnu istoriju i mitološko sjećanje koje ih stalno konfrotiraju sa sui generis istim takvim narodima. Raspamećuju ih preko granica podnošljivosti, a onda im tako zaluđenim i kontaminiranim mogu reći da ono što liči, miriše i izgleda kao paravojna jedinica nije to što normalni svijet vidi, već patriote humanitarci. Mogu im pričati svoje „alternativne istine“ kao što su: da je Kosovo Srbija, da je RS država, da će Hrvati dobiti treći entitet, da genocida nije bilo i da su Srbi isključive žrtve i pravednici, da je moguće zamijeniti RS za Kosovo i sjever Kosova za Preševo, da se Srbi imaju pravo i dužnost boriti za Kosovo, RS i Veliku Srbiju, da su međunarodne okolnosti takve da je sad trenutak za drugo poluvrijeme.
.......................................

Da li je ova godina taj trenutak sad ili nikada koji priželjkuje proruska velikosrpska politika ili su velikosrbi možda previše nervozni za ruski ukus? Da li će sad ili nikad momenat biti u zadnjoj ili predzadnjoj godini Trampova prvog mandata, ili će se očekivati i drugi, pa ćemo se svi krčakti u ovom status-u quo najmanje do 2024. godine? Da li će sad ili nikad momenat biti sa prvim ozbiljnim znacima vraćanja NATO misije i SAD-a u BiH? Ko to zna neka mi javi, da se na vrijeme ispalim odavde.

U Bosni i regiji, nije više moguć onakav scenario iz 1990-tih, odnosno agresija na Hrvatsku i BiH kao udruženi zločinački poduhvat zvaničnog Beograda, službi bezbjednosti i paravojnih jedinica uz učešće JNA i njenih derivata vojski RS i RSK, stavljenih u službu velikosrpske politike. Međunarodno-pravni i politički kontekst se promijenio i u regiji i u svijetu u odnosu na kraj 20. vijeka, nešto na bolje, nešto na gore. Kapaciteta za taj način konvencionalnog ratovanja, frontalnog sukoba, linija fronti, masovne mobilizacije, intenzivne upotrebe artiljerije i oklopno-mehanizovanih jedinica, RS režim jednostavno nema, a Srbija takav vid sukoba više ni ekonomski, ni politički, ni istorijski ne može da podnese. No za nastavak ostvarenja velikosrpskih i sa njima potpuno posloženih ruskih interesa, i nije više potreban tako opsežan konvencionalan rat kao 1990tih. Sasvim je dovoljan prostorno ograničen oružani sukob i nasilje niskog intenziteta u kombinaciji propagandom kampanjom „alternativne istine“, mekom moći, radikalizacijom mladih, omasovljenjem neofašističkih grupa, separatističkim akcijama i međunarodno-pravnom i „humanitarnom“ podrškom nekog velikog igrača.

To je definicija hibridnog rata i njega RS režim provodi korak po korak posljednjih 4-5 godina, uz podršku Rusije, ali i zvaničnog Beograda i vladinih i nevladinih proruskih frakcija u Srbiji. Velikosrpski nacionalizam je 1990-tih koristeći vojnu nadmoć i jugoslovenski sentiment odradio svoj „istorijski“ zadatak, odnosno genocid i istrebljenje muslimanskog i katoličkog življa sa teritorije pola Bosne i formiranje paradržavne trabant tvorevine Republike Srpske, preko koje se cijela Bosna drži kao taoc. Cilj Dodikovog režima i Rusije je pod svaku cijenu održati destabilizirajući zamrznuti sukob i status quo u BiH postignut 1995. i odbranjen 2006. godine (slomom reforme policije i ustavnih promjena), te status quo na Kosovu odbranjen 2011. (nasiljem). Ove tekovine genocida i agresije velikosrpski nacionalizam će braniti i pod cijenu dovršenja rata bilo kojim drugim, a raspoloživim sredstvima.

Naime, da bi se razumijelo gdje idu Srbi sa Dodikom i Vučićem na čelu potrebno je razumijeti nasilje na Kosovu iz 2011. godine kao vrlo značajan regionalni događaj i kasnije svjetski značajan događaj okupacije Krima i istočne Ukrajine, koji su u RS i Srbiji dočekani sa velikim ushićenjem i nadama u budućnost. Kosovo 2011. je bila neka vrsta malog ruskog univerziteta, a Ukrajina 2014. velikog ruskog univerziteta koji su prošli mnogi članovi ekstremnih grupa u Srbiji, Crnoj Gori, RS i Makedoniji, ali i proruski dijelovi srbijanskog obavještajnog i političkog aparatusa. Tu je došlo do sinergije i amalgamacije srpskih i ruskih obavještajno-propagandnih i paramilitarnih ultradesničarskih grupacija, kakva je npr. Kosovski frontu koju predvodi grupa oko ruskog psa rata Strelkova i brojnih drugih. Ovaj događaj je pokazao da ograničeni sukob i nasilje srpsko-ruskih ultradesničarskih militanata i kriminalnih klanova na Sjeveru Kosova u kombinaciji sa propagandom, mekom moći, obavještajnim i političkim djelovanjem može dovesti do odbrane status-a quo i očuvanja velikosrpskih interesa bez potpunog otpakivanja zamrznutog konflikta.

Ono što RS režim dokazuje posljednjih 3 godine jeste upravo to. Moguće je organizovanjem nelegalnog referenduma de facto osvojiti imaginarno „pravo na samoopredjeljenje“ koje će služiti za međunarodno-političke svrhe, radikalizaciju i mobilizaciju bosanskih Srba, ali ipak neotpakovati zamrznuti konflikt. Moguće je slaviti i graditi samostalnost 9-januarske, znači zločinačke, pobunjeničke, pred-dejtonske RS uprkos zabrani, a opet neotpakovati dejtonski mirovni sporazum. Moguće je organizovati militantne parade kakve su „Marš besmrtnog puka“ 9. maja ili ovu 9-januarsku paradu de facto RS-ovskih oružanih snaga i ultradesničarskih militanata, uz prisustvo zvaničnika ili diplomata iz Srbije, Rusije, Južne Osetije, Bjelorusije, a opet neraspakovati zamrznuti konflikt. Moguće je 50 km od granice sa EU i NATO zemljom dovesti bivše i aktivne specijalce i instruktore ruske službe bezbjednosti FSB i sa njima organizovati permanentnu obuku pripadnika MUP-a RS, te najavljivati formiranje ruske humanitarne baze i neke garde RS, a time neotpakovati zamrznuti konflikt. Moguće je masovno naoružati policiju vojnim formacijskim naoružanjem duge cijevi i upetostručiti policijske jedinice posebnih namjena (tzv. unutrašnja vojska) daleko nesrazmjerno realnim unutrašnjim potrebama RS, te uzurpirati vojnu bazu OS BiH u Zalužanima i pretvoriti je u vojno-policijski kamp, a opet neotpakovati zaleđeni konflikt. Dokle više? To je pitanje kako za nadležne BH službe tako i za međunarodnu zajednicu i NATO pakt.

Buduće nasilje i ograničeni sukob niskog inteziteta na koji je u krajnjoj liniji spreman RS režim, ali i proruske strukture u Srbiji, kojim bi se mogao odbraniti status quo neotpakivajući potpuno zamrznuti konflikt u Bosni, neće biti ponavljanje 1990tih, već ponavljanja Kosova 2011. i Ukrajine 2014. godine. U tu srvhu se osnivaju i propagiraju brojne velikosrpske i proruske grupacije od onih pozerskih preko ideološko potkovanih do veteranskih i militantnih spremnih za ratovanje, koje trebaju biti baza za regrutaciju i formiranje aktivnih i stalnih paravojnih jedinica. Ovo što smo do sada gledali je još uvijek pasivna faza promocije, regrutacije, obuke, naoružavanja, opremanja, planiranje upotrebe, bez njihovog stalnog rasporeda na teritoriji BiH.

Organizacija „Srbska čast“ je još jedan srpski etnofašistički brend relativno novijeg datuma, tj. nije ga bilo na barikadama na Kosovu 2011. godine na kojima su se u nasilnim akcijama izredali skoro svi srpski etnofašistički brendovi. U RS djeluje preko 50 sličnih ali fragmentiranih organizacija i grupa. „Srbska čast“ je vidljiva posljednje 2-3 godine i prema dokazima o njihovim kontaktima sa paramilitantnim organizacijama u Rusiji, Srbiji i RS, evidentno je da su oni produkt rusko-srbijanske obavještajno-propagandne djelatnosti prema BiH i Kosovu sa preciznom medijsko-reklamnom ulogom. Druga organizacije o kojoj je ovdje riječ su „Veterani RS“ i njena sekcija „Potomci veterana RS“ koja je nešto ozbiljnijeg portfolia. Imaju podružnice u cijeloj RS i okupljaju više od 300 članova, uglavnom bivše borce VRS i policije RS, radikalizovane mladiće, nacionalno ostrašćene i nažalost socijalno ugrožene i nezaposlene osobe, pa i osumnjičene ratne zločince, kakav je Damir Došen. Ova organizacije je registrovana poslije nasilja na Kosovu 2011., u maju 2012. godine u Doboju na adresi Vidovdanska 42, ali su postali vidljiviji i finansijski potkovani tek 2016. godine u jeku provođenja referenduma i organizacije prve militantne parade RS režima. Tokom 2016. i 2017. godine zakupili su i renovirali veliki i vrlo skup prostor u centru Banja Luke u Gundulićevoj ulici gdje je smješten njihov gradski odbor Banja Luka i gdje se okupljaju vikendima. Izvori njihovog finansiranja nisu javni, ali djelovanje je medijski jako vidljivo i intezivno. Lider i članovi obe ove organizacije (kao i sličnih) nemaju kapacitete da stvore paravojsku, ali imaju kapacitet da budu pripadnici takve vojske, imaju kapacitet da regrutuju i radikaliziraju mlade, reklamirajući jedan militantni etnofašizam. To je upravo osnovni smisao postojanja ovakvih organizacija meke moći i pozerskih grupacije i uopšte ovakvog militantnog show-a kojeg priređuje RS režim. Učiniti atraktivnim, učiniti seksi jedan etnofašistički srpsko-ruski mačizam i militarizam.

Znate, 1990-tih godina mobilizaciju i podizanje morala su vršili staljinistički generali JNA uz četničke medijsko-intelektualne fanfare, bezbjednosne aparatčike i gebelsovu propagandu, te uz obilatu zloupotrebu sentimenta koji su Srbi ali i drugi narodi imali prema Jugoslaviji. Danas nema JNA, te mobilizaciju, omasovljenje i bustovanje morala vrši ovakva propaganda kojoj svjedočimo zadnjih godinu-dvije, a koja dolazi iz ruske i srbijanske obavještajno-bezbjednosne klike.

Prisustvo osoba osuđenih za teška krivična djela organizovanog kriminala kakav je Igor Bilbija, koji je član pro-četničkog kriminalnog klana S.Jotića, P.Damjanovića (osnivač SOS-a) i N.Kesića (nekadašnjeg šefa banjalučkog centra RDB-a) ili pojavljivanje u priči osumnjičenog ratnog zločinca, Karadžićevog i Dodikovog malog za prljave poslove Nenada Stevandića je najindikativniji dodatak ovom propagandnom i militantnom djelovanju koji se ne smije olako shvatiti. Prvo, njihova umješanost treba da cijelu tu stvar domaćoj i stranoj javnosti ali i Putinu učini ozbiljnijom, težom, organizovanijom i da ovom političko-kriminalnom projektu privuče što više radikalizovane i nezaposlene omladine, sitnih kriminalaca i patriota. Drugo, povezanost Stevandića i lokalnog kriminalnog klana sa ovim cirkusom je težak indikator i dokaz da iza ovog obavještajno-propagandnog djelovanja stoji ozbiljnija i opasnija politička, finansijsko-organizacijska i paramilitantna struktura i in

18.01.2018.

KOLINDA GRABAR-KITAROVIC SE POKLONILA ZRTVAMA DARIJA KORDICA

KOLINDA SE POKLONILA ŽRTVAMA DARIJA KORDIĆA: Nakon posjete Ahmićima napisala: 'Ovo je naša trajna zadaća'

Kordić je na Haškom sudu pravomoćno osuđen jer je "kao visoki regionalni političar planirao i poticao zločine počinjene u Ahmićima 16. travnja 1993. i s njima povezanim zaseocima Šantići, Pirići i Nadioci" s ciljem "etničkog čišćenja tog područja". Sud je ustvrdio da je Kordić izdavao zapovijedi zbog kojih je 16. travnja 1993. u Ahmićima ubijeno 116 Bošnjaka, među kojima su bile 32 žene i 11 djece mlađe od 18 godina.






Kolinda Grabar Kitarović posjetila je danas Ahmiće iako to nije bilo najavljeno.

 

Hrvatska predsjednica se poklonila žrtvama Ahmića kod spomen-obilježja i položila cvijeće. Podsjećaju kako je u Ahmićima 16. aprila 1993. godine ubijeno 116 Bošnjaka među kojima je bilo 33 žena i djece.

 

kolinda-grabar-kitarovic-ahmici

 

Ured predsjednice RH sat vremena nakon objave vijesti, medijima je poslao saopštenje u kojemu stoji:

 

"Predsjednica odala počast žrtvama u Ahmićima i Križančevu selu

 

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović odala je počast žrtvama i položila cvijeće na spomen obilježje za 116 ubijenih Bošnjaka, među kojima 33 žene i djece.

 

"U Ahmićima i Križančevom selu iskazala sam pijetet žrtvama rata u Srednjoj Bosni. Moramo učiniti sve da nijedna majka više nikada ne oplakuje dijete ili supruga izgubljenog u ratu na ovim prostorima. To je trajna zadaća nas i svih budućih generacija"". Isto je objavljeno i na njenom Twitteru.

 

kolinda-grabar-kitarovic-ahmici

 

 

Za taj zločin, inače najveći pokolj u sukobu Bošnjaka i Hrvata, u Haškom tribunalu po zapovjednoj odgovornosti osuđen je Dario Kordić.

Podsjetimo, 16. travnja 1993. vojnici HVO-a u Ahmićima su ubili 116 bošnjačkih civila, među kojima je bilo i 11 djece, uključujući i tromjesečnu bebu.

 

Kordić je na Haškom sudu pravomoćno osuđen jer je "kao visoki regionalni političar planirao i poticao zločine počinjene u Ahmićima 16. travnja 1993. i s njima povezanim zaseocima Šantići, Pirići i Nadioci" s ciljem "etničkog čišćenja tog područja". Sud je ustvrdio da je Kordić izdavao zapovijedi zbog kojih je 16. travnja 1993. u Ahmićima ubijeno 116 Bošnjaka, među kojima su bile 32 žene i 11 djece mlađe od 18 godina.

Košić: Kordić je moralna veličina


Treba napomenuti da dio vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj ne samo da ne priznaje Kordićevu krivnju za Ahmiće koju je ustvrdio sud, nego smatra da je Kordić "moralna veličina".

Kordića je po odsluženju kazne u austrijskom zatvoru na zagrebačkoj zračnoj luci dočekao i biskup Vlado Košić, poznat po svojim ekstremno desnim stavovima.

Košić je, naime, posjećivao Kordića dok je taj zločinac još uvijek bio u zatvoru, nakon čega je ustvrdio: "Ja sam pošao u susret Kordiću kao njegov prijatelj jer sam zavolio tog čovjeka posjećujući ga u zatvoru u Grazu".

Prilikom dočeka ratnog zločinca Kordića na povratku iz austrijskog zatvora, biskup Košić ustvrdio je da je Kordić "moralna veličina", a tom prilikom mu je pred kamerama poljubio ruke.

 

18.01.2018.

OLIVER IVANOVIC SAHRANJEN U BEOGRADU

18.01.2018.

KOSOVO I SRBIJA: OD RAKETE DO NISA

18.01.2018.

PROFESOR SLAVO KUKIC: SARAJEVSKI ISTUP GRABAR-KITAROVIC TREBA POZDRAVITI, HRVATI NE ZIVE SAMO OD STOCA DO LIVNA

Profesor Kukić o posjeti predsjednice Hrvatske : Sarajevski istup Grabar-Kitarović treba pozdraviti, Hrvati ne žive samo od Stoca do Livna






Da li je, zbog odnosa Dragana Čovića i njegove politike prema BiH, vršen pritisak iz svjetskih centara moći i na Zagreb to ne mogu sa sigurnošću reći. Ako, pak, jeste, i ako je sarajevski istup Grabar Kitarović posljedica toga, pritisak je proizveo efekte i treba ga pozdraviti, kaže u intervjuu za Vijesti.ba sveučilišni profesor Slavo Kukić komentirajući posjetu predsjednica Hrvatske Bosni i Hercegovini.

–  Kako ste vidjeli poruke koje su poslane nakon sastanka hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović sa članovima Predsjedništva BiH?

KUKIĆ: Bosna i Hercegovina je toliko – historijski, kulturološki, čak obiteljski – izmrežena sa Hrvatskom i sa Srbijom naravno da jedini način njihovog funkcioniranja je funkcioniranje koje relativizira državne granice kao što se to radi u nordijskim zemljama. Istina, vrlo često se to u Bosni i Hercegovini ne razumije ili ne želi razumjeti. Istina je, nažalost, da se i sa jedne i sa druge strane granice vrlo često prelazi mjera dobrog ukusa u odnosima s BiH kao suverenom državom – i da se želi popovati u vezi s rješenjima koja su vezana za njezinu sadašnjost i budućnost.

Posjeta gospođe Grabar Kitarović, treba priznati, i poruke koje je odaslala, predstavljaju novinu u odnosu na stil koji ju je znao karakterizirati u zadnjih godinu dana. Ili još konkretnije, njezine poruke, barem ono što je lansirano u javni prostor, su na fonu nade svakog normalnog čovjeka da bi takva komunikacija u međudržavnim odnosima mogla biti nastavljena i u budućnosti. Ja mislim da je takva komunikacija i u interesu Bosne i Hercegovine i u interesu Hrvatske, kao što je i svako „zatezanje konopca“ u tim odnosima  i protiv jedne i protiv druge.

S druge strane, istina je da Grabar Kitarović nije prešla granicu diplomatske komunikacije ni kada su u pitanju neka politička rješenja u Bosni i Hercegovini, a zbog kojih joj je prigovarano. Kad to govorim mislim prije svega na izborni zakon. Gospođa predsjednica je ostala u granicama tog fer diplomatskog vokabulara. Podsjetit ću, rekla je da je izborno zakonodavstvo unutarnje pitanja Bosne i Hercegovine ali da presude Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH nalažu Bosni i Hercegovini mjere kojima će iste biti ispoštovane. Mislim da to nije nešto što treba shvatiti kao popovanje ili kao nedobrosusjedski gaf – iako, ruku na srce, državnički bi još više bilo da o tome nije ni progovorila je se radi o jednom iz seta unutarnjih piranja same BiH. Ali, ako se već upustila, treba priznati, bila je izričita – ni ona ni itko iz Hrvatske vlasti ne želi sugerirati rješenja koja bi u Bosni i Hercegovini bila usvojena. I ja želim vjerovati da bi to mogao biti dobar znak. E sad, hoće li je takav odnos prema BiH i držati, ostaje da se vidi. Bilo bi dobro ako bi se to dogodilo.

– Ili je sve izrečeno bilo pod pritiskom?

KUKIĆ: To ne mogu tvrditi, samo komentiram ono što su fakti. Jer, pažljivo sam slušao konferenciju za novinstvo, i to što je kazano je u granicama fer pleja. I ja se, evo, nadam, želim vjerovati da će se takva komunikacija će se i nastaviti – i što se tiče odnosa Zagreba prema Sarajevu, ali i što se tiče odnosa Sarajeva prema Zagrebu?

– HDZ je pod velikim utjecajem Zagreba. Da li su sada iz Zagreba odlučili da idu nešto fleksiblnije sa pomirujućim porukama, kako bi jednostavno sanirali neke posljedice radikalne politike Dragana Čovića koja prijeti blokadom svih procesa?

KUKIĆ: Je li, zbog odnosa Dragana Čovića i njegove politike prema BiH, vršen pritisak iz svjetskih centara moći i na Zagreb to ne mogu sa sigurnošću reći. Ako, pak, jeste, i ako je sarajevski istup Grabar Kitarović posljedica toga, pritisak je proizveo efekte i treba ga pozdraviti. Jer, sasvim je izvjesno da  je sarajevski vokabular Grabar Kitarović drugačijih od mnogih joj u zadnjih pet-šest mjeseci.

Što si, pak, Čovića tiče, to je sasvim druga priča. On je, nema dvojbi, pokušao iskoristiti i zadnji kredit kako bi izmijenio izborni zakon, barem u onom dijelu koji njemu osobno jamči opstanak u fotelji člana Predsjedništva. Nažalost, on to čini na način da nudi rješenje koje i postojeću razinu diskriminacije među Hrvatima unutar BiH pojačava. Pri tome, da budem krajnje precizan, mislim na Hrvate sjeverno od Ivana, dakle Hrvate Središnje Bosne i svih drugih dijelova Federacije, ali i Hrvate iz RS. Ili još konkretnije, njega zanima samo dvadesetak posto hrvatskog biračkog tijela nad kojim ima apsolutnu kontrolu, i s kojim može ostvariti svoje dugoročne, ali i dugoročne interese svoje interesne grupe.

Taj pritisak je, što se mene tiče, legitiman, ali ne vjerujem da on može dobiti i potrebnu potporu institucijama zakonodavne vlasti BiH. Ne vjerujem, potom, da na plodno tlo, što se svjetskih centara moći tiče,  mogu pasti i njegove, a i priče njegove interesne grupe, o legitimnosti narodnog predstavljanja kojima se često operira. Jer, svjetski demokratski standardi se ne temelje na toj vrsti legitimiteta nego na onom koji polazi od jednakog prava svakog građanina.

– Iz Hrvatske stranke i HDZ 1990 oštro istupili u vezi sa apelacijom gospođe Krišto, kazavši da HDZ-ov zahtjev kao i apelacija po kojoj se izbacuje odredba da se iz svakog kantona u Dom narod delegira po jedan delegat iz svih konstitutivnih naroda, kako su kazali sahranjuju Hrvati Srednje Bosne. Kako to komentirate?

KUKIĆ: Na tu reakciju, priznajem, nisam naišao. No, ako je takva, na pravom je tragu. Jer, nema dvojbi da se predloženim promjenama izbornog zakona potpuno ignorira činjenica da Hrvati ne žive samo na prostoru od Stoca do Livna nego da i danas, izvan tog prostora, barem što se rezultata popisa iz 2013.godine tiče, živi više od 50 posto Hrvata. Također, predloženim rješenjima potpuno se ignorira i Hrvate sa prostora RS-a, gdje ih je po popisu iz 1991.godine živjelo 200 tisuća, a i danas ih je registrirano nekih tridesetak tisuća. Potpuno se, potom, ignorira Hrvate iz regije Bihaća, Hrvate sarajevskog kantona, prostora Bosne uopće. Prema tome HS i HDZ 1990 su na pravom tragu jer se postojeća diskriminacija koja se i ne odnosi samo na Hrvate nego i na Bošnjake i na Srbe gdje su nominalno u manjini, tim predloženim rješenjem samo povećava i kada su u pitanju i Hrvati i Bošnjaci, a Srbi i po predloženim izmjenama – zanimljivo je zašto na to ne reagira Milorad Dodik kao „zaštitnik“ Srba – ostaju građani drugog reda na prostoru Federacije.

Nihad Hebibović (Vijesti)

18.01.2018.

DZEMAL BIJEDIC JE VOLIO BOSNU I HERCEGOVINU

Džema je volio BiH, Hercegovinu malo više, a možda Velež ponajviše





Džema je volio BiH, Hercegovinu malo više, a možda Velež ponajviše


„Mi smo revoluciju vojevali i za to da se jednom za svagda utvrdi čija je ovo zemlja Bosna i Hercegovina, da ne bude ni carska ni spahijska, da ne ostane provincija u pozadini, oko koje se kusuraju velikosrpska i velikohrvatska buržoazija i bosanski begovat.“

Osamnaesti januar 1977. godine za Džemala Bijedića trebao je da bude nešto naporniji radni dan nego obično. Raspored aktivnosti za taj utorak trebalo je da izgleda ovako: ujutro je bilo planirano da kao predsjednik Saveznog izvršnog vijeća – SIV-a (Vlada SFRJ) isprati Josipa Broza Tita na putovanje u Libiju i Egipat, poslije toga plan je bio da avionom odleti u Sarajevo na sjednicu CKSKJ BiH, nakon sjednice i ručka s drugovima da se u poslijepodnevnim satima vrati u Beograd. No, od planiranog Džemal Bijedić je jedino uspio da svoga prijatelja i Maršala isprati na put. Avion u kojem je bio Džemal Bijedić s članovima posade nije sletio u Sarajevo nego se srušio na planini Inač iznad Kreševa. Predsjednik SIV-a i svi članovi posade su poginuli, uključujući i suprugu Raziju. Mogli bismo reći da je u tom momentu Bijedić bio u usponu svoje političke karijere. U aprilu 1977. godine napunio bi 60 godina, bio je aktuelni predsjednik Vlade Jugoslavije, blizak prijatelj i saradnik Josipa Broza i, prema glasinama, jedan od njegovih mogućih nasljednika.

Danas šira javnost o Džemi zna onoliko koliko mediji pišu o njemu. Pogrešno bi bilo reći da oni koje zanimaju život i djelo Džemala Bijedića nemaju gdje da nađu kvalitetan sadržaj o tome. Dvije knjige vrijedne su pažnje. Prva je objavljena tokom 1985. godine pod nazivom „Džemal Bijedić i njegovo vrijeme“, autora Dragana Bartolovića. Druga knjiga djelo je Husnije Kamberovića – „Politička biografija Džemala Bijedića“. Vrijedan izvor predstavlja i dokumentarni serijal koji je producirala Federalna televizija o životu i djelu Džemala Bijedića. S druge strane, bh. štampa u poslijeratnom periodu ličnost i djelo Džemala Bijedića tretira dosta površno i bez analitičkog pristupa. Protokolarno, jednom godišnje, na dan njegove pogibije štampani mediji objave tekst o godišnjici tragičnog događaja. Druga prilika kada mediji pišu o Džemi jeste poznata dilema ili teorija zavjere: da li je Džema ubijen?

Revolucionarni put