Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

14.12.2017.

GODINE DEJTONSKE BiH

Godine dejtonske BiH



Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman svojim potpisima potvrdili su Dejtonski mirovni sporazum kojim je okončan rat u BiH 1992-1994. godine

Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman svojim potpisima potvrdili su Dejtonski mirovni sporazum kojim je okončan rat u BiH 1992-1994. godine


////////////////////////////

Potvrđivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma u Parizu, prije 22 godine, definitivno je stavljena tačka na rat u Bosni i Hercegovini, a zemlja dobila svoje dvoentitetsko uređenje – Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku.

Sporazum su, u prisustvu tadašnjeg državnog sekretara Sjedinjenih Država Warrena Christopher (Voren Kristofer), potpisali Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović u Jelisejskoj palati u Parizu.

Prethodno je parafiran u američkom gradu Dejtonu, u bazi Wright-Patterson nakon trosedmičnih pregovora tadašnjih lidera.

Sporazum se sastoji od 11 aneksa, a Aneks 4 je ujedno i Ustav BiH.

Iako je bilo namijenjeno da se Dejtonski sporazum s vremenom nadgrađuje, kako zemlja bude napredovala, upravo je njegova nadgradnja ostala i ključni kamen spoticanja.

Diskriminatorne odredbe i brojne manjkavosti koje su u trenutku njegovog nastajanja zamišljene da se rješavaju kasnije, kada to politička klima dopusti i do danas su ostale.

Mahom, zahvaljujući nastavku politika podjela i nakon uspostavljanja mira, kaže profesor ustavnog prava Kasim Trnka.

"Da se on u cijelosti ostvarivao, sigurno bi otvorio prostor za brojna poboljšanja. Činjenica da je međunarodna zajednica intervenisala više puta, iako od 2006. godine prestaje svaka intervencija, govori o tome da se moglo postići mnogi više, ali zbog dijametralno suprotnih koncepata vodećih političkih snaga i pasivizacije međunarodne zajednice imamo to što imamo danas", ocjenjuje Trnka.

Rješenje je potpuno se posvetiti evropskom putu, vjeruje Trnka.

"Da se napusti dejtonska paradigma ustavnog uređenja BiH i da se krene u ostvarivanje kriterija za pristup evropskim integracijama. Nažalost, tu se suočavamo s problemom što je određenim političkim snagama Dejtonom data takva mogućnost – da svaku promjenu ustava mogu zaustaviti, bez ikakvog opravdanja. Oni su deklarativno prihvatili evropski put, ali suštinski nisu. Biće potreban pritisak, pri čemu ne dolazi u obzir bilo kakvo nametanje, ali, međunarodna zajednica kad hoće, ima čitav dijapazon instrumenata kojima može ostvariti uticaj na ove aktere u zemlji", tvrdi profesor Kasim Trnka.

Trnka: Posvetiti se evropskom putu
Trnka: Posvetiti se evropskom putu

Ukoliko se Bosna i Hercegovina ne okrene demokratskim principima, sljedeći korak može biti samo izolacija u kojoj će, kako vjeruje Kasim Trnka, jačati svi elementi rizika ili može postati podložna nekim drugim silama mimo Evropske unije, što opet, u konačnici, vodi izolaciji.

Dejtonski sporazum je bio proizvod tzv. shuttle diplomatije koju je otpočeo Richard Holbrooke (Ričard Holbruk), koja je podrazumijevala prosljeđivanje i moderiranje zahtjeva između zaraćenih strana.

Jedan od najosnovnijih principa na kojima je Dejtonski sporazum bio zasnovan je bila podjela Bosne i Hercegovine po ključu 51-49, odnosno 51 posto teritorije Federaciji BiH i 49 posto Republici Srpskoj.

Potpisnici su se obavezali da međusobne odnose regulišu prema Povelji Ujedinjenih nacija (UN), Završnom aktu iz Helsinkija i drugim dokumentima Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), uz međusobno poštovanje suvereniteta i rješavanje sporova isključivo na miroljubiv način.

14.12.2017.

AFERA 'PANDORA' U SLICI I RIJECI

Afera 'Pandora' u slici i riječi




Dragan Čović, jedan od "protagonista" stripa

Dragan Čović, jedan od "protagonista" stripa

////////////////////////

Predstavnici pokreta ReStart Srpska, Antikorupcijske mreže organizacija civilnog društva Account i Magazina Žurnal danas su dijelili Banjalučanima strip "Biznismeni patriote".

Strip opisuje kriminal iz afere Pandora, najveće poslijeratne akcije u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, u koju su uključeni najviši bosanskohercegovački političari.

Ipak, promocija nije prošla kako je planirana jer vlasti prvobitno nisu dozvolile performans na Trgu Krajine gdje bi članovi pokreta ReStart Srpska u rukama držali 33 table sa uvećanim stranicama iz ovog stripa.

Na taj način, u tom pokretu smatraju da bi bio ostvaren maksimalan kontakt sa čitaocima.

U ReStartu Srpska ističu da su im gradske vlasti rekle da ne mogu održati performans na Trgu Krajine jer je taj prostor zakupljen za potrebe Zimzograda.

Akteri stripa Biznismeni patriote su i Dragan Čović (predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH, HDZ, i te 2014. godine delegat u Domu naroda Parlamenta BiH), Milorad Dodik (predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata, SNSD, i predsjednik Republike Srpske, RS), Nikola Špirić (tadašnji ministar finansija i trezora BiH i predsjednik Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, UIO), Amir Zukić (član Stranke demokratske akcije, SDA), Adnan Terzić (član Saveza za bolju budućnost, SBB), Vjekoslav Bevanda (tadašnji predsjedavajući Savjeta ministara BiH i član HDZ-a BiH).

Kriminal u Upravi za indirektno oprezivanje BiH (UIO), koji, kako se ispostavilo, postoji od njenog osnivanja, dosegao je vrhunac hapšenjem bivšeg direktora Kemala Čauševića i još 39 osoba, od kojih je većina dužnosnika UIO-a. Ova policijska akcija otkrila je korupciju, poreske i carinske utaje, lažno deklarisanje robe, posjedovanje krivotvorenih novčanica... Lista kriminalnih radnji je preduga, a u nju je stala najmanje milijarda evra pronevjerenih sredstava građana BiH.​

Naslovnica stripa Biznismeni patriote
Naslovnica stripa Biznismeni patriote

Prvi čovjek ReStarta Srpska Stefan Blagić ističe da je želja bila da se građanima približi afera Pandora koja je u početku bila teška skoro dvije milijarde maraka, a do dana današnjeg nema svoj epilog.

Strip predstavlja slikom potkrijepljene izjave uhapšenog bivšeg direktora UIO-a Kemala Čauševića koje su dospjele do javnosti.

Blagić je pred novinarima pročitao nekoliko rečenica iz stripa koje se odnose na izjavu Kemala Čauševića kojom je govorio o razgovorima sa Nikolom Špirićem:

"Nikola Špirić, ministar finansija i istovremeno predsjednik Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje imao je dosta uloga pri zapošljavanju ljudi u UIO-u. Od mene je tražio da neki ljudi budu zaposleni, a ja sam morao osmišljavati načine kako. Konkretno, tražio je od mene da zaposlim u Tuzli po prezimenu dva lica Salković, a tako se djevojački preziva njegova žena. Potom desetak osoba iz Drvara kojim je spisak imena potpisao Špirić. To zapošljavanje sam ja problematizirao i prekinuo im ugovore jer je ispalo da oni ne rade u UIO-u, već čuvaju Špirićevu kuću."

Stefan Blagić (u sredini) dijeli strip Banjalučanima
Stefan Blagić (u sredini) dijeli strip Banjalučanima

Predstavnik Antikorupcijske mreže Account i urednik magazina Žurnal Selvedin Avdić, govorio je o tome kako je afera Pandora postala danas gotovo nevidljiva.

"U tu aferu je bilo uključeno 18 osoba i sedam institucija. Među njima su bili Vjekoslav Bevanda, Kemal Čaušević, Dragan Čović, Sulejman Tihić, Dragan Vrankić, Milorad Dodik, Šemsudin Mehmedović, Adnan Terzić... Radi se o osobama koje su pripadnici svih nacionalnosti i svih političkih stranaka. Riječ je i o dobro uvezanoj grupi koja je oštetila ovu zemlju za više od dvije milijarde maraka. Na kraju je ostala šteta od samo dva miliona i još uvijek se vodi proces protiv samo bivšeg direktora UIO-a Kemala Čauševića i dvojice uvoznika tekstila", rekao je Avdić.

Scena hapšenja Čauševića prikazana i u stripu
Scena hapšenja Čauševića prikazana i u stripu

Avdić ističe da je ova afera pokazuje kako Bosna i Hercegovina, prema stepenu korupcije, dijeli sudbinu siromašnih zemalja.

"Kada zamislimo korupciju kao mrežu, tih mreža kod nas ima mnogo i sve političke stranke imaju svoju mrežu. Kada se sav javni novac prosije kroz tu mrežu, ono što ostane, a to je ovdje jako malo, nama za javnu potrošnju, a sa javnom potrošnjom rukovodi aparat. Taj aparat je nagrižen nepotizmom. Dakle, kada to malo novca date nesposobnoj vlasti u ruke, onda znate šta se dešava sa državom", riječi su Avdića.

Korupcija i nepotizam, dodaje Selvedin Avdić, dvije su osobine koje dijele apsolutno sve siromašne zemlje.

"Te dvije riječi, mi imamo osjećaj kada se ponavljaju, ljudi jednostavno ne žele više ni da ih slušaju, kao da dođe do nekakvog bijelog šuma. Zbog toga smo odlučili, u smislu šta treba učiniti da bi se nekom pojasnilo, da kažemo ono što se u narodu najčešće kaže: 'Je l' treba da ti nacrtam?'. Mi smo upravo nacrtali ovu aferu", navodi Avdić.

Događaj je organizovan u okviru obilježavanja Sedmice borbe protiv korupcije.

'Slučaj Pandora – propao'

U julu ove godine je pred Sudom Bosne i Hercegovine počelo suđenje Kemalu Čauševiću, optuženom u predmetu Pandora.

On se tereti da je kao direktor UIO BiH tokom 2007. stupio u kontakt sa uvoznicima velikih količina tekstila iz Turske, Kine i Mađarske u BiH, Anesom Sadikovićem i Sedinetom Karićem, koji su vlasnici više preduzeća koja se bave uvozom.

Prema navodima Tužilaštva, Čaušević im je obećao povlašteni status prilikom uvoza za njihova preduzeća, u vidu smanjenih iznosa za carinjenje, izbjegavanja detaljnih pregleda i priznavanja faktura za koje je znao da su na njima netačni podaci, te je tražio da mu Sadiković i Karić, kao protivuslugu daju iznos od 1.000 maraka (oko 500 evra) po uvezenom kamionu.

Njih dvojica su na to pristali, te su novac donosili Čauševiću i davali na različitim lokacijama u Sarajevu i Banjaluci, navodi se u optužnici.

Sadiković i Karić optuženi su da su Čauševiću od 2007. do 2011. godine, za uvoz više od 1.700 kamionskih isporuka tekstila, dali iznos od 1,72 miliona maraka (oko 850.000 evra).

Osim primanja dara, Čaušević je optužen i za zloupotrebu službenog položaja, te pranje novca.

Prema optužnici, novac pribavljen činjenjem krivičnih djela, bez kreditnog zaduženja, Čaušević je stavljao u legalne tokove kupovinom većeg broja skupocjenih nekretnina i zemljišta u Sarajevu.

Ministar bezbjednosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić izjavio je u maju ove godine da je mafija u BiH jača od države i da kontroliše ekonomske, političke i pravosudne procese u toj zemlji.

"Tužilaštvo BiH ne radi ništa, nema rezultata, nema odgovora države. Mafiju, koja kontroliše finansijske tokove, možemo poraziti samo tako što ćemo udariti na nju i oduzeti joj imovinu", kazao je Mektić.

Mektić: Država bez odgovora
Mektić: Država bez odgovora

Kao primjer naveo je slučaj Pandora u kojem je, prema procjeni Tužilaštva, država BiH, preko bivših čelnih ljudi Uprave za indirektno oporezivanje i uvoznika tekstilne robe, oštećena za dve milijarde maraka, a do danas nije obeštećena ni za marku.

Prema Mektićevim riječima, slučaj Pandora je propao, jer je optužen jedino Kemal Čaušević za primanje mita od uvoznika.

14.12.2017.

DRZAVNA TAJNA: PLAN "DRINA" OTKRIO NAMJERU STVARANJA SRPSKE DRZAVE

Državna tajna: Plan “Drina” otkrio namjeru stvaranja srpske države




Četrnaestog novembra 1993. godine Generalštab Vojske Jugoslavije sastavio je Direktivu za upotrebu Vojske Jugoslavije, Vojske Republike Srpske i Srpske vojske Krajine, označenu kao državna tajna, u kojoj se govori o stvaranju jedinstvene srpske države kao i o jedinstvenim oružanim snagama u čiji sastav su ulazile ove tri vojske, a koja je nosila tajni naziv: Plan Drina.

Iz dokumenta je više no jasno da je komanda bila zajednička, da su se planovi donosili u Beogradu, te da je Vojska Jugoslavije bila direktno involvirana u ratove u Hrvatskoj i BiH. U potpisu je predsjednik Vrhovnog saveta odbrane SRJ Zoran Lilić. Na dokumentu, zavedenom pod rednim brojem 75-2, pečat je Generalštaba Vojske Jugoslavije.

 Direktiva za upotrebu Vojske Jugoslavije, Vojske Republike Srpske i Srpske vojske Krajine, sačinjena je u Beogradu 15. novembra 1993. godine u Generalštabu Vojske Jugoslavije. Ovaj dokument, koji ima pečat državne tajne, detaljno govori o stvaranju jedinstvene srpske države kao i o jedinstvenim oružanim snagama u čiji sastav su ulazile ove tri vojske. Na kraju Direktive se navodi da će se razrada Plana upotrebe zajedničkih oružanih snaga vršiti pod tajnim nazivom: Drina. Direktiva je stupila na snagu 31. novembra 1993. godine, a u potpisu je predsjednik Vrhovnog saveta odbrane Savezne Republike Jugoslavije Zoran Lilić.

Plan Drina je jedan od rijetkih dokumenata koji decidno govori o stvaranju jedinstvene srpske države na prostoru nekadašnje SFRJ. Nakon što je u Beogradu sačinjen ovaj tajni plan, ovjeren pečatom Generalštaba Vojske Jugoslavije i potpisom Zorana Lilića, Plan Drina je proslijeđen u Republiku Srpsku gdje ga je po hitnoj procedure o tome Direktivu sačinio Radovan Karadžić, kao vrhovni komandant VRS, a plan je dalje razradio Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. U Mladićevom dokumentu se, također, govori o jedinstvu srpskog naroda i matici Srbiji, ulozi Srbije u ratu i činjenici da Republika Srpska bez nje ne bi ni nastala ni opstala. Ko je zaista bio pretpostavljeni Mladiću jasno je iz transkripta razgovora vođenog između njega i Slobodana Miloševića u kojem ga Mladić oslovljava sa “predsedniče”, raspravlja s njim o lošoj politici Milana Martića i Radovana Karadžića te od Miloševića traži “savete”.

Objedinjavanje svih srpskih teritorija

Plan Drina prvi put je javno spomenut na haškom suđenju Momčilu Perišiću, bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije.

U prvom dijelu Plana Drina, nazvanom “Neprijatelj” govori se o vojno-političkoj situaciji: “Sa stanovišta strategijskih interesa SAD-a i zemalja Evropske zajednice razbijanje SFRJ, bez direktnog vojnog angažovanja, nije završeno i sada se nalazi dalje od cilja nego na početku, jer je ostala za region Balkana isuviše jaka SRJ sa još uvek respektivnom vojnom silom i dve nove srpske države, koje su opredeljene da vode nametnuti im rat da bi odbranile svoje republike i stvorile uslove da se stvori jedinstvena država srpskog naroda.”

Direktiva dalje objašnjava interese susjednih zemalja koje u “nastaloj situaciji vide šansu za ostvarenje teritorijalnih pretenzija”: “Albanija i Mađarska sve otvorenije postavljaju pitanje ponovnog razgraničenja i prekrajanja granica, Bugarska će ih slediti, dok muslimanska BiH ima aspiracija prema Sandžaku, a Hrvatska prema Sremu i Drini. (…) Podrška Grčke u poslednje vreme i Italije, oprezno naklonjene Kine i Rumunije Srbima ukazuje na to da srpski narod ne bi ostao usamljen i bez saveznika.” U nastavku se detaljno analizira “agresija na srpske zemlje”, te navodi da je “cilj agresije razbiti SRJ, sprečiti stvaranje jedinstvene srpske države na Balkanu i obezbediti predislociranje snaga NATO sa CEV na JEV zbog ostvarivanja potpune kontrole nad izvorima sirovina u Aziji i Africi i kontrole razvoja situacije u bivšem SSSR”.

U drugom dijelu ovog dokumenta, poznatog kao Plan Drina, govori se o upotrebi oružanih snaga, i na prvo mjesto se stavlja objedinjavanje oružanih snaga srpskog naroda – čime bi se spriječile “namere unutrašnjeg i spoljnog neprijatelja na razbijanju jedinstva, celovitosti teritorije SRJ i razdvajanje srpskog naroda zapadno od Drine i Dunava” – s ciljem: “Odbraniti teritorijalni integritet srpskih država zapadno od Drine i Dunava i SRJ, zaštititi srpski narod od genocida, osloboditi delove srpske teritorije sa većinskim srpskim stanovništvom, stvoriti uslove za uspostavljanje jedinstvene države srpskog naroda, sprečiti stvaranje velike Hrvatske i kompaktne islamske države na prostorima bivše Jugolsavije.”

U nastavku se detaljno navodi kako to i uraditi: “Oružanim snagama srpskog naroda zapadno od Drine i Dunava odsudnom odbranom očuvati teritorijalni integritet RS i RSK, a planskim i iznenadnim dejstvima bez medijske propagande očuvati i popraviti operativno-strategijski položaj i stvoriti jače operativne rezerve, a borbenom gotovošću Vojske Jugoslavije odvratiti potencijalne agresore od ugrožavanja teritorijalnog integriteta srpskih država, sprečiti oružanu pobunu na kriznim područjima, odseći prostor Goražda od Raške oblasti i time prisiliti rukovodstva R Hrvatske i bivše BiH za prihvatanje faktičkog stanja. U slučaju agresije HV na RSK jedinstvenom upotrebom oružanih snaga srpskog naroda, odsudnom odbranom i ofanzivnim dejstvima na izabranim pravcima i prostorima odbraniti RSK, razbiti snage koalicije na prostoru Dalmacije i bivše BiH, eventualnu oružanu pobunu na kriznim područjima SRJ, uz istovremenu pripremu glavnih snaga VJ na razbijanje ustaških i muslimanskih snaga i konačan završetak rata.”

Upotreba Vojske Jugoslavije

U Planu je razrađena upotreba Vojske Jugoslavije u Baranji, istočnoj Slavoniji, zapadnom Sremu, te upotreba Vojske Republike Srpske u zapadnoj Slavoniji i Krajini. Zadaci oružanih snaga podijeljeni su na zadatke VJ, VRS i SVK, kao i upotrebu ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane. Prva etapa operacije odnosi se na Vojsku Republike Srpske koja treba da sa “delom snaga izvodi odbranu prema snagama RH na Savi, snagama HVO i muslimanskim OS (…), naneti neprijatelju što veće gubitke”. U ovoj prvoj etapi SVK ojačana VRS-om treba “artiljerijsko-raketnim udarima po vitalnim objektima po dubini RH sprečiti iznenađenje i odsecanje delova teritorije RSK”.

Drugom etapom Vojsci Republike Srspke se nalaže da u sadejstvu sa Vojskom Jugoslavije “razbije i uništi muslimanske snage u enklavama, Sarajevu i na pravcu Kalesija-Tuzla-Lukavac”: “Zatim produžiti dejstva i što pre izbiti u dolinu Neretve na odseku Mostar-Metković-Neum i na obalu mora na odsecima: Neum-Zaton i Cavtat- revlaka. Deo snaga VRS uputiti i pretpočiniti GŠ SVK za angažovanje prema odluci GŠ SVK.”

Kao poseban dio Plana obrađeno je “Obezbeđenje borbenih dejstava” u kojem se navodi da je potrebno “obezbediti da sve aktivnosti izgradnje, održavanja i učvršćivanja borbenog morala Vojske proizilaze iz čvrstog opredelenja državno-političkog rukovodstva srpskog naroda da se zaštiti narod, odbrani teritorija i stvore uslovi za formiranje jedinstvene države srpskog naroda”. Za pozadinsko obezbjeđenje zadužuju se VJ, VRS i SVK, a “popunu utrošenih materijalnih sredstava i rezervi obezbediti angažovanjem kapaciteta namenske proizvodnje, proizvodnih i uslužnih kapaciteta SRJ, RS i RSK, a nedostajuća sredstva iz uvoza ili pomoći”.

Uz Plan su navedeni sljedeći prilozi: Odluka za zajedničku upotrebu oružanih snaga, Plan strategijsko-operativnog maskiranja, Obaveštajna situacija, Plan obaveštajnog obezbeđenja, Plan veza, Protivelektronska borba, Naređenje za injžinjerijsko obezbeđenje, Upotreba snaga PVO i snaga vazduhoplovne podrške, Naređenja za PNHBOB OS, Pozadinsko obezbeđenje, Bezbedonsono obezbeđenje, Plan moralno-psihološke aktivnosti i informisanja.

Plan protivelektronske borbe decidno navodi “šta otkriva-prati”: “Aktivnosti državnog i vojnog rukovodstva SAD, Nemačke, Francuske, Engleske, Rusije, Turske i zemalja EZ… ; aktivnosti specijalnih i ubačenih snaga na prostore srpskih zemalja; pratiti aktivnosti vazduhoplovnih i PS NATO i ZEU; otkriti i pratiti aktivnosti albanskog, mađarskog i muslimanskog rukovodstva; otkriti i pratiti aktivnosti snaga UNPROFOR-a… ; otkriti i pratiti konkretne aktivnosti snaga NATO i SAD sa težištem na aktivnosti UNPROFOR-a, vazduhoplovnih, pomorskih i specijalnih snaga; raspored i grupisanje HV, HVO i muslimanskih snaga…” U Planu se navodi i da se ovi podaci dostavljaju “svakodnevno do 19:00 časova, a vanredno po potrebi”.

Moralno-psihološke aktivnosti

Plan moralno-psiholoških aktivnosti i informiranja obuhvata: prvo, da državno-politička rukovodstva srpskih zemalja što jasnije formuliraju i javno prezentiraju ukupnu aktuelnu situaciju srpskog naroda… Drugo, inicirati objedinjen nastup i djelovanje svih državnih, diplomatskih, informativnih i vojnih institucija, organa i pojedinaca, kao i Srpsku pravoslavnu crkvu, na prezentaciji objedinjavanja stavova, ocjena o historijskoj i aktuelnoj situaciji srpskog naroda i o nužnosti krajnje odgovornog angažiranja svih potencijala srpskog naroda…

U sklopu “moralno-psiholoških aktivnosti i informiranja” dalje se navodi: Posebno intenzivirati rad na osmišljavanju i koordinaciji podrške i pomoći prijateljskih i pravoslavnih zemalja (…) i s tim ciljem: održati zajednički sastanak ministarstava informisanja srpskih država i agencija TANJUG, Srna i ISKRA sa predstavnicima generalšataba vojski i dogovoriti osnove jedinstvenog informativnog nastupa u zemlji i svetu; održati informativni sastanak svih ministara kulture, nauke, prosvete i dr. srpskih zemalja sa najpoznatijim naučnicima, umetnicima i drugim intelektualcima svih profila i animirati ih da u svojim oblastima, ukupnim radom i usmerenim aktivnostima doprinesu afirmaciji istorijskih interesa srpskog naroda u zemlji i svetu; održati informativni sastanak sa afirmisanim predstavnicima Srba u dijaspori radi usmeravanja i koordinacije rada njihovih organizacija sa aktivnostima u zemlji.

Kao cilj “moralno-psiholoških aktivnosti i informiranja” se navodi i stalno isticanje nerealnosti ostvarivanja ciljeva neprijatelja, posebno Hrvata, muslimana i Šiptara. Zatim i ovo: “Na objedinjenim stavovima i usmerenjima državno-političkih i vojnih predstavnika srpskih zemalja planirati i realizovati konkretne mere izgradnje morala srpskog naroda i vojske, povećanja motivisanosti za napore i borbu i povećanja psihološke stabilnosti pojedinaca, komandi i jedinica. Težište tih aktivnosti imati na stvaranju čvrstog uverenja da su samo odbrambene borbene aktivnosti srpskog naroda i vojske izraz istorijske nužnosti i da je sada vreme kad se mogu ostvariti ciljevi i interesi srpskog naroda za koje se on bori više stotina godina, a ako se sada ne ostvare, teško da će se ikada više pružiti prilika za to.”

A kao posljednji navodi se sljedeći cilj: “U svim aktivnostima obezbediti neposredan, ubedljiv i efikasan kontakt političkih i vojnih struktura sa ljudima, delovati motivaciono i razvijati uverenje da ova borba mora i da će biti pobedonosna za srpski narod. Garancija toga je i čvrst zajednički nastup i borba svih srpskih zemalja i naroda.”

Praćenje SAD-a, Njemačke, Francuske, Engleske, Rusije, Turske i Evropske zajednice

Prilog pod nazivom “Upotreba snaga PVO i vazduhoplovne podrške” takođe razrađuje više etapa: “U prvoj etapi operacije (do proleća ili napada OSH) snagama PVO VRSK, VRS i VJ organizovati jedinstveni sistem PVO na teritoriji RSK, RS i SRJ, sa težištem na praćenju situacije u vazduhu, prenosa podataka o situaciji u vazdušnom prostoru i zaštiti važnih objekata od dejstva iz vazduha sa malih i srednjih visina; Snagama vazduhoplovne podrške vršiti ograničenu vazduhoplovnu podršku snagama KoV RSK i RS (prevoženjem, evakuacijom, vizuelnim i foto-izviđanjem i krajnje selektivnom vatrenom podrškom) ne izazivajući intervenciju snaga koalicije angažovane u akciji UN; Obuku i održavanje trenaže pilota u letenju i izvršavanju borbenih dejstava vršiti u VRSK i VJ; Rukovođenje i komandovanje snagama vršiti sa operativnim centrima glavnih štabova VRSK, VRS i VJ u zonama svojih odgovornosti uz međusobnu koordinaciju; U drugoj etapi operacije snagama PVO teritorije VRSK, VRS i VJ u sadejstvu sa trupama PVO vršiti PVO objekata na teritoriji sa ciljem obaranja što većeg broja neprijateljskih aviona sa težištem na malim visinama i jugozapadnim pravcima. Težište PVO imati na zonama, kao i u I etapi operacije i na snagama KoV koje se kreću ka Kosovu i pravcima: Vukovar-Županija, Zvornik-Tuzla-Doboj, Višegrad-Goražde.”

U jednom od priloga detaljno je razrađen “Plan obaveštajnog obezbeđenja”: praćenje političkih aktivnosti, planova i namjera SAD-a, Njemačke, Francuske, Engleske, Rusije, Turske i Evropske zajednice kao cjeline, te praćenje vojnih aktivnosti zemalja članica NATO. Kao snage i sredstva za izvršenje navode se obavještajni centri u inostranstvu i zemlji. Mete ovih obavještajnih planova srpskih snaga su “HV, HVO, muslimanske i separatističke snage”. Za ovaj plan je potrebno, kako se navodi na kraju, “pri izvršenju zadataka obaveštajnog obezbeđenja dnevno redovno razmenjivati podatke, a vanredno po potrebi. Zona obaveštajne odgovornosti: za VJ rijeka Sava-Slavonski Brod-Virovitica-mađarska državna granica, dolina Neretve-Vis-Trst, u koju se uključuje Mađarska, Rumunija, Bugarska, BJRM, Albanija i pomorske snage u Jadranu. Za SVK teritorija RH, Slovenije i severne Italije. Za VRS teritorija bivše BiH, Slavonija, RH južno od Splita.”

U prilogu pod nazivom “Raspored i razmještaj pozadinskih jedinica i ustanova” stoji: “Tehnički remontni zavod Čačak i Kragujevac vrše generalni remont tehničko-materijalnih sredstava za potrebe VJ prema dobijenim zadacima i pružaju ispomoć prema zahtjevima GŠ VRS i SVK. Vojnomedicinska akademija sprovodi preventivnu medicinsku zaštitu, zbrinjavanje povrijeđenih i oboljelih pripadnika oružanih snaga srpskog naroda. Planiranje kretanja i prevoženja materijalnih sredstava u svim granama saobraćaja i organizaciju transporta NVO iz proizvodnje, uvoza i pomoći vrši ŠVK VJ u saradnji s glavnim štabovima VRS i SVK.”

Direktive Radovana Karadžića i Ratka Mladića

Nakon što je dobila Direktivu Generalštaba Vojske Jugoslavije, Vrhovna komanda OS Republike Srpske je po hitnoj proceduri sačinila Direktivu za dalja dejstva koju je potpisao vrhovni komandant – Radovan Karadžić. U uvodnom dijelu se analiziraju “Oružane snage Armije bivše BiH”, njeni ciljevi i namjere, sastav, jačina i mogućnosti, zatim se izdaju zadaci Vojsci Republike Srpske, gdje Karadžić, kao vrhovni komandant navodi: “Odlučio sam: delom snaga VRS odsudnom odbranom prema snagama Republike Hrvatske, HVO i delovima fronta, koji predstavljaju optimalne granice RS, naneti neprijatelju što veće gubitke, sprečiti mu prodor u dubinu i ne dozvoliti bilo kakvo operativno-taktičko iznenađenje (….) stvaranje objektivnih uslova za ostvarenje strategijskih ciljeva rata i na taj način dovesti hrvatsko i muslimansko vojno-političko rukovodstvo u situaciju za bezuslovno potpisivanje primirja i prihvatanje faktičkog stanja na ratištu.”

Vojska Republike Srpske je u decembru 1993. uradila dokument pod nazivom Izvod iz direktive za upotrebu Vojske Republike Srpske, razrađujući plan Drina i Karadžićevu direktivu, koje je potpisao Ratko Mladić, kao komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Na dokumentu je pečat: “Narodna odbrana i državna tajna”.

U dokumentu se kao opći cilj VRS navodi: “Koordiniranim diplomatsko-političkim aktivnostima, a u sadejstvu sa Oružanim snagama Vojske Jugoslavije i Srpske vojske Krajine sprečiti dalje namere neprijatelja na razbijanju jedinstva srpskog naroda zapadno od Drine i odvajanja od matice Srbije.”

Prema ovom dokumentu strategijski ciljevi VRS su: “a) oslobođenje Sarajeva; b) definisanje granica Republike Srpske na reci Neretvi i izlazak na obalu mora u sektorima Neum-Zaton i Cavtat-Prevlaka; c) definisanje granica RS-a u slivu reke Une i d) proširenje teritorije RS j/z od Brčkog i čvršće povezivanje s Srbijom.”

U Mladićevoj Direktivi se decidno navodi korištenje snaga VRS i VJ s kojima treba “razbiti muslimanske oružane snage u enklavama Srebrenica, Žepa i Goražde”, te “delom snaga odseći muslimanske oružane snage u istočnoj Hercegovini od snaga u Sarajevu, izbiti i ovladati prevojem Ivan sedlo i Tarčin, a zatim produžiti napad i osloboditi Sarajevo”.

Detaljno je razrađena i upotreba operativnih jedinica Vojske Republike Srpske na terenu – kako u BiH tako i u Hrvatskoj – pri čemu za Krajiški korpus VRS, uz direktive za obavezno zauzimanje Bihaća, Cazina i Velike Kladuše, Mladić piše: “Deo snaga (jednu brigadu) pretpočiniti Glavnom štabu Srpske vojske Krajine za ispomoć u odbrani Dalmatinske ploče, a deo snaga (dve brigade) imati u stalnoj gotovosti za angažovanje prema odluci komandanta GŠ SVK u odbrani zapadne Slavonije (…) deo snaga korpusa (dve brigade) predvideti za upućivanje i pretpočinjavanje GŠ SVK za angažovanje po odluci Komandanta GŠ SVK, a delom snaga (dve brigade u stalnoj gotovosti) odmah preći reku Savu i u sadejstvu sa 18. K SVK ovladati pl. Papuk i Pakračkom gorom…”

Kako bi se postigli zadati ciljevi, neophodno je, prema Mladićevoj Direktivi, “moralno-psihološko obezbeđenje” i to “obezbediti da sve aktivnosti izgradnje, održavanja i učvršćenja borbenog morala VRS proizilaze iz čvrstog opredelenja državno-političkog rukovodstva srpskog naroda da zaštiti narod, odbrani slobodne teritorije i stvori uslove za formiranje jedinstvene države srpskog naroda”. VRS se u sklopu pozadinskog obezbjeđenja, po Direktivi, oslanja na sopstvene kapacitete, republičke robne rezerve i Vojsku Jugoslavije “na osnovu obedinjenih zahteva koje potpisuje komandant GŠ VRS”, pri čemu se za potrebe remonta koriste Zavod u Hadžićima, preduzeća u Republici Srpskoj, te odobreni kapaciteti u Kragujevcu.

Direktiva je stupila na snagu 28. decembra 1993. godine.

Mladićev predsjednik

Od koga je Mladić dobijao naređenja? Od Karadžića ili Miloševića? Prema dokumentaciji Vojske Jugoslavije, Mladić je u njihovoj službi bio od 27. septembra 1965. do 15. decembra 2002. kada je s ukupno 47 godina i pet mjeseci otišao u penziju. U prilog tome govori Ukaz Predsjedništva SFRJ od 24. aprila 1992. kada je Mladić kao komandant Devetog korpusa Druge vojne oblasti vanredno unaprijeđen u čin general-potpukovnika. Ili naređenje (označeno kao vojna tajna, strogo povjerljivo) načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije za “obezbeđenje stana gppk Ratka Mladića, komandanta Vojske Republike Srpske u ulici Blagoja Parovića 117-A/6 u Beogradu” izdatog 1994. kojim se Komandi korpusa specijalnih jedinica Vojske Jugoslavije nalaže da “izvrše bezbedonosnu procenu objekata u cilju iznalaženja najoptimalnijeg rešenja za primenu fizičkog obezbeđenja, sačinite potreban elaborat i pismeno izvestite o realizaciji ovog zadatka”.

Transkript razgovora Mladića s Miloševićem, vođenog 1995. godine, jasno potvrđuje ko je Mladiću bio “predsednik” i koga je pitao za “savete”.

X: Da, izvolite?

MLADIĆ: Mogu dobiti predsednika?

X: Ostanite na vezi.

MILOŠEVIĆ: Halo!

MLADIĆ: Ovde Mladić.

MILOŠEVIĆ: E, zdravo Ratko!

MLADIĆ: Zdravo predsedniče! Kako ste?

MILOŠEVIĆ: Evo dobro. Kako si ti?

MLADIĆ: Loše. Išao sam na zapad tamo malo da vidim, uspio sam obraditi… i ono gore sa zapadnom Slavonijom, ne može bit’ gore…

MILOŠEVIĆ: Nažalost Ratko, tebi ne treba da objašnjavam, to ti je Martić napravio po instrukcijama Radovana Karadžića. Oni su sami govorili, Martić i njegovi, da je to vrlo slabo za odbranu. I mi smo to odlično odbranili, time što smo napravili Ugovor s Ujedinjenim nacijama, otvoren autoput i milina jedna. E, onda je ovaj njemu rekao zatvori autoput, pa otvori autoput, pa zatvori autoput, pa mi tri puta otvaramo, a on tri puta zatvara. Sada, pošto je zatvorio poslednji put, u nedelju je trebao da ga otvori, pa je rekao ne pada mu na pamet. Ovaj ponedeljak, pošto je imao stranu čovek operaciju, uleteo i sada. Tu nema šta! To je najveći zlikovački posao koji su oni napravili. Sto puta sam im rekao, pred tim Čeleketićem i Bjelanovićem, objasnio kako treba da funkcioniše autoput i da nemaju nikakvih problema! E ne, nego će oni da rade kako hoće! Evo rade kako hoće i završili su posao! A inače, sam si vojnik i znaš da je korpus Babićev gore, a bego je ko zečevi! Jer, da ovi prođu 20 kilometara za 20 sati kroz korpus, to samo može kada se beži ko zečevi! Eto to! I to dobro znaš!

MLADIĆ: Predsedniče, ja bih prvo jednu sugestiju, ovaj, zamolio. Ja mislim da bi trebalo sada pod hitno tražiti od međunarodne zajednice da ono stanovništvo i vojsku, koja je u okruženju, zaštite svojim snagama, kao što su Turke u enklavama: Žepa, Srebrenica, Goražde i Sarajevo. Da li vi mislite da bi to bilo dobro?

MILOŠEVIĆ: Vidi šta je. Ja sam jučer bio u kontaktu s Amerikancima i neprestano i sa Rusima, oni su pritisli maksimalno da se potpiše Sporazum o prekidu neprijateljstava, naredili Tuđmanu, osudili Tuđmana i to će danas da bude završeno. Jučer su na Vladi u Krajini prihvatili sporazum, s ovima prihvataju danas, ide Akashijev zamenik kod jednih i kod drugih i to danas treba da bude završeno. Oni, Akashijevi, predložili su da se autoput vrati pod kontrolu snaga Ujedinjenih nacija, da dva kilometra gore i dole od njega nema nikakvih i ničijih snaga i da se počne vraćanje na polazne unije. To poslednje, vraćanje na polazne unije, ja mislim da Hrvati prihvatiti neće, pošto su oni usput postigli i neće hteti to da prihvate, međutim, imat će ogroman pritisak međunarodne zajednice. I Amerikanci su mi jučer rekli, oni insistiraju da on odmah prekine i da se vrati na polazne linije, da se uspostavi znači sve. Sada će tu da budu razne igre, ali mi smo sve preduzeli. Prema Rusima! Prema Amerikancima! Prema Savetu bezbednosti! Jedva sam Martića ubedio u ponedeljak da pristane da pošalje ljude na Pleso da pregovaraju o prekidu vatre! Jer smatra da ne treba da pregovaraju. Ti su ljudi poludeli! U čijem pravcu mi delujemo?

MLADIĆ: Drugo, želeo bih da vas konsultujem, Martić je (…) vršiti pritisak i preko Radovana, on traži da se održi sutra ovaj Savet odbrane, ovaj što su oni formirali, pa pozivaju i mene. Ne znam šta da radim u tom slučaju, jer ne radi njih, već i radi naroda i u našoj Krajini i Republici Srpskoj Krajini. Ne znam kako da se postavim.

MILOŠEVIĆ: Ja mislim da se to što su oni pričali pokazalo kao prazna puška. Samo su potakli Hrvate i Muslimane da se onda i oni organizuju, a ništa od tog Saveta odbrane i tih priča Karadžićevih nije bilo. Apsolutno ništa! A on je ovome obeć’o osam brigada. Kakvih osam brigada mislim?! To su sve šarene laži! Oni misle da će konferencijama to da rešavaju. Vi radite šta hoćete, ali ja mislim da su to najobičniji njihovi blefovi kojima se ništa ne postiže. Ja sam tebi hteo da sugeriram, Ratko, da ti što pre onaj razgovor o kojemu smo mi razgovarali sa svojim saradnicima da mi raščistimo te stvari tu, jer ne bih želeo da budem u pravu u procenama što će se tu događati, ako se ne krene u političko rešenje. Ako se ne krene na političko rešenje, moje su procene da će se tu događati jako loše stvari. I ja ti predlažem, da ti što pre nađeš vreme da mi porazgovaramo, da vidimo u kom pravcu da se radi.

MLADIĆ: Dobro, predsedniče, ja znam, rekao mi je Momo Perišić, preneo mi je taj vaš zahtev. Ja bih, ovaj, želeo nešto da vas zamolim, jer ipak mislim da će neko od nas morati na tome prostoru tamo u smislu, i radi naroda i bolje organizacije jer se tamo prenose raznorazne i veoma opasne verzije od toga, da nisu ni dobrovoljci, da nije dozvoljeno dobrovoljcima sa teritorije Srbije da dođu u pomoć narodu…

MILOŠEVIĆ: A ko im je to zabranio?

MLADIĆ: Ja ne znam, nisam mogao do Perišića, on je na nekom sastanku, ne verujem da je on tako nešto, ali uglavnom ove stranke u eteru tako tvrde, znate?

MILOŠEVIĆ: Ma slušaj, Ratko, da li imaju neki građani koji ne mogu da pređu preko granice?

MLADIĆ: To je meni sve poznato.

MILOŠEVIĆ: Pa tako. A gde su ti dobrovoljci? Ajde da ih slikamo na televiziju, ima u studiju B, neka se čuju. Koji su to dobrovoljci?

MLADIĆ: Objavljuju ovamo, preko radija ovih lokalnih, preko ovih TV lokalnih i tako dalje.

MILOŠEVIĆ: Ja bih molio, ovaj, da imate to u vidu, jer samo se širi nezadovoljstvo u Krajini i mislim da se radi toga mi moramo tamo naći, da narodu i vojsci objasnimo šta treba raditi, kako treba raditi i da dalje narastanje nekih animoziteta između Republike Srbije i Jugoslavije i ukupno ovog prostora. Jer mi i dalje smatramo da jedni bez drugih ne možemo. Nažalost, Ratko, vi imate potpuno suludo političko rukovodstvo koje vas vuče u smrt! Eto!

MLADIĆ: Halo! Nisam vas čuo od “jeste nažalost” ništa.

MILOŠEVIĆ: Kažem, nažalost, imate suludo političko rukovodstvo koje vas vuče u pogibiju, to je taj problem!

MLADIĆ: Izvinite predsedniče, ovaj, ja vas zato zovem, jer narod pati, kako ćemo sa narodom, mene je briga za narod, nije me briga pojedinac iz bilo koga rukovodstva ovamo. Jer je narod tamo sluđen, izluđuju ga kojekakvi parolaši.

MILOŠEVIĆ: Da ti kažem, Ratko, kad sam tražio od Martića da ne zatvara autoput, onda je on meni rekao: “Buni mi se narod, pa moram da zatvaram autoput.” Eto, to je bio problem! (Neko se ubacuje u vezu). Halo!

MLADIĆ: Slušam vas.

MILOŠEVIĆ: Neka mi je druga veza bila uskočila. Prema tome, narod mora da se vodi i da mu se objasni, Ratko, a ne da se sluđuje, a tu treba da intervenišeš, jer ti si ipak komandant, pa da kažeš da je sramota da objavljuju takve vesti! Da je sramota!

MLADIĆ: Ja znam da je to sramota i znam ja da je to najgori oblik rada, taj neprijateljski rad, jer ja znam da to nije istina i da bez Srbije i njene pomoći i do sada i od sada mi ne bismo mogli živeti. Ali to je očito i zato mislim da bi morao ja s jakim timom da se nađem na tom prostoru tamo, da ljudima objasnim situaciju.

MILOŠEVIĆ: Pa idi, pa im objašnjavaj! Mislim, nema tu spora, ali ti sam znaš, čoveče, da nema ni na jednom mestu da građani ne mogu da pređu granicu, gde to ima!

MLADIĆ: Ja znam da su neke jedinice od Vukovara do Duleta došle.

MILOŠEVIĆ: Prema tome, svako može da pređe, ali nema dobrovoljaca, u tome je zec! Nema dobrovoljaca!

MLADIĆ: Ja bih vas molio, gospodine predsedniče, ako možete da naložite da mi malo, ovaj, ide naručeno, one dve prve stvari. Gde god je moguće da to ide prije! Mi očekujemo udar njihov na raznim stranama.

MILOŠEVIĆ: Dobro, Ratko, ti znaš da ćemo ti pomoći sve što možemo, a tebe molim, razmisli dobro, trebali bi da porazgovaramo i da vidimo kako da se stvari ubrzaju na političkoj strani, inače se ništa neće dogoditi.

MLADIĆ: Dobro, predsedniče, ja ću se vama javiti čim budem mogao, odvojiću vreme da se vidimo.

MILOŠEVIĆ: E pa dobro.

MLADIĆ: Hvala vam, živi bili i pozdravite sve.

MILOŠEVIĆ: Zdravo! Hvala ti.

 Dženana Karup Druško (Avangarda.ba)

14.12.2017.

GOJKO BERIC : RATNI SINJELI JOS SE NOSE

Gojko Berić : Ratni šinjeli još se nose



Haški tribunal od prošle srijede praktično više ne postoji, ali njegove presude, njih više od 150, ostaju. Nepobitnost svake od njih, bilo da je pravedna, manje pravedna ili šokantno nepravedna, vremenski je neograničena. Možemo pričati šta hoćemo, ali da nije bilo Tribunala, kome bi nacionalni sudovi zaraćenih balkanskih zemalja sudili?

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Ponekom ubici iz neprijateljskih redova, ako bi ga se kojim slučajem dočepali. Može li iko zamisliti suđenje Miloševiću, Krajišniku, Karadžiću i Mladiću koje bi, umjesto u Haagu, bilo održano u Beogradu i na kojem bi im bile izrečene najstrože kazne? Isto tako, svako ozbiljan zna da je suđenje Tuđmanu, Gojku Šušku i generalu Bobetku u Zagrebu bilo nezamislivo. Koji bi to srpski, odnosno hrvatski sud naci-fašističke planove svojih političkih vrhuški iz devedesetih godina proglasio “udruženim zločinačkim poduhvatom”?

Nakon presude Prliću i ostalima, ova sintagma je postala bauk koji kruži Hrvatskom, jer je Tuđman tom haškom presudom posthumno označen vođom udruženog zločinačkog poduhvata. Tribunal je utvrdio personalnu krivicu njegovih najodgovornijih protagonista, ali je ostavio otvorenim pitanje ko se sve može smatrati učesnikom tog “poduhvata”, a ko tek njegovim simpatizerom? U Zagrebu je ovog ponedjeljka, u organizaciji Hrvatskog generalskog zbora, održana komemoracija osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku. Kako navode mediji, dvorana “Lisinski” bila je krcata. Praljkovi poklonici činili su kolektivni uzorak svega što je Tuđmanov HDZ regrutirao, uključujući ratne zločince, opskurne političke figure, tajkune i prononsirane šoviniste oličene u Marku Perkoviću Thompsonu.

Poznato je da je general Praljak u svom oproštajnom pismu bio izričit – nije želio “ni oproštaja, ni groba”. Pa, kome je onda trebala komemoracija, koju je Tuđmanov sin Miroslav Tuđman iskoristio da omalovaži Haški tribunal, usput izrekavši niz gluposti, poput one da je Praljak “pao za obranu svoje voljene domovine”?! Kao da je pao na bojnom polju, a ne pokošen otrovom ispijenim prilikom izricanja pravomoćne presude. “Komemoracija govori o svima koji su u njoj sudjelovali, bilo aktivno ili pasivno. Ona je trebala svima osim Praljku”, stoji u komentaru Jutarnjeg lista. Svi koji su došli na taj skup sami su rekli da se u potpunosti identifikuju sa likom i djelom “hrvatskog mučenika”. Nameće se dakle pitanje – proteže li se pojam “udruženog zločinačkog poduhvata” na cijelu tu generalsko-političko-tajkunsku bulumentu, koja je oduševljeno aplaudirala govoru Tuđmanovog sina?

Sada već bivši glavni tužitelj Haškog tribunala Serge Brammertz imao je potrebu da stalno ističe kako haške presude nisu presude ovom ili onom narodu, već konkretnim krivcima. Vjerovao je da će time smiriti balkanske nacionalističke duhove, ali to je bilo isto što i sipanje vode u vino. Bilo bi poštenije, a možda i korisnije da je insistirao na političkoj i moralnoj odgovornosti nacionalističke većine, koja je podržavala i glasala za zločinačku politiku kakvu su vodili Milošević i Tuđman. Zar to ne potvrđuju masovne negativne reakcije na presude generalu Mladiću i šestorici bh. Hrvata? Zar o tome ne govore svečani dočeci osuđenih ratnih zločinaca i njihovo političko, crkveno i medijsko promoviranje u tobožnje heroje i svece? Sveučilišni profesor iz Mostara Mile Lasić smatra da ovo ludilo zauzima “počasno mjesto” u povijesti političkog licemjerstva.

Ipak, kad se učinak haških presuda sagleda u cijelosti, postaje jasno da one nisu iskorištene na jedino ispravan način – da političari, intelektualci i mediji pošalju naciji prave otrježnjujuće poruke. Međutim, prevlađujuća kampanja išla je u potpuno suprotnom pravcu. Neumjesne su kritike u kojima se tvrdi da Tribunal nije pridonio pomirenju država i naroda, jer to nije ni bila njegova zadaća. Odricanje od ratnih politika, koje su unesrećile milione ljudi, nakon čega bi uslijedilo iskreno pokajanje i katarza kao posljednji čin velike tragedije, bila je prevashodno zadaća ovdašnjih političkih elita. Međutim, one na takve korake nisu bile spremne, jer nisu željele da skinu svoje ratne šinjele.

Ratnohuškačka retorika postala je sastavni dio političke scene. Zelene beretke su prošle sedmice objavile skandalozno saopštenje kojim javnosti stavljaju do znanja da iza Bakira Izetbegovića stoji 100.000 njihovih članova?! Na čiji je mig to učinjeno? Istina, Izetbegović se odrekao podrške boračkih udruženja, ali to ne mijenja suštinu stvari. Na sve to Predsjedništvo BiH šuti, Ministarstvo odbrane šuti, mediji bez komentara. Ako će Zelene beretke uređivati ovu zemlju tako što će u statusu stranačke vojske plašiti političke protivnike SDA, onda je to rat, a ne mir.

Dvadeset i kusur godina nakon rata Bošnjaci, Hrvati i Srbi i dalje šizofreno dozivaju pravdu, ne shvatajući da su je sami pokopali onog trenutka kad su komšije stale da kolju jedni druge, da jedni druge progone, pale im kuće i siluju žene. “U društvu u kojem ima zločina, tamo nema pravde”, govorio je Platon. U Bosni i Hercegovini postoje tri podijeljena i zavađena etnička društva, čije vrhuške čine sve kako bi iz sistema istisnule vladavinu zakona, ljudska prava i individualno mišljenje. Etnička i vjerska pripadnost silom su nametnute kao vrhunaravne vrijednosti, dok su moral, humanost i ljudskost odbačeni i prezreni.

Na djelu je bila otvorena ili podmukla urota protiv institucije koja se zove moderna država, jer bi njeno stavljanje “u pogon” dovelo u težak položaj značajan dio korumpiranog političkog establišmenta. Velike i male moćnike čekale bi sudske klupe, sa dobrim izgledima da život nastave iza rešetaka. I šta da rade? Da vode zemlju u Evropu, ne isplati im se. Da podnesu ostavke i ustupe mjesto boljim, odgovornijim i pametnijim od sebe? Zašto bi to činili, ako narod to ne želi? Da narod želi da odu, ne bi ih tako uporno, od izbora do izbora, ponovo birao.

Žaliti takav narod i lamentirati nad njegovom zlom sudbinom, koju je sam izabrao, znači naprosto biti smiješan.

14.12.2017.

KRISTIAN NILSIN: ZAPADNI BALKAN JE U VELIKOM ZASTOJU

ZAPADNI BALKAN



Image result for Kristian Nilsen  (Christian Axboe fotos

Kristian Nilsen
......................

Nilsen: Zapadni Balkan se nalazi u 1967. godini

14.12.2017.

VLASTODRZCI U ZATVORU - RADNA SNAGA ZA AUTOPUTEVE

Amir Reko u Pressingu : Vlastodršci u zatvoru – radna snaga za autoputeve



Amir Reko, zvani Makedonac, bivši oficir JNA, a kasnije i komandant 43. Drinske brigade Armije BiH u Goraždu, spasio je u ljet 1992. godine mnogobrojne civile u selu Bučje od sigurne smrti i to samo tri dana nakon što mu je majka i obitelj spaljena u njegovom rodnom selu Gudelj. Gostujući u Pressingu na N1, prisjetio se tog perioda.

Umjesto osvete odabrao je oprost. Zašto?

“Mislim da bi većina ljudi tako postupila. Najveći razlog leži u vaspitanju, u vašim korjenima, kako vas je majka vaspitala, kako ste odrastali. Dio toga je učinila i škola. To je osnovni razlog, ali majka je temelj svega”, kazao je Reko.

I vaša majka je zapaljena u selu Bučje.

“U takvoj jednoj situaciji 1992. godine kada srpske snage nadiru sa svih pravaca, Foča je tada pala gotovo bez metka, Višegrad… Ono što sam ja kao vojnik, oficir u to vrijeme, jeste da je gotovo bilo nemoguće u jednoj takvoj situaciji odbraniti grad. Cijela ta psihoza čini da se čovijek treba psihološki pripremiti za opasnost. Jako teško je bilo ponekad jer se to ne uči u školi, rješavati neke situacije. Kada imate civile i tešku situaciju, to je sasvim drugi momenat”, naveo je Reko.

Kako su vaši vojnici tada reagirali kada ste rekli ‘ne osveta nego oprost’?

“Mnogi ljudi, sam početak rata, veliki broj njih je isto izgubio svoje familije na isti način. Uporedo sa tim događajima idu jaki artiljerijski napadi. I njima je bilo jako teško i neki ljudi su bili žedni osvete, to je bio jako težak momenat…”, prisjetio se Reko.

Kako je to izgledalo?

“U tom jednom haosu sasvim je bilo normalno da su srpske snage krenule sa svih pravaca napad na Goražde. Imali smo vezu preko kurira i radio uređeja. Srpske snage su nadirale sa svih strana. Vidimo kako nadiru sa svih strana, u jednom takvom referisanu kurira je bilo sasvim normalno koliko je bilo mrtvih, koje selo je zapaljeno. U jednom referisanju kurir je kazao da su u selu Gudelj utjerana u kuću moja familija ne znajući da su to moji. Ja sam ostao poptuno nijem, nisam mogao povjerovati da se to desilo. Reakcija moja bila je ćutanje nekoliko mintua.  To se sve dešava u toku napada srpskih snaga na Goražde. Teško je to reći. Kad nekoga ubiju metkom lakše je, ali kada nekoga zapale… Postavljate sebi bezbroj pitanja. Zašto se to meni desilo, da vam majka bude zapaljena… Ja živim sa time i živjet ću do kraja života”, naveo je naš sagovornik.

Krenuli ste na selo Bučje?

“Vidim ima po društenim mrežama nekih ljudi kojima neke stvari nisu jasne. Sam ulazak u grad Goražde. Činjenica je da je meni pomogao moj prijatelj Dragan, moj brat, pomogao. Ja sam napustio JNA i otvoreno sam mu rekao i zamolio ga da mi pomogne do granice dokle se nalazi vojska. Zaista je to uradio. Jako je teško bilo tada u Goraždu. Bilo je na desetine mrtvih svaki dan, situacija je haotična i bilo je neizvjesno da li će Goražde uspjeti da se odbrani. Ukoliko bi se srpske snage spojile sa Bučjem, Goražde bi palo.

U tom selu su bile žene i djeca. Bilo je jako teško. Znao sam da je selo dobro naoružano, znao sam da su došli kamioni, bio je pritisak, naročito od strane komandanta ratnog predsjedništva Hadže Efendića. Zamjereno mi je zašto ne očistim selo. Jednostavno cijelo vrijeme je bilo tako. Kada su krenule sprske snage na selo, naređeno mi je da se očisti selo Bučje. Ja sam odbio tu naredbu jer za mene čišćenje sela Bučje je značilo da bi civili izginuli.

Komandant ratnog predsjedništva je uputio jednu drugu jedinicu da izvrši taj zadatak. Ponudio sam pomoć toj jedinici da pokažem gdje se nalazi selo. Pošao sam zajedno sa njima iako smo bili istog ranga rekao da niko ne smije opaliti nijedan metak dok ja ne obavim zadatak kako smatram da je najbolje. Pregovarao sam sa mještanima sela, garantovao im sigurnost i oni su ostali živi”.

Svi su kasnije govorili da su ostali živi zahvaljujući Bogu i Amiru Reki?

“Ja nisam dao, suprostavio sam se tim mladim momcima. Održao sam govor i rekao da su u mom selu prije tri dana Srbi ubili moju majku, zapalili je živu i da se mogu osvetiti. Ali, rekao sam da oni nisu krivi što su drugi Srbi, zločinci, uradili. Rekao sam im da im želim pomoć. Bila je teška odluka, ali ja sam srećan što je to tako”

“Ja nisam imao izbora. Dezertirao sam onog momenta kada je Foča bila pala pod srpsku kontrolu. Došao sam da branim svoj rodni kraj, moje ognjište, rodno mjesto.. Nisam imao izbora. Što sam bio iznenađen jako je da u Goraže bilo pred padom, da se bolnice evakuišu, da pada desna obala Drine, da je Goražde završena priča. Zašto su ljudi ostavljeni na cjedilu? Ja sam došao da se borim. Interesovalo me da sakupim ljude iznad Kazagića i krenem u borbu. Bio sam oficir pješadinac i ujednoj žestokoj borbi sa hrabrim ljudima u Goraždu, Čajničanima, uspjeli smo izvršiti taj zadatak i osloboditi teritoriju.

Zašto ste napustili Armiju?

“Od početka su vlasti tadašnje SDA imali sumnju na bivše oficire JNA. Dva oficira JNA koji su tada bili, znalci, to je bio Zaim Imamović i ja. Jednostavno je protiv njih bilo usmjerene takvo jedno nepovjerenje. Sastao sam se par puta sa Zaimom i on mi je govorio ‘vidi šta ti rade, ubit će te’. Zašto bi me neko ubio? To je bila činnjenica, nisma mogao vjerovati. Imam dokaze da su neki ljudi željeli mene ubiti u Goraždu. Zašto? Meni nikad to neće biti jasno. U mojoj glavi se vrtilo svašta nešto”, kazao je Reko.

Nakon rata otišao je u Dansku odakle se vratio ponovo u BiH, započeo biznis i osnivao novi politički projekt.

“Nisam nikad poželio da budem političar. To je nešto zadnje što sam želio raditi. Ja sam vratio prije sedam godina iz Danske, živio sam u jednom sistemu iz kojeg sam naučio mnogo. Imam jednu firmu u Danskoj i ovdje u BiH. Živim od svog rada. Sve vrijeme sam želio da se desi nešto u BiH što će promijeniti situaciju. 22 godine ovdje imamo političke stranke i vidimo šta je rezultat svega ovoga. Nisam mogao vjerovati, nisam moga ni funkcionisati. Jednostavno došlo je do kratkog spoja u mojoj glavi. Ljudi oko mene su željeli da se oformi jedan pokret što bi bilo sasvim drugačije od ovoga što imamo sad na političkoj sceni”, kazao je Reko u Pressingu na N1.

“Imamo 22 godine etnonacionaliste na vlasti, iste ljude koji su doveli do ovog jada i ludila. Ukopali se u rovove i žive svako na svom terenu. Svoje pipke su pustili u svemu ovome. Hrane se ovom situacijom, ne mogu bez mržnje, to je njihov život. Ne čude me da te zločince brane i čuvaju. Zato što je to ona zaostavština iz rata. Žive od mržnje. Imamo jednu situaciju da su na kostima najboljih sinova ove zemlje danas izgradili enormno bogatstvo na njihovim grobovima.  Ne može tako. Oni moraju da odgovaraju za ono što su popljačkali. Uništili su jednu generaciju ljudi. Moraju odgovarati za ovaj haos u BiH. Ja ljude dijelim na ljude i neljude. Ja sam vjernik, vjerujem u Allaha, moja familija je takva, moj djed je bio hodža. Dragan Simić koji je meni život spasio vjeruje u Isusa Krista. Možemo dijeliti samo na ljude i neljude, drugu podjelu ne priznajem”.

“Ne mislim da sam nekakav heroj, većina ljudi bi uradila što sam ja uradio. Svako treba odgovarati za zločin i to je jedina pravda. Ne vidim drugi put”.

Bivaju osuđeni na kazne zatvora, ali u BiH, Srbiji i Hrvatskoj nisu doživljeni kao zločinci već heroji? KAda ćete vi, Srđan Aleksić i ostali biti heroji?

“Onoga momenta kada ove etnonacionalne ideologije budu otišle sa vlasti ili na izborima ili na neki drugi način. Ne mogu ovi ljudi koji su donijeli rat, napravili ova nedjela, donijeti mir. Oni moraju otići ili ćemo ih mi skinuti.

Na koji drugi način?

“To se zove mirna građanska pobuna, ja kao vojnik bih rekao na bilo koji drugi način. Došli smo do dna. Šta treba da radimo? Moraju nestati sa političke scene, moraju otići na bilo koji drugi način”.

Zagovarate revoluciju?

“Nisam za to da se na silu nešto radi. Što se lično mene tiče, došao je jedan momenat da ona priča koja se priča 22 godine je ispričana i više nema mjesta. Niko više ne vjeruje u njih. Samo vraćanjem povjerenja i novi ljudi mogu doći do rezultata u BiH”, kazao je Amir Reko u Pressingu.

Prokomentarisao je  i presudu Prliću i ostalima, osvrnuvši se na samoubistvo osuđenog generala Slobodana Praljka.

“Onaj ko je činio zločine, nedjela – treba odgovarati. I ni prema kome ne može biti ustupaka. Jedino što mogu da cijenim kao oficir, jeste da komandant, kada izgubi bitku, uzme pištolj i ubije se. Jedino tu mogu da cijenim, kao oficir, sa simpatijom – taj gest samoubistva”.

Da li je onda samoubistvo Praljka herojski ili kukavički čin?

“Kod nas oficira, na neki način, to je neka vrsta časti – ako tako mogu da kažem”, naveo je.

Najavljena je i mogućnost tužbe protiv Hrvatske, a Reko je odgovorio i na pitanje kada će doći do pravde?

“Teško da će u ovakvoj situaciji u BiH i oko BiH doći do pravde. Teško, zato što su još one ideologije na vlasti. Ne vjerujem da će doći do toga u bliskoj budućnosti, osim ako ne dođe nova nada, nova svjetlost – koja će se proširiti na region”, izjavio je Amir Reko Makedonac za N1.

On ima i svoj politički projekat, Most 21 – a upitan je da li će mu povjerovati i Srbi i Bošnjaci?

“Ono što sada činimo i radimo kao pokret, bili smo u 15 mjesta u RS, i u Federaciji, povjerovat će nam pravi ljudi. U to vjerujem. Ne znam šta bi drugo trebali uraditi, nego da se borimo protiv etnonacionalizma, fašista, protiv svih onih koji su nas doveli do svega ovoga”.

Kazao je da na terenu vidi da Most 21 ima podršku svih naroda u BiH, zbog čega mu je iznimno drago.

“Ne znam koliko su ljudi spremni na promjenu, ali mislim da su ovi etnonacionalisti, koji su na vlasti, koju drže čvrsto u svojim rukama – veliki dio glasača, oni su velikoj prednosti. Koliko će ljudi ovo trpiti, ovaj jedan haos, jedno beznađe, to je pitanje. Treba da se rodi ili da krene jedan pokret, ili nešto slično što će okupiti ljude na jedinoj pravoj liniji – ljudskost. To je pravi put za BiH. Ne postoji drugi put, drugi put nas vodi u dublje propadanje”.

O zajedničkom životu svih naroda u BiH – smatra da ne treba puno govoriti.

“Ne treba posebnih komentara. Naravno da treba da žive zajedno, živjeli su, živjet će zajedno. Nema drugog puta, sve drugo vodi ka katastrofalnijim rezultatima”.

Gostujući u Pressingu na N1, Amir Reko Makedonac je kazao da svi oni koji se nalaze na položajima – a doprinose postojećem stanju treba da idu.

“Svi. Svjetlost puta treba da krene iz BiH. Ne možete gledati samostalno, morate razmišljati o komšijama. Moramo biti dobri sa komšijama i tako ćemo najbolje zaštitit BiH. To ne mogu uraditi oni koji su učestvovali u ratnom ludilu, moraju doći novi ljudi, koji žele da žive normalno, i budu srećni u lijepoj Bosni”.

Na koncu Pressinga, 13. decembra otkrio je kakvu BiH sanja:

“Sanjam BiH kao zemlju sa jednim predsjednikom, gdje će ljudi imati povjerenje jedni udruge, gdje će raditi, biti sretni, imati porodicu, neće bježati vani, gdje će njihva porodica biti srećna ovdje i gdje nećemo gledati ko je koje vjere i nacije, nego ko je kakav čovjek. Takvu BiH ja želim.”

(Kliker.info-N1)

14.12.2017.

MRAK KOJI NAS JE PROGUTAO


Mrak koji nas je progutao





Mrak koji nas je progutao


///////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Prvo su podijelili Jugoslaviju, pa onda njene republike, pa potom republike isparčali u manje djeliće, pa nas onda podijelili na muslimane, srbe i hrvate, pa je onda rat stao, a pravila ostala ista. Ljudi i dalje odlaze, ovaj put iz drugih razloga. Obećanja koja su davali kad su ih slali u rat već su odavno zaboravljena. I onako nisu ni bila namjenjena ispunjavanju. Važnija mjesta u društvu su zauzeli svi oni koji apsolutno nisu trebali, oni koji su ogrezli u laži, kriminal, korupciju i brigu o sebi samima, svojim familijama i prijateljima, ali i to je dio igre. Potom smo se podijelili na desničare, ljevičare, velike i male partije, razne organizacije i udruženja za borbu za ljudska prava, saveze, dijasporu i ko zna šta sve još ne…
.............................

Niko nikom ne prilazi, zadovoljni malim mikro svjetovima koje su nam upravo oni dali na korištenje, a koje mi sa zadovoljstvom upotrebljavamo ubjeđujući sami sebe kako smo napravili veliki posao. A nismo! Oni još uvijek vladaju! S vremena na vrijeme simuliraju demokratiju, lagano, iako to ne primijetimo, pretvaraju se iz dojučerašnjih nacionalista u evropske demokrate, istovremeno ne prestajući komunicirati etničku mržnju, jer i onako nema baš puno potražnje na tržištu za velikim promjenama. Pley this game! Igraj tu igru narode! A autobusi i dalje putuju nekim dalekim cestama…  

Kada sam tog dalekog 28. januara 1993. godine napustila grad koji sam voljela, bila sam ubjeđena da će sve trajati svega mjesec, dva i da ćemo uspjeti naći zajednički jezik. U kakvoj sam zabludi bila!

Noć pred odlazak nisam spavala, ne zbog samog odlaska, nego zbog oca koji se gušio u suzama. Ja još uvijek nisam bila svjesna da napuštam svoj život, pa mi je tako plač i drhtaji osobe koja je uvijek bila hrabra i uvijek moj oslonac u svemu što sam radila puno teže pao, nego sama pomisao da idem i da ću se, bila sam ubjeđena, uskoro vratiti.

Sumorno i hladno januarsko jutro gluho je odjekivalo odsutnošću svih onih koje sam voljela. Zamolila sam roditelje da još jednom pred odlazak prođemo gradom. Bio je pust, hladan, ispunjen vojnim uniformama i mirisao je na očaj, tugu i beznađe. S ocem sam podijelila zadnju cigaretu na peronu, jer u to vrijeme ih nije bilo apsolutno nigdje za kupiti, pa smo se dovijali kako smo znali i umjeli. Predhodno smo pušili i motali u male papiriće kamilicu, ubjeđujući jedno drugo da će biti bolje, jer svi smo isti, svi smo tako izmješani i nećemo dozvoliti da se išta ružno desi. S ove distance mislim da jednostavno nismo bili spremni na krvavi pir koji je opustošio našu zemlju. Tim više što su se na samo nekoliko mjeseci prije toga održavali pokreti i koncerti za mir u cijeloj zemlji. Tada se na hiljade ljudi okupljalo zajedno i zalagalo u borbi protiv rata, a priče o podjelama na srbe, hrvate i muslimane činile su se pomalo nestvarnim, pogotovo kad se nađete na tim koncertima i iz grla pjevate zajedno sa izvođačima i publikom, čvrsto vjerujući u rješenje, a ne u sukob. Žao mi je što današnji mladi ljudi to ne pamte i što nikad neće moći doživjeti takvo nešto. Ako ikad i dožive, neka povedu bar jednog roma sa sobom, jer mi nismo nikad o njima razmišljali, kao ni recimo o osobama sa invaliditetom, osim ako ih nismo ismijavali u našem društvu, što već dovoljno govori o nama svima, kao i o ljudskim pravima za koje se tako zdušno zalažemo. I dan danas razmišljam koliko često smo uopšte te ljude pozivali sa nama, koliko smo ih inkludirali u sve naše zabave?

Na autobuskoj stanici više nisam mogla razaznati šta je hladna kiša, a šta bolne suze oca, majke i mene. Sjela sam sa djetetom od nepune četiri godine u autobus, a on je ujedno bio i jedini koji se smiješio. Poslije, kada je odrastao, rekao mi je kako je mislio da opet negdje putujemo na godišnji odmor onako kako smo to on i ja obično, vrlo često znali da činimo u nekim sretnijim vremenima. Pobjegnemo negdje i družimo se uživajući u vremenu koje je samo naše.

Koliko god da je prošlo od tog rastanka, nikad nisam uspjela zaboraviti taj peron i slomljene roditelje koji stoje dok im ja ohrabrujuće, sa smiješkom mašem iz autobusa, pokušavajući da ih bar gestom umirim dok u meni svaka ćelija tijela, ispunjena bolom, razara cijelu mene.

Grad iza mene je ostao pust. Nije više bilo veselih studenata, nije bilo muškaraca, ostali su samo starci i žene, zelene uniforme nekih ljudi koje nisam poznavala, kao i dvije sjenke na peronu koje je zaklanjala magla i hladna kiša u tim ranim, januarskim satima.

Moji prijatelji odvođeni su u toku noći na ratišta s kojeg bi se vraćali potpuno promijenjeni ili se uopšte nisu vraćali. Obično bi ih prve izlagali udaru s jasnom namjerom da tako razbiju ćelije društva koje su činile osnovicu zajedništva. Kad bi oni nestali, redove bi obično popunjavali onima koji nisu imali ni malo ljudskosti u sebi. Danas sam ubijeđena da su ih namjerno žrtvovali u svojoj zločinačkoj namjeri. Oni koji su uspjeli izbjeći vojnoj policiji, danima su se krili jedni kod drugih, mijenjali adrese, sve dok i njih ne bi iznenada negdje dočekali ili dok ne bi uspjeli nabaviti lažne dokumente da bi napustili grad. Moj brat je stajao u hodniku i pred isključenje telefonskih veza zadnji put pričao sa svojim prijateljem iz susjedne republike dogovarajući se s njim da ukoliko se vide na ratištu preko nišana i budu na dvije strane ne pucaju jedan na drugoga, jer nemaju razloga za mržnju, a opasnost da ih uhvate i da ih odvedu u vojsku je bila odveć velika. Postali su divljač koja svakog trenutka može da upadne u dobro pripremljenu zamku. Preživjeli su obojica i još i dan danas su prijatelji. Tako razum uvijek nalaže!

Neposredno pred ovaj moj bijeg likvidiran je i meni blizak prijatelj. Tek tako. Ispred mene. I svih ostalih koji su se zatekli to veče u poznatom gradskom okupljalištu. U danima koji su slijedili nije bio ni jedini, ni posljednji. U međuvremenu pokušavali smo naći kakvo – takvo utočište u svakodnevnom životu koji se odvijao bez struje i vode. Nikad nisam uspjela odlučiti da li je gore bilo za vrijeme ljetnih omara kad temperatura prelazi 30 stepeni celzijusa i kad nema vode za piće, za tuširanje ili zalijevanje toaleta, a sve ono što ste od malo, sitno skuckane crkavice uspijeli kupiti na crnom tržištu za hranu propadne na toj vrućini, jer nemate mogućnosti da bilo šta stavite u frižider koji zbog nedostatka struje ne funkcioniše. Već u startu znate da za nove namirnice koje se rijetko pojavljuju nemate više niti novca, niti mogućnosti da ih nabavite. Ili je ipak gore bilo zimi, bez grijanja, a voda i struja Vam dođu nakon nekih 45 dana i vi bi da se okupate. U kupatilu se i onako nahvatao led po cijevima i ne možete tu od hladnoće ni da uđete, a kamo li da se skinete, pa odlučite da se okupate u malom lavoru pored peći u kuhinji koju ste tu ubacili i koja ostavlja crnilo i po zidu i po vama, jer zgrade nisu prilagođene šparetima na drva, pa je svako bušio izlaz za dimnjak kako bi znao i umio, a onda bi se dim nezadrživo vraćao nazad vama u stan i lijepio se po tek opranom tijelu.

Bacim još jedan pogled na grad. Pust i prazan. U izlogu najveće robne kuće svega nekoliko oblatni, jer ništa drugo nije ostalo. Nestale su lutke uvijek lijepo obučene i šminka koja se odlikovala kvalitetom. Čak ni izbjeglice iz drugih gradova više nisu tumarale ulicama. Mislila sam kako je dobro što smo ih smjestili na suho i sigurno, kako je dobro što smo kuhali po kućama i nosili im hranu, mislila sam kako je ljudski pomoći čovjeku u nevolji, a nisam znala da će ogromne migracije koje su prouzrokovane ratom dovesti do uništenja sviju nas. Nisam znala ni ko će meni pomoći. I sama počinjem da se polako pretvaram u izbjeglicu još uvijek ne primijećujući to. Nisam znala da će vazduh i nakon 25 godina mirisati krvlju, a ljudi tražiti svoje najmilije po sakrivenim ćoškovima te zemlje koju sam tako voljela.

Zatvore su ispraznili, ljude ispumpali, poubijali i zatrli, obavijajući ih strahom, mržnjom i ćutnjom koja rađa plodove u izobilju svih ovih godina. Tih dana je lakše bilo ubiti čovjeka, nego razmisliti svojom glavom. Jedino što su uspjeli napuniti bile su ruke pune oružja i ceste pune izbjeglica. Na ratištu su se dojučerašnji kriminalci i primitivci, dojučerašnje komšije, hvalile lančićma napravljenim od ljudskih ušiju.

U gluho doba noći začulo se na vratima snažno udaranje nečijih šaka i čizama. Pretres stana, odvođenje na saslušanje, sumnjičavost, provokacije. Ponovno saslušanje zbog inzulina koji sam nosila sa sobom, a koji sam redovno koristila i nisam mogla bez njega da živim. Zaplijenili su mi ga. Optužnica je glasila: ”Pomaganje bolesnim ratnicima na suprotnoj strani.” Još uvijek sam nesvjesno odbijala da shvatim šta se dešava. Novo saslušanje i na vidiku logor. Više nije bilo vremena. Bila sam dio te igre koju nisam željela.

Na peronu je ostao cijeli moj život.

Autobus je lagano klizio naprijed, straže su bile posvuda, pokoji leš, još uvijek je ležao na smrznutoj zemlji. Naoružani vojnici koje sam do tada viđala samo u filmovima poput Kozare ili Sutjeske bili su jedini prizor uz vijugavu cestu kojom smo prolazili. Embargo na letove je bio na snazi, privatna kola su se oduzimala bez riječi za potrebe vojske koja nas je tjerala iz naših kuća, gradovi su bili u obručima iz kojih se nije moglo tako lako izaći, kolone izbjeglica, staraca i male djece išle su ne znajući gdje će završiti. A nisam znala ni ja sama sa ovim djetetom pored mene koje sam stiskala uz skute dok mu se pljuvačka cijedila iz usnica niz lice i bradu, sanjajući neki svoj bezbrižan, dječji san, nesvjestan svega što se oko njega dešavalo. Ili sam bar ja mislila tada da nije znao. U tom trenutku čovjek nema ama baš nikakav plan. Jednostavno ideš da bi preživio ukoliko si imao sreće da te do tada ne ubiju.

Tek pošto smo izbili na cestu, postah svjesna svega. Lažni dokumenti koje sam stiskala uz sebe bili su mi jedini spas, Ukoliko me otkriju i posumnjaju u njih prilikom pretresa autobusa,.moguće je samo jedno rješenje. Izvođenje van i cijev ka meni i djetetu. Neko će već pritisnuti okidač. Uvijek se nađe dobrovoljac, dok ostali ćute i mahnito slijede prvi zadani potez koji se u samo nekoliko sekundi pretvara u krvavu euforiju. Tišina u autobusu je bila teška kao olovo, a dijete pored mene je još uvijek spavalo. Misli su odjedanput nezadrživo nagrnule, jer sve do tada nisu uspijevale da se saberu, spriječene stalnim djelovanjem u cilju zaustavljanja rata i u cilju preživljavanja. Ne, ipak nisam bila spremna! Sad to znam. Tek puno godina poslije sam saznala da postoji nešto što se zove “more of the same” i što najjače značenje ima baš na engleskom jeziku. To otprilike znači da ako je razmišljanje svedeno na već dato i servirano ispred nas, na ono koje su nam drugi ponudili, a pogotovo ako nam ga nudi sistem u kojem živimo, te ako naše zaključke i djelovanja usmjerimo na ono što već znamo ili ono što izgleda da se već uklapa u cjelokupnu situaciju, ostajemo zaglavljeni upravo u situaciji protiv koje se borimo na isti ili sličan način kao i svi drugi. U tim slučajevima samo reprodukujemo već postojeće, a prestajemo producirati nešto novo, neki novi izlaz ili način odbrane. Tad počinje da se gasi i svaka alternativa. Mi smo mislili da neće nas, jer nikom nismo ništa nažao učinili. U toj misli smo se uljuljkivali. Mislili smo da smo toliko izmješani da nas niko ne može razdvojiti. Sva istraživanja, kao i iskustva u svijetu pokazuju da je cilj stalnog reproduciranja istog mišljenja ili djelovanja zaključati i vakuminizirati postojeće stanje.

I upravo mi se to desilo! Nametnuli su mi nacionalizam koji nisam tražila, a s njim zajedno i borbu protiv njega samoga. Razmišljajući u to vrijeme svojom glavom nisam htjela biti jedan dio tog zla. I bilo nas je još takvih. Dosta. Pa, sjetite se već spomenutog koncerta za mir i desetina ljudi na njemu. Sjetite se da se taj koncert širio iz Sarajeva dalje ka drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Banja Luka. Prijedor. Zenica…Svi mi smo željeli mir. Koncert je prenošen u Bosni i Hercegovini i u Makedoniji dok su druge republike bojkotovale prenos. Znam, jer sam bila i sama učesnik tih koncerata. A onda su nas blokirali. Više nisu ni telefonske veze radile. Rasturili su nas na male djeliće onemogućivši nam bilo kakav oblik komunikacije.

Svi smo mi mislili isto za razliku od onih koji su sa uživanjem išli u rat i naslađivali se tuđim patnjama. Danas ti ljudi traže svoja prava, a isti oni ugledni ljudi, stručnjaci i intelektualci koji su ih izmanipulirali kao marionete i povlačili konce sukoba odavno su ih već zaboravili ostavljajući im na poklon frustracije, strah, mržnju i neimaštinu. Oko nas se odvijala krvava igra, a mi smo i dalje mislili da neće nas….

Moj autobus je već odavno stigao na cilj, Grad je ostao negdje u daljini. Teret prošlih dana ostavio je pečat u svima nama, mada toga nismo svjesni. Podijelili su nas za vjekove vjekova. ”More of the same” nas prati kao nevidljivo, ali uporno prokletstvo i opet smo u igri koja nema kraja. U igri u kojoj dobrovoljno učestvujemo, jer su nam servirali zadana pravila i postavili svoje pozicije, bez mogućnosti distance i ostavljenog prostora za razmišljanje i povezivanja. Vakuminizirali su nas u mikro svjetove tako dobro da nikako ne stižemo okrenuti rezultat te igre u našu korist. Prije smo se možda i mogli opravdati prekidom veza, ali to opravdanje više nije moguće. Pogotovo ne u svijetu gdje saradnja i komunikacija imaju prestižnu ulogu u razvoju svakog iole naprednog društva. Play this game! Igraj tu igru! To je jedino njihovo pravilo!

Prvo su podijelili Jugoslaviju, pa onda njene republike, pa potom republike isparčali u manje djeliće, pa nas onda podijelili na muslimane, srbe i hrvate, pa je onda rat stao, a pravila ostala ista. Ljudi i dalje odlaze, ovaj put iz drugih razloga. Obećanja koja su davali kad su ih slali u rat već su odavno zaboravljena. I onako nisu ni bila namijenjena ispunjavanju. Važnija mjesta u društvu su zauzeli svi oni koji apsolutno nisu trebali, oni koji su ogrezli u laži, kriminal, korupciju i brigu o sebi samima, svojim familijama i prijateljima, ali i to je dio igre. Potom smo se podijelili na desničare, ljevičare, velike i male partije, razne organizacije i udruženja za borbu za ljudska prava, saveze, dijasporu i ko zna šta sve još ne…

Pley this game!
Igraj tu igru!

Dijaspora kritikuje bosanskohercegovačko društvo i šalje savijete vezane za  promjene i situacije u Bosni i Hercegovini, ali uglavnom iza svojih kompjuterskih ekrana, a i sami su podijeljeni po hiljadama manjih udruženja i saveza, pravdajući se da nemaju vremena za ujedinjenje dok oni koji su ostali u zemlji ismijavaju i optužuju dijasporu da ne čini dovoljno za BiH, smatrajući kako ih smaraju svojim pričama o sređenim zemljama u kojima dijaspora danas živi. Zajedničko i jednim i drugim je da ne glasaju u obimu u kojem bi trebali, ali se vrlo rado pozivaju na nepvde, odgovornosti i željene promjene društva. Zajedničko im je i da ponovo reproduciraju ono što im nacionalisti i političke elite serviraju, ne producirajući ništa novo. More of the same! Uglavnom se nema ni vremena, ni volje da se izvuče iz svega toga, zastane na trenutak i razmisli, te krene sa ujedinjavanjem i osnaživanjem, tražeći opravdanje u svakodnevnim poteškoćama i vlastitoj angažovanosti. A nama se i dalje servira ista stvar na tacni dok mi, već po navici stalno sa te tacne biramo isto. I tako u krug.

Oni i mi! Oni su pokazali šta i kako znaju. Mi još uvijek mislimo isto, ali se ne možemo okupiti oko istog cilja. Sprečavaju nas razne frakcije i sitnosopstvenički interesi. Oni svoj cilj ostvaruju, mi ne. Odlično su nas vakuminizirali, upakovali i zaključali, a ključ bacili. Ukoliko neko od nas ne pronađe taj ključ, uzalud nam sve!

Niko nikom ne prilazi, zadovoljni malim mikro svjetovima koje su nam upravo oni dali na korištenje, a koje mi sa zadovoljstvom upotrebljavamo ubjeđujući sami sebe kako smo napravili veliki posao. A nismo! Oni još uvijek vladaju! S vremena na vrijeme simuliraju demokratiju, lagano, iako to ne primijetimo, pretvaraju se iz dojučerašnjih nacionalista u evropske demokrate, istovremeno ne prestajući komunicirati etničku mržnju, jer i onako nema baš puno potražnje na tržištu za velikim promjenama.

Pley this game!
Igraj tu igru narode!

A autobusi i dalje putuju nekim dalekim cestama…

Buka

14.12.2017.

BALKAN ILI KO TO UGASI SVJETLA RAZUMA I MORALA?

Balkan ili ko to ugasi svjetlo razuma i morala?





Balkan ili ko to ugasi svjetlo razuma i morala?

//////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Znači u tom grmu leži zec! Zapad nas doživljava dakle iracionalnim ljudima tamo gdje razum i logika prestaju a nastaju apsurdne situacije, nešto od čega se cijeli svijet ograđuje. Čekajte, stanite malo! Pa zar predsjednica Grabar-Kitarović na pitanje hoće li generalima, koji su pravomoćno osuđeni za ratni zločin oduzeti ranije dodijeljena odlikovanja, nije dala očekivan odgovor – NE, NEĆU. Na pitanje novinara zašto onda nije bila na komemoraciji Praljku, ona je odgovorila kako se "država vodi razumom, a ne emocijama". Stanite opet malo, ko ovdje koga da oprostite.... I ko je sada ovdje Balkanac a ko nije? Dok Zapad smatra da je nedopustivo da se u jednoj demokratskoj, evropskoj zemlji, odvija komemoracija ratnom zločincu, za to vrijeme hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nastavlja sa sramoćenjem ove, nama susjedne, balkanske zemlje. Nedostak zdravog razuma je sposobnost (oruđe) nesposobnih da onesposobe sposobne!
  • ..........................................

Nedostak zdravog razuma je sposobnost (oruđe) nesposobnih da onesposobe sposobne!                                               

U svojim sjećanjima na susrete sa bivšim predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom, bivši američki ambasador Gelbard je jednom prilikom rekao da su Predsjednik Tuđman i ljudi u njegovoj Vladi imali snažne aspiracije da se pridruže EU, NATOu, da budu dio Zapada. Tuđman se obično vrlo ljutio, jako ljutio na Gebarda kad bi mu  ovaj rekao: „Ponašate se kao da ste Balkanac!“. Tuđman bi mu odgovorio: „Ja ne želim biti dio Balkana, ja želim biti dio Zapada!“. Gelbard bi ga onda pozvao da se tako i ponaša.

Lično nemam nikakvih problema sa time kada me neko nazove Balkancem i to doživljavam na isti način kao kada Šveđanina nazovete Skandinavcem. Vjerovatno se Tuđman našao uvrijeđen Gelbardovom prozivkom Balkanca, jer ga je učinio inferiornim sa etiketom najveće uvrede. Oni koji vlastitu veličinu i važnost grade omalovažavajući druge kao npr. Bosance i Hercegovce, Srbe, Makedonce, Bugare i druge motivirani su osjećajem manje vrijednosti i vlastite nemoći. Vjerovatno u pokušaju bijega od svega onoga što je manje ili više karakteristično za kulturu ophođenja svih naroda i narodnosti od Vardara pa do Triglava.

Što je to onda što strani političari koriste pojam „Balkanac“ koja se od jednog dijela ljudi sa prostora bivše Juge doživljava kao najveća moguća uvreda? Možda je najbolji odgovor na ovo pitanje nedavni dogođaj održavanja komemoracije osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku gdje se cijeli svijet zgražavao nad time da Republika Hrvatska kao zemlja članica Evropske unije dopušta takav skup u kojem učestvuju i visokopozicionirani politički i vojni zvaničnici. Vjerujem da su tekstovi  objavljeni  u Washington Postu, Associated Press, AFP i drugim vodeći svjetskim medijima jučer i danas  zapečatili balkanske političare pogrdnim nazivom „Balkanac“ jer je u  svemu što hrvatski državni i politički vrh radi i izjavljuje proteklih dana premalo je RAZUMA.

Znači u tom grmu leži zec! Zapad nas doživljava dakle iracionalnim ljudima tamo gdje razum i logika prestaju a nastaju apsurdne situacije, nešto od čega se cijeli svijet ograđuje. Čekajte, stanite malo! Pa zar  predsjednica Grabar-Kitarović na pitanje hoće li generalima, koji su pravomoćno osuđeni za ratni zločin oduzeti ranije dodijeljena odlikovanja, nije dala očekivan odgovor – NE, NEĆU. Na pitanje  novinara zašto onda nije bila na komemoraciji Praljku, ona je odgovorila kako se “država vodi razumom, a ne emocijama”. Stanite opet malo, ko ovdje koga da oprostite…. I ko je sada ovdje Balkanac a ko nije? Dok Zapad smatra da je  nedopustivo da se u jednoj demokratskoj, evropskoj zemlji, odvija komemoracija ratnom zločincu, za to vrijeme hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nastavlja sa sramoćenjem ove, nama susjedne, balkanske zemlje. Nedostak zdravog razuma je sposobnost (oruđe) nesposobnih da onesposobe sposobne!

Zapad ne može čudom da se načudi kako se u opasnom balkanskom trouglu Hrvatska- BiH- Srbija nastavlja politika nepriznavanja presuda Međunarodnog suda u Hagu (ICTY), dehumanizacija žrtava zločina i „humanizacija“ zločina i zločinaca.

I dok se Kolinda Grabar Kitarević pravi luda ICTY nam svima šalje razumnu poruku o važnosti udruženog pothvata kao pravnog instituta: „Zahvaljujući toj teoriji utvrdili smo kako rat u BiH nije bio građanski rat, nego da su Beograd ali i Zagreb imali ulogu u zločinima u BiH, koji je bio međunarodni oružani sukob“. Kolindin balkanski sindrom koji bi se preveo u stilu „Nemam ja pojma ali znam ja  bolje od stručnjaka“.

Ko to onda Balkancima prišiva negativnu etiketu i od nas pravi sprdačinu? Na žalost i Gelbard je bio u pravu kad je u Tuđmanu prepoznao negativnu konotaciju jednog Balkanca sa dijagnozom nepovratno izgubljenog razuma. A danas ih balkanski trougao ima u obilju

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
56342093

Powered by Blogger.ba