Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

09.12.2017.

HOYT BRIAN YEE JASNO I GLASNO : NE POSTOJI OPCIJA SECESIJE NITI ZA JEDAN ENTITET U BOSNI I HERCEGOVINI !

Hoyt Brian Yee jasno i glasno : Ne postoji opcija secesije niti za jedan entitet u Bosni i Hercegovini !



Ne postoji opcija secesije niti za jedan entitet u BiH, poručio je Hoyt Brian Yee, zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a za Evropu i Aziju, koji je gostovao u emisiji N1 na 1.Yee je u ekskluzivnom razgovoru za N1 odbacio navode pojedinih medija kako će postati novi američki ambasador u Makedoniji, te je dodao da je zadovoljan trenutnim poslom koji obavlja.

“Jako sam ponosan što sam zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a i zadovoljan sam ovim što radim. Drago mi je reći da ću još biti tu”, istakao je Yee.

Govoreći o američkim interesima u regionu, Yee je naveo kako SAD želi pomoći zemljama regiona da se približe svome cilju –
prosperitetnoj, demokratskoj, stabilnoj i sigurnijoj budućnosti…

“Interes je da zemlje regiona imaju što bolju tržišnu ekonomiju, sa šansama za sve građana regije, posebno za mlade”, poručio je Yee.

Koja je crvena linija koju lideri u BiH ne bi smjeli da pređu?

“Volio bih da razmišljamo o reformama i promjenama, teškim odlukama pred kojima se nalaze bh. političari kako bi se što više približili ciljevima za koje su se opredijelili. Što se tiče ograničenja za lidere – ta ograničenja postavlja Ustav zemlje i međunarodne norme”,ocijenio je.

Na pitanje kako komentariše izjave entitetskog predsjednika Milorada Dodika u vezi sa “mirnim otcjepljenjem RS-a”, kao i izjave člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića da će “patriote braniti BiH od svakog pokušaj secesije”, Hoyt Brian Yee je ponovi stav SAD-a kako ne postoji opcija secesije niti za jedan entitet.

“Naše čvrsto uvjerenje je da lideri BiH imaju obavezu poštivati Ustav BiH, kao i da poštuju međunarodne zakone i prava, te da donose odluke koje će unaprijediti interese ove zemlje, naročito u vezi integracija sa ostatkom Evrope.

Ne postoji opcija secesije niti za jedan entitet. Ne postoji, vjerujem, interes niti jednog lidera, niti jedne stranke, za nekakvim 
oblikom nasilja. Tako da je naša poruka liderima – SAD i evropske zemlje žele pomoći ovoj zemlji na putu ka EU integracijama, a sve druge incijative koje mogu odvući BiH od tih integracija – treba ih obeshrabriti”, zaključio je zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a za Evropu i Aziju.

(Kliker.info-N1)

09.12.2017.

EVROPLJANI SE NE ZELE IDENTIFIKOVATI SA EVROPSKIM VRIJEDNOSTIMA KOJE NOSI DRAGAN COVIC

Direktor IFIMES-a Zijad Bećirović : Evropljani se ne žele identifikovati sa evropskim vrijednostima koje nosi Dragan Čović




Udruženi zločinački poduhvat je veliko opterećenje i za Hrvatsku, iako odgovornost jeste individualna, ali svi ti ljudi su bili visoki dužnosnici ili države ili vojske, te kadrovi HDZ-a. Postavlja se pitanje kako stranka, sa tako retrogradnim idejama i dokazima, može biti članica Evropske pučke stranke, kaže u razgovoru za TV1 direktor IFIMES-a Zijad Bećirović.

TV1: Prošle sedmice haški Tribunal izrekao je presudu u slučaju „Prlić i ostali“. Kakav je vaš stav o potvrđivanju krivice za zločine i udruženi zločinački poduhvat?

BEĆIROVIĆ: Presuda nije iznenađenje i na fonu je dosadašnjih presuda koje su okarakreterizirale sukob u BiH kao, prije svega, međunarodni sukob. To se odnosi na Srbiju, za koju je u četiri presude spomenuto da je učesnik međunarodnog oružanog sukoba u BiH, počevši od presude Dušku Tadiću. Međutim, očito za dio hrvatske javnosti koji ne poznaje praksu Tribunala i dosadašnje presude to predstavlja iznenađenje. Karakter međunarodnog oružanog konflikta u BiH jasan je u dosadašnjim presudama.

Kada je ova presuda u pitanju, radi se o specifičnosti. Odbrana je zakazala prilikom iznošenja dokaza, promašila je temu. Umjesto da brani optužene, odbrana se više koncentrirala da zaštiti Hrvatsku i da negora udruženi zločinački poduhvat. Tako je napravila ključnu grešku, kada je peti put tražila izvođenje dokaza da Hrvatska nije uključena, mada je tužilaštvo tražilo sporazum na osnovu do sada presuđenih presuda da se napravi dogovor. Pogotovo se to odnosi na Brunu Stojića i Jadranka Prlića. Imamo slučaj da je odvjetnica Stojića Senka Nožica branila Hrvatsku i udruženi zločinački poduhvat i zaboravila Stojića koji je u hijerarhiji tzv. Herceg – Bosne imao najpovoljniju poziciju za odbranu, s obzirom na njegovu ulogu. On je i okarakteriziran da ima elemente suživota, da je naklonjen saradnji s drugima… Zbog loše odbrane doživio je enormnu kaznu u odnosu na ulogu koja nije bila ključna u slučaju hrvatske šestorke.

Slično se zakazalo i sa Jadrankom Prlićem. Njih dvojica su bili civilni dužnosnici, a ne vojni i neposredni izvršioci, pa u tom smislu imamo eklatantan primjer odbrane koja je zakazala. U završnoj riječi Nožica je rekla da Hrvati u BiH su svjesni nezahvalnog položaja i da priča o trećem entitetu više nije zabranjena. Profesionalni odvjetnici tako ne brane okrivljene. To je izazvalo smjeh i zgražavanje u okviru pravnih krugova Haga. To je bio diletantski i neprofesionalan način branjenja klijenata i to je primjer kako odvjetnik može nanijeti štetu klijentu, odnosno braniti nekoga drugoga više nego svog klijenta za koga je odgovoran.

TV1: Nakon presude uslijedile su burne i sramne reakcije političkog vrha Hrvatske. Kako ste vidjeli izjave Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića?

BEĆIROVIĆ: Moramo znati da je Hrvatska punopravna članica EU i NATO-a. To je porodica ozbiljnih država i nije svejedno šta kažu najviši predstavnici Hrvatske. To ne samo da je razočaravajuće, nego i jedna vrsta samodiskreditacije i predsjednice i premijera. Oni su takvim izjavama o Tribunalu sami sebe diskvalificirali od budućeg obnašanja bilo kakvih ozbiljnih funkcija u EU i NATO ili UN. Godinu dana iz Hrvatske traje intenzivna kampanja, koju je predvodila Grabar Kitarović, gdje je pokušano da se jedan dio stanovništva BiH predstavi izrazito radikalnim i prijetnjom za Evropu, te da je Hrvatska ta koja će od te prijetnje zaštititi Evropu.

Presuda je razotkrila svu bijedu takve politike i vidimo dalje djelovanje, kada ne znaju šta da urade, u smjeru novih kardinalnih grešaka koje će skupo koštati Hrvatsku u budućnosti u pogledu međunarodnih odnosa i regionalne saradnje. Imate proces Brdo Brioni, to je mrtav proces, ali Hrvatska nije u stanju riješiti niti jedan problem sa susjedima. Imamo primjer sa Slovenijom, sa BiH, pitanje granice i posljedica rata sa Srbijom, pitanje prevlake sa Crnom Gorom. Hrvatska selektivno tumači međunarodno pravo. Kada im to odgovara. Jedan dio sudija koje su optužile šestorku bio je u vijeću koje je oslobodilo Antu Gotovinu, tada su slavili haški Tribunal, a kada se radi o ovoj presudi su razočarani.

To su ozbiljne posljedice, udruženi zločinački poduhvat je veliko opterećenje i za Hrvatsku, iako odgovornost jeste individualna, ali svi ti ljudi su bili visoki dužnosnici ili države ili vojske, te kadrovi HDZ-a. Postavlja se pitanje kako stranka, sa tako retrogradnim idejama i dokazima, može biti članica Evropske pučke stranke. HDZ je prvostepenom presudom u Zagrebu presuđena kao kriminalna organizacija u predmeti FIMI medija, a sada imamo pravosnažnu presudu kojom je HDZ, odnosno kadrovi HDZ-a, presuđeni da su dio udruženog zločinačkog poduhvata. Kao što nije mogla biti Socijalistička partija Srbije biti članica evropskih Socijalista, opravdano se postavlja pitanje da li HDZ može biti EPP.

TV1: Vidjeli smo da ništa bolje nisu reagovali ni politički predstavnici Hrvata u BiH. Dragan Čović je presudu nazvao zločinačkom. Kako to komentarišete?

BEĆIROVIĆ: Mislim da to više govori o Draganu Čoviću, kojeg je jedan dio javnosti prepoznavao kao nositelja evropskih vrijednosti. Nažalost, sa tim evropskim vrijednostima koje nosi Dragan Čović Evropljani se ne žele i neće da identifikuju. Mislim da je on time pokazao svoje pravo lice kada su u pitanju njegove namjere i to je vezano za niz drugih aktivnosti i izjava koje su vezane za BiH. Ustvari, taj evropski put BiH dobrim dijelom je opstruisao i sam Dragan Čović preko tadašnjeg predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Vjekoslava Bevande, a prije je to radio Nikola Špirić. Tako da je to cijela ekipa savezništva HDZ-a i SNSD-a koji konstantno rade na opstruiranju države BiH. Naravno, tu su i druge stranke, uključene u većoj ili manjoj mjeri, ali ovdje govorimo gro tih blokada države na evropskom putu. O evroatlantskom putu ne možemo ni govoriti, jer te opstrukcije su apsolutno zaživjele na visokom nivou.

TV1: Nakon prvih burnih reakcija iz Hrvatske, mogli smo primijetiti i promjene stavova, posebno kod premijera Plenkovića i predsjednice Grabar Kitarović. Zbog čega se to dešava? Je li to pritisak međunarodne zajednice, brojnih evropskih medija? Guardian je čak Plenkovića opisao kao prvog premijera u EU koji podržava zločince.

BEĆIROVIĆ: Pravosuđe, pravni sistem, pravosnažne presude imaju neki status svetosti u zapadnim demokratijama, a BiH i Hrvatska su dio tog svijeta. Sa zgražavanjem se gleda na komentare koji negiraju, ne priznaju te presude ili vrijeđaju i sam sud, kada su u pitanju i Grabar Kitarović i Plenković, a i Čović koji je rekao, ako sam dobro razumio, da su te sudije marionete tamo nekih ljudi. On je vjerovatno navikao na lokalno pravosuđe gdje ima takvih sudija kojima on može na takav način manipulisati.

Mi moramo biti svjesni da je to najviši sud UN-a, koji je osnovalo Vijeće sigurnosti. To su najreferentniji, najkvalitetniji pravnici. Ako nećemo vjerovati najkompetentnijim ljudima, koji su izabrani sa strane UN-a na tu poziciju sa najvišim i pravničkim i ljudskim referencama, kome onda da vjerujemo? Onda vjerovatno moramo više vjerovati Draganu Čoviću nego svima njima.

TV1: Brojni hrvatski intelektualci kritikovali su odnos politike u Hrvatskoj prema slučaju “Prlić i ostali”. Kako gledate na to?

BEĆIROVIĆ: Vratio bih se na period Drugog svjetskog rata. Vjerovatno se u javnosti malo zna o tome da je najviše među antifašistima na području Jugoslavije bilo Hrvata, znači etnički Hrvata, poslije Srba iz Hrvatske, kasnije Crnogoraca i drugih. Znači, Hrvatska ima jaku antifašističku tradiciju. Mislim da upravo reakcija intelektualaca koji pozivaju hrvatsku državu da obešteti žrtve i drugi pozivi koji su na visokom civilizacijskom nivou znak su da te snage nisu poražene, mada se zbog medijske blokade i jednog povampirenog nacionalizma i refašizacije same Hrvatske, vraćanja u period Drugog svjetskog rata stvara pogrešna slika.

Hrvatska ima potencijala da se može obračunati sa tim retrogradnim snagama koje u ovom trenutku dobrim dijelom simbolizuje i hrvatsko državno vođstvo, a prije svega, HDZ koji baštini na ideji Franje Tuđmana, a Tuđman se nikada nije bavio pitanjima koja su dovodila u pitanje i Drugi svejtski rat i antifašistički pokret, upravo suprotno. Međutim, sada imamo jedan daleko mračniji period od toga. Ustvari, tom jednom periodu presuđeno je i presudom “Prliću i ostalima”, šestorki Herceg Bosne ili hrvatskoj šestorki.

TV1: Juče je u Beogradu održan sastanak članova Predsjedništva BiH sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Sastanak je održan nakon presuda Mladiću i šestorki, u vrijeme političke krize u BiH. Kako ste vidjeli ovu posjetu, ali i poruke nakon sastanka?

BEĆIROVIĆ: Mislim da bi neki voljeli oživjeti i velikosrpski i velikohrvatski državni projekat. Kada bi, recimo, predsjednik Slovenije rekao da će Slovenija slijediti politiku Austrije, apsolutno bi bio ismijan. Mislim da u jednom takvom političkom okruženju kakvo je u Sloveniji nikome ne bi palo na pamet da izjavi kako će Slovenija slijediti politiku neke druge države. Mislim da to govori o samim ljudima koji su izrekli jedne takve političke gluposti. Međutim, moramo biti oprezni, jer ta saradnja između jednog dijela ljudi u Hrvatskoj, prije svega, u okviru HDZ-a, koji su stava da se pitanje između Srba i Hrvata može riješiti bez trećih, a sami možete prepoznati ko su treći. To su ustvari Bošnjaci.

(Kliker.info-Vijesti)

09.12.2017.

PROF.DR. NERZUK CURAK: TREBAMO POLITIKE KOJE CE SE BORITI ZA LJUDE I SOCIJALNU PRAVDU

Prof.dr. Nerzuk Ćurak: Trebamo politike koje će se boriti za ljude i socijalnu pravduPR



Nerzuk Ćurak je redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Novinar, esejist i publicista, autor je sedam zapaženih knjiga. U javnost istupa otvoreno i hrabro. U ovom intervjuu govori o stalnim udarima na Bosnu i Hercegovinu i gotovo patološkom odnosu susjeda prema njoj, o presudama Tribunala, o moćim izlazima iz ove teške situacije itd.

Patria: Nacionalna ‘bezgrešnost’ je kulminirala sa presudama ratnim zločincima Mladiću i šestorici iz Herceg Bosne. Mnogi kažu da su ove presude označile konačni kraj rata. Činilo se kao da su te presude bile početak kraja „svetih“ nacija.

Bilo bi poželjno da ove presude označe početak nove faze procesa pomirenja i kraj  nacionalističkih naracija. Nažalost, do toga neće doći. Živimo u Močvari u kojoj nacionalistički nitkovi svu floru i faunu dejtonskog živog blata koriste za svoje sebične ciljeve, bez ikakvog stida. I, pitam se, šta bi bilo da su presude bile sasvim drugačije od ovih sada i da je Haški sud išao ispod moralnog i pravnog imperativa i donio presude koje bi bile s onu stranu pravde i nova uvreda za žrtve. Čemu bi tek onda, kao ljudi, bili izloženi, kakvom nekrofilijskom orgijanju bagre, ako smo sada izloženi ovakvoj nacionalističkoj histeriji nakon presuda koje su u punom smislu riječi opravdale povijesnu egzistenciju Haškog suda.

Patria: Vidi li se nakon ovih presuda izlaz iz ovog stanja stalne napetosti? Bosna i Hercegovina je zarobljena agresivnim nacionalizmima u Srbiji i Hrvatskoj. Mogu  li se promijeniti odnosi susjeda-komšija prema BiH nakon ovih presuda?   

Zbog organizirano spontanog neprihvatanja presuda,  ne vjerujem da nas čeka ljudski, humani preporod na malom Balkanu velikih nacionalizama, nego prije ulazak u novu fazu bosnofobije.  Bosnofobija je pogonsko gorivo za sve pseudoimperijalne ambicije, Bosna kao da ima, metaforički kazano, naftu, kao da je Bosna, njom samom, nafta. Ovdje se svi nacionalizmi, nažalost, uključujući i regresivni bošnjački nacionalizam (nesvjestan svog nacionalizma),  pokreću na antibosanskohercegovačko gorivo, politička mržnja prema sopstvenoj zemlji dostigla je nivo radikalne opasnosti.

Patria: Zbog nacionalne nedodirljivosti nismo dobili priliku da se obračunamo sa korupcijom u svojim nacijama. I najobičniji lopovluk je branjen nacionalnim interesima. Nisu samo najveće ubice postali heroji, nego su i najveći lopovi postojali ugledni nacionalni tajkuni, zaduženi za nacionalni prosperitet. Ima li u našim društvima snage za ozbiljnije nacionalne prevrate?

Ja se mogu složiti s tobom. To je naprosto tako. Naravno i u drugim zemljama postoji korupcija. Ali u drugim uređenim zajednicama korupacija je patologija politike. Znači bolest. A kod nas je korupcija politika. Dakle, ogromna je razlika, bolest se liječi, a stanje koje se smatra zdravim se ne liječi. Zajednica koja ne priznaje  da je bolesna se ne može izliječiti.  Objektivno, BiH i njeni vladajući etnonacionalni poduzetnici ne priznaju da je zemlja bolesna. Ili još gore, razlog zbog kojeg je zemlja bolesna su upravo ti vladajući patrijarsi. I oni neprestano, svakodnevno optužuju BiH kako je ona neuspješna i kako ništa ne valja. Kao da su oni potpuno izvan toga. Kao da je Bosna i Hercegovina, kao država, sama po sebi odgovorna za neuspjeh. To je strahovita hipokrizija.

Evo, upravo oko haških presuda, kada čuješ kako ti najodgovorniji ljudi u sve tri zemlje dejtonskog trougla vaze kako Haški sud nije doprinio pomirenju, vidimo svu bijedu nacionalističke reprezentacije. Nacionalisti optužuju Haški sud, jer društvena posljedica presuda akterima i naredbodavcima zločina, nisu pomirena društva, ne videći, ili organizovano ne želeći da vide, kako je Haški sud dao instrument za obnovu međuetničkog i međudržavnog povjerenja i pomirenja koji su devastirali, ironizirali, degradirali i banalizirali upravo oni – velemajstori nitkovluka i licemjerja. Ta javna laž nacionalističkih loža o Haškom sudu dostigla je kancerogenu fazu koju, nažalost, veliki broj građana podržava, jer je struktura političkog sistema takva da omogućava stalnu reprodukciju divljih nacionalizama. Zato izričem tešku ocjenu nakon ove gotovo trodecenijske agonije u kojoj živimo: sve sam više uvjeren, ma koliko to može zvučati antidemokratski, da je upravo formiranje stranaka na nacionalnoj osnovi uzrok trajnog neuspjeha BiH.

Sva naša budućnost, ne mogu biti optimista, bit će ovakva, reprodukcija banalnih nacionalizama, trijumf etničke smrti nad multietničkim životom. Ili će se dogoditi odumiranje nacionalnih stranaka, njihovo povijesno poništavanje ili nas čeka život u kojem će naša imena biti važnija od toga imamo li kruha. Gdje je ime ispred kruha bijeda je zagarantovana. Nažalost, izvan utopijskog ključa, nastavit će se trijumf nacionalizma na svim našim stranama: stvarni i konstruirani strah od majorizacija, svojevrsna patologija susjednih nacionalizama u odnosu prema Bosni i Hercegovini, jedna „normalizirana“ dehumanizacija bosanskih muslimana koja prati islamofobične desničarske globalne narative, dubinsko nerazumijevanje Bosne i Hercegovine od strane SDA-ovskog političkog bošnjaštva, sve u svemu,  nastavit će se produkcija šovinističkih nacionalizama kako bi se obezvrijedila Bosna i Hercegovina kao način života. S jedne strane, bolesnim uvjerenjem nacionalističkih krugova u Beogradu i Zagrebu da je ovo njihova zemlja, s druge strane bošnjačkom samodestrukcijom u kojoj religija kao politička ideologija biva glavni sadržaj političkog razumijevanja svijeta, pa tako i Bosne.

Patria: Može li se i koliko se može obnoviti multietnička tolerancija i jedinstvo različitosti koje smo imali u BiH?

Bez odumiranja nacionalnih stranaka, ako se već ne mogu pravno delegitimirati, nema boljitka u BiH. Mada je teško opravdati političku egzistenciju stranaka koje su, svojim programima, ideologijama i izvođačima  radova doprinijele nasilju i masovnim ubistvima, svjestan sam nemogućnosti njihove pravne delegitimacije. Nema druge nego emancipirati ljude, obrazovati politički građane naše zemlje jer su, svjesnim radom nacionalizma, organizovano depolitizirani. Uvjeriti ih da pređu granice vlastitog etnosa i da naprosto postanu osviješteni politički građani.

Toliko insistiram na tome jer vidim da je unutar duge dominacije nacionalnih stranaka, konflikt srce i suština djelovanja. Samo je ideja konflikta, ideja plemena i stalnog predgrađanstva, ideja rušilačke a ne integrirajuće konstitutivnosti, pogonsko gorivo političkih ”kao elita’, sredstvo kojim se obnavlja nepovjerenje, sumnja i strah. Bez prevladavanja kulture straha i nepovjerenja gušit ćemo se u ovom blatu ničega. Bijeda i siromaštvo će rasti, bit će važnije plašiti se drugoga nego imati život dostojan čovjeka.

A pučka kultura našeg svijeta je drugačija, zajednička, ljudi hoće saradnju, ali kad ih isprepadate npr. tako što kolektivizirate individualne presude, i to inicijalno i u najvećoj mjeri navodni zaštitnici tih ljudi, pa sistemom spojenih posuda izazovu mrzilačke refleksije u svijetu socijalnih mreža, onda smo zaista na terenu nove a bespotrebne opasnosti.

Patria: Čini mi se ponekad da igramo na terenu gdje se podrazumijevaju porazi i ništa drugo.

Bosni i Hercegovini je potrebna win-win strategija, da se svi osjećamo kao pobjednici. Ali ne mogu se svi osjećati pobjednicima kada ni jedna od bh. politika nije spremna na konsenzus koji omogućuje produkciju uzorne države, samoodržive političke zajednice, ekonomski razvijene, da ljudi osjete neku puninu ravnopravnosti i zaštićenosti. Dakle, ni jedna politika nije spremna da se odrekne svojih maksimalističkih ciljeva i onda imate vječitu reprodukciju neprijateljstva. Ona samo pomaže vladajućim oligarhijama da obnavljaju svoju vlast. Iz tog izlaza nema. Zato mislim da bi bilo sjajno kada bi nacionalne stranke otišle u „svlačionicu povijesti.“ To naravno ne znači da su drugi akteri u startu obećanje sreće, ali politike zasnovane na apriornom nacionalizmu kao mjeri svih stvari su obećanje i ispunjenje nesreće.

Patria: Kakva rješenja za ove naše stalne primitivne sukobe?

Bilo bi razumno da neka ideja ljevice, najpragmatičnije, ideja lijevog centra objedini ljude u BiH. No, stranke koje misle da su to oni, moraju ponuditi novu nadu. Ona je sadržana u novim stvaralačkim i kreativnim političkim i socijalnim gestama, idejama, programima… Najčistije i najplemenitije je političku borbu prebaciti na teren borbe za ljude, radnike, za socijalnu pravdu, za punu ravnopravnost marginaliziranih, poniženih, obespravljenih i ugroženih, za početak nove kulture rada, za afirmaciju malog biznisa, za kraj nepotizma i korupcije i opći poraz nacionalizma.

No, treba doći do srca ljudi. Zainteresirati birače za nove ideje, nove koncepte. I ono, po meni, beskrajno važno, ponuditi moralnu obnovu društva. Dakle, napraviti geste koje će biti najbliže konceptu socijalne pravde, a ne konceptu radikalne socijalne nepravde. Mi smo trenutno jedno od društava sa najvećim stepenom socijalne nepravde u evropskim okvirima. Najmanji sloj bogatih i ogroman sloj siromašnih. Čini mi se da je probuđena neka energija na lijevom političkom polju. Ali trebaju i novi ljudi. Hoće li nova energija biti žrtvovana po onoj da se izgubi most zbog mostarine, zbog ličnih benefita, zbog dobrog mjesta na izbornim listama, ili će se zaista ići na jednu stratešku promjenu od koje ovisi i uspjeh na izborima, ključno je pitanje.

Najvažnije je da političarima okupljenima oko nekog antinacionalističkog bloka ne budu važniji političari iz drugih stranaka od građana Bosne i Hercegovine. Strah me da su snažnije interesne veze izmedju navodno ideologijski suprotstavljenih političara nego veze izmedju ljudi koji pripadaju istom, recimo, progresivnom političkom bloku. Ako je moj strah opravdan, s tom kulturom međusobne političke ovisnosti, mora se prestati, želi li se zbiljska promjena društvenih odnosa. Ne mogu da gatam, ali ako nacionalizam ponovno trijumfuje, pjevat ćemo himnu poraženih.

Patria: Možemo li do Evrope?

Ja mislim da BiH ništa manje nego li Hrvatska, pripada moralnom univerzumu evropske civilizacije. Treba učiniti sve da postanemo dio uređenog demokratskog svijeta procedura, ljudskih prava, prava individua, jednog svijeta u kojem nema nasilja i obnove nasilja. Poznato je da članice Evropske unije, naročito te zemlje koje pripadaju tom prvom prstenu Evropske unije, da međusobno ne ratuju evo već 70-ak godina. Ne postoji epohalniji doseg u svijetu, da kontinent koji je iskovan u ognju rata, čija je historija historija ratova, čak i Holokausta i genocida, živi u miru i rješava svoje probleme mirno, u toleranciji i međusobnom razumijevanju i uvažavanju.

Ova ocjena stoji bez obzira na tamne oblake koji su se nadvili nad tim svijetom. I dalje su to najmanji tamni oblaci. Zamisli naš svijet, zamisli Srbiju, zamisli Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Crnu Goru, kako živimo u svijetu bez nasilja. Samo se prisjetimo bivše države, bez obzira što je to bila jednopartijska država, sa limitiranom idejom individualne slobode, bilo je većini ljudi lijepo živjeti u državi u kojoj nema nasilja, nema rata, svakodnevne proizvodnje straha itd. Ja ne vjerujem da naše političke ‘kao elite’ stvarno žele da budu dio eurounijskog svijeta. Ja to ne vjerujem. Moje nevjerovanje podignuto je iz naše stvarnosti. Ja mislim da većina najodgovornijih političara lažu kada je u pitanju opredijeljenost za Evropsku Uniju. Oni lažu i znaju šta čine.

Patria: Nažalost, presude u Hagu su pokazale da političke promjene prvo moraju doći u Srbiju i Hrvatsku, pa tek onda u BiH. Da budem ciničan: To mi djeluje kao „vraćanje ubice na mjesto zločina“. Kakvo je vaše „tumačenje“ budućnosti zapadnog Balkana?

Ne možemo zanemariti činjenicu da je nacionalistička Srbija bila ključni generator naše zajedničke jugoslovenske nesreće. Srbija koja je uzrokovala takve patnje građanima Bosne i Hercegovine, možda će, ako bude ispunila uvjete i ako bude željela, prije BiH ući u EU.  Sa tačke indivdualnog moralnog imperativa, to je krajnje perverzno. Ali s druge strane, potpuno je pogrešno ne zagovarati demokratizaciju i ‘vesternizaciju’ Srbije. Za BiH je najbolja demokratizirana i vesternizirana Srbija, pa neka i uđe u EU prije BiH, – ako je to indikator da će i BiH ući u Evropsku uniju. Bh. entitet Republika Srpska naprosto neće pristati, u svom iracionalnom mazohizmu, da BiH prije Srbije uđe  u Evropsku uniju. To se tiče jednog starog tradicionalizma i geopolitičkog konvencionalizma, geopolitike krvi i tla, gdje se, u takvom pristupu, podrazumijeva pravo strateškog prvenstva Beograda: kada centar donese stratešku odluku, onda će sekundarne kotve povrditi takvu odluku. Naprosto, to je tako. I što se tiče NATO-a, jasno je. Ako Srbija neće u NATO, onda ni Republika Srpska neće omogućiti BiH da uđe u NATO.

Ja kao odgovoran znanstvenik ne mogu prosipati jeftini optimizam.  Geopolitički, ništa nije sigurno. U onoj mjeri u kojoj BiH može postati članica EU i NATO-a, u istoj mjeri, metaforički i stvarno rečeno, može postati i dio turske ili ruske interesne zone ili tursko-ruske ili pak neke druge. Šta će biti ne ovisi samo od nas nego i od toga u kom će se pravcu razvijati svjetskopovijesni odnosi. No, prije svega, treba misliti globalno ali djelovati lokalno. I Intenzivno, odgovorno i pametno.

Patria: Šta može dati jedna nova ojačana socijademokratska ideja?

Zavisi, recimo, od toga hoće li novo rigidno desničarstvo nastaviti globalno da raste ili će se svijet vratiti u neku normalu i ravnotežu. Makedonija je dobar primjer za odgovor na Tvoje pitanje. Zanimljivo je da je Zoran Zaev ponudio novu nadu socijaldemokratije. On  je jednu zemlju koja je bila upala u bipolarni nacionalizam izvukao iz toga, nastupio transetnički i na jedan fin način vratio vjeru u ideju zajedništva, dokazao da je ta ideja moguća u multietničkim državama.

Na tom fonu, jačanje socijaldemokratije u regiji bi bilo poželjno. Dakle, jačanje jedne autentične socijademokratije a ne nažalost socijaldemokratije poput one u Hrvatskoj koja je obojena nacionalističkim sentimentom. U BiH smo imali krizu socijaldemokratije zbog svih limita i hendikepa političkog sistema, unutarnjih kadrovskih nesporazuma, nepotrebnog koketiranja sa bošnjačkim nacionalizmom, degradacije intelektualizma…

Zbog tih i drugih razloga, socijademokratija se još nije na produktivan način probila do etniciziranih građana, mada neki najnoviji potezi, jedno novo otvaranje ljevice, budi nadu. Sve u svemu, Zaevov „makedonski scenario“ ne bi bio loš za Bosnu i Hercegovinu.

Sead Omeragić (NAP)

09.12.2017.

NEW YORK: HILJADE LJUDI NA PROTESTIMA PROTIV TRUMPOVE ODLUKE O JERUSALEMU

New York: Hiljade ljudi na protestima protiv Trumpove odluke o Jerusalemu


NEW YORK, USA – DECEMBER 09: People attend a demonstration against U.S. President Donald Trump's recognition of Jerusalem as Israel's capital, at the Times Square in New York City, United States on December 09, 2017.
( Mohammed Elshamy – Anadolu Agency )

Hiljade ljudi okupilo se na Times Squaru u New Yorku zbog odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa, koju je saopštio u srijedu, da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela.

Okupio se veliki broj Palestinaca i drugih muslimana koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). Uzvikivali su slogane “Palestina će biti slobodna”, “Izrael je terorista, a Palestina slobodna”, “Živjela Palestina”. Nosili su i transparente na kojima je pisalo “Jerusalem je crvena crta”.

Među demonstrantima je bila i 20-godišnja Fatima. Kazala je da je uz palestinski narod. Istog je mišljenja i Ahmad M. (22). Prema njegovim riječima, potrebno je da Trumpova vlada preispita ovu odluku.

Mohammed je prije deset godina došao u SAD kako bi studirao, a mišljenja je da je rasizam u porastu nakon što je Trump došao na mjesto predsjednika ove zemlje. Podršku su im pružili i ortodoksni jevreji.

Protesti protiv Trumpove odluke su, između ostalog, održani još i u Makedoniji, Indoneziji, Egiptu, Mauritaniji, Jordanu, Maleziji, Pakistanu i Sudanu.

Američki predsjednik Donald Trump je u srijedu priznao Jerusalem kao glavni izraelski grad i najavio premještanje ambasade svoje zemlje iz Tel Aviva uprkos snažnom protivljenju međunarodne zajednice.

Jerusalem ostaje u centru izraelsko-palestinskog sukoba, a Palestinci se nadaju da će istočni Jerusalem, koji je trenutno pod okupacijom Izraela, biti glavni grad buduće palestinske države.

(Kliker.info-AA)

09.12.2017.

SAD DEPORTUJU OSUMNJICENOG ZA SREBRENICU







SAD deportuju osumnjičenog za Srebrenicu


Imigracijska služba SAD, ilustracija

Imigracijska služba SAD, ilustracija
////////////////////////////////////////

Sud u Sjedinjenim Američkim Državama donio je odluku da deportuje Olivera Dragića u Bosnu i Hercegovinu nakon što je priznao da je lagao imigracijskim vlastima prilikom ulaska u SAD u vezi sa pripadnošću jedinicama koje su učestvovale u genocidu u Srebrenici, jula 1995. godine.

Iako su vlasti SAD-a donijele odluku o deportaciji 42-godišnjeg Olivera Dragića, u Bosnu i Hercegovinu još nije stigla obavijest o njegovom izručenju, potvrđeno je za Radio Slobodna Evropa iz Ministarstva sigurnosti BiH. Detaljnije informacije nemaju ni u Ministarstvu pravde BiH.

Iz Tužilaštva BiH rečeno je kako su kolegama u SAD pružali međunarodnu pravnu pomoć u predmetu protiv Dragića, te da više informacija ne mogu dati.

No, na jednom od ročišta pomoćnik tužioca Matthew Cronin naveo kako je i BiH zainteresirana za njegov povratak, a vezano uz tekuće istrage za ratne zločine.

Dragić je 2016. godine u državi Ohio optužen da je davao lažne izjave prilikom prijave za ulazak u SAD, tvrdeći da je žrtva rata, te da je prikrio svoju uključenost u rat u BiH.

Na ročištu se, po sporazumu o priznanju krivnje, Dragić izjasnio krivim za imigracijsku prevaru.

Inače, on je tokom rata bio pripadnik Vojske Republike Srpske i to jedinica koje su bile uključene u genocid u Srebrenici, a u trenutku apliciranja za vizu nakon rata bio je pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, navedeno je na ročištu.

Prema onome što je iznio Ured tužioca, Dragić je 1994. godine završio policijsku obuku u Srbiji, te se vratio u BiH gdje se pridružio dobrovoljcima stacioniranim u Zvorniku. Tokom genocida u Srebrenici, jula 1995., prema istom izvoru, Dragić i njegova jedinica poslati su u okolinu Srebrenice kako bi tražili preživjele i spriječili njihov bijeg.

Ratko Mladić u Srebrenici, jula 1995.
Ratko Mladić u Srebrenici, jula 1995.

„SAD važe za svjetionik onima koji bježe od ugnjetavanja i zlodjela, a ne onima koji su ih počinili. Optuženi je lagao u vezi svoje umiješanosti u užasan ratni zločin i za te će laži odgovarati“, rekla je tužiteljica Carole Rendon, prilikom iznošenja optužbi.

Svoju je službu nastavio u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske do novembra 1998. godine, osam mjeseci nakon što je aplicirao za status izbjeglice u SAD. Na aplikaciji je naveo kako je „nezaposlen i nikada nije radio“, te da je 1992. godine pobjegao iz BiH i ostao izvan zemlje.

Dobio je trajni boravak u SAD 2001. godine negirajući učešće u genocidu. Ponovno je negirao umiješanost dok je pokušavao steći status američkog državljanina od decembra 2013. do septembra 2014. godine.

Oliver Dragić jedan je od stotina onih za koje vlasti SAD vjeruju da su prikrili svoju umiješanost u ratne zločine, prilikom dolaska u SAD u sklopu izbjegličkog talasa onih koji su bježali s prostora bivše Jugoslavije.

Povezani članci

09.12.2017.

ZAVRSEN CIN MITOLOGIJE O VELIKOJ HRVATSKOJ

Završni čin mitologije o Velikoj Hrvatskoj





Završni čin mitologije o Velikoj Hrvatskoj

Slobodan Praljak je u konačnici – slobodan. Njegov prah, sve što je ostalo od proteklih dvadeset pet godina koje su pojeli mitovi, biće posut Hrvatskom. Kampanja Dragana Čovića, za koju je Praljak svojom žrtvom, možda i jedinom u životu, dobio igru “nulte sume”, nastavit će se unedogled, osokoljena ovim potezom. A sve što smo dobili, mi građani i građanke ove države, jeste još jedno novo poigravanje s našim sudbinama. Pitanje je, na kraju, sljedeće: kada će oni zagrijani za “nacionalnu stvar”, koje god ona denominacije bila, oni koji sada za rezultat ove i sličnih kampanja zvekeću virtuelnim oružjem putem komentara na portalima ili preko društvenih mreža prijete novinarima, aktivistima, pa i političarima, shvatiti da je poenta svega, posebno najgoreg kojeg uporno čuvamo za najbliže, samo i uvijek nečija fotelja?

Kada je Slobodan Praljak prošle srijede javno pred svjedocima i kamerama oduzeo sebi život u haškoj sudnici, šekspirovski tragično popivši otrov iz bočice, morao je znati da će time samo i jedino produžiti mit o herojskoj Hrvatskoj i njenom priljepku, Herceg Bosni. Isto tako, morao je znati da će najprije uticati na produžavanje potpuno neosnovanog narativa prihvaćenog od dijela hrvatskog naroda o tome da zločine, bez obzira na sve materijalne dokaze i svjedočanstva kojima je Tribunal raspolagao i na koje se oslanjao proteklih godina u njegovom slučaju, nisu činili Hrvati. “Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbijam presudu haškog Tribunala!”, posljednje su unaprijed pripremljene riječi velikog dramaturga, koji je svoj performans, baš kao i odluku da mu se pepeo nakon smrti raspe njegovom Hrvatskom, morao osmisliti još u svojoj ćeliji.

Optimisti među nama bi se nadali da bi neko u njegovoj poziciji imao vremena u toj istoj ćeliji da razmišlja o svojim djelima. Najpozitivniji bi se nadali katarzi. Oni realni, međutim, prepoznali su u ovom ultimativnom “snuff” uratku, kako ga je tačno okarakterisao Dragan Bursać, apsolutni i krajnji spin, posljednji čin cementiranja mitologije o velikim Hrvatima i Velikoj Hrvatskoj. Snuff spin, koji će ostati urezan u pamćenju svih koji su mu svjedočili. Nemala je to pobjeda, te je ovaj hamletovski obrat (minus njegova ekumenska dilema, koju, gle čuda, niko ne spominje) možda ipak jako niska cijena za nju, iako je ta cijena nečiji – Praljkov – život. Praljkov potez je potez “nulte sume”: u teoriji igara i ekonomskoj teoriji. Igra nulte sume se najlakše može objasniti situacijom u kojoj dobitak ili gubitak jednog učesnika tačno odgovara gubicima ili dobicima drugih. U ovom slučaju, Praljak je pobijedio: izgubio je vlastiti život, da bi “hrvatska stvar” nastavila da živi.

Nekakav suživot

Scenu napušta Slobodan Praljak. Na scenu izlazi Dragan Čović. Čujmo njegov monolog. O životu ili smrti Slobodana Praljka se još nije ni znalo kada se trenutni predsjedavajući Predsjedništva BiH oglasio s pozivanjem na smirenost jer će “provokacija biti, prije svega iz centara političkog, i ne samo političkog djelovanja u BiH i izvan BiH”. Insinuirajući ponovnu ugroženost Hrvata u BiH, ovoga puta u reakciji na pravomoćnu presudu, koja s tom ugroženošću realno nema ništa, Čović je na konferenciji za štampu 29. novembra utvrdio da treba insistirati na tome da prevashodno Hrvati i Bošnjaci grade “nekakav suživot”. Tačno tako. “Nekakav”. Logično pitanje koje se postavlja jeste kako lider hrvatskog naroda namjerava graditi suživot ako istovremeno negirajući ispravnost haške presude šestorci, koju je tog 29. okarakterisao kao “polijevanje ulja na vatru”, negira i dignitet i određenu vrstu makar moralne satisfakcije koju ovom presudom dobijaju žrtve i njihove porodice iz drugih etniciteta? Puno je logičnije, a zna to i Čović, da bi upravo prihvatanjem presude i njene činjenične osnove, upravo doprinio tom “nekakvom” suživotu. Jer je ovakvim spinom rezultat po pitanju pomirenja ‒ nikakav.

Kognitivna disonanca

Već naredne prilike, prvog decembra, Čović se manje bavio suživotom, a više “hrvatskim pitanjem”, i to uz neke krajnje ekstremne opaske. Tokom posjete Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Čović je presudu okarakterisao kao “zločinačku” (!) te je rekao da Hrvati “na to vrijeme moraju biti ponosni”, ublaživši donekle tako radikalnu izjavu generaliziranim tvrdnjama kako BiH ne bi bilo bez HVO-a, a ni bez “Hrvatske i njene politike prema BiH”. Ovakav primjer whitewashinga ‒ sapiranja toga da je samo dva dana ranije jasno rečeno da je Hrvatska imala svoj udio u pokušajima stvaranja Herceg-Bosne kao etnički čiste teritorije koja bi se pripojila matici Hrvatskoj ‒ u krajnjem je kontrastu s onim što razum i logika dozvoljavaju da se shvati istovremeno. Kaže filozofija, a i psihologija, da je kategorija kognitivne disonance situacija u kojoj mozak odbija da prihvati dvije jednakopravne, a suprotne činjenice ‒ a Čović očito insistira na stvaranju kognitivne disonance, jer je to stanje izgleda jedino unutar kojeg je moguće da istovremeno postoje dvije istine: ona o Herceg-Bosni kao udruženom zločinačkom poduhvatu širih razmjera, i one o Herceg-Bosni kao elementarno potrebnoj za očuvanje BiH. Istine možda jesu brojne, ali činjenica je uvijek jedna, kako smo ustanovili u ranijim tekstovima. I ta činjenica je ipak ustanovljena na sudu, pa se sve svodi na to da je Čović u biti odličan u kreiranju samo što glasnije i veće halabuke, a u nadi da će ta kakofonija nadglasati i time prikriti ono što jeste zaista tačno.

Sve za svoje

Nakon posjete HAZU, uslijedila je konferencija za štampu poslije večernjeg premijersko-predsjedničkog sastanka u Zagrebu. Na konferenciji za štampu, činilo se kako se nije vodio primjerom premijera Hrvatske Andreja Plenkovića, koji je, možda nakon kritika EU, odlučio polako smanjivati temperaturu. Čović je na ovoj konferenciji za štampu iznio nekoliko vrlo oštrih stavova koji su većinom završili u sjeni priče o navodnoj potencijalnoj reviziji presude. O samoj reviziji presude ne treba trošiti riječi, jer je vjerovatnoća da je ona uopšte moguća minimalna, te je ovo evidentan pucanj u prazno u svrhu ohrabrivanja Zeitgeista u Hrvata 2017. ‒ okosnica ove priče, i koristan alat političarima ovoga naroda, jeste pokazati da su spremni uraditi sve za “svoje”. Osim prihvatiti presudu i priznati zločine, kao što smo i ranije rekli. No, vratimo se onome u sjeni.

Od onog što je od Čovića izgovoreno u Zagrebu, najprije se ističe ranije naglašeni stav da bi evropski put BiH mogao zbog ove presude biti stavljen na čekanje. “Naš zadatak je da ohrabrimo naše ljude i da sa dovoljno samopouzdanja kažem da smo mi ipak neka vlast u BiH i Hrvatskoj”, rekao je Čović, pritom opet insinuirajući krajnje indikativne stvari, od kojih se posebno ističe vrlo nejasno formulisano pitanje vlasti. Naime, poručujući da su Hrvati “ipak neka vlast”, Čović u svom ohrabrenju hrvatskog naroda, namjerno ili ne, jasno zanemaruje činjenicu da na vlasti bar u BiH nije niti hrvatski, niti srpski, niti bošnjački narod, kako bi svaki od predstavnika ta tri naroda volio vjerovati. Čović, opet, vrlo dobro zna da je ustavni poredak takav da niti jedna od tri etnonacionalne skupine nikad nije na vlasti, već samo zajedno s ostala dva. Drugo, prijetnjama o zaustavljanju evropskog puta BiH, Čović jasno škodi i svom narodu. Potpuno je jasno da, ako se već zalaže za položaj hrvatskog naroda u BiH, Čović se u biti mora zalagati za što raniji ulazak BiH u EU, jer jedino time se može koliko-toliko obrisati granica između Hrvatske i BiH. Čović je ovom pričom ustvari pokazao da je ipak prije svega Bosanac (i Hercegovac) ‒ inat je na Balkanu, uprkos svemu, stereotipno svojstven prvenstveno nama, a ovo je klasičan primjer inaćenja naspram kako struktura vlasti u BiH, tako i te pakosne međunarodne zajednice koja se usudila osuditi “uznike”.

Tužite Bosnu i Hercegovinu!

Da ima još šta reći, ovoga puta unutar granica BiH, Čović je dokazao petog decembra. Nakon dvodnevnog uzvratnog posjeta premijera Plenkovića Mostaru, što su mnogi pročitali kao pokušaj smirivanja strasti jer je Plenković u međuvremenu odlučio da ponavlja kako se “presuda treba poštovati”, Čović se odlučio na još jednu spinovsku mudrost. Rekavši kako bi logoraši, “bez obzira u čijem logoru su bili”, trebali tužiti BiH za potencijalne reparacije, jer se sve to “dešavalo u BiH”. Time je još jednom pokušao skrenuti pažnju sa zaključaka presude “šestorci”, posebno onog o učestvovanju Hrvatske u udruženom zločinačkom poduhvatu. Naime, ovim potezom je preduhitrio bilo koga ko se našao u logorima HZ HB kao što je Dretelj, ili Koštana u Stocu, da se ne dosjeti i sada tuži Hrvatsku. Pritom, iako još nema naznaka da će tužbi biti, bilo pojedinačnih ili kolektivnih, istovremeno je unaprijed odgovornost prenio na vlasti u BiH, rekavši da “BiH treba pronaći način kako pomoći tim ljudima”. Stavimo na trenutak sa strane majstorsko prebacivanje loptice u tuđi dio terena. Indikativno je da su za Čovića to samo “ti ljudi” – “ti ljudi”, koje je svojevremeno i sam izuzimao za potrebe Sokola čiji je direktor bio, kao što se da vidjeti iz faksimila jednog od dopisa Josipu Praljku, zamjeniku upravitelja zloglasnog Heliodroma iz juna 1993. Da li je Čović ikada svojim očima vidio “te ljude” koje je tražio radi “poslova podizanja i postavljanja zaštitne ograde”, ne znamo. Međutim, znajući za ono što se dešavalo u Heliodromu, a o čemu je na kraju krajeva i sam Josip Praljak svjedočio u Hagu, upravo protiv svog rođaka Slobodana Praljka i ostalih članova “šestorke”, bilo bi krajnje interesantno pitati da li bi ih danas imao snage pogledati u oči. Sve je to, naravno, krajnje nebitno. Presuda “šestorci” i sve ostalo oko nje je samo vješto orkestrirana predstava s jednim jedinim ciljem: daljim omogućavanjem propagandne djelatnosti unutar vlastitog etniciteta kojom se okoštavaju mitološka ubjeđenja, a što bi trebalo osigurati ostanak na vlasti.

Godine koje su pojeli mitovi

Slobodan Praljak je u konačnici – slobodan. Njegov prah, sve što je ostalo od proteklih dvadeset pet godina koje su pojeli mitovi, biće posut Hrvatskom. Kampanja Dragana Čovića, za koju je Praljak svojom žrtvom, možda i jedinom u životu, dobio igru “nulte sume”, nastavit će se unedogled, osokoljena ovim potezom. A sve što smo dobili, mi građani i građanke ove države, jeste još jedno novo poigravanje s našim sudbinama. Pitanje je, na kraju, sljedeće: kada će oni zagrijani za “nacionalnu stvar”, koje god ona denominacije bila, oni koji sada za rezultat ove i sličnih kampanja zvekeću virtuelnim oružjem putem komentara na portalima ili preko društvenih mreža prijete novinarima, aktivistima, pa i političarima, shvatiti da je poenta svega, posebno najgoreg kojeg uporno čuvamo za najbliže, samo i uvijek nečija fotelja?

Analiziraj.ba

09.12.2017.

ZLATKO DIZDAREVIC: BiH - SAMPION SVIH ZACELJA

Zlatko Dizdarević : BiH – Šampion svih začelja



U intervjuu datom sarajevskom “Svijetu” marta 1998. godine, sjajni beogradski pisac Vidosav Stevanović je, uz puno drugih pametnih misli, kazao i ovo: “…Na prostoru bivše Jugoslavije radi se o nesposobnim režimima, koji su gori od naroda kojima vladaju, ali, ako ti narodi dopuštaju da takvi režimi opstaju, jednoga dana će izgubiti pravo da ih mijenjaju…”

Piše: Zlatko Dizdarević – ba.boell.org)

Bezmalo dvadeset godina kasnije, pokazalo se kako je ovo upozorenje dobilo puni smisao. Režimi su i danas nesposobni do gađenja, ali “narod” ovakav kakav je, iako još uvijek samo malo bolji od tih režima, doista ubrzano gubi svako moguće pravo da te svoje izabranike mijenja, jer se poprilično poistovijetio sa njima u nesposobnosti i mentalnoj korumpiranosti. I još poraznije, u jadu svekolike šutnje koja legitimira nadolazeću katastrofu, pridružuju im se i oni dobronamjerni, obrazovani po evropskim univerzitetima i institutima, kojima silna nauka nije omogućila da otvore oči pred ovdašnjom realnošću.

Oni razloge za svekoliko otklizavanje u “petu brzinu rikverca” – kako je to minulih dana na jednom skupu mladih, obrazovanih i nerealnih sjajno rekla prof. Svetlana Cenić – vide u udžbeničkim nedosljednostima, lošim procjenama, nedovoljnom naporu i slaboj koordinaciji naših “lidera”, a ne u čistoj, programskoj opstrukciji troglave političko-nacionalističke mafije. To društvo naprosto ne smije povesti državu naprijed, jer tamo za njih, “lidere”, nema mjesta. Ili tačnije, tamo gdje ih može pobijediti sistem, poštivanje zakona i procedura, pravda i činjenice, za mnoge od njih je i put za detroniziranje, a potom zatvor. Laž je da su današnji osnovni problemi u ideologiji, politici, vjeri i naciji: oni su na terenu odbrane pljačke, u korupciji, manipulacijama i kriminalnom štetočinstvu svake vrste.

Preko partijske knjižice do posla

Zašto “za svaki slučaj” šute oni preko čijih se leđa najdirektnije prelama političko-mafijaški projekat sloma države i raspadanja društva? Tačno je da su mnogi šutljivci ucijenjeni političkom mafijom. Ogroman je procenat radnih mjesta do kojih se nije moglo doći ako nisi “upisan” i “svrstan”. Do prije koju godinu to se pokušavalo pomalo i prikrivati. Danas to više ne treba. Oni plaćeni iz budžeta države, dakle uglavnom “svrstani”, uz članove porodica sa pravom glasa, potom svi skupa podijeljeni na tri po “konstitutivno-vjerskoj” osnovi, dovoljna su biračka baza za status quo od sada do glasačke vječnosti. I za šutnju koja taj status quo neće uznemiravati.

Ipak, može li se vjerovati da je ovo egzistencijalno, društveno, političko, moralno i dignitetno poniženje, koje se na sve strane valja, doista moguće održavati do u nedogled? I opravdati pred djecom u koju ste uložili možda i posljednju marku, pa ih obrazovane i sposobne za svaki posao kojeg im ne daju ovdje, ispratili u sve dalje i hladnije krajeve. Tamo gdje se smisao političkog angažovanja sve više vrti prvenstveno oko toga kako podići zid, razapeti žicu, zatvoriti granicu i provjeriti porijeklo onih koji dolaze, dok ulaz još traje.

Ako današnji roditelji neće sebi da priznaju sramotu savijanja kičme i zatvaranja usta, kako onda stotinama hiljada pametnih i mladih koji su otišli ili se spremaju da idu, objasniti razloge onog Stevanovićevog “izgubljenog prava na mijenjanje” onih koji su ih ponizili? I njihove živote strpali u svoje džepove.

Kako bilo kome objasniti, onako usput, jadnu šutnju pred nekim od slijedećih, sramnih i tužnih činjenica:

Da ova zemlja u samo jednom entitetu, Federaciji, na jaslama budžeta pumpanih uglavnom kreditima izvana – dok vanprivreda troši histerično i bez ograničenja – ima 142 ministra, 142 sekretara ministarstava, tri stotine pomoćnika ministara, više od 300 savjetnika ministara, 11 premijera i više stotina dobro plaćenih skupštinskih poslanika, uz više od hiljadu plaćenih komisija i odbora itd. itd.
I ekonomskom laiku je jasno da takvu “državu” – koju vodeće stranke silom održavaju za sebe i svoje potrebe – ne bi mogli da podmire ni budžeti razvijenih država u Evropi i svijetu.
Da je sasvim logična posljedica ove realnosti i ciljano slabljenje onih koji mogu biti logični protivnici raspada i podjele, to jest oni što su za angažovanje nepotkupljenih, obrazovanih, građanski orjentisanih ljudi, uz sve poštene, bez obzira na ovaj ili onaj sistem ravnopravnih. Kako je moguće, recimo, toliko uporno i već bezobrazno, evo osam godina, opstruirati jasnu presudu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Ona traži elementarno poštivanje Evropske Konvencije o ljudskim pravima temeljem koje su sva građanska prava, pa tako i aktivno i pasivno biračko pravo svih u BiH, jednaka i nepovrediva. Nažalost, oni kojima u BiH ovaj evropski sveprihvaćeni i poštivani princip ne odgovara, samo zato da bi se uporno produbljivale podjele i nacionalno-vjerske isključivosti, znaju da im se u birokratskim strukturama te iste Evrope prašta skandal nepoštivanja Strasbourga, u ime “mira i stabilnosti”. I tu smo, eto, jedini.

Veličanje zločina(ca) i dalje prisutno

Jedinstveni smo u Evropi i po tome što se nakon sve prolivene krvi i zločina počinjenih prije dvije i pol decenije mogu javno i glasno veličati presuđeni ratni zločinci, čak ih i birati na kojekakve javne funkcije. Dijeliti im plakete i odlikovanja, posvećivati koncerte i mitinge, vraćati ih u igru kao uzore i idole, slavljenički ih dočekivati po aerodromima nakon izlaska iz zatvora, ljubiti ih i grliti, proglašavati herojima. Čak i uoči same komemoracije presuđenom zločinu genocida u Srebrenici, organizovati u toj istoj Srebrenici zvaničnu promociju knjige čiji je naslov: “Srebrenica – laž i podvala srpskom narodu”. Opet jad i bijeda jedinstvene realnosti u Evropi i mizerija šutnje “naroda koji je bolji od režima…”. Ništa nije slučajno. Ovo nije samo negiranje zločina na svaki način, već i poruka protjeranima – da im povratka kućama nema. Kao i poruka sistemu obrazovanja da istine u udžebenicima ne smije biti, a političarima da ni njih neće biti ako misle drugačije. Narod u toj šutnji baš i nije više mnogo “bolji” od onih za koje glasa.

Sasvim je prirodno da se na ovo nadovezuje još jedan “uspjeh”, jedinstven u Evropi u koju, kao, hoćemo. Segregacija! Škole podijeljene po osnovu tri različite istorije, tri jezika, tri objašnjenja etničkih razlika, tri sadržaja koji objašnjavaju prošlost i sugerišu budućnost. A uz sve je i objašnjenje nadležnih: “To je složen problem, ne može se mijenjati tek tako. Ovisi o mnogo širem i kompleksnijem kontekstu…”  Koji će, naravno, nakon ovako odškolovane nove generacije biti još kompleksniji i bliži – novom ratu. Za sada, recimo, posljedica je “samo” to što sedamnaestogodišnji mladić u Mostaru, četvrt vijeka od rata, nikada nije prešao Stari most, jer “ne smije, tamo su drugačiji i opasni, oni nas mrze…”

Kako će išta u ovakvoj zemlji ići normalnim putem, kada država nema Vladu, Predsjednika te vlade, jednog Predsjednika države, kao svaka normalna država na planeti? Zato imamo trojicu toliko bliskih u svojim različitim projektima i viđenjima jedinstvene države, da čak ni o zajedničkom Danu državnosti ne mogu da se dogovore? Kako će o ostalom što zajednička država traži? Treba li se onda još čuditi što je to država bez niza ključnih ministarstva poput onih za poljoprivredu, kulturu, nauku, obrazovanje, industriju i rudarstvo, energetiku itd. Zašto ih nema? Zato što je postojeća organizacija države bila predviđena za prekid rata, a ne za mir i budućnost. I zato što to odgovara “liderima”, koji, eto, i dalje prijete narodu ratom a nisu okrenuti miru i budućnosti. Narod šuti i sluša. Četvrt vijeka “bolji” narod nije učinio ništa da gori odu. I to je jedinstveno među ozbiljnim narodima.

U Siriji bolje nego u Sarajevu

Da li je onda čudno što se “narod” ne buni čak i povodom državnih nasilja nad osnovnim pravima i povodom ugrožavanja egzistencijalnih civilizacijskih potrepština? Kao gorki vic u vezi s tim može poslužiti priča s kraja oktobra iz razorene Sirije. Prijatelja Sirijca, školovanog svojevremeno u Jugoslaviji i bivšeg inžinjera “Energoinvesta”, odavno sa stanom i u Sarajevu, zatekao sam u Damasku. Bio je tamo u posjeti majci, bratu i rodbini. Pitam ga kada će nazad u Sarajevo? Sasvim ozbiljno odgovara: „Mislio sam ovih dana, ali se pitam šta ću tamo. Pola dana nemam vode, pola dana nemam struje a ni tramvaj ili autobus do Ilidže ili Dobrinje, gdje mi djeca u Sarajevu stanuju, često ne mogu da dočekam…Nešto mislim, bolje mi je u Damasku nego u Sarajevu!“ Teško je reći da i po ovome nismo jedinstveni…

O ovakvim “jedinstvenostima” moglo bi se u nedogled. Recimo o korupciji koja je sve raširenija i bezočnija. Na svjetskim ljestvicama korumpiranih smo sa Albanijom, a podaleko iza Hrvatske, Crne Gore i Srbije, da se ne pominje stotinjak drugih ispred nas. Ili o pravosuđu koje minulih osam godina bilježi vidan “uspjeh” u smanjenju broja prijava, pokrenutih istraga, optužnica i osuđujućih presuda za krivična djela korupcije. U posljednje dvije godine Sud BiH je, recimo, izrekao samo osam zatvorskih kazni za ova djela. Od ukupno izrečenih presuda, 70 posto je uslovnih. Dvije trećine postupaka je obustavljeno…! Treba li se čuditi i jedinstvenoj praksi u Evropi da se tv-intervjui lažiraju, pa se i o tome laže, da 50 posto građana smatra da se uopšte ne isplati boriti protiv korupcije ali i da je već trideset posto građana umočilo svoje prste ovako ili onako u korupcionaške poslove…

Treba li se čuditi što se svemu ovome bezmalo niko ne čudi? I što smo u tome jedinstveni? Teško. Jer kad bi bilo čudno, nešto bi se pokrenulo. Ovako, sretan nam put u ko zna kakvu budućnost. Bilo bi jedinstveno ako to za nas bude – evropska budućnost.

09.12.2017.

SVJEDOCENJE AKADEMIKA DUSANA BILANDZICA: FRANJO TUDJMAN MI JE REKAO - 'KAD PODIJELIMO BOSNU, JA I SLOBA BIT CEMO SAVEZNICI'

SVJEDOČENJE AKADEMIKA DUŠANA BILANDŽIĆA: Tuđman mi je rekao – ‘Kad podijelimo Bosnu, ja i Sloba bit ćemo saveznici’

Hrvatski akademik Dušan Bilandžić, tri godine prije smrti, u intervjuu Nacionalu prvi put otvoreno je govorio o ulozi prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u pokušaju podjele Bosne i Hercegovine.

 

 

Iz tog intervjua koji je snažno odjeknuo u regiji, izdvajamao nekoliko karakterističnih dijelova.

 Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Već ste izjavljivali da ste čuli da je, navodno, pokojni predsjednik Franjo Tuđman bio opsjednut idejom podjele BiH između Srbije i Hrvatske. Je li vam on to i osobno govorio?

 

– Nakon sastanka sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 25. ožujka 1991., predsjednik Tuđman pozvao me je u ured i rekao da ću biti u timu koji će pregovarati sa Srbima. Srpski pregovarački tim vodio je akademik Kosta Mihajlović. U našem timu Tuđmanove teze najvjernije i tvrdo prenosio je profesor s Fakulteta političkih znanosti Zvonko Lerotić. Glavni cilj tih pregovora, koji su se, eufemistički, zvali “pregovori o normalizaciji srpsko-hrvatskih odnosa”, bila je, zapravo, podjela Bosne i Hercegovine.

 

Što vam predsjednik Tuđman konkretno rekao?

 

– Rekao nam je da se on dogovorio s Miloševićem da ta dva tima rade na normalizaciji odnosa Srbije i Hrvatske. No trebalo je skriti pravi smisao tih pregovora. U tim pregovorima uopće nije bilo riječi o normalizaciji odnosa između Zagreba i Beograda. Na njima se isključivo razgovaralo o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije. Rekao nam je tada da su se on i Milošević oko toga načelno dogovorili, a da mi vidimo kako povući konkretnu crtu razgraničenja.

 

Je li vam dao i neke konkretne upute?

 

– Dao nam je direktive, a vodili smo tri runde pregovora. Poslije svake runde referirali smo mu što se događalo na tim sastancima. U jednom sam mu trenutku rekao: “Franjo, molim te, nema ništa od tih razgovora.” Pitao me je: “Zašto?” Odgovorio sam mu: prvo, zato što se ne možemo dogovoriti. Rekao sam mu da su Srbi maksimalisti. Tražili su Baranju i kninsku krajinu. Pa kako ćemo se onda s njima dogovoriti? Odgovorio mi je da ne kompliciram, jer su se Sloba i on dogovorili. Inzistirao je da nastavimo razgovore. Pokušao sam ga upozoriti i na sljedeći problem. Ako bi nam i uspjelo podijeliti BiH, onda ćemo imati i druge prepreke. Prva je bila međunarodna zajednica, koja je jasno deklarirala da nema promjena granica među republikama bivše Jugoslavije. Odgovorio mi je: pusti ti međunarodnu zajednicu, što Sloba i ja dogovorimo, oni će to prihvatiti, prije ili kasnije. Jer međunarodna zajednica neće imati drugo rješenje.

 

A što bi, u tom slučaju, bilo s Bošnjacima?

 

– To je bila druga prepreka na koju sam upozoravao. Rekao sam da će se Muslimani pobuniti, čak i kad bi se Hrvatska i Srbija uspjele dogovoriti. Tada me je počeo ismijavati. Bilo mu je nezamislivo da Muslimani mogu spriječiti eventualni dogovor Srbije i Hrvatske o podjeli BiH. Bio je uvjeren da oni protiv toga ne mogu ništa napraviti. Kasnije se pokazalo da sam ipak bio u pravu. Muslimani su stvorili vojsku od 200.000 ljudi i jednostavno se nisu dali. U to sam se vrijeme u jednom trenutku sreo i s Alijom Izetbegovićem i pitao ga zna li za planove o podjeli BiH. “Kako ne bih znao. Mi smo dobili informacije iz Karađorđeva”, odgovorio mi je. Mislio sam da mu otkrivam Ameriku, a on je već sve znao.

 

Nije, dakle, bilo jednostavno predsjednika Tuđmana uvjeriti u svoje stavove?

 

– Svaki put kad sam ga pokušao odvratiti tvrdnjama da međunarodna zajednica to neće dopustiti, tvrdoglavo mi je uzvraćao: “Hoće, hoće.” U jednom je trenutku rekao: “Mi ćemo pomoći Srbiji da se proširi, a ona će pomoći nama da se proširimo.” A to je proširenje trebalo biti na račun BiH. Nakon toga će, bio je uvjeren, odnosi između Srbije i Hrvatske biti kao odnosi između Francuske i Njemačke, koje su u 70 godina vodile tri rata. Bit ćemo najbolji saveznici, ali kad podijelimo BiH. Ponovo sam ga nastojao razuvjeriti da međunarodna zajednica neće na to pristati. Nije to želio prihvatiti tvrdeći da nema opstanka Hrvatskoj bez podjele BiH.

 

Je li, međutim, računao na to da to može dovesti do rata?

 

– Moram priznati da s ratom uopće nije računao. Nikada ga nije uzimao u obzir u prethodnim razmatranjima. Smatrao je da će Hrvatska i Srbija, kad podijele BiH, biti dobri saveznici. S druge strane, smatrao je da međunarodna zajednica ne može i neće intervenirati. Pitao me je kako će to međunarodna zajednica intervenirati, čime. Govorio je da je to nemoguće.

 

Jeste li mu proturječili?

 

– Podsjećao sam ga da je i njega, ali i Miloševića u Beogradu posjetio američki veleposlanik Warren Zimmermann i da im je rekao da nema ništa od promjena republičkih granica. U istom su tonu bile i sve poruke tadašnjeg američkog državnog tajnika Jamesa Bakera. Govorio mi je da je to što govorim bez veze. Odmahivao je rukom i tumačio mi kako ništa ne razumijem. Franjo Tuđman je vodio svoju politiku bez ikakvih ambicija da objasni i protumači zašto nešto radi. Bosnu treba podijeliti i gotova stvar. O tome se nema što pričati.

 

Što ste vi konkretno radili u tim pregovorima?

 

– Pokušavali smo srpsku delegaciju vrtjeti oko malog prsta. Preliminarno pitanje koje smo Dušana Bilandžića Tuđman je nazvao ‘čudovištem’ iziritiran njegovim feljtonističkim napisimauvijek postavljali bilo je: da li priznajemo rezultate Drugog svjetskog rata. Taj je rat stvorio federativnu Jugoslaviju s granicama republika. Kosta Mihajlović nam je rekao: “To su gluposti. Tito i Kardelj su stvorili te granice. Oni su stvorili takvu Jugoslaviju, pa Srbi onda ne priznaju rezultate NOB-a.” Doslovno je tako rekao. Mi smo, pak, inzistirali na tome. Prije bilo kakvih drugih razgovora rekli smo da mi priznajemo rezultate Drugog svjetskog rata, a NOB je stvorio BiH. Tvrdili smo da to mora biti polazište, a oni takav pristup nisu prihvaćali.

 

Niste ni prihvatili tezu da je BiH stvorio turski imperij?

 

– Ne. To smo morali i Tuđmanu objašnjavati, iako njemu nije bilo moguće bilo što objasniti.

09.12.2017.

AMERICKI PROFESOR DAVID PETTIGREW: ENTITET RS-a JE U DAYTONU NAGRADJENA ZA 'USPJESAN GENOCID'

AMERIČKI PROFESOR DAVID PETTIGREW: RS je u Daytonu nagrađena za 'uspješan genocid'

Američki profesor filozofije i studija holokausta i genocida na Univerzitetu Južni Connecticut tvrdi da je trenutna situacija u Bosni i Hercegovini potpuno neodrživa. Slabost visokog predstavnika je samo jedan od simptoma neuspjeha međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, kaže u intervjuu za Al Jazeeru David Pettigrew, profesor filozofije i studija holokausta i genocida na američkom Državnom univerzitetu Južni Connecticut.

Pettigrew, koji je veliki dio svog rada posvetio istraživanju stradanja građana Bosne i Hercegovine u proteklom ratu, smatra da se mora priznati činjenica da je trenutna situacija, koja je rezultat Daytonskog mirovnog sporazuma, u toj zemlji potpuno neodrživa.

 

Kao glavnog krivca za situaciju u kojoj se nalazi Bosni i Hercegovini vidi predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika.

 

"Kada dobijemo priznanje da je ono što radi vodstvo RS-a potpuno neprihvatljivo, onda će proces traženja solucije, put ka pravdi i pomirenju, biti moguć", smatra Pettigrew.

  • Haški sud je završio rad presudama Ratku Mladiću i hrvatskoj šestorki. Presude su podigle dodatne tenzije u regiji, a čini se da je pritom malo ko razmišljao o žrtvama. Kada pogledate šta je sve Haški sud uradio od početka njegovog djelovanja pa do sada, da li je ispunio zadatak?

- Rekao bih da je ICTY uradio važan posao, dok sami proces nije bio savršen. U jednu ruku, Tribunal je, barem simbolično, bio bedem protiv nekažnjivosti. Tribunalova suđenja su rezultirala signifikantnim i historijskim presudama, primjerice za genocid, u brojnim slučajevima povezanim sa Srebrenicom (nedavno u slučajevima Radovan Karadžić i Ratko Mladić), ali i revolucionarnim presudama za silovanje kao zločin protiv čovječnosti (Kunarac, Foča). S druge strane, oni koji su osuđeni za slučaj Foča su već pušteni iz zatvora, kao i Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić. Tu se postavlja pitanje u kojoj mjeri Tribunal procjenjuje težinu njihovih zločina. Proces se, također, činio nesavršenim kada je dogovor između Tužilaštva i Sudskog vijeća rezultirao eliminacijom navodnih zločina iz optužnice, kao u slučaju Karadžić, kada su brojne općine, uključujući Višegrad, maknute iz optužnice, ili u slučaju Mladić, gdje je skoro 40 posto navodnih zločina maknuto iz optužnice.

 

Moguće da je otklanjanje takvih optužbi oslabilo slučaj Tužilaštva. Moguće da je ovo rezultiralo neuspjehom da se dođe do presude za genocid u drugim općinama i presude za zločine počinjene, primjerice, u Prijedoru, uključujući napade na sela s civilima i koncentracijske logore u Omarskoj, Trnopolje i Keraterm. Neuspjeh da se dođe do presude za genocid u slučaju ovih zločina je duboko zabrinjavajući.

 

Još jedna stvar koja me brine u vezi s procesom je da je Tribunal promovirao svoju "pravednost i nepristranost", a da je tvrdio da "ne uzima nikakvu stranu u sukobu". Tribunal tvrdi da je “cilj ICTY-a odvraćanje od budućih zločina i pružanje pravde hiljadama žrtava i njihovim porodicama, čime doprinosi trajnom miru u bivšoj Jugoslaviji". Ali, ova pozicija je možda previdila činjenicu da je ultranacionalistička ideologija, koja ima korijene u Srbiji, bila ona koja je iznova osuđivana, kroz svoje počinitelje genocida.

Politička nestabilnost u regiji, potaknuta rastućim nacionalizmom u Srbiji i RS-u, aktivno prijeti svakoj vrsti mira obećanoj u suđenjima ICTY-a. Postoje limiti u mogućnosti ICTY-a da doprinese dugotrajnom miru, kada su, odmah nakon presude Mladiću, u Višegradu otkriveni murali Karadžića i Mladića. Također, postoje limiti u mogućnosti ICTY-a da doprinese dugotrajnom miru, kada na Vracama [u Istočnom Sarajevu] i dalje stoji ploča posvećena Mladiću, i to na lokaciji odakle su napadnuti civili u Sarajevu. U svijetlu ovih limita legalnog procesa, mora biti nađena druga strategija kojom bi efektivno mogli odgovoriti na glorifikaciju osuđenih ratnih zločinaca.

 

  • Da li je međunarodna zajednica uradila dovoljno da regiji donese mir i stabilnost?

- Po mom mišljenju, međunarodna zajednica je zakazala u Bosni. Koju god je vrijednost Dejtonski sporazum imao kao mirovni sporazum koji je zaustavio srpsku agresiju, mora se reći da on nije "dobro sazrio" i da potrebni i efektivni napori gradnje nacije nisu završeni. Dio problema je bio da je visoki predstavnik, iskusan i pametan diplomata, 2006. godine ostao bez svojih moći kada nije moga koristiti Bonske ovlasti. Slabost visokog predstavnika je samo jedan od simptoma neuspjeha međunarodne zajednice. U vremenu nakon 2006. godine separatističke ultranacionalističe ideologije i retorike su sve više dominirale političkom scenom u RS-u, što je destabiliziralo Bosnu i Hercegovinu i regiju. Međunarodna zajednica nije adekvatno odgovorila na trenutnu situaciju, za koju se kaže kako je povratak "retorici 90-ih".

 

  • Šta bi trebalo biti urađeno da se dođe do stvarnog pomirenja u regiji?

- Vjerujem da se mora priznati činjenica da je trenutna situacija, koja je rezultat Dejtonskog mirovnog sporazuma, potpuno neodrživa. Ne smije se dozvoliti da se nastavi neprekidna destabilizacija države i regije koju izvršava Milorad Dodik. Moramo se suočiti s Dodikovim naporima da Bosna i Hercegovina i dalje ostane disfunkcionalna država. Kada dobijemo priznanje da je ono što radi vodstvo RS-a potpuno neprihvatljivo, onda će proces traženja solucije, put ka pravdi i pomirenju, biti moguć.

 

  • Šta očekujete kada je u pitanju drugostepena presuda Ratku Mladiću i ponovljeno suđenje Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću? Neki analitičari tvrde da bi nakon ovih presuda Srbija, kao i Hrvatska, mogla biti osuđena za udruženi zločinački poduhvat?

- Teško je predvidjeti da li će udruženi zločinački poduhvat biti potvrđen na ovim žalbama. Čini se kako, kada je riječ o slučajevima Stanišić i Simatović, veću u optužnic za udruženi zločinački poduhvat su uključeni, naprimjer, Slobodan Milošević, Željko Ražnatović Arkan i Vojislav Šešelj. Stoga postoji mogućnost kako bi presuda mogla implicirati Srbiju. Naravno, Stanišić i Simatović su državljani Srbije i njeni operativci, koji bi, sami po sebi, kroz presudu implicirali Srbiju. Možda njihovo učešće nije simbolično kao kada je riječ o Miloševiću. Ili, možda, Stanišić i Simatović neće biti simboličan kao udruženi zločinački poduhvat kod slučaja Prlić i ostali, kada je umiješan predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman.

 

U slučaju Momčila Perišića, koji je bio šef Generalštaba Jugoslovenske armije, on otvoreno priznaje njegovu pomoć Vojsci RS-a. Njegovu pomoć, štaviše, priznali su i Karadžić, i Mladić. Po okončanju genocida, Mladić je pisao Miloševiću i zahvalio mu se za pomoć koju je Vojska RS-a dobila od [Savezne Republike] Jugoslavije - Srbije.

 

Može se reći kako su Miloševićevi "otisci prstiju" vidljivi "po cijeloj" optužnici i presudi Karadžiću te kroz sve zločine počinjene u Bosni. No, čini se kako je Milošević sistematski uklonjen iz svih presuda ICTY-a. Istina, tužitelj ICTY-a jasno ukazuje na Hrvatsku i Srbiju kao strane koje su vodile međunarodni oružani sukob protiv Bosne.

 

Ukoliko Tribunal ne osudi visokopozicionirane političke ili vojne lidere iz Beograda koji su djelovali u sklopu udruženom zločinačkom poduhvatu, ovo će, smatram, biti veliki propust. To se još može desiti, no na kraju vjerujem kako će biti na istražiteljima genocida i novinarima istražiteljima da sakupe detalje kroz presude i "povežu tačke" kako bi rekli priču o posvećenoj podršci Srbije genocidu u Bosni i onda da naprave politički pritisak kako bi se osigurala odšteta Bosni i preživjelima.

 

  • Ranije ste kazali da sada, kada je rad Haškog suda skoro pri kraju i kada su skoro sve kardinalne presude donesene, Ujedinjeni narodi trebaju razmišljati o tome da osnuju nezavisnu komisiju koja bi analizirala sudske dokumente i istražila okolnosti nastanka RS. Smatrate li da je to moguće u ovom trenutku? Kazali ste, također, da treba razmišljati o načinu da se ukinu entiteti u Bosni i Hercegovini, što se u ovom trenutku čini teškim zadatkom, skoro nemogućim. Hoće li doći vrijeme kada će političari u Bosni i Hercegovini ozbiljno moći razgovarati o reorganizaciji države?

- Smatram kako je priznanje RS-a u Daytonu bilo nagrada za "uspješan genocid". Entitet se okarakterizirao kao etnički homogena teritorija i počinio genocid i zločine protiv čovječnosti kako bi postigao svoje uspostavljanje. Ukoliko je genocid zločin, onda međunarodna zajednica mora dovesti u pitanje političko postojanje RS-a.

 

Dalje, za mene je pitanje, suočeno s Dodikovim negiranjem genocida, secesionističkom retorikom, barbarskom glorifikacijom počinitelja i govorom mržnje – koji svi imaju za cilj obezhrabrivanje povratka izbjeglica – da li je  nastavak trenutne blokade realističan u svakom smislu te riječi. Smatram kako je trenutna situacija neodrživa. Bosnu za taoca drže Dejtonski mirovni sporazum i Dodik.

 

Osjećam kako moramo promovirati viziju budućnosti, viziju koja govori o jedinstvenoj Bosni i Hercegovini u sklopu evropskih integracija, kao i strateške ciljeve koji osiguravaju ispunjavanje te vizije. Koliko mogu reći, za veći dio takva vizija i takvi ciljevi su odsutni sa trenutne političke slike. Vjerujem kako oni koji su preživjeli genocid zaslužuju takvu viziju i strateške ciljeve. Govorim o ponovnom ujedinjenju Bosne kroz ustavne reforme, provođenje državnih zakona protiv negiranja genocida i slavljenja ratnih zločinaca.

 

Vjerujem kako ta vizija i ti ciljevi ne smiju biti predmet pregovora i smatram ih neophodnom polaznom tačkom. Nema napretka bez unifikacije kao multikulturalnog društva i bez zakona protiv negiranja genocida i slavljenja ratnih zločinaca. Takve inicijative trebale bi biti uvjet za moguću pravdu.

 

Mislim kako u bosanskom jeziku ima izraz: "Vrijeme je..." Ono što želim reći jeste kako je, s presudom Mladiću, vrijeme za borbu za političko rješenje s vizijom ujedinjenja zajedno sa strateškim ciljevima. Za to trebaju razgovori na mnogim nivoima. Predložio sam neki oblik UN-ove komisije, jer, kako sam ranije rekao, smatram kako je RS genocidna tvorevina, koja nastavlja s pokušajima isključivanja nesrba sa svoje teritorije. Konvencija o genocidu obavezuje sve potpisnice da "poziva nadležne organe UN-a da djeluju na prevenciji i suzbijanju genocida". Ukoliko se dijalog fokusira koliko Dodik i RS krše i zloupotrebljavaju Dejtonski sporazum tako što sprečavaju pozitivnu budućnost za građane Bosne, taj fokus bi mogao dovesti do pokreta za ujedinjenje. Također smatram kako je važno uključiti dijasporu, možda kao način stvaranja političkog pritiska na UN da djeluje.

 

  • Atlantsko vijeće je objavilo novi izvještaj koji analizira trenutnu situaciju na zapadnom Balkanu i definira novu ulogu SAD-a u regiji. Nova agenda je već nazvana 'Nova oluja'. Spomenuto je da bi SAD trebao uspostaviti stalnu vojnu bazu u Jugoistočnoj Evropi i da bi se Sjedinjene Američke Države trebale zalagati za historijsko pomirenje sa Srbijom. Istovremeno je američki državni sekretar Rex Tillerson pozvao narode na Balkanu da napuste 'stare animozitete' kako bi se održao mir u regiji. Kakvu ulogu će SAD ubuduće igrati u regiji?

- Izvještaj Atlanskog vijeća je veoma interesantan i detaljan. Mislim kako se u njemu najviše kritizira Dodik, naprimjer kada se kaže: "Dodik i njegov unutrašnji krug proveli su više od decenije u pokušajima da rasture krhke bh. državne strukture..." Izvještaj tvrdi kako Dodikove drske "provokacije" otvoreno podržava Rusija, čime potiče "vodeću stranku bosanskih Hrvata [Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine] da traži reviziju Daytona kako bi dalje 'federalizirali' Bosdnu i Hercegovinu duž etničkih linija".

 

Izvještaj optužuje kako su "Rusi učestalo podržavali Dodikove pokušaje u dovođenju njegovog entiteta do referenduma o nezavisnosti, a [predsjednik Rusije Vladimir] Putin lično je ugostio lidera bosanskih Srba dva puta u Moskvi tokom protekle godine".

 

Trebao bih popričati s autorima izvještaja kako bi razumio zašto su napisali riječ "historijski", kao u rečenici o konkretnom koraku "djelovanja na 'historijskom' ponovnom uvezivanju sa Srbijom". No, ono kako ja tumačim, "historijski" znači "značajan" ili "produktivan"i kako bi SAD volio "postepeno, ali veoma javno zatopljavanje odnosa" kako bi Srbija postala nešto kao tampon zona između Rusije i RS-a. Izgleda da je riječ o nadi kako bi se, sa sve boljim odnosima sa SAD-om, Srbija distancirala od Rusije, čime bi oslabio utjecaj Rusije, a samim time i napori RS-a da destabilizira Bosnu i regiju.

 

Na kraju, iako osjećam kako su kritike ovog izvještaja na račun Dodika veoma važne, isticanje u izvještaju važnosti "stalne američke vojne prisutnosti u Jugoistočnoj Evropi" i borba za "historijskim ponovnim uvezivanjem sa Srbijom" nisu dovoljni u priznavanju ključne potrebe za strateškim inicijativama ka ponovnim ujedinjenjem Bosne i postizanjem pravde za preživjele.

 

 Ono što sam primijetio kod sekretara Tillersona u kratkom spominjanju Balkana u nedavnom govoru je da nije samo pozvao ljude da "odbace stara neprijateljstva kako bi mir postao stalan", već i kako očekuje od naroda "da oprosti za prošlost". Mislio sam kako je to razočaravajuće, jer je zvučalo kao klasični slučaj diplomate koji pokušava postići pomirenje kroz kalkulirane pregovore bez istinskog razumijevanja ljudskih patnji ili prirode oprosta. Kako može državni sekretar očekivati da preživjeli genocida iz Hambarina, Kozarca, Klotjevca, Višegrada i drugih gradova patnje da "oproste" u sklopu prigodnog dijela koordinirane ili proračunate političke strategije?

 

Zabrinjava me to što sekretar ne shvata nemogućnost takvog oprosta. Kako neko na njegovoj poziciji može očekivati da majka u Klotjevcu, kojoj su sin i zet ubijeni i koja još traga za ostacima tijela svog sina, oprosti? Ko to od nje može tražiti? Ko bi mogao tražiti oprost od brata čovjeka iz Hambarina čiji ostaci još nisu identificirani 22 godine nakon njegovog "nestanka"? Preživjeli se moraju boriti s bolom negiranja genocida i slavljenjem počinitelja tako što prolaze kroz kolektivno ponavljanje trauma i novu bol žaljenja.

 

Sekretar Tillerson bi prije trebao pitait, barem tako ja mislim, šta mi možemo uraditi da podržimo i zaštitimo preživjele kroz stvaranje uvjeta za pravdu u Bosni kroz ponovno ujedinjenje i kroz pregovore o odšteti od Hrvatske i Srbije zbog njihove uloge u međunarodnoj agresiji.

 

(Izvor: Al Jazeera)

09.12.2017.

GENERAL ATIF DUDAKOVIC: "MI SMO ZRTVE U PROSLOSTI, SADASNJOSTI, A BOJIM SE, I BUDUCNOSTI"

General Atif Dudaković : “Mi smo žrtve u prošlosti, sadašnjosti, a bojim se, i budućnosti”



Penzionirani general Armije RBiH Atif Dudaković, legendarni ratni komandant Petog korpusa, kazao je u izjavi za Radiosarajevo.ba nakon najnovijih informacija o tom da će hrvatsko tužilaštvo uskoro objaviti optužnice protiv 17 generala i nekadašnjih visokih oficira bh. vojske, da je ogorčen na takve pokušaje, kako su mediji prenijeli, osvete Sarajevu zbog pravosnažne presude Haškog tebinulana u slučaju “Prlić i ostali”.

Pita se, ako je on ratni zločinac, zašto su čekali duže od 25 godina da bi ga optužili? Tim prije jer je i odlikovan od Ministarstva odbrane Hrvatske!

“Meni je jasno da je na pozornici ratno-politička igra. Istine su torture, logori, ubistva, rušenja… Neka odgovaraju oni koji su za to odgovorni bez tutorstva, ucjenjivanja, sklanjanja, skrivanja, pomaganja nekih država i vapaja o ugroženosti nacionalnih interesa. Dosta tog glumatanja! Neka svaki sud radi po svojoj nadležnosti i savjesti. Šta su čekali do sada, 25 godina ili je u pitanju nova-stara politika. Žao mi je što se to sve toliko prelama preko BiH”, kazao je Dudaković za Radiosarajevo.ba.

Pita i koja je hrvatska porodica stradala u Bihaću?

“Koje je srpsko ili hrvatsko selo Dudak opkolio i napravo nešto?! Prema tome, zna se ko je silovao, ko je držao logore i dozvoljavao ubijanje ljudi… Nismo mi donijeli presudu u slučaju “Prlić i ostali” već Tribunal u Hagu i ona se mora poštovati. Sud nije švedski stol pa da se uzme šta kome odgovara… Moj narod je najveća žrtva ovih ratova, žrtva je naša BiH. Mi smo žrtve u prošlosti, sadašnjosti, a bojim se, i budućnosti”, dodao je Dudaković.

Pošto je posije izricanja presude u slučaju “Prlić i ostali” za “udruženi zločinački poduhvat” mnogo puta spomenuto da je Hrvatska spasila Bihać i spriječila novu Srebrenicu u Bosanskoj krajini, Dudaković je za naš portal, taođer, kazao:

“Mi smo odbranili Zagreb, a ne oni Bihać! Šta da smo bili inertni pa da se sva sila srpske vojske slila prema Hrvatskoj, Srbija bi imala to Šešeljevu liniju Karlovac, Karlobag, Virovitica”, naglasio je Dudaković.

Ponovio je da se nikog ne boji i da se ne stidi svog časnog vojničkog i ratnog puta.

“Može Jelić (Mijo, op. a.)pobjeći u Hrvatsku, jer ima skolnište tamo, može Đukić (Novak) pobjeći u Beograd jer tamo ima sklonište, može Jelavić (Ante), Dudak ostaje u svojoj BiH i nikog se ne boji”, poručio je general Dudaković.

Beorgaradski “Blic” je objavo da hrvatsko Državno odvjetništvo (DORH) poslije nedavne pravosnažne haške presude šestorici ratnih vojnih i političkih lidera tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne ponovo aktiviralo predmete protiv brojnih čelnika bošnjačke vojske.

List navodi da se na DORH “vrši ogroman pritisak iz državnog i političkog vrha Hrvatske” da u najkraćem roku pripremi i objavi optužnice protiv ratnih komandanata Armije RBiH zbog zločina nad Hrvatima u Bugojnu, Trusini, Travniku, Grabovici kod Mostara, ali i zbog navodnih zločina koje su pojedini bošnjački oficiri, u vrijeme kada su još nosili uniforme JNA, počinili na teritoriji Hrvatske .

Prema informacijama koje su početkom godine objavili hrvatski mediji, Državno odvjetništvo te zemlje je, osim Atifa Dudakovića, pripremilo optužnice za počinjene ratne zločine nad zarobljenim hrvatskim civilima i vojnicima i protiv Jovana Divjaka, Sefera Halilovića, Vehbije Karića, Selme Cikotića, Envera Hadžihasanovića, Asima Koričića, Sakiba Mahmuljina, Amira Kubure, Šerifa Patkovića, Đemala Merdana, Ramiza Drekovića, Salka Gusića, Enesa Kovačevića, Bakira Alispahića, Fahrudina Agića i Midhata Cerovca.

Faruk Vele (Radiosarajjevo.ba)

09.12.2017.

IVO GOLDSTEIN: USTASIZACIJA HRVATSKE JE CIVILIZACIJSKA REGRESIJA












Goldstein: Ustašizacija Hrvatske je civilizacijska regresija



Memorijal sa ustaškim pozdravom fotografisan prije nego je uklonjen iz Janesovca

Ivo Goldstein (desno) i tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, prilikom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve holokausta, januar 2009.
//////////////////////

Cijenjeni intelektualac Ivo Goldstein u intervjuu za Radio Slobodna Europa (RSE) ističe da je rat u Hrvatskoj imao elemente i građanskog rata.

"Primjer je i nedavno gostovanje jednog hrvatskog branitelja iz Vukovara koji je Srbin po nacionalnosti, a koji se u Vukovaru borio u redovima Hrvatske vojske, a njegov brat je bio na drugoj strani. Ne postoji bolja definicija građanskog rata od toga da su dva brata bila u različitim vojskama", novodi ovaj ugledni povjesničar i redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Autor je više od 20 knjiga i blizu 200 znanstvenih radova. Jedno vrijeme je bio hrvatski ambasador u Francuskoj.

U razgovoru za RSE Ivo Goldstein govori i o ustašizaciji društva u Hrvatskoj, ali i o revidiranju povijesti Drugog svjetskog rata.

RSE: Posljednjih tjedan dana svjedoci smo da se Hrvatska ne želi ili se ne može suočiti s prošlošću iz 90-tih. Kakvo je Vaše mišljenje?

Goldstein: Poprilično sam neugodno iznenađen reakcijama nakon što je objavljena pravomoćna presuda liderima takozvane Herceg-Bosne. Tako nešto se od članice NATO-a i Europske unije (EU) ili od vrha vlasti nije moglo očekivati. Naravno, sve nas je frapiralo da je general Slobodan Praljak počinio samoubojstvo.

Međutim, bez obzira na taj čin, koji je sam po sebi tragičan, osnovne činjenice ostaju i to je politička elita trebala priznati i suočiti se s time. Svjedoci smo da su hrvatski dužnosnici, premijer i predsjednica republike, odbacili te optužbe, iako su zadnjih dana reterirali.

RSE: Otkud to naglo "proviđenje" iz vrha države?

Goldstein: Tu je riječ o unisonoj reakciji međunarodne zajednice, jer apsolutno nitko nije podržao stav Hrvatske. Svi relevantni faktori u svijetu su podržali presudu Haškog tribunala i rekli da se radi o ratnom zločinu i ratnim zločincima, da se na taj način sudske presude ne mogu dovoditi u pitanje. To bi i u Hrvatskoj trebalo biti posve jasno. Haški sud je osnovan i odlukom Hrvatske.

Po Ustavnom zakonu koji je u međuvremenu donesen, Haški sud je priznat kao dio hrvatskog pravosuđa, te ukupnog političkog i društvenog sistema i takvo iskakanje je stvaranje apsolutne moralne konfuzije, jedan anticivilizacijski postupak koji dodatno otežava situaciju, kako u Hrvatskoj, tako i u široj regiji. Ova konfuzija otežava i suočavanje susjednih zemalja, Bosne i Hercegovine i Srbije, njihove javnosti i njihovih političkih elita s odlukama Haškog suda.

RSE: Iz stenograma hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana poznati su njegovi stavovi prema Bosni i Hercegovini. Upozoravalo se da je takva politika prema BiH neprihvatljiva, zbog toga je Hrvatska od žrtve srpske agresije u očima međunarodne zajednice postala agresor. Presuda Haškog tribunala je, kako je dobro primijetila Vesna Pusić, osuda neprihvatljive politike iz 90-tih, a ne države? Kakav je Vaš komentar?

Goldstein: Tu se nema što dodati ni oduzeti. No, želio bih reći da je u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata opozicija protiv Tuđmana bila snažnija, tražila se osuda takve politike u javnosti, čak je i dio HDZ-a (Hrvatska demokratska zajednica) bio protiv te politike. Stjepan Mesić i Josip Manolić su zbog te politike napustili HDZ, čak su i vrh Katoličke crkve i pokojni kardinal Franjo Kuharić bili protiv takve politike.

Osuda javnosti je tada bila snažnija, nego što je to danas, nakon presude Prliću i ostalima, što je paradoksalno, ali i to govorio Hrvatskoj kakva je danas.

RSE: Neki od Vaših kolega, sveučilišni profesori, upozoravaju da se u Hrvatskoj ne smije otvoreno postaviti pitanje o karakteru Domovinskog rata. Neki novinari i zastupnici u Saboru primaju prijetnje smrću. Da li mislite da je rat u Hrvatskoj bio i dijelom građanski rat?

Goldstein: Naravno da je bio. Uostalom o tome pišem od završetka rata. Bila je to i agresija Srbije i Crne Gore i Jugoslavenske narodne armije (JNA) koja više nije bila ni jugoslavenska, ni narodna. Bilo je elemenata građanskog rata. Primjer je i nedavno gostovanje jednog hrvatskog branitelja iz Vukovara koji je Srbin po nacionalnosti, a koji se u Vukovaru borio u redovima Hrvatske vojske, a njegov brat je bio na drugoj strani. Ne postoji bolja definicija građanskog rata od toga da su dva brata bila u različitim vojskama.

Imate takvih priča ne na desetine, nego na stotine, dakle onih koji su ostali u dijelovima tzv. Republike Srpske Krajine, a dio obitelji je bio tamo gdje je bila hrvatska vlast.

RSE: Svjedoci smo i stvaranja nekih popisa na opskurnim portalima, gdje se obračunava s onima koji kritički progovaraju o situaciji u Hrvatskoj, u Hrvatskom saboru se govori o izdajnicima i veleizdajnicima, te se tvrdi da je zastrašujuće što takvi ljudi još hodaju po Hrvatskoj. Dio javnosti će opravdati takav govor u sabornici, no može li se tako nešto opravdati ili razumjeti?

Goldstein: Opravdati se ne može, a i vrlo je teško to razumjeti. Ja sam mislio da smo, nakon 27 godina zidanja demokracije, došli na stupanj kada ovakva pretpolitička pitanja i ovakvo nasilje koje se promovira mora i biti osuđeno od vrha države.

Ova količina gnjeva, nasilničkih prijetnji, mržnje, posebno govora mržnje koje se širi javnim prostorom, pa dijelom i društvenim mrežama, je zapanjujuća. I bez obzira na to što se smatram pažljivim promatračem i kroničarem društvenih zbivanja, iako sam nekoliko godina bio izvan Hrvatske, ipak je za mene iznenađenje.

RSE: Falsificiranje povijesti Drugog svjetskog rata i dalje je na sceni u Hrvatskoj. Povijest se revidira i izobličuje, čini mi se da ustašizacija društva poprima besramne razmjere i da se nešto mora uraditi. Odakle početi?

Goldstein: Teško je reći odakle početi, ali činjenica je da je ustašizacija uzela maha. Sve ono što se događalo u 90-tima u pogledu ustašizacije bilo je manje evidentno nego je danas. Naime, Franjo Tuđman, bez obzira na to što je pridonio takvim trendovima, ipak je znao tko je u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj bio na pravoj, a tko na krivoj strani što je uneseno i u Ustav i imali smo pozicioniranje partizanskog antifašističkog pokreta kao prave strane, a ustaša i četnika, dakle kolaboracionista, kao one krive strane.

Sada, ne samo što se događa da ustaše postaju prava strana, jer oni su Hrvati, pa su možda malo negdje zastranili po nekim tumačenjima, a po nekima nisu uopće zastranili, pa im se kao Hrvatima i katolicima to mora uzeti pod račun.

"Tuđman ipak znao tko je u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj bio na pravoj, a tko na krivoj strani"
"Tuđman ipak znao tko je u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj bio na pravoj, a tko na krivoj strani"

S druge strane, partizani su bili Jugoslaveni, a kako se Jugoslavenima ne može ništa oprostiti, onda je ta njihova pozicija beznadna. Ta ustašizacija koja je uzela maha ima jednim dijelom obilježje kulturne regresije koja se događa i u Europi, to je jedna kulturna, povijesna, civilizacijska regresija koja je prisutna čak i u zemljama Europske unije.

Takve regresivne tendencije imamo i u drugim zemljama bivše Jugoslavije, mislim tu prvenstveno na Srbiju i BiH, gdje se ta regresija i povijesni revizionizam također događaju. On ima širi kontekst, ne samo reviziju Drugog svjetskog rata, već promoviranje jednog koncepta društvene filozofije i reorganizacije društva po koncepcijama jednog tradicionalizma, apsolutnog konzervativizma koji više ne funkcionira u modernom svijetu.

Hrvatska se treba otvoriti prema svijetu

To je jedna borba protiv drugog i drugačijeg u najširem smislu riječi, ne radi se samo o drugoj naciji, drugoj vjeri, već su tu i drugi politički nazori, tu je i drugačija seksualna orijentacija, uglavnom, sve ono što odudara od jednog monolita i monokulture. Sve je prokazano, sve je za osudu i sve se mora odbaciti.

Sa takvom ideologijom i političkom filozofijom, te njenom provedbenom politikom gdje se zabranjuje sve, Hrvatska i svi hrvatski državljani ne mogu funkcionirati kao narod među narodima. Paradoksalno je što se ta kulturna i politička regresija događa i intenzivira u posljednjih četiri i po godine, od kada je Hrvatska postala članica EU.

Umjesto da se otvorimo, da počnemo slobodno disati, da funkcioniramo kao europski narod među europskim narodima, mi radimo upravo suprotno. Zatvaramo se u sebe, smatramo da smo sami sebi mjera, da smo samodostatni, a Hrvatska se treba otvoriti prema svijetu.

Ne kažem da se to ne događa, ali postoji snažna, umjetno kreirana atmosfera koja traži suprotno. Postoje krugovi, dijelovi društva koji zagovaraju radikalni izolacionizam koji se onda transferira u povijesni revizionizam, u ustaštvo, a iz tog ustaštva se opet povratno hrani izolacionizam.

RSE: Prošlo je gotovo mjesec dana od Vašeg otvorenog pisma nadbiskupu zagrebačkom Josipu Bozaniću zbog načina na koji su neki svećenici govorili o Vašem pokojnom ocu Slavku Goldsteinu, čak se iživljavali po društvenim mrežama. Jedan župnik je napisao da mu je "drago što je umro mrzitelj Hrvatske". Da li ste dobili neki odgovor od kardinala ili je i ta šutnja odgovor?

Goldstein: I šutnja je odgovor. No, nisam ga ni očekivao. Ja sam to pismo jednostavno morao napisati. Nakon šoka i kada su mu prijatelji nekoliko dana nakon smrti oca i poslije sprovoda rekli što se događalo po društvenim mrežama, uspjelo mi je nakon nekog vremena prikupiti sve podatke i napisati to otvoreno pismo.

U međuvremenu smo stric Daniel Ivin, tatin brat i ja podnijeli sudsku tužbu protiv toga svećenika, Milija Plenkovića, i to zbog uvrede i klevete. Ovih dana ćemo podnijeti prijavu Državnom odvjetništvu zbog raspirivanja rasne i nacionalne mržnje, što je kazneno djelo i za što je moguće kazneni progon i kazna zatvora.

Sa time nismo žurili jer smo htjeli vidjeti da li će Državno odvjetništvo reagirati, jer se ono pokazalo vrlo efikasnim kada su u pitanju državni dužnosnici koji su na nepriličan negdje dočekivani. Recimo, državna tajnica Janica Kostelić je dočekana salvom uvreda na Braču, pa su neki ljudi završili pet dana u zatvoru. Naravno, ne bih volio uspoređivati Janicu Kostelić sa mojim ocem Slavkom, jer i različiti su konteksti, ali Državno odvjetništvo se još nije oglasilo.

Tražit ću od njih očitovanje, ali se nadam da će oni sami nešto poduzeti ili stric i ja idemo dalje. Od toga ne mogu odustati i zbog oca i samoga sebe. Na tome ću ustrajavati.

"Prema pisanju 'Glasa koncila' vi ne možete shvatiti da se u Jasenovcu dogodio masovni zločin nad Srbima, Romima, Židovima"
"Prema pisanju 'Glasa koncila' vi ne možete shvatiti da se u Jasenovcu dogodio masovni zločin nad Srbima, Romima, Židovima"

RSE: Bilo je mnogo onih koji su upozoravali na ostrašćene i revizionističke istupe pojedinih biskupa i svećenika u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, no Kaptol ne pridaje tome veliku pažnju.

Goldstein: Mislim da katolički biskupi moraju to raščistiti sami među sobom. U otvorenom pismo sam im ukazao na to da je časopis "Glas koncila", koji je pod direktnom ingerencijom Kaptola, svojim pisanjem posljednjih godina daleko radikalniji nego je to bila Katolička crkva u Drugom svjetskom ratu. Bilo je tada svećenika koji su osuđivali ustaške zločine.

No, prema pisanju "Glasa koncila", vi ne možete shvatiti da se u Jasenovcu dogodio masovni zločin nad Srbima, Romima, Židovima, da su tamo ubijene na tisuće antifašista, protivnika ustaškog režima ili običnih građana i da je to bio logor smrti.

Uostalom, treba znati da su i mnogi svećenici bili na antifašističkoj strani i da je priličan broj bio onih koji su ubijeni od strane okupatora ili ustaša, što se danas, nažalost, prešućuje.

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
56264949

Powered by Blogger.ba