Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

08.12.2017.

KEMAL KURSPAHIC: BALKANSKE DECENIJE PODMIRENJA

Kurspahić: Balkanske decenije podmirenja



Slijeva nadesno: Mladen Ivanić, Dragan Čović, Aleksandar Vučić i Bakir Izetbegović u Beogradu

Slijeva nadesno: Mladen Ivanić, Dragan Čović, Aleksandar Vučić i Bakir Izetbegović u Beogradu
////////////////////////////

Komentar: Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa

Riječ nedjelje u vezi sa zemljama Zapadnog Balkana vjerovatno je – pomirenje.

Povod za njenu danonoćnu upotrebu su, prije svega, dvije posljednje presude Haškog tribunala za ratne zločine, doživotna kazna zatvora ratnom komandantu vojske bosanskih Srba i kazne od 10 do 25 godina zatvora ratnim prvacima "Hrvatske Republike Herceg-Bosne" i reagovanja na te presude, od samoubistva hrvatskog generala Slobodana Praljka ispijanjem otrova pred kamerama u sudnici do osporavanja ključnog zaključka Tribunala kako su srpske i hrvatske nacionalističke vođe provodile udruženi zločinački poduhvat komadanja i podjele Bosne i Hercegovine u najvećim zlodjelima od vremena Drugog svjetskog rata.

U Srbiji se presuda Mladiću odbacuje kao odluka "političkog suda" koji je "sudio samo Srbima".

U Hrvatskoj se sa najviših vrhova države naročito odbacuje nalaz kako je nad zločinačkim poduhvatom "Herceg-Bosne" predsjedavao sam politički vrh Hrvatske predvođen predsjednikom Franjom Tuđmanom.

Ta regionalna antihaška histerija navela je i glavnog haškog tužioca da izjavi kako Tribunal nije doprinio pomirenju država i naroda na području bivše Jugoslavije i da u nepoštovanju njegovih presuda prednjače politička rukovodstva.

Ono što je posebno razočaravajuće iz međunarodne perspektive jeste to da tim horskim odbijanjem haških presuda, u demonstraciji potpunog nepoštovanja principa vladavine prava, prednjače i diriguju politički prvaci od kojih se očekivalo da u svojim i susjednim zemljama promovišu evropske vrijednosti.

Kad se, recimo, predsjednica Hrvatske 6. jula u Varšavi sastala s novim američkim predsjednikom u drugoj od ukupno tri rečenice američkog saopštenja o tom susretu kaže se: "Potvrđujući našu odanost stabilnosti i bezbjednosti na Zapadnom Balkanu, predsjednik Tramp (Trump) tražio je od predsjednice Grabar-Kitarović da učini sve što je moguće za regionalno pomirenje".

Pomirenje, međutim, nikada i nije bilo među prioritetima nacionalističkih elita u tim državama.

One su bile zaokupljene – podmirenjem.

Pod njihovim vodstvom i nadzorom proces privatizacije gotovo bez izuzetka pretvorio se u bezobzirnu pljačku društvenih dobara. Stranački, ideološki – a najčešće i porodično – najbliži i najodaniji prisvajali su tvornice i zemljišta, dobijali najpoželjnije lokacije i najunosnije projekte i poslove.

Stranački nadzor nad zapošljavanjem u javnim ustanovama i preduzećima rezultirao je devalvacijom stručnosti i kompetentnosti uz stvaranje klijentelističkih uporišta u kojima je održavanje na vlasti istih partija i ličnosti pitanje najživotnijih ličnih interesa.

Dovoljno je pratiti tekući sukob u vladajućoj bošnjačkoj koaliciji pa da se, iz međusobnih optužbi za pljačku i korupciju, vidi koliko je osvajanje vlasti prije svega način da se očuva ili stekne pravo postavljanja vlastitih izabranika na najunosnije javne poslove, od državnih službi i privilegovanih javnih preduzeća do diplomatije.

Nije onda čudo što je podmirenje potpuno potisnulo pomirenje.

Na toj se liniji – pomirenja i obnove povjerenja – prenaglašeno mnogo očekuje od simboličnih političkih gestova, u kakve spada ovonedjeljna posjeta tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine Srbiji.

Ona je pokazala kako i takve – makar i najbolje režirane – manifestacije dobrosusjedstva i dobre volje mogu proizvesti suprotne utiske i efekte ako se unaprijed ne pripreme i usaglase teme za razgovor i realistični željeni ishodi.

"Incident" na konferenciji za medije nakon razgovora s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem u kojem je bošnjački član bosanskohercegovačkog Predsjedništva Bakir Izetbegović osjetio potrebu da javno reaguje na izjavu predsjedavajućeg Predsjedništva Dragana Čovića kako će Bosna i Hercegovina u vezi s diplomatskim priznavanjem Kosova "koordinirati sa Srbijom" rekavši kako će se spoljna politika Bosne i Hercegovine voditi u Sarajevu ne treba da iznenađuje.

Svakome ko bilo šta zna o dejtonskom uređenju bosanske države savršeno je poznato da se spoljnopolitičke odluke mogu donositi samo saglasnošću izabranih predstavnika "sva tri konstitutivna naroda" i zato je krajnje neproduktivno, pa i politički štetno, i kad Izetbegović javno govori o tome kako se nada da će Bosna i Hercegovina priznati Kosovo i kad srpski član Predsjedništva Mladen Ivanić kaže kako će on "spriječiti bosansko priznanje Kosova" – jer bi i "da" i "ne" tom priznanju moralo da se usaglasi – pa licitacija s nacionalno zapaljivom temom u kojoj nemaju nikakvu ulogu ili uticaj služi samo sticanju jeftinih političkih poena u predstojećim izborima.

Pravi skandal, međutim, nije to što su bosanskohercegovačka unutrašnja neslaganja demonstrirana u posjeti susjednoj državi: skandal je to što u pripremama za taj potencijalno pozitivan događaj u regionalnim odnosima očito nije usaglašena bosanskohercegovačka platforma koja bi utvrdila teme od zajedničkog interesa, među kojima bi u samom vrhu mogla da bude saradnja dvije zemlje i međusobna podrška u postizanju evropskih integracija ali i da se popišu teme o kojima nema saglasnosti pa ni potrebe da se o njima vodi prepirka u Beogradu umjesto da se traži konsenzus u Sarajevu.

08.12.2017.

"SRBIJANSKA TAJNA SLUZBA ORGANIZOVALA JE NAPAD NA ALEKSANDRA VUCICA U SREBRENICI .

PRIPADNICI MUP-a SRBIJE TVRDE: "Srbijanska tajna služba organizovala je napad na Vučića u Srebrenici 2015."

Dumanović: Neverovatno je da nigde u tužbi nema govora o motivu, odnosno o tome zašto smo izašli u javnost s tom pričom. Veliki je pritisak da nas osude, a prema zakonu, kazna je od jedne do osam godina zatvora. Ali, nećemo odustati, izguraćemo ovo do kraja. Čeka nas i odluka Upravnog suda u Beogradu, jer smo podneli tužbe zbog otkaza koji su nam uručeni.

Pred Višim sudom u Beogradu juče je održano pripremno ročište u procesu protiv Milana Dumanovića i Mladena Trbovića, osumnjičenih za odavanje službene tajne u vezi sa posjetom tadašnjeg premijera Srbije Aleksandra Vučića komemorativnom skupu u Srebrenici jula 2015. godine, piše Danas.

 

Ročište na kome se predlažu dokazi biće nastavljeno 22. februara 2018. godine.

 

Država Srbija tužila je Dumanovića i Trbovića, sada već bivše policijske službenike, jer su se usudili javno da progovore o nelegalnom boravku pripadnika Odjeljenja za opservaciju i dokumentovanje (OOD) MUP-a Srbije na komemoraciji žrtvama genocida u Potočarima 2015. Tada je napadnut tadašnji premijer Aleksandar Vučić, a Dumanović i Trbović sve vrijeme tvrde da su pripadnici tog odjeljenja srpskog MUP-a imali naredbu da tajno snimaju komemorativni skup u Potočarima.

 

Otkako su u oktobru prošle godine sve o tom tajnom snimanju ispričali za medije medije, njihov život se potpuno mijenja na gore. Dumanović je tog 11. jula 2015. bio u Potočarima, Trbović nije, ali je bez ikakvog kolebanja podržao svog kolegu u borbi za pravdu.

 

Umjesto da budu nagrađeni za svoj hrabar čin, policija ih 31. decembra 2016. obojicu hapsi zbog navodne zloupotrebe položaja. U pritvoru su proveli mjesec i po dana. Kako kažu za Danas, u pritvoru su korektno postupali prema njima, čak su i dobili pohvale zbog toga što su uradili.

 

Inače, u avgustu prošle godine, pet mjeseci prije hapšenja za koje je nedavno Služba Zaštitnika građana utvrdila da je bilo nelegalno, podnijeli su krivične prijave protiv Dejana Milenkovića, načelnika Službe za specijalne istražne metode, Gorana Nešića, načelnika OOD-a, Tomislava Radovanovića, zamjenika načelnika OOD-a i Dijane Hrkalović, sekretarke Uprave kriminalističke policije MUP-a Srbije, smatrajući ih odgovornim za naredbu da tajno snimaju komemorativni skup.

 

Međutim, njihove krivične prijave su odbačene u najkraćem mogućem roku, za samo 15 dana, da bi potom njih država tužila zbog navodnog odavanja službene tajne, i pored toga što je potvrđeno da pripadnici OOD-a nisu bili prijavljeni kao dio delegacije Srbije. Prema zakonima BiH, pripadnici snaga bezbjednosti strane države ne mogu sprovoditi zadatke na teritoriji BiH bez odobrenja te države. Takođe, iako je služba

 

Povjerenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti već dva puta naložila MUP-u Srbije da objavi informacije o angažovanju 19 policijskih službenika u Potočarima, MUP odbija da to učini, odnosno da podatke dostavi Sindikatu policije Sloga.

 

U međuvremenu, bivšim policajcima su uručeni otkazi, prvo Trboviću, a potom i Dumanoviću. I dalje nemaju posao. Mladen pokušava da obezbijedi normalan život svojoj porodici povremenim radom u inostranstvu, dok Milan živi od pomoći roditelja i prijatelja. Zakonom mu je zabranjeno da se bavi svojom profesijom jer je u toku sudski postupak protiv njega.

 

Trbović: U Srbiji, nažalost, sve prolazi. Ne znam koja bi vest mogla da potrese ovu zemlju? Ipak, i pored toga, odlučili smo da ne želimo da skrivamo nepravdu koja je učinjena policijskim službenicima u Potočarima 2015.

 

Dumanović: Očekivali smo da će da nas uhapse, ali smo mislili da će to biti još u oktobru kada smo objavili snimak, a ne 31. decembra. To pokazuje da je neko to dirigovao od starešina u MUP-u s obzirom na to da su oni posle toga napredovali u položajima. Jednostavno, želeli su da nam učine dodatnu štetu.

 

Trbović: Obraćali smo se svima, od policijskih sindikata preko političkih stranaka do domaćih i međunarodnih institucija. Tražili smo i da govorimo u Skupštini Srbije. Tek posle dve godine dobio sam odgovor iz Vlade Srbije da je sve bilo po propisu. Tada sam pisao Vučiću, jer je bio premijer Srbije, a odgovor sam dobio nedavno od kabineta Ane Brnabić.

 

Dumanović: Sve što smo mi ispričali je istina. Podsetio bih na gostovanje Gorana Živaljevića, tadašnjeg direktora Bezbednosno-informativne agencije (BIA) na TV Happy, gde je on ispričao kako je Uprava kriminalističke policije 2003. dobila jedno odeljenje koje podseća na BIA-u, misleći na OOD. Međutim, od 2015. BIA zaista i koristi OOD, zahvaljujući tome što su neki ljudi koji su bili u BIA sada na rukovodećim mestima u Upravi kriminalističke policije. Zanimljivo je da, prema dokumentima koje smo dobili od Sindikata policije Sloga, a po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od značaja, akcija u Potočarima, odnosno tajno snimanje, bila je u stvari akcija Bezbednosno-informativne agencije, a ne MUP-a Srbije. Inače, to je bio prvi put da se neko odeljenje, u ovom slučaju OOD MUP-a, koristi u inostranstvu.

 

Trbović: Danas su na vlasti oni koji kupuju diplome, bahati i nepismeni. Mog brata, Nebojšu Trbovića, postavili su na niže radno mesto, jer je odbio, kao šef Sektora unutrašnje kontrole, da napiše krivične prijave protiv žandarma 2015. kada se tokom Prajda desio incident sa braćom predsednika Srbije i gradonačelnika Beograda, bez saslušanja tih žandarma.

 

Dumanović: Mi smo hteli da podnesemo krivične prijave u PU Čukarica, ali smo odustali kada nam je rečeno da o tome mora da bude obavešten načelnik PU za grad Beograd, Veselin Milić, jer smo znali da je i on deo kriminalizovanog vrha MUP-a. Inače, mene je pozvala na razgovor i Dijana Hrkalović, ali sam i nju odbio, jer je tražila da dođem kod nje u kabinet.

 

Trbović: Moram da kažem da je ministar policije Nebojša Stefanović očito "stručnjak" za sve, odnosno on je slika i prilika predsednika Srbije. Ne znam da li javnost zna, ali Stefanović je svog kuma Gorana Papića postavio za načelnika Odeljenja za suzbijanje krijumčarenja narkotika.

 

Dumanović: Naš slučaj je u stvari politički slučaj i šta će biti na kraju zavisiće od političke situacije u zemlji. Svi dokazi govore da smo u pravu, ali pravde jednostavno nema.

 

Trbović: Nas tužilac tereti za narušavanje ugleda MUP-a i uznemiravanje javnosti, što je apsurdno.

 

Dumanović: Neverovatno je da nigde u tužbi nema govora o motivu, odnosno o tome zašto smo izašli u javnost s tom pričom. Veliki je pritisak da nas osude, a prema zakonu, kazna je od jedne do osam godina zatvora. Ali, nećemo odustati, izguraćemo ovo do kraja. Čeka nas i odluka Upravnog suda u Beogradu, jer smo podneli tužbe zbog otkaza koji su nam uručeni.

 

Trbović: Šta god bude sudska presuda, ja znam da ne mogu da izgubim, jer ako budem osuđen, to može samo da znači da sam pošten policajac. Naš slučaj je poruka svim policajcima u Srbiji da se bore za pravdu i ne ćute.

08.12.2017.

"PLUJU NAS - ALI VOLE NAS NOVAC"!

”Pljuju nas – ali vole naš novac“!



”Pljuju nas – ali vole naš novac“!

Foto: AFP

To se, dakle, dešava u jednoj EU zemlji, usred našeg civilizacijskog zajedništva. To je sramotno. Kult oko mrtvog ubojice potvrđuje zastrašujući nedostatak demokratskog instikta. Strašno je da je jedna zemlja kao Hrvatska puštena u EU.

”Pljuju nas – ali vole naš novac“ naslov je to kolumne Petera Kadhammara, objavljen u švedskom „Večernjem listu“, Aftonbladet, povodom reakcija na posljednje suđenje u Haagu.


Image may contain: 1 person, meme and text

U cijelosti prenosimo dio kolumne koji se odnosi na Hrvatsku.

„General Slobodan Praljak progutao je otrov nakon što je dobio presudu od suda za ratne zločine u Haggu. Gesta je bila teatralna. Mogao bih napisati i velika, grandiozna, ali neću jer bi to moglo značiti i priznanje, koje ne želim dati. Pokazao je hrabrost. Je. Ali se isto može reći da je javno samoubojstvo bio i nastavak gorkog nihilizma i destrukcije što je karakterizirala rat u BIH. Praljak je bio Hrvat. Prema djelovanju i mentalitetu mogao je biti i netko od svojih neprijatelja.

Tribunal piše u presudi da je je Praljak i njegova „ekipa“ kriva za dugi niz zločina:

Protjerivanje civila, njihovo odvođenje u logore u vrlo teškim uvjetima, ubojstva, uništavanje imovine, upotrebljavanje zatočenika za radnu snagu i žive štitove, etničko čišćenje muslimanskog stanovništva. Praljak je osuđen za kršenje ratnog prava i zločin protiv čovječnosti.

On je odgovoran za rušenje svjetski poznatog mosta u Mostaru.

Kazna je bila 20 godina. On je izabrao smrt. I tamo je povijest jednog ratnog zločinca mogla završiti.

Ali, po izricanju presude je hrvatska predsjednica KGK, prekinula svoj posjet Islandu i požurila kući. O osuđenom je rekla: Izabrao je da si oduzme život, umjesto da odgovara za djela za koja je bio uvjeren da ih nije počinio. Njegova smrt duboko je pogodila nacionalno srce.

Premijer Andej Plenković je izrazio sućut obitelji ubojice.

Ljudi su izvjesili Praljkove portrete uz putove te se okupljali na trgovima da upale svijeću. Sabor je održao minut šutnje. Dvoje zastupnika koji su to smatrali neumjesnim dobili su prijetnje smrću.

To se, dakle, dešava u jednoj EU zemlji, usred našeg civilizacijskog zajedništva. To je sramotno. Kult oko mrtvog ubojice potvrđuje zastrašujući nedostatak demokratskog instikta.

Strašno je da je jedna zemlja kao Hrvatska puštena u EU.“

U nastavku teksta autor se osvrće i na režime u Poljskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj i zaključuje da iako su te zemlje različite, imaju nešto zajedničko:

„Oni vole naš novac“

/prijevod: Petar Fehir/

08.12.2017.

VIKTOR IVANCIC : HIMNA ZA RATNOG ZLOCINCA SLOBODANA PRALJKA

Viktor Ivančić : Himna za Praljka



„Zaslužuje li Slobodan Praljak himnu na komemoraciji?“ postavi pitanje građanka zamišljeno zureći u ekran svoga laptopa.

„Misliš – zaslužuje li Slobodan Praljak komemoraciju?“ zbunjeno je pogleda suprug.

Piše : Viktor Ivančić (Peščanik)

„Ne, mili“, ustraje građanka. „Svečana komemoracija za Slobodana Praljka, friško osuđenoga ratnog zločinca koji je po izricanju presude u haškoj sudnici teatralno popio otrov i oduzeo si život, svakako će biti održana. I to u ponedjeljak, u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, u aranžmanu Hrvatskoga generalskog zbora, uz nazočnost mnogobrojnih pripadnika političke, kulturne i društvene elite, te standardno patetičnu dramaturgiju oproštajnog protokola: uz tugaljive zborske pjesme, uz cviljenje ozbiljne glazbe, uz vijence i bukete snuždenih krizantema, uz revere ukrašene crnim florom i značkama s kariranim uzorkom, uz tronute govore odličnika u kojima će veličati zločinčeva herojstva, ili herojeva zločinstva, svejedno, čak i uz recitiranje Shakespearove poezije…“

„Zašto me onda pitaš za himnu?“ prekine je suprug.

„Zato što je, prema programskoj šemi okupljanja u Lisinskom, predviđeno da svečanost počne intoniranjem hrvatske himne. Kada sam ti postavila pitanje – Zaslužuje li Slobodan Praljak himnu na komemoraciji? – zapravo sam citirala naslov s jednoga od ovdašnjih portala, a isti je, pretpostavljam, sročen zbog toga da potakne javnu debatu.“

„Kakvu vražju debatu?!“ uznemireno poskoči suprug. „Što se oko toga ima debatirati? Jedino razumno pitanje moglo je glasiti: Zaslužuje li Slobodan Praljak komemoraciju? Ali kad je već riješeno da zaslužuje, kad je već odlučeno da je u Hrvatskoj normalno odavati pompoznu javnu počast osuđenome ratnom zločincu, i to na elitnoj lokaciji i uz elitnu garnituru ožalošćenih uzvanika, tada je pitanje himne od drugorazrednog značaja. To je, oprosti mi na usporedbi, kao da raspravljamo o primjerenosti jednog govanca u prepunjenoj septičkoj jami.“

„Nemoj tako, mili“, usprotivi se građanka. „Najprije nije uljudno s tvoje strane da koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, ispunjenu svim tim krasnim svijetom što će se u ponedjeljak okupiti, uspoređuješ sa septičkom jamom. A zatim, pitanje himne nipošto nije drugorazredno. Pogotovo jer se njime otvaraju i neke dileme oko poštivanja zakona.“

„Kakvog zakona?“

„Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike.“

„Takvo što postoji?“

„Postoji, upravo pod takvim bizarnim nazivom. A u paragrafu 19. toga zakona piše: ‘Himna Republike Hrvatske može se izvoditi i na službenim proslavama, političkim skupovima i drugim svečanim manifestacijama. Himna Republike Hrvatske ne smije se izvoditi na način i u prilikama koji vrijeđaju ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske.’ I sad, budući da spomenuti ‘načini’ i ‘prilike’ u spomenutom zakonu nisu precizirani, onaj portal logično izvodi pitanje: Spada li komemoracija za osuđenoga ratnog zločinca u ‘prilike koje vrijeđaju ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske’?“

„Drugim riječima“, zlobno se osmjehne suprug, „da li septička jama vrijeđa ugled i dostojanstvo govanca?“

„Majmune!“ drekne građanka, tražeći kakav tvrdi predmet koji bi mogla uputiti u smjeru suprugove glave, a da to ipak ne bude laptop.

„Dobro, dobro, shvatio sam“, hitro je umiri muž i konstruktivno nastavi: „Ako se kroz pitanje sugerira odgovor – naime da sudski ovjereni ratni zločinac ne zavrjeđuje ispraćaj uz državnu himnu, to jest da se država ne može povezivati sa zločinom – postavljam protupitanje: Što ako ratnoga zločina ne bi ni bilo bez države kao univerzalne izlike? Što ako su država i zločin nerazdvojni? Što ako su sve one svinjarije što su ih po direktivi iz Zagreba ‘naši’ obavili u Bosni i Hercegovini, uključujući otvaranje logora, organiziranje masovnih ubojstava i rušenje kulturnih spomenika, što dakle ako je sve to planirano i provedeno ‘u interesu Republike Hrvatske’? A nesumnjivo jest, jer se ta nedjela i danas brane uvlas istim argumentom.“

„Bojim se da si u pravu“, klimne glavom građanka. „Tim više što su najviši predstavnici državne vlasti proglasili Slobodana Praljka pravednikom i nacionalnim svecem, a pridružio im se veći dio opozicije, u Saboru su mu odali počast minutom šutnje, u podnožju spomenika banu Jelačiću načinjen je oltar sa slikom osuđenog zločinca pred kojim građani masovno pale svijeće… Ipak, smijemo li to dovoditi u izravnu vezu s Republikom Hrvatskom, odnosno s himnom koja je simbolizira?“

„Republika Hrvatska od samoga početka nije ni geopolitička činjenica, ni administrativna tvorevina, ni servisna služba građana, niti išta četvrto, već je ona mitska kategorija, entitet koji u sebi okuplja kolektivnu osjećajnost. Čak je i onaj zakon koji spominješ tretira poput živoga bića, ili poput čovjekolikog božanstva, stavljajući pod zaštitu njena delikatna ‘čuvstva’, čuvajući njeno ‘dostojanstvo’ od mogućih ‘uvreda’. Stoga je i debata koju pokreće taj tvoj portal iznikla iz tipično ovdašnje malograđanske tlapnje: kako ekskulpirati Republiku Hrvatsku od opačina koje su počinjene u ime Republike Hrvatske?“

„Drugim riječima – kako državu distancirati od gadosti kojima je ona bila oficijelni razlog?“

„Ako mene pitaš, ispratiti na onaj svijet nekoga tko se ‘u ime Hrvatske’ odao ratnim zločinima bez odgovarajućih državnih simbola – s akcentom na zastavi i himni – znači posthumno ga lišiti motivacije. Znači zabiti mu glogov kolac u lijes. Možda sam perverzan, ali ima nečega istinski ogavnog u ambiciji da se ratni zločin deetatizira u državnome interesu.“

„Tu sam te čekala, mili“, naceri se građanka. „Je li onda državna himna tek govance u onoj tvojoj septičkoj jami ili nešto mnogo veće?“

„Dobro kažeš“, dodatno se uozbilji suprug. „Šteta što je šansa propuštena. Prava bi se rasprava mogla dogoditi tek da u scenariju svečanog okupljanja u koncertnoj dvorani nije predviđeno intoniranje ‘Lijepe naše’, pa da pitanje glasi: Zaslužuje li Slobodan Praljak komemoraciju bez himne?“

„I kakav bi bio tvoj odgovor?“

„Kategorično ne! Želi li se doista iskreno odati počast ratnome zločincu i ratnim zločinima, komemoracija bez himne je nezamisliva! Molim lijepo, kakvo bi to bilo veličanje zločina bez veličanja Hrvatske ako se bez veličanja Hrvatske zločin ne bi dogodio?“

„Ipak, ne možeš osporiti da se ogromna većina građana tome dvostrukom veličanju pasionirano prepušta, makar ga nisu spremni do kraja osvijestiti. Čini se da nema strahote koja bi bila u stanju ohladiti njihove uzavrele emocije. Sama pomisao na voljenu državu ispunjava ih ponosom i gordošću.“

„Budući da Republika Hrvatska, za razliku od mnogih drugih država, ima konstituciju religijskog kulta, izbrisana je razlika između državljana i vjernika. Dignitet se trenira u molitvenoj pozi. Građani su najuspravniji kada su bačeni na koljena. Ritualnim ustajanjem na intoniranje službenoga državnog napjeva tek potvrđuju trajnu predanost klečanju.“

„Izgleda da se samo iznimno rijetki uspijevaju tome oduprijeti“, sumorno primijeti građanka.

„Istina“, klimne glavom suprug. „Za razliku od septičke, skeptička jama je gotovo prazna.“

„Mislim da se radi o uvjetnome refleksu, mili, kad fiziologija trči ispred razuma. To sam i kod sebe primijetila.“

„Zar jesi?“

„Čim krene himna, diže mi se kosa na glavi.“

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
59808449

Powered by Blogger.ba