Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

06.12.2017.

SASA JANKOVIC: ALEKSANDAR VUCIC JE GOSPODAR RATA KOJI NAS ZELI SPASITI OD SAMOG SEBE

Saša Janković: Vučić je “gospodar rata” koji nas želi spasiti od samog sebe



Vodeći srbijanski opozicionar i lider Pokreta slobodnih građana (PSG) Saša Janković kazao je u razgovoru za Radiosarajevo.ba, komentirajući današnju posjetu članova bh. Predsjedništava Beogradu, da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić neiskren i prema Bosni i Hercegovini.

Razgovarao: Faruk Vele

Politika dizanja tenzija, a potom pojavljivanje u ulozi pomiritelja, kako kaže Janković, sada je “već toliko jasna da treba da pređemo iz faze razgovora o tome u fazu demontiranja takve vrste manipulativnog mehanizma koji konfliktom ostvaruje moć nad svima nama”.

Janković, koji je proteklih dana bio u žiži javnosti u Beogradu zbog dešavanja u  opoziciji, komentira odnos Srbije i tamošnje vlasti prema političkom Sarajevu.

Radiosarajevo.baČlanovi Predsjedništva BiH danas su u Beogradu. Nema dileme da ćemo ponovo čuti riječi o neophodnosti saradnje i o jasnim pogledima prema budućnosti. No, koliko tu ima iskrenosti?

“Jedini način za postizanje trajne stabilnosti i mira na Balkanu, a mi to vidimo kao uslov, jeste silazak s političke scene svih ovih koji su konfliktima, ostvarenjem konflikata, nas doveli u stanje u kojem se danas nalazimo da je uopšte potrebo da pričamo o tome.

Mi smo kao ljudi sveli svoja očekivanja na najelementarnije, a valjda kao ljudi zaslužujemo i više od mira. Zaslužujemo ekonomski napredak, svake vrste, političku stabilnost, blagostanje naših ljudi. Jedan život dostojan čovjeka u 21 vijeku.

Dakle, ne vjerujemo da ljudi koji su bili sposobni da nas devedesetih odvedu u najgore moguće situacije i ljudske sudbine, mogu bit putokaza ka izlasku iz stanja u kojem se nalazi Balkan. A imali su toliko vremena i prilike, jer prošlo je više od 20 godina od tog konflikta, prvo da ga ne naprave, a kada su ga napravili da naša društva vrate u normalno stanje.

S jedne strane, dobro je da se održavaju nekakvi odnosi, ali čini mi se da do suštinske promjene stanja na Balkanu neće doći sve dok političke elite koje nikada u svojim glavama nisu imali ni ideju od konflikta, ne budu došle na scenu. To je moj subjektivni utisak o nečijoj iskrenosti.

Izetbegovic_Vucic_AA1.jpg - undefined

Radiosarajevo.ba:  Ugledni pisac Filip David kazao mi je da se politika Aleksandra Vučića najbolje može iščitat iz srbijanskih tabloida. Koliko je to tačno?

“Ja ću suštinski konstatovati ono što cijela Srbija i Balkan vide. Pogledajmo šta se dešava, šta se radi, a ne šta se priča. Mediji pod apsolutnom kontrolom Vučića stalno podgrijavaju konfliktnu atmosferu, stalno smo na granici, kao i Vi kažete, maltene, straha od nekog novog rata.

A onda se praktično isti koji tu atmosferu stvaraju, pojavljuju kao spasitelji od samih sebe. Drže nas na neki način kao taoce, pokazuju međunarodnoj zajednici da koliko sutra može izbiti novi konflikt, da ga oni mogu napraviti i da treba da budemo svi zajedno zadovoljni ako oni to ne urade! A u međuvremenu da ih puštamo da ogromne količine novca iz javnih prelaze u privatne resurse i džepove.

Ne bih to sve sveo samo na utisak o iskrenosti, nego pogledajte šta se dešava. Pogledajmo kako se konstruišu afere koje dižu tenzije i onda dolazi spasitelj, dakle, koji jednom rukom pravi problem, a drugom ga rješava. Postavlja se  kao gospodar smrti, rata i mira. To je sad već toliko jasno da treba da pređemo iz faze razgovora o tome u fazu demontiranja takve vrste manipulativnog mehanizma, koji manipulacijom i konfliktom ostvaruju moć nad svima nama.

Način da se to uradi i da se to učini u svima našim zemljama regiona jeste da na scenu dođu političke snage koje ne žele da pričaju već da rade, pokazali su svojim djelima da su sposobni, da rade na normalizaciji naših života i da se svi zajedno okrenemo, ne samo našim građanima, već i međunarodnoj zajednici.

Da kažemo da ne moramo da živimo u ovoj vrsti stalnog straha od ljudi koji mogu da naprave konflikt. Ne moramo uopšte da reformišemo naša društva godinama i godinama pa da idemo ka miru. Koliko sutra region Balkana može postati mjesto potpuno relaksirano od konflikata ako smo sposobni da na vlast dovedemo ljude koji ne žive od konflikata. Koji nisu nastali u konfliktima, čije političke karijere nisu iskovane u konfliktu i koji ne vide opstanak svoj na vlasti time što će taj konflikt stalno održavati i prijetiti.

bakir_vucic_BG.jpg - undefined

Radiosarajevo.baŠta je cilj takve politike? Imamo iz Beograda podršku BiH, ali i Miloradu Dodiku i njegovom separatizmu. Imamo podršku, okretanju budućnosti i suočavanju s prošlošću, ali ni najmanje volje da se prihvati genocid u Srebrenici itd.

 “Sve dok postoje takva pitanja, dok se u  našim javnim diskursima uopšte razgovara o konfliktima, o tome kako će se reagovati na presudu, da li će izbiti neko nezadovoljstvo i hoće li biti provocirano, naša društva ne razgovaraju o onome što čini kvalitet života naših ljudi.

Činjenica je da imamo najniži rast GDP u Evropi, da, ako bi zemlje EU potpuno zastale u razvoju, nama treba rast od šest posto u narednih 20 godina da bi ih sustigli (!), a mi imamo 1,5, dva ili tri maksimum.

Mi ne zapošljavamo već iznajmljujemo naše ljude stranim firmama kao najjeftiniju radnu snagu. Ne razgovaramo o činjenici da naši ljekari i inženjeri odlaze iz naših gradova i mjesta, pa sutra neće imati ko da nas liječi…

Kad ih s ovim suočite, neko kaže, evo, samo što nas nisu napali iz Bosne, s Kosova. Samo zato što je Hrvatska naoružava, moramo i mi, moramo vas čuvati… Kad neko priča o tome, onda razgovor o životnim stvarima izgleda iracionalan. Stalnom tenzijom, stalnim podgrijavanje konfliktne atmosfere, kriju se činjenice o ekonomskoj devastaciji naših zemalja.

O deindustrijalizaciji, o zemljama jeftine radne snage, beznađu koje osjeća na ulici svakog sela i grada u Bosni, Srbiji… To je ta politička manipulacija najgore vrste koja naše zemlje drži dublje od dna! Moramo postaviti pitanje šta mi kao ljudi, šta intelektualna elita koja sebe voli da smatra jako bitnom, šta svako od nas mora da uradi kako b se izvukli iz ovog položaja žrtve, taoca u rukama ljudi koji sada sjede u vlasti.

Radiosarajevo.baHaški tribunal ovog mjeseca spušta zastore. U posljednje dvije-sedmice imali smo važne presude, među kojima je i ona Ratku Mladiću. Vi ste ove godine bili u Srebrenici. To suočenje s prošlošću, da li je iskreno i da li će Vučić, recimo, priznati geocid koji je potvrđen međunarodnim presudama?

“Što se tiče Mladića, kamo sreće da su naša nacionalna pravosuđa, zakonodavstva bila postojana, snažna i spremna, i da je postojala politička atmosfera. Dakle, volio bih da smo mi sami, a ne međunarodno pravosuđe, to pitanje rješavali. Da su bili mnogo brži, snažniji i oštriji u kažnjavanu toga da bi se izbjeglo prelijevanje individualne odgovornost na kolektiv, narod.

Naš Pokret je pozdravio presudu Mladiću, presudu donesenu poslije dugo vremena i dešavanja koja su uslovila da čak ni danas ta presuda ili presude ne označavaju nikakav kraj te ratnohuškačke ideologije. Bilo bi dobro pogledati kakve su reakcije svakoga na to. Naša vlast je izbjegla da se jasno odredi prema tome.

A onda vidite da su neki drugi ljudi koji su osuđeni ratne zločine postali predavači na Vojnoj akademiji. Kao čovjeku koji se bavio ljudskim pravima, jasno mi je da onaj koji odsluži kaznu jeste kaznu odslužio, ali postoje toliko mnogo drugih aspekata odgovornosti.

Ponašanje država govori kakav je suštinski odnos. To podstiče suštinski stav naroda o nekim stvarima. Nije dovoljno, usađujem se reći i u drugim državama, u Hrvatskoj prije svih, jasno izraženo i emitovano prema narodu da to što je učinjeno jeste nedopustivo loše, da se mora sankconisati takvo ponašanje kako se ne prelilo na mnogo šire, da je bilo loših i nedopustivih stvari i da današnje države ne mogu opstati naslanjajući se na takvo naslijeđeTo ne može biti naslijeđe na kojem se gradi budućnost ni regiona ni naših država.

 Radiosarajevo.ba: Je li to ukazuje na hipokriziju?

“Tu je jedna licemjerna, dvolična politika, s jedne strane strane se priča ono što međunarodna zajednica želi da čuje, a kako bi bio nastavljen taj lažni odnos u smislu mi kao nešto radimo, a oni nam nešto kao pomažu. A, ustvari, naša društva su sve dalje od ideala koji su nas postakli da krećemo prema EU.

S druge strane se podgrijava ponovo atmosfera koja bi sutra mogla izazvati slične stvari i, ponavljam, neko sebe postavlja gospodarem rata i mira. Ako je sve po mome, u stvarima koje su meni bitne, onda ću ja okrenuti finu stranu.

Ako me pitate o stvarima kao što su sloboda političkog djelovanja, sloboda medija, sloboda izražavanja, korupcija i organizirani kriminal,  nezavisno sudstvo, ako me pitate o tome, začas se pojavi ona druga strana. Dakle, DrJekyll i Mr. Hyde, druga strna. A onda mi kažemo bolje je ne čačkati ništa, daj samo da ne bude rata. To je već toliko jasno. Rekao sam jedini način da se iz tog izađe jeste izlazak na vrh političke scene političkih snaga u našim zemljama koje unutar svojih zemalja i u pogledu saradnje u regionu jesu protiv konflikta.

Daj šta daš, samo da rata ne bude

“Zbog toga se politička snaga o kojoj pričam u svim našim zemljama suočava s ogromnim nedopustivim demokratskim preprekama, napadima, kampanjama, hajkama. Upravo  onog momenta kada ljudi prepoznaju alternativu, tog trenutka prestaje moć ucjenjivača samim sobom. Ako tu alternativu pogazite u korijenu, onda će ljudi reći daj šta daš samo da rata ne bude”.

Faruk Vele (Radiosarajevo.ba)

06.12.2017.

O GENOCIDU SE NE RASPRAVLJA

O genocidu se ne raspravlja




Memorijalni centar žrtvama Srebrenice u Potočarima
Memorijalni centar žrtvama Srebrenice u Potočarima

///////////////////////////

U Srebrenici je predstavljen zbornik radova pod naslovom "Preispitivanje Srebrenice" koji je priredio direktor Muzeja žrtava genocida iz Beograda u saradnji sa Fondom strateške kulture iz Moskve i Predstavništvom Republike Srpske u Srbiji.

Autori ovog zbornika, između ostalog, dovode u pitanje presude Haškog tribunala, te tvrde da pokušavaju da spriječe stalna nastojanja da se ukine Republika Srpska.

Analitičari kažu da je riječ o otvorenom negiranju pravosudnih činjenica. Preživjeli genocida u Srebrenici poručuju da se neće pregovarati o činjenicama.

Nekoliko sedmica nakon što je Haški tribunal Ratku Mladiću izrekao presudu doživotne kazne zatvora za, između ostalog, genocid u Srebrenici, u tom gradiću na istoku Bosne održana je promocija zbornika radova pod nazivom "Preispitivanje Srebrenice". Riječ je o radovima koji su još u junu predstavljeni u Beogradu, a nastali su 2015. i 2016. godine. Autori koji su govorili na promociji, između ostalog, negiraju činjenice utvrđene sudskim presudama.

"Mi ustvari bijemo bitku za istinu o Srebrenici da ne bi ostao ne samo kao teret oko rata nama kao narodu, nego da bi sprečili nastojanja da se ukine Republika Srpska na osnovu lažne priče o genocidu, koji ustvari to nije", tvrdi jedan od autora Aleksandar Pavić.

On jasno poručuje da autori zbornika radova negiraju da je u Srebrenici počinjen genocid, a čemu svjedoče presude Trubunala u Hagu i to ne samo one izrečene ratnom komandantu bosanskih Srba Ratku Mladiću i političkom vođi Radovanu Karadžiću. Svoje stavove potkrjepljuju tvrdnjama da je Zapad "lansirao" svoju istinu o Srebrenici.

Ovi ljudi tvrde da srpska strana na ovaj način želi dati doprinos sagledavanju istine o događajima u i oko Srebrenice u proteklom ratu, te pozivaju predstavnike bošnjačkih naučnih institucija da se u junu iduće godine sastanu i razgovaraju o toj temi.

No, na promociji zapravo nije bilo mjesta ovako demokratičnom pristupu. Diskusija o napisanom u zborniku radova nije bila moguća. Tome svjedoči istoričar iz Srebrenice Adem Mehmedović.

"Bila je tu puna ta mala sala, bilo je i Bošnjaka koji su imali volju da diskutuju na jedan kulturan i argumentovan način, međutim, na kraju promocija je završena bez prava na diskusiju. Evo i ja, kao historičar, bio sam spreman da diskutujem i da ukažem na neke stvari argumentovano koje su iznijete tokom promocije tog zbornika, a koje su očigledno pogrešno predstavljene", kaže Mehmedović.

Emir Suljagić, predavač na Međunarodnom univerzitetu u Sarajevu, preživio je genocid u Srebrenici. O onome što se dešavalo u julu 1995. godine napisao je više naučnih radova i knjiga. Smatra da zbornik radova koji je predstavljen u Srebrenici negira sudski utvrđene činjenice.

"Ako bilo ko misli da ćemo mi, pogotovo mi koji smo to preživjeli, pregovarati o činjenicama, taj se teško vara. Niko sa njima neće pregovarati o činjenicama. Zločini su počinjeni u razmjerama u kojima su počinjeni. Ne mogu se dijeliti po popisu iz 1992. godine. I ne postoji ništa što može opravdati i objasniti ponašanje organa vojnih, policijskih i političkih tadašnje Srpske Republike BiH, odnosno Republike Srpske, u Srebrenici i u okolini Srebrenice, odnosno cijeloj istočnoj Bosni između 1992 i 1995 godine", dodaje Suljagić.

O Srebrenici bi trebali da pišu oni koji su bili tu i znaju šta se dešavalo, kaže novinar iz ovog grada Marinko Sekulić i objašnjava da kako svako pogrešno pisanje utiče na život Srebreničana.

"Vrlo često nam se dešava da ljudi ne samo u pisanju knjiga, već i u medijskom izvještavanju, nama naprave medvjeđu uslugu", kaže on.

Podršku zborniku radova dao je Fond strateške kulture iz Moskve. Emir Suljagić navodi da nije prvi put da Rusija na ovaj ili onaj način podriva stabilnost u BiH, ali i regionu.

"Imate i nevladine organizacije sa sjedištem u Bratuncu, koje su postavile recimo sliku Vladimira Putina na ulazu u Zemljoradničku zadrugu u Kravici gdje je 13. jula 1995. godine 1.500 ljudi ubijeno za jedno poslije podne. Ne vidim šta tačno Rusija misli, odnosno njena zvanična politika u bivšoj Jugoslaviji, odnosno BiH, da može postići sa ovim i kako tačno misle da doprinose pomirenju i povjerenju, i na kraju krajeva kredibilitetu Ruske Federacije u bivšoj Jugoslaviji", navodi Suljagić.

Nije prvi put da političari, organizacije ili neki naučni krugovi negiraju genocid u Srebrenici, a sve pod krinkom zaštite Republike Srpske i nacionalnih interesa srpskog naroda.

Prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, a koje su izrečene Mladiću i Karadžiću, u Srebrenici je u julu 1995. godine počinjen genocid u kojem je ubijeno više od 8.000 muškaraca i dječaka. O tome govore i presude generalima Vojske RS Radislavu Krstiću i Zdravku Tolimiru.


///////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Srijeda/sreda, 6. decembar/prosinac 2017.

 

Učitajte više sadržaja...

06.12.2017.

ZORAN PUSIC O PRESUDI SESTORKI: 'LJUDI KOJI NEGIRAJU PRESUDU SU VELIKA OPASNOST, PRIJE SVEGA ZA HRVATSKU'!

ZORAN PUSIĆ O PRESUDI ŠESTORKI: 'Ljudi koji negiraju presudu su velika opasnost, prije svega za Hrvatsku'!

Grupa hrvatskih intelektualaca uputila je otvoreno pismo Saboru i Vladi Hrvatske da obeštete žrtve logora HVO-a, umjesto deklarativnog i licemjernog osuđivanja svih zločina. Tvrde kako bi taj čin doprinio stabilizaciji BiH, te bi popravio ozbiljno poljuljan ugled Hrvatske u svijetu.

Intelektualci navode da je vlast u Herceg-Bosni bila direktna ekspozitura Franje Tuđmana i Gojka Šuška, da su HVO-om komandovali visoki oficiri HV-a, što potvrđuju brojne pisane izjave, naređenja i stenografisani razgovori objavljeni u javnosti puno prije prošlosedmične pravomoćne presude. Osuđuju Tuđmanovu politiku nastojanja pripajanja dijela BiH Hrvatskoj kao politiku nedostojnu jedne demokratske države, a zločine u Dretelju, Heliodromu, Stocu, Stupnom dolu kao nemoralan i dugoročno štetan postupak.

 

''Dakle naš stav je da to bila jedna politika nedostojna demokratske zemlje, da je bila moralno za svaku osudu i da je čak sa hrvatske strane, da ne govorimo o žrtvama skupa i sa hrvatske strane bila jedna loša i za Hrvatsku štetna politika'', kaže za TV1 Zoran Pusić iz Građanskogo dbora za ljudska prava.

 

Poslije pravomoćne presude činjenice o zločinima, stradanjima i žrtvama se nisu promijenile, ali je realnost da one neće ostati ”ispod tepiha” kuda su ih sve ove godine dobar dio hrvatske politike i dobar dio medija gurali pa su doživljena kao šok, navode intelektualci.

 

Pusić tvrdi kako postoje još dvije druge koncepcije za koje smatra da su loše za Hrvatsku.

 

''Jedna je da je patriotizam to da se poriču stvari koje su se dogodile, ali koje Hrvatsku prikazuju u negativnom svijetlu. Postoje ljudi koji smatraju da je ta politika loša, ali da se to ne treba govoriti, jer to nije dobro za Hrvatsku'', kaže Pusić.

 

Treba se obračunati s tom politikom, kaže Pusić, te navodi i treću koncepciju patriotizma koja smatra da je glavna mana te politike što nije uspjela.

 

''To su uglavnom ljudi koji imaju ekstremno desne političke stavove i koji su po mom mišljenju velika opasnost, prije svega za samu Hrvatsku, a takvi ljudi su opasnost za svaku zemlju u kojoj djeluju'', kaže Pusić.

 

Intelektualci pozivaju hrvatsku Vladu i Sabor da se suoče s dijelom negativnog naslijeđa hrvatske politike prema BiH, a ne da kukavički i krajnje politikantski ostavljaju taj težak problem sljedećim generacijama. Umjesto deklarativnog i licemjernog ”osuđivanja svih zločina” predlažemo da Vlada nađe sredstva za obeštećenje žrtava koncentracijskih logora koje je držao HVO, stoji u otvorenom pismu Građanskog odbora za ljudska prava koju poptisuje preko 30 hrvatskih intelektualaca.

06.12.2017.

DRAGANU COVICU ISKOCIO OSIGURAC

Draganu Čoviću ”iskočio” osigurač





Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Nakon presude Haškog tribunala 6 -ici bosansko-hercegovačkih Hrvata za udruženi zločinački poduhvat, čini se da je predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović prvi put u svojoj političkoj karijeri „iskočio“ iz svog licemjernog uglađenog političkog kostima. U vrlo kratkom period od samo nekoliko dana uspio je da napravi veliki broj političkih gafova, netipičnih za Čovića čije su izjave uglavnom bile odmjerene i dobro umotane pred domaćom i svjetskom javnošću eufemizmima „federalizacija“, „decentralizacija“, „konsocijacija“, „ravnopravnost“, koje zvuče daleko privlačnije i pravednije nego kad bi otvoreno otkrili svoje prave namjere – stvaranje etnički čiste unitarne jedinice pod potpunom vlašću HDZ-a, zapadnohercegovačku unitarnu republiku po uzoru na RS.

Čović je nedvojbeno izgubio samokontrolu isfrustriran kontinuiranim debaklom i porazima svoje antievropske politike posljednjih nekoliko mjeseci . Sve je počelo neuspjehom Čovićevog pokušaja da politikom Trojanskih konja , u savezu sa bratskom HDZ i preko hrvatskih parlamentaraca u Briselu servira Evropi federalni model uređenja Bosne i Hercegovine i u skladu sa tim izmjene Izbornog zakona Federacije BiH. Europski parlamentarci su prepoznali dvoličnost Čovićeve politike u kojoj bi umjesto sadašnje Federacije BiH s deset kantona, treba formirati treći entitet, a BiH urediti kao državu tri etničke republike, drugim riječima vratiti se na ratno stanje iz 1993. i postojanje tri etničke čiste federalne jedinice koje su građene masovnim zločinima, etničkim čišćenjem i razmjenom stanovništva a presuda Haškog suda je glogov kolac u srce povampirenog čeda!

Presudu čelnicima tzv. “Herceg-Bosne”, uz podršku HDZ-a Hrvatske, Čović koristi kao vrlo pogodnu priliku da učvrsti svoje biračko tijelo ucjenom o blokiranju procesa integracija u EU te zahtjevom za reviziju drugostepene presude haškim osuđenicima. Bilo bi zanimljivo znati kako bi se to Čović ponašao kad bi se tek sada pripremila revizija presude Srbiji za genocid. Nakon što je Čović podržao Dodika moglo bi se reći da ga je Dodik navukao poput bekana.

Izjava Dragana Čovića da je spreman odgađati put ka EU zbog haških osuđenika je u podudarnosti sa politikom onih političara zbog kojih je Hag i uspostavljen, koji su spremni žrtvovati budućnost zarad prošlosti. Čović je najveći neprijatelj svog vlastitog naroda, prisiljavajući ga da kontinuirano iseljava što je donedavno sugerisao i banjalučki nadbiskup Komarica.

Međutim svim ovim nebulozama nije kraj. Donald Trump, Angela Merkel, Theresa May – tek su neke adrese na koje je otišlo neusaglašeno pismo Dragana Čovića u kojima traži ubrzanu aktivaciju MAP-a pravdajući “naslijeđem bivših učesnika rata u BiH, a koji su došli iz islamskih zemalja te odlazak radikaliziranih građana BiH na strana ratišta. Dodatno, njihov povratak u BiH postaje vrlo značajan test za sigurnosne i druge institucije BiH koje brinu o miru i stabilnosti države. Ovo iznimno bitno pitanje, i za BiH i šire okruženje, pokazat će snagu BiH da se odupre jednoj od najvećih kriza za svako društvo, kao i za čovječanstvo u cijelosti; terorizam i radikalizam”.

Dragan Čović danas licemjerno u svom stilu poziva sve logoraše da tuže državu BiH umjesto počinitelja udruženog zločinačkog poduhvata. Kao generalni direktor preduzeća Soko Mostar, u junu 1993. godine Čović šalje zahtjev Josipu Praljku, tadašnjem zamjeniku upravitelja logora Heliodrom, da se “za potrebe Zrakoplovne industrije Soko Mostar omogući izuzimanje deset zatvorenika, a sa ciljem obavljanja određenih poslova”.

Tolika doza oholosti prema vlastitoj državi nije slučajna. Vješto se predstavljajući pred hrvatskim narodom većim katolikom od pape Čović ne brani Prlića i ostale Haške osuđenike već samog sebe kako za počinjeni kriminal tako kao i člana tima odgovornog za udruženi zločinački poduhvat.

06.12.2017.

AKADEMIK PROF. DR. ESAD DURAKOVIĆ : "PRESUDOM PRLICU I OSTALIMA POKOPANA ZLOCINACKA TVOREVINA HERCEG-BOSNA"

Akademik Esad Duraković : “Presudom Prliću i ostalima pokopana zločinačka tvorevina Herceg–Bosna “



Presuda haškoj šestorci važna je iz nekoliko razloga. Pokušat ću da ih taksativno nabrojim. Prvo, njom je pokopana Herceg – Bosna kao politički projekt iako još postoje ambicije da se revitalizira. Posljednju lopatu na humku Herceg – Bosne stavio je haški Tribunal. To je zločinačka tvorevina i to je činjenica o kojoj će morati voditi računa i političari i budući historičari. Utvrđuje se realno, činjenično stanje u vrijeme agresije na BiH. Jako je važna i činjenica da to nije presuda izrečena samo individuama.

Mediji i komentatori to pogrešno tumače. Nije izrečena presuda narodu, ali nisu to ni pojedinci, jer su oni predstavljali institucije. Riješenje je negdje u sredini. Bili su komandanti, organizatori… tog zločinačkog projekta. Najvažnije po mom sudu je ponašanje hrvatskog političkog vrha i političkog subjekta u BiH u vezi s presudom. To je ono što je inikativno i važnije čak i od same presude.

Prve reakcije i Plenkovića i Grabar Kitarović i nekih drugih su bile šokantne. Bio je to politički diletantizam. Jedna diplomatska nekultiviranost. Nepriznavanje haškog Tribunala. Hrvatske političke strukture su pokušavale i još pokušavaju kolektivizirati odgovornost. Treba insistirati na individualnoj i komandnoj odgovornosti. Pretvarajući zločince u nacionalne heroje nastoje prihvatiti njihov zločin i nametnuti ga kao breme cijelom hrvatskom narodu.

To je katastrofalna politička greška i meni je neshvatljivo da se događa na tako visokom političkom nivou. Plenković blago reterira, ali je to samo verbalno, jer ni on ni predsjednica Hrvatske ne odustaju od konačnih ciljeva.

Jasno je da su i Čović i Dodik, kao ljudi koji nastoje razoriti BiH, zapravo pijuni kreatorima politike u Zagrebu i Beogradu. Kada bi međunarodna zajednica ozbiljno priprijetila Zagrebu i Beogradu da se okanu BiH, Čović i Dodik bi nestali u roku od 24 sata. Međutim, ne mogu da shvatim to da Plenković i neki drugi, sjetimo se kada su upadali u Stocu, ruše na izvjestan način suverenitet BiH.

On je nedavno hodao po BiH, obilazio hrvatski prostor, nije dolazio u Sarajevo, obilazi Mostar i daje podršku Hrvatima povodom presude ratnim zločincima i nije mi jasno zašto Evropa ne kaže Plenkoviću, koji je premijer susjedne zemlje, koja je umiješana u agresiju na BiH, da ne može tako upadati u suvereni prostor BiH i davati podršku ne znam kome…

Riječ je o činjenici da hrvatsko političko rukovodstvo, čast pojedincima, ne odustaje od ratnih ciljeva, jer samim tim što opravdavaju zločine koje su počinili tvorci Herceg – Bosne, oni i dalje markiraju ratne ciljeve i nadaju se da će ih jednog dana realizirati, kazao je Duraković u Dnevniku TV1.

(Kliker.info-SB)

06.12.2017.

METASTAZE YU-RATOVA

Metastaze yu-ratova




Image result for marinko culic fotos

///////////////////////////////

Izdvajamo

  • Sretna je okolnost da se sadašnji mirotvorni zaokret dijela katoličkih biskupa poklopio s dolaskom nikada zrelijeg i odgovornijeg sastava vrha Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (od mitropolita Porfirija do episkopa Nikodema, Ćulibrka…, da nabrojim samo neke), a oboje je očito u vezi i s novijim inicijativama pape Franje u vezi kanonizacije Stepinca. Nesretna je pak okolnost da ovi novi vjetrovi još nisu dopuhali do vrhova crkvenih hijerarhija u Zagrebu i Beogradu, naprotiv, oni su ostali glavni emitivni centri metastaziranja yu-ratova iz devedesetih. Ali ako bi se ostvarilo makar i ‘n’ od ovih malo očekivanih novih procesa, za početak bi bilo dovoljno.
...........................

Naivno je vjerovati da će traume poslije jugoslavenskih ratova i zatvaranja Haškog suda izliječiti liberalne nevladine udruge, one su za to preslabe. Glavna odgovornost je na nacionalnim državama i crkvama, koje su faktični vlasnici kolektivnih ratnih memorija i na njih najviše mogu utjecati

Prije nekoliko dana održao je predavanje za osnovce i srednjoškolce u Vrbovskom i Delnicama Marijan Gubina, gorljivi zagovornik filozofije nenasilja i suživota u različitosti. Što, niste za to čuli? Nikakvo čudo, o tome je opširno, na čitavoj stranici, izvijestio samo Novi list, čija uređivačka politika ipak nije otišla sasvim dovraga i, šturije, Radio Rijeka. A možda tu nema ničeg neobičnog i zazornog, tko je, dođavola, taj Gubina?! Iako ga Novi list predstavlja kao ‘poznatog’, navodeći niz priznanja koja je dobio i još više stranih prijevoda njegove knjige ‘260 dana’, on je sve samo ne zvijezda hrvatske javne i medijske scene. To je teško i istodobno vraški lako objasniti. Marijanova je biografija impresivna, ako je dovoljno i toliko reći, završio je 1991. kao jedanaestogodišnjak u srpskom logoru, gdje je proveo spomenutih 260 dana, a nakon što je oslobođen živio je još godinama u progonstvu u Osijeku. Ali unatoč svemu tome Gubina se oteo matici većinskog javnog mnijenja i postao punokrvni humanitarac i zagovornik svake, uključujući međunacionalnu toleranciju. To mu priznaju čak i neke od službenih hrvatskih državnih adresa, ali neizbrisiv je dojam da one to čine preko volje, više zato što je Marijan i međunarodno prepoznat pa, eto, da ne ispadne da je kod kuće baš prešućeni nitko i ništa.

Između redaka spomenutih priznanja jasno se čita da bi Marijan Gubina bio uvažena i slavljena persona grata da je svoje logorašenje i prognaništvo stavio u uobičajene okvire mržnje ili barem nepodnošenja sunarodnjaka svojih mučitelja i progonitelja. I, naravno, u okvire isto toliko uobičajenog razumijevanja i patriotske cenzure ako su takve zločine činili pripadnici vlastitog naroda. A to je ono što upravo gledamo u povodu završnih haških presuda Ratku Mladiću i hercegbosanskoj šestorci, pri čemu se naše ‘heroje’ i ‘vitezove’ privija u krilo i slavi ne zato što su nevini, nego baš zato što nisu. O toj novoj optici ratnih zločina koju su donijeli jugoslavenski ratovi devedesetih pisao sam u prošlom broju ovog tjednika i zato bih se sada posvetio više tome što hrvatskim i drugim gubinama u regiji predstoji sada kada su završne haške presude, koliko i one prije njih, izazvale ovako jadna i porazna reagiranja. Ima li za njih više uopće mjesta pod suncem?

Prvi dojmovi su sumorni, umalo pa katastrofični. Razne ljudskopravaške i druge liberalne udruge u Hrvatskoj (i šire u regiji) jedva drže nos nad vodom a, paradoksalno, gura ih dolje ono što ih je dosad dizalo gore. Dok je, naime, Hrvatska bila u pristupnom procesu s Evropskom unijom, one su bile motor viših političkih i društvenih standarda, ali kada su ti standardi, kao, ostvareni, pomela ih je poplava raznih (pseudo)patriotskih i (pseudo)katoličkih udruga koje sada gospodare nevladinom scenom. To objašnjava zašto su ljudskopravaške organizacije danas žilavije u Srbiji, gdje je taj pristupni proces daleko od kraja, pa ondje imponiraju žilavošću prvenstveno Žene u crnom koje, za razliku od plačljivih hrvatskih patriotskih ženskih udruga, žale i žrtve drugih naroda. Imaš i Fond za humanitarno pravo Nataše Kandić, imaš Helsinški odbor Srbije Sonje Biserko, da nabrojim samo najzvučnije. A što imaš u Hrvatskoj? Pa ponečeg još ima, tu su GONG, sve poletnije udruge mladih antifašista i slično, ali sve se uglavnom svodi na Documentu Vesne Teršelič, plus nešto od preostalih nezavisnih medija. Ali pogledajte što se posljednjih dana događa Documenti i postat će jasno da i ovo sadašnje loše stanje može postati prije gore nego bolje.

Ova udruga pokušala je pomoći Srpkinji M. K., silovanoj u šibenskim Kulinama, da se izbori za status žrtve, što joj je Ministarstvo branitelja odbilo unatoč sudskoj presudi. I što se, molim lijepo, dogodilo? Documenti je bučno i s podignutim kažiprstom predbačeno da žrtve silovanja tretira po ‘nacionalnom ključu’, a to se kao ne smije. Dakle, takve licemjere majka ne rađa. Čitava povijest jugoslavenskih ratova, pa i onog u Hrvatskoj, sastoji se u tome da se nariče, pa i samoviktimizacijski neumjesno cvili nad žrtvama iz svoga naroda, uz istodobno posprdno bagateliziranje žrtava iz drugih naroda. I sada kada se pojavio netko tko ne postupa tako, nabacuje se na njega drvljem i kamenjem. Uostalom, tko se trebao zauzeti za silovanu Srpkinju iz ove priče? Ne valjda Čičkov Hrvatski helsinški odbor koji je, istinabog, devedesetih stvarno tako i radio, ali se u međuvremenu prodao na moralnom Hreliću Zdravku Mamiću kako bi mjerio decibele bijesnih navijača protiv ovog Gazde hrvatskog nogometa. Naravno da to može proći samo u lošem vicu. Nema sumnje da nas kroz ovo postratno, a sada i posthaško razdoblje, mogu provesti samo autentične ljudskopravaške organizacije, ali to je, odmah ću priznati, pomalo nalik otkrivanju tople vode i u krajnjoj je liniji naivno.

Jasno je, naime, da prevladavanje postratnih i posthaških trauma neće ići bez angažiranja ovdašnjih nacionalnih država i vladajućih političkih stranaka. I to čak prije stranaka konzervativnog nego liberalnog predznaka, jer je nedvojbeno da su baš one faktički vlasnici kolektivnih ratnih memorija, pa na njih najviše mogu i utjecati (ovim ne želim reći da su građani samo ovce koje to slijepo slijede, ali, bogami, ne želim ni poreći). Zato ne treba podcijeniti izjavu Aleksandra Vučića, koji se poslije presude Ratku Mladiću postavio distanciranije i ravnodušnije nego poslije presude Radovanu Karadžiću. Doduše, ni ovaj put nismo čuli pravu ocjenu srbijanskog režima o ratovima devedesetih, ali gdje jesmo? U Hrvatskoj? U Bosni i Hercegovini? Na Kosovu? Nigdje to nismo čuli. Isto tako, ne treba podcijeniti ni nove glasove iz hrvatske Katoličke crkve, na prvom mjestu misnu propovijed požeškog biskupa Antuna Škvorčevića usred Vukovara i vojnog ordinarija Jure Bogdana u Škabrnji. Obojica su izgovorila važne riječi da na mržnju ne treba odgovoriti mržnjom. To je prvi zagovor međunacionalne trpeljivosti još otkako je kardinal Franjo Kuharić u osvit rata rekao da se na srpsko nasilje i nesnošljivost ne smije odgovoriti istom mjerom. Nakon Kuharićeve smrti takvi glasovi s Kaptola su zamukli i on je postao glavni propagandni centar nastavka rata drugim sredstvima.

Sretna je okolnost da se sadašnji mirotvorni zaokret dijela katoličkih biskupa poklopio s dolaskom nikada zrelijeg i odgovornijeg sastava vrha Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (od mitropolita Porfirija do episkopa NikodemaĆulibrka…, da nabrojim samo neke), a oboje je očito u vezi i s novijim inicijativama pape Franje u vezi kanonizacije Stepinca. Nesretna je pak okolnost da ovi novi vjetrovi još nisu dopuhali do vrhova crkvenih hijerarhija u Zagrebu i Beogradu, naprotiv, oni su ostali glavni emitivni centri metastaziranja yu-ratova iz devedesetih. Ali ako bi se ostvarilo makar i ‘n’ od ovih malo očekivanih novih procesa, za početak bi bilo dovoljno.

portalnovosti.com



Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
49624954

Powered by Blogger.ba