Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

04.12.2017.

AMERICKA AMBASADA I OSCE O IZJAVI DRAGANA COVICA

AMERIČKA AMBASADA I OSCE O ČOVIĆEVOJ IZJAVI: "Neprihvatljivo je uslovljavati budućnost BiH presudama koje se odnose na pojedince"

Neprihvatljivo je uslovljavati budućnosti Bosne i Hercegovine presudama koje se odnose na pojedince koji su osuđeni za ozbiljne zločine, kazali su danas iz Ambasade SAD u BiH za N1 komentirajući najave predsjedavajućeg člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića o upitnosti evropskog puta države nakon posljednjih dešavanja i presuda u Haagu.



AMERIČKA AMBASADA I OSCE O ČOVIĆEVOJ IZJAVI: 'Neprihvatljivo je uslovljavati budućnost BiH presudama koje se odnose na pojedince'

Kako su naveli iz Ambasade, podrška presuđenim ratnim zločincima potkopava načelo zakonitosti i međunarodni poredak.


''Kao što smo već mnogo puta naveli, sudske presude se moraju poštovati. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ustanovio je pojedinačnu odgovornost za počinjene zločine. Izjave koje impliciraju kolektivnu odgovornost su netačne i predstavljaju pokušaj da se pojedinačna odgovornost prebaci na cijele grupe ljudi'', kazali su iz Ambasade SAD u Sarajevu.

 

''Neprihvatljivo je uslovljavati budućnost Bosne i Hercegovine presudama koje se odnose na pojedince koji su osuđeni za ozbiljne zločine. Podrška presuđenim ratnim zločincima potkopava načelo zakonitosti i međunarodni poredak i ni na koji način ne doprinosi ostvarenju interesa građana BiH koji zaslužuju pravdu i pomirenje'', poručili su iz Ambasade SAD.

Podsjećamo, Čović je ranije kazao kako će evropski put biti na "čekanju" sve dok se ne izbori za svakog časnog pripadnika HVO-a.  

 

"Naš zadatak je da ohrabrimo naše ljude i da sa dovoljno samopouzdanja kažem da smo mi ipak neka vlast u BiH i Hrvatskoj i da naše zalaganje za evropski put imalo je svoju cijenu. Mi ćemo danas jasno kazati da ako treba da čeka evropski put neka dugo čeka ali ćemo se prije izboriti za svakog časnog predstavnika HVO-a i hrvatskog naroda u BiH", poručio je Čović prije nekoliko dana boraveći u Zagrebu.

 

Njegovu izjavu osudila je i misija OSCE-a u BIH. 

 

Misija poziva sve lidere da promoviraju mir i stabilnost u državi tako što će poštovati presude MKSJ-a i domaćih pravosudnih institucija koje procesuiraju predmete ratnih zločina, saopćeno je iz OSCE-a.

 

Povodom Čovićevih izjava oglasio se ambasador Bruce G. Berton, šef Misije OSCE-a u BiH, čiji stav prenosimo u cijelosti:

 

"Kao što je Misija OSCE-a u BiH već navela u saopštenju za medije na ovu temu, presudom u žalbenom postupku u predmetu Prlić et al. završeno je jedno važno poglavlje u prevazilaženju prošlosti i zadovoljenju pravde za žrtve zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini tokom rata. Misija poziva sve lidere da promovišu mir i stabilnost u državi tako što će poštovati presude MKSJ-a i domaćih pravosudnih institucija koje procesuiraju predmete ratnih zločina. Presude izrečene pojedincima ne bi trebalo tumačiti kao presude usmjerene protiv bilo koje etničke skupine. Istinsko pomirenje i dugotrajan prosperitet za sve građane BiH zahtijevaju značajnu i kontinuranu odgovornost i predanost političkih lidera u državi. Suzdržavanje od retorike podjela je ključni pokazatelj takve odgovornosti i predanosti", poručio je Berton.



//////////////////////////////////////////

HAHN OTKAZAO PRESICU I ISKRITIKOVAO ČOVIĆA: Ovo je Hahnova poruka lideru HDZ-a BiH!

Svako od nas je, vjerujem, iskusio neku presudu suda s kojom niste zadovoljni. To je jedna stvar, ali druga stvar je poštivanje odluka suda. Bez tog temeljnog razumijevanja jednostavno nema napretka", poručio je Hahn.


HAHN OTKAZAO PRESICU I ISKRITIKOVAO ČOVIĆA: Ovo je Hahnova poruka lideru HDZ-a BiH! - 3

Negiranje presude "šestorki", a prije svega izjave predsjedavajućeg Predsjedništva, Dragana Čovića - naišle su na kritike Evropske unije, Ambasade SAD-a, Misije OSCE-a u BiH, visokog predstavnika. Presuda je pojedincima, a ne narodu kako to Čović želi predstaviti - a njegove izjave nisu evropske i ne doprinose stabilnosti BiH, poručili su.

 

U nizu susreta, komesar za proširenje EU Johannes Hahn danas rame uz rame i sa Čovićem. Iako je nakon posjete Predsjedništvu BiH, bilo predviđeno obraćanje novinarima - nije se desilo. Otkazao ga je Hahn, kaže zbog gustog rasporeda. No, tek nekoliko dana unazad, deklarativno najveći zagovarač evropskog puta Dragan Čović izjavljuje - "ako treba evropski put neka dugo čeka, ali ćemo se prije izboriti za svakog časnog predstavnika HVO-a i hrvatskog naroda u BiH". 

 

Stoga mu Johannes Hahn danas poručuje:

 

"Svakako će biti jedan od suštinskih elemenata naše strategije za zemlje Zapadnog Balkana da se one fokusiraju na iste te vrijednosti, a evropske vrijednosti podrazumijevaju poštivanje odluka suda. Svako od nas je, vjerujem, iskusio neku presudu suda s kojom niste zadovoljni. To je jedna stvar, ali druga stvar je poštivanje odluka suda. Bez tog temeljnog razumijevanja jednostavno nema napretka", poručio je Hahn.

 

Sud je presudio krivicu prema djelima, a ne nacionalnost - ranije je kazao i visoki predstavnik, Valentin Inzko. Pozvao je da se slučaj Prlić i drugi ne politizira. Istina i pravda su jedini put naprijed. Ka boljoj budućnosti.

04.12.2017.

POSLJEDNJE PRALJKOVO UBISTVO

Posljednje Praljkovo ubistvo





Image result for novinar nezirovic elvedin fotos

/////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Sama suština Praljkovog postupka je, čini mi se, prilično jasna i čitljiva: sakriti svoje elementarno, zločinačko ja – ono ja koje je kao Minotaur bilo šćućureno na samom dnu njegovog bića, neprimijetni dirigent koji upravlja svim svojim dvojnicima – zakloniti ga, zavejati mu trag, pokušati ga, kao u blendiranom filmskom kadru, staviti u pozadinu onoga što izbija u prvi plan, a to je jedna posve iracionalna smrt – smrt od vlastite, okrvavljene ruke, zabilježena kamerama i propraćena replikom: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu“. Usudio bih se reći da to ni u kom slučaju nije bila smrt iz očaja, uzrokovana gubitkom kontrole nad ličnim afektima, refleksima, ili pak gubitkom razuma, već, naprotiv, smrt koja dolazi kao posljedica gubitka višegodišnje pravne bitke s činjenicama, smrt kao licemjerna ideološka strategija koja računa s jednom općepoznatom sociološkom istinom: u ovom našem balkanskom mraku, među svim narodima, a to odlično ilustruje i Šešeljeva izjava o Praljkovom junačkom činu, ima dovoljno onih koji će se primiti na priču o njegovom herojstvu.
.....................

Treba tim ljudima sada reći sasvim prijateljski, bratski ako je to ikako moguće, a mora biti moguće: kao što su zločinci oni koji su ubijali civile, Hrvate, u Grabovici, Trusini ili Uzdolu, tako su zločinci i oni kojima je u srijedu Haag izrekao zaslužene zatvorske kazne, a Slobodan Praljak je bio, možda, i najgori među njima. Nema tu ni milimetra racionalnog prostora za drukčije tumačenje onoga što se desilo. Nažalost, u političkoj industriji, a kod nas je politika, u pravom smislu te riječi, baš to – industrija, smrt i zločin još uvijek su najvrijednije sirovine, pogotovo ako je smrt naša i zločin tuđi. Ne smijemo zaboraviti da je naša, prije svega, ljudska, a potom i etička obaveza – koliko smo to samo puta ponovili za ovih dvadeset i kusur godina – da se distanciramo od zločinaca i zločinačkih politika, te na taj način zadržimo makar minimum pijeteta prema njihovim žrtvama. Sve drugo je samo gubljenje vremena i dostojanstva.

Život Slobodana Praljka, general-bojnika Hrvatske vojske i bivšeg vrhovnog zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane, inače presuđenog ratnog zločinca, skončao se, ovih dana, u sudnici haškog tribunala, pred milionskim televizijskim auditorijem, tokom izricanja presude u predmetu „Prlić i otali“. Vjerovatno ne postoji čovjek koji nije ostao – na ovaj ili onaj način – zgrožen tim užasnim postupkom. U trenutku kada je postalo sasvim izvjesno da je iz prokrijumčarene bočice popio otorv, sjetio sam se, ko zna zašto, jedne Cioranove bilješke u kojoj on govori o neobičnoj praksi slobodoumnih aristokrata iz 18. vijeka, koji su umirali na javnim mjestima, kao u pozorištu, pred znatiželjnom svjetinom. Deintimizirati svoju smrt, oduzeti joj dostojanstvo privatnosti, postaviti je na scenu, učiniti je, na kraju krajeva, javnim događajem, držim da je, samo po sebi, bolesno i dostojno prijezira. Ako sve to još stavite u pripadajući kontekst, ako, dakle, imate u vidu da je Slobodan Praljak tim tragičnim, primitivnim i, bez sumnje, pomno isplaniranim činom, pokušao zasjeniti presudu koja ga kvalificira kao ratnog zločinca, onda vam njegovo samoubistvo postaje još odvratnije i još licemjernije, jer je valjda svakome jasno da je morao biti savršeno svjestan svojih ratnih postupaka, svih onih zločina koje je, kao vojnik, počinio ili spriječio da kazni, zločina surovih, teških, normalnom ljudskom umu nepojmljivih, zločina nad jadnim, bespomoćnim, nevinim ljudima – nad djecom, nad ženama, nad starcima, nad ratnim zarobljnicima – ali i nad građevinama – bogomoljama, mostovima, stambenim objektima… Zato svima nama koji smo na vlastitoj koži iskusili svu brutalnost njegove nevinosti, posljednje Praljkove riječi zvuče tako lažno, zato nam čitava ta njegova tragična predstava izgleda kao jedna velika televizijska farsa, osmišljena u nadi da će ga, nakon tog čina, službena historija, ona hrvatska, naravno, upamtiti kao nacionalnog heroja i mučenika. Nema, međutim, u toj smrti ničega herojskog, a još manje etičnog: iza svega, čini mi se, stoji samo generalov veliki, vatrostalni ego i jeftini osjećaj za režiju.

Iako prave razloge za ono što je uradio zna samo on, nemoguće je ne pretpostaviti da je kao diplomant zagrebačke Akademije za kazalište, film i režiju, kao osoba koja je, dakle, bila savršeno svjesna filmičnosti trenutka, Praljak danima prije izricanja presude, ležeći u mraku svoje scheveningenske ćelije, u groznici kakvu, kod jednog režisera, može da izazove samo umjetničko nadahnuće, zov „velikog performansa“, brižljivo planirao svaki detalj  svog posljednjeg komada, svog master piecea. Gotovo da mogu čuti kako mu je srce tih noćiju lupalo o ćebe, kako je budan i zagledan u prazno, duboko proživljavao osjećaj da će izvesti nešto veliko i neponovljivo, nešto što će nadići njegovo nesretno ljudsko postojanje i učiniti ga besmrtnim. Nije mu bilo važno ono što jeste kao živ čovjek, nego ono što će postati kao mrtav general i za to je bio spreman da plati najveću cijenu. Možda je danima, u sebi, ponavljao onaj Andrićev zapis iz Ex Ponta, koji počinje riječima: „Kad dođe glas o mom svršetku…“, zamišljajući u dugim zatvorskim satima tužne povorke ljudi koje će nakon vijesti da se otrovao, krenuti do najbliže crkve da zaždiju svijeću za njegovu namučenu dušu, i opijen tom slikom ojađenog puka, svakodnevno učvršićvao uvjerenje da će veličanstvenom izvedbom na dan presude uvjeriti čitav svijet, napose Hrvate, u vlastitu nevinost i žrtvu. Nije ga ni najmanje bilo briga što će time na njihova pleća natovariti teret vlastitih zločina, počinjenih u ime jedne nakaradne politike etničkog čišćenja i podjele BiH, dogovorene između Tuđmana i Miloševića u Karađođevu – ne, on je te ljude mogao zamisliti isključivo kao statiste u svom velikom filmu.

Sama suština Praljkovog postupka je, čini mi se, prilično jasna i čitljiva: sakriti svoje elementarno, zločinačko ja – ono ja koje je kao Minotaur bilo šćućureno na samom dnu njegovog bića, neprimijetni dirigent koji upravlja svim svojim dvojnicima – zakloniti ga, zavejati mu trag, pokušati ga, kao u blendiranom filmskom kadru, staviti u pozadinu onoga što izbija u prvi plan, a to je jedna posve iracionalna smrt – smrt od vlastite, okrvavljene ruke, zabilježena kamerama i propraćena replikom: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu“. Usudio bih se reći da to ni u kom slučaju nije bila smrt iz očaja, uzrokovana gubitkom kontrole nad ličnim afektima, refleksima, ili pak gubitkom razuma, već, naprotiv, smrt koja dolazi kao posljedica gubitka višegodišnje pravne bitke s činjenicama, smrt kao licemjerna ideološka strategija koja računa s jednom općepoznatom sociološkom istinom: u ovom našem balkanskom mraku, među svim narodima, a to odlično ilustruje i Šešeljeva izjava o Praljkovom junačkom činu, ima dovoljno onih koji će se primiti na priču o njegovom herojstvu.

Treba tim ljudima sada reći sasvim prijateljski, bratski ako je to ikako moguće, a mora biti moguće: kao što su zločinci oni koji su ubijali civile, Hrvate, u Grabovici, Trusini ili Uzdolu, tako su zločinci i oni kojima je u srijedu Haag izrekao zaslužene zatvorske kazne, a Slobodan Praljak je bio, možda, i najgori među njima. Nema tu ni milimetra racionalnog prostora za drukčije tumačenje onoga što se desilo. Nažalost, u političkoj industriji, a kod nas je politika, u pravom smislu te riječi, baš to – industrija, smrt i zločin još uvijek su najvrijednije sirovine, pogotovo ako je smrt naša i zločin tuđi. Govoriti o onome što Nijemci nazivaju vergangenheitsbewaltigung, a što bismo mogli prevesti kao suočavanje s prošlošću, kod nas je još uvijek tabu. Ne smijemo zaboraviti da je naša, prije svega, ljudska, a potom i etička obaveza – koliko smo to samo puta ponovili za ovih dvadeset i kusur godina – da se distanciramo od zločinaca i zločinačkih politika, te na taj način zadržimo makar minimum pijeteta prema njihovim žrtvama. Sve drugo je samo gubljenje vremena i dostojanstva.

04.12.2017.

PRICA O DOBRIM MOSTARSKIM LJUDIMA

Priča o dobrim mostarskim ljudima (22): Majčica Leila





Priča o dobrim mostarskim ljudima (22): Majčica Leila

Leila potiče i ponosi se svojom i porodičnom antifašističkom prošlošću, diči se multi porijeklom i „sataraš“ brakom, obožava crvenu boju, voli Velež i ljubi sve dobre ljude.

U vrijeme sultana Sulejmana kada su spaljivali gradove koje je on izgradio, svi stanovnici i ljudi i životinje krenuli su da gase vatru. U jednom trenutku vidjeli su mrava koji nosi kapljicu vode. Počeli su ga ismijavati i govoriti kako misli sa kapljicom ugasiti požar, a mrav im je odgovorio: „Možda ova kapljica za požar ne znači ništa, ali će svjedočiti na čijoj sam strani bio“.

Ima jedan mostarski mrav, koji svaki dan što u porodici, što na poslu, što u gradu i okruženju, svojom plemenitom dušom i roditeljskom brigom čini sve da i sebe i druge okrene na stranu dobra. Od dvoje predivne dječice pa sve do onih što robijaju u Šantićevoj na broju neke od mostarskih zatvorskih ćelija, Leila Dandić Lečić, magistrica socijalnog rada, promoviše dobrotu i ljudskost.

I mijenja, teško, ali bez odustajanja, tiho i nenametljivo, one što su prekoračili iz dobrog na stranu zla, a onima kojima je srce već zapaljeno iskricama ljubavi pomaže da iskrice postanu plamen.

Majka dvoje djece, Lore (6.godina) i Leona (6 mjeseci). Od maja 2009.godine zaposlena kao socijalna radnica u Kazneno popravnom zavodu poluotvorenog tipa Mostar. I sve joj to ne smeta, pa stiže da volontira u udruženju žena oboljelih od karcionoma dojke „Novi pogled“ i udruženju za prevenciju ovisnosti „Narko-ne“. Stiže da s drugaricama popije kafu, druži se s prijateljima na Rujištu gdje udahne planinskog zraka da bi sedmicu započela orna na poslu, nasmijana u porodici i vesela u društvu s Lanom, Ćorićkom ili… Možda joj je Rujište čarobna oaza, jer koliko znam i muževi korijeni su tu negdje, ali sigurno iznad 800 metara nadmorske.

Za sebe voli reći da je prvo mostarka, hercegovka i bosanka, pa onda nepopravljivi romantik, koji rijetko skine naočale s očiju, vjerujući da će se desiti neke dobre promjene. A, onda iz te dobre i nježne Leile, progovori naša svakodnevnica i realnost pa kaže:“ Zbog svega što nam se događa, zbog svoje djece, a poštujući njihove želje, razmišljam imaju li budućnosti ovdje, ili je bolje da život nastave negdje daleko i od ove države i od ovog grada. Da mi je neko rekao da ću ovo izreći prije par godina, rekla bi mu da nije normalan. Danas, kada imam svoju djecu ne razmišljam više isto. Jednostavno, želim ih poštedjeti obojenosti, segragacije, zatvorene mladosti, želim im da rastu, druže se, vole i ljube kako oni hoće, a ne kako im neko diktira.

Vrlo dobro i ja i svi moji znamo kako je živjeti u „satarašu“, ili kako to ovovremeni znaju reći u „mješanom“ ili „multi-multi“. Ne boli, naprotiv – godi. A kad je jedino bitno kako im se zove majka ili otac, od „čijih su kuća“, idu li u crkvu ili džamiju, počinjem shvatati kako smo i koliko mentalno ograničeni. Nisu to samo posljedice rata, jer je već treća decenija od nastupa „mira“.

Jel moguće da drugima uskraćujemo pravo na ime i osnovna ljudska prava?!

Jel moguće da je jednom bratu priznata konstitutivnost, a drugom ne, a obojica „otpala“ od brata i sestre, mostaraca, čiji su roditelji, odnosno bake, nene, djedovi rođeni u srcu ovog grada?!

Jel moguće da će im o toj konstitutivnosti određivati oni koji i ne znaju gdje je Kraš (gdje mi je majka rođena) ili Lacina ulica (odakle mi je otac, a živio na Aveniji)?!

Trgne se, poslije izlijeva gorčine i nastavlja o slobodarskom Mostaru, gradu svih nas, i bake Nade i nene Dike, priča o gradu ljubavi, gradu pjesnika, beharu, svjetlosti i proljeću. Zar nam treba puno – jer suživot je moguć, a samo želimo kvalitetnije školovanje, zapošljavanje mladih, poreske olakšice za kupovinu svojih domova, bolje liječenje, a ne da to budu povlastice šake ljudi koji nam kroje nesretne sudbine.

Zato Leila najradije priča o svom poslu i zanimanju, jer je za nju socijalni rad – stil života koga živi, voli i usavršava. Sa dvadeset i dvije počela je raditi ozbiljan, nesvakidašnji, pomalo opasan i definitivno zanimljiv posao, posao sa par hiljada osuđenika. I nije se umorila ili pokajala. Naprotiv! Sa istim žarom kao i prije devet godina pomaže svakom od onih što su se našli na drugoj strani zakona.

„Najispunjenija sam kada imam puno posla, kada sam pod pritiskom, kada čujem ono hvala za sve pri izlasku iz zatvora i nakon odsluženja kazne. Da, bilo je i teških iskustava, nemilosrdnih presuda, nemogućnosti rješavanja problema, bilo je…Nekada nisam u mogućnosti pomoći i riješiti problem. Ali i takvi znaju da sam uradila i pokušala sve. U momentu kada osuđenik dođe do mene, ja zaboravljam zbog čega se nalazi u zatvoru, koje krivično djelo je uradio, koga je oštetio. To ne smije biti predmet mog zanimanja, predmet mog osuđivanja ili stigmatiziranja. Navest ću samo jedan primjer. U zatvoru u kome radim, za ratni zločin je služio kaznu zatvora osuđenik, koji je mog oca fizički zlostavljao u logoru, za vrijeme rata u BiH. Taj osuđenik nikada nije saznao ili još gore, na mom ponašanju primjetio da znam ko je. Čak šta više, isti odnos sam imala prema njemu kao i prema svim drugim osuđenicima“.

Leila, ili zatvorska majčica, kako mnogi imaju naviku reći, uvijek se izdigne iz ličnih osjećanja, doživljaja, subjektivizma i ostaje čovjek i profesionalac. Dok sam sa njom pripremao ovu priču potvrdio sam uvjerenje da nisu svi loši u zatvoru, kao što nisu svi dobri na slobodi, a od Leile naučio da je sve više osuđenika koji dolaze preživjeti u zatvoru, ili onih koji svjesno čine krivična djela kako bi osigurali egzistenciju svojoj porodici. Zbog toga što je omanula država i sistem koji ne funkcioniše, sve je više onih koji zbog par kubika šume i iz obaveze da im porodica preživi, završe u nekoj od zatvorskih „odaja“. Ima i onih kojima je zatvor prirodna sredina jer su na slobodi nepoznati i anonimusi, a u zatvoru su stvorili neko ime i „autoritet“. A takvi se vraćaju, stalno i uporno.

Ova priča ne bi bila potpuna, a da ne kažemo da je muža Gorana upoznala u zatvoru. On je tu radio već dvije godine, a nakon dva mjeseca odlučili su se vjenčati. Niko im nije vjerovao, pa je i Goranov otac samo par dana prije svadbe kupio odijelo. Čovjek mislio da se zezaju.

Leila potiče i ponosi se svojom i porodičnom antifašističkom prošlošću, diči se multi porijeklom i „sataraš“ brakom, obožava crvenu boju, voli Velež i ljubi sve dobre ljude.

Zato je Leila ne onaj mrav s početka priče, nego neugašeni mravinjak dobrote i ljubavi.

04.12.2017.

ZORAN PUSIC: SUOCIMO SE S DIJELOM NEGATIVNOG NASLJEDJA HRVATSKE PREMA BiH

Zoran Pusić: Suočimo se s dijelom negativnog nasljeđa hrvatske politike prema BiH



Zoran Pusić: Suočimo se s dijelom negativnog nasljeđa hrvatske politike prema BiH


Pozivamo hrvatsku Vladu i Hrvatski sabor da pokažu snagu odgovornih političara i da se suoče s dijelom negativnog nasljeđa hrvatske politike prema BiH, a ne da kukavički i krajnje politikantski ostavljaju taj težak problem sljedećim genercijama.

Građanski odbor za ljudska prava uputio je otvoreno pismo Vladi i Saboru R Hrvatske:

“Navodi iz haške optužnice šestorici čelnika Herceg–Bosne, potvrđeni pravomoćnom presudom MKSJ, bili su poznati, kao niz pojedinačnih i međusobno povezanih svjedočenja, zadnjih dvadesetak godina.

Da je vlast u Herceg-Bosni bila direktna ekspozitura predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, da su HVOm zapovjedali visoki časnici HVa, potvrđuju brojne pisane izjave, naređenja i stenografirani razgovori objavljeni u javnosti puno prije prošlotjedne pravomoćne presude.

Mnogi su u Hrvatskoj osudili opsesiju Franje Tuđmana pripojenjem dijela teritorija BiH Republici Hrvatskoj kao politiku nedostojnu jedne demokratske države, kao postupak nemoralan i dugoročno štetan Republici Hrvatskoj, a kao zločin u mnogim konkretnim elementima „izvedbe“ – Ahmići, Stupni Do, Stolac, Heliodrom, Dretelj, …

Poslije pravomoćne presude činjenice o zločinima, stradanjima i žrtvama se nisu promijenile ali je realnost, da one neće ostati „ispod tepiha“ kuda su ih sve ove godine dobar dio hrvatske politike i dobar dio medija gurali, doživljena kao šok.

Pozivamo hrvatsku Vladu i Hrvatski sabor da pokažu snagu odgovornih političara i da se suoče s dijelom negativnog nasljeđa hrvatske politike prema BiH, a ne da kukavički i krajnje politikantski ostavljaju taj težak problem sljedećim genercijama.

Umjesto deklarativnog i licemjernog „osuđivanja svih zločina“ predlažemo da Vlada RH nađe sredstva za obeštećenje žrtava koncentracijskih logora koje je držao HVO. Na prvom mjestu zato što bi to bilo ispravno. Ali i zato što bi takva gesta doprinijela stabilizaciji BiH i bila bi u izravnom dugoročnom interesu RH, popravila bi ozbiljno poljuljan ugled RH u svijetu i, pragmatično, bila bi nešto na što bi većina građana Hrvatske konačno mogla biti ponosna. Drugim riječima, bila bi izraz državničke mudrosti”, stoji u otvorenom pismu Građanskog odbora za ljudska prava.

Zoran Pusić

Zagreb, 3. XII 2017.

Otvoreno pismo supotpisuju:

Inoslav Bešker, Rada Borić, Danko Bosanac, Želimir Brala, Nadežda Čačinovič, Srđan Dvornik, Igor Galo, Mirjana Galo, Goran Gazivoda, Rajko Grlić, Eugen Jakovčić, Pero Jurišin, Snježana Kordić, Ante Lešaja, Svetozar Livada, Dragan Markovina, Vili Matula, Milorad Milun, Ante Nobilo, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Vesna Puhovski, Nenad Stazić, Vesna Teršelič, Zdravko Zim

04.12.2017.

ANTO NOBILO : ZA MRTVU GLAVU


Anto Nobilo : Za mrtvu glavu 220.000 kuna (VIDEO)



Haška presuda Jadranku Prliću i petorici vojnih i političkih dužnosnika Herceg-Bosne dovela je Hrvatsku u složenu pravnu situaciju jer ta zemlja ima zakon po kojem plaća svu štetu koju su preko kaznenih djela počinili HV i MUP Hrvatske. Upozorio je na to zagrebački advokat Anto Nobilo u razgovoru za sarajevsku Face TV.

Po načelu funkcioniranja pravne države, po mom mišljenju, hrvatska država, hrvatska politika 1993. godine ta je koja je počinila to za šta je sada pala presuda šestorki u Sudu u Haagu. Oni su krivi, nije kriva vlast iz 2000. godine, koja je dala dokaze o konkretnim zločinima. Vlast 2000. je surađivala sa Međunarodnim sudom. To je bila ustavna obveza iz Ustavnog zakona koji govori o suradnji sa Haškim tribunalom i to je naša međunarodna obveza. Dakle, ako želimo biti ozbiljna država, pravna država, mi moramo ispunjavati naše međunarodne obveze, moramo djelovati u interesu pravde i moramo surađivati sa domaćim i stranim sudovima. I to je pošteno, kazao je poznati hrvatski odvjetnik Anto Nobilo u razgovoru sa urednikom Senadom Hadžifejzovićem gostujući u subotu na Face TV-u.

Hadžifejzović je konstatirao da se u masi prvih reakcija na presudu Nobilova izdvaja, kao i uvijek, negdje ulijevo.

– Vaša je bila uočljiva i kažete da nakon ove presude sada žrtve imaju pravo na odštetu. To je tema koja će tek sada kada prođu emocije doći na red. A ovdje takve teme prve dolaze na red. Šta to znači, glasilo je pitanje Hadžifejzovića.

Složena situacija

– To je jedna složena pravna situacija koja se nikada prije nije desila, ali mi u Hrvatskoj imamo zakon po kojem svu štetu van ratne, preko kaznenih djela koja su počinile Hrvatska vojska i hrvatska policija prema civilima plaća država. To je gotovo rutinska stvar u Hrvatskoj. Zna se da za mrtvu glavu Vrhovni sud Hrvatske dosuđuje 220.000 kuna. Sada u ovoj presudi imamo definiran međunarodni oružani sukob, imamo definirano da je HVO bio pod zapovjedništvom, pod općom komandom i općom kontrolom hrvatske države, predsjednika, ministra obrane, ne samo HVO nego cijela Herceg-Bosna. Dakle, da su oni djelovali kao agenti hrvatske države u ime i za račun hrvatske države, u cilju ostvarivanja političkih ciljeva države Hrvatske u Bosni i Hercegovini. Dakle, ako je sve to tako i ako će sve to tako pisati u presudi, onda smatram da se šteta može tražiti od hrvatske države jer je HVO djelovao u njeno ime i ima status kao i Hrvatska vojska. E sada je to pravno, mi to možemo sve posložiti, kaže Nobilo.

Ali, postoji, upozorava on, “nešto praktično”.

– U Hrvatskoj imamo deklaraciju o domovinskom ratu koju je donio naš Sabor 2000. godine. Tamo se jedna točka odnosi na Bosnu i Hercegovinu, premda ona nije spomenuta, kad se kaže da je Hrvatska vodila obrambeni, da nikada nije vodila agresorski rat. I, sada, imate stav Parlamenta, imate stav politike gdje se apsolutno tvrdi da je domovinski rat svet, da je domovinski rat stvorio Hrvatsku i da je to temelj nove Hrvatske. To je faktički temeljni kamen ove sadašnje hrvatske države i nova paradigma definicije hrvatstva, da tako kažem. Sada vi morate kao sudac donijeti odluku koja će reći da je Hrvatska djelovala u Bosni i Hercegovini, ona je u BiH činila zločine, u njeno ime su počinjeni zločini, njena vojska je tamo bila, HVO je pod njihovim zapovijedanjem vodio ratne operacije i morate presuditi kontra politike koju je prihvatio ne samo HDZ nego, nažalost, i veći dio oporbe. Morate presuditi kontra deklaracije Hrvatskog sabora koja nije zakon, ali je Hrvatski sabor zakonodavno tijelo. Na praktičkom nivou to će biti velika borba, kaže Nobilo.

On predviđa da se na prvom i drugom stupnju ne mogu očekivati pozitivne presude, ali su one moguće na Vrhovnom sudu Hrvatske gdje su, kaže, “već iskusniji i ne drže puno do politike”.

– Hrvatska je članica EU i to je dugotrajna borba, ali je pravno moguća. Mislim da ti ljudi imaju pravo na odštetu i da najmanje što im Hrvatska može napraviti, jeste platiti odštetu. Dapače, da sam ja političar, to bih prigrlio jer ne vidim razloga zašto današnja Hrvatska, evropska Hrvatska, treba na svoja pleća staviti pogrešnu Tuđmanovu politiku iz 1993. Sporna je 1993. Godine 1991. je HVO obrambena mreža hrvatskog naroda, koja se suprotstavlja srpskoj agresiji. Godine 1994. i 1995. zajedno sa Armijom RBiH oslobađa Bosnu i Hercegovinu. Dakle, imamo svijetlih pozitivnih trenutaka, imamo borbeno zajedništvo između te dvije oružane sile, ali, nažalost, imamo i jedan mračni period. Šta je najpoštenije? Priznati taj mračni period u Hrvatskoj i najmanje što se može je obeštetiti ljude, naglasio je Nobilo.

Hadžifejzovića je zanimalo mogu li poslije presude advokati započeti sa tužbama protiv Hrvatske i HDZ-a, Herceg-Bosne? Osim toga, šta znači i to što je sudac Ustavnog suda Hrvatske Mato Arlović javno zabrinut da bi Republika Hrvatska kao država mogla da plati državi BiH ratnu odštetu?

– Za ratnu odštetu malo teško. Mislim da bi se u BiH za takvu stvar trebala složiti sva tri naroda. A za to nema šanse, zanemarimo to. Kada je riječ o individualnim odštetama, tu treba biti oprezan. Da sam u BiH, savjetovao bih najprije pilot-projekt, uzeti jedan do dva slučaja i pokušati vidjeti kakve su praktičke implikacije. Na teorijskoj bazi, meni se čini da to mora držati vodu, da može proći. Možda će se promijeniti politika u BiH pa će se moći i nagodbama nešto napraviti. Mora se znati ako se izgubi parnica, onda morate platiti troškove, oni nisu mali u tim parnicama, kaže Nobilo.

Zato, smatra on, treba biti oprezan i sačekati otpravak presude.

– Mi sada imamo sažetke presude, ali kad dobijemo cijelu drugostupanjsku presudu, a imamo cijelu prvostupanjsku, dobro je izanalizirati, stvoriti dobru ekipu od ljudi koji se razumiju u parnice u imovinsko pravo i krenuti u pilot-projekat. Mislim da šanse ima, da je pravda na strani žrtava i da Hrvatska ima i pravnu i moralnu obavezu to platiti. A da li će uspjeti, to ne mogu garantirati, ustvrdio je Nobilo.

To, kaže on, nisu cifre značajne za jednu državu kao Hrvatsku, pa ponavlja da je odšteta porodici nekoga koga je ubio hrvatski vojnik ili policajac mimo ratnog djelovanja nego u izvršenju zločina, 220.000 kuna.

Branili sistem

Na Hadžifejzovićevo pitanje da li je šestorka sama sebi odmogla time što je braneći sebe ustvari branila sistem, Hrvatsku, Tuđmana, Nobilo je oprezan jer, kaže, ne zna detalje obrane.

– Ali mi je poznato da je Praljkova obrana bila na tom tragu. Praljak je meni čak i dostavljao, ne znam iz kojeg razloga, knjige koje je radio. On je radio zbirke dokaza koje je koristio na sudu. Većinu tih dokaza sam ja koristio u slučaju Blaškića i vidio sam da on prvenstveno brani Franju Tuđmana i Hrvatsku. Ja sam javno kada je to bilo ružno u Hrvatskoj za pročitati, branio generala Tihomira Blaškića, a ne Hrvatsku i promašaj Tuđmanove politike u BiH. Rekao sam i ako dođem u sukob sa državom i interesima svoga klijenta, da sam na strani klijenta. I tako je bilo, rekao je Nobilo.

On je, kaže, gledajući pravno, očekivao da će biti presuđen udruženi zločinački poduhvat, UZP. Ipak: “Nakon što su Mladiću progledali kroz prste, očekivao sam da će radi neke pravde, završetka sudovanja, smirivanja situacije, to isto napraviti i prema Hrvatskoj”.

– Pravno sam mislio da bi Hrvatska mogla biti i treba biti odgovorna, ali i da će neki politički racio tu pobijediti. U tom dijelu sam bio u krivu. Sve drugo sam predvidio točno. Posljedice te presude u Hrvatskoj mene su šokirale kao i politička situacija u Hrvatskoj. Ona je nezrela, oni su se pogubili, to je bila histerija. Predsjednik Sabora je kazao “mi ne priznajemo presudu, ne priznajemo Haški tribunal”. To je strašno, to je lom pravnog sustava, to je urušavanje pravnog sustava Republike Hrvatske u sekundi, govori Nobilo.

Može li se sad, nakon prestanka rada Haškog tribunala, nacionalnim sudovima prenijeti da nastave suđenja za ostale zločine u BiH, za agresiju, pitao je Hadžifejzović.

– Ovdje imamo realan problem, politika puše u narod, a narod je zabrinut. Sada imamo dvije stvari – da li će ova presuda biti zloupotrijebljena u političke svrhe u smislu da se kod ustavnih promjena ili izbornih zakona u BiH majoriziraju Hrvati na osnovu njenih efekta. Mislim da bi to bilo pogubno, jer narod ima svoja ustavna i prirodna prava bez obzira na to da li su neki pojedinci 1993. napravili ili nisu napravili kazneno djelo, kaže Nobilo.

Ne bi se, upozorava on, smjelo pod nikakvim okolnostima zloupotrijebiti presuda da bi se majorizirali Hrvati u BiH.

– Ja sam slušao Bakira Izetbegovića, jako je dobro govorio. Očekivao sam ratoborniju politiku. On je govorio o dvije strane, svijetloj i tamnoj. Dakle, priznaje da je Hrvatska i pomagala i spasila…, ali isto tako govori i o tamnim. Balansirani pristup sa bošnjačke strane je jako važan. S druge strane, bar na HTV-u, svi Bošnjaci žrtve, ljudi koji su bili u logorima po Mostaru, nevjerojatno su umjereno govorili. To je na neki način dobro, tako treba nastaviti i ne smije se zloupotrijebiti. Ali može, opasnost je velika. Najviše ljudi u Hercegovini ili Hrvata u BiH se boji da ne bi postali drugorazredni narod zahvaljujući toj presudi. To se ne smije desiti, smatra Nobilo.

Druga je stvar, kaže, udruženi zločinački poduhvat.

– Kao odvjetnik, nisam pristalica, pogotovo udruženi zločinački poduhvat treće vrste. To je preširoko, ja sam za individualnu kaznenu odgovornost i prema udruženom zločinačkom poduhvatu imam rezerve. Mislim da bismo se mi trebali držati naše tradicionalne individualne kaznene odgovornosti koja je postojala na našim prostorima i od bivše Jugoslavije i danas u zakonu BiH, pa ako ima dokaza da je netko imenom i prezimenom napravio točno određeni zločin, sudite ga. Ali ovako globalno, primjenjivati to na sve funkcionere Herceg-Bosne, sve vojnike, sve policajce konzekventno, faktički ne vodi nikamo. Faktički, kriminaliziraćete narod, a to se ne smije desiti, naglasio je odvjetnik Nobilo.

Tamna strana

Na pitanje Hadžifejzovića “do koga je ova presuda” – do Hrvatske, do šestorke samih osuđenika ili do branitelja, Nobilo odgovara do “svih zajedno”.

– Svi koji su sudionici u postupku, mogu pomoći ili odmoći da se pravda utvrdi. To je anglosaksonski sustav. Kada sudac dobije optužnicu i sazove prvi dan rasprave, on pred sobom ima samo optužnicu, ništa drugo. Onda stranke u postupku daju i slažu dokaze, izjave svjedoka, dokumente, spis se stvara i sudac stvara svoju spoznaju. Na kraju sudac sudi prema stanju spisa. Ako ste umetnuli dovoljno kvalitetnih dokaza koji podržavaju vašu tezu, ako ste u unakrsnom ispitivanju razbili protivničke svjedoke koji su vas ugrožavali, onda imate šansu da svoju tezu dokažete, pojašnjava Nobilo.

Međutim, ljudi moraju shvatiti, govori Nobilo, da stanje spisa može da ne odgovara povijesnim činjenicama. Sud ne može suditi na temelju svog općeg znanja o nekim povijesnim činjenicama…

– Mi ovdje na Balkanu imamo svoj stav o svim povijesnim činjenicama jer smo sve preživjeli i sve znamo. Međutim, kada dođete u sudnicu, to vam ne vrijedi ništa. Još je gore ako mislite da znate, pa zauzmete stav da je to notorno, da svi znaju, pa šta ćemo dokazivati notorne stvari. To je zamka, u nju ne smijete upasti. Može biti povijesna činjenica, ja bar mislim, da je Slobodan Milošević bio na čelu projekta velika Srbija, da je u okviru tog projekta počeo raditi Hrvatsku i BiH kao jedinstveno ratište, kao jedinstven prostor za ostvarivanje velike Srbije. Međutim, on nije osuđen jer je umro, a nije ni spomenut u udruženom zločinačkom poduhvatu kod Karadžića i Mladića, govori Nobilo.

“To je nevjerojatno”, odgovorio je Nobilo na pitanje o dokumentima iz Srbije zatamnjenim na osnovu trgovine haške tužiteljice Karle del Ponte sa Beogradom.

– To je dokaz njihove dobre diplomacije, jer Hrvatska to nije postigla. To se obično daje velikim silama. Recimo, ja sam u slučaju Blaškić imao dosta američkih i britanskih dokumenata koji su bili zatamnjeni, imao sam dokumenata Crvenog križa koji su bili zatamnjeni, jer se smatra da su to države koje nisu bile involvirane u sukob i da imaju pravo štititi svoj nacionalni interes, svoje izvore… Međunarodno pravo smatra da države koje su involvirane u sukob ne bi smjele imati to pravo koje ima treća strana. Međutim, Srbi su se uspjeli za to izboriti. S druge strane, Hrvati nisu, kaže Nobilo.

I onda, govori on, dobijete spis u kojem ima dokaza ili nema, pa sudac sudi ima li ih ili nema.

– Ja ne vjerujem toliko u političke urote. Pogledajte, isti sudac, Theodor Meron, koji je oslobodio Gotovinu, sada je sudio šestorci. Ne možemo reći da su haški suci pristrani. Vjerujem da su sudili po svojoj savjesti i vjerujem da je takvo stanje spisa. E, sada ključno je pitanje zašto u Mladićevom i Karadžićevom kaznenom spisu nema dokaza ili nema dovoljno dokaza o umiješanosti Srbije. To je povijesna nepravda, jer smatram da su Milošević i Srbija glavni motor ratova koji su se vodili na području bivše Jugoslavije. Ali šta mi sada tu možemo, ustvrdio je odvjetnik Anto Nobilo.

Merima Babić (Oslobođenje)

04.12.2017.

ALEKSANDAR TRIFUNOVIC : ZAO MI KONJA

Aleksandar Trifunović : Žao mi konja



Cijeli svijet trči za vremenom pokušavajući da ga uhvati, a mi bi da ga zaustavimo

Vozim se iz Sarajeva kući i slušam vijesti.

Hrvati, što u Bosni, što u Hrvatskoj, jednoglasno osuđuju presudu Haškog suda, gotovo jednako euforično kao što su slavili oslobađajuću presudu istog tog suda Gotovini. 

A u vijestima vodećih stranih medija, koje sam pratio u Švajcarskoj prošle sedmice, nakon presude generalu Mladiću, idu podsjećanja slikom na rat i dijelove optužnice, nakon čega idu slike današnjice, mladih ljudi, koji nisu bili ni rođeni u vrijeme rata, kako se okupljaju sa slikama generala podržavajući ga. 

Hrvatski Sabor danas, kao i predsjednik RS Milorad Dodik prošle sedmice, odbacuju navode optužnice protiv svojih “heroja”. 

I sa malo pokazanog interesa za Balkan u evropskim i svjetskim medijima, njihov zaključak je da se ovdje ratni zločinci podržavaju

Slika je to koju će teško biti izbrisati u godinama ispred nas. Stiče se utisak da nikom iz politike i društva nije stalo da mijenja odnos prema ratu, zavučeni u betonirane ćoškove viktimizacije i pobjede istovremeno. Ovdašnji lideri nisu blesavi da izgube zlatnu koku nacionalizma koja štiti njihov politički neuspjeh na svim poljima. 

Tek pokoji disonantni ton u medijima konstatuje sraman i kukavički odnos prema prošlosti, a oni koji tako razmišljaju bivaju napadnuti i prokazani kao izdajnici, plaćenici, neprijatelji naroda...

Penjem se uz Vlašić i ne vjerujem svojim očima, čovjek je za golf dvojku vezao konja i vuče ga uzbrdo. Najbolja slika ovog društva. Cijeli svijet trči za vremenom pokušavajući da ga uhvati, a mi bismo htjeli vrijeme da zaustavimo. Ne samo da ga zaustavimo, nego da ga vratimo unazad, sve do srednjeg vijeka. Da se organizujemo u plemena i da se koljemo i nabadamo. 

Kontra života i budućnosti, čineći tako grijeh jednako velik prema mrtvima, živima i onima što bi se mogli nekad ovdje roditi. 

Žao mi konja.

04.12.2017.

BESRAMNA CUTNJA O SVOJOJ SRAMOTI

Besramna ćutnja o svojoj sramoti



Sa suđenja u Hagu i Nirnbergu

Neka svako priča o svojoj sramoti, ja ću o svojoj, govorio je Breht. Međutim, na Balkanu i posle skoro dve i po decenije od završetka ratova, očigledna je "besramna" nespremnost da se priča o svojoj sramoti, odnosno o zločinima pripadnika svog naroda. Oni su doživljavaju kao "nužna" odbrana, pa čak i herojstvo.

Dakle, daleko smo od osećanja "metafizičke krivice", o kojoj je govorio čuveni nemački filozof Karl Jaspers, koja je "stvar samoće svakog pojedinca".

To potvrđuju i poslednje reakcije na presude Haškog tribunala, koje su najbolji barometar nimalo zavidnog sveukupnog stanja i međuetničkih odnosa na Zapadnom Balkanu. To, istovremeno, ukazuje i na mnogo dublji problem u poimanju dobra i zla. Ono što je bilo pogubno za jednu naciju, korisno je za drugu - čak i ratni zločin.

Naravno, niko u ovim polemikama ne tvrdi da je činjenje zločina samo po sebi opravdano. Međutim, njegovo relativizovanje, pa i poricanje, u najmanju ruku olakšava da se on ponovo desi.

Ovom prilikom treba podsetiti na esej Umberta Eka o večnom fašizmu, u kome ovaj veliki mislilac ukazuje da zlo uvek vreba i može da se vrati pod najnevinijom maskom. Stoga je dužnost svih onih koji teže dobru da skinu tu masku i svakog dana ukazuju na različite vidove fašizma koji se pomaljaju, upozoravao je Eko.

Primer su prošlonedeljna oprečna mišljenja povodom doživotne kazne zatvora za ratnog komandanta bosanskih Srba Ratka Mladića. Tako je premijerka Srbije Ana Brnabić izjavila da su 75 odsto od 161 optuženih Srbi, što je na tragu duboko uvreženog stava u srpskoj naciji da je Haški sud – antisprski.

Ratko Mladić, kao i pre njega optuženi Srbi, doživljava se u znatnom delu nacije, kao heroj i žrtva međunarodne zavere protiv srpskog naroda. Presuda je, iako je doneta na osnovu mnoštva dokaza i svedočenja, dodatno ojačala ovo uverenje.

U istom patriotskom tonu su i reakcije u Hrvatskoj na potvrđivanje presuda čelnicima "Herceg Bosne", naročito na samoubistvo u sudnici generala Slobodana Praljaravno, to ne znači da je posao Haškog suda bio uzaludan. Naprotiv, njegova uloga je nemerljiva u dokumentovanju i utvrđivanju činjenica o zločinima u bivšoj Jugoslaviji. Pokazao je i da je pravda dostižna, iako su joj neki godinama izmicali, te da se zločin ne isplati. Takođe, odgovornost za zločine je individualizirana. Dakle, ta istina bi trebalo da omogući pravdu i, u krajnjoj instanci, pomogne pomirenju, iako to nije mandat suda.

Istorija je pokazala, pre svega u odnosima Francuske i Nemačke, da je za prihvatanje istine i na osnovu nje pomirenje, potrebno nekoliko generacija. To znači da odu sa scene neposredni učesnici traumatičnih događaja. Dakle, polazi se od teze da kada se analiza spornih zbivanja prepusti isključivo istoričarima, tek tada je moguće utvrditi objekitvan sud o njima. Međutim, time se zanemaruje važnost istorijskog narativa, u ovom slučaju rata iz 90-ih, pre svega za Srbe. Kao što su se tokom poslednjih ratova pozivali na najvažnije događaje iz svoje istorije – poput Kosovskog boja, Prvog srpskog ustanka protiv Turaka ili iz Prvog svetskog rata – tako je za njihov nacionalni narativ veoma važno kako će se u budućnosti pamtiti poslednji ratovi nakon raspada zemlje.

Dakle, teško je ostvariv istorijski "diskonitinuitet" zato što kolektivno sećanje podrazumeva rekonstruisanje i predstavljanje prošlosti u sadašnjem trenutku. Kako bi rekao Džordž Orvel, "ko kontroliše prošlost… kontroliše budućnost; ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost". To najupečatljivije odslikava paradoks i začarani krug u kome se Balkan nalazi nakon poslednjih ratova.

Naravno, prostor bivše Jugoslavije nije unikatan u negiranju ratnih zločina.

Tako je suđenje 1988. Klausu Barbieu, poznatom kao "Kasapin iz Liona" – umesto preispitivanja saradnje Vlade maršala Petena, čije je sedište bilo u Višiju, sa nacistima – u dobroj meri pretvorilo u kontraoptužbe odbrane protiv francuskih vlasti za ratne zločine u Alžiru. Prema rečima Ruti Teitel, "ono što je počelo kao suđenje za kolaboraciju u nacističkom progonu završilo je u najgoroj vrsti upoređivanja genocida".

Drugi primer je takozvana "Rasprava istoričara" u Nemačkoj i to 40 godina nakon Drugog svetskog rata i Nirnberškog procesa nacističkim liderima. Najpre je Joakim Fest objavio knjigu "Sećanje opterećeno krivicom", u kojoj je dovodio u pitanje uvreženi stav o uzrocima i odgovornosti za najveći sukob u istoriju, tvrdeći da je pravi neprijatelj bio Sovjetski Savez a ne Nemačka. Istovremeno, Ernst Nolte je u knjizi "Prošlost koja neće proći" uporedio nacističke zločine sa sovjetskim gulazima, što bi trebalo da znači da nacistički pogromi nisu bili nešto do tada neviđeno.

Treća u nizu je bila knjiga Andreasa Hillgrubera "Dve vrste propasti: razaranje nemačkog Rajha i kraj evropskog jevrejstva" u kojoj je Nemačka umesto počinioca genocida prikazana kao njegova žrtva.

Po rečima Jirgena Habermasa, to je bila kampanja u cilju "revizije nacističke prošlosti".

Teitel podseća da se pomenuta rasprava preplitala sa političkim nastojanjima tadašnjeg kancelara Helmuta Kola da se redefiniše rašireno shvatanje nemačke prošlosti. Istovremenim posetama koncentracionom logoru i vojnom groblju u Bitburgu vlast u Berlinu je poslala poruku o izjednačenosti nemačkih vojnih žrtava s nemačkim progonom civila.

Nirnberg i mukotrpna denacifikacija

Nirnberški proces nacističkim liderima od 20. novembra 1945. do 1. oktobra 1946. godine – bio je jedinstven u istoriji i u velikoj meri uticao na razvoj međunarodnog krivičnog prava na osnovu kojeg je kasnije suđeno i u drugim slučajevima kao što su Ruanda, bivša Jugoslavija, Istočni Timor, Kambodža i Sijera Leone.

Nirnberški proces nacističkim liderima bio je jedinstven u istoriji
Nirnberški proces nacističkim liderima bio je jedinstven u istoriji

Pre nego što je Londonskim sporazumom odlučeno da se nacistima sudi pred međunarodnim tribunalom i to simbolički u Nirnbergu, poznatom po mnogim paradama nacista, saveznici su razmatrali i druge opcije sankcionisanja zločina Hilterovog režima. Tako se Čerčil zalagao još 1942. za egzekuciju nacista po posebnom zakonu i kratkom postupku, sa čim se nisu složile SAD. Potom je Staljin na Teheranskoj konferencijij 1943. predložio neselektivno streljanje 100.000 nemačkih oficira, čemu se usprotivio Čerčil. U opticaju su bile i ideje o denaficikaciji Nemačke kroz prinudni rad, masovna raseljavanja stanovništva te ekonomsko kažnjavanje, ali se sa tim nije slagao tadašnji SSSR.

Sve očitiji raskol između sovjetskog, socijalističkog bloka i zapadno-lilberalnog, itekako je imao uticaja, ali su tužioci i sudije iz četiri savezničke sile proklamujući načelo - pravda a ne osveta - uspeli da za manje od godinu dana donesu 22 presude nacističkim liderima: 12 smrtnih kazni, 7 doživotnih robija i 3 oslobađajuće.

Osuđeni na smrt obešeni su dve nedelje kasnije, 16. oktobra 1946. godine čime je završen glavni Nirnberški proces. Herman Gering je uspeo da izbegne vešanje i izvrši samoubistvo prokrijumčarenom pilulom cijanida. Tokom procesa, dovodio je u pitanje kredibilitet suda, ističući da ga optužuju oni koji su takođe činili zločine nad civilima, pominjući istrebljenje Indijanaca, bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, te zlodela Engleza tokom kolonijalizma. Sličnu taktiku je koristio i Slobodan Milošević i mnogi drugi zvaničnici optuženi pred međunarodnim sudovima.

Suđenja u Nirnbergu obuhvatila su i procese nižim zvaničnicima: 12 sa 177 optuženika, koja su sprovedena pred američkim vojnim tribunalima.

Međutim, sam proces denacifikacije, odnosno uviđanje u nemačkoj javnosti razmera zločina, te prihvatanje odgovornosti - tekao je veoma sporo o čemu je pisao i Karl Jaspers. U delu "O pitanju nemačke krivice", on, između ostalog, ističe da "svaki čovek snosi deo odgovornosti za svoju vlast", odnosno "zločinačku državu", kako je definisao Hitlerovu Nemačku, tačnije da nacisti ne bi mogli da počine stravične zločine bez masovne podrške u različitim slojevima nemačkog društva. Stoga je smatrao da treba otpustiti sa univerziteta sve profesore koji su sarađivali sa nacistima.

Takođe, imajući u vidu da vlast koja je počinila zločine neće pokrenuti pitanje sopstvene krivice, jedino sud pobedničke strane može utvrditi presuditi, ali da je to skopčano sa problemom pobedničke pravde.

Staljin na Teheranskoj konferenciji 1943. predložio neselektivno streljanje 100.000 nemačkih oficira
Staljin na Teheranskoj konferenciji 1943. predložio neselektivno streljanje 100.000 nemačkih oficira

U svakom slučaju, Jaspers je ubrzo zbog ovakvih stavova postao jedna od najneomiljenijih ličnosti u Nemačkoj, a studenti na predavanjima su mu se smejali i rugali, te lupali cipelama o pod. Razočarani Jaspers je konstatovao sredinom 1960-ih da se nemačko javno mnjenje ne razlikuje od onog iz vremena nacizma, te da su i dalje zarobljenici svesti koja je omogućila Hitleru da dođe na vlast. Stoga su svi oni koji su podržavali Hitlera krivi skoro koliko i on sam, isticao je čuveni filozof.

O tadašnjem stanju duha svedoči i knjiga Helmuta Dubila "Niko nije oslobođen istorije", koji je na osnovu analize zapisnika posleratnog nemačkog parlamenta utvrdio da su u početku Nemci, zapravo, doživljavali sebe kao najvećim žrtvama – nacista ili savezničkog nasilja.

Takva atmosfera je vladala i na Frankfurtskom procesu 1963. grupi nižerangiranih nacista koji su služili u Aušvicu. Kako piše Hana Arent, koja je detaljno proučavala ovaj proces, svako je pokazao lice: optuženici koji su se smejali tužiocima i svedocima te "prezrivo i preteći" gledali u publiku kada je u retkim slučajevima pokazivala saosećanje sa žrtvama.

Istovremeno, advokati su podsećali sudije da ne smeju obraćati pažnju na to "šta se o nama misli u spoljnom svetu", koji želi "odmazdu" i "osvetu" a ne pravdu. Odbrana je insistirala na stavu da "država ne može kazniti ono što je u nekoj drugoj fazi istorije naredila" – koji je dobio na verodostojnosti jer se sud, takođe, složio sa osnovnom tezom "kontinuiteta identiteta" nemačke države od Bizmarkovog rajha do bonske vlade.

Strani dopisnici bili su šokirani podatkom da "oni optuženi koji i dalje žive u svojim domovima nisu od strane svojih zajednica tretirani kao izopštenici", podseća Arent.

Bilo je tek nekoliko svedoka Jevreja, dok su većina bili esesovci, koji su se plašili da svojim iskazima sami sebe ne optuže. Njihovo svedočenje se podudaralo sa iskazima optuženih:"Esesovci su bili inficirani" od strane logoraša; nisu čuvari već zatvorenici bili "zveri u ljudskom obliku"; brutalnost čuvara bila je razumljiva pošto su njihove žrtve "bile jako nedisciplinovane"; a SS je postao "loš" pod uticajem kapoa, zatvorenika redara.

"Još nisam sreo nekoga ko je bilo šta učinio u Aušvicu", rekao je sudija Hofmajer povodom "zida ćutanja" koji je stvoren na suđenju.

Na kraju je sedamnaest optuženika osuđeno na višegodišnju kaznu teškog rada – šestorica doživotno – dok su trojica oslobođena. Međutim, samo dve presude (obe oslobađajuće) su postale pravosnažne.

Tadašnje raspoloženje možda najbolje ilustruju reči tužioca iz Frankfurta - da "većina nemačkog naroda više ne želi da se pokreću sudski procesi protiv nacističkih zločinaca."

Mnogi izvori sugerišu da je bila javna tajna da je u vreme proevropskog kancelara Konrada Adenauera (1949-63) njegova administracija na svim nivoima popunjavana nacistima. Među njima je bio i Hans Globke, poznat po sramnim komentarima nirnberških rasističkih zakona, a posle rata blizak Adenaurov savetnik.

Krajem 1960-ih u Nemačkoj počinje da preovladava svest o razmerama nacističkih zločina te o odgovornosti za njih. Pomenuti Brantov potez je bio pokazatelj takvog stanja svesti koje do dana današnjeg nisu doveli u pitanje razni pokušaji osporavanja, uključujući i "Raspravu istoričara" o kojoj je bilo reči na početku ovog teksta.

Ruanda: Nesmanjeno nepoverenje

U Ruandi su većinski Hutui 1994. zverski ubili skoro milion manjinskih Tutsa, kao i umerene Hutue, i to za nepunih sto dana, dok ih je dva miliona bilo proterano. Sledeće godine započeo je rad Međunarodni tribunal sa sedištem u Aruši u Tanzaniji, koga su ustanovile UN sa ograničenom vremenskom i geografskom jurisdikcijom. Tribunal je optužio 95 lica: političare, oficire, ali i biznismene, lekare i novinare. Četvoro je u bekstvu. Po prvi put od Nirnberškog procesa podsticanje na genocid je osuđeno kao zločin protiv međunarodnog prava. Takođe, seksualno nasilje je okvalifikovano kao deo kampanje genocida.

Iako je od genocida prošlo 23 godine, rane su i dalje duboke
Iako je od genocida prošlo 23 godine, rane su i dalje duboke

Bivši predsednik Ruande Žan Kambanda prvi je šef države koji je priznao krivicu za genocid. Kasnije je povukao priznanje, ali sud to nije prihvatio. Osuđen je 1998. na doživotnu robiju.

Osim njega osuđeno je još 60 lica. Od toga je 22 već odslužilo kaznu, dok je šestoro umrlo u zatvoru. Četrnaest osoba je oslobođeno optužbe, dok je 10 prebačeno u nadležnost nacionalnog pravosuđa. Zbog manjka sudija, osim redovnih sudova, pokrenut je i mehanizam "gacaca", koji se tradicionalno rešavao sporove unutar manjih zajednica. Na njemu su procesuirani najlakši slučajevi, procenjuje se oko milion. "Gacaca" sudovi su zatvoreni 2012. zbog sve učestalijih optužbi za nekompetentnost, a i da je to političko sredstvo vladajuće garniture iz redova Tutsija.

Iako je od genocida prošlo 23 godine, rane su i dalje duboke. Mnogi pripadnici Hutua su izbegli, a sukobi su preneti na susedni Kongo gde se Tutsi pobunjenici koje podržava Ruanda bore protiv vladinih trupa i proterane Hutu milicije (FDLR) da bi sprečili njihov eventualni povratak.

Međusobno nepoverenje je veliko. S jedne strane, Tutsi imaju mnogo razloga da zaziru od Hutu militanata, ali im to očito služi kao pokriće za isključivanje ovog naroda iz političkog života Ruande, što je u suprotnosti sa idejom o pomirenju i tranziciji. Istovremeno, mnogi Huti i dalje ne gledaju blagonaklono na Tutse smatrajući da su bili privilegovani za vreme kolonijalne vladavine Belgije.

"Autogenocid" Crvenih Kmera

Iako je prošlo skoro 40 godina od jednog od najstravičnijih zločina u istoriji, u kome su Crveni Kmeri ubili dva miliona ili četvrtinu stanovnika Kambodže, i dalje nisu okončani sudski procesi a tranziciona pravda je još udaljenija.

U teoriji su ova zlodela nazvana i "autogenocid", jer se radilo o masovnom nasilju nad pripadnicima sopstvenog naroda.

Do sada je samo troje visokih funkcionera osuđeno na doživotnu robiju, među njima i predsednik Kambodže za vreme vladavine Crvenih Kmera Kie Sampan. Dvoje je umrlo u pritvoru, jer su bili stari. Preživeli gube nadu jer su počinioci u poodmaklim godinama pa je sve manje šanse da ih stigne ruka pravde.

Specijalna odeljenja u sudu Kambodže formirana su tek 2006. zbog različitih političkih prepreka, nakon dugih pregovora između vlade Kambodže i Ujedinjenih nacija.

Pol Pot, neuspešni pariski student, najodgovorniji za zločine Crvenih Kmera umro je 1998. i to na slobodi. Sa vlasti su ga zbacili njegovi Kmeri, koji su ukinuti kao organizacija godinu dana kasnije.

Crveni Kmeri ubili dva miliona ili četvrtinu stanovnika Kambodže
Crveni Kmeri ubili dva miliona ili četvrtinu stanovnika Kambodže

Crveni Kmeri su nameravali da od Kambodže naprave besklasno i agrarno društvo u kome bi živeli samo seljaci. Zato su ukinuli novac, banke, privatno vlasništvo, praktikovanje vere, bolnice, fabrike i škole, a celokupno stanovništvo je poslato u ruralna područja gde je moralo da se bavi teškim fizičkim poslovima. Pobijeni su pripadnici aristokratije, a potom intelektualci "uprljani zapadnom kulturom". Deca su razdvajana od roditelja a oni koji nisu ubijeni, vođeni su u centre za prevaspitavanje da bi od njih formirali "nove ličnosti" za "novu zajednicu".

Pol Pot je 1978. napao Vijetnam, strahujući od upada njegovih trupa. Vijetnamske snage su uzvratile osvajanjem prestonice Kambodže, Pnom Pnena, ali su Crveni Kmeri zadržali u delovima zemlje nastavljujući još godinama da predstavljaju takozvanu "Demokratsku Kampučiju" u UN, što su prihvatile sve članice svetske organizacije osim Švedske. Kritičari zapadne politike, pre svega SAD, uzimaju ovo kao i tolerisanje invazije Indonezije na Istočni Timor, kao primer hipokrizije i dvostrukih aršina.

Iako je Kambodža ustavna monarhija sa redovnim parlamentarnim izborima, po oceni međunarodnih organizacija, poput "Hjumen rajts voča" (Human Rights Watch), "premijer Hun Sen uspeo da se održi na funkciji tri decenije primenom sile i zastrašivanjem".

Naime, Sen - i sam komandant Crvenih Kmera – upornoblokira sve napore u cilju suočavanja s prošlošću. "Kopanje po prošlosti ugrožava krhki mir u zemlji. To bi moglo čak da dovede i do građanskog rata", ističe kambodžanski premijer.

Mnogi, koji su nekada služili režimu Pola Pota, sebe vide kao žrtve. Veliko je obostrano nepoverenje, iako su udžbenici istorije prepravljeni i sada odražavaju realnost vladavine Crvenih Kmera, a podignuti su i spomenici i muzeji u znak sećanja na stradanje Kambodžanaca u tom periodu. Počinilac i žrtva često žive vrata do vrata, ponekad su čak iz iste porodice.

Istočni Timor: Skoro trećina ubijenog stanovništva

U Istočnom Timoru je ubijeno oko 200 hiljada ljudi u kampanji indonežanskih vlasti koju su eufemistički nazvale “pacifikacijom” a u praksi je značila teror pod pokroviteljstvom države.

Naime, Istočni Timor je do 1974. bio portugalska kolonija, dok je zapadni deo pripao Indoneziji nakon kraha Holandske Istočne Indije. Međutim, te godine je došlo do državnog udara u Lisabonu zbog čega su portugalske kolonije ostale bez administrativne uprave.

Lokalne političke partije proglašavaju Demokratsku Republiku Istočni Timor. Međutim, indonežanski predsednik Suharto, koga su mnogi doživljavali kao diktatora, naredio je invaziju. U naredne 24 godine starosedeoci, većinom hrišćani, bili su izloženi teroru.

U međuvremenu je naseljavano muslimansko stanovništvo. Iako UN nisu priznale aneksiju Istočnog Timora, Indonezija nije bila izložena međunarodnim sankcijama pa su zapadne zemlje kritikovane zbog duplih standarda te da su mogle sprečiti stradanja kao i u Ruandi. To se na kraju i desilo ali tek nakon 24 godina kada su indonežanske vlasti zbog pritiska zapadnih zemalja.

Iako UN nisu priznale aneksiju Istočnog Timora, Indonezija nije bila izložena međunarodnim sankcijama
Iako UN nisu priznale aneksiju Istočnog Timora, Indonezija nije bila izložena međunarodnim sankcijama

Doduše, lokalne muslimanske milicije uz podršku indonežanskih vlasti su pokušavale da ometu referendum o statusu koji je 1999. održan pod pokroviteljstvom UN. Svetska organizacija je iste godine preuzela privremenu upravu, da bi nakon izbora i usvajanja ustava Istočni Timor 2002. priznat kao nezavisna država.

Univerzitet Oksford je među retkima okvalifikovao zločine u Istočnom Timoru kao genocid, dok se na Univerzitetu Jejl izučavaju u okviru studija genocida jer je ubijena skoro trećina naroda.

Specijalni sud za procesuiranje ratnih zločina, u kome su bile domaće i međunarodne sudije, počeo je da radi 2000. Optuženo je skoro 400 indonežanskih državljana. Međutim, velika prepreka je bila odbijanje vlasti u Džakarti da ih izruči.

Održano je 55 suđenja za 88 optuženika. Osamdesete četiri osobe je osuđeno, od toga je 24 priznalo krivicu.

Kada je UN prestao da finansira sud, ostalo je još 514 slučajeva u kojima je sprovedena istraga ali nije podignuta optužnica. Takođe, u 50 slučajeva nije bilo mogućnosti za istragu. Oni se sumnjiče za zločine u kojima je ubijeno 828 ljudi, 60 žena silovano a više od 100 lica izloženo torturi i drugim ozbiljnim vidovima nasilja.

Revolucionarni pacifizam

Mir bez pravde je besmislen pa i opasan, zbog čega je Abraham Masti skovao termin "revolucionarni pacifizam", koji podrazumeva nemirenje sa zlom. U suprotnom, put od "banalnosti ravnodušnosti", na koju upozorava Janja Beč, do "banalnosti zla", o kojem je pisala Hana Arent povodom suđenja Ajhmanu u Izraelu – nije dalek. Naime, ona smatra da velika zla kroz istoriju nisu počinile sociopate već obični ljudi koji su prihvatili tumačenje države da su poduhvati u kojima učestvuju normalni i opravdani.

Jedan od načina da se prepoznaju opasnosti koji sada vrebaju jeste i ispravno razumevanje prošlosti. To je proces sazrevanja naroda, kako ga naziva Latinka Perović, odnosno svest da deo našeg identiteta nije samo etnicitet već su to i opštecivilizacijske vrednosti.

Kad je Napoleon došao na vlast rekao je da prihvata celu istoriju Francuske, uključujući i jakobinski teror. To prihvatanje i neslavnih perioda iz prošlosti jednog naroda, znači suočavanje sa njom i kritički odnos. Jedino tako se može izbeći da se istorija ne vrati, ali ne u smislu čuvene Marksove maksime – jednom kao tragedija, drugi put kao farsa – već oba puta kao tragedija.

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
49624832

Powered by Blogger.ba