Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

03.12.2017.

BOGIC BOGICEVIC: BiH SU POTREBNE GENERACIJE KOJE CE BITI LJUDI, A POTOM PRIPADNICI NACIJE I VJERE

Bogić Bogićević: BiH su potrebne generacije koje će biti ljudi, a potom pripadnici nacije i vjere


Nekadašnji član Predsjedništva SFRJ Bogić Bogićević smatra da su Bosni i Hercegovini potrebne generacije koje će na prvom mjestu biti ljudi, a potom i pripadnici nacije, vjere i kulture.

Bogićević je u intervjuu za slovenski Nedeljski  rekao da oni koji propagiraju rat, ne mogu biti nosioci mira. Rušioci ne mogu biti graditelji. Oni koji produciraju nasilje, strah, mržnju ne mogu biti stabilizator mira.

„Bosna ima hiljadugodišnju tradiciju, teško je reći šta će biti. Ovdje ljudi znaju živjeti zajedno. Sve razlike etničke, vjerske i kulturne su uvijek bile njeno bogatstvo“, rekao je Bogićević.

On je dodao da je dejtonska BiH nefunkcionalna država, jer razdijeljena u tri etnička rezervata, dva entiteta, deset kantona i distrikt Brčko. BiH na takav način ima 14 ustava, veliki broj ministarstva, hiljade ljudi zaposlenih u administraciji

„To bi teško održavala Švajcarska“, kaže Bogićević.

„Od neke nove generacije očekujem, da svako od njih bude prvo čovjek, individuum, i tek poslije pripadnik nacije, vjere, kulture. Nažalost danas su te vrijednosti potpuno drugačije.  Neoliberalna ekonomija legalizira pljačkašku privatizaciju, jurišni globalizam, kao što su Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija, diktiraju procese.  Zadužujemo se i postajemo dužnički robovi. Još malo pa ćemo imati robovlasničku demokratiju“, rekao je Bogićević za „Nedeljski“.

(Kliker.info-NAP

////////////////////////////////////

KOMŠIĆ I NIKŠIĆ: „Haški sud presudio je zločinačkoj politici i njenim provoditeljima, a ne cijelom narodu“

Riječ je o presudi politici, ljudima koji su je kreirali i provodili, koja je imala svoju zločinačku stranu i zbog koje se mora odgovarati, bez obzira o kome je riječ. To je suština ove presude, sve ostalo je samo manipulacija strastima ljudi i u BiH i u Hrvatskoj, s krajnjim političkim ciljem, istakao je Komšić.






Dvadeset dvije godine nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma Bosna i Hercegovina prolazi kroz najtežu političku krizu koja rezultira gotovo apsolutnim blokadama institucija države, izjavio je Nermin Nikšić, predsjednik SDP BiH, javlja Anadolu Agency (AA).

 

"Činjenica je da su toga svjesne i vladajuće elite koje su potpuno svjesne da im je preostalo nešto manje od godinu dana da ostvare svoje planove, ideje koje su sadržane, čini mi se, u podjeli BiH na tri etničke države", rekao je Nikšić na današnjoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca "Krug 99" o temi "Izbornim zakonodavstvom do obnove društva Bosne i Hercegovine - dijalog sa civilnim društvom".

 

Nikšić je kazao da je to bitno napomenuti zbog sveukupnog ambijenta u BiH koji se stvorio oko izbornog zakonodastva BiH.

 

"Zato je važno napraviti jasnu distinkciju. Prijedlog koji su SDP BiH i DF uputili u parlamentarnu proceduru nije izborni zakon BiH, to je zakon o izbornim jedinicama i broju mandata u FBiH, zbog čega je taj zakon i proslijeđen u parlament FBiH. Ključno je naglasiti da je zakon u potpunosti u skladu s Ustavom BiH, s Ustavom FBiH, u skladu s izbornim zakonom BiH, te da on u sebi sadrži i sve one stavove koji su izneseni u mišljenju Venecijanske komisije i OHR-a", rekao je Nikšić i dodao:

 

"Ovaj zakon nalazi jedan balans između etničkog i individualnog prava naroda i građana u BiH, stvarajući osnovne pretpostavke da svi građani i narodi budu jednakopravni na području BiH, u ovom slučaju FBiH, kao dijela BiH."

 

Željko Komšić, predsjednik Demokratske fronte (DF), istakao je da je cilj cijele priče oko izmjene Izbornog zakona dodatno produciranje političkih i etničkih svađa.

 

"Ono što je meni malo teže prihvatiti jeste indiferentan stav međunarodne zajednice prema ovoj priči, jer smo imali priliku s njima da razgovaramo više puta i o ovom našem zajedničkom prijedlogu i o cijeloj situaciji i mislim da međunarodna zajednica, šta god podrazumijevamo pod tim, vjerovatno zbog straha od reakcije HDZ-a, HNS-a, ipak je sklona forsirati tu priču koja treba da se odvija na parlamentarnoj skupštini BiH, a koja će neminovno dovesti do daljih političkih svađa i zatezanja u BiH", rekao je Komšić.

 

Poručio je da je generacijska zadaća svih u BiH da zemlja bude sačuvana.

 

"Bitka jeste teška, nemate baš puno saveznika osim običnog svijeta koji je opet najjači saveznik u svakoj borbi. Imate tu zaista dvostruke standarde kada je riječ o BiH, ali mi tu bitku moramo nastaviti", izjavio je Komšić.

 

Komšić i Nikšić su se takođe osvrnuli i na nedavnu presudu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) izrečenoj bivšim čelnicima takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosne, a kojom su nezadovoljstvo izrazili predsjedavajući Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, hrvatski premijer Andrej Plenković te predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović.

 

"Ja zaista u reakcijama ljudi koji su oštećeni tim projektom, govorim o žrtvama i porodicama žrtava, niti u jednom trenutku nisam čuo, niti sam mogao naći pomisao da se krivica prebacuje na cijeli hrvatski narod, pa čak ni na Republiku Hrvatsku. Suština te presude jeste da nije kriv narod, kriva je politika i naravno krivi su ljudi koji su je osmislili i provodili i koja je imala takve zločinačke efekte. Kažem, oštećeni smo svi, ali najpozvaniji da pričaju o tome jesu ljudi koji su pretrpjeli direktnu štetu", istakao je Komšić.

 

Dodao je da nasuprot tome, članovi HDZ-a, dominantno iz bosanskohercegovačkog HDZ-a, pokušavaju "imputirati da je to krivica cijelog naroda".

 

"To nije tačno. Riječ je o presudi politici, ljudima koji su je kreirali i provodili, koja je imala svoju zločinačku stranu i zbog koje se mora odgovarati, bez obzira o kome je riječ. To je suština ove presude, sve ostalo je samo manipulacija strastima ljudi i u BiH i u Hrvatskoj, s krajnjim političkim ciljem", istakao je Komšić.

 

Nikšić se složio s konstatacijom da niko iz BiH ne potencira priču da je presudom Haškog tribunala osuđen jedan narod i da je isključivo odgovorna jedna zemlja osim, kako je kazao, ljudi iz HDZ-a i državnog vrha Hrvatske.

 

"To pokazuje jednu nervozu koja je možda čak i razumljiva, jer su sada u Hrvatskoj našli temu o kojoj će pričati, a da ne pričaju o ogromnim privrednim problemima u Agrokoru i onome što imaju kao vlast, a naši ovdje svakako četiri godine nemaju šta da pričaju nego otvaraju ponovo ovu priču", kazao je Nikšić.

 

(SB / AA)

03.12.2017.

RAT ,,NACIONALNIM ISTINAMA" DO ISTRJEBLJENJA

Rat „nacionalnim istinama“ do istrjebljenja






Rat „nacionalnim istinama“ do istrjebljenjaFoto: AP

//////////////////

Izdvajamo

  • Mogu ovi na trepavicama hodati, ali pravda se ne da ni zaustaviti niti preinačiti. Kažu iskusni ljudi, spora je ali ipak dođe po svoje. Pa neka institucije rade svoj posao. Svi se slažu s tom floskulom, jer zločinci moraju odgovarati. Ako se to ne odnosi na nas

.................

Pravomoćne haaške presude šestorici bivših političkih, vojnih i civilnih čelnika tzv. HZ/HR Herceg-Bosne i samoubojstvo Slobodana Praljka u sudnici poslužili su HDZ-ovim državnim i stranačkim vođama u RH i BiH za neviđene manipulacije povijesnom istinom i nepriznavanjem međunarodnog pravorijeka, koji je inicirala sama Hrvatska, a utemeljilo Vijeće sigurnosti UN-a Rezolucijom 827 od 25. svibnja 1993. godine. HDZ-ov državni vrh i javni medijski servis HRT predstavljaju RH civiliziranom svijetu kao zemlju koja slavi pravomoćno osuđene ratne zločince.  Ekstremnodesničarski ubojice zaprijetili smrću saborskim zastupnicima Vesni Pusić i Goranu Beusu Richemberghu te njihovim obiteljima. Tko se i zašto boji nastavka suđenja na nacionalnim sudovima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu za ratne i zločine protiv čovječnosti? Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz ljubljanskom Delu: „Haaški sud ne sudi narodima. Nema ništa herojskoga u spaljivanju sela, iseljavanju ljudi iz njihovih domova ili poticanju vojnika na masovno spolno nasilje“ 

Marijan Vogrinec

Sudeći po tome kakvu su neutemeljenu dramu inscenirali u zemlji HDZ-ov državni mainstream i stranački, političko-ideološki jednoumno upregnut tzv. javni medijski servis, Hrvatska se predstavlja civiliziranoj svjetskoj javnosti kao zemlja koja slavi pravomoćno osuđene ratne zločince, separatističke nastranosti samozvanih narodnih vođa, nakaradne politike, izruguje se nedužnim ratnim žrtvama i ne priznaje sudište što ga je sama inicirala, a Rezolucijom 827 od 25. svibnja 1993. utemeljilo Vijeće sigurnosti UN-a. Žalbeno vijeće Haaškog suda potvrdilo je u srijedu 29. studenoga prvostupanjsku presudu na ukupno 111 godina zatvora šestorici političkih, vojnih i civilnih čelnika tzv. HZ/HR Herceg-Bosne. Osuđeni su zbog zapovjedne odgovornosti za ratne zločine HVO-a 1992.-1993. nad Bošnjacima u BiH, zločine protiv čovječnosti i sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu koji su, prema optužnici, osmislili prvi predsjednik RH Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i vojskovođa Janko Bobetko radi odcjepljenja silom dijela suverene države BiH i priključenja tzv. velikoj Hrvatskoj.

Presudama je potvrđeno postojanje međunarodnog sukoba u BiH, s Hrvatskom kao agresorom u sklopu udruženog zločinačkog pothvata. Slobodan Praljak, pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora, nije bio sposoban podnijeti teret ratnog zločinca te je sokratovski u sudnici progutao smrtonosni cijankalij. Zločin i kazna? Kukavički ili hrabar čin? Kako za koga, u političko-ideološki drastično podijeljenoj zemlji. Iza presuda šestorici na ukupno 111 godina robije cijela su brda dokumnata od čijeg se sadržaja i najbešćutnijima diže kosa na glavi. Deseci kilograma dokumenata s taksativno, poimenično i nadnevcima pobrojanim ratnim i zločinima HVO-a protiv čovječnosti, Ženevske konvencije, humanitarnog prava, normativa ratovanja, itsl., te iscrpne izjave 260 svjedoka jezivih zbivanja. HRT, koji solidno živi od 1,2 milijarde pretplatničkih kuna za neodgovarajući program, dužan je prezentirati javni sadržaj bez političko-ideološkog navijanja i podilaženja.

Ubojice prijete Vesni Pusić i obitelji

U ovom povijesno delikatnom slučaju o kojem građani ne misle niti trebaju o bilo čemu misliti jednoumno, HRT se postavio kao privatni medij ideologa i simpatizera jednog separatističkog projekta koji je međunarodno osuđen. Politička desnica – koja na čelu s HDZ-ovim vladama u tri mandata nije ništa bitno uradila bar za koliko-toliko „oprati“ haašku šestoricu od teških optužbi – sada bezočno sramoti Hrvatsku u svijetu negirajući međunarodni pravorijek. Da licemjerje bude zornije, „dragovoljna predaja“ ulisičenih Hrvata iz BiH zatvorskim čuvarima u Scheveningenu obavljena je travnja 2004. za HDZ-ove vlade Ive Sanadera. Na optimističnom ispraćaju Jadranka Prlića i drugova u Zračnoj luci Zagreb bio je cvijet HDZ-ove tvrde desnice: Miroslav Tuđman, Markica Rebić, Božo Rajić, Ante Beljo, umirovljeni general Vladimir Zagorec, lik iz krim-miljea Vinko Žuljević-Klica i birana skupina iz HSP-a koju je vodio Vlado Jukić.

HRT je prvog i drugog dana medijskog tretiranja pravomoćne haaške presude te njegova odjeka u političkom i (znatno manje) društvenom životu RH i BiH pao na ispitu novinarske profesionalnosti, objektivnosti i nepristranosti, apologetski držeći fenjer svijesti i djelima kojih se javno gnuša ne samo međunarodna zajednica nego i dobar dio Hrvata u objema zemljama. Oni pak što su se slučajno provukli Haagu ispod radara, a strahuju od nacionalnih sudišta u svojoj ili susjednoj državi koji će nastaviti haaški posao, zaredali su prijetiti smrću Glasovim saborskim zastupnicima Vesni Pusić i Goranu Beusu Richemberghu te njihovim obiteljima. Ovi su to prijavili policiji. Pusić i Richembergh su se – vidi strahote! – usudili kazati novinarima da su Franjo Tuđman i HDZ 1990-ih vodili pogrešnu politiku prema BiH, da su time nanijeli nepopravljivu štetu Hrvatskoj i Hrvatima u BiH i time skrivili presuđenih 111 godina. Zato nisu željeli u Hrvatskom saboru odati počast pravomoćno osuđenim ratnim zločincima, uključujući samoubojicu Slobodana Praljka. To je šokiralo razgoropađene desne radikale, pa bi „čisto katolički“ – jer su odreda izdaju za praktične vjernike – uzeli tuđe živote na način opisan u obrazloženjima haaških presuda.

Vladimir Šeks – Tuđmanov hadezeovac s dna kace i do danas stranački autoritet, o kojem su mediji upravo obznanili navodne strogo pov. dokumente kako je u doba „komunističkog mraka“ bio suradnik Udbe, kodnog imena Kolega; svojedobno je bio navodno doušnik Sova – na promociji je svoje knjige u Osijeku bijesnom optužbom nasrnuo na bivšeg dvomandatnog predsjednika RH Stjepana Mesića, koji da je osobno kriv za Praljkovu smrt. „Optužujem!“ – bubne i ostane živ globalno poznati autor one: „Locirati, identificirati, uhititi, transferirati…“ Naravno, umirovljenog generala Antu Gotovinu, kojeg je na Kanarskim otocima po Šeksovom naputku dao prosinca 2005. locirati, identificirati, uhititi i transferirati u Scheveningen – ako ga se tko još sjeća – Sanaderov ministar policije Tomislav Karamarko, budući šef HDZ-a. Gotovina je sedam godina čamio u haaškim uzama da bi bio prvostupanjski osuđen na 25 godina zatvora, a prosinca 2012. u žalbenom postupku – oslobođen.

Radikalna desnica godinama tvrdi da je Mesić dilao Haagu strogo pov. dokumente i time katastrofalno naudio hrvatskoj „državnoj politici“, njezinim ključnim akterima u RH i BiH, izazvao istrage i suđenja hrvatskim generalima, nametnuo državi krimen agresora u BiH u sklopu udruženog zločinačkog pothvata te time anatemizirao cijeli hrvatski narod. To su notorne gluposti, jer bi službeni Zagreb i bez Mesića bio dužan dostaviti Haaškom sudu svaki dokument koji je Tužiteljstvo zatražilo. U protivnom bi se zemlja našla u gadnoj međunarodnoj gabuli kakvu ne mogu zamisliti oni što mrze Stjepana Mesića zato jer se deklarira kao antinacifašist, ateist i nemilosrdno dere po ustašama i reinkarniranom ustašluku danas. Pod patronatom HDZ-ove vlasti.

Zastupnički je dom Hrvatskog sabora 19. travnja 1996. godine donio Ustavni zakon o suradnji RH s Međunarodnim kaznenim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY), kojim su sve državne institucije, državnici i svaki građanin obvezni surađivati s Haaškim sudom, odazvati mu se kao osumnjičenik ili svjedok te priznati pravorijek. Bez iznimke i bez fige u džepu koju – na veliku štetu RH danas i sutra – još prijetvorno drže sudionici i apologeti pogrešne Tuđmanove politike prema BiH. Koju su tamošnji Hrvati preskupo platili. I još će – nije gotovo – budu li u političkom mutežu prevladali takvi kao Božo Ljubić, HDZ-ov saborski zastupnik iz dijaspore (sic, Hercegovci, pa dijaspora!?), koji dramatizira trenutno raspoloženje Hrvata u BiH i opasno izmišlja protubošnjačke, osvetničke porive.

 Dva uništena šlepera

Umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs svojedobno je u svom ja-pa-ja stilu, poimence prozvao neke ovih dana vrlo glasne „povjesničare“ Domovinskog rata, Udbe i „mraka“ 1945.-1990., čak visokopozicionirane u vojno-političkoj strukturi tzv. HZ/HRVHerceg-Bosne, da su pokrali velik broj povjerljivih državnih dokumenata iz 1990-ih i iskoristili ih za pisanje knjiga, magistarske i doktorske disertacije te osvojili unosne apanaže u politici i društvu. „Osobno me je ministar obrane Gojko Šušak zadužio da uništim povjerljivu dokumentaciju iz tog razdoblja“, hvalio se Rojs, bivši Šuškov pomoćnik u MORH-u. „Uspio sam uništiti samo dva šlepera tog materijala, ostalo je neovlašteno završilo u privatnom posjedu i pitanje je kada će i što od toga naškoditi Hrvatskoj, ako se objavi.“ Zašto se moralo uništiti dokumentaciju o političkim i ratnim zbivanjima u tom kritičnom odsječku povijesti, ako u njoj nije bilo ničeg kažnjivog, nego čista istina o Hrvatima koji su napadnuti, i kao žrtve agresije samo su branili svoje domove po ljudskim i božjim zapovjedima, a vodili su ih najčasniji/najrazumniji hrvatski sinovi? Pače, takav je čin kazneno djelo za koje odgovaraju i nalogodavac  i počinitelj.

Čega se HRT plaši kad političko-ideološki jednoumno i pristrano siluje svu javnost atmosferom izvanrednog stanja ili, formalno neproglašene, višednevne nacionalne žalosti samo zato što su šestorica Hrvata iz BiH proglašena ratnim zločincima i što si je jedan – valjda zbog toga – oduzeo život? Razočaran hrvatskom nacionalnom politikom i svojom ulogom u njoj na sličan način kao međunarodni terorist Zvonko Bušić-Taik, brat HDZ-ove državne tajnice u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Zdravke Bušić, koji si je kolovoza 2013. u svojoj kući u Rovanjskoj hicem iz pištolja prosvirao glavu. On je ostavio dva oproštajna pisma, a neugodno je među njegovim istomišljenicima zazvučala poruka: „Ne želim više živjeti u Platonovoj pećini“.

Haaški samoubojica Slobodan Praljak, javljaju mediji, također je napisao oproštajno pismo. Još prije dvije godine i ostavio ga zapečaćenog do trenutka „ako mu se nešto dogodi“. I dogodilo se. Dignuo je ruku na sebe, a bušićevski oporo zvuči oproštajna poruka: „Ne želim nikakve počasti ni grob, nego da mi se pepeo prospe po Mirogoju“. Znakovit oproštaj, a bešćutna politika „njegovih“ sad neljudski manipulira  osobnom Praljkovom i tragedijom njegove obitelji, rodbine, suboraca, prijatelja… Ali to nikako nije nacionalna tragedija zbog koje se država treba obući u crno i stajati ukočena za minute šutnje. HRT je uvelike pridonio umjetnom potenciranju općenarodne žalosti u zemlji, koju po loše režiranom obrascu događanja ožalošćenog naroda, branitelja i vjernika sinergijski šire najviši HDZ-ovi političari u RH te u hrvatskom korpusu u BiH. Posebna su priča radikalne braniteljske udruge u objema državama sa svijećama i knjigama žalosti te Katolička crkva sa serijama molitava u Mostaru i Zagrebu, na koje se Bog oglušio. Ostao srca kamenoga. Ti su performansi inata i hinjene žalosti radi jeftinih populističkih poena samo pridonijeli produbljivanju podjela u društvu. Među Hrvatima na korak do samouništenja.

Bosnian Croats pray and light candles for the convicted general Slobodan Praljak, who killed himself seconds after the verdict in the U.N. war crimes tribunal in The Hague, in Mostar

Foto: Reuters

„Što se tiče minute šutnje, nismo htjeli odavati počast osuđenom ratnom zločincu u najvišem zakonodavnom tijelu RH, a također ne želimo biti alibi i naknadno opravdavati promašenu HDZ-ovu politiku u BiH“, objasnio je predsjednik SDP-ova kluba zastupnika Arsen Bauk zašto se njihovi zastupnici (osim „neobaviještenog“ Domagoja Hajdukovića) nisu željeli pridružiti HDZ-ovoj većini u sabornici. Glasov je zastupnik Goran Beus Richembergh gotovo istim riječima i argumentima objasnio izostanak četvero zastupnika svoje stranke.

Njegova stranačka kolegica Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova u SDP-ovoj vladi Zorana Milanovića, uzburkala je divlju krvožednost na ekstremnoj desnici svojim komentarom haaške presude: „Dosad izrečene presude epilog su loše i pogrešne politike iz 1990-ih. Ovim presudama nije osuđen hrvatski narod, nego nositelji te politike koji se nalaze u Haagu. Hrvatska je, što se suradnje tiče, učinila sve što je mogla, dostavljeno je sve traženo. Jasno je da je loša hrvatska politika prema BiH doživjela ovakvu osudu. S obzirom na presude i iz međunarodne perspektive, na kraju rada Haaškog suda ne može se tumačiti da je Srbija manje upletena u rat u BiH, nego RH. Međunarodno je prokazana kao zemlja koja je započela ratove na Balkanu, i to nije sporno, ali jedanput kad se ti ratovi započnu, imaju i ovakve posljedice“.

Ubitačne političke izjave

Smrt Vesni Pusić i njezinoj obitelji zbog demokratskog prava/slobode da kaže što misli? Kakva strašna zemlja ta Hrvatska, ako policija ne nađe te što bi ubijali zbog drukčijeg mišljenja, zbog izgovorene riječi! Je li to hrvatsko „domoljublje“ kakvo „ludi i nepravedan svijet ne razumije“, pa kažnjava? Katolička vjera? To je notorni špiljski primitivizam, nacionalistička patologija kanibalske vrsti.

Ima pravo predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović kada, ucrnjena stylinga i isto takvog diskursa, u izvanrednom obraćanju javnosti upozorava na to da treba paziti što se i kako izjavljuje, jer to može imati kobne posljedice za narod i državu. Ali kad spominje da su neki bivši političari“ svojim izjavama i djelima naudili i državi i haaškim uznicima, prozirna je politikantkinja na razini rigidnog desničrskog mainstreama koji priznaje isključivo hrvatsku istinu o Domovinskom i ratu u BiH kao jedino ispravnu i obvezatnu urbi et orbi. Pitajte Hrvatski generalski zbor što i kako imaju učiti djeca u školama. Grabar-Kitarović, ruku u vatru, pod „nekim političarima“ nije mislila na Franju Tuđmana, Gojka Šuška i glavne operativce separatističkog projekta tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, čak ni na Ivu Sanadera koji je najviše hrvatskih generala (većinom iz BiH) izručio Haagu.

Te međunarodno osuđene politike se ne odriče ni HDZ-ova „žena iz naroda“ niti pak HDZ-ov aktualni stranački vrh u RH i BiH. Ostaje jedini moguć zaključak: dodvorava se crnoj desnici, aludirajući na svog dvomandatnog prethodnika Stjepana Mesića, kojem nije ravna po javnom rejtingu u njegovo doba i popularnosti među biračima, ali i na tzv. ljevičare tipa Vesne Pusić. Crna desnica upravo nju i Mesića godinama drži ključnim mrziteljima RH i svega hrvatskog, krvnim neprijateljima hrvatskog naroda. A bijedni su politički poeni stečeni cipelarenjem deklariranih neistomišljenika. Bivšem su se predsjedniku RH prvom revanšistički osvetili nakaradni koalicijski partneri HDZ i Most nezavisnih lista, izbacivši ga 2016. godine iz Ureda bivšeg predsjednika RH i ukinuvši mu novac za rad. A svojim je vezama po svijetu mogao itekako pridonijeti Hrvatskoj. Ali što će danas vladajućima Mesićeva pomoć – npr. kod katarskog šeika, kojem se Kolinda Grabar-Kitarović sad bezuspješno klanja zbog dolara za LNG terminal na Krku – kad ju u svoje premijersko vrijeme nije želio ni Ivo Sanader.

kolinda_20177_299221829

Foto: 24 sata

Onaj separatistički, ali i inače drčan gubernator Republike Srpske Milorad Dodik nije dokraja u pravu kad, komentirajući haaške presude b-h Hrvatima i Praljkov suicid, tvrdi da postoje četiri istine o ratu u BiH: srpska, hrvatska, bošnjačka i – haaška. Grabar-Kitarović, HDZ, ekstremna desnica, većina braniteljskih udruga, Crkva i dio hrvatske javnosti u RH i BiH priznaju samo jednu – hrvatsku istinu. A prava je samo  peta, povijesna istina, o kojoj sada rijetki tu i tamo nešto kažu, pa ih istog trena ubilački poklope bijesni čopori oponenata svake netrpeljive sorte. Peta istina o ratu, njegovim projektantima, žrtvama i posljedicama neminovno će prevladati. Možda ne već sutra ili prekosutra, jer nepristranoj pameti treba vremena da iz guzice dođe u glavu, ali povijesna će distanca i novi znanstveni naraštaji učiniti svoje. To tako ide.

Stoga nema razumnog opravdanja za to da se HRT-ovi novinari odreda oblače u crninu kao da je u zemlji proglašen dan žalosti zbog neke velike nacionalne tragedije. Dijelu političara crnina u glavi i na tijelu ide u rok demagoške službe, od koje izvrsno žive. Kontroverznoj skeneristici Karolini Vidović-Krišto (rubrika „Skener“ u HRT-ovoj emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“ petkom) ni treći dan po „haašoj tragediji“ nije bilo do presvlačenja žalobne crnine. Privatno može žaliti koga joj drago i koliko želi, ali na javnoj televiziji na svaki način podijeljene i međusobno suprotstavljene javnosti to je neukusno i nedopustivo. To što Slobodan Praljak i njegov suicid njoj znače, ne mora značiti svim ostalim građanima od čijih 80 kuna obavezne mjesečne pretplate dobiva plaću. Deklarirana desničarka napadno opsjednuta protusrpskom netrpeljivošću koju voajerski ne preskaće ni u jednom skeniranju, sada proširenom na Bošnjake i Haag, Krišto se ohrabrila u sedam točaka hrvatske istine o ratu u BiH očitati oštru lekciju uglednim svjetskim sucima u haaškim togama. Nemaju pojma, ona ima.

praljakfotobeta

Foto: BETA

Istina, nije rekla ništa novo što već dva-tri dana ne govore njezini istomišljenici u RH i BiH ili nešto uvijenije premijer i predsjednica, ali jest neobično da njezini urednici na HRT-u ne vide kakvu štetu nanosi toj javnoj kući, zagriženo promičući svoja osobna ideološka i svjetonazorska stajališta. Srcedrapateljnim navijanjem za hrvatsku istinu o Haagu uklopila se u neobjektivno i neprofesionalno HRT-ovo praćenje (post)haaških zbivanja. Što civilizirani svijet može misliti o zemlji u kojoj vlast i dominantan državni medij nerazumno provociraju izvanredno stanje, negativno nabrijavaju Hrvate u RH i BiH zbog šestorice pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca? Osuđenih upravo na Međunarodnom sudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, za koji apologeti hrvatske istine tvrde da je politički, nepravedan i neprijateljski samo prema Hrvatima. Kad je taj isti sud – a ne onaj koji već tri godine drži u u kućnom pritvoru nesretnog pulskog psa Medu zato što laje, a prkosnoj susjedi se to ne sviđa – oslobodio krivnje umirovljene hrvatske generale Antu Gotovinu, Mladena Markača i Ivana Čermaka, bio je sklon Hrvatima i pravedan. Baš takav kakvim ga je zamišljao Franjo Tuđman sa svojim „državotvorcima“ dok su mislili kako će se suditi samo – Srbima.

Nema razumnog opravdanja ni za to da se – ne samo kolateralno – opet raspiruju nacionalističke strasti, protusrpske i protubošnjačke. Upravo to čine i neodgovorni političari i kratkoumni novinari, potencirajući dva glupava pitanja: „Kakvi će nakon haaške presude šestorici Hrvata i Praljkova suicida biti odnosi Hrvata i Bošnjaka u BiH?“ i „Kakve će reperkusije za RH biti zbog nepravedne presude da je Hrvatska agresor u BiH te kriva za udruženi zločinački pothvat, a Srbija nije?“

Klingonci etnički čiste i ubijaju

Odnosi Hrvata i Bošnjaka – ali i Hrvata i Srba, Bošnjaka i Srba – bit će komšijski kao i dosad među onima koji nisu nacionalistički ostrašćeni, nisu u ratu činili zlo jedni drugima i otporni su na huškačku indoktrinaciju samozvanih nacionalnih vođa. A ti su „nezamjenjivi izabranici naroda“ uvijek isti, najčešće i glavni uzročnici zala za koje su uvijek krivi – drugi. Oni nikad. Ta se priča sada vrtoglavo opetuje u povodu haaških presuda za teške ratne zločine koje su, eto, počinili Klingonci. Klingonci su osnovali konc-logore Dretelj, Heliodrom i druge po tzv. HZ/HR Herceg-Bosni, gdje su mučili i ubijali bošnjačke ratne zarobljenike i civile – starčad, žene, djecu i muškarce koje su pohvatali po kućama i stanovima – a „nepravedni haaški arbitri“ na pravdi Boga sude političkim, vojnim i civilnim vođama hrvatske paradržave, drže ih odgovornima za to.

A Klingonci su i ubijali u Ahmićima, srušili Stari most u Mostaru, natjerali Tutu i Štelu da ubiju nesretnu muslimanku u njezinom domu. I Kažnjeničku su bojnu prisilili na neviđena zlodjela nad Bošnjacima. Klingonci su natjerali nedužne Bošnjake da se u doba kad je ljudski život vrijedio manje od metka samoobilježe bijelim čaršavima (plahtama) po prozorima i balkonima svojih kuća i stanova, da se zatvaraju u metalne kontejnere pri 40⁰ C, premlaćuju volovskim žilama… Napokon, Klingonci su – ne b-h Hrvati s vrhova političkih, vojnih i civilnih zapovjednih lanaca, pravomoćno osuđeni i još neosuđeni za zločine – dopustili da se (ne samo) mostarske ulice imenuju po najkrvavijim ustaškim ratnim zločincima, ministrima i vojskovođama tzv. NDH Ante Pavelića. Bez Klingonaca, nitko pri zdravoj pameti ne bi pustio barbarski devastirati svjetski znano Partizansko groblje u Mostaru arhitekta Bogdana Bogdanovića, čije je umjetničko djelo i čuveni Kameni cvijet žrtvama ustaškog konc-logora u Jasenovcu. Partizansko groblje je bio najljepši arhitektonski i hortikulturni (terasasti) projekt na Balkanu, simbol Mostara, podignut 1965. godine i posvećen svima koji su se borili u Drugom svjetskom ratu protiv nacizma i fašizma u Europi i svijetu.

Majku mu i tim Klingoncima, što sve ne učiniše, podvališe i temeljito zajebaše pred cijelim svijetom slobodoljubive/miroljubive i bogobojazne Hrvate koji su se tih olovnih 1993. i 1994. u BiH samo do bola odlučno držali legendarne/povijesne devize Tuđmanovog partizanskog zapovjednika Josipa Broza Tita: „Tuđe nećemo, svoje ne damo!“ Zašto su haaški pravosudni slijepci ostali srca kamenoga, pa je moralna vertikala s prvog kamiona humanitarnog konvoja s hranom za Bošnjake posegnuo za bočicom s cijankalijem. Bolje smrt, nego ratni zločinac – mogla bi glasiti parafraza one komunističke s beogradskih prosvjeda 1941. godine, kojom su beogradske radničke mase odbile Hitlera i tzv. Trojni pakt.

HRT-ovi urednici, što ih je HDZ kao poslušne istomišljenike doveo na izvrsno plaćene pozicije odlučivanja, čak i mozaičnom emisijom „Dobro jutro, Hrvatska“ u četvrtak anatemiziraju četvrtu, haašku istinu o zločinu i kazni. Svako malo puštaju lakonotnu pjesmu „Sude mi“ Miroslava Škore ft. Marka Perkovića Thompsona. U inat svima. Otkad je HDZ zamijenio uređivačku i novinarsku momčad uzdanicama uglavnom niže profesionalne vrijednosti (tipa Damira Smrtića, koji je od lokalnog međimurskog dopisnika izrastao u voditeljsku perjanica, Zrinke Grancarića koja je stalno na rubu plača ili tek pridošla s pogreba, Branka Nađvinskog, Petra Vlahova…), Thompson je dobrodošao na hrvatskoj dalekovidnici. Škoro je bio i dosad, jer njegovo domoljublje ne vonja po ustaškoj krilatici „Za dom spremni“. Thompson je šaka u oko onima u RH i EU, gdje ne žele njegove koncerte, zbog jakih „za dom sprenih“ razloga.

HRT-ovo učestalo puštanje pjesme „Sude mi“ u „Dobrom jutru, Hrvatska“ – izvorno posvećene bivšem uzniku iz Scheveningena Anti Gotovini – neinteligentna je aluzija na zloću međunarodne zajednice, impregniranu u Haaškom sudu: „Ej, ljube, moga oka vilo/ Idu dani ode godina/ Da uza me nije tvoje tilo/ I da su me braća izdala./ Sude mi zato što svoje volim/ Volim najviše, što sam branio/ Moje najdraže./ Sude mi, dušmani moja ljube/ Ali ne znaju da je istina/ Voda duboka./ Ej, djeco mila, vite grane moje/ Upamtite što vam govorim/ Ej k’o ne ljubi i ne čuva svoje/ Božjeg lica neće vidjeti“. Itd., itsl. Braća ga izdala. Dušmani. Kriv što voli svoje. Branio svoje. Istina je voda duboka. Djeco, ne nastavite li „domoljubno“ djelo, nećete vidjeti Boga ni stupiti u Kraljevstvo nebesko. Pa sad, koga patetika vrjednosnog tipa „auto trubi, mi smo domoljubi“ može motivirati ili uplašiti, njegov problem. U trenutku kad se i u RH i u BiH teško i sve teže živi, nitko od onih koji nemaju ratnog putra na glavi i nisu se ogrebli o dio (poslije)ratnog plijena, nemaju razloga dati se huškati.

Neki dan je, recimo, poznati glumac s ovih prostora Emir Hadžihafisbegović, akter u kultnoj predstavi „Audicija“, zbog koje su ga napali neki četnički portali u Beogradu jer da širi bošnjački šovinizam, vrlo oštro govorio televiziji N1 BiH o lošem stanju u svojoj zemlji, ratu i krivcima za disfunkcionalnost lijepe zemlje triju konstitutivnih naroda i dvaju entiteta, koja nikako da stane na zdrave noge. Srbi su se zatvorili u svoju neformalnu državu, a Hrvati se non-stop žale da su neravnopravni u Federaciji, da ih Bošnjaci majoriziraju, da se iseljavaju i da je rješenje zapravo u – trećem entitetu. Možda se više i ne mora zvati Herceg-Bosnom, ali i – zašto ne? Božo Ljubić kaže novinarima da je „HZ/HR Herceg-Bosna zapravo ugrađena u Daytonski sporazum“. Hadžihafisbegović retorički kontrira u televizijskom intervjuu: „Samo iz Lašvanske doline iselilo se prošlih godina 17.000 Hrvata, a tamo sve vrijeme vlada HDZ. Tko onda majorizira Hrvate u hrvatskoj enklavi, gdje više nema ni Bošnjaka niti Srba?“

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović hrvatski je član Predsjedništva BiH, a Hrvati iz dvoglavog HDZ-a u toj zemlji na svim su važnim dužnostima na području bivše tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, izabirali su ih sunarodnjaci, kao i svog saborskog zastupnika u RH. Na svim izborima od rata naovamo, Hrvati premoćno – u četveroredima i od ranih jutarnjih sati do kasno navečer – stalno glasuju za HDZ, makar im je život sve teži i ta ga stranka više od dva desetljeća nije kadra poboljšati. Hercegovački Hrvati koje je u subotu adventski ugostila predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović u bivšoj Titovoj vili na Prekrižju, otvoreno su kukali u novinarske mikrofone kako u njihovom zavičaju nema posla, nema investicija i mladež se masovno iseljava. Pa što radi taj dvoglavi HDZ? Što radi Dragan Čović? HDZ je više od 20 godina vlast na područjima gdje su Hrvati stoljećima svoji na svome. Zašto ne ide, što se čeka? Godota?

Sequence-01.Still015

N1

U Federaciji su Hrvatima krivi većinski Bošnjaci, a u Republici Srpskoj – Srbi. Sic. Hrvatski je premijer Andrej Plenković (HDZ) u godini mandata čak sedam puta hodočastio u BiH i više se ne gasi: „BiH je prioritet hrvatske vanjske politike. Briga za tamošnje konstitutivne Hrvate ustavna je obveza RH“. Pa zašto onda ne ide, pa ne ide? Tko koči uzbrdo?

Nakon što će Haaški tribunal staviti ključ u bravu zadnjeg dana 2017., a rezidualni mehanizam završiti nedovršeni posao, na scenu će stupiti nacionalni sudovi u trima državama – BiH, Hrvatskoj i Srbiji – radi sankcioniranja preostalih ratnih zločinaca. Ustavni sudac Mato Arlović kazao je televiziji N1 Hrvatska da „Tužiteljstvo Haaškog tribunala već sada traži od RH da poduzme radnje i pokrene postupke odgovornosti protiv svih osoba koje su bile involvirane u mogući udruženi zločinački pothvat“. U tom grmu možda leži zec, odnosno razlog za toliku dramu u hrvatskom političko-medijskom korpusu zbog presuda haaškoj šestorici. Tko je sljedeći? A ta priča da će Plenkovićeva vlada poduzeti pravne i diplomatske aktivnosti u UN-u radi revizije haaških pravomoćnih presuda zapravo je spin za neobaviještenu javnost.

Veto u Vijeću sigurnosti UN-a

Vijeće sigurnosti UN-a nije pravosudna instanca ni mjesto na kojem se može/smije revidirati pravomoćne presude za ratni i zločin protiv čovječnosti, kršenje Ženevske konvencije, itsl. To što se u srijedu 29. studenoga dogodilo u Haagu, gotova je stvar. Nikakvo Vijeće sigurnosti neće dezavuirati svoje sudište u Haagu. Od ukupnog broja osuđenih zločinaca – na osnovi više od tri milijuna dokumenata i desetaka tisuća svjedočenja – 70 posto su Srbi, 20 posto Hrvati i 10 posto Bošnjaci. Nema ni govora o nivelaciji niti izjednačavanju krivnje, kako neumjesno tvrde nezadovoljnici svake od triju bivših sukobljenih strana. Da se i pokuša u Vijeću sigurnosti UN-a s revizijom procesa šestorici Hrvata iz BiH, u što ne vjeruju ni njihovi branitelji, odluka ne može proći ako samo jedna članica Vijeća uloži veto.

Ako nitko drugi, Ruska Federacija ima jakih „osvetničkih“ razloga za veto. Ne samo zbog spora oko Sberbanke, kojoj RH ne priznaje koncernu Agrokor posuđenih 1,1 milijarde eura. Hrvatska je 11 godina bagatelizirala Rusiju time što nije imala svog veleposlanika u Moskvi, a ovih je dana poslala kontingente svoje vojske u Poljsku i Litvu, na granicu u blizini ruske enklave Kalinjingrada, pa… Stvar je čupava, a k tome ni branitelji pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca nemaju niti mogu imati jake nove dokaze o njihovoj nedužnosti po zapovjednoj odgovornosti. Zašto Hrvatska nije takvo što uspjela u slučajevima Darija Kordića (25 godina robije, odslužio dvije trećine i postao svetac sisačkog biskupa Vlade Košića) ili Tihomira Blaškića (devet godina zatvora za ratne zločine)? Odgovarali su za manje-više isti krimen, kao Prlić i ostali.

Državni vrh RH daje na sva zvona to kako će početkom tjedna premijer Plenković ići u BiH ne bi li s Čovićem „smirio tamošnje Hrvate, zabrinute zbog mogućih posljedica pravomoćnih presuda njihovim bivšim političkim, vojnim i civilnim prvacima“ u tzv. HZ/HR Herceg-Bosni. Istodobno, stiže vijest da se bošnjački stradalnici i zatočenici konc-logora HVO-a pripremaju tužiti RH međunarodnom pravosuđu – na osnovi sada pravomoćno utvrđene krivnje za udruženi zločinački pothvat i agresiju RH na BiH – te tražiti od RH pripadajuću ratnu odštetu. Plenković i stranački mu pobočnik Dragan Čović ne mogu ništa učiniti, jer je slijed posthaaških događaja manje-više definiran. Njih se o tome neće puno pitati. Za hrvatski „nemir“, međutim, ima odgovarajućih sedativa i u BiH i u međunarodnoj zajednici.

Ako itko, Plenković je svjestan toga da Grabar-Kitarović neće u srijedu na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a o rezultatima rada Haaškog suda obraniti hrvatsku istinu o ulozi RH u ratu u BiH. Manje-više za osuđene Hrvate, koji će ionako za godinu-dvije biti pušteni iz komfornih zapadnih zatvora, oni su samo verbalizirana činjenica. To da njih dvoje uistinu mogu promijeniti tijek zbivanja, spin je za lakovjerne. Da uistinu misle to što govore i da su uvjereni kako Franjo Tuđman i HDZ nemaju prljave prste u ratu u BiH, dali bi objaviti sve transkripte i dokumente iz stogo pov. arhiva i ukradenih za mutne privatne potrebe koje još nitko, pa ni Stjepan Mesić, nije dilao Haagu. To bi bilo vjerodostojnije od spomenarske larpurlartistike Kolinde Grabar-Kitarović: „Dragi Hrvati u BiH, Hrvatska je s vama“. Sic.

Neka se vidi istina tko je bio tko tih kritičnih 1990-tih godina, tko je govorio na tajnim sastancima „državotvoraca“, tko je, kome i je li „farbao tunele“, u „nacionalnom interesu“ i povjerljivo govorio b-h Hrvatima jedno, mislio drugo, a činio treće. I neka se objavi zašto je u Haagu završilo neusporedivo više Hrvata iz BiH, nego onih iz RH. Tko ih je ispraćao iz Zračne luke Zagreb? Odreda ideolozi i akteri mračne prakse koju je Haaški tribunal osudio kao udruženi zločinački pothvat radi uspostave tzv. velike Hrvatske.

Usred opće politički dirigirane halabuke u RH i bivšoj tzv. HZ/HR Herceg-Bosni zbog pravomoćne presude za ratni i zločin protiv čovječnosti te huškačkih izjava HDZ-ovih državnika iz obiju zemalja i javnomedijske apologetike HRT-a, ljubljansko Delo je u subotu objavilo intervju s glavnim haaškim tužiteljem Sergeom Brammertzom, koji je Hina prepričala hrvatskim medijima. Lekcija je to svima koji nacionalistički soliraju i neodgovorno raspaljuju tenzije protiv međunarodne zajednice i protiv Bošnjaka. To je lekcija i istomišljenicima u srpskom i bošnjačkom korpusu na tlu bivše Jugoslavije.

„Haaški tribunal nije politička ustanova i na njemu se nije sudilo narodima“, kazao je Brammertz, „nego odgovornima za teške ratne zločine i kršenje Ženevske konvencije. Osuđeni počinitelji nisu vojnici koji su se borili za domovinu, svoja sela ili obitelji, nego zapovjednici koji su ubijali ratne zarobljenike zaštićene Ženevskom konvencijom. Nema ništa herojskoga u spaljivanju sela, iseljavanju ljudi iz njihovih domova ili poticanju vojnika na masovno spolno nasilje. (…) Vrlo je važno da zajednica iz koje je počinitelj razumije da mi to znamo razlikovati. Osuđenici u Haagu nisu heroji, nego oni koji se lažno prikazuju braniteljima svog naroda, a zapravo su iskoristili i izdali njegovo povjerenje za svoje vlastite osobne i političke interese. (…)

Nastavljam svoj rad u Haagu kako bi se zaključio prijelaz s ICTY-ja na tzv. rezidualni mehanizam, na koji prelaze i preostali postupcima u slučajevima Stanišić i Simatović te žalbe Karadžića i Mladića, što je od velike važnosti. Mehanizam će pružati i pomoć u suđenjima pred nacionalnim sudovima. Samo u BiH je više od 3000 neriješenih slučajeva ratnih zločina. Naš ured ima devet milijuna stranica dokumenata o konfliktu u nekadašnjoj Jugoslaviji i sve su te informacije na raspolaganju nacionalnim istražnim uredima. Današnja situacija u pogledu suđenja za ratne zločine kao dio procesa pomirenja nije pozitivna. Postupci koji se vode u Srbiji, Hrvatskoj i BiH su spori, a kvaliteta suradnje među tužilaštvima tih država slabija je nego prije nekoliko godina, među ostalim i zbog izostanka potrebne političke volje. Potrebno je da se političari ograde od počinitelja ratnih zločina i ne koriste nacionalističku retoriku, čime oživljuju tamne duhove iz 1990-ih godina. Važno je i djelovanje nevladinih udruga. Takav je primjer jedne udruge mladih iz Hrvatske koja se javnim pismom ispričala pripadnicima Srba za zločine počinjene u Oluji. To je povijesna činjenica koju hrvatska strana rado negira.“

Hrvatski politički, braniteljski i crkveni mainstream otvoreno negira i omalovažava međunarodnu pravdu koju je 1992. inicirala sama Hrvatska, držeći valjda kako će međunarodna zajednica suditi samo – Srbima. Jer, štono reče bivši vrhovni sudac RH Milan Vuković: „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratne zločine“. Sic. Itekako su mogli. I počinili su ih u velikom broju, u RH i u BiH. Trenutna HDZ-ova vlast u državi s razlogom je uzdrmana presudom u Haagu, ali je nedopustivo da politikantski, ljudski nedolično manipulira čak i Praljkovim suicidom. Neprilična je izjava ucrnjene Grabar-Kitarović da je ta smrt duboko u srce pogodila hrvatski narod, jer to nije istina. Čak je i početak sjednice Skupštine grada Zagreba odgođen budući da se vijećnici nisu suglasili o minuti šutnje. U Hrvatskom je saboru oporba bojkotom bacila sjenu na minutu šutnje za pravomočno osuđenog ratnog zločinca. Hrvatska je oštro podijeljena na mnogo važnijim pitanjima od odnosa RH i Haaga, uloge RH u ratu u BiH, itsl. I ostat će. Plenković i Grabar-Kitarović ne pridonose snošljivosti.

Nevažni „nacionalni interesi“

Ni stranački medij HRT, koji više je od šest sati izravno prenosi događaj, a novinarski pogon od osobitog povjerenja (Branimir Farkaš, Tomislav Vinković, Mirjana Posavac, Ivica Đuzel, Zoltan Kabok, Zrinka Grancarić), pa gosti tipa Višnje Starešine i Željka Olujića jednoumno se upinjao dokazati pravovjernost samo hrvatskoj istini, Građani imaju svoje stajalište o „nacionalnom interesu“, koji se oktroira silom političke moći i „svojih“ medija. Svjetski mediji nisu „haaškoj nepravdi“ pridali pozornost koju hrvatska politika drži važnom. Naprasno su Praljkovo samoubojstvo usred sudnice uzeli  kao prima vijest, a hrvatska istina u vezi s presudama prošla je manje-više nezapaženo. Spomenuta je usput. To je teško palo HRT-ovoj skeneristici Karolini Vidović-Krišto.

Važan dio međunarodne zajednice jamačno ima neke svoje planove i s Hrvatskom i s cijelim Balkanom, u čemu su potpuno nevažne želje Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović te njihova vizija „hrvatskih nacionalnih interesa“. Tako je bilo i bit će, pa i kad je riječ o pravomoćno osuđenim ratnim zločincima i onima koji će tek sjesti na optuženičku klupu. Sudeći po Brammertzovim riječima, sudska ih pravda neće ostaviti na miru. Jamačno ih ni sam Bog nije želio prigrliti pod milosrdne skute, jer nije malim prstom pomaknuo na cjelonoćne i svekolike dnevne molitve u brojnim crkvama u RH i BiH, tisuće zapaljenih svijeća, crven-bijeli-plavih lampiona i ine performanse „svenacionalne žalosti“.

Kad već ništa ne pomaže, a eksponencijalno raste intenzitet panike među dijelom hrvatske veteranske populacije u RH i BiH, nekih umirovljenih političara i bivših zapovjednika HVO-a i HV-a, generala i onih s nižim činovima, treba naći Pedra koji će visjeti „umjesto nas“. Zasad su to bez konkurencije Stjepan Mesić i Vesna Pusić, ali radar klase „Optužujem! Kriv si! Nacionalni veleizdajnik!“ vidljivo registrira i neke druge na tzv. političko-ideološkoj ljevici koji „nikad nisu željeli Hrvatsku i mrze sve hrvatsko“. Tko će drugi, nego notorni savski šatoraši Đure 25.000 Glogoškog – Josip Klemm i Miljenko Kolobarić, u ime Udruge specijalne policije i Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi – zahtijevaju „osnivanje saborskog povjerenstva za utvrđivanje odgovornosti pojedinaca i državnih institucija u propustima koji su se dogodili pri suradnji s Haaškim sudom“. Dopisom su se obratili izravno premijeru, predsjednici RH, predsjedniku Hrvatskog sabora (hadezeovci HDZ-ovim političarima) i medijima. Sad će se vidjeti koliko su Tomo Medved, šatoraš na mjestu ministra branitelja, te Ante Deur, šatoraš na mjestu braniteljskog savjetnika Kolinde Grabar-Kitarović, uplivni kod svojih šefova.

Mogu ovi na trepavicama hodati, ali pravda se ne da ni zaustaviti niti preinačiti. Kažu iskusni ljudi, spora je ali ipak dođe po svoje. Pa neka institucije rade svoj posao. Svi se slažu s tom floskulom, jer zločinci moraju odgovarati. Ako se to ne odnosi na nas.

03.12.2017.

PLENKOVIC I KOLINDA MOGU PRICATI STA ZELE, ALI.... DOKUMENT UN-a U RATU U BiH NE LAZE!

PLENKOVIĆ I KOLINDA MOGU PRIČATI ŠTA ŽELE, ALI...: Dokument UN-a o ULOZI Hrvatske u ratu u BiH NE LAŽE!

Službeni dokument Ujedinjenih naroda pokazuje kako ipak nije istina "da se ovom presudom pogrešno aludira na ulogu državnog vrha u zbivanjima u BiH devedesetih godina", kako tvrdi premijer Plenković.

Nakon Praljkovog samoubistva, hrvatska javnost se sablaznila. Naginjanjem prošvercane bočice cijankalija nagnula se percepcija hrvatske javnosti o ulozi hercegovačke šestorke i Republike Hrvatske u BiH devedesetih godina. Šok zbog incidenta u sudnici gurnuo je u drugi plan izricanje ostatka vrlo važne presude, piše Index.hr. 

Jahanje vala naricanja za generalom

Ispravno protumačivši val spontanog, agresivnog i nekritičkog naricanja za (samo)otrovanim generalom, državni vrh zajahao je taj isti val i emotivnoj javnosti pokušao progurati kampanju pranja ruku koja bi trebala osporiti presudu o "udruženom zločinačkom pothvatu".

“RH smatra da se ovom presudom pogrešno aludira na ulogu državnog vrha u zbivanjima u BiH devedesetih godina. Smatramo da državni vrh u tim ratnim događanjima prema stavu vlade nije ni na koji način mogao biti povezan s onim činjenicama i interpretacijama kako su nastojale biti rastumačene i interpretirane u presudi iz 2013. godine", važno je ustvrdio Plenković u svojoj prvoj reakciji na presudu hercegovačkoj šestorci.

"Nitko neće pisati našu povijest"

Sljedeći dan oglasila se i Kolinda. Izdvojit ćemo neke njene izjave s presice:

"Kao predsjednica jasno i nedvosmisleno želim poručiti da se jučer u Haagu nije sudilo Hrvatskoj, Hrvatska nije bila agresor, već je najviše učinila za opstanak cjelovite BiH."

"Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu napala je Miloševićeva Srbija i tzv. JNA i to su notorne činjenice. Hrvatska nije napala nikoga."

"Hrvatska je uz SAD najviše učinila da BiH opstane kao suverena država. Hrvatska na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom među prvima je priznala samostalnost BiH."

"Nitko drugi pa ni Haški tribunal neće pisati našu povijest."

Neumoljive činjenice


Utjecajni svjetski mediji nastavljaju se iščuđavati reakcijama predsjednice i premijera na presudu Haškog suda. Međutim, ovo nije prvi put da državni vrh, zanesen lažnim i opasnim folklorom, lažno tumači hrvatsku povijest. 

Međutim, bez obzira kako premijer i predsjednica Hrvatske doživljavali ili revidirali devedesete godine, neumoljive činjenice još uvijek postoje i još uvijek ukazuju na ulogu Hrvatske u Bosni i Hercegovini. Ne postoji premijerska presica, ne postoji predsjedničina poslanica, kao što ne postoji nijedna prijetnja upućena medijima koja može pobiti jednu hladnu činjenicu. 

 
Službeni dokument Ujedinjenih naroda pokazuje kako ipak nije istina "da se ovom presudom pogrešno aludira na ulogu državnog vrha u zbivanjima u BiH devedesetih godina", kako tvrdi premijer Plenković.

Također, pokazuje i kako, bez obzira što kaže premijer Plenković, državni vrh Hrvatske u tim ratnim događanjima ipak jest bio povezan s onim "činjenicama i interpretacijama kako su nastojale biti rastumačene i interpretirane u presudi iz 2013. godine".

Pokazuje i kako Hrvatska ipak nije "najviše učinila za opstanak cjelovite BiH", kako tvrdi predsjednica Hrvatske.

"Ozbiljna neprijateljska djela"


Podsjetimo, 3. veljače 1994. godine održana je 333. sjednica Vijeća sigurnosti UN-a na temu "Situacija u Bosni i Hercegovini".

Ovo je službena izjava predsjednika Vijeća sigurnosti, izrečena na toj sjednici:

"Vijeće sigurnosti je duboko zabrinuto jer je Republika Hrvatska angažirala elemente Hrvatske vojske (HV), kao i tešku vojnu opremu u središnjim i južnim dijelovima Republike Bosne i Hercegovine, kao što je opisano u pismu Glavnog tajnika iz 1. veljače 1994. godine.

Vijeće sigurnosti strogo osuđuje Republiku Hrvatsku zbog ozbiljnih neprijateljskih djela protiv članice Ujedinjenih naroda, što predstavlja kršenje međunarodnog prava, Povelje Ujedinjenih naroda i bitnih odluka Vijeća sigurnosti, a posebno Rezolucije 752 (1992.), u kojoj je Vijeće zahtijevalo hitan prekid svih oblika uplitanja i puno poštivanje teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine.

Vijeće sigurnosti zahtijeva da Republika Hrvatska smjesta povuče sve elemente Hrvatske vojske (HV), kao i vojnu opremu, te da potpuno poštuje teritorijalni integritet Republike Bosne i Hercegovine.

Vijeće sigurnosti još jednom potvrđuje suverenost, teritorijalni integritet i neovisnost Republike Bosne i Hercegovine te ne prihvaća i osuđuje prisvajanje teritorija silom ili 'etničkim čišćenjem', tko god ga počinio.

Vijeće sigurnosti zahtijeva od Glavnog tajnika da prati situaciju izbliza te da, u roku od dva tjedna od dana objavljivanja ove izjave, obavijesti Vijeće o napretku o potpunom i cjelovitom povlačenju svih elemenata Hrvatske vojske (HV), kao i vojne opreme, iz Republike Bosne i Hercegovine.

Vijeće sigurnosti razmotrit će druge ozbiljne mjere ako Republika Hrvatska smjesta ne zaustavi sve oblike interveniranja u Republici Bosni i Hercegovini.

Vijeće sigurnosti ponavlja svoju izjavu od 7. siječnja 1994. godine, u kojoj je izrazilo svoju duboku zabrinutost zbog nastavljanja široko rasprostranjenih neprijateljstava u Republici Bosni i Hercegovini. Vijeće sigurnosti još jednom poziva sve strane da prekinu neprijateljstva kroz cijelu Bosnu i Hercegovinu i da poštuju obveze koje su preuzele te da se suzdrže od akcija koje bi dodatno povećale ili proširile sukobe. Sve pozivamo na pregovore u okviru Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, kako bi se rješenje postiglo što prije.

Vijeće sigurnosti nastavit će pozorno pratiti situaciju", piše u izjavi predsjednika Vijeća sigurnosti, prenosi Index.hr

03.12.2017.

DR. ESAD BOSKALO : NE MOZEMO VISE ZIVJETI U PROSLOSTI, SVI NARODI BiH MORAJU KRENUTI U PROMJENE

Dr. Esad Boškailo : Ne možemo više živjeti u prošlosti, svi narodi BiH moraju krenuti u promjene



Porijeklom iz Počitelja, dr. Esad Boškailo, sada ljekar i profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Feniksu, u američkoj saveznoj državi Arizona, godinu je bio zatočenik logora u Hercegovini.

U intervjuu za naš list kaže da je potvrda presude od 111 godina zatvora hrvatskoj šestorki u Hagu u slučaju „Prlić i ostali” jedino očekivana i ispravna odluka Tribunala. Boškailo ističe da je “s ovom presudom osuđena i ideologija koja je stajala iza zločina i tzv. Herceg-Bosne i Republike Hrvatske te je i ovo jasna poruka o karakteru rata u BiH”.

Srušeni mostovi i moji ubijeni amidža Bećir, prijatelji Sreten i Omer, učitelj Hivzo, komšija Mustafa…– Rat u Bosni i Hercegovini je bio posljedica jasne političke odluke i dogovora da se zemlja podijeli – kaže Boškailo.

I njegov stav je da je, nakon svega, žalosno da “Pravoslavna i Katolička crkva štite zločince i mole se za njih, dok se njihova imena nepravedno glorificiraju”.

– Neprihvatljivo je da se hrvatsko i srpsko rukovodstvo stavlja na stranu zločinaca, daju se imena mostovima, ulicama i studentskim domovima po imenima onih koje je međunarodna zajednica proglasila zločincima. Kad se u BiH ulice, mostovi i škole budu zvali po imenima kao što su Srđan Aleksić, Goran Čengić i Neđo Galić, i na Balkanu će budućnost biti svijetla – dodaje dr. Boškailo.
A kako tumačite presudu u dijelu koji se odnosi na rušenje Starog mosta u Mostaru, za koji je presuđeno da je bio „legitimna vojna meta”!?
– Priznajem da sam kao i svaki Hercegovac i Bosanac i Jugosloven i Evropljanin bio zaljubljen u Stari most, napravljen u 16. stoljeću, koji je uspio preživjeti sve balkanske ratove, Prvi i Drugi svjetski rat, ali nije uspio preživjeti udruženi zločinački poduhvat u kome je srušen 9. novembra 1993. godine.
I pošto presuda u Hagu kaže da je Stari most bio „legitimni vojni cilj”, želim biti sasvim ličan, pa reći da bih i danas pristao da su “svi” mostovi u BiH srušeni, a da mogu vratiti mog amidžu Bećira Boškaila, ubijenog ispred svoje kuće u julu 1993.; kada bih tako mogao vratiti svog prijatelja iz djetinjstva Kapu – Sretena Kapetanovića koji se predao jer su mu obećali slobodu, a mučki je ubijen u MUP-u Čapljina 1993. godine, da bi mu tijelo bilo pronađeno u Splitu prije nekoliko godina; da mogu vratiti mog prijatelja iz istog razreda gimnazije u Čapljini, inžinjera Omera Kohnića, ubijenog u Dretelju 1993., i mog dragog učitelja Hivzu Dizdara iz Počitelja, ubijenog u logoru Gabela 1993; mog komšiju Mustafu Obradovića, ubijenog naočigled mnogih logoraša u Gabeli 1993… I mnoge druge.

Izmučeni ljudi snimljeni po izlasku iz logora, kroz koje je prošao i dr. Biškailo koji nam je poslao ove fotografije objavljene u knjizi „Ranjen – više sam budan: Pronalaženje smisla nakon užasa”

Smatrate li da je to spominjanje Vama dragih ljudi na neki način i dokument koji pomaže drugim ljudima da razumiju srazmjere stradanja u ratu protiv Bosne?

– Nisam zloban, mržnje nemam, ne želim biti ni žrtva, ali ponekad u snu poželim da svi oni koji negiraju genocid, logore, mučenje, etničko čišćenje, ubijanje nedužnih civila, djece, silovanja, provedu samo dan u Dretelju. Samo dan sličan onome kad sam poželio da me ubiju i da moja patnja tako prođe.

Osim ličnih osjećanja, kako na sve gledate kao ljekar koji je poznavao ili možda liječio čak i neke od onih koji su uzurpirali Vašu slobodu?

– Kao ljekaru i humanisti, koji je pomagao svakome ko je zatražio pomoć, nekome ko je proveo više od godinu u šest najgorih koncentracionih logora poslije Drugog svjetskog rata, gledao mučenja i ubijanja, dakle, bio svjedok najstrašnijih stvari, bio i bez hrane, vode i odvojen od porodice, maltretiran – vjerujte, još mi je teško o tome govoriti. I sad me pitate šta mislim o ovom slučaju?

Moram…?

– Pa, zamislite da vi ležite u limenom hangaru u Dretelju, na betonu, bez odjeće, bez vode na plus 45 stepeni sa 700 logoraša, gdje nema dovoljno prostora da ispružite noge, zaključani, bez ikakvih prozora, pa onda, bez najave, pucaju po vama, rafalima iz automatskih pušaka. Čuju se lagani krikovi, udar pogođenih tijela o beton. I vi mene sada pitate šta ja mislim o presudi ovim fašistima?

Znači, Vi ih tako želite nazvati?

– A kako drugačije? Poslao sam vam fotografije izmučenih ljudi, gotovo kostura snimljenih po izlasku iz logora. Hiljade ljudi su prošle kroz strašne torture u logorima kroz koje su i mene vodili: Kasarna Čapljina, Gabela, Rodoč Mostar, Dretelj, Silos Čapljina. Pa, Gabela, Silos ponovo, pa Ljubuški i na kraju opet Rodoč Mostar. Naravno, ne želim propustiti priliku da kažem da je sudska pravda neophodna, da se krene dalje. I zato pozdravljam ovu odluku Haškog tribunala kao i svaku drugu u kojoj se osuđuju zločinci.

Međunarodna zajednica treba razmisliti da Ivanića stavi pod sankcije zbog njegovih pokušaja obmane

A kako gledate na presudu Ratku Mladiću, kao i na one reakcije koje negiraju njegov zločin i glorificiraju ga kao “heroja”? Može li se ta iracionalnost medicinski protumačiti?

– O presudi se mora govoriti sa više aspekata. Legalni aspekt je jasan, Mladić je osuđen na najtežu kaznu zatvora koji ovaj međunarodni sud može izreći. Politički aspekt ove presude je također jasan: osuđeno je političko i vojno rukovodstvo RS za najveće zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, koji su kulminirali genocidom. Međutim, ono što je važno jeste šta će svijet i evropske institucije učiniti s ovom presudom i kakve posljedice se očekuju na terenu, jer vrh RS i Srbije još negira genocid i zločine koje su oni organizirali. Humani aspekt je najteže objasniti. Onima koji su izgubili članove porodice ovo je definitivno samo djelimična satisfakcija, jer im mrtve niko ne može vratiti.

Neki kažu da je opet propuštena šansa da izricanje presude Mladiću posluži da se skine kolektivna odgovornost jednog naroda. Kako Vi to tumačite?

– Evo, Mladen Ivanić je pobrojao da je Sud u Hagu prije presude Ratku Mladiću izrekao Srbima pet doživotnih kazni i 758 godina zatvora, Hrvatima 166 godina i Bošnjacima “svega” 41 godinu. Moram reći da je ovo klasični pokušaj obmane, jer ovdje se ne radi ni o kakvoj matematici, već o krvavim zločinima i pravdi koja se mora poštovati. Ustvari, ako usporedimo broj godina i broj doživotnih zatvorskih kazni, koje je Sud u Hagu izrekao, jasno se vidi koji su počinioci genocida tokom agresije na BiH. Zato mislim da međunarodna zajednica, koja je formirala Sud u Hagu, povodom ovakvih izjava člana Predsjedništva BiH treba razmisliti da Ivanića stavi pod sankcije.

Ali, šta je Ivanić, zapravo, htio da kaže – kako je Sud u Hagu, što smo čuli i iz Beograda – “nepravedan za Srbe”? Nije li to sasvim pogrešan način razmišljanja?

– Naravno da jeste. Ovakvim prebrojavanjem nacionalnih krvnih zrnaca širi se mržnja i to navodi da se Mladić i ostali glorificiraju kao heroji, a ne kao ratni zločinci. Ivanić je propustio veliku šansu za stabilizaciju u regiji, preko skidanja tereta ratnih zločina i kolektivne odgovornosti. Mogla se, jednostavno, bez velikih riječi prihvatiti presuda pojedincima kao i osuda zločinačke ideologije. Uostalom, kroz takvu katarzu je prošao i njemački narod poslije Drugog svjetskog rata. Evropa ne bi stigla do ove mjere razvijenosti da Njemačka to nije učinila.

Umjesto da srpski lideri iz BiH i Srbije nedvosmisleno priznaju genocid i presude Suda u Hagu, oni dalje tovare to preteško breme (odgovornosti) na kompletan srpski narod i u BiH i u Srbiji. Bojim se da je ovo bila njihova posljednja šansa. Oni koji negiraju zločine dokazuju da su trenutno najveći neprijatelji srpskog naroda i kao takvi će ostati zapisani u historiji.

Ni predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović nije se oglasio o presudi Mladiću.

– Čović je čekao ishod ove presude zločincima „Herceg-Bosne”. On je svjestan da se sve presude suda u Hagu moraju poštovati i da se na njih ne može selektivno gledati. Da je prihvatio presudu Mladiću, kakva bi mu bila logika da kaže u pravu su za Mladića, ali su u krivu za hrvatske osuđenike. Osim toga, svjedoci smo i zajedničkog destruktivnog djelovanja rukovodstva iz RS, a i nekih hrvatskih političara kada je u pitanju BiH.

Koja je onda neka zajednička poruka ne samo za žrtve ovih zločina već za sve građane u BiH?

– Minula ratna događanja treba nazvati pravim imenom. Svi narodi BiH moraju krenuti u promjene, moraju se suočiti s nacionalizmom i fašizmom kako bi se okrenuli budućnosti. U isto vrijeme, ne možemo više živjeti u prošlosti koja je teška, bolna i traumatična. Stalno nas guraju u tu prošlost, namećući nam iracionalne strahove, a onda nam nude njihovu pomoć ako za njih ponovo glasamo.

Naučena bespomoćnost

Nedavno ste kao psihijatar govorili o stanju prizivanja bespomoćnosti koja je često jedino što ostaje običnom čovjeku u ovim, što se pravde tiče, jasnim, ali politički još zbunjujućim trenucima. Jesu li ljudi u BiH doista bespomoćni?

– Bojim se da su građani BiH duboko u jednom opasnom psihološkom stanju koje mi u psihijatriji zovemo ”naučena bespomoćnost” ili (engl. – “learned helplessness”). Ta naučena bespomoćnost uzrokuje teške depresije kod ljudi, a objašnjava se kao mentalno stanje u kojem je čovjek naučio da izdržava velike teškoće i tako postaje nemoćan da iz tih teškoća izađe iako mu se za to ukaže prilika, jer, naprosto, više ne vjeruje da postoji izlaz. On, jednostavno, izabere da trpi, jer misli da je izgubio kontrolu nad datom situacijom. Kako drugačije objasniti glasanje za iste stranke, koje su nas dovele u ovu tešku situaciju.

Nije me obradovala smrt Slobodana Praljka

Završetak 24-godišnjeg rada Haškog tribunala i presuda šestorki zloglasne “Herceg-Bosne” obilježen je i samoubistvom Slobodana Praljka u sudnici. Moram Vas, prije svega, upitati kako na taj čin gledate kao psihijatar, čovjek iz struke, a tek onda kao žrtva?

– To me nije nimalo obradovalo. Čovjek se na samoubistvo obično odlučuje kad misli da nema druge alternative. Uzrok samoubistva je često individualni način rješavanja dubokih konflikata u ličnosti pogotovo oko pitanja savjesti i morala. S te strane me Praljkovo samoubistvo nije ni začudilo. Očito je da je sve to bilo dobro isplanirano i naravno da će postojati sumnja da mu je neko pomogao da nasilno završi ne smogavši snage da se suoči sa svojom 20-godišnjom kaznom. Ono što je meni interesantno je da se s presude ideologiji i zločinima hrvatske države i tzv. Herceg-Bosne pokušava skrenuti pažnja na to samoubistvo. Isto tako me brine da se izvještaji sa Suda politiziraju i da najmanje šanse da nešto kažu o ovoj presudi imaju oni koji su mučeni i koji su izgubili članove porodica. Kada to komentiraju, nijedan političar niti, recimo, crkveni uposlenik ne bi nikad trebali imati nijedan argument protiv hiljada logoraša konc-logora u Hercegovini iz 1993.-1994. godine.

Zaključani u kafezu

Izgleda da su ljudi naprosto zarobljeni u negativne emocije zbog ratnih stradanja, koje političari još rabe radi održavanja na vlasti. Kako iskoristiti ove presude da se krene naprijed?

– Vrijeme je da svi skupa izađemo iz nametnutog kafeza, jer su nam vrata širom otvorena, samo mi to ne vidimo. Dok porodice političke vlastele žive u velikoj raskoši, obični građanin se bori da preživi. Žrtvama rata je posebno teško. Nažalost, bit će tako sve dok se ne shvati da samo političari žive od nacionalizma, a obični svijet radi nacionalizma umire za njih. Političarima je to veoma jasno, ali građanima još nije.

Stanovnike BiH stalno podvrgavaju novim teškim šokovima. Tu su korupcija, nezaposlenost, ogromna i nepotrebna potrošnja birokratije i luksuz u kome žive političari, koji, uz to, prijete novim ratovima. I pored svih ovih šokova, građani BiH nastavljaju da glasaju za iste vlastodršce, jer oni “mudro” prijete novim ratovima, pa je zato “sve dobro samo da ne puca”?! Dakle, građani BiH ostaju pasivni u negativnim situacijama, iako imaju jasnu mogućnost za promjene. To se mora promijeniti.

Erol Avdovć (Avaz)

03.12.2017.

FRA IVO MARKOVIC: POKAJMO SE, NAPRAVILI SMO ZLO

Fra Ivo Marković: Pokajmo se, napravili smo zlo


.


Fra Ivo Marković, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, kazao je u razgovoru za Radiosarajevo.ba, komentirajući današnju reakciju Biskupske konferencije BiH u vezi s presudom “Prliću i ostalima”, da nije zadovoljan izrečenim ocjenama.

“Te ocjene ‘sumnja se baca’, “netko hoće da Hrvatima ogadi BiH”… Mislim da treba jasno reći: mnogi Hrvati ne doživljavaju BiH svojom domovinom. Zato je netko najviše odgovoran, a to je politika Herceg-Bosne i politika HDZ u BiH. To treba jasno reći! Ne volim ove uopćene fraze tipa “dat će Bog”. Ljudi su umorni i zasićeni od takve priče”, kaže na početku Fra Ivo Marković.

Ovaj bosanski franjevac primijećuje da se u “Hrvatskoj pravi nacionalna histerija” poslije potvrđivanja presude Prliću i drugima za ratne zločine u Hagu. Previše se, veli, emocija diglo i negativne energije, te očekuje da se tenzije slegnu i do izražaja dođe pamet.

A to treba pričekati…

Ljudima se pere mozak, obezglavljuje ih se. Jer, konkretno, neke nacionalne stranke očekuju da samo izbezumljeni, obezglavljeni ljudi, koji s izgubili samosvijest, odgovornost, da mogu za njih glasovati. Oni to sada koriste. Vidite šta rade. Mislim da bi pravi potez bio da se nakon ovog prizna. Imamo taj Haški sud. Kakav je, takav je, on donosi funkcioniranje međunarodne pravde ovoga svijeta. On je doprinio funkcioniranju pravde i na ovom terenu, iako nismo posve zadovoljni. Mislim da bi bilo najbolje prihvatiti presudu (u slučaju “Prlić i ostali”). Pokajati se, napravili smo zlo… Da to bude jedno polazište”, kazao je Marković.

Nadalje, vjeruje da je ovo trenutak da i država Hrvatska korigira svoju politiku prema BiH.

“Država Hrvatska prema BiH mora da promijeni politiku. Mora, ne voditi politiku kako diktira HDZ u BiH, već da država Hrvatska definira svoje interese u odnosu na BiH, a ja vjerujem, kad bi htjeli definirati svoje interese, da je to cjelovita BiH u kojoj su Hrvati konstitutivan narod, u kojoj Hrvati na cijeloj teritoriji BiH imaju svoja puna prava: kulturna, nacionalna i religijska. Mislim da takav jedan odnos treba praviti. Okrenuti se prema budućnosti. Da pitanja prošlosti ne budu teret na nogama, nego da se rješavaju problemi. Tako da se može živjeti zajedno. Ali, ovako, biti zarobljen prošlošću, to je krajnje negativno”, naglasio je sagovornik Radiosarajevo.ba.

Komentirajući nastojanja da se, uprkos uvjerenju da ovo nije presuda hrvatskom narodu, taj narod instrumentalizira u negativnom pravcu, fra Ivo Marković kaže da sve treba jasno definirati.

“Ovdje najproblematičnija presuda jeste ona za “udruženi zločinački poduhvat”. Sud je donio korektnu presudu, što se tiče Hrvatske. Jeste, sudjelovala je! Problem je ovdje što Srbija nije za takvo nešto osuđena. Srbija je započela ovaj rat, velikosrpska ideologija, agresija… Ja sam ovdje na Teologiji bio zarobljenik jedinca iz Srbije! Užasan je promašaj Suda što Srbija nije osuđena i na neki način imam razumijevanje. Sud je skočio sam sebi u stomak. Ne prigovaram zbog presude Hrvatskoj, nego što nije Srbija nije osuđena”, naglašava Marković, podržavajući dio izjave predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović da je “moj narod činio zločine, da se treba pokajati i okrenuti budućnosti”.

Idemo u budućnost okrenutih leđa

Nadalje, Marković smatra da nam treba “zarobljavanje prošlosti”

“Narod je toliko okrenut prošlosti, tako da u budućnost ide okrenut leđima. Religiozno gledano to je grijeh, život u grijehu. Grijeh je prošlost. Okrenuti se od grijeha, od prošlosti ka budućnosti, to je jedan strašno važan, iz života vjere jedan važan primjer. To je potrebno čitavom Balkanu, osobito Bosni”, podvukao je.

Upozorio je, na kraju, da spirala međunacionalnih odnosa ide u krivom smjeru, “kao da se priprema za rat”.

“Mi živimo nakon rata. Spirala pomirenja, detraumatizacije treba funkcionirati. Negativne procese što prije zaustaviti. Rješenje je da svi odgovorni ljudi promijene politike. Da se politika ne vodi s pozicije identiteta i nacije, religije već sa pozicije interesa. Da biramo političare koji će da prave programe. Imamo idiotsku vlast koja govori da su ugroženi ljudi. Manipulira se tom ugroženošću, fraze, pljačka. A samo je gore i gore, propadamo. Ovo je trenutak da se pokrenu stranke, da se narod osvješćuju, ovo je trenutak za društvenu i političku akciju i na tom treba raditi”, zaključio je fra Ivo Marković.

(Kliker.info-RS)

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
49624884

Powered by Blogger.ba