Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

13.12.2017.

VANREDNI SAMIT U ISTANBULU: LIDERI OIC-a USVOJILI DEKLARACIJU O PRIZNANJU DRZAVE PALESTINE

Vanredni samit u Istanbulu : Lideri OIC-a usvojili deklaraciju o priznanju države Palestine


Zemlje članice Organizacije islamske saradnje (OIC) odbacile su danas na vanrednom samitu u Istanbulu odluku američkog predsjednika Donalda Trumpa o priznanju Jerusalema kao glavnog grada Izraela i pozvale međunarodnu zajednicu da prizna Istočni Jerusalem kao prijestolnicu Palestine.

Generalni sekretar OIC-a Yousef al-Othaimeena pozvao je muslimanske lidere da rade zajedno kako bi predstavili jedinstven odgovor na Trumpov potez.

“OIC odbija i osuđuje američku odluku. Ovo je kršenje međunarodnog prava… i ovo je igranje sa osjećanjima muslimana širom svijeta… to će stvoriti nestabilnosti u regiji i svijetu.”

Na samitu je usvojena deklaracija u kojoj je navedeno kako su u slučaju pasivnosti Vijeća sigurnosti UN-a spremni na raspravu pred Generalnom skupštinom UN-a.

“Izjavu američke administracije u vezi sa statusom Jerusalema odbacujemo i osuđujemo”, navedeno je u deklaraciji.

Predstavnici OIC-a pozvali su cijeli svijet da prizna Istočni Jerusalem kao glavni grad države Palestine.

“Potvrđujemo da priznajemo državu Palestinu s Istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom”, navodi se u deklaraciji.

‘Nikad nećemo odustati od Palestine’

Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan poručio je kako islamske zemlje nikada neće odustati od cilja koji je suverena i nezavisna Palestina, s glavnim gradom Jerusalemom.

“Kao islamske zemlje, nikada nećemo odustati od našeg zahtjeva za suverenu i nezavisnu državu Palestinu, s glavnim gradom Jerusalemom”, poručio je turski predsjednik Erdogan i ponovio kako je Jerusalem crvena linija.

“Ovom odlukom Izrael gotovo da je nagrađen za sve terorističke činove. Trump, pa makar bio i sam, je dao tu nagradu.”

“Ono što je Izrael bio 1947. godine, nažalost Palestina je danas u takvoj situaciji. Vjerujte da ovakvu podjelu ne bi napravio ni vuk u sukobu sa ovcom”, poručio je Erdogan.

Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas rekao je da Jerusalem ostaje glavni grad Palestine, grad u kojem će i dalje živjeti i muslimani i kršćani. Naglasio je i da je SAD izgubio status posrednika u mirovnom procesu i da mu neće biti dozvoljeno da u budućnosti bude dio tog procesa.

Palestinski predsjednik je u obraćanju istakao kako bez Jerusalema, kao glavnog grada Palestine, nema mira i stabilnosti na Bliskom istoku.

“Svom snagom moramo raditi kako bi okupirana Palestina konačno bila priznata kao država”, rekao je Abbas.

Rouhani: Spremni smo zaštiti Jerusalem

Predsjednik Irana Hassan Rouhani poručio je da su spremni na saradnju s muslimanskim zemljama u cilju zaštite Jerusalema. Iranski predsjednik je istakao da u tom smislu da nemaju nikakvih ustezanja i preduslova.

Rouhani smatra kako je “konsultacija i koordinacija nekih zemalja s cionističkim režimom utjecala na odluku SAD-a”. Prema njegovim riječima, oni nastoje utvrditi sudbinu Palestine, prenosi Anadolija.

Iranski predsjednik je podsjetio da su muslimani, kršćani i Jevreji oduvijek živjeli zajedno na ovom području.

“Stranci cionisti su se nametnuli u ovoj regiji. Cionisti dodaju sjeme terorizma i nasilja na Bliski istok”, rekao je Rouhani navodeći da Vijeće sigurnosti UN-a nije poduzelo potrebne mjere.

Istakao je da “SAD cionističkom režimu pruža svaku vrstu oružja”.

“SAD nikada nije bio pošten posrednik, niti će biti. Nisu igrali pozitivnu ulogu u rješavanju palestinskog problema. Vidimo da SAD samo pokušava dobiti maksimalnu korist”, kazao je Rouhani.

Smatra da je potrebno s ovog samita poslati snažnu poruku osude ovakve odluke SAD-a. Rouhani je potcrtao da je potrebno ujedinjenje svih muslimana protiv “cionističkog režima”.

Da se prizna država Palestina

Na samitu učestvuju 22 državna čelnika, između ostalih palestinski predsjednik Mahmoud Abbas, jordanski kralj Abdullah II, azerbejdžanski predsjednik Ilham Aliyev, predsjednik Bangladeša Abdoul Hamid i iranski predsjednik Hassan Rouhani.

Također su prisutni ministri vanjskih poslova više od 20 zemalja, uključujući Egipat, Ujedinjene Arapske Emirate, Moroko i Kazahstan.

Saudijsku Arabiju će predstavljati ministar islamskih poslova Salih bin Abdulaziz al-Shaikh.

Šefovi diplomatija zemlja članica OIC-a sastat će se prvo da raspravljaju o nedavnoj Trumpovoj odluci, nakon čega će uslijediti razgovori predsjednika država i šefova vlada.

Kako je ranije najavio ministar vanjskih poslova Turske Mevlut Cavusoglu, na samitu će se pozvati na priznanje Palestine kao države.

“Mi koji priznajemo Istočni Jerusalem kao glavni grad Palestine trebamo podsticati i druge zemlje da priznaju državu Palestinu u granicama iz 1967. godine, s Istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom”, rekao je Cavusoglu.

Teheran je u utorak saopćio da je “spreman” podržati palestinski otpor.

‘Strah da ne naljute Washington’

Qassem Soleimani, komandant vanjskih operacija u Revolucionarnoj gardi, kazao je da je Iran spreman podržati “islamske snage otpora” u Palestini.

Iranski Parlament također je pozvao islamske zemlje da smanje ekonomske veze sa SAD-om.

Turska je u utorak kritizirala, kako kažu zvaničnici te države, slabašnu arapsku reakciju na američku odluku o priznanju Jerusalema za glavni grad Izraela te kazala pred samit muslimanskih država da neke arapske države strahuju da ne naljute Washington, prenosi agencija Reuters.

Osnivanje Organizacije za islamsku saradnju (OIC) koja je sa 57 članica na četiri kontinenta, nakon UN-a, najveća međudržavna organizacija, oslanja se na važnost koju islamski svijet pridaje Jerusalemu.

OIC je osnovan odlukama šefova država i vlada islamskih zemalja okupljenih u Rabatu, u Maroku, nakon što je 1969. zapaljena Al-Aksa koja je od izrazite važnosti za muslimane. Al-Aksu je 21. augusta 1969. zapalio kršćanski ekstremista Michael Dennis Rohan. U požaru je izgorio mihrab Al-Jami’ al-Qibli kao i minber star gotovo hiljadu godina. Rohan je vjerovao kako će uništenje džamije ubrzati dolazak Mesije i bio je član reda Church of God. Kasnije je objavljen izvještaj u kojem se navodi kako Rohan nije psihički uravnotežen.

(Kliker.info-Aljazeera)

13.12.2017.

MAJKA


MAJKA





Image result for novinar cedomir petrovic

/////////////////////

Izdvajamo

  • Trebalo je, sve one koji su započeli krvavi rat, a bili tada na vlasti, trebalo ih je, sa njihovim majkama i očevima, sa njihovim ženama i decom, staviti u prve linije, gde se najviše gine, pa da vidimo, da li bi naredili: Pucaj u meso! Ili ih postaviti na Mostarski most, pa raspaliti. Trebalo je da budu tih dana i noći u Srebrenici, u šalvarama. Na Stradunu i u Vukovaru. Da u Sarajevu, puzeći, nađu vodu i podele žednima i pticama i poliju cveće, koje je odavno uvelo

................................

Svim majkama, koje su izgubile decu
u ovom ratu bezumlja.
Ne ponovilo se nikad više.

Ko u ratu ne mrzi i ne želi smrt nikome? Majke. One znaju sve o darivanju života i njegovom oduzimanju. Neke od njih, posle masovnih silovanja, smognu snage i rode decu krvnika, da ih čuvaju, odgajaju, da bi postali ljudi…

Da li se rudari, Muslimani, Srbi i Hrvati, mrze između sebe i žele smrt, jedni drugima ili se međusobno pomažu i u nesreći, da izađu iz tog strašnog mraka u kome provedu pola života i crni od uglja i muke što je pritisla, hvataju taj čisti bosansko-hercegovački zrak, sa Grmeča, Igmana, Čemernice, čemerna im duša. Ima i žena rudara. I konji i mazge što vuku kolica sa ugljem, celog života, oslepe i tako slepi i ostanu zanavek dole.

Proleti život ženi, kao tren. Ostanu samo slike. Rintaš na poslu, pereš hodnike i stepeništa i sobe, a misli ti kod dece. Da im nije malo užine, što si im spremila pred zoru, da neće neko da ih gurne niz stepenice, da ih maltretira što su sirotinja. Svi će da kažu: Vidi onu kurvu, sram je bilo! A, niko da kaže: Vidi ono dete, nema hleba da jede, sram nas bilo!  

Popne se muž na ženu i ostavi svoje seme. Ona ostaje sama da ga čuva i neguje. Da na ceo svoj teret, nosi i taj stomak sa sobom. I ne pamti sebe bez njega.  I srećna je i nema veće sreće u žene, no da postane majka. Ali, ima ih već šestoro. Dva dečaka i četiri curice. I uveče, na kraju snage, stoji sa nožem ispred dva velika krompira.  Šta da uradi sa njima? Pomisli na Isusa, kako je nahranio gladne, hlebom i ribom. I nož je tu i javi se misao, da prekrati svoje i njihove muke i prilazi kćerkica i uzima nož i kaže: Lezi majko, odmori se malo, ja ću da ih skuvam i posolim i podelim na ravne delove. Neću da ih oljuštim, da bude više. I majka legne, a telo kaže, uuuhhhhh.

A, sutra, šta ćemo sutra i da li će Hrvatska, Srpska i Muslimanska sirotinja, mrzeti jedni drugi i ubijati se međusobno, radi vere, nacije, promena granica, ćiriličnih i latiničnih natpisa. Neće. Njihova jedina borba je ona za opstanak porodice. I pre će oni što nemaju ništa, pomoći onima, koji imaju još manje. Zato što sirotinja zna šta je glad. Ovi gore, na vlasti, mnogi i zadrigli, vide samo masu ispred sebe i ne gledaju u oči, a u očima majke, vidi se glad deteta.

Samo jedna čaša više u nekoj krčmi, ili popreki pogled, ubod noža ili metak ili kap bilo čije krvi i krenuće nanovo, ono što je zastalo na trenutak, ali ovog puta neće se zaustaviti, za mnoga vremena. A, sve je od uvek dolazilo od onih gore, od onih koji bi trebalo da prvi budu složni i pokažu svojim narodima, kako se može i mora zajedno. Još nije kasno za to.

Trebalo je, sve one koji su započeli krvavi rat, a bili tada na vlasti, trebalo ih je, sa njihovim majkama i očevima, sa njihovim ženama i decom, staviti u prve linije, gde se najviše gine, pa da vidimo, da li bi naredili: Pucaj u meso! Ili ih postaviti na Mostarski most, pa raspaliti. Trebalo je da budu tih dana i noći u Srebrenici, u šalvarama. Na Stradunu i u Vukovaru. Da u Sarajevu, puzeći, nađu vodu i podele žednima i pticama i poliju cveće, koje je odavno uvelo.

Da iz Sarajevskih podruma, u svojim glavama, vide sliku snajperiste sa Pala, koji gleda majku, kako s praznom flašom u jednoj ruci, stoji kraj Miljacke, u drugoj joj ruci njegov Bukvar iz prvog osnovne, a on urla:  Beži majkoooo, ubiće te!  A, majka mu šapatom, jačim od reke, govori: Amo, Momo, amo, mami. Moma ima mamu i mama ima Momu… idemo kući sine, kasno je.  

I pođe, a neko pripuca i ode joj pola glave.

Nikad tuđe ne boli, kao svoje.

Majke Bosne i Hercegovine, ne traže mnogo. Volele bi da čuju, pre nego što izgovore šehadet, priznavanje genocida, izvršenog u Srebrenici, meseca jula, godine 1995. i izvinjenje. Ne može biti pomirenja, dok delovi Srpskog naroda slave Mladića, kao srpskog junaka. Imala je Srbija svoje velike sinove koji su branili narod i zemlju i te svetinje nikako se ne smeju mešati sa zločincem Ratkom Mladićem.

I ako je živa majka Milorada Dodika, neka razgovara sa sinom i posavetuje ga, da ode sa tog mesta, nije to za njega, jer priziva opet nove ratove i nove zločine, glorifikujući Mladića i nipodaštavajući genocid u Srebrenici.

Neka mu majka odnese blok za crtanje i bojice, kao kad je bio mali i neka nacrta katoličku i pravoslavnu crkvu i videće da nešto nedostaje i da slika nije dovršena. Neka nacrta i Ferhadiju i tek onda će crtež biti potpun i za izložbu.

I neka na drugom crtežu doda Republiku Srpsku, Bosni i Hercegovini, da se vrati tamo gde joj je mesto i gde je od uvek pripadala i da Bosna i Hercegovina, kao celovita, bude još jača, u razlikama koje je neraskidivo vezuju.

I neka bez ustezanja upotrebljava zelenu boju, koja je boja prirode, boja koja najviše smiruje i pojačava viziju, simbolizuje rast, sklad i svežinu.

U saobraćaju, znači siguran prolaz.

Sa tri vrste cveća, bašta postaje šarenija i lepša, mirišljava i traži sunce i vodu i negu majke, koja je uveče poliva. Otkine ona po neki bolesni list, da se cela biljka ne zagadi i ne uvene. I ukrsti ponekad, različite vrste i dobije se najlepši cvet u bašti.

Predsedništvo Bosne i Hercegovine, moraju voditi tri žene, majke, koje imaju svoje porodice i decu. Samo one mogu voditi zemlju, bez sukoba i ratova, jer znaju, kako je nositi u sebi novi život, davati mu svoju krv i mleko i gledati ga kako raste i postaje čovek ili žena. Samo će one znati, kako ti se kida utroba i telo, kada izgubiš dete i samo one mogu da ga zaustave, kada vide da postaje monstrum.

12.12.2017.

JEDNA LOSA ANALIZA ZLOCINACKOG PODUHVATA

Jedna loša analiza zločinačkog pothvata







//////////////////////

Izdvajamo

  • Pobrinuo se za to prvi predsjednik Republike Hrvatske, koji ništa nije ostavljao slučaju - baš sve, naime, ostavio je povijesti. Za razliku od aljkavog Miloševića, na čijim je sastancima vladao opšti javašluk, pedantni ćato s Pantovčaka svaku je ikad naglas izgovorenu misao o podjeli Bosne i etničkom čišćenju Herceg-Bosne uredno snimio, učisto prepisao, ovjerio, protokolirao, katalogizirao i složio u arhiv. Udruženi zločinački pothvat? Valjda na svakoj trećoj od hiljada stranica obrazloženja potvrđene optužnice, prije i poslije svakog sranja koje se dogodilo u slavnoj Herceg-bosanskoj Republici, Praljak, Prlić i društvo odlaze na raport u Zagreb! Nije to bio samo udruženi zločinački pothvat, već i vjerojatno najbolje dokumentirani udruženi zločinački pothvat u cjelokupnoj svjetskoj povijesti zločinačkog udruživanja i udruženog pothvatanja uopće
  • .....................................................

„Meni je teško prihvatiti činjenicu da bi netko mogao biti proglašen ratnim zločincem, čak i ako je počinio zločin u ratu“, izjavio je tako u rujnu 1996. Slobodan Praljak, u intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji

Recimo: rat je rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa – samo u lošim analizama krivci su pojedinci.

Recimo da tako nešto napišem danas, na dan službene nacionalne žalosti nad odrom ratnog zločinca Slobodana Praljka, koji se nakon izricanja pravomoćne presude pred haškim sudom vratio u zemlju. Recimo da tako nešto – ne to s povratkom u zemlju, to je tek neukusna i prezira vrijedna antihrvatska zajebancija, već ono da je „rat rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“ – napišem danas, nakon sveopće konsternacije nad mučkim samoubojstvom našega viteza u Haagu, i još sveopćije konsternacije nad pravomoćno u povijest upisanog udruženog zločinačkog pothvata osuđene herceg-bosanske šestorice, zajedno s hrvatskim političkim vodstvom devedesetih.

Recimo da tako nešto napišem danas, kad se Hrvatska upravo historijskim konsenzusom – nezabilježenim još od dana ponosa, slave i Oluje – ujedinila u osudi haaškog tribunala: recimo da predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i ministru obrane Gojku Šušku u udruženi zločinački pothvat upišem tako i cijelu konsterniranu naciju, suodgovornu za, kako ono, „rezultat politike koju je tražila od svojih vođa“.

Recimo, dakle, da danas napišem kako su „samo u lošim analizama krivi pojedinci“, poput recimo Slobodana Praljka, i kako je rat, ergo i ratni zločini, „rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“. Svakako, tako nešto nije se usudilo postaviti ni haško tužiteljstvo. Čak i oni zločinački su pothvat u svojoj „lošoj analizi“ ograničili na šestoricu herceg-bosanskih warlordova i njihove šefove s Pantovčaka: čak ni u Haagu nisu se usuđivali optužnicu za udruženi zločinački pothvat proširivati na narod koji je od optuženih tražio rat.

Pa ipak: „Rat je rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa – samo u lošim analizama krivci su pojedinci.“

Gornje dvije skandalozne, pače suštinski antihrvatske rečenice nisam, međutim, domislio ja, već – kako je mala povijest Hrvata! – upravo Slobodan Praljak.

„Rat je rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“, rekao je general u intervjuu zagrebačkom Tjedniku prije dvadeset godina, u svibnju 1997. – u ono vrijeme kad je još bio slobodan i Milošević, a kamoli Praljak – podvukavši crtu pod upravo završeni rat i podnoseći izvještaj narodu koji ga je od svojih vođa tražio.

„Samo u lošim analizama krivci su pojedinci“, samoamnestirao se Slobodan Praljak, unaprijed odbivši skarednu tezu bjelosvjetskih revizionista i domaćih izdajnika o takozvanoj „individualnoj krivnji“ – mantru na kojoj će sljedećih dvadeset godina crtu pod završeni rat umjesto vođa i generala podvlačiti Međunarodni sud za ratne zločine – ne prihvaćajući čak ni teoretsku mogućnost ratnog zločina kao takvog. Za Praljka, ratni zločin je oksimoron, zločin u ratu nije zločin, on odbija prihvatiti da bi netko mogao biti ratni zločinac čak i ako je tehnički počinio zločin u ratu.

Ne, bez zajebancije, pače doslovno: „Meni je teško prihvatiti činjenicu da bi netko mogao biti proglašen ratnim zločincem, čak i ako je počinio zločin u ratu“, izjavio je tako u rujnu 1996. još uvijek Slobodan Praljak, u intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji. Ratni zločin ispostavlja se tako kao logičan i neizbježan rezultat rata, a rat kao „rezultat politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“.

„Činjenicu da bi netko mogao biti proglašen ratnim zločincem“ – „čak i ako je počinio zločin u ratu“! – general Praljak, kako znamo, nije prihvatio do kraja života. Zlobniji bi primijetili kako ga je, moguće, koji dan ranije dotukla „činjenica da bi ratnim zločincem mogao biti proglašen“ kolega general Ratko Mladić, ali ostavimo to „lošim analitičarima“ koji za ratne zločine paušalno optužuju pojedince umjesto naroda. Daleko bi nas odveo taj rukavac priče, učas bi završili u beskrajnim filozofskim raspravama o smislu rata, ratnog zločina, života, bitka i bitaka, a tamo je diplomirani filozof Slobodan Praljak kod kuće, takorekuć na svom ognjištu, gdje nije svakom dano biti.

„Nije moguće da se svi vrate na svoja ognjišta, to se još u povijesti nije dogodilo. Pa zbog toga su ratovi i nastajali!“, iskreno se tako Praljak snebivao u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji godinu dana kasnije, u rujnu 1998.: „Ako je sve bilo idilično, zašto se uopće ratovalo?“ Ili, kako je to u Hrvatskom listu 1994. filozofski sažeo prvooptuženi Jadranko Prlić, u to vrijeme predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne: „Nakon svakog rata ljudi se pitaju: što nam je ovo trebalo? Tako gledano, svaki rat je besmislen.“

Ovaj rat, međutim, besmislen bio nije, ako ni zbog čega, ono zbog toga što nije bio rezultat politika pojedinaca –samostalnih ili pak udruženih u zločinačke pothvate – već, vidite kako ste brzo naučili, „politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“. Teza bi svakako bila skandalozna da sam je, pretpostavimo, postavio ja, ali kako je riječ o Slobodanu Praljku, valja je uzeti u razmatranje: je li moguće da je udruženi zločinački pothvat, osim vojnika na terenu i vođa u hladovini brijunskih borova, uključivao i narod koji ih je birao, tražeći od njih rat?

Svakako, komplot šestorice herceg-bosanskih warlordova i brijunskog vrhovnog štaba nije bio tek obični „udruženi zločinački pothvat“.

Pobrinuo se za to prvi predsjednik Republike Hrvatske, koji ništa nije ostavljao slučaju – baš sve, naime, ostavio je povijesti. Za razliku od aljkavog Miloševića, na čijim je sastancima vladao opšti javašluk, pedantni ćato s Pantovčaka svaku je ikad naglas izgovorenu misao o podjeli Bosne i etničkom čišćenju Herceg-Bosne uredno snimio, učisto prepisao, ovjerio, protokolirao, katalogizirao i složio u arhiv. Udruženi zločinački pothvat? Valjda na svakoj trećoj od hiljada stranica obrazloženja potvrđene optužnice, prije i poslije svakog sranja koje se dogodilo u slavnoj Herceg-bosanskoj Republici, Praljak, Prlić i društvo odlaze na raport u Zagreb! Nije to bio samo udruženi zločinački pothvat, već i vjerojatno najbolje dokumentirani udruženi zločinački pothvat u cjelokupnoj svjetskoj povijesti zločinačkog udruživanja i udruženog pothvatanja uopće.

Gdje je tu, međutim, narod?

Gdje je hrvatski narod, čija je volja rezultirala krvavim ratom? Ako izuzmemo velikosrpsku intelektualnu čaršiju, u posljednjih dvadeset godina, sve od kraja rata, Hrvati su kao krivci ili barem sukrivci za rat – pa tako po, hm, zapovjednoj odgovornosti i za ratne zločine – izrijekom označeni samo jednom, i to u citiranoj sentenci o ratu kao „rezultatu politika koje su ovdašnji narodi tražili od svojih vođa“, kojom se hrvatska nacija u užem smislu definira kao udruženi zločinački pothvat.

I kako su reagirali Hrvati? Sumnjičavi, najprije su oprezno provjerili tko je to rekao, pa kad su se uvjerili da je Slobodan Praljak, pohrlili mu u mimohod oko odra, na višednevnom obredu općeg nacionalnog šoka i nevjerice, u istom počasnom stroju sa „svojim vođama“ – vlast i opozicija, lijevi i desni, radnici i seljaci, inteligencija i neinteligencija, ovi i oni – upisujući se pune dvadeset dvije godine nakon završetka rata u knjigu žalosti kao u hašku optužnicu.

Što im je to trebalo? Eh, što im je trebalo. Tako gledano, da parafraziram jednoga od njihovih vođa, svaki ratni zločin je besmislen.

N1

12.12.2017.

'NEMA VISE IZGOVORA ZA GONJENJE RATNIH ZLOCINACA'

'Nema više izgovora za gonjenje ratnih zločinaca'


Sudnica, arhiv

Sudnica, arhiv
//////////

Projekat jačanja kapaciteta za efikasno procesuiranje predmeta ratnih zločina, koji je implementirala Misija OSCE-a u BiH, završen je nakon 30 mjeseci. Njegov je glavni rezultat, kako je navedeno, porast broja predmeta ratnih zločina i kvaliteta optužnica. U projekat je uloženo 700.000 eura.

Sa novih 13 tužilaca, te stručnih saradnika i istražitelja u oblasti ratnih zločina, projekat jačanja kapaciteta za efikasno procesuiranje ovih predmeta, rezultirao je, prema riječima v.d. glavne državne tužiteljice Gordane Tadić, velikim napretkom.

"Rezultati se odnose na povećanje broja predmeta koje smo završili, kao i na povećanje kvaliteta optužnica za razliku od ranijeg perioda. Također, svi naši tužitelji su obučeni za rad na predmetima ratnih zločina, a pružena je i značajna podrška za psihologe koji rade u Uredu za podršku svjedocima", riječi su Gordane Tadić.

Tužilaštvo BIH ide ka tome da radi najsloženije predmete ratnih zločina, kaže Gordana Tadić
Tužilaštvo BIH ide ka tome da radi najsloženije predmete ratnih zločina, kaže Gordana Tadić

Upravo je pitanje obučenosti sudija i tužilaca da se nose s najosjetljivijim predmetima, kako je to potvrđeno i od čelnika Centra za edukaciju sudija i tužilaca Federacije BiH, do sada bio veliki kamen spoticanja. Sada izgovora te vrste ne smije biti, kaže direktor Centra Arben Murtezić.

"Jedini pravi pokazatelj edukacije je šta će se dešavati s predmetima. Ovo će donijeti konkretne rezultate", ističe Murtezić.

Dometi bi, prema mišljenju šefa Misije OSCE-a u BiH Brucea Bertona, trebali biti dalekosežni.

"Projekat je, zapravo, ostvario konkretne rezultate u jačanju kapaciteta tužilaca, sudija, advokata odbrane, službi za podršku svjedocima i istražitelja. To je također, igralo vodeću ulogu u smislu promovisanja upotrebe novih istražnih tehnika. Ovo sve je vodilo podizanju novih optužnica u predmetima ratnih zločina i osiguralo da se za žrtve postigne pravda", navodi Berton.

Državna strategija za procesuiranje ratnih zločina koja je usvojena 2008. godine pokazala je manjkavosti. Potvrdila je to i tužiteljica Tadić. Dosadašnjim radom, navela je, ne može biti zadovoljna, ali se planiraju značajnije promjene.

Nakon završetka rada Tribunala u Hagu od bh. se pravosuđa očekuje mnogo. Izmjenama Strategije uradiće se ono što je bilo planirano prije gotovo deceniju, uključujući i one osumnjičene koji nisu u BiH.

"Dio predmeta će, kako je predviđeno, biti prebačen kantonalnim i okružnim tužilaštvima i Brčko distriktu i na taj način će se brže rješavati predmeti ratnih zločina, a i putem regionalne saradnje nastojimo da taj problem prevaziđemo. Mi idemo ka tome da radimo najsloženije predmete ratnih zločina, što bi Tužilaštvo BiH i trebalo da radi", kaže tužiteljica Tadić.

S obzirom na stanje u bh. pravosuđu, ali i odnos prema ovim predmetima i presudama za ratne zločine, jasno je kako pravosuđe mora biti oslobođeno političkog uticaja, ocijenio je Berton.

"Što se tiče rezultata procesa i sudskih procesa i odluka sudova, bez obzira radi li se o Haškom tribunalu ili domaćim sudovima u BiH, rezultati rada tih sudova i odluke trebaju biti ispoštovani. Nažalost, u ovoj zemlji politika igra ulogu tamo gdje ne bi trebalo", tvrdi šef Misije OSCE-a u BiH.

Kroz specijalizirane obuke prošlo je oko 2.000 tužilaca, sudija ali i stručnog osoblja.

Zaposleni su novi stručni saradnici u sudovima i tužilaštvima, što bi, kako je navedeno, u konačnici trebalo da znači i to da će istrage i procesuiranja predmeta ratnih zločina biti brži i efikasniji nego do sada.


//////////////////
Kostovićova: Pomirenje nije nemoguće



Svijeće za haškog optuženika i bivšeg generala Slobodana Praljka.


Svijeće za haškog optuženika i bivšeg generala Slobodana Praljka.
//////////////////////////////////

Denisa Kostovićova sa Londonske škole za ekonomiju i političke nauke za 'Zašto?' objašnjava kkaave posljedica za suočvanaje sa prošlošću i pomirenje u regionu mogu imati veličanje ratnih zločinaca i negiranje njihovih zločina i žrtava.

  • Trend

Slavljenje svojih ratnih zločinaca prilikom njihove isporuke Hagu, tokom suđenja, povodom presude, i čak po povratku sa odslužene kazne, sve spada u jedan već viđeni obrazac.

Taj obrazac govori o jednom stalno prisutnom trendu odbijanja suočavanja sa počinjenim zločinima svoje strane -- koji dolazi od delova političkih elita i njima ideološki bliskih ili još ekstremnijih grupa u društvu.

  • Stavovi

Međutim, mislim da je lako ali i opasno ustoličiti ili prihvatiti te i takve stavove kao jedine postojeće na svim stranama iz jugoslovenskih ratova.

Kada se to čini, onda pomirenje izgleda ne samo nemoguće, nego i nepoželjno.

  • Cilj

Naprotiv, na svim stranama postoje glasovi koji se suprotstavljaju i veličanju zločinaca, i koji smatraju da suočavanje sa zločinima svoje strane jako bitno, i moralno neophodno.

Kada se oni uzmu u obzir, pomirenje postaje jedan vredan cilj kome se može stremiti.

Jako je opasno da se ne delegitimizira pojam pomirenja u regionu.

12.12.2017.

PROFESOR BANAC PORUCUJE : DRAGAN COVIC DRZI SVIJECU VODSTVU SRBIJE, HRVATSKA SE MORA DISTANCIRATI OD NJEGA

Profesor Banac poručuje : Čović drži svijeću vodstvu Srbije, Hrvatska se mora distancirati od njega



Ivo Banac, poznati hrvatski historičar, dugogodišnji profesor na Univerzitetu Yale, bivši ministar u hrvatskoj vladi i zastupnik u Saboru,u razgovoru za Radiosarajevo.ba je kazao kako je vrlo važno da političko vodstvo u Hrvatskoj nađe način da pošalje signal kako politika predsjednika HDZ-a BiH i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH nije njihova već “politika Dragana Čovića i onih koji ga vežu uz srpsko i rusko vodstvo”.

EU diskriminira muslimane

Banac je to kazao komentirajući prošlosedmično ponašanje Čovića tokom posjete članova Predsjedništva BiH Beogradu, koje samo otkriva širi plan te politike.

“Ono što možemo vidjeti iz njegovog ponašanja jeste da Čović drži svijeću srbijanskom vodstvu. Priznanje Kosova nije tako banalno kako što se može misliti, ono ima čitav niz implikacija za cijeli dio svijeta. Pored toga, nemojmo zaboraviti ovaj slučaj elektrana na Drini. Apsolutno je bizarno da čovjek koji sebe naziva vođom Hrvata u BiH postupa kako je postupio”, kazao je Banac.

Komentirajući sve snažniji utjecaj Rusije na Balkanu, s osvrtom na odnose Čović – Aleksandar Vučić, kazao je da ima “jedan vrlo zamršeni vez na cijelom prostoru jugoistoka Europe”.

“Ona nije prestala sa svojim subverzivnim djelatnostima ni tamo gdje na prvi pogled izgleda da je situacija smirena, primjerice u Crnoj Gori ili Makedoniji. Jednostavno, to radi i u BiH, ali i u Hrvatskoj, Albaniji, na Kosovu. Nema kutka u ovom dijelu svijeta koji nije umiješan u prodornu igru ruskog vodstva. Ona ima za cilj da zapadne sile, EU pogotovo, stavi u defanzivnu. To je jedini dio Evrope gdje Rusija to može da učini bez teških poraza. Zato je vrlo važno da razni politički faktori na Zapadu, u Briselu, u SAD budu svjesni i prepoznaju šta se događa”, kazao je naš sagovornik.

Ponekad, naglasio je, mislimo da oni to dovoljno ne prepoznaju, i vode jednu politiku koja je prilično površna.

“U briselskom političkom magazinu Politico čitamo kako je došlo do odluke EU da se, ipak, pojedine zemlje iz zapadnog Balkana približe članstvu EU, a spominju se Srbije i Crna Gora. Dobro je da se pitanje novu priključenja EU pokrenulo, ali nije dobro da se govori samo o dvije zemlje, a posebno  nije dobro da ispada da su diskriminirane one zemlje, nečlanice EU, u kojima postoji značajno muslimansko stanovništvo”, naglasio je ugledni historičar.

Slučaj “Prlić i ostali”

Vjeruje da će se tenzije između BiH i Hrvatske u vezi s presudom u slučaju Prlić i ostali splasnuti, jer je “stvar dovršena”, a signali su uvijek bili dvosmisleni – jedini prema domaćoj, a drugi prema stranoj javnosti.

“Rad Haškog tribunala je došao kraju. Nema nikakvog način da se taj proces nastavi odlukom Vijeća sigurnosti, prema  tome, ono što u ovom trenutku možemo činiti jeste podvući crtu poslije 16 i više godina suđenja i presuđivanja, te zaključiti što je napravljeno dobro, a što nije napravljeno dobro. Dobro je da se pokrenula čitava jedna lavina procesa i da je dobar dio tog procesa došao kraju s ovakvim ili onakvim odlukama. Posebno važne su odluke vezano za one koji su, zapravo, počini genocid, dakle, slučajevi Karadžić i Mladić”, smatra on.

Loše je, dodaje Banac, da suđenje Miloševiću nije dovedeno kraju zbog poznatih okolnosti i loše je da je to “imalo stanovite implikacije što se tiče općenite uloge Srbije u ratovima u našem dijelu svijeta devedesetih”.

“Također je loše da neke teme nikada nisu bile pokrenute. Posebno mislim na Vukovar i ulogu generala JNA koji su bili važni u prvom polugodištu ratovanja u Hrvatskoj i djelomice BiH.  Sve to skupa kad se uzme, ima mnogo dobrih stvari, ali ima i priličan broj loših stvari. Iz cijelog ovog procesa suđenja mnogi u ovom dijelu svijeta neće bit zadovoljni, a ni procesi u Hagu, nažalost, neće predstavljati prepreku sličnim dešavanjima u drugim dijelovima svijeta, što smo vidjeli iz sirijskog i drugih slučajeva”, zaključio je Banac.

Faruk Vele (Radiosarajevo.ba)

12.12.2017.

BENJAMIN BUTKOVIC : COVICEVIH 'PET LICNIH' NA VRUCEM POLITICKOM TERENU

Benjamin Butković : Čovićevih ‘pet ličnih’ na vrućem političkom terenu



Dragan Čović, bez sumnje, najutjecajniji hrvatski političar u Bosni i Hercegovini, za manje od 15 dana napravio je “pet ličnih grešaka” na političkom terenu u Bosni i Hercegovini, a već je počeo osjećati njihove posljedice i u međunarodnim kontaktima. Uvjet bez kojeg se ne može pratiti ova analiza je činjenica da Čović trenutno obnaša funkciju predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Piše : Benjamin Butković (Aljazeera)

Prva lična je gromoglasno ćutanje na prvostepenu presudu Ratku Mladiću. Formalno opravdanje je da ne komentira nepravomoćne presude. Po nekoj logici, ako se nešto u djelovanju sudova makar malo može komentirati, to su prvostepene presude. Pravomoćne su konačne i o njima se zalud troše riječi. Za žrtve izostanak jasno definiranog stava je uvreda, jer pokazuje ignoriranje i nezainteresiranost. Žrtve, kao ni zločinci, nemaju nacionalnost, ali kako se na političkoj ravni u ovoj zemlji sve promatra kroz uski nacionalni okvir, važno je napomenuti da je, prema podacima demografske službe Tužilaštva u Hagu, u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini ubijeno 8.858 Hrvata. Tome broju treba dodati nestale Hrvate za kojima se još traga. Da li su te žrtve i članovi njihovih porodica zaslužile bilo kakvu poruku njihovog političkog lidera? Prema Čovićevom ponašanju – nisu.

Primjetna je u ovom kontekstu i Čovićeva nezainteresiranost za položaj Hrvata koji su ostali živjeti na teritoriji bh. entiteta Republika Srpska. Osvjedočeni borac za njihova, ali ne samo njihova, prava biskup Franjo Komarica na isti način je ostao bez podrške kada se, zbog svojih kritika na račun entitetskih vlasti prema poziciji Hrvata, našao na meti apsolutnog vladara života u RS-u Milorada Dodika. Čović je tada lakonski poručio novinarima da nije siguran da se javnom komunikacijom o tom sukobu može pomoći. “Ogradit ću se kada je riječ o komunikaciji o tom problemu”, odgovorio je Čović.

‘Neka čeka evropski put’

Čović se žrtava sjetio nakon presude najvišim ratnim zvaničnicima bivše samoproglašene hrvatske republike Herceg-Bosna. Ali, i tu je sporan kontekst. Nije to bila primarna briga za žrtve, nego pokušaj relativiziranja počinjenih zločina, ukazujući, potpuno opravdano, da je žrtava bilo i među Hrvatima i da su i nad njima počinjeni zločini. Politički lider koji je u ovom mandatu člana državnog Presjedništva svoju poziciju gradio na aktivnom promicanju evropskih perspektiva, sve je srušio potpuno neprimjerenom reakcijom na presudu Prliću i ostalima.

Čović je tada napravio drugu grešku, doslovno rekavši: “Naš zadatak je da ohrabrimo naše ljude i da sa dovoljno samopouzdanja kažem da smo mi ipak neka vlast u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i da naše zalaganje za europski put imalo je svoju cijenu. Mi ćemo danas jasno kazati da ako treba da čeka europski put, neka dugo čeka, ali ćemo se prije izboriti za svakog časnog predstavnika Hrvatskog vijeća obrane i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, podlegavši emocijama, od promicatelja evropskih vrijednosti, srozao se na političara ekstremno lokalnih dometa.

Najblaže rečeno, nije racionalno dovoditi u vezu pravomoćnu presudu Prliću i drugima, ma koliko ona po političke ciljeve bila pogubna, s evropskim integracijama Bosne i Hercegovine. Da li je cijena o kojoj Čović govori bila zaboraviti i zanemariti posljedice zločina koji su u ime bivše samozvane hrvatske republike Herceg-Bosna počinjeni? Upitno je i objašnjenje zbog čega bi, eto, evropski put dugo bio na čekanju, jer se treba izboriti za svakog časnog pripadnika HVO-a i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Svi časni pripadnici vojne formacije, a posebno Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu i ne smiju biti dovedeni u kontekst počinjenih i dokazanih zločina. Oni su čast dokazali svojim praktičnim djelovanjem.

Presuda u Hagu je izrečena pojedincima, dokazani udruženi zločinački poduhvat odnosi se na poimenično pobrojane zvaničnike Republike Hrvatske, koji su, kako je Tužilaštvo dokumentiralo, a Sud van razumne sumnje prihvatio, sudjelovali u planiranju zločina i komadanju susjedne zemlje. Licemjerno je podmetanje kolektivne krivice, više potencirano od sadašnjeg hrvatskog političkog vrha i nasljednika presuđenog političkog koncepta, nego od drugih. Sud u Hagu nije presudio Hrvatskoj kao državi, nije izrekao kaznu pripadnicima HVO-a, ni Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Pri izricanju presuda svaki od presuđenih prozvan je poimenično.

Ništa ljepše nego tužiti svoju državu

Upravo za časne pripadnike HVO-a i Hrvate u Bosni i Hercefovini opasna je kolektivizacija krivnje Prlića i ostalih, koju Čović svojim izjavama promovira. On tvrdi da se haškim uznicima i njihovim obiteljima treba posvetiti u narednom vremenu, jer križ koji su oni nosili u proteklih 13 i po godina “nije na jedan odmjeren način preuzeo svatko od nas u Bosni i Hercegovini” te da niko od njih, ni po duhu onog pročitanog u sudnici tokom izricanja presude, nije vodio neki svoj rat, ili imao svoje neke osobne zadatke u Bosni i Hercegovini. Simptomatično je i nerazumljivo ćutanje časnih pripadnika HVO-a na ovako teške kvalifikacije.

Čović će samo nekoliko dana kasnije, tokom posjete Hrvatskoj akademiji znanosti u umjetnosti u Zagrebu, odaslati sličnu poruku, rekavši da je haška presuda šestorici bh. Hrvata zločinačka prema svakom časnom predstavniku HVO-a i hrvatskom narodu i da treba spriječiti harangu koja može uslijediti od onih koji bi željeli iskoristiti presudu na procese koji se već dugo planiraju u Bosni i Hercegovini.

Proročanska najava harange, ustvari, prebacivanje je igre na teren otvorenih unutrašnjih pitanja u Bosni i Hercegovini. Presuda će nedvojbeno biti korištena kao odbrambeni element u maksimalističkim zahtjevima za izmjenama Izbornog zakona i drugim pitanjima koje Hrvatska demokratska zajednica Bosne i HercegovineD kroz Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine nameće proteklih mjeseci. Sve što od političkih partnera bude osporeno u tim zahtjevima bit će okarakterizirano kao haranga protiv Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Treću ličnu je Čović napravio pozivajući sve logoraše da tuže Bosnu i Hercegovinu. Nakon prihvaćenih kvalifikacija o udruženom zločinačkom poduhvatu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i njegovih saradnika sa šestoricom lidera bivše samozvane hrvatske republike Herceg-Bosna i međunarodnom sukobu u Bosni i Hercegovini, u vremenu koje je tretirano u presudi, otvorile su se spekulacije o mogućim tužbama logoraša protiv Republike Hrvatske. Čović, naprotiv, poziva logoraše svih nacija da tuže Bosnu i Hercegovinu, uz obrazloženje da je sve što se događalo u Bosni i Hercegovini ugrađeno u Bosnu i Hercegovinu koju prepoznajemo kao “dejtonsku”. Treba pronaći način kako pomoći tim ljudima, kaže Čović.

Halo, NATO, evo moga pisma

Drugim riječima, dejtonska Bosna i Hercegovina ustvari je utemeljena na zločinu. Čović je mnogo godina u političkom životu Bosne i Hercegovine i sumnjiva je njegova briga za logoraše izrečena u ovom trenutku i na ovakav način. HDZ BiH pod njegovim vodstvom u posljednje vrijeme podnio je mnogo prijedloga zakonskih rješenja, ali nijedan se nije odnosio na status logoraša ili žrtava proteklog rata. Nuditi sa pozicije predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine bilo kome da tuži državu je čin zle namjere.

Četvrta lična greška Dragana Čovića je pismo koje je neposredno pred izricanje dvije posljednje presude u Haškom tribunalu poslao NATO-u i zvaničnicima zapadnih sila. Formalno, kao predsjedavajući Predsjedništva, ima pravo na službenu korespondenciju, ali u njoj može iznositi samo vlastite stavove. Problem je, a to nije svojstveno samo Čoviću, kad se u međunarodnim kontaktima tvrdi da je nešto usuglašeni stav Predsjedništva, a naknadno se ispostavi da to nije tačno. Ni druga dva člana bh Predsjedništva, Bakir Izetbegović i Mladen Ivanić, nisu znala ništa o stavovima izrečenim u odaslanom pismu. Čović i njegovi stranački saradnici vrlo su glasni kada u ime Bosne i Hercegovine pisma šalju neki drugi. Uglavnom se to odnosi na odbranu interesa Republike Hrvatske u odnosima s Bosnom i Hercegovinom. Tako je bilo i u prepiskama o izgradnji Pelješkog mosta.

Poseban problem u pomenutom pismu su kvalifikacije koje se tiču unutarnje i regionalne sigurnosti, a ne odgovaraju stvarnom stanju. Čović u pismu, između ostalog, tvrdi da postoje određene specifičnosti ove države, kakve nema niti jedna država našeg okruženja; naslijeđe bivših učesnika rata u Bosni i Hercegovini, a koji su došli iz islamskih zemalja, te odlazak radikaliziranih građana Bosne i Hercegovine na strana ratišta. “Dodatno, njihov povratak u Bosnu i Hercegovinu postaje vrlo značajan test za sigurnosne i druge institucije Bosne i Hercegovine koje brinu o miru i stabilnosti države. Ovo iznimno bitno pitanje – i za Bosnu i Hercegovinu, i za šire okruženje – pokazat će snagu Bosne i Hercegovine da se odupre jednoj od najvećih kriza za svako društvo, kao i za čovječanstvo u cijelosti; terorizam i radikalizam”, piše u pismu.

Pretpostavka je, mada to u pismu nije navedeno, da se Čović u definiranju problema koristio podacima koje je svojevremeno iznijela hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Službeni podaci iz institucija Bosne i Hercegovine, koje su od međunarodnih partnera pohvaljene za svoje rezultate u borbi protiv terorizma, kažu da se trenutno na sirijskom i iračkom ratištu nalazi 115 državljana Bosne i Hercegovine, a da ih je četovoro u Ukrajini. Bosna i Hercegovina je krivično gonila ukupno 55 povratnika sa navedenih ratišta zbog podrške terorizmu. Bosna i Hercegovina ima problem s osobama koje podržavaju terorizam, ali navedeni brojevi daleko su od hiljada potencijalnih terorista u Bosni i Hercegovini kojima službeni Zagreb, nakon presude šestorici bh. hrvata, jasno je i zašto, želi zaplašiti region i svijet.

Ostaje u igri, ali se greške pamte

Petu ličnu Čović je napravio u Beogradu, tokom službenih razgovora s domaćinom, predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, tvrdeći da je usaglašeni stav Predsjedništva da će Bosna i Hercegovina o statusu Kosova imati isti stav kao i Srbija, sve dok Srbija ne zauzme drugačiji stav. Neuobičajeno za takve prilike, na takvu tvrdnju odmah na konferenciji za novinare reagirao je Bakir Izetbegović, rekavši da će se odluke o takvim pitanjima donositi u Sarajevu, u dogovoru trojice članova kolektivnog šefa bh države. Izetbegović je tvrdio, a Čović nije osporio, da ga je zamolio da navedeni stav prezentira kao lični, a ne stav Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Kad nema službenih stavova i pojašnjenja, otvara se mogućnost donošenja vlastitih zaključaka, pa će toj napasti podleći i autor ovog teksta. Čovićevo ponašanje u Beogradu nije čudno, jer relativiziranje suvereniteta i prava na vlastito političko odlučivanje u Bosni i Hercegovini važno je zbog već pomenute zaštite interesa Republike Hrvatske. Poznato je da spor oko izgradnje Pelješkog mosta još traje, Bosna i Hercegovina ima neriješeno pitanje granice i s Hrvatskom, a nije riješen ni problem neovlaštenog korištenja vodnih resursa iz Buškog jezera.

Dragan Čović često voli reći da je Bosna i Hercegovina njegova domovina. Sad mora odabrati – ili Bosna i Hercegovina, ili će istrajavati na ideji da na tekovinama bivše samoproglašene hrvatske republike Herceg-Bosna traži suverenost na dijelu teritorije ove zemlje. Jedno s drugim ne ide. Vrijeme političkog kockanja nije beskonačno. Traženje krivice u drugima gubi vrijednost kod birača, oni traže da osjete moć onoga koji je u poziciji upravljanja procesima u zemlji, a ne izgovore kako se on, eto, bori, ali ga drugi opstruiraju. Možda poslije ovih pet ličnih grešaka neće biti izbačen iz igre, ali će one sigurno ostati zapamćene.

12.12.2017.

IZETBEGOVIC O RAZGRANJICENJU SA SRBIJOMA

IZETBEGOVIĆ O RAZGRANIČENJU SA SRBIJOM: "Utvrđena je granica između dvije države, sporne su dvije elektrane na Drini"

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović u opširnom razgovoru za portal Klix.ba pored ostalog je govorio i razlozima zbog kojih BiH i Srbija još nisu potpisale međudržavni ugovor o granici.


-Razlog nespremnosti Srbije da potpiše taj ugovor je sporno pitanje korištenja energetskih i saobraćajnih objekata koje postojeća državna granična linija presijeca i radi kojih Srbija traži izmjene te granične linije. Postoje suprotstavljene tvrdnje o načinu i izvorima kojima je finansirana gradnja hidroelektrana Zvornik i Bajina Bašta. To su stvari o kojima ne odlučuju predsjednici na večerama i tet-a-tet sastancima. O tome, na bazi relevantnih činjenica i dokumenata, trebaju odlučiti stručne međudržavne komisije. Uloga predsjednika je da pokrenu rad tih komisija, odnosno da im daju smjernice i usaglase model i principe rješavanja spornih pitanja. Prema mom mišljenju, Bosna i Hercegovina i Srbija treba da, na principima pravičnosti, dogovorom rješe sporna pitanja u pogledu učešća u pravima i obavezama vezano za sve nekretnine i nepokretne energetske, infrastrukturne i druge objekte koji se nalaze uporedo u obje države. Tu prvenstveno mislim na pravično učešće BiH u koristima HE Zvornik i HE Bajina Bašta i na prava lokalnih zajednica u BiH duž rijeke Drine na naknadu štete za potopljeno zemljište koje je rezultat rada HE Zvornik i HE Bajina Bašta, a sve to na temelju i u skladu s raspoloživom dokumentacijom i ranijim dogovorima, propisima i pravnim režimima iz bivše SFRJ, rekao je Izetbegović.

12.12.2017.

KOLEKTIVNA ERUPCIJA NACIONALISTICKOG LUDILA: KAKO JE NESTALA ONA NAPREDNA, RAZUMNA I TOLERANTNA HRVATSKA

KOLEKTIVNA ERUPCIJA NACIONALISTIČKOG LUDILA: Kako je nestala ona napredna, razumna i tolerantna Hrvatska

U ovom trenutku desnica je u Hrvatskoj odnijela pobjedu u društvenom i kulturnom ratu te su histerija, bijes i najnebuloznije teorije zavjera koje su uslijedile kao reakcija na presudu Praljka prirodna posljedica stanja svijesti koje u društvu pobijedilo zadnjih godina i koje će, prema svemu sudeći, još dugo da traje.

Piše: Danijal Hadžović

 

Prostor u vodećim evropskim i svjetskim medija proteklih dana punilo je svojevrsno zaprepaštenje i zgroženost reakcijama u Hrvatskoj na presudu hercegbosanskoj šestorki. Osude na dugogodišnje zatvorske kazne za udruženi zločinački poduhvat, praćene posljednjim scenskim nastupom Slobodana Praljka koji je izveo samoubistvo uživo, u Hrvatskoj su probudili bezumnu nacionalističku histeriju koja je podsjećala na najluđe epizode srpskog nacionalističkog ludila iz devedesetih. I dok su se vodeći hrvatski mediji i novinari gotovo utrkivali u oplakivanju Praljka i veličanju i Herceg-Bosne, istovremeno su se  mogle čuti i najmaštovitije teorije zavjere od toga da je presuda šestorki finansirana od  islamskih zemalja pa do zaključaka da se ovom presudom svijet sveti Hrvatskoj „jer je srušila Jugoslaviju“.

 

A da svo ovo ludilo postane i zvanični stav države pobrinuli su se  predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković, istaknuvši između ostalog da oni ne priznaju presudu najviše međunarodne sudske instance (izjavu je, doduše, Plenković naknadno preinačio). Oni rijetki glasovi razuma koji su govorili o onome što u presudi stvarno piše i podsjećali na dokazane i dokumentovane namjere Franje Tuđmana prema BiH, u svoj toj histeriji jedva da su se čuli i bivali bi uglavnom počašćeni gnusnim prijetnjama.

 

Ključno pitanje koje se ovdje otvara je šta se to desilo s hrvatskim društvom da danas, u 2017. godini, narativ karakterističan za radikalnu desnicu postane vodeći i službeni narativ same države? Kako se to desilo u zemlji u kojoj su i u jeku ratnih strahota, dok je Hrvatska i sama bila žrtva agresije, postojali utjecajni i odlučni glasovi koji su se suprotstavljali Tuđmanovoj politici komadanja Bosne i Hercegovine i udruženom zločinačkom poduhvatu Herceg-Bosne? Gdje su danas ti glasovi i je li moguće da je Hrvatska u 2017. nacionalno ostrašćenija i tuđmanskija nego u vrijeme dok je Tuđman bio živ?

Odgovor leži u činjenici što je posljednjih godina desnica u Hrvatskoj preuzela ne samo  državni aparat, nego i samo društvo, dakle umove i srca ljudi. Svojevrsnu prekretnicu koja je najavila nove vjetrove u hrvatskom društvu predstavljao je referendum iz 2013. godine predvođen Željkom Markić i njenom incijativom „U ime obitelji“, kojim su se i ustavno zabranili istospolni brakovi. Pokrenut kao reakcija na društvenu agendu koju je tada provodila lijeva vlast u Hrvatskoj predvođena SDP-om, referendum, svesrdno podržan od Katoličke crkve i tadašnjeg rukovodstva HDZ , bio je jasna poruka ko je većina u Hrvatskoj.

Uporedo s referendumom na društvenoj sceni hrvatske isplivalo je na desetine internetskih portala, nevladinih organizacija i desničarskih tv zvijezda koji su u kratkom vremenu stekli enorman utjecaj. Odlučni da redefinišu Hrvatsku i ponište onaj liberalniji tok razvoja društva koji je započeo s Račanovom vladom, a nastavljen čak i pod Sanaderovom, Kosorkinom i Milanovićevom palicom kroz proces uključivanja u EU,  ponovo su oslobodili iz boce duh klerikalizma, agresivnog nacionalizma i neoustaštva. Ionako loša i rasuta Vlada Zorana Milanovića postala je lak plijen za trganje razularenoj i bijesnoj bujici nacionalizma, proglašavanje neistomišljenika Srbima, Jugoslovenima, orjunašima i udbašima,  postao je uobičajen narativ najutjecajnijih desničarskih medijskih perjanica, a različite društvene manjine redovita i unosna meta napada.   

 

Ostale stvari su se desile po inerciji. Najprije je na predsjedničkim izborima 2015. Kolinda Grabar-Kitarović pobijedila Ivu Josipović. Sljedeće godine na parlamentarnim izborima SDP i koalicioni partneri su doživjeli debakl. Na vlast se ponovo vratio HDZ tada predvođen Karamarkom, po vlastitim riječima „ideološkim tuđmanovcem“, potpomognut s još jednom desničarskom snagom blisko povezanom s Katoličkom crkvom, Mostom. U ovom mandatu Zlatko Hasanbegović, radikalni desničar u svojstvu ministra kulture, proveo je svojevrsnu „sječu ljevičara“, ukidanjem sredstva finansiranja neprofitnim ljevičarskim i građanskim medijima te ih preusmjerio onim konzervativnim i desničarskim. Preuzeta je i Hrvatska radiotelevizija uz otpuštanje i progon ideološki nepodobnih kadrova. Nešto ranije, EPH, nekada stub građanske i progresivne Hrvatske i najveći medijski koncern, kupio je tajkun isplivao na HDZ-ovoj privatizaciji devedesetih, Marijan Hanžeković, pod čijom palicom sva njegova izdanja skreću naglo udesno. Zbog afere i sukoba s Mostom, Karamorkova vladavina nije bila dugog vijeka, te je na čelu HDZ-a ubrzo zamijenjen s uveliko umjerenijim i pristojnijim Andrejem Plenkovićem koji je preuzeo i vođenje vlade.

No, sistem vrijednosti u društvu je ostao isti. Desnica u Hrvatskoj danas ima predsjednika, zakonodavnu, izvršnu vlast, javnu televiziju, druge ključne medije i društvene institucije. Da stvar bude gora, ona umjerenija desnica kojoj primjerice pripada Plenković, radi mira u kući širom otvara vrata za najradikalnije elemente u svojim redovima koji svojim djelovanjem i retorikom uveliko dovode do jačanja nacionalisitčkih strasti i netrpeljivosti u društvu.

Na drugoj strani stoji rasuti SDP s nikad slabijim rukovodstvom; u još goroj situaciji su liberali koji se nalaze rasparčani na mnoštvo malih i slabih stranaka, dok na medijskoj sceni, na kojoj je građanska ideja nekoć dominirala, lijeve snage nikad nisu bili neutjecajnije i slabije. Osim toga, sama ta uslovno rečeno lijeva i građanska Hrvatska je široka i nekoheretna grupa u kojoj je skupljeno sve i svašta, od radikalnih marksista do tržišnih liberala, koje samo prividno ujedinjuje zajednički otpor prema plemenskom nacionalizmu i klerikalizmu s desnicom, no brzo se hvataju za vratove kada se dođe do bilo koje druge teme.  Desnica u Hrvatskoj, i pored svih svojih razlika, ipak je mnogo složenija, ujedinjena u zajedničkim vrijednostima „vjere, obitelji i domovine“, te je u njenom djelovanju velika većina pitanja potpuno sekundarna u odnosu na to.

U ovom trenutku desnica je u Hrvatskoj odnijela pobjedu u društvenom i kulturnom ratu te su histerija, bijes i najnebuloznije teorije zavjera koje su uslijedile kao reakcija na presudu Praljka prirodna posljedica stanja svijesti koje u društvu pobijedilo zadnjih godina i koje će, prema svemu sudeći, još dugo da traje.

12.12.2017.

SAN O POTPUNOJ JUDAIZACIJI JERUZALEMA

San o potpunoj judaizaciji Jeruzalema





Image result for novinar zlatko dizdarevic foto

Jeruzalem u sudaru s vlastitom istorijom i ljudima poput Netanyahua i Trumpa postao je globalni upaljač iz više razloga nego što to narcisoidna i imperijalna politika uz poslušnike hoće da vidi. Sveti grad pripada svima, ma kakve mu granice odredio ovaj ili onaj ugovor. Tako je bilo oduvijek iako se nisu svi s time mirili. Region je vjekovima uzdrmavan događanjima u čijim su temeljima sukobi religija, geostrateški interesi velikih, voda, zemlja i nafta. Ipak, najosjetljivije i najdelikatnije pitanje bilo je i ostaje status Jeruzalema, grada koji nazivaju »pupkom svijeta«, »centrom civilizacija«, »kolijevkom čovjekove duhovnosti«, »svetištem svih svetišta«. Svojevremeno mi je tamo jedan kršćanski sveštenik izrekao pomalo bogohulnu rečenicu: »Ne postoji na zemlji dovoljno ekumenizma da bi se premostile sve ovdašnje vjerske i druge razlike…« Ali, milijarde ljudi Jeruzalem doživljavaju kao zajedničku kapiju kroz koju valja proći na putu između sadašnjosti i vječnosti.

Otkako je svijeta i vijeka, Jeruzalem je bio »grad slučaj«. Nije čudo. U njemu su najveće svetinje tri monoteističke religije, judaizma, kršćanstva i islama. U ionako složenu storiju miješala se odvajkada politika.

U ime nje, vjere i raznih interesa, svašta se radilo. Od lukavih prevara i pljačke, do krvavih obračuna najstrašnije vrste. Povijest, ipak, nije zabilježila odavno toliko politički katastrofalan i po interese »napadača« promašen potez kao ovaj posljednji u izvedbi već pomalo grotesknog Donalda Trumpa i njegovog pogubljenog okruženja. Predsjednik je, naime, odlučio da ispoštuje obećanje dato uoči izbora, potom privremeno zaboravljeno i evo sada iznenada iznešeno pred zblanutu svjetsku javnost: Amerika će prebaciti svoju ambasadu u Jeruzalem iz Tel Aviva i time Sveti grad »pokloniti« samo Izraelu. Ovaj potez vodi se, kako vjeruje Trump, prvo kao njegov politički biznis i dug biračima, a potom ide na konto nezajažljivog partnera Benjamina Netanyahua i ostalih ekstremista okolo omađijanih mitologijom i potpuno klaustrofobnim tumačenjem povijesnih prava.

Davno nekad, prvi premijer Izraela Ben Gurion kazao je: »Stari Palestinci će izumrijeti, mladi će zaboraviti i biti raseljeni. Naš krajnji cilj je da svi Palestinci odu…« Poznato je šta se sve dešavalo kroz sedam decenija od tada. U sjajnoj knjizi »Izraelski aparthejd« novinar i pisac Ben White konstatira: »…U Južnoj Africi bijeli doseljenici su iskorištavali radnu snagu domicilnog stanovništva kojemu su oduzeti posjedi, a u Izraelu je domicilno stanovništvo trebalo biti uklonjeno, istrijebljeno ili protjerano, a ne eksploatirano…« Moglo bi se reći, piše White, da je cionizam gori prema autohtonom stanovništvu od aparthejda u Južnoj Africi. Izraelu treba zemlja, ali bez naroda.

Formalno, kaže sad i šef State Departmenta Rex Tillerson, Trump je odlučio »samo« da potpiše odluku o prebacivanju ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem kao »cjeloviti glavni grad Izraela«, koju je Kongres donio još 1995. godine. I ništa više!

Trump naravno zna da se ovdje ne radi samo o statusu glavnog grada Izraela, već i o činjenici da time u oduvijek zajedničkom, svetom gradu tri velike monoteističke religije, judaizam ostaje domaći kod kuće, a kršćanstvo i islam postaju podstanari. Ili se sutra moraju i iseliti odatle. Rezolucije UN-a tako više ne važe, a tzv. »palestinsko pitanje« definitivno nestaje. Bezmalo pola planete, kršćani i muslimani, ovakvom odlukom bivaju poniženi. I sve bez posljedica? Teško. Na kojoj osnovi i procjeni svjetske realnosti Trump ovo radi? Da li samo zaigran silom i u uvjerenju da »oni« doista mogu sve što hoće, ili jer misli da radi dobar posao s velikim profitom i malim rizikom.

Ove godine navršeno je sedam decenija otkada je u UN-u dogovoreno, pa 1948. i odlučeno da se podjelom bivše Palestine stvore dvije države – Izrael i Palestina. Jevreji su tada dobili mnogo više od polovice onoga što su prethodno sanjali, a Palestincima je uzeto tri četvrtine onoga što su do tada vjekovima imali. Palestina je u međuvremenu priznala Izrael, pa nestaje. Izrael nije priznao Palestinu i širi se. Evo sad i preko cijelog Jeruzalema.

Izrael je prvo donio odluku o tome 1950., a trideset godina kasnije, 1980. Kneset je digao na nivo zakona. Vijeće sigurnosti UN-a je tada reagiralo Rezolucijom broj 478 osporavajući taj zakon. Petnaest godina kasnije američki Kongres 1995. godine pod pritiskom jevrejskog lobija donosi zakon o preseljenju ambasade u Jeruzalem. Protivno jasnoj Rezoluciji u UN-u. Tadašnji i kasniji predsjednici SAD-a zakon nisu potpisivali uz obavezu da će pratiti stanje tzv. mirovnog procesa pa onda odlučiti o potpisu. Trump je prvi koji je evo odlučio da se nema više šta čekati. Kaže, »u cilju ubrzavanja tog procesa«.

Trump i njegovi »šaptači« na čelu sa zetom, savjetnikom za Bliski istok, Jaredom Kushnerom, ortodoksnim Jevrejom i jednim od glavnih organizatora poslova u korist izraelskih ilegalnih naselja na okupiranim teritorijama, otvorili su tako novo poglavlje o Bliskom istoku ali i više od toga. Usprotivili su se ovome i oni koji su se uvijek smatrali bliži Americi nego ostatku svijeta. Sasvim glasno i evropske zemlje poput Njemačke,Velike Britanije, Francuske, Italije itd. uz Tursku, Kinu, Jordan, Saudijsku Arabiju, Egipat, Libanon, Iran…

Jeruzalem u sudaru s vlastitom istorijom i ljudima poput Netanyahua i Trumpa postao je globalni upaljač iz više razloga nego što to narcisoidna i imperijalna politika uz poslušnike hoće da vidi. Sveti grad pripada svima, ma kakve mu granice odredio ovaj ili onaj ugovor. Tako je bilo oduvijek iako se nisu svi s time mirili. Region je vjekovima uzdrmavan događanjima u čijim su temeljima sukobi religija, geostrateški interesi velikih, voda, zemlja i nafta. Ipak, najosjetljivije i najdelikatnije pitanje bilo je i ostaje status Jeruzalema, grada koji nazivaju »pupkom svijeta«, »centrom civilizacija«, »kolijevkom čovjekove duhovnosti«, »svetištem svih svetišta«. Svojevremeno mi je tamo jedan kršćanski sveštenik izrekao pomalo bogohulnu rečenicu: »Ne postoji na zemlji dovoljno ekumenizma da bi se premostile sve ovdašnje vjerske i druge razlike…« Ali, milijarde ljudi Jeruzalem doživljavaju kao zajedničku kapiju kroz koju valja proći na putu između sadašnjosti i vječnosti.

Jeruzalem je uvijek, bez obzira na vlasnika, gotovo uvijek uživao poseban tretman. Tako mu je značaj i danas, u postojećoj krizi na Bliskom istoku, izuzetan. Od razaranja Solomonovog carstva, Jeruzalem nikada nije bio formalno glavni grad neke države osim svoje, »jeruzalemske«. Bio je autohtono administrativno sjedište, značajan kulturni, vjerski, trgovinski centar. Tek poslije Prvog svjetskog rata, Britanci, s mandatom upravljanja Palestinom, određuju Jeruzalem kao administrativni centar, a tada iscrtane granice Palestine računat će se i u savremenoj istoriji i politici.

Četiri su ključna spora u sedam decenija od podjele Palestine 1947.: teritorija, Jeruzalem, ilegalna jevrejska naselja i izbjeglice. Problem Jeruzalema ostat će najteži, a Izraelci 1950. godine, zakonom kojim Grad jednostrano proglašavaju nedjeljivom prijestolnicom samo njihove države, ujedinjuju Arape protiv sebe. Sudbina Svetog grada prevazilazi okvire izraelsko-palestinskog sukoba.

Poslije junskog rata 1967. godine Izrael je sistematski radio sve kako bi ojačao pozicije na okupiranom dijelu Palestine, a posebno u Jeruzalemu. »Uređenja« su značila rušenja i uklanjanja čitavih arapskih naselja iz dijelova grada. Tako je nastao i trg ispred Zida plača. Nezakonite eksproprijacije, konfiskacije arapske zemlje i vjerskih posjeda, sve je to bila planska aneksija i pretvaranje Jerusalema u dominantno jevrejski grad. Jevreja kojima je na duši trajna sigurnost Izraela i spremni su na kompromis s Palestincima nije malo, ali ni dovoljno da se porazi Netanyahu dodatno zaštićen Trumpom.

O smislu Trumpovih političkih poteza danas je, nakon bezmalo godinu dana otkako je u Bijeloj kući, teško govoriti. Ipak, često i nije problem prepoznati njegove motive. Teže je shvatiti kako mu se može desiti da upadne u ovoliko »propalu investiciju« s velikom mogućnošću »bankrota«.

Osnovni motivi za ovu investiciju logično se nameću. Prvo, naivno je bilo povjerovati da će Trump i vodeća politička struktura oko njega tek tako, lako i bez otpora, prihvatiti novu bliskoistočnu zbilju u kojoj Amerika više nije pobjednik i jedini »vlasnik svega« na tim prostorima. Tamo je sada s ekskluzivnim liderstvom drugačije. Ušli su Rusi na velika vrata, Assad je ostao neporažen, vratio se Iran na regionalnu scenu, otela se Turska, Indija je drugačija, Kina nezaobilazna…Sve su to za Washington bolna saznanja. Zato Izrael, stub američke alijanse tamo, mora dobiti vjetar u krila. I dobio je na najvažnijem terenu, mitskom.

Ništa manje važno, svekoliki pritisak na Trumpa kod kuće dostiže vrhunac uz orkestrirane operacije »neoliberala«, obavještajnih kuhinja, medija, korporacija itd. Validnost argumenata nije važna. Histeričan on, histerični oni. Trump zna da su mu preostali obožavatelji konzervativci i mrzitelji svakog useljenika – izbjeglice koji nije njihove »krvne grupe«. Posebno ako je musliman.

Istaknuti branitelji Trumpovog »lika i djela« od početka su jevrejski moćni lobiji, ne samo zbog njihovih ljudi oko njega poput pomenutog zeta ili ambasadora u Izraelu Friedmana i sličnih. Za samo jevrejski Jeruzalem tu cijena podrške ne postoji. San je potpuna judaizacija Jeruzalema i mimo groba Isusa Krista i Al Akse u njemu, uz sve ostalo. Od toga je napravljen mit odavno, uz politiku koja, naravno, podrazumijeva i silu.

Međutim, ovdje čak i nije samo okupacija Palestine dominantno u prvom planu, već atak na »multisvetost« mjesta koje je bez alternative. To nije stvar politike o kojoj, vjerovatno, ogroman broj ovim poniženih, povrijeđenih i poraženih čak i ne razmišlja. Uostalom, mimo »lidera u Islamu«, među prvima je na precizan način reagirao i Papa Franjo kazavši da »svako mora poštivati status quo Jeruzalema.« Veoma glasni bili su i lideri mnogih, različitih svjetskih crkava.

Muslimanski i kršćanski svijet, onaj dio koji se zove »narod« koji ne mora biti baš opsjednut politikom, strankama i ideologijama, osjeća sad isto – poniženje i bijes. Zar to niko sa silnih američkih instituta, univerziteta, iz Trumpovih medija, od biznismena i inih nije znao. Može se Kralj iz Rijada iz samo mimikrijskih razloga oglasiti javno protiv Trumpove odluke vjerujući da će posao s naftom i oružjem potajno ići kao i do sada. Teško je vjerovati da njegovi beduini to neće pročitati.

Naivno je bilo očekivati i da će ponižavanje međunarodne zajednice, UN-a i drugih svjetskih organizacija proći olako uz prihvatanje ove igre šutke. Velike evropske države ovaj put to očigledno ne žele. Većina je zatražila zasjedanje Savjeta bezbjednosti kako bi se atak na njihove oduke i rezolucije kvalificirao na pravi način.

Iz Washingtona, kao i u nekim prethodnim slučajevima Trumpovog zalijetanja stižu prva, doista naivna petljanja. Od onih da se, zapravo, ništa u vezi s Jeruzalemom ne mijenja, (sic), do tvrdnji da je operacija u cilju »odmrzavanja mirovnog procesa«. Ako je doista potrebna nova energična odluka o tome, odavno je najbolje bilo – priznati Palestinu s Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. Pa onda pregovarati ravnopravno o spornim pitanjima. Ovako, sa ovim »biznisom« Trump je doista u problemu. Velikom.

Novi list

12.12.2017.

ENES RATKUSIC : DRAGAN COVIC BI NA NAROD DA SVALI KRIVICU

Enes Ratkušić : Čović bi na narod da svali krivicu



Iz perspektive pravosudnih kvalifikacija koje je hercegbosanskoj šestorki, predvođenoj Jadrankom Prlićem, izrekao Haški tribunal, tek se sada, posmatrajući sve važnije etape krvavog raspada bivše Jugoslavije, može reći da će stav Hrvatske biti najpresudniji.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Ne distancira li se vlast u Hrvatskoj od zločina, za koje njena aktuelna garnitura objektivno ne snosi krivicu, na hrvatska pleća past će po drugi put u novijoj povijesti najgore moguće stigme s kojima su se i ponekad razložno, a ponekad bezrazložno suočavale generacije njihovih očeva i djedova. Razložno, jer za brojne ustaške zločine tokom Drugog svjetskog rata nema niti može biti nikakvog opravdanja, od Jasenovca do hercegovačkih jama. Bezrazložno, jer im se nakon Drugog svjetskog rata na pleća natovarilo i što jeste i što nije.

Drugim riječima, srpska strana, kojoj je partijska garnitura na čelu s maršalom Brozom, podarila da se u zemlji najviše pita, o čemu zorno svjedoči njihova dominacija u svim važnim institucijama sistema, JNA, policiji, državnoj bezbjednosti, diplomatiji, krojila je i samu historiju, razumijevanje svega što se zbivalo. Taj monopol omogućio im je, naravno, i pravo na njeno falsificiranje. Brojni zločini, čak i one koje su počinile četničke jedinice, pripisivane su ustašama i, dakako, trpani u udžbenike historije na kojima su se generacije imale podizati.

ZNA SE KO JE PISAO HISTORIJU

O spomenutim krivotvorenjima nerado se ili šapatom pričalo. Jedne prilike, uoči samog rata, u vrijeme mitingaških divljanja po Srbiji, Hakija Pozderac, poznati političar i privrednik, ali i nekadašnji politički komesar 8. krajiške brigade tokom Drugog svjetskog rata, na upadicu da je u atmosferi ulično-institucionalne afirmacije četništva realno očekivati povratak jedinog živog četničkog vojvode Momčila Đujića, reagirao je na neočekivan način.

“Ne, on se ne smije pojaviti ovamo”, bio je rezolutan, otkrivajući detalje koji na najilustrativniji način govore o spomenutim krivotvorenjima novije povijesti. “Kad su ustaše”, rekao je Pozderac tom prilikom, “1941. upale u Knin, ubili su 28 uglednih Srba, a kad su nakon njih upali četnici vojvode Đujića, oni su poubijali 1.700 Srba. Sve je to kasnije pripisano ustašama, jer zna se ko je pisao historiju”.

Sličnih primjera moglo bi se unedogled navoditi. Konclogor Jasenovac, u koji su ustaše trpale Jevreje, Rome, Bošnjake, zatim mnoge rodoljube i antifašiste, u oficijelnoj historiji predstavljan je dominantno kao stratište Srba. Drugi uopće nisu bili važni. Tek novija istraživanja dokazala su da se u brojkama pretjeralo, ali i da mučenici tog strašnog kazamata nisu bili samo Srbi, kako nas je “historija” učila. Naravno, činjenice same po sebi nisu predstavljale jedini problem.

Drugi cilj bio je po srijedi. Tako napisana historija suštinski je gotovo u potpunosti obezvrijedila antifašistički pokret koji je u Hrvatskoj bio znatno snažniji nego u Srbiji. Priličnije rečeno, dok se u Hrvatskoj i, dakako, u Bosni ratovalo protiv njemačkog i italijanskog okupatora i domaćih izdajnika u liku ustaških i četničkih falangi, najveći dio Srbije gotovo da nije znao za rat. U sklopu već spomenutih falsifikatorskih dorada, vojnici Wehrmachta po Beogradu i Srbiji “ginuli” su tri decenije po završetku rata u poznatom televizijskom serijalu Otpisani.

Jesu li Hrvati morali platiti danak za desetkovanje četnika na Neretvi od strane dalmatinske brigade ili za nešto drugo, teško je pouzdano reći, ali da je njihova uloga od strane novoustoličene vlasti devalvirana, to je činjenica u koju ne može biti sumnje. Ni pokolj u Bleiburgu nije ih zadovoljio. Brozova desna ruka Leka Ranković, šef jugoslavenske UDBE, potrudio se da čak i Andriju Hebranga, perjanicu hrvatskog partizanskog pokreta, likvidira na isti način kao i Dražu Mihailovića. Za grob mu se još uvijek ne zna.

Hrvatima je spočitan i antisemitizam, koji im i dan danas poput Damoklovog mača visi nad vratom i, da ne bude zabune, još uvijek određuje brojna stajališta važnih evropskih ustanova spram Hrvata i Hrvatske. Naravno, negirati antisemitizam u ustaškoj režiji bilo bi suludo, ali je neobjašnjivo, osim u kontekstu već spomenutih krivotvorenja, da Srbe s tom kvalifikacijom niko nije “zakitio”, iako je Milanu Nediću, Pavelićevom pandanu u Srbiji, dodijeljeno Hitlerovo priznanje nakon zvaničnog obavještenja Berlinu da u Srbiji više nema Jevreja.

I na koncu, oficijelna historija četnike nije posebno tretirala, dok ih je filmska industrija čak predstavljala kao nekakve discovery avanturiste, a ne koljače koji su, posebno u Istočnoj Bosni i Podrinju, desetkovali bošnjačko stanovništvo. Samo u kontekstu ovakvih poimanja moguće je objasniti tu “začudnu prekonoćnu transformaciju” decenijama besplatno pod petokrakom odgajanih “čuvara zemlje” u četničku armadu. Kako god da su bili brzi uoči kraja Drugog svjetskog rata zamijeniti ih petokrakama, još su brže petokrake uoči posljednjeg zamijenili kokardama.

MI SMO NA ISTOM ZADATKU

Hrvati iz svega nisu izvukli pouku. Štaviše, garnitura pojedinaca koja je u predvečerje raspada zemlje među Hrvatima isplivala na površinu, koja se uspjela nametnuti kao vodeća snaga, u najvećoj mjeri bila je obrađena na “srpskoj matrici”, pripremljena za djelovanje u novonastalim okolnostima. Osakaćen za osnovna znanja iz domena političkih manipulacija, narod u tim prestrojavanjima nije uočavao poseban problem. Opservacije o Praljku, Tuti, Bobanu, Prliću itd., kao saradnicima UDBE, nisu nadilazile čaršijska ogovaranja. Kadrove poput Stjepana Kljuića, Mariofila Ljubića i drugih, na vojnoj razini Blaža Kraljevića, kao i niz nižih zapovjednika koji su u raspadu Jugoslavije vidjeli “demokratsku priliku” za konačnu emancipaciju Hrvata na razne načine pomela je klasična “udbaška metla” pripremljena u Karađorđevu.

Jedan naoko bizaran događaj koji se 1992. godine zbio u Mostaru o toj vrsti “zavjere” govori puno. Dvojica pripadnika tadašnjih zajedničkih snaga Armije RBiH i HVO-a skamenili su se nakon što su u stožer Mladena Naletilića Tute, zapovjednika Kažnjeničke bojne, po prelasku Neretve, odnosno oslobađanja lijeve obale, priveli uhapšenog pripadnika Državne bezbjednosti srpske nacionalnosti. Naredio im je da ga puste?! Nesmotreno, ili u svojoj zapovjedničkoj osionosti i neprikosnovenosti, ili uvjerenju da neće shvatiti, teško je reći, postupak je obrazložio riječima: “Mi smo na istom zadatku?!”

Na kakvom su “istom” zadatku bili, mnogima još uvijek nije jasno, ali razvoj događanja potvrđuje da je cjelokupna hercegbosanska garnitura, kao i njihovi pokrovitelji iz Hrvatske, djelovala na već spomenutoj “srpskoj matrici”. O odanosti takvoj matrici ne govore samo njihova nedjela, progoni, logori, najsvirepiji zločini nego i biografije. Sve redom od Tuđmana, preko Mate Bobana i Jadranka Prlića do aktuelnog Dragana Čovića životno je zanimala isključivo podjela BiH kao države na srpski i hrvatski dio. Sve drugo bilo je marginalno. A takva vrsta nauma bila je nezamisliva bez zločina. Zločini su, zapravo, bili u funkciji ubrzanja realizacije takvog plana i, naravno, eliminiranje svih dvoumljenja u tom smislu.

Da su se bosanskohercegovački Hrvati s Bošnjacima i, dakako, svim bosanskohercegovačkim Srbima lojalnim svojoj zemlji zajednički suprotstavili agresoru, rat bi bio brzo završen. Realizatorima “udruženog zločinačkog poduhvata”, međutim, takva solucija nije odgovarala, jer stavke udbaškog dogovora iz Karađorđeva u takvim se okolnostima ne bi mogle realizirati.

Tuđman se ne bi otarasio suvišnih Srba niti bi ih Milošević dobio kao populacionu prevagu u svom dijelu “Velike Srbije” nakon uklanjanja Bošnjaka. Okršaji između postrojbi HVO-a i Vojske RS-a bili su samo predstava za javnost, bolje rečeno, način na koji se neposlušne imalo uvjeravati da im je u preseljenju na svoje prostore jedino rješenje. Sve se odvijalo pod strogim nadzorom Bobana i Karadžića i, dakako, za svaki slučaj dvojice glavnih supervizora Miloševića i Tuđmana.

Bosanskohercegovački Hrvati u cijelom tom udbaškom scenariju potkusureni su kao kolateralna šteta. I sad, na kraju balade, kad je sve došlo na naplatu, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović od Hrvatske traži pomoć, ponovno posežući za već devalviranom obmanom da je Hag kvalifikacijom “udruženi zločinački poduhvat” izrekao “zločinačku presudu” cijelom hrvatskom narodu, što je notorna neistina.

Kolektivna se odgovornost, naravno, može odnositi isključivo na institucije vlasti, kako vrhušku iz Tuđmanovog doba, tako i hercegbosansku, koja je u Karađorđevu dogovorene ciljeve imala operacionalizirati u dijelu zemlje koji je hrvatski predsjednik kanio pripojiti velikoj Hrvatskoj. Sve su to, naravno, razlozi zbog kojih Hrvatska ne bi smjela nasjesti na Čovićeva traženja, koja su podređena isključivo njegovim ambicijama ostanka na političkoj sceni. Njegova osobnost ne može biti važnija ni od sudbine naroda, još manje od sudbine dviju država, jedne članice Evropske unije i druge koja to želi postati.

Patrioti nisu imali izbora iako su najveći vojni eksperti mogućnost otpora mjerili danima. U cijelom tom kolopletu ratnih zbivanja, bez namjere za bilo čijim idealizacijama, Izetbegović je bio u nemogućem, čak i za najveće poznavaoce povijesno-političkih prilika, u bezizlaznom položaju. Samo maliciozni i umobolni, do nevjerovatnih razmjera sujetni pojedinci među Bošnjacima, koji bi se pogubili i u daleko manje složenim situacijama, ne žele vidjeti “udbašku zavjeru” skrojenu prema brižljivom planu slamanja otpora praktički u jednom danu, kada se od Aerodroma u Sarajevu do Dobrovoljačke odvijala drama, scenario sloma koji samo zahvaljujući “čudu”, ali i bosanskim patriotima nije uspio.

Što se zločina tiče, njih se nisu uspjeli suzdržati ni pojedini pripadnici armijskih jedinica. To su činjenice koje se ne mogu osporiti, ali su oni naprosto neuporedivi s onima koje su činili pripadnici Vojske Srbije, Vojske RS-a i HVO-a. Neozbiljno i krajnje nemoralno ih je objašnjavati i tretirati na bazi demagoških floskula da je svaki zločin zločin i da brojke nisu važne. S druge strane, iako u najtežoj poziciji, armijska strana, ako ništa drugo, nastojala je osuditi zločince u svojim redovima i značajan broj izvesti pred lice pravde.

I ne pomišljajući na takvu praksu, HVO i Vojska RS-a zapravo su stimulirali zločin kao najnormalniji trend vojničkog ponašanja. Primjer Starog mosta, odnosno njegovog rušenja, na najilustrativniji način potvrđuje da su se haški suci držali samo činjenica, zbog čega su konstatirali da je on mogao biti legitiman vojni cilj. Zasigurno bi na isti način, kao legitimnu praksu ratovanja, tretirali desetine zarobljenih Bošnjaka u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom i Heliodromu, da isti na slobodu nisu izlazili kao živi kosturi, izgledom svjedočeći da su podvrgavani različitim oblicima zlostavljanja i iscrpljivanja. Da su iz spomenutih kazamata izašli kao zarobljenici, a ne kao logoraši, zasigurno bi Prlić i ostali prošli sa znatno manjim kaznama.

I na kraju, u cijeloj toj priči svakako ne treba zaobići ni racionalno pretresanje dileme koja se sama po sebi nameće: da li je Haški tribunal spram odgovornosti Srbije i Hrvatske imao iste aršine, odnosno, mogu li se činjenice da Mladić, kao najsvježiji primjer osuđenog, nije dio UZP‑a, dok Prlić i ostali jesu, kontekstualizirati i kao politički stav međunarodne zajednice? Sud se, nema sumnje, vodio činjenicama, a one su s dvije strane, srpske i hrvatske, dolazile u bitno različitoj formi. Između glavnog dvojca, Miloševića i Tuđmana, postojala je, kako sjajno primjećuje Anto Nobilo, velika razlika u transparentnosti.

Tuđman se javno hvalio onim što na teritoriju BiH kani poduzimati, dok se Milošević u tom smislu ustručavao javnih eksponiranja. S druge strane, Čović bjesni što je Hrvatska, ali ne i Srbija, okvalificirana kao agresor, zaboravljajući da je za hatar Dodika ne tako davno okrenuo leđa Bakiru Izetbegoviću, pa se sam bori oko revizije haške presude, što je zasigurno i sam Hag opredijelilo da je ospori. Dodik se, međutim, ne libi da likuje i naslađuje nad Čovićevim mukama. No, to su svakako samo neki u nizu razloga koji su Haški tribunal opredijelili da očiglednu agresiju, koju je pokrenula Srbija s Miloševićem na čelu, i pored kvalifikacije o genocidu, na neki način izostavi jasno definirati. Zato politički moment ne treba isključiti?! Haški tribunal međunarodna je institucija, samim tim i dio projekta koji zasigurno podrazumijeva političku viziju, odnosno rješenja za ovaj dio svijeta na koja ćemo očito malo sačekati.

12.12.2017.

DRAGAN BURSAC: AMIR REKO LJUDINA, PENICILIN ZA RATKA MLADICA I SLOBODANA PRALJKA

Dragan Bursać : Amir Reko ljudina, penicilin za Mladića i Praljka



Svi ste čuli za Amira Reku.  Da podsjetim, one koji ne znaju. Oni koji su čuli, a zaboravili, e takvih nema. Jer, Amir Reko iz sela Gudelj kod Goražda bivši je oficir JNA, koji je spasio 45 srpskih civila iz sela Bučje od sigurne smrti. On je to učinio samo tri dana nakon što mu je srpska strana u kući spalila majku i nekoliko članova porodice. Eto, oficir u eri ratnih zločinaca.

Piše : Dragan Bursać (Buka)

Nema zemlje za Ljude

I dok nacionalistička rulja u suludom verbalnom piru slavi Ratka Mladića, Slobodana Praljka, Juku Prazinu, brani njihove «tekovine», identifikuje se sa njima čak, nekako skrajnut od svijeta živi taj Amir Reko. Ta LJUDINA, koja je svojim oficirskim stavom, naredbom i humanošću spasila seljane Bučja te ‘92. sigurne smrti. Njih 45 Srba i nešto Bošnjaka.

Među podređenim bilo je vojnika kojima je srpska strana, kao i Reki pobila članove porodica. Krv bi pala. I koliko se god neslagali sa Rekom, poslušali su ga. Nadređeni se sluša. A, nadređeni je mjesto osvete, zločina, mjesto pogroma, izabrao humanost. Spasio je ljude. Spasio je ljudske živote. Spasio je sebi i svojim vojnicima obraz i čast.

I koja je nagrada za ljudskost? Ovdje na Balkanu, gdje su heroji ratni zločinci, nagrada je anonimnost. Pa je tako taj Amir Reko od strane pojedinih bošnjačkih krugova bio tretiran kao izdajnik, a većina Srba i Hrvata četvrt vijeka nisu ni čuli za njega. I namjesto da dobije svoju ulicu, trg, namjesto da se po njemu zove neko udruženje, da mu za života podignu spomenik, država i mi sa njom smo se odrekli tog našeg heroja. Odrekli i vješto zaboravili.

A, Amir je otišao daleko na sjever, sa porodicom. U Dansku. U izbjeglištvo.

Kako je sam skromno govorio, nije on uradio nikakvo herojsko djelo. Tako je bio vaspitan, tako odgajan i tako usmjeren. Kakvi fatalni nedostaci, za kazan zla u kome živimo!

I drugi pot u životu, Reko je pokazao koliki je heroj kada se iz Danske vratio u BiH, kao privrednik, biznismen, čovjek materijalno, duhovno i etički situiran, koji pokušava pomoći ruiniranoj zemlji i zapuštenom narodu. U ratu čašću i ljudskošću, u miru nadom i poslom.

Ljudina godina koje su pojeli skakavci sa nama

Ali, ima jedna druga stvar. Kraj je godine. Prošlo je četvrt vijeka od kraja rata (ili mi samo mislimo da je tako). Kako god. U silnim izborima za ličnost godine, za ovo i ono, za privrednike, ministre, missice, uznike, sportiste, paćenike i plaćenike, za «moje i tvoje», za dođeš mi i dođem ti, za poete političke i pizde od političara, niko da se sjeti Amira Reke, pa da mu titulu čovjeka godine i ljudine decenije dodijeli.

A, kad čovjek pogleda, i ne treba taj časni oficir biti u društvu kojekavih političkih starletana i inih ljudskih marginalaca.

Pa ipak, ako bi kakav objektivan sud, koji nadilazi balkansku žabokrečinu dodjeljivao priznanje za ličnost decenije baš u ovoj godini, Reko ga zaslužuje. Za sve naše zaboravljene tihe humane junake kojih ima oko nas ako bolje pogledamo i kao vakcina protiv povampirenih nacionalista i antiheroja.

Ovo je mala i kratka lista za sve ono što je Amir Reko i još više za ono što on i njegova ljudskost mogu i moraju da znače ovoj zemlji, ali i zemljama oko ove zemlje. Za sve ono što nismo, a trebali bi da budemo.

Zašto je Amir Reko ličnost decenije?

-Zato što je u godini ratnih zločinaca, i dalje ratni heroj.

-Zato što je odbio ratnu i izvršio ljudsku dužnost.

-Zato što je oprostio, uzdigao se iznad bola i osvete u svojoj ličnoj tragediji.

-Zato što tvrdi da nije heroj.

-Zato što se u društvu antiheroja Amir kao Feniks ponovo uzdiže i uništava ih dobrotom.

-Zato što je nakon rata napustio BIH, uspio u životu, pa se herojski vratio, da pomogne zemlji da i ona uspije u životu.

-Zato što taj i takav nije digao ruke od Balkana, nego hrabro ide po njemu i propagira ljudskost na svakom ćošku ovih naših vjetrometina.

-Zato što je 45 civila preživjelo i svjedočilo ljudskosti.

-Zato što je penicilin za sve nacionaliste sa militarističkom neljudskom doktrinom.

-Zato što je razdvojio oficire od bandita i zločinaca.

-Zato što je odbranio svoju čast i zato što je LJUDSKO blago moje domovine.

-Zato što je uspio da mu se poklone Bošnjaci, Hrvati i Srbi od Goražda do Beograda i Zagreba.

-Zato što je natjerao sve njih da se osjećaju kao ljudi.

-Zato što nije izabrao osvetu.

-Zato što njegovo ime treba da nose ulice i trgovi diljem Balkana, jednako kao što mu je ime urezano u srcima preživjelih.

-U inat onima koji misle kako je sve ovo premalo da bude ličnost jedne decenije.

-Zato što pomen njegovog imena ništi Mladića i Praljka.

– Zato što je sa pogrešne strane straha i prave strane istine.

Moju baku u Drugom svjetkom ratu spasio je Srbin, mene je spasio Srbin, moja majka okupljala je susjede i Bošnjake i Srbe, a ubijena je od zločinaca. Ali za to nije kriv čitav srpski narod. Sjetio sam se nje…uvijek bi mi govorila ‘Amire, budi to što jesi, onakav kakvim te tvoja majka odgojilaNisam nikakav heroj, samo sam bio čovjek“, zaključuje onomad Amir Reko svoju životnu priču za Deutsche Welle.

-Zato što je ČOVJEK, e zato najviše!

Jesmo li svi mi spremni pronaći u sebi toga Amira Reku? Jesmo li spremni konačno vojničke čizme zamijeniti patikama mira? Hoćemo li, nakon zakopavanja aveti prošlosti u novu godinu ući barem malo kao ljudi?

Ratan priča jednog oficira koji se ponio kao čovjek i koji je namjesto smrti i zločina izabrao život i oprost trebala bi nas barem malo izmjestiti sa utabanih nacionalističkih autostrada. Ako nam ni ovo nije dovoljno, ne zaslužujemo se zvati Amirovim imenom.

A, on se zove čovjek.

12.12.2017.

MILORAD DODIK SURADZUJE SA OSUDJENIM RATNIM ZLOCINCIMA

DODIK PRIPAZIO RATNOG ZLOČINCA: Firma Momčila Krajišnika dobila 700.000 KM kredita IRB-a po veoma povoljnim uslovima!

Firma „Sarajevoinvest“ Momčila Krajišnika dobila je 700. 000 maraka kredita od Investiciono-razvojne banke Republike Srpske po veoma povoljnim uslovima. Krajišnik je dobio godinu dana grejs perioda, rok otplate je 10 godina, a kredit se plasira preko Nove banke.

 

Bankari su bili jako brzi i efikasni, i u rekordno kratkom roku odobrili kredit. Krajišnik je zahtjev podnio u četvrtak 5. 10. 2017. a Kreditni odbori Nove banke i IRB-a već su do srijede, 11. 10. 2017. obavili sve formalnosti i odobrili kredit.

 

Ugovor o zajmu potpisan je prije desetak dana, 1-og decembra 2017. Nakon propasti Bobar i Banke Srpske, Nova banka postala je favorit vlasti i IRB-a za plasman kredita dvorskim firmama, a vrijeme će pokazati da li će i ona doživjeti sudbinu dvije Dodikove propale banke u kojima je bez traga nestalo više stotina miliona maraka.




Dodik je očito spreman da odriješi kesu, naravno ne svoju već narodnu, i lijepo počasti svoje sinekure koje za njega rade prljav posao na terenu. Krajišnik je po dolasku iz Haga odlučio da trguje i nagodi se sa Dodikom, osnuje tzv. „Stvaraoce Republike Srpske“ i dobro naplati svoje usluge, rovarenja i kritike koje u režimskim medijima iznosi na račun opozicije i svoje bivše stranke. 



Krajišnik, Božidar Vučurević i drugi metuzalemi „utemeljivači“ i u 9-oj deceniji života žele da kreiraju politiku. Tako su učestvovali i u osnivanju Prve SDS, jedne u nizu stranaka koje je osnovao Dodik sa ciljem da izazove nove raskole i nemire u opoziciji. 



U posljednje dvije godine Krajišnikova firma potpisala je Ugovore o nabavci drvenih impregniranih stubova sa Elektrokrajinom i ostalim javnim preduzećima u elektro-energetskom sektoru vrijedne 1,3 miliona maraka, a Šume Srpske su se obavezale da će uredno snabdijevati Sarajevoinvest oblovinom. Rizika nema, jer država obezbjeđuje sirovinu i tržište, a 700. 000 maraka od IRB-a će vjerovatno motivisati Krajišnika i „utemeljivače“ da u izbornoj godini još snažnije kritikuju „Bakirove izdajnike“ .

IRB je kasa iz koje Dodik samovoljno poput Djeda mraza dijeli narodne novce i kredite dvorskim firmama i privrednicima koji mu pomažu da opstane na vlasti, a mnogi od njih nikada nisu vratili kredite već su svjesno preduzeća otjerali u stečaj. Tako je IRB izgubio desetine miliona maraka jer su dvorske firme poput Farmalenda, Rančija, Vučetićevog „Pletesa“ ili „Nikole Tesle“ i drugih nestale u trenutku kad su krediti IRB-a došli na naplatu.



Ovakav klijentisički pristup, davanje subvencija, namještenih tendera, kredita, favorizovanje jednih a gušenje drugih firmi, potpuno je unišilo tržišne principe poslovanja i dovelo do zatvaranja mnogih firma i gušenja ionako slabe privredne aktivnosti. Ovakav nakaradni sistem je neodrživ, u ekonomiji se naziva politički kapitalizam, a karakterističan je za nerazvijene, neuređene i korumpirane despotije.

Autor: Nebojša Vukanović

12.12.2017.

PROF.DR. SENADIN LAVIC : STA DANAS ZNACI "KONSTITUTIVNOST NARODA" SPRAM KONSTITUTIVNOSTI GRADJANA?

Prof.dr. Senadin Lavić : Šta danas znači “konstitutivnost naroda” spram konstitutivnosti građana?



Poslije dugo vremena pred nas je ponovo iskrsnuo koncept konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini. Etničko-religijske grupe u Bosni shvataju ga na različite načine. Koncept konstitutivnosti naroda u Bosni priredili su, između ostalog,
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Tuđman i Milošević 1993. godine kada su se zalagali za ustanovljavanje tri etničko-religijske republike u Bosni (Bosna kao Unija tri etničko-religijske republike) a što su Oven i Stoltenberg prihvatili i predložili Vladi Republike Bosne i Hercegovine da usvoji.

Piše : Senadin Lavić (Kliker.info)

Sa stanovišta Ustava, smatra profesor Omer Ibrahimagić, konstitutivnost naroda nije uopće ispravan pojam. Naime, sa stanovišta Ustava može se govoriti o konstitucionalnosti naroda, to jeste o narodima ustava ili narodima koje Ustav spominje, to jeste nabraja kao jednakopravne, naprimjer, od 1943. do 1993. godine. Naspram toga, konstitutivnost, kakvu su nam podmetnuli 1993. godine Tuđman i Milošević, odnosno Oven i Stoltenberg, podrazumijeva stvaranje tri entiteta (etničko-religijsko geto) ili uspostavljanje “političkih etno-teritorija” svakog naroda u Bosni.

Narodi u Bosni su konstitucionalni, a ne konstitutivni iz prostor razloga jer oni nisu “konstituirali” Bosnu koja je stotinama godina postojala prije današnjih naroda i njihovih politika. Neprijatelji demokratije u bosanskom okruženju insititraju na konceptu “konstitutivnosti” kao ostvarenju etno-teritorijalizacije bosanskog državnog prostora u kojemu bi oni imali uticaj neovisno od države Bosne i Hercegovine.  

Odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine poništila je onaj “koncept konstitutivnosti” iz 1993. godine koji su nam podmetnuli Tuđman i Milošević uz koncept Unije Bosne od tri etničke republike. Nacionalističke antibosanske snage ni danas ne pristaju da prihvate ovu Odluku.

Niko normalan nije protiv ravnopravnosti naroda u Bosni i Hercegovini jer je to naša tradicija, kulturna specifičnost i navika.

Šta danas znači konstitutivnost naroda u Bosni? U kakvoj vezi stoje koncept konstitutivnosti i srbijanski / hrvatski hegemonijski projekti u kojima bosanski Srbi i Hrvati služe susjednim državama da utiču na procese u Bosni. U kakvom odnosu su “konstitutivnost” i “matična država”. Da li su Srbi i Hrvati u Bosni dijaspora ili su bosanski narod? Šta znači da su bosanski Hrvati dijaspora Hrvatske?

Otvoreno uplitanje  srbijanske i hrvatske politike u unutarnje stvari Bosne prevršilo je svaku mjeru. Po Bosni se šetaju političari iz Srbije i Hrvatske kao da im je to ćaćevina, prave škole, mostove, fabrike, ulažu novce i operiraju s bosanskim državnim prostorom kao etničkim (ili “plemenskim”) vlasništvom svojih narodnih grupa.  U projektu internacionalne konstitucije Bosne namjerno je ostavljen slab unutarnji suverenitet da bi se zadovoljili interesi Srbije i Hrvatske. Bosna je samo poslužila za smirivanje tenzija između srpskog i hrvatskog nacionalizma.

Prije svega, treba priznati činjenicu da preko “konstitutivnosti naroda” Srbija i Hrvatska ostvarujudominaciju u Bosni nad dijelom stanovništva i kontroliraju teritorije na kojima bosanski Srbi i bosanski Hrvati žive. Tako bosanski Srbi i Hrvati služe svojim “matičnim državama”, često kao “topovsko meso” hegemonijskih projekata, a u Bosni izigravaju konstitutivne narode. Ako su konstitutivni u Bosni kao narodi, to onda znači da nemaju svoje matične države izvan Bosne i da nisu dijaspora. Ali, stvari ne stoji tako. Iz ove paradoksalne situacije dva konstitutivna naroda mogu zakočiti sve bosanske procese, pozvati se na veto i raditi protiv Bosne po naredbi iz Beograda i Zagreba. To je osnovni problem nefunkcionalne države. Stoga se “konstitutivnost” (na ovakav način) pokazuje kao trojanski konj unutar bosanskog državnog suvereniteta.

Pod krinkom konstitutivnosti odvijaju se brojni antibosanski procesi. Koncept konstitutivnosti ne označava ravnopravnost građana i naroda u Bosni na cijeloj državnoj teritoriji nego se svodi na besprimjernu etničku teritorijalizaciju državnog prostora. Po tome, koncept konstitutivnosti trebao bi poslužiti da se u Bosni “ograde” etničko-religijske teritorije.

Zato se odmah uz konstitutivnost naroda nameće sa HDZ-ovske strane priča o federalizaciji državne teritorije kao konačni čin podjele države Bosne prema etničko-religijskim principima i ratnim dostignućima. Naravno to je antibosanski koncept.

Današnja kvazi-politička naracija o “konstitutivnosti naroda” pada još niže ispod rješenja Dejtonskog sporazuma, pada u plemensko, predmoderno, nedemokratsko razgraničavanje “pašnjaka” kojima će upravljati jedna partija i njezin vođa. Ovakvo zaostalo predpolitičko djelovanje ne postoji nigdje u današnjoj Evropi.

Dakle, sporno je insistiranje na konstitutivnosti naroda koje su predložili Tuđman i Milošević, jer Bosna kao država nije ni federacija, ni konfederacija, niti je unija tri etničko-religijske “republike”. Bosna jeste multietničko, višereligijsko, multikonfesionalno društvo, ali je prosta decentralizirana država koja ima internacionalno priznanje.

Drugo, koncept konstitutivnosti treba da posluži kao argumentaciona osnova za kvarnu političku zamisao da tri naroda “konstituiraju” državu Bosnu. Tri naroda imaju navodno svoje odijeljenje teritorije i oni raspolažu tim teritorijama kao “plemenskim” teritorijama. Tako Bosna biva prikazana kao konstrukt volje tri etničko-religijske oligarhije koji je nastao u Deytonu 1995. godine. Potpuno se negira njezina državnost koja je obnovljena 1943 na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a i osporava se njezin povijesni kontinuitet od srednjevjekovnog doba do kraj 20. stoljeća.

Danas je jasno da Opći okvirni sporazum o miru iz Daytona 1995 godine predstavlja korak nazad u odnosu na ZAVNOBiH i Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine. Dejtonski Ustav (Anex IV) bosanskom čovjeku, građaninu ili pojedincu, pretpostavlja i nameće grupu, kolektiv, zajednicu, narodnu grupu kao centar i subjekt ustava.

Treće, nešto nije normalno s konceptom “konstitutivnosti naroda” ako se samo odnosi na Bosnu, a ne na Srbiju i Hrvatsku. Ako su Srbi i Hrvati konstitutivni u Bosni, zašto onda nisu Bošnjaci konstitutivni u Srbiji i Hrvatskoj po istom obrascu kakav su nam ponudili Tuđman i Milošević 1993. godine? Zašto hrvatski Srbi nisu konstitutivni  u današnjoj Hrvatskoj? Isto tako, pred nama je važno pitanje: da li su bosanski Srbi i bosanski Hrvati kao narodi dio bosanske nacije (države-nacije) ili nisu? Ako su isključeni iz ili otkinuti od bosanske nacije, onda je pitanje gdje su i gdje pripadaju?

Do kada će živjeti ovu spornu antibosansku perverziju koja je ostatak Tuđman-Miloševićevog projekta rušenja Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine. Zašto se nastavlja pogrešno razumijevanje činjenice da su bosanski Srbi i bosanski Hrvati  konstitucionalni narodi ili narodi koji se nabrajaju i spominju u Ustavu Bosne i Hercegovine. Bosanski Srbi i bosanski Hrvati planski se otkidaju od Bosne i guraju u shizofreniju, razdomljenje, “beskućništvo” u egzistencijalnom smislu, u beznađe, koje projektanti “velike Hrvatske” i “velike Srbije” koriste u svojim hegemonijskim igrama protiv Bosne.

Četvrto, preko koncepta konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska direktno sprovode svoje hegemonijske politike na tlu države Bosne i Hercegovine. Konstitutivnost se razumijeva sa strane srbijanske i hrvatske državne politike kao pravo tih država da se miješaju u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Kao da ljudi u Bosni ili bosanski narod, Bosanci, nisu u stanju da samostalno i neovisno od bilo koga sa strane donose bitne odluke za sebe i svoju budućnost. Tako se pojavljuje model patronizma: briga za svoje “sunarodnjake” pretvara se u plansko ometanje bosanskog suvereniteta.

Pokazuje se da je konstitutivnost pretvorena u jedan opasan mehanizam kočenja bilo kakvog razvojnog procesa u Bosni. Ni jedna odluka ne može se donijeti bez besmislenih dogovaranja, natezanja, opstrukcija i sličnih smicalica. Zemlje slabedemokratije zato ostaju “negdje između” i uvijek su meta patronizma prvih susjeda koji vide svoju šansu u potčinjavanju. Naravno ovaj patronizam u Bosni pojavljuje se tokom 20. stoljeća i ide uz srpske i hrvatske nacijske projekcije kojima se Bosna sasvim neopravdano uračunava u neki veliki srpski ili hrvatski politički aranžman.

Empirijska provjera brojnih ustava pokazuje da Srbi, naprimjer, nisu konstitutivni u Hrvatskoj, Sloveniji, Rumuniji, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Austriji, SAD, Njemačkoj i tako redom.

Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnosti naroda” trebamo uvesti koncept ravnopravnosti građana na svakom dijelu države Bosne i Hercegovine.

Peto, današnje stanje mira u Bosni zasnovano je na zadovoljenju potreba Srbije i Hrvatske da dominiraju u Bosni, a ne na unutarnjem procesu demokratizacije bosanskog društva i razvijanja građanskih sloboda i koncepcija. Zato je Bosna ostavljena između socijalističkog i demokratskog svijeta kao “zemlja u tranziciji” – što se tiče IC (internacionalne) birokratije ovo stanje može trajati vječno. Bosna još uvijek ne može ući u EU jer ima internacionalnog HR (Visokog predstavnika UN i EU). Bosni se, dakle,  još ne dopušta da postane slobodna evropska demokratska država.

Preko konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska ostvaruju direktno uplitanje u suverenitetdržave Bosne i na pojedinim dijelovima bosanske državne teritorije ostvaruju hegemonijski interes pod krinkom zaštite svojih sunarodnjak. Neprijatelji demokratije u Bosni hoće nam nametnuti karikaturu demokratije kroz shvatanje da postoje srpske  i hrvatske teritorije u državi Bosni kojima samo Srbi i Hrvati mogu raspolagati kako oni hoće, to jeste – Srbija i Hrvatska mogu “voditi brigu” o tim bosanskim državnim teritorijama pod plaštom zaštite svoje dijasporalne zajednice. Tako se postepeno i prikriveno hegemonijsko-osvajačka pohlepa Srbije i Hrvatske zadovoljava na Bosni.“Konsenzus” se pretvara u funkcionalno sredstvo blokade države Bosne i Hercegovine.

Šesto, etnofaulizam i historicistički mentalitet predstavljaju dvije glavne “kulturne crte” u djelovanju balkanskih “plemena”.Zavist pre drugačijim i ponižavanje drugog uz izmišljanje (falsificiranje) povlaštenog mjesta u povijesti i ishodišnog “zlatnog doba”, prepoznaju se u svakoj ljudskoj djelatnosti na prostorima balkanskih naroda.

Srbija i Hrvatska ne prihvataju potpunu suverenost Bosne jer po njihovim iz 19. stoljeća naslijeđenim koncepcijama trebaju da se teritorijalno prošire na Bosnu u sklopu rješavanja “istočnog pitanja”. Zato preko tobožnje brige za konstitutivnost naroda otvaraju prostor da se miješaju u unutarnje stanje Bosne. Strah od bosanske suverenosti kazuje da Srbija i Hrvatska ne napuštaju svoje hegemonijsko-osvajačke ciljeve po pitanju Bosne. Agresija na Bosnu 1992. imala je za cilj da slomi bosansku suverenost i zemlju podijeli prema etničkim linijama.

Zato kada god neko iz Srbije i Hrvatske počne pričati o konstitutivnosti bosanskih Srba i bosanskih Hrvata u Bosni, treba upitati – šta to znači?

11.12.2017.

PROF. DR. SLAVO KUKIC : KOLEKTIVNO PREDSJEDNISTVO - KOLEKTIVNA SRAMOTA

Prof.dr. Slavo Kukić : Kolektivno predsjedništvo – kolektivna sramota



Ono što čovjek može doživjeti ovdje, u BiH, pa i njezinu okruženju, teško da može igdje drugdje. Prethodnih se dana, recimo, moglo svjedočiti interesu kojeg civilizirani svijet pokazuje za prostor zapadnog Balkana, za najveći dio bivše Juge posebice.

Piše: prof.dr. Slavo Kukić

Prednjačile su, prvi put nakon dugo vremena, ponovo SAD. Prvo je američki državni tajnik pozvao narode Balkana da napuste „stare animozitete“ jer imaju priliku odrediti novi tok historije – uz dodatak dakako, njegova zemlja im je u tome i sama spremna pomoći. Nekako u isto vrijeme je, posredstvom Atlantskog vijeća objavljena i nova američka strategija za Balkan, koja, među inim, podrazumijeva i uspostavljanje stalne američke vojne nazočnosti u ovom dijelu svijeta kako bi mu se, piše u strategiji, pomoglo da u bliskoj budućnosti postane dio i Evrope i transatlantske zajednice.


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Svjedočiti se, nažalost, moglo i sve naglašenijim silnicama destrukcije balkanskih gospodara. Ponovo je, primjerice, Evropa imala priliku uvjeriti se kako verbalna spremnost ne znači i stvarnu želju ovdašnjih etnopoglavica da BiH priključe društvu evropskih naroda – a to im je, porukom da se, umjesto reformama, bave nacionalističkim tamburanjima, komesar za evropsku susjedsku politiku i pregovore o proširenju bio prisiljen i javno u brk skresati. Uostalom, povoda za to su mu dali sami jer, umjesto reformi oni ponovo – ovaj put za to se pobrinuo Milorad Dodik – crtaju karte, i ponovo brišu BiH s geopolitičke mape svijeta.

No, prethodnih petnaestak dana obilježiše i pokušaji proizvođenja novih nacionalnih mitova – i svi su u vezi s presudama na kraju mandata haškog tribunala. Ali, priča o tome na dnevni red vrati i još jednu – onu o ambicijama prema BiH iz njezina okruženja. Presuda Mladiću, uostalom – uz njegovo izdizanje na razinu „srpskog sveca“ – bila je razlog da su s likom novog „nacionalnog heroja“ u Beogradu dočekani čak i članovi Predsjedništva BiH. A preko toga ih se, njih i ostatak svijeta, željelo podsjetiti da ideja velike Srbije ni danas nije izgubila na snazi. Da je, naprotiv, živa kao i prije dva-tri desetljeća.

S druge strane, presuda najisturenijim dužnosnicima Herceg-Bosne je bila razlog da Hrvatska doživi osude svijeta kakve u svojoj poslijeratnoj historiji nikada prije nije – pri čemu je, dojam je, najdalje otišao jedan od najtiražnijih skandinavskih dnevnih listova, koji izrazi žal što je takva zemlja uopće puštena u EU. Ali, presuda je bila razlog i da njezini čelnici, pritisnuti osudama svijeta, koliko preko noći „skinu gaće“ – i da, priznajući počinjene zločine u BiH, u poprilično otvorenoj formi naknadno daju do znanja i što je stvarni razlog njihove halabuke u vezi s potvrdom presude Prliću i ostalima.

Da to, zapravo, nije briga za čelnike Herceg-Bosne – taman da su osuđeni i na doživotne – nego pokušaj da se, galamom o njima, skrene pažnja s dijela presude koji se tiče uloge Hrvatske, točnije dužnosnika s vrha njezine državne piramide, u događanjima u BiH iz prve polovice devedesetih. Odvjetnik jednog od presuđenih mi vlastitim iskustvom to i potvrdi. Hrvatske vlasti mu, ispriča mi, kako bi obranu svoga klijenta mogao uspješno pripremiti, nisu dale ni jedan od papira koje zatraži. Zašto, pitam ga? Jer bi, veli, ti dokumenti opterećivali Hrvatsku – a između nje i slobode jednog čovjeka, njegova branjenika, izabrali su, vjerujući valjda kako je to ispravno, njegovu žrtvu.

Nije, naravno, da takav odnos i sa istoka i sa zapada nema veze s onim što se događa u BiH. Mit o Mladiću se, uostalom, a on nije i jedini, proizvodi ovdje. On, reče Dodik nakon haške presude – zaludu genocid za koji je osuđen – ostaje „legenda u srpskom narodu“, „heroj i patriota“ koji je ušao u „srpske pjesme“, presuda njemu presuda je Srbima i „srpskim žrtvama“. No, ako je po Miletu, može Hag „guslati“ koliko mu drago. Jer, veli, historija u srpskim školama – a slično bi, ako je po hrvatskoj predsjednici, trebalo biti i u hrvatskim – neće se izučavati po haškim presudama nego, naprotiv, iz njih će biti izbačeno sve što s Hagom i njegovim tribunalom ima ikakve veze.

Za Dodikom zaostajao nije ni lider HDZ-a. Presuda čelnicima Herceg-Bosne mu je, naprotiv, došla k’o „kec na deset“ kako bi sebe samog prikazao jamcem hrvatske opstojnosti. Posljednja haška presuda, pojasni on, nije presuda samo pojedincima nego i, zamislite, čitavu hrvatskom narodu. I prema njoj se tako treba i odnositi, čak ako je i evropski put po srijedi. Ako je, veli, pitanje, evropski put ili zaštita časti hrvatskog čovjeka, pa i onog što su neki od sunarodnika činili tijekom rata – i što je dobilo svoj izraz i u zadnjoj presudi Haškog tribunala – biramo ovo drugo. Jer, tako ga razumjeh, naše zalaganje za Evropu ima svoju cijenu – i, ne postoji li spremnost da se ona plati, Evropa može samo sanjati da bi nas mogla imati.

Toliko, dakle, od promicatelja evropskih vrijednosti. Ne pomažu čak ni sve učestalije intervencije prvih ljudi Haškog tribunala – i glavnog tužitelja i predsjednika – da presude pojedincima nemaju veze ni s državama, ni s narodima nego s djelima koja se na teret stavljaju sasvim konkretnim osobama. Ne pomažu ni upozorenja iz Bruxellesa kako prijetnje blokadom evropskoga puta nemaju nikakve veze s evropskim vrijednostima na koje se lider HDZ nerijetko poziva. Naprotiv, poruči mu Hahn, evropske vrijednosti podrazumijevaju štošta, među inim i poštivanje odluka sudova – i odsustvo čak i pomisli da ih se komentira.

Ništa to ne pomaže – jer lideru HDZ BiH Evropljani i nisu najvažnija stvar na svijetu. Ali, zato mu je do neba važno da uvjeri svoje. Vidjelo se to i nakon njegova zagrebačkog sijela s Plenkovićem i izjava koje je davao pod budnim okom generalskog lobija – onih, koji su koliko jučer bili razlog zašto ga nije bilo ni na obilježavanju „Oluje“ – i kojima je dokazivao, ili je to želio, kako se iz temelja promijenio. Je li generale zagrebačkim salto mortale i uvjerio? Ne znam. Ali, ako i jeste, pitanje je koliko mu je u osobnu evoluciju spreman povjerovati i običan svijet – barem onaj koji zna što je drug Dragan činio još u vrijeme studentskih dana, tko je u njega kao mlada inženjera imao neograničeno povjerenje, kakve je ideje promovirao čak i u vrijeme tutnja tenkova po mostarskim ulicama, po kojim je plažama ljenčario dok su drugi ginuli, što je u Sokolu, HPT i drugim poduzećima nakon rata spletkario, što preko svojih eksponenata na mnogim mjestima čini i danas, da ne nabrajam.

Prethodnih tjedan-dva, dakle, u ovoj se zemlji događalo svašta – ali ništa što bi kod obična čovjeka moglo izazvati osmjeh na usnama. Ono, međutim, što nije spomenuto crnje je od svega dosad rečenoga. Po srijedi je, da ne duljim, logika po kojoj funkcionira kolektivni šef zemlje – logika, najblaže kazano, namjernoga, nerijetko i temeljito pripremljenog ekscesa. Prisjetimo se, recimo, proslave Dana oružanih snaga – i načina kako se, usto još i pred TV kamerama, rukuju dvojica članova Predsjedništva. Na način koji ne ostavlja ni trunke sumnje da prvi ljudi upravljanja zemljom uopće ne razgovaraju. I kako od takvih očekivati da uspješno kormilare državnim brodom? Ili, pak, svega onoga što se događalo nakon toga. A što je samo nastavak tužne nam priče – i kolektivne nam sramote dakako.

Poznato je, naime, da Predsjedništvo BiH – bilo da istupa kao tijelo trojice, bilo da u ime njega to čini neki od njegovih članova – prema vani emitira samo stavove koji su odraz unutarnjeg mu konsezusa. No, ovdje ono sve učestalije istupa kao raštimani stroj – i kao tijelo unutar kojeg se istupa i mimo Ustava i mimo zakona. Evo, recimo, neposredno nakon haške drugostupanjske presude predsjedavajući držanoga trijumvirata pozva logoraše da tuže državu jer je, kako reče, u nju ugrađeno sve što ih je ugnjetavalo. Rekao je, istina, to u kapacitetu stranačkog lidera pa mu je teško spočitavati i udar na državu s pozicije njezina čelnog čovjeka. No, u onome što kaza ima ponešto i istine. Nije, barem što se mene tiče, istina da je država odgovorna za ono što su u prvoj polovici devedesetih proživljavali njezini građani u logorima. Odgovorne su etnonacionalističke ideologije i politike, među njima i ona koju danas personificira trenutačno predsjedavajući državnoga predsjedništva. Ali, jeste istina da tih ideologija i politika, bar u današnjem obliku, ne bi ni bilo da ih nije omogućila država. Kao što je istina da ih ni sutra neće biti postupi li država na način na koji postupa u ostatku svijeta – da takve ideologije stavi izvan snage.

No, sudove o odgovornosti države Čović je izricao u svojstvu lidera stranke i za njih nije bio obvezan priskrbljivati konsenzus kolega u Predsjedništvu BiH – a i logično je da kao stranački čelnik radije osuđuje državu nego partiju koja mu omogućuje i vlast i moć. No, pismo NATO-u, američkom predsjedniku, britanskoj premijerki i njemačkoj kancelarki o islamskom radikalizmu u BiH „kitio“ je kao prvi čovjek kolektivnog šefa zemlje – i neovisno o tome je li ili nije u pravu, je li ili nije u njima iznio istinu, za stavove iz pisma morao je osigurati konsenzus i druge dvojice članova Predsjedništva. A nije – tako proizlazi iz javne reakcije jednog od njih – i time kolektivno tijelo predstavljanja zemlje u svijetu prikazuje kao raštimani orkestar u kojem svaki njegov član svira po svojim, i od drugih različitim notama.

Posjeta Srbiji i njezinom prvom čovjeku, međutim, otišla je i korak dalje. Viđen je obračun članova „raštimanog orkestra“ na javnoj sceni – pred licem domaće i svjetske javnosti. Prvo „dirigent“ javno obeća „dragom Aci“ – tako drug Dragan oslovi srbijanskog predsjednika – kako BiH neće priznati Kosovo sve dok Srbija ne zauzme drugačiji stav o toj državi, a potom, mimo protokola, pred mikrofon stade njegov bošnjački dvojnik i skresa mu u brk kako je to njegov vlastiti, a ne stav Predsjedništva zemlje – uz dodatak da se politika o tome vodi u BiH ili, ako to slobodno tumačim, ne prema željama ni „dragog Ace“ ni drugih.

S tim se, dakako, i sam slažem. Odluke o priznavanju drugih država moraju se doista donositi u vlastitoj zemlji – i uz sagledavanje svih posljedica koje one za zemlju, eventualno, mogu imati. Ali, ne slažem se da takav stav treba izricati na način kako to učini član kolektivnog šefa iz reda Bošnjaka. Jer, to što mimo protokola izreče u Beogradu – zaludu mu potpora vlastite partije, pa i izvan nje – mogao je učiniti i nakon povratka u Sarajevo. Ovako, i on i njegov hrvatski pajtaš na najuvjerljiviji način svijetu pokazaše kako zemlju zastupaju – da umjesto kolektivnog šefa, zapravo, u ovoj zemlji imamo kolektivnu sramotu.

11.12.2017.

ANDREJ NIKOLAIDIS : SVI SMO MI ZAJEDNO I DALJE, SRETNA NAM NOVA 'DEVEDESET TRECA.'

Andrej Nikolaidis : Svi smo mi zajedno i dalje, sretna nam nova ’93.



Otac često govori: Imao sam sretno djetinjstvo.

Rođen je poslije rata. Siromaštvo te generacije mi današnji teško da možemo i zamisliti. Veći dio godine bosonog je jurio kaldrmom čaršije, pijeskom i stijenama obale. Jedan šorc i jedna trik majica za proljeće i ljeto. Spava na drvenom podu stare, kamene kuće, u kojoj se, kao umjetnine u Luvru, čuva memla iz sredine 19. vijeka. Po kišnim zimskim danima odlazi u šumu i tamo, mokar kao kos, bere drva za ogrjev.

Piše: Andrej Nikolaidis (Aljazeera)

Umjesto kolačima, otac ga časti komadićima kruha, na koje je, nakon što su premazani češnjakom, nakapano maslinovo ulje. Danas u restoranima za bogate tu sirotinjsku hranu prodaju pod imenom “brusketi”. Na izblijedjelim fotografijama na kojima vidim oca kao dijete on je ošišan do glave i izgladnio. I uvijek nasmijan. Da, nesumnjivo: sretan.

‘Veče nostalgije: zlatne devedesete’

Ono što je prošlo uvijek je veće od onoga što će doći, kaže u jednoj pjesmi Aleksandar Bečanović. Ono što zovemo napretkom nas, međutim, neumoljivo odnosi naprijed, sve dalje od prošlosti, koja, svakim metrom koji pređemo, postaje sve blještavija, sve više sveta.

Prije koju godinu kolima sam se iz Podgorice vraćao kući, u Ulcinj, pa stao u Baru, kraj kioska za brzu hranu, da kupim sendvič. Pojam “brza hrana” na Balkanu treba shvatiti uslovno. Kao i sve ostalo, uostalom. Kod nas se sve što se priprema kraće od sarme smatra brzim. Topli sendvič sam čekao 20 minuta. I danas vjerujem da je nekad bio topao.

Iz noćnog kluba u blizini sendvičare tukao je jeftini turbo-folk ritam. Trebalo mi je svega nekoliko sekundi da prepoznam pjesmu “200 na sat”, Ivan Gavrilović. Enivej, vitlajući sendvičom, zaputio sam se ka klubu ispred kojega su se tiskali tinejdžeri sa bocama piva i limenkama “red bulla” u ruci. Na ulazu je stajao plakat: “Veče nostalgije: zlatne devedesete”.

Da, znam sve najgore pjesme iz ratnih devedesetih. Samo recite: “Bumbar”, “Kralj kokaina”,, “Idemo na Mars”, “Gori more, tope se planine”, “Vino crveno”, “Plači zemljo”, itakodaljeitomeslično.

U to vrijeme radio sam u štampariji u kojoj je po čitav dan treštao Elmag radio, stanica specijalizovana za muziku za idiote. Od tog mučenja do danas se nisam oporavio. Često u gluho doba noći začujem neljudski krik: “Kukavicaaaaa!”, pa se u najvećem stahu trgnem iz sna, obliven znojem.

Nostalgija se cijedila sa ekrana

Te noći u Baru bio sam na rubu suicida. Razmišljao sam: da izvršim harakiri sendvičem, koji je bio tvrd kao katana i, pretpostavljam, jednako ukusan? Jer, radije bih čitav dan slušao Godzilu kako ispušta gasove nego da na deset sekundi ponovo proživljavam užase “Bunde”.

Nisam krenuo stopama Jukija Mišime, putem kojim se rjeđe ide. Umjesto toga, odvezao sam se kući. Tamo sam isključio ton na kompjuteru i na youtubeu potražio neke od pjesama koje je te noći pustio barski DJ. Komentatori nisu štedjeli na izrazima oduševljenja. Nostalgija za devedesetima se cijedila sa ekrana: “Nikad više ono vrijeme”, “Da mi se samo na jednu noć opet vratiti u te dane”…

Ti život, mislio sam, ne samo da postoje ljudi koji su u stanju pomisliti “Kako je divno bilo u Berlinu 1943.”, ili “Nema više muzike kakva se svirala za vrijeme opsade Staljingrada”, nego su ti ljudi vani, među nama, bez medicinske njege i sa pristupom računaru. Izgledaju kao ti ili ja. Nećeš ih prepoznati sve dok na televizoru ne zasvira neki toksični otpad iz devedesettreće, a njeno/njegovo lice ne oblije blaženstvo i ti ne shvatiš da je njoj/njemu, u vrijeme Dubrovnika, Vukovara, opsade Sarajeva, Markala, Tuzlanske kapije, Srebrenice… svijet bio taman po mjeri, pa, shodno tome, njoj/njemu u tom svijetu posve dobro. Tako dobro da do danas pokušava u sjećanju vratiti svaki trenutak tog vremena.

Ono visoko gore – to je dno

Na njihovu sreću, ove zemlje nikamo nisu ni mrdnule. Svi smo mi zajedno i dalje u devedesettrećoj.

Otvorite novine, upalite televizor. Najveće zvijezde onog, selebritiji su i ovog vremena. Ratko Mladić, Slobodan Praljak, Vojislav Šešelj, razne ratničke udruge. O njima svoje mirnodopske analize saopštavaju vedete ratnohuškačkog novinarstva devedesetih, koje danas govore isto što i onda. Zašto da ne? Njhove je nalaze vrijeme potvrdilo.

Imamo mi svoje države, a one svoje zastave, himne i mitologije, no mi smo, zapravo, žitelji loše beskonačnosti. Ona je naša istinska domovina. U koju smo ušli sa obećanjem progresa. Koji je, pokazalo se, beskonačni regres. Ne, nije to bio pad, nego dobrovoljni, ekstatični skok u barbarstvo. A barbarstvo je, vidite, duboko. Pogledajte: ono gore, visoko gore – to je dno.

Kratki period istorije – treptaj umornog oka, tek – ovdje se odvijao eksperiment modernizacije. Naši su ljudi bili izloženi emancipaciji, edukaciji, industrijalizaciji i sekularizaciji. Onda smo obaviješteni da je eksperiment obustavljen, nakon što je doživio “istorijski poraz”.

Sve za barbarstvo, njega nizašta

Potom se pokazalo da “od sada demokratija i kapitalizam” znači nacionalizam umjesto nacionalizacije, fašizam umjesto socijalizma, znači: deemancipaciju, deedukaciju, deindustrijalizaciju i desekularizaciju. Na slovo, na slovo, recimo ‘D’: destrukcija. Propast je bila pitanje slobodnog izbora. Neprosvijećenost nije nametnuta, nego odabrana. Ona je, doista, samoskrivljeno nepunoljetstvo. Neprijatelji jedni drugima, no ujedinjeni u sveopštem ratu protiv prosvijećenosti: ona je zajednički neprijatelj.

Budućnost će biti barbarska, kakva bi drugo mogla biti. Biće to visokotehnološki barbarizam, jer nauka dobro služi barbarstvu. Služiće mu i demokratija, kao i pravna država. Šta narod želi? On neće manje barbarstva, nego više para. Zbog barbarstva su se spremni odreći novca, ali ne i odreći se barbarstva zarad novca. Barbarstvo nije na prodaju: ono je pitanje nacionalnog i ličnog ponosa. Za odbranu svoga barbarstva, dati sve. Jer: sve za njega, njega nizašta.

Zato – jer je otuđena, neukorijenjena, nametnuta – ideja “nikad više devedesettreća” nije imala šanse. Zato će zauvijek biti devedesettreća. Zato devedesettreća nije bila krah, nego hepiend. Zato fotografije i videozapise iz devedesettreće uvijek treba prikazivati sa natpisom za reklame za “coca-colu”: enjoy.

11.12.2017.

SUSRET REPORTERA CNN-a I RANJENE MOSTARKE (VIDEO)

24 godine kasnije: Susret reportera CNN-a i ranjene Mostarke (VIDEO)



Mostar 1993. godine – grad pod opsadom. Stradanje – svakodnevnica. Selma Handžar, desetogodišnja djevojčica zadobija teške tjelesne povrede. Šanse za preživljavanje su male. Njena majka Nermana moli za pomoć.

Prvi izvještaj iz opkoljenog Mostara o stradanju građana poslao je ratni reporter CNN-a, Brent Sadler. On i njegov tim prije 24 godine zabilježili su objektivom kamere ratne strahote i patnje Mostaraca. Jedan od najpotresnijih snimaka koji su poslali u svijet jeste snimak ranjene djece, sestre i brata, Selme i Mirze. Djevojčica je bila teško povrijeđena, a šanse da preživi male.

Selma je preživjela, kao i njen brat. Zahvaljujući društvenim mrežama – pronašli smo je. Dvadeset i četiri godine kasnije, Selma živi u Americi. Uspješna je i ostvarena žena, majka dvoje djece.

U ekskluzivnom intervjuu N1 televizije, tada ratni reporter, a danas direktor uredničkog kolegija N1, Brent Sadler, prvi put susrest će se sa Selmom i njenom majkom Nermanom.

One ekskluzivno za N1 govore o vremenu stradanja i preživljavanja u Mostaru, bitkama za život, ali i oprostu.

Šta se desilo dana kada su Vam ranjena djeca?

Jako mi je teško pričati o ovome…“, rekla je kroz suze Nermana Handžar.

Selma se prisjetila kako se sve dogodilo…

Ranjeni smo ja i moj brat. Mirzi je bilo 8 godina, a meni 10. U ratu se nije smjelo izlaziti, a mi smo bili na prvom spratu. Moj tata je ranjen 10 dana prije nas u koljeno. Dok je mama njemu previjala ranu, brat i ja smo izašli iza kuće pet minuta, jer nam je dojadilo biti u kući i slušati granate. To je bila sekunda vremena. Mi smo izašli vani i nije prošla ni minuta kada su dvije granate pale. Ja sam izgubila desnu ruku, a koljeno mi je povrijeđeno. Moj brat je izgubio pola stopala“, ispričala je Selma.

Na pitanje koja joj je bila tada najveća briga, majka Nermana je odgovorila:

Kada se to desilo nisam htjela da pomislim da se to desilo Selmi i Mirzi. Međutim, tog momenta htjela sam da umrem. Poslije, svjesna sam bila da ta djeca trebaju majku, da im je najpotrebnija pomoć… Nisam neki vjernik, ali vjerujem u Boga, dao mi je neku snagu i razum je preovladao. Znala sam da moja djeca bez mene neće opstati, kao i bez njihovog oca.

Emocije su preplavile Nermanu tokom prisjećanja na nemile događaje.

Nikada to neću preboliti. To nikada neću zaboraviti. Oprostiti mogu, ali zaboraviti neću nikada. Ljudi smo, treba da opraštamo jedni drugima. AKo tako svi budemo radili mislim da će naša država funckionisati i mislim da će narod drugačije misliti. Moramo opraštati jedni drugima, iako je teško. Ja govorim kao majka kojoj je oboje djece ranjeno trebamo opraštati.”

“Selma, da li možes oprostiti?”

Moram oprostiti, jer ako ne oprostimo nikada ne možemo nastaviti sa životom. Ipak, prvi put kada sam otišla u Mostar 2002. godine bilo mi je vrlo teško. Ja nisam mogla da vjerujem da će mi biti tako teško. Ali morala sam zbog sebe oprostiti. Ali nikada neću zaboraviti jer je to promijenilo naš život totalno.”

Nakon što smo emitovali taj prilog, razgovarali smo sa Brentom koji je bio jako opredijeljen da sazna šta se desilo sa Selmom, njenim bratom i majkom. Sada imate priliku da opet razgovarate s njima nakon 24 godine, kako se osjećate ovog trenutka?

Prije svega je važno da kažem, Selma je bila lice konflikta i ozljeda koje sam ja sa sobom nosio više od dvije decenije. Tako da je ovo jako emotivano vrijeme i za mene. Mnogo emocija je u meni večeras i naravno. Vas dvoje ste jako hrabre. Hvala vam što ste s nama večeras u ovom specijalnom programu, obje Selma i Nermina. No, ono što bih ja sada želio jeste, Selma, da te vratim 23-24 godine unazad u bolnicu do koje sam tada uspio doći usred konflikta kada sam te našao u krevetu nakon amputacije desne ruke s licem, kao što sam to tada i opisao, pod maskom oštećena i ozljeda od gelera. Djelovala si mi kao da si bila sedatirana, da li se sjećaš ičega za vrijeme tog kritičnog vremena svojih ozljeda?“, pitao je Sadler.

Selma je odgovorila:

Svakog trenutka, Brent. Ako se razmislim i vratim se u momenat vožnje prema bolnici… razgovarala sam malo s majkom prisjećajući se tih vremena i fokusirajući se na ovaj razgovor i kako će proteći, nemam uopće poteškoću da razgovaram o ovome, za mene je to terapeutski, ali za moju majku ne mogu ni razumjeti s čime se nosila i kako se s tim nosila, za mene lično, jer sam pričljiva, emotivna, volim se više folusirati na to dokle nas je ovo iskustvo dovelo, a posebno svaki 20. august, koji je godišnjica naših ozljeda, volim da o tome razgovaram svake godine i da se vraćam tim trenucima. Dakle, kada se prisjećam momenta vožnje prema bolnici, najteži trenutak za mene bio je kada su mi prebacili deku preko glave, i kao u snu, kada pokušavate vrištati, ali nemate glas, trenutak je kada pomislite ‘Bože, pa oni misle da sam ja mrtva!’. A, nisam, potpuno sam svjesna svega, samo sam izgubila glas. To je vjerovatno bio i prvi put da sam izgubila svijest. Kada smo stigli u bolnicu, bila sam potpuno svjesna i kao što znate nije bilo anestezije za amputacije, tako da sam morala proći i kroz to, osjećajući sve u potpunosti. Zatim, previjanja i kao što ste spomenuli, moje lice je bilo u vrlo lošem stanju. Sjećam se da sam pitala medicinsku sestru za ogledalo, jer sam željela vidjeti kako izgleda. Očigledno je bilo nešto na mom licu. I dala mi je ogledalo, što vjerovatno nije trebala učiniti. Sjećam se da sam vrištala, nisam mogla vjerovati da je to moje lice.

(Kliker.info-N1)

http://rs.n1info.com/a348737/Svet/Region/Susret-reportera-CNN-a-i-ranjene-Mostarke-24-godine-kasnije.html

11.12.2017.

'KONTINUIRANO PONIZENJE ZRTAVA ZLOCINA'

'Kontinuirano poniženje žrtava ratnih zločina'




Žrtve se suočavaju sa kontinuiranim negiranjem zločina: Memorijalni centar Potočari u Srebrenici


Žrtve se suočavaju sa kontinuiranim negiranjem zločina: Memorijalni centar Potočari u Srebrenici
///////////////////////

Žrtve ratnih zločina nisu sredstvo za manipulaciju, poručeno je iz udruženja koja zastupaju ovu populaciju, a u povodu završetka rada Tribunala u Hagu i Međunarodnog dana ljudskih prava. Dok je Haški sud sudio i presudio najodgovornijima za zločine, ostalo je da se prava na istinu, reparaciju i slobodu primjene i u zemljama na koje se odnosio njegov rad. No, u aktuelnom političkom okruženju, u kojem se zločinci slave kao heroji, žrtve smatraju da će to biti gotovo nemoguće postići.

Imaju li žrtve pravo na strah, pita se Saja Ćorić, predsjednica logoraša "Vojno" iz Mostara. Dok Haški tribunal polako završava svoj rad, strah od onoga što ostaje iza njega, kaže, sve je veći.

"Nemojte molim vas manipulisati žrtvama i građanima Bosne i Hercegovine. Sklonimo iz svojih sredina sve ono što je fašističko i što nas približava onome što se desilo", poručuje.

Plakati podrške ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Čapljini
Plakati podrške ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Čapljini

Njen apel proizvod je posljednjih političkih reakcija na presude Tribunala u Hagu. Stvara se, vjeruju žrtve, kult u kome je žrtva manje vrijedna od zločinca.

"Mi se opravdano pitamo kako da žrtve nastave da žive u takvoj državi, da li ima logike nastaviti s vođenjem postupaka i donošenjem presuda kada se te presude donose protiv žrtava, a ne da se sankcioniše zločin. Suočavamo se sa kontinuiranim negiranjem zločina čime se žrtve ponižavaju i omalovažavaju, a zločin nad njima nastavlja", kaže predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović.

Haški je tribunal uradio mnogo toga dobrog, stav je udruženja žrtava rata. Iza njega su ostale presude za najstrašnije zločine, ali i brojni dokazi i dokumentacija, te izjave žrtava koje ostaju kao trajni dokument i podsjetnik na stradanja u BiH. I dok je njegova uloga bila da procesuira najodgovornije, na domaćim je sudovima bilo da se pozabave nižerangiranima. Taj zadatak nije ispunjen.

Kao primjer predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva Fikret Grabovica navodi činjenicu da niko nije optužen za opsadu Sarajeva. U Tribunalu su za ovaj zločin odgovarali čelni ljudi tadašnjeg Sarajevsko - romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske Stanislav Galić i Dragomir Milošević, te Ratko Mladić i Radovan Karadžić, ali drugi izvršioci ne.

"Znamo koliko je pravda zadovoljena, da smo mi žrtve u drugom planu zbog političara zbog onih koji su na račun svega što se dešavalo, koji su na patnjama na kostima ubijenih izgradili svoje političke karijere i obogatili se", kaže Grabovica.

Čekajući pravdu za ubijenog sina: Munira Subašić
Čekajući pravdu za ubijenog sina: Munira Subašić

Zakazala je državna Strategija za procesuiranje ratnih zločina, smatraju žrtve. Hiljade onih za koje se sumnja da su počinili ratni zločin slobodno se kreću, iako su trebali biti procesuirani. Nakon Tribunala ostaje tek djelimična satisfakcija, jer od domaćih sudova teško da će je dobiti, tim prije što su mnogi počinioci utočište našli u susjednim zemljama, ocjenjuje predsjednica pokreta Majke enklava Srebrenica i Žepa Munira Subašić.

"Evo, sada u Beogradu počinje navodno 13. suđenje za Kravicu. Tamo je ubijen moj sin koji je odveden iz Potočara. Otet je meni iz ruku. Ukopala sam samo dvije kosti. Gavrić Milisav tamo je biznismen. Ima svoje pilane, radi, pjeva i poručuje kako nikada neće odgovarati", kaže Munira Subašić.

Bilo kakvu reparaciju do danas nijedna preživjela žrtva nije dobila.
Bakira Hasečić

Još jedno nasljeđe Tribunala trebalo je biti i adekvatno obeštećenje žrtava, ali toga nema, niti država na tome ozbiljno radi, kaže predsjednica Udruženja Žene žrtve rata Bakira Hasečić.

"Bilo kakvu reparaciju, obeštećenje, do danas nijedna preživjela žrtva nije dobila. To je neshvatljivo kad znamo koliko se uloži u jednog ratnog zločinca prilikom njegovog suđenja, do konačne presude, njegovoj porodici, sa druge strane, koja se podržava, veliča, djeca se školuju, rješavaju se stambena pitanja, mnogo koječega. I ponovo ću danas ponoviti da je bolje biti ratni zločinac nego žrtva i član porodice ubijenih. Isto tako, preživjele žrtve i svjedoci trebali su Haškom tribunalu, kao i Sudu BiH, dok su na sudu, a kad napuste sudnicu, oni postaju ničija briga", konstatuje Nasečić.

Poruka žrtava nakon što Tribunal zatvori vrata je da se nastavi s procesuiranjem, ali još važnije - s prihvatanjem presuđenih činjenica. Bez međusobnih plašenja, širenja mržnje i korištenja žrtava za vlastitu dobrobit.

11.12.2017.

KOMEMORACIJA PRALJKU, BEZ SUCUTI ZA ZRTVE

Komemoracija Praljku, bez sućuti za žrtve


Ministar hrvatskih veterana Tomo Medved na komemoraciji ratnom zločincu u dvorani "Vatroslav Lisinski"


Ministar hrvatskih veterana Tomo Medved na komemoraciji ratnom zločincu u dvorani "Vatroslav Lisinski"
////////////////////////////////////

U zagrebačkoj koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski" održana je komemoracija za haškog osuđenika Slobodana Praljka, koji je u sudnici Tribunala izvršio samoubojstvo nakon što je pravomoćno osuđen za ratne zločine nad Bošnjacima. Dva ministra i jedan potpredsjednik Sabora bili su u publici, a nitko od govornika nije izrazio sućut za žrtve.

Dvije tisuće ljudi u dvorani, dvjestotinjak na hodnicima dvorane i pedesetak pred dvoranom nazočilo je komemoraciji za haškog osuđenika, jednog od lidera tzv. "Herceg-Bosne", Slobodana Praljka u organizaciji nevladine veteranske udruge „Hrvatski generalski zbor“. Najavljene prometne gužve nije bilo, a za vrijeme komemoracije su gradski komunalci sa središnjeg zagrebačkog trga uklonili Praljkovu sliku s natpisom „Junak“ i svijeće koje su tamo građani palili.

Svijeće i plakat sa likom Praljka na trgu su stajale desetak dana
Svijeće i plakat sa likom Praljka na trgu su stajale desetak dana

U publici su bili ministar hrvatskih veterana Tomo Medved, ministar obrane i umirovljeni ratni general Damir Krstičević, potpredsjednik Sabora Milijan Brkić, brojni umirovljeni politički veterani Hrvatske demokratske zajednice (HDZ)poput Vladimira Šeksa i Luke Bebića, desničarska turbofolk zvijezda Marko Perković Thompson…. Praljkove obitelji nije bilo, govornici su o njemu govorili u superlativima, i nitko od njih nije izrazio sućut za žrtve zbog kojih je Praljak u Hagu osuđen. Žrtve je – u drugačijem kontekstu - spomenuo umirovljeni general i sin prvog hrvatskog predsjednika Miroslav Tuđman.

„Praljkov zadnji čin u haškoj sudnici nije bio teatralna gesta, bijeg od odgovornosti za svoje čine, niti gesta kukavice. Praljak i ostali osuđeni su za zločine koje nisu zapovijedili, koje nisu mogli spriječiti i za koje nisu znali“, kazao je.

„Dosljedan u svojoj etičkoj beskompromisnosti, general Praljak je s prezirom odbacio nepravednu presudu. Politički i zapovjedni vrh Hrvata 'Herceg-Bosne' nije ni bio optužen da je osobno počinio zločine ili da je zapovijedio zločine. Nitko od njih nije zanijekao da su i od strane Hrvata počinjeni zločini. Zato je presuda jednako nepravedna prema žrtvama koje nisu dobile zadovoljštinu, jer nisu osuđeni zločinci koji su počinili zločine.“

Komemoraciju je u ime organizatora zaključio umirovljeni general Pavao Miljavac, nazvavši među ostalim Praljka hrvatskim vitezom, a njegovo postavljanje na funkciju načelnika Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane (HVO) krunom njegove karijere.

„Na žalost, ta dužnost postala je njegov najveći krimen u očima onih koji žele prekrajati povijest i koji – zanemarujući činjenice – žele narediti što je istina. Opet mu nisu mogli oprostiti – ovaj puta što je uspješno konsolidirao obranu hrvatskog prostora i onemogućio dalji prodor agresora. Nisu mu mogli oprostiti što je pokazao da Hrvati mogu iskazati humanost i prema neprijatelju pa je svojim autoritetom general Praljak omogućio prolazak konvoja UNHCR-a prema istočnom Mostaru, čime su u velikoj mjeri umanjene patnje stanovnika na tom prostoru.“

Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatska minutom šutnje na zagrebačkom Trgu francuske republike javno komemorira žrtve ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Programski direktor Inicijative Mario Mažić o komemoraciji Praljku za radio Slobodna Europa kaže:

Zabrinjavajuća pojava ljudi iz vlasti na komemoraciji: Mario Mažić
Zabrinjavajuća pojava ljudi iz vlasti na komemoraciji: Mario Mažić

„I dalje je prilično obeshrabrujuće da smo tamo vidjeli i predstavnike vlasti i mnoge istaknute ljude iz hrvatskog društva koji su u tome sudjelovali, ali čini mi se da je malo koga iznenadio takav odaziv.“

Komemoracija žrtvama ima poruku da uz one u hrvatskom javnom prostoru koji komemoriraju osuđene ratne zločince, postoje i oni koji komemoriraju njihove žrtve.

„Naravno, to je svojevrstan odgovor na ovu atmosferu u našem društvu nakon presude gdje je čak i nakon pravomoćne presude nastavljena politika poricanja zločina i politika poricanja odgovornosti za ove žrtve“, poručio je Mažić.

11.12.2017.

HRVATSKA VLADA I HDZ NE PRIZNAJU HASKI SUD

KOMEMORACIJA PRALJKU POTVRDILA: Hrvatska Vlada i HDZ ne priznaju Haški sud

Gordan Duhaček s portala „Index“ još jednom je razgolitio raslojenost hrvatske desnice, u kojoj su još uvijek brojčano nadmoćni oni koji istinu vide drugačije od Haškog suda




KOMEMORACIJA PRALJKU POTVRDILA: Hrvatska Vlada i HDZ ne priznaju Haški sud

Već se neko vrijeme u javnosti raspravlja o tezi kontrolira li predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, koji je ujedno i premijer, vlastitu stranku i vladajuću većinu u saboru. Nakon današnje komemoracije osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Lisinskom posve je razvidno da Plenković nema neprijeporan autoritet u HDZ-u, pa ni među članovima vlastite vlade iz svoje stranke. Njegova navodno proeuropska politika i prihvaćanje haške presude hercegovačkoj šestorci, iako s odgodom od par dana, očito nisu općeprihvaćeni stav unutar HDZ-a i hrvatske vlade, o čemu svjedoči nazočnost niza istaknutih HDZ-ovaca na današnjoj komemoraciji u Lisinskom.


Treba odmah naglasiti kako tu nije riječ o uobičajenim unutarstranačkim neslaganjima i demokraciji nego o fundamentalnim razlikama u osnovama demokratskog poretka i pravne države. Plenković je ipak odlučio iskazati poštovanje odluci suda i koliko-toliko distancirati se od jednog osuđenog ratnog zločinca, što Slobodan Praljak neprijeporno jest, dok se niz istaknutih HDZ-ovaca tome otvoreno i direktno javno suprotstavlja. 

Za Miroslava Tuđmana osuđeni ratni zločinac je "ljudina"

Plenkovićev zamjenik u stranci i potpredsjednik sabora Milijan Brkić već je izjavio da su u Haagu osuđeni nevini ljudi, te doveo u pitanje presudu, a svoj je stav potvrdio i dolaskom na komemoraciju u Lisinski. Bio je tu i istaknuti saborski zastupnik HDZ-a Miroslav Tuđman, sin prvog predsjednika stranke kojemu je Plenković polagao vijenac na grob prije dva dana i pjevao laude. Bio je u Lisinskom i Plenkovićev ministar branitelja Tomo Medved, njegov politički kreator Vladimir Šeks, član predsjedništva stranke. 

Dapače, Miroslav Tuđman je u govoru izrekao da je osuđeni ratni zločinac bio “ljudina” te nastavio: “Ni u jednom trenutku nije htio živjeti kao ratni zločinac, jer to nije bio. Njegova presuda je uvreda za svaku pravdu. To je teatar apsurda." Tuđman, kojega je HDZ postavio na istaknutu poziciju u saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, u svom je govoru u nekoliko navrata poručio kako je haška presuda bila nepravedna, a suđenje "izrežirano".


Na komemoraciji ratnom zločincu bili su i HDZ-ovci poput Josipa Đakića, Luke Bebića, Andrije Hebranga i niz drugih manje poznatih članova stranke, a u zadnji trenutak se na komemoraciju ušunjao i potpredsjednik vlade i ministar obrane Damir Krstičević. 

Plenković je maneken za izlog, HDZ-om se upravlja iz skladišta

U ovom trenutku nema razloga očekivati da će itko od spomenutih HDZ-ovaca, na visokim pozicijama u vladi i u saboru, biti ikako sankcioniran zbog odavanja počasti jednom osuđenom ratnom zločincu. Oni su svi Plenkoviću pokazali srednji prst, a on se pravi da ga ne vidi. I baš to pokazuje da premijer i predsjednik HDZ-a nema kontrolu ni nad svojom vladom, ni nad strankom koju formalno vodi. 

Plenković je zapravo tek koliko-toliko svijetu prihvatljivi maneken čija je funkcija uljepšavati izlog vlade i HDZ-a, dok optuženom zločinačkom organizacijom upravlja daleko moćnija ekipa iz skladišta, inače skrivenija od očiju javnosti. Na komemoraciji ratnom zločincu Praljku su zauzeli prve redove i govornicu, minglali se i s drugim osuđenicima za ratne zločince poput Darija Kordića i Mirka Norca, poslavši Plenkoviću poruku kako je jedino što mu preostaje da šuti i trpi. Brkić, Medved, Tuđman Junior i ostali jasno su pokazali da ne poštuju presudu Haškog suda, istog onoga čije je osnivanje podržao Franjo Tuđman i čiji je rad HDZ godinama podržavao. 

Unatoč njegovoj bahatoj izjavi da on “može što hoće”, istina je zapravo drugačija: Plenković je ograničen i očekivanjima EU-a i prijetnjama iz HDZ-a. Za razliku od njega, Vaso Brkić je onaj koji može što hoće, kako je danas u Lisinskom i spremno demonstrirao.

11.12.2017.

VEDRANA RUDAN : KRVAVI AFTERPARTI

Vedrana Rudan : Krvavi afterparti



Naša predsjednica je ovih dana u Njujorku rekla kako ne postoji “kolektivna krivnja”. Gospođa je željela naglasiti kako u BiH jesu neki Hrvati klali Muslimane, palili im kuće, ubijali dječicu, masakrirali ih u logorima, možda je neka od silovanih pa ubijenih malih Muslimanki sanjala da će trenirati klizanje na ledu…

Piše : Vedrana Rudan (Rudan.info)

Gospođa je željela naglasiti da su  to radili “neki” i “oni”, a nikako “mi” . General Praljak je u čitavoj priči bio posebno nevin, da nije bio posebno nevin ne bi ispio otrov.

Stara priča naših političara. Ni ja ni nitko m o j nismo ranih devedesetih naoružani do zuba puštali krv nevinim ljudima što nikako ne znači da se ne stidim činjenice da su tamo bijesno orgijali pripadnici “moga” naroda. Mogu pobjeći od odgovornosti ali ne mogu od užasa koji osjetim svaki put kad na fotografiji iz hrvatske “slavne” povijesti vidim kostur u koncentracijskom logoru u Dretelju.

Ta me slika proganja i proganjat će me dok budem živa. Zato jer sam kći, majka, baka. Netko je u BiH u ime mojih roditelja, u moje ime, u ime moje djece i unučadi silovao djevojčice, pa ih klao, pa bacao u jame pokraj puta u kojima su već ležala mrtva tijela nevinih ljudi.

U to su vrijeme u BiH gorjeli mnogi krovovi u moje ime, ljudi su u logorima pili vlastiti urin da ne bi umrli od žeđi, u moje ime, a onda bi im neki “Hrvat” kundakom razvalio glavu. U moje ime. Jesam Hrvatica, nisam odgovorna. Pa ipak, stidim se. I sramit ću se do smrti iako “nema kolektivne odgovornosti”.

Sutra će moj glavni grad postati koncentracijski logor za sve nas Hrvate i Hrvatice koji se stide. Država je nekakvim strašnim spodobama platila autobuse da bi tko zna iz kojih divljistana stigli u Zagreb. Naravno da će tamo biti i Zagrepčana i Zagrepčanki, nemojmo se zavaravati. U Hrvatskoj nisu samo “Rvatine” problem. Sve će im biti plaćeno. Ja ću im to platiti. I parkirališta i najam Dvorane Lisinski koja će sutra galopom ući u fašističku povijest Hrvatske. Pjevat će se u Dvorani i izvan nje u slavu zločina i zločinaca i zločinca. Svi će tamo biti za novo klanje spremni, ako Bog i Hrvati to budu od njih tražili. Ne znam što će od te rulje Bog ikad tražiti, ja, Hrvatica,  gnušam se i njih i njihovog generala.

Izrodi! Sutra nećete tuliti u moje ime, prekosutra nećete ubijati u moje ime.  Ni silovati nećete u moje ime. Vaš general, pravomoćno osuđeni zločinac, bio je čovjek koji je tražio da na onaj svijet bude ispraćen u miru. To je bila njegova posljednja želja. Svi vi koji ćete sutra biti tamo, svi vi fašisti i zločinci valjda ste i katolici? Ne kažem da to uvijek ide u paketu, često je išlo. Ako jeste katolici onda znate da se mora poštovati pokojnikova posljednja želja. I na generala ćete hraknuti opsjednuti mržnjom i potrebom da najstrašnije zločine prikažete kao borbu za jedinu vam Hrvatsku.

Još mi nije jasno hoće li se sutra u Zagrebu okupiti Hrvatska ili “Hrvatska”. Ipak, možda sam u krivu, nekako vjerujem da sutra ni u Lisinskom ni pred Lisinskim Hrvatske neće biti. Tamo će poput vukova žednih krvi zavijati nakaze u uniformama, mantijama i civilu spremne za Dom krenuti u nova klanja. Bespomoćna sam.  Iza njih stoji Država. Vlast. Sabor. Plenković i njegova razbojnička klika.

“Nema kolektivne odgovornosti”, reče ona u Njujorku. Nema je? Da je zaista nema netko bi sutra u mračnom, smrdljivom Zagrebu zapalio svijeću i pustio suzu za sve nesretnike koje pobiše zvijeri u čiju će slavu sutra pjevati zvijeri. Ni mene tamo neće biti.

BOJIM SE.

11.12.2017.

"DRAGAN COVIC JE VODIO ZAROBLJENIKE IZ LOGORA HELIODROM U 'SOKO', I TAMO, IH..."

ŠOKANTNA TVRDNJA SULJE KMETAŠA: "Dragan Čović je vodio zarobljenike iz logora Heliodrom u 'Soko', i tamo ih..."

Predsjednik Saveza logoraša HNK Suljo Kmetaš smatra da procesuiranje ratnih zločina pred pravosudnim organima neće biti jednostavan proces, zbog uticaja politike na rad bh. pravosuđa...



ŠOKANTNA TVRDNJA SULJE KMETAŠA: 'Dragan Čović je vodio zarobljenike iz logora Heliodrom u 'Soko', i tamo ih...' - 3

ŠOKANTNA TVRDNJA SULJE KMETAŠA: 'Dragan Čović je vodio zarobljenike iz logora Heliodrom u 'Soko', i tamo ih...' - 2

ŠOKANTNA TVRDNJA SULJE KMETAŠA: 'Dragan Čović je vodio zarobljenike iz logora Heliodrom u 'Soko', i tamo ih...' - 3


"... Član Predsjedništva BiH Dragan Čović vodio je zarobljenike iz logora Heliodrom u 'Soko' i tamo ih izrabljivao i maltretirao. Svi znamo da su tamo tužioci i sudije iz reda hrvatskog naroda koje je postavio Dragan Čović.

 

Stoga mislim da će taj proces ići teško", poručio je Kmetaš na konferenciji za novinare koju je organizovalo Udruženje logoraša i žrtava rata u BiH povodom okončanja rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

 

Kmetaš se referisao na zahtjev koji je aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović u junu 1993., kao generalni direktor preduzeća "Soko" iz Mostara, uputio Josipu Praljku, tadašnjem zamjeniku upravitelja logora Heliodrom, a u kojem je naveo da se "za potrebe Zrakoplovne industrije 'Soko Mostar' omogući izuzimanje deset zatvorenika, a sa ciljem obavljanja određenih poslova"

 

(Vijesti.ba) 

11.12.2017.

SVJEDOCANSTVO IZ KONCENTRACIONOG LOGORA DRETELJ

Svjedočanstvo iz koncentracionog logora Dretelj : Slomili su hiljade kostiju, uništili hiljade bubrega i niko nije izašao normalan



Esad Boškailo i Julia Lieblich autori su knjige Wounded I Am More Awake – Finding meaning after terror (“Vanderbilt University Press”, 2012), koja će se uskoro u prijevodu s engleskog naći i na našem govornom području.
Dr. Esad Boškailo rodom je iz Počitelja, a danas živi u SAD-u, gdje je uspješan ljekar i univerzitetski profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Feniksu (Arizona). U periodu od 1993. do 1994. godine, čitavih godinu dana, proveo je kao zatočenik u hrvatskim koncentracijskim logorima. Kao i hiljade drugih zatočenika, prošao je nezamislive torture u Dretelju, Kasarni Čapljina, Gabeli, Rodoču (Mostar), Silosu (Čapljina) i Ljubuškom. Ovo je dio njegovog ukoričenog svjedočanstva iz koncentracijskog logora Dretelj.

13. jula 1993. sve se promijenilo. Hrvatsko vijeće obra ne pretrpjelo je ogromne gubitke protiv Armije Re publike Bosne i Hercegovine na bojnom polju. Ujutro su logoraši tražili od stra žara da ih puste iz hangara kako bi mo gli urinirati u kanale. Ali stražari ne bi otvarali vrata, tako da su ljudi morali mokriti u hangaru. Neki su toliko ožed njeli da su pili sopstveni urin. Kad su stražari upali tražeći jednog od zarobljenika, svi su bili uplašeni. Odveli bi čovjeka napolje i rekli mu da leži na podu deset do petnaest minu ta, dok se njegova koža ne bi zalijepila na asfalt, a mora da je bilo 45 stepeni Celzijevih.

Boškailo je sjedio napolju, bio je je dan od mirnijih dana. Vidio je da mu se približava hrvatski čuvar. Bio je u pede setim godinama života, jedan od njegovih pacijenata koji je radio na pumpi u njegovom gradu. U prošlosti su se znali i  neobavezno družiti, a posjećivali su se i u svojim domovima. Logorski stražar je sada bio šutljiv, ali mu je predao pa ket pun smokava i grožđa, delicije koje biste poklonili dobrom prijatelju.

Nekadašnji poznanik i kućni prijatelj inače je izbjegavao kontakt, ako bi ga Boškailo pozvao po imenu, on bi skretao pogled. Međutim, jednom prilikom ga je pozvao imenom i stražar je počeo plakati. Stražar u koncentracionom logoru plakao je zbog njega. Boškailo bi zasigurno plakao s njim, ali na onoj žegi i muci više nije imao suzu koju bi mogao iz sebe iscijediti. Tri dana je prošlo nakon hrvatskih vojnih gubitaka na bojištu, a stražari nisu dozvolili zatvorenicima da napuste hangar. Nisu imali ni vode ni hrane, a temperatura je sve više rasla. Onda je počela pucnjava.

U prvi tren činilo se da rafali dolaze iz nekakve nigdine, no logoraši su ubrzo shvatili da su stražari izvana započeli mitraljesku paljbu po hangaru. Muškarci su instinktivno legli potrbuške i dohvatili prvo što im se našlo pri ruci. Pokrivali su glave plastičnim vrećicama u kojima se nalazio donji veš i majice, kao da će to zaustaviti metke koji su fijukali na sve strane. Hamo se nalazio lijevo od Boškaila i dobio je dva metka u glavu, a Sejo je ležao na drugoj strani i bio je pogođen u rame. Zatim je počela vriska od bolova, krv je liptala na sve strane, a pucnjava se iznenada zaustavila.

Logoraši su brzo reagirali da zaštite svoje ranjene sapatnike te su dekama pokrili ranjenike kako bi ih prikrili od stražara koji su stajali na ulazu u hangar. Neki od logoraša su u koncentracijski logor dovedeni direktno iz vojnih jedinica, pa su kod sebe imali komplete prve pomoći i zavoje. Boškailo je imao grickalicu za nokte, neko je donio upaljač kojim su sterilizirali ovaj priručni hirurški alat. Jedan po jedan, ranjenici su do njega oprezno dopuzali ili bi ih neko nosio, a on bi im iz rana golim rukama vadio krhotine metaka. To nije bilo teško jer su muškarci bili doslovno kost i koža.

Teže ranjenike bi obrađivao noću, neko bi ga zakrio pokrivačem, a drugi bi držao upaljeni upaljač da bi Boškailo mogao operisati te žiletom i grickalicom za nokte vaditi metke iz njihovih izmučenih tijela. Po danu Boškailo više nije imao sna- ge da se kreće. Vrućine su bile nesnosne, a malu i veliku nuždu obavljao je pod sebe, na mjestu gdje je ležao. U početku se za to koristio jedan ugao, ali kasnije, onemoćali od vrućine i boli, to više nije bilo moguće. Više niko nije imao snage nizašta. Niko!

Četvrti dan stražari su donijeli šezdeset litara vode koje je trebalo biti podijeljeno na šest stotina ljudi. Boškailo je apelovao da svoje gutljaje doziraju, da piju polako kako bi izbjegli tjelesni šok i štetne nus- pojave. Nisu svi poslušali. Jedan je ispio naiskap i srušio se kao pokošen. A onda je ponovo počela pucnjava… Sve ispočetka, a Boškailo je u stanju transa od iznemo glosti nastavio operisati.

“Znate li koliko je ljudi ubijeno u Dretelju?

Ne mogu vam reći koliko. Slomili su hiljade kostiju, uništili hiljade bubre ga. I niko nije izašao normalan.” “Znam da to nije bio Aušvic. Ne želim da neko uporedi Dretelj s Aušvicom, ali ko kaže da je samo Aušvic primjer za nezamislivi teror nad čovjekom?

Da li nam treba neki novi Aušvic da bi svijet reagirao?

RAZUMIJEVANJE LOGORAŠA IZ DRETELJA S LOGORAŠIMA IZ AUŠVICA

Nekoliko godina nakon što sam izašao iz koncentracijskog logora, upoznao sam muža i ženu koji su preživjeli Aušvic. Bez puno priče, mi smo odmah uspostavili neku tajnu vezu i razumijevanje. Kada smo napokon propričali, činilo se kao da se oduvijek poznajemo.

Željeli su znati sve o mojem iskustvu života u koncentracijskom logoru. Zanimali su ih detalji koji su poznati logorašima: jesmo li imali toalete u barakama, koliko su nam vremena dali da jedemo supu, od kojih smo bolesti obolijevali, jesu li stražari po noći upadali i tukli logoraše, jesmo li znali da će nakon prozivke nečijeg imena taj biti i pogubljen…
Nikada me nisu pitali: “Je li bilo strašno?”

(Kliker.info-Stav)

10.12.2017.

IGK UPOZORAVA : OFANZIVNI I PLANSKI POKUSAJI ANTIBOSANSKE KOALICIJE U SJEVERNOJ AMERICI

IGK upozorava : Ofanzivni, organizovani i planski pokušaji antibosanske koalicije u Sjevernoj Americi



Srbija i Hrvatska nikada nisu priznale, teritorijalni integritet, politički subjektivitet i suverenitet države BiH. To nepriznavanje je matrica antibosanske politike koja se prije svega ogleda u nametanju antibosanske teorije i prakse da su u BiH suvereni narodi, a ne da je suverena država BiH, podjeli državne imovine na entitete i vlastitim naoružavanjem.

Deklaracija o srpskom narodu i najavljena deklaracija o hrvatskom narodu pokušavaju kroz afirmiciju principa suverenosti naroda u odnosu na suverenitet države, dovršiti ono što se nije završilo u agresiji i genocidu, podjela BiH. Na toj matrici se vaspitaju mlade generacije o BiH kao nemogućoj državi.

Navedena antibosanska kampanja se sve više prenosi u dijasporu, posebno sjevernoameričku dijasporu. Radi se o ofanzivi udružene antibosanske politike, posebno eskalirane, nakom ovogodišnje sjednice Generalne skupštine UN,  putem osnivanja raznih paradiplomatskih predstavništava, ilegalnih organizacija i zajednica. Za paradiplomatske udružene antibosanske politike i prakse, najodgovornija je država BiH, ali odgovorni smo i mi – bosanskohercegovački državljani koji statusom i porijeklom, s vanjske strane – iz dijaspore, posebno iz Sjeverne Amerike, moramo i hoćemo zaštititi interese bosanskohercegovačke države.

Udružena paradiplomatska, antibosanska koalicija, koja je za mjesto svog udruženja, ne slučajno, izabrala teren Sjeverne Amerike,  proturječi svojoj bosanskohercegovačkoj državi koju zapravo ne prizna, a navodno diplomatski predstavlja, ali i  proturječi i općim, univerzalnim principima ljudskih prava i sloboda, demokratije i međunarodno priznatih konvencija. Matrica antibosanskog djelovanja je prije svega usmjerena na takozvanom ekstremizmu i radikalizmu Bošnjaka.

Antibosanska matrica je toliko jaka da pojedini, dovoljno ne informisani sjevernoamerički akademski i drugi krugovi, počinju manje vjerovati u historijske i naučne dokaze o bošnjačkm faktoru kao faktoru očuvanja ne samo BiH, već i Evrope, faktoru koji je svoj narodni kredo gradio ne samo priznavanjem, poštovanjem i prihvatanjem drugog i drugačijeg, već i zaštitom drugog i drugačijeg.

Navedena antibosanska koalicija sarađuje sa onim djelatnicima u diplomatiji BiH koji ruše vlastitu državu, a pritom niko ih ne sankcionira niti procesuira. Rušitelji BiH su zauzeli mjesta u diplomatiji koja zapravo nije državna diplomatija. Takva diplomatija detaljno demontira BiH na veoma važnom i osjetljivom polju diplomatije.

Bosanskohercegovačka dijaspora, posebno u Sjevernoj Americi, mora mnogo jače ostati na liniji budnog motrenja zaštite bosanskohercegovačkog interesa. Zalažući se za mir, istinu, pravdu, ljudska prava i slobode definitivno treba odbaciti protagoniste antibosanske politike i prakse. Mlade generacije u dijaspori treba učiti o vrijednostima BiH, vrijednostima mira i slobode, vrijednostima kulture sjećanja, vrijednostima istine i pravde, ali i o kontinuiranoj antibosanskoj kampanji.

Jedan od najvažnijih ciljeva intenzivne antibosanske kampanje u Sjevernoj Americi je pokušaj da se potpuno promijeni karakter agresivno genocidnog rata na BiH. Planski se pokušava sakriti ono što je nauka davno dokazala, a presude internacionalnih sudova potvrdile, a to su: na RBiH izvršena je oružana agresija, na teritoriji nezavisne i međunarodno priznate RBiH, članice UN, nad njenim građanima, posebno Bošnjacima, izvršen je zločin genocida.

Radi se o ofanzivnom, organizovanom i planskom pokušaju antibosanske koalicije u Sjevernoj Americi u negiranju i prekrajanju navedenih naučnih i sudskih činjenica. Na ovako radikalno negiranje sudske i naučne istine, što je u principu negiranje međunardne pravde i međunarodnog prava ali, i međunarodno priznate bosanskohercegovačke države u Sjevernoj Americi, potreban je jasan odgovor bosanske udružene koalicije u matici i dijaspori, navodi se u saopštenju Instituta za istraživanje genocida, Kanada {IGK}

(Kliker.info)

10.12.2017.

KO SMO MI BOŠNJACI?

Autor odgovara na pitanje


KO SMO MI BOŠNJACI?

Autor: Daniel Toljaga

Objavljeno: 12. October 2015.
Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
Bosna i Bošnjaci se prvi put spominju u 10 stoljeću u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) . Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Porfirogenet naziva Bošnjake “Dobri Bošnjani.” Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Kroz historiju u srpsko-hrvatskim prijevodima originalnih izvora, manipuliranje lingvistike i negiranje postojanja Bošnjaka i Bosne postaje norma kroz pristrasna tumačenja prošlosti.

Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.

Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.

Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.

Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”

Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
“Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.”


Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe”", (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”

“….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”

U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
“Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.

Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.

Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”

Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.

U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

Savez komunista uveo je za nas termin Musliman umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimilirao u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije.

Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’

Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…

Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.

Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.

To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.

Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.

To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”
10.12.2017.

IVICA DJIKIC : DJAVO U HAGU

Ivica Đikić : Đavo u Hagu


.


Najpametniju rečenicu neposredno nakon izricanja presude hercegbosanskoj šestorki i samoubojstva Slobodana Praljkaizrekao je jedan bosanskohercegovački novinar koji je za portal Index.hr kazao da bi sada svi trebali o tome šutjeti, šutjeti i šutjeti.

Piše : Ivica Đikić (Portalnovosti)

Naravno, izjava sadrži dozu cinizma jer su se, sasvim predvidivo, o tome svi raskokodakali i još kokodaču. U bošnjačkom dijelu Bosne i Hercegovine pozdravljaju presudu hrvatskoj šestorki i to, razumije se, s pravom, mada ne bi bilo zgorega da se čuo i pokoji glas više da je i na bošnjačkoj strani bilo ratnih zločina.

U Hrvatskoj, očekivano, obratna slika. Iz državnog vrha stigao je poneki stidljiv glas pijeteta za bošnjačke žrtve hrvatskih zločina, ali je to praktički u istom dahu poništeno orkestriranjem masovne histerije u zemlji i u hrvatskom dijelu BiH. Ta histerija čak je za dobar broj decibela nadrasla onu kada je u Haagu izrečena osuđujuća presuda generalu Anti Gotovini, što je jasno svjedočanstvo kako je vlada Andreja Plenkovića (ovaj put u punoj suglasnosti s predsjednicom Grabar Kitarović) daleko ispod razine elementarne pameti i hrabrosti SanaderKosoričine vlade. Njoj nije padalo na pamet izglasavati saborske izjave kojima se praktički odbacuje presuda hercegovačkoj šestorki, što sada nailazi na zgražanje prestižnih svjetskih medija pa i Bruxellesa, kojem Haag nije u užoj nadležnosti.

I kamo sreće da je to sve. Jer ovo po svemu sliči na organizirani povratak u ledeno doba tuđmanizma, što je simbolički uprizoreno time da je Vesna Pusić i sada kao i prije petnaestak godina ostala usamljena u tvrdnji da je hrvatski državni vrh izvršio agresiju na BiH. SDP je i ovaj put napunio gaće od straha da se s time složi (doduše, odbio je sudjelovati u izglasavanju spomenute saborske izjave i u minuti šutnje za Praljka), čak su iz njegovih redova došle bijedne izjave da je Haag, sankcionirajući hrvatsku agresiju i navodno abolirajući srbijansku, pokazao da ga nije trebalo ni osnivati.

Eh, koliko je tu kukavičkog manipuliranja! Tvrdnja da je Hrvatska proglašena agresorom, a Srbija oslobođena takve krivnje nije, razumije se, točna prije svega zato jer je Beogradu natovarena krivnja za udruženi zločinački pothvat u presudi Milanu Martiću. Ali najviše zato, to se u Zagrebu i Mostaru sljepački odbija vidjeti, što je u Haagu završio praktički čitav politički i državni vrh Srbije i Republike Srpske. Hej, čitav! A što se u Haagu dogodilo hrvatskoj strani? Pa, dogodilo se to da nijedan Hrvat iz Hrvatske nije osuđen pred ovim Tribunalom. I to, bez brige, nije moglo biti slučajno.

Ako su Hrvati iz Hrvatske bili za Zagreb predragocjeni da im se sudi u Haagu (Ivica Račan pustio je Gotovinu da pobjegne, a za Mirka Norcaisposlovao da mu se sudi kod kuće), Hrvati iz BiH bili su, naprotiv, toliko bezvrijedni da ih se izručilo kao cjepanice, cijelu hrpu. I tu slijedi krešendo ove zajedničke, SDPHDZ-ove crne komedije. Hrvate iz BiH se kao topovsko meso slalo u Haag i tako izmirivalo račune s međunarodnom zajednicom, da bi ih se sada tretiralo kao mitske vitezove, a Praljka, koji se teatralno ubio, kao ultimativnog junaka.

Kakav vražji junak?! Nijedan haški osuđenik ne zaslužuje da tako bude nazvan, jer je to najteža moguća uvreda žrtvama koje su za sobom ostavili, a ako ćemo već o herojstvu, zar njega nije bilo više kod Milana Babića? I on se ubio u Haagu, ali uz javno priznanje da osjeća ‘sramotu i kajanje’ za ono što je učinio te uz tešku optužbu Miloševića, ne spominjući ga poimence, za smrt nevinih ljudi samo zato ‘što su Hrvati, a ne Srbi’. Za razliku od njega, Praljak nije pokazao nimalo kajanja pred ‘prezira’ vrijednim Tribunalom, a čak više od sebe branio je hrvatsku službenu vlast, to će reći Tuđmana, da nisu krivi ni za kakav zločinački pothvat u BiH.

Ukratko, navodno efektni režiser svoje smrti bio je zapravo samo sitni epizodist u smrtonosnoj predstavi glavnih igrača u Zagrebu, koji nije bio u stanju ne samo moralno se od njih distancirati, nego ni shvatiti što su oni u BiH napravili. A bilo je jasno da jasnije nije moglo biti. U presudi Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću izostala je ratna poveznica s Beogradom naprosto zato što je Milošević bio prepredeni šutljivac koji je vukao konce iz pozadine, ali nigdje nikada nije spomenuo ni ‘v’ od Velike Srbije i slične stvari. Nasuprot tome, Tuđman je bio samoljubivi lajavac koji je snimao zatvorene sastanke kojima je predsjedao, uvjeren da je riječ o epohalnim istupima i vjerojatno je bio potajno zainteresiran da budu objavljeni, što se nedugo poslije njegove smrti i dogodilo. Pa smo tako mogli čitati njegove izjave ovakvog tipa: ‘Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata.

Komunisti su je izmislili poslije Drugog svjetskog rata, čak su Muslimane proglasili nacijom, zato da bi tobože riješili suprotnosti između srpskog i hrvatskog naroda.’ Govorio je i ovako: ‘Naš cilj od početka nije bio održanje BiH kakva je danas. To hrvatskoj politici u biti ne odgovara, jer bi na taj način neprestano bila frustrirana demografskim i teritorijalnim gubitkom u BiH. Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku.’ Govorio je i ovako: ‘Perspektiva suverenosti BiH nema nikakvog izgleda. Čak kada bi se mogla održati Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Hoćemo li uspostaviti granicu između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku, ili ovaj Hrvat tamo.’

Kada su transkripti s ovim i ovakvim izjavama objavljeni, tuđmanoidni histerici digli su, razumije se, galamu, ali ne zbog onoga što je u njima sadržano, nego zato što je to objavljeno; Vladimir Šeks ovih dana čak optužuje Stipu Mesića da je kriv za presudu hercegovačkoj šestorki, a indirektno i za smrt Slobodana Praljka. Jadne li logike čovjeka koji, je li, malo drukčije misli kada je riječ o objavi njegovih udbaških dosjea. Želi li Hrvatska postati normalna zemlja, ove transkripte baš je trebalo neizostavno objaviti i u tom smislu Mesićevo ‘dilanje’ njima nije bilo nikakav izdajnički nego, naprotiv, duboko patriotski čin. Zato i ja osobno nemam baš nikakav problem da ovdje javno priznam (i dragovoljno se prijavim saborskom povjerenstvu koje zahtijeva Josip Klemm) da sam svojedobno bio neka vrsta ‘oficira za vezu’ preko kojeg je dio tih transkripata završio na stranicama ‘Feral Tribunea’. Jer to je jednostavno trebalo napraviti.

Trebalo je napraviti iz jednostavnog razloga jer je tzv. Herceg-Bosna bila jedina država poslije Drugog svjetskog rata koja je u svoje osnivačke papire, pisane uz obilnu pomoć iz Zagreba, unijela odredbu da državne dužnosti mogu obavljati samo ljudi hrvatske nacionalnosti. Za sve one koji i danas podržavaju stvaranje takve nacifašističke države, Haag je, naravno, đavolsko sudište i najveće zlo. Za nas ostale je obratno. Đavao je u Haagu sjedio na optuženičkoj klupi, a ne za sudskim stolom.

10.12.2017.

URUCENA NOBELOVA NAGRADA ZA MIR: OPASNOST OD NUKLEARNOG RATA VECA NEGO IKADA

URUČENA NOBELOVA NAGRADA ZA MIR: Opasnost od nuklearnog rata veća nego ikada

"Smrt miliona možda je udaljena za samo jedan mali izliv bijesa. Imamo izbor - kraj nuklearnog oružja ili kraj nas", rekla je FIn.








Međunarodnoj kampanji za ukidanje nuklearnog oružja (ICAN) danas je u Oslu zvanično uručena Nobelova nagrada za mir, a direkorka ICAN Beatris Fin upozorila je da bi "trenutak panike" mogao da dovede do uništenja gradova i smrti miliona civila zbog upotrebe nuklearnog oružja.

 

Primajući nagradu na ceremoniji u Oslu, Fin je rekla da je rizik od upotrebe takvog oružja "danas veći nego za vrijeme Hladnog rata".

Prema njenim riječima, svijet se suočava sa nuklearnom krizom zbog "povređenog ega", prenio je BBC.

"Smrt miliona možda je udaljena za samo jedan mali izliv bijesa. Imamo izbor - kraj nuklearnog oružja ili kraj nas", rekla je FIn.

Vodeća aktivistkinja ICAN Secuko Tarlou, koja je zajedno sa Fin primila nagradu, govorila je o svojoj borbi da preživi napad atomskom bombom na Hirošimu i cilju njene organizacije da se postigne međunarodni sporazum o zabrani nuklearnog oružja.

Tarlou, koja je imala 13 godina kada je atomska bomba bačena na taj grad, ispričala je kako je poslije eksplozije ostala ispod ruševina škole, ali da je uspjela da vidi svjetlost i bezbjedno se izvuče, prenio je AP.

"Naša svjetlost danas je sporazum o zabrani (nuklearnog oružja)", rekla je Tarlou.

Sporazum je potpisalo 56 zemalja, od kojih nijedna nije nuklearna sila, a ratifikovale su ga samo tri zemlje.

Kako bi sporazum postao obavezujući potrebno je da ga ratifikuje 50 zemalja.

Početkom oktobra objavljeno je da je ICAN dobila Nobelovu nagradu za mir za 10-godišnju kampanju da se riješi atomskog oružja.

(Agencije)

10.12.2017.

COVJEK KOJI JE DIJELIO BOSNU U TRIBUNALU OZNACEN KAO ZLOCINAC

OBILJEŽENO 18 GODINA OD SMRTI TUĐMANA: Čovjek koji je dijelio Bosnu, a podijelio Hrvatsku, u Tribunalu označen kao zločinac

Problem odnosa Hrvatske s BiH nije od jučer. On je nešto s čime se hrvatsko društvo nikada nije suočilo, a sad je samo buknulo nakon samoubistva Slobodana Praljka u Haagu.

Prije 18 godina, 10. prosinca 1999. godine, umro je prvi hrvatski predsjednik, doktor Franjo Tuđman. 

Cijela jedna generacija je stasala i postala punoljetna, Hrvatska je ušla u 21. stoljeće, NATO i EU, ali oko Tuđmanove politike još se lome koplja. 

HDZ-ovci, nakon faze u kojoj su Tuđmanovo ime u Sanaderovoj eri prebrisali kao mrlju, sad se opet kunu u tuđmanizam, ideju ili ideologiju koja sama po sebi ne znači ništa pa je stoga svatko može koristiti kako i kad poželi. 

I jutros su tako, jer to ne propuštaju, članovi HDZ-ove vlade položili cvijeće na njegov grob i zapalili svijeće. 

Na Mirogoju su se okupili gotovo svi ministri aktualne vlade, bivši suradnici prvog hrvatskog predsjednika, mnogi generali, alkari, članovi HDZ-a, izaslanstvo Grada Zagreba s gradonačelnikom Milanom Bandićem te brojni građani koji i nakon 18 godina 10. prosinca dolaze iz svih dijelova Hrvatske odati počast prvom hrvatskom predsjedniku pod kojim je nastala moderna i neovisna hrvatska država. 

Izaslanstvo HDZ-a predvodio je predsjednik stranke Andrej Plenković koji je nakon polaganja vijenaca istaknuo Tuđmanovu vizionarsku, okupljajuću, državničku politiku koja je u nezahvalnim međunarodnim okolnostima vodila Hrvatsku prema oslobođenju u Domovinskom ratu.

 

Ko je bio Franjo Tuđman?

No, na stranu jeftino svakodnevno politikantstvo HDZ-ovaca koji Tuđmanovo ime koriste u dnevnopolitičke svrhe kad im to odgovara, povjesničari tek imaju pred sobom zadatak odgonetnuti tko je zaista bio Franjo Tuđman.

 

HDZ između Tuđmanove politike i Europe

Image result for DRAGAN COVIC I MILORAD DODIK KARIKATURE

Image result for DRAGAN COVIC I MILORAD DODIK KARIKATURE

Osamnaesta godišnjica smrti Franje Tuđmana čeka u jednoj mučnoj, turobnoj atmosferi u središtu koje je politika prvog hrvatskog predsjednika i njegovog HDZ-a devedesetih godina u BiH. 

Naime, u pozadini samoubojstva Slobodana Praljka i osuđujuće presude hercegovačkoj šestorki krije se činjenica da je sud u Haagu, čije su osnivanje podupirali upravo HDZ i Tuđman, ustanovio da je za događaje u BiH početkom devedesetih odgovorna i Hrvatska. 

HDZ-ovci, od Plenkovića naniže, posljednjih dana su se našli u prilično nezahvalnoj situaciji u kojoj se već tjednima koprcaju, više ili manje uspješno. S jedne strane, na dnevnopolitičkom planu pozivanje na Tuđmana, vječno vraćanje u devedesete i u vrijeme Domovinskog rata donosi im prijeko potrebne političke bodove. 

S druge strane, međunarodna instanca, koju su prisiljeni poštovati, ocijenila je da je Tuđmanova politika u BiH bila izrazito negativna te kako tadašnje hrvatsko vodstvo itekako snosi odgovornost za brojna zlodjela koja su se tada događala. 

Problem odnosa Hrvatske s BiH nije od jučer. On je nešto s čime se hrvatsko društvo nikada nije suočilo, a sad je samo buknulo nakon samoubistva Slobodana Praljka u Haagu. 

Drugim riječima, od Tuđmanove smrti prošlo je 18 godina. Od rata je prošlo preko 20. No, Hrvatska se još koprca u blatu stvorenom ranih devedesetih, slaba i nesposobna da se ponosi onim dobrim, ali suoči s onim lošim. 

Stoga će ocjena povijesne ličnosti Franje Tuđmana još uvijek pričekati. Dok se god njegovo ime i njegova politika koriste u svakodnevnim sitnopolitičkim čarkama i ubadanjima, povjesničari neće moći sagledati što je Tuđman točno bio: major JNA, komunist, titoist, prvi hrvatski predsjednik, otac privatizacijske pljačke ili čovjek koji je dijelio BiH, a podijelio Hrvatsku. Ili sve odjednom.

Index.hr/SB

10.12.2017.

TOMISLAV MARKOVIC : MEMORANDUM SANU, MILOSEVICEV NOZ ZA KLANJE JUGOSLAVIJE

Tomislav Marković : Memorandum SANU, Miloševićev nož za klanje Jugoslavije


Rehabilitacija spada u jedan od najpopularnijih sportova u Srbiji. Ovde se svako malo neko ili nešto rehabilituje: četnički pokret, koji se preko noći proglasi antifašističkim; Draža Mihailović, koji ispade na pravdi Boga osuđen; Nikola Kalabić takođe; raznorazni ratni zločinci, koji se u javnosti predstavljaju kao heroji; zločinačka politika Slobodana Miloševića, čiji učesnici dobijaju visoka funkcionerska mesta po partijama (kao Nikola Šainović u Socijalističkoj partiji Srbije); velikosrpska ideologija, koja nije tako strašna kao što se priča, njeni zagovornici su samo imali uzvišeni ideal da svi Srbi žive u jednoj državi, a što je tokom sprovođenja te ideje u delo pobijeno na desetine hiljada ljudi, razoreno mnoštvo gradova, popaljeno ko zna koliko sela i uništena jedna zemlja – za to nisu odgovorni idejni tvorci, već nespretni izvođači radova.

Zagovornici rehabilitacije pokušavaju da nam dokažu da đavo nije tako crn kao što izgleda, pogotovo ako napraviš mračnu društvenu atmosferu, u kojoj se ne vidi ni zločinac pred nosom. Ili na nekom prominentnom položaju.

Najzad je na red došla i rehabilitacija Memoranduma SANU (Srpska akademija nauka i umetnosti), za koji će se na kraju ispostaviti da je jedan bezazlen dokument, nastao iz najboljih namera, akademici su samo želeli da se razreši kriza u Jugoslaviji, oni su hteli da sačuvaju SFRJ, nipošto da je ruše. Tako nas ovih dana obaveštavaju mediji povodom promocije knjige Memorandum SANU posle 30 godina, čiji su autori akademici Kosta Mihailović i Vasilije Krestić.

‘Velika Srbija’ kao rješenje krize

Potonji je poznat kao autor fraze o Hrvatima kao “genocidnom narodu”, priređivač zbornika Velika Srbija, potpisnik dve deklaracije za obustavljanje krivičnog postupka protiv Radovana Karadžića u Hagu te zagovornik ukidanja Haškog tribunala. Ovako je, na primer, govorio 1991. godine u intervjuu za NIN: “Kad bismo imali jasan cilj i kad bismo jednom prevalili preko jezika da hoćemo veliku Srbiju, onda bismo lakše prebrodili krizu.” Svakom dobronamernom je jasno da Krestić nikakve veze nema sa velikosrpskom ideologijom ili Miloševićevom politikom, baš kao ni Memorandum SANU.

Zato Krestić danas mirno tvrdi: “Pripisivati memorandum Miloševiću kao program za njegovu politiku čista je izmišljotina.” Ili, “Dobrica Ćosić nije prisustvovao nijednoj sednici Komisije: zato je ne samo neosnovano, već i podlo neprestano povezivanje Ćosića sa Memorandumom.” Nije lako akademicima, sa svih strana ih vrebaju neki podlaci i podmeću im svakakve zle namere i nepočinstva, a oni samo žele da žive u miru sa susedima i usput naprave “veliku Srbiju”.

A zašto su se ti zli jezici ustremili na Memorandum? Krestić ima odgovor: “Napadima na Memorandum, koji još nisu prestali, zadatak je bio da se svako srpsko nacionalno objedinjavanje, svaki srpski plan za napredak, oceni kao nacionalistički i velikosrpski, pa da se zaustavi i osujeti.” Zaista su nepravedni ti kritičari Memoranduma. Čim Srbi žele da se objedine tako što će da štrpnu koje parče teritorije od komšija, malo ga etnički očiste i properu krvlju, čisto nacionalne homogenizacije radi – odmah se jave neki zli jezici, koji nemaju nimalo razumevanja za prirodnu težnju nacije za ovakvim napretkom.

Usput budi rečeno, dok se nisu pojavili ovi akademski i politički zagovornici parole “svi Srbi u jednoj državi”, Srbi su zaista živeli u jednoj državi, Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, i to mnogo bolje nego u ovim državicama koje su nastale nakon što su Jugoslaviju njeni samozvani branitelji srušili u navodnoj nameri da je sačuvaju. Krestića, naravno, ne brine samo recepcija dokumenata iz prošlosti, već i to što ni danas ne može da se donese neki novi memorandum, a da to ponovo ne naiđe na nerazumevanje: “Zato ne bi trebalo da se čudimo što su nedavno najavljenu deklaraciju o zaštiti i opstanku srpske nacije u našem susedstvu pojedine nevladine organizacije i njihovi članovi iz Srbije proglasili za treći memorandum”.

Zašto Srbija nije napala samu sebe?

U toj strepnji pridružio mu se istoričar Miloš Ković, koji kaže da je ta, još neobznanjena, deklaracija “dočekana na nož kao ‘novi Memorandum’, ili ‘novo Načertanije’, koje bi trebalo da dâ novi vetar u leđa ‘velikosrpskim idejama'”. Nije lako našim nacionalnim intelektualcima, ne možeš da doneseš deklaraciju o ugroženosti srpskog naroda a da to ne zaliči na Memorandum, kao što ne možeš da propovedaš ideju “velike Srbije” a da te ne optuže za velikosrpsku ideologiju. Nepravda, pa to ti je!

U odbranu akademika ustao je i ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić, koji kaže da Memorandum nije izazvao ratove, već “jednostrani akti republika koje su se otcepile”. A nije njegov šef Milošević, koji je od početka vodio ratnu politiku? Ako je tako kao što Dačić kaže, zašto Srbija nije napala samu sebe, pošto se ona prva otcepila od SFRJ Ustavom od 28. septembra 1990. godine? Po Članu 72 tog Ustava, Srbija je suverena i nezavisna država, a po Članu 135 savezni zakoni se poštuju samo ako Srbija proceni da joj to odgovara. Čist separatizam. Taj separatistički Ustav zdušno su podržali akademici okupljeni oko Memoranduma.

Možda, ipak, ne treba gledati u prošlost, već poslušati predsednika SANU Vladimira Kostića, koji veli da su “akademici danas stavili tačku na čuveni Memorandum” i “slučaj prepustili istoriji”. A istorijom se bave istoričari, bar oni koji više drže do činjenica nego do rehabilitacije i falsifikovanja. Evo, recimo, istoričarka Olivera Milosavljević se mnogo pre ove Kostićeve objave, daleke 1996. godine, pozabavila Memorandumom i političkim aktivnostima SANU, u tekstu “Zloupotreba autoriteta nauke”, u okviru zbornika Srpska strana rata. Utvrdila je da je reč o kontradiktornom dokumentu, koji svako malo skače sebi u usta, jer je “trebalo pomiriti dva nepomirljiva motiva – objasniti nedelotvornost i promašaje čitavog političkog sistema, koji je, kao takav, morao ugrožavati sve narode u Jugoslaviji (što se u jednoj rečenici i pominje), i istovremeno dokazati pogubnost takvog sistema samo po srpski narod i Srbiju”.

Akcenat je stavljen na drugi motiv, na vaskoliku ugroženost Srba i Srbije u Jugoslaviji, pa se tu tvrdi da postoji “trajna antisrpska koalicija”, koju predvode Hrvatska i Slovenija, za koju su karakteristični “šovinizam i srbofobija”, a čiji je motiv u “revanšizmu”, da se u SFRJ sprovodi “dugoročna diskriminaciona politika prema Srbiji” i “dosledna diskriminacija privrede Srbije”, da je na delu “politički inferioran položaj Srbije (koji) je odredio sve odnose”, a da se na Kosovu vrši “genocidni teror”, “neofašistička agresija”, da se tu radi o “totalnom ratu”…

Poltička rasprava ispred granapa

Ukratko – Srbi su ugroženi uvek i svuda, i to od zlih suseda, koji im neprestano rade o glavi. Za ovakvu izuzetno minucioznu, inovativnu, visprenu intelektualnu analizu stanja u državi, potkovanu hiljadama nevidljivih podataka iz još nevidljivijih naučnih istraživanja, nije nam bila neophodna Akademija nauka. Dovoljno je bilo sesti u prvu kafanu, ili ispred najbliže prodavnice, tu se ovakve teorije, uz pivo i vinjak, raspredaju već decenijama.

Na tom tragu je i Bogdan Bogdanović, koji je više puta u intervjuima govorio o Memorandumu: “To što piše u Memorandumu slušao sam hiljadu puta pre toga.” Na drugom mestu bio je malo eksplicitniji: “Retorika, recitali, memorandumske deklamacije i horske recitacije postoje još davno pre Memorandum, a svakako i pre 8. sednice, čiji su akteri, nejački duhom kao što su, dobili u Memorandumu samo vrhovnu potvrdu da su na putu dobrog nacionalnog pravoverja.”

Memorandum je bio samo početak akademskog angažovanja na – što reče Dobrica Ćosić – “opštedruštvenim i nacionalnim problemima”. Čim je Milošević učvrstio vlast, društvena klima se promenila, i to baš u onom smeru koji su akademici priželjkivali, pa su naše najumnije glave dobile znatno širi prostor za bezumno delovanje. Kako navodi Olivera Milosavljević, na osnivačkom skupu Udruženja Srba iz Bosne i Hercegovine 1991. godine govorili su akademici Dobrica Ćosić, Matija Bećković, Milorad Ekmečić i Antonije Isaković, a tu su “ovacijama propraćeni predlozi Amfilohija Radovića i Radovana Karadžića o stvaranju sjedinjenih srpskih država”.

Akademici osnivaju i Srpski sabor, a njegov predsednik Pavle Ivić je 28. marta1992. godine, “u ime Sabora, pozdravio Kongres srpskih intelektualaca u Sarajevu i predao etničke karte koje su izrađene stvaranjem Srpskog sabora”. Ko bi rekao da nam je Akademija krcata tolikim kartografskim talentima?

Frankeštajn i(li) njegov tvorac

Za ostvarenje ciljeva memorandumske elite bio je neophodan rat, a za pokretanje ratne mašinerije bio je neophodan Slobodan. Zato su se tako dobro i razumeli. O odnosu Miloševića i SANU Bogdan Bogdanović kaže: “Milošević je krivac broj dva; krivac broj jedan su oni koji su mu dali duhovnu podlogu. (…) On je kao govoreće političko biće – jer ne možemo govoriti o njemu kao o mislećem političkom biću – proizvod jedne memorandumske klime, memorandumske filozofije, čak i neposredne memorandumske aparature”. A na drugom mestu pojašnjava: “Milošević se nije usudio da prihvati Memorandum javno, ali ga je ubrzo, sa prilježnošću đačića, počeo sprovoditi. Dakle, ko je monstruozniji – Frankeštajn ili njegov tvorac?”

Memorandumska filozofija podrazumevala je “srpsko nacionalno objedinjavanje”, koje treba ostvariti ognjem i mačem. U tom smislu, Memorandum SANU je poslužio Miloševiću kao nož za klanje Jugoslavije. Sam dokument je tu manje bitan, jer se on, kao što smo videli, sastoji od opštih mesta i floskula velikosrpske ideologije. Važno je bilo da nacionalistička politika dobije verifikaciju od institucije koja bi trebalo da okuplja intelektualnu elitu jedne nacije. Zato su uzaludni svi napori akademika koji su učestvovali u krvavom raspadu Jugoslavije da rehabilituju svoje delo, ideje i sopstveni angažman u crtanju mapa i davanju intelektualne podrške zločinačkom režimu. Činjenice govore suprotno.

A Memorandum SANU ostaje, po rečima Bogdana Bogdanovića, “spis nacionalne, intelektualne i filozofske bede s idejama XIX veka”. To što danas akademici navodno pokušavaju da stave tačku na memorandumsku priču samo je providan trik, jer su njihove političke ideje podjednako bedne kao što su bile i pre 31 godinu. Njihova suština je u stavljanju tri tačke na Memorandum. Do sledeće prilike za režiranje nove, još pogubnije nacionalne katastrofe.

Tomislav Marković (Aljazeera)

10.12.2017.

AMERICKI PROFESOR DAVID PETTIGREW: ENTITET RS-a JE U DAYTONU NAGRADJENA ZA 'USPJESAN GENOCID'

David Pettigrew: RS je u Daytonu nagrađena za ‘uspješan genocid’



Slabost visokog predstavnika je samo jedan od simptoma neuspjeha međunarodne zajednice u BiH , kaže u intervjuu za Al Jazeeru David Pettigrew, profesor filozofije i studija holokausta i genocida na američkom Državnom univerzitetu Južni Connecticut.

Pettigrew, koji je veliki dio svog rada posvetio istraživanju stradanja građana Bosne i Hercegovine u proteklom ratu, smatra da se mora priznati činjenica da je trenutna situacija, koja je rezultat Daytonskog mirovnog sporazuma, u toj zemlji potpuno neodrživa.

Kao glavnog krivca za situaciju u kojoj se nalazi Bosni i Hercegovini vidi predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika.

“Kada dobijemo priznanje da je ono što radi vodstvo RS-a potpuno neprihvatljivo, onda će proces traženja solucije, put ka pravdi i pomirenju, biti moguć”, smatra Pettigrew.

  • Haški sud je završio rad presudama Ratku Mladiću i hrvatskoj šestorki. Presude su podigle dodatne tenzije u regiji, a čini se da je pritom malo ko razmišljao o žrtvama. Kada pogledate šta je sve Haški sud uradio od početka njegovog djelovanja pa do sada, da li je ispunio zadatak?

– Rekao bih da je ICTY uradio važan posao, dok sami proces nije bio savršen. U jednu ruku, Tribunal je, barem simbolično, bio bedem protiv nekažnjivosti. Tribunalova suđenja su rezultirala signifikantnim i historijskim presudama, primjerice za genocid, u brojnim slučajevima povezanim sa Srebrenicom (nedavno u slučajevima Radovan Karadžić i Ratko Mladić), ali i revolucionarnim presudama za silovanje kao zločin protiv čovječnosti (Kunarac, Foča). S druge strane, oni koji su osuđeni za slučaj Foča su već pušteni iz zatvora, kao i Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić. Tu se postavlja pitanje u kojoj mjeri Tribunal procjenjuje težinu njihovih zločina. Proces se, također, činio nesavršenim kada je dogovor između Tužilaštva i Sudskog vijeća rezultirao eliminacijom navodnih zločina iz optužnice, kao u slučaju Karadžić, kada su brojne općine, uključujući Višegrad, maknute iz optužnice, ili u slučaju Mladić, gdje je skoro 40 posto navodnih zločina maknuto iz optužnice.

Moguće da je otklanjanje takvih optužbi oslabilo slučaj Tužilaštva. Moguće da je ovo rezultiralo neuspjehom da se dođe do presude za genocid u drugim općinama i presude za zločine počinjene, primjerice, u Prijedoru, uključujući napade na sela s civilima i koncentracijske logore u Omarskoj, Trnopolje i Keraterm. Neuspjeh da se dođe do presude za genocid u slučaju ovih zločina je duboko zabrinjavajući.

Još jedna stvar koja me brine u vezi s procesom je da je Tribunal promovirao svoju “pravednost i nepristranost”, a da je tvrdio da “ne uzima nikakvu stranu u sukobu”. Tribunal tvrdi da je “cilj ICTY-a odvraćanje od budućih zločina i pružanje pravde hiljadama žrtava i njihovim porodicama, čime doprinosi trajnom miru u bivšoj Jugoslaviji”. Ali, ova pozicija je možda previdila činjenicu da je ultranacionalistička ideologija, koja ima korijene u Srbiji, bila ona koja je iznova osuđivana, kroz svoje počinitelje genocida.

Politička nestabilnost u regiji, potaknuta rastućim nacionalizmom u Srbiji i RS-u, aktivno prijeti svakoj vrsti mira obećanoj u suđenjima ICTY-a. Postoje limiti u mogućnosti ICTY-a da doprinese dugotrajnom miru, kada su, odmah nakon presude Mladiću, u Višegradu otkriveni murali Karadžića i Mladića. Također, postoje limiti u mogućnosti ICTY-a da doprinese dugotrajnom miru, kada na Vracama [u Istočnom Sarajevu] i dalje stoji ploča posvećena Mladiću, i to na lokaciji odakle su napadnuti civili u Sarajevu. U svijetlu ovih limita legalnog procesa, mora biti nađena druga strategija kojom bi efektivno mogli odgovoriti na glorifikaciju osuđenih ratnih zločinaca.

  • Da li je međunarodna zajednica uradila dovoljno da regiji donese mir i stabilnost?

– Po mom mišljenju, međunarodna zajednica je zakazala u Bosni. Koju god je vrijednost Dejtonski sporazum imao kao mirovni sporazum koji je zaustavio srpsku agresiju, mora se reći da on nije “dobro sazrio” i da potrebni i efektivni napori gradnje nacije nisu završeni. Dio problema je bio da je visoki predstavnik, iskusan i pametan diplomata, 2006. godine ostao bez svojih moći kada nije moga koristiti Bonske ovlasti. Slabost visokog predstavnika je samo jedan od simptoma neuspjeha međunarodne zajednice. U vremenu nakon 2006. godine separatističke ultranacionalističe ideologije i retorike su sve više dominirale političkom scenom u RS-u, što je destabiliziralo Bosnu i Hercegovinu i regiju. Međunarodna zajednica nije adekvatno odgovorila na trenutnu situaciju, za koju se kaže kako je povratak “retorici 90-ih”.

  • Šta bi trebalo biti urađeno da se dođe do stvarnog pomirenja u regiji?

– Vjerujem da se mora priznati činjenica da je trenutna situacija, koja je rezultat Dejtonskog mirovnog sporazuma, potpuno neodrživa. Ne smije se dozvoliti da se nastavi neprekidna destabilizacija države i regije koju izvršava Milorad Dodik. Moramo se suočiti s Dodikovim naporima da Bosna i Hercegovina i dalje ostane disfunkcionalna država. Kada dobijemo priznanje da je ono što radi vodstvo RS-a potpuno neprihvatljivo, onda će proces traženja solucije, put ka pravdi i pomirenju, biti moguć.

  • Šta očekujete kada je u pitanju drugostepena presuda Ratku Mladiću i ponovljeno suđenje Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću? Neki analitičari tvrde da bi nakon ovih presuda Srbija, kao i Hrvatska, mogla biti osuđena za udruženi zločinački poduhvat?

– Teško je predvidjeti da li će udruženi zločinački poduhvat biti potvrđen na ovim žalbama. Čini se kako, kada je riječ o slučajevima Stanišić i Simatović, veću u optužnic za udruženi zločinački poduhvat su uključeni, naprimjer, Slobodan Milošević, Željko Ražnatović Arkan i Vojislav Šešelj. Stoga postoji mogućnost kako bi presuda mogla implicirati Srbiju. Naravno, Stanišić i Simatović su državljani Srbije i njeni operativci, koji bi, sami po sebi, kroz presudu implicirali Srbiju. Možda njihovo učešće nije simbolično kao kada je riječ o Miloševiću. Ili, možda, Stanišić i Simatović neće biti simboličan kao udruženi zločinački poduhvat kod slučaja Prlić i ostali, kada je umiješan predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman.

U slučaju Momčila Perišića, koji je bio šef Generalštaba Jugoslovenske armije, on otvoreno priznaje njegovu pomoć Vojsci RS-a. Njegovu pomoć, štaviše, priznali su i Karadžić, i Mladić. Po okončanju genocida, Mladić je pisao Miloševiću i zahvalio mu se za pomoć koju je Vojska RS-a dobila od [Savezne Republike] Jugoslavije – Srbije.

Može se reći kako su Miloševićevi “otisci prstiju” vidljivi “po cijeloj” optužnici i presudi Karadžiću te kroz sve zločine počinjene u Bosni. No, čini se kako je Milošević sistematski uklonjen iz svih presuda ICTY-a. Istina, tužitelj ICTY-a jasno ukazuje na Hrvatsku i Srbiju kao strane koje su vodile međunarodni oružani sukob protiv Bosne.

Ukoliko Tribunal ne osudi visokopozicionirane političke ili vojne lidere iz Beograda koji su djelovali u sklopu udruženom zločinačkom poduhvatu, ovo će, smatram, biti veliki propust. To se još može desiti, no na kraju vjerujem kako će biti na istražiteljima genocida i novinarima istražiteljima da sakupe detalje kroz presude i “povežu tačke” kako bi rekli priču o posvećenoj podršci Srbije genocidu u Bosni i onda da naprave politički pritisak kako bi se osigurala odšteta Bosni i preživjelima.

  • Ranije ste kazali da sada, kada je rad Haškog suda skoro pri kraju i kada su skoro sve kardinalne presude donesene, Ujedinjeni narodi trebaju razmišljati o tome da osnuju nezavisnu komisiju koja bi analizirala sudske dokumente i istražila okolnosti nastanka RS. Smatrate li da je to moguće u ovom trenutku? Kazali ste, također, da treba razmišljati o načinu da se ukinu entiteti u Bosni i Hercegovini, što se u ovom trenutku čini teškim zadatkom, skoro nemogućim. Hoće li doći vrijeme kada će političari u Bosni i Hercegovini ozbiljno moći razgovarati o reorganizaciji države?

– Smatram kako je priznanje RS-a u Daytonu bilo nagrada za “uspješan genocid”. Entitet se okarakterizirao kao etnički homogena teritorija i počinio genocid i zločine protiv čovječnosti kako bi postigao svoje uspostavljanje. Ukoliko je genocid zločin, onda međunarodna zajednica mora dovesti u pitanje političko postojanje RS-a.

Dalje, za mene je pitanje, suočeno s Dodikovim negiranjem genocida, secesionističkom retorikom, barbarskom glorifikacijom počinitelja i govorom mržnje – koji svi imaju za cilj obezhrabrivanje povratka izbjeglica – da li je  nastavak trenutne blokade realističan u svakom smislu te riječi. Smatram kako je trenutna situacija neodrživa. Bosnu za taoca drže Dejtonski mirovni sporazum i Dodik.

Osjećam kako moramo promovirati viziju budućnosti, viziju koja govori o jedinstvenoj Bosni i Hercegovini u sklopu evropskih integracija, kao i strateške ciljeve koji osiguravaju ispunjavanje te vizije. Koliko mogu reći, za veći dio takva vizija i takvi ciljevi su odsutni sa trenutne političke slike. Vjerujem kako oni koji su preživjeli genocid zaslužuju takvu viziju i strateške ciljeve. Govorim o ponovnom ujedinjenju Bosne kroz ustavne reforme, provođenje državnih zakona protiv negiranja genocida i slavljenja ratnih zločinaca.

Vjerujem kako ta vizija i ti ciljevi ne smiju biti predmet pregovora i smatram ih neophodnom polaznom tačkom. Nema napretka bez unifikacije kao multikulturalnog društva i bez zakona protiv negiranja genocida i slavljenja ratnih zločinaca. Takve inicijative trebale bi biti uvjet za moguću pravdu.

Mislim kako u bosanskom jeziku ima izraz: “Vrijeme je…” Ono što želim reći jeste kako je, s presudom Mladiću, vrijeme za borbu za političko rješenje s vizijom ujedinjenja zajedno sa strateškim ciljevima. Za to trebaju razgovori na mnogim nivoima. Predložio sam neki oblik UN-ove komisije, jer, kako sam ranije rekao, smatram kako je RS genocidna tvorevina, koja nastavlja s pokušajima isključivanja nesrba sa svoje teritorije. Konvencija o genocidu obavezuje sve potpisnice da “poziva nadležne organe UN-a da djeluju na prevenciji i suzbijanju genocida”. Ukoliko se dijalog fokusira koliko Dodik i RS krše i zloupotrebljavaju Dejtonski sporazum tako što sprečavaju pozitivnu budućnost za građane Bosne, taj fokus bi mogao dovesti do pokreta za ujedinjenje. Također smatram kako je važno uključiti dijasporu, možda kao način stvaranja političkog pritiska na UN da djeluje.

  • Atlantsko vijeće je objavilo novi izvještaj koji analizira trenutnu situaciju na zapadnom Balkanu i definira novu ulogu SAD-a u regiji. Nova agenda je već nazvana ‘Nova oluja’. Spomenuto je da bi SAD trebao uspostaviti stalnu vojnu bazu u Jugoistočnoj Evropi i da bi se Sjedinjene Američke Države trebale zalagati za historijsko pomirenje sa Srbijom. Istovremeno je američki državni sekretar Rex Tillerson pozvao narode na Balkanu da napuste ‘stare animozitete’ kako bi se održao mir u regiji. Kakvu ulogu će SAD ubuduće igrati u regiji?

– Izvještaj Atlanskog vijeća je veoma interesantan i detaljan. Mislim kako se u njemu najviše kritizira Dodik, naprimjer kada se kaže: “Dodik i njegov unutrašnji krug proveli su više od decenije u pokušajima da rasture krhke bh. državne strukture…” Izvještaj tvrdi kako Dodikove drske “provokacije” otvoreno podržava Rusija, čime potiče “vodeću stranku bosanskih Hrvata [Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine] da traži reviziju Daytona kako bi dalje ‘federalizirali’ Bosdnu i Hercegovinu duž etničkih linija”.

Izvještaj optužuje kako su “Rusi učestalo podržavali Dodikove pokušaje u dovođenju njegovog entiteta do referenduma o nezavisnosti, a [predsjednik Rusije Vladimir] Putin lično je ugostio lidera bosanskih Srba dva puta u Moskvi tokom protekle godine”.

Trebao bih popričati s autorima izvještaja kako bi razumio zašto su napisali riječ “historijski”, kao u rečenici o konkretnom koraku “djelovanja na ‘historijskom’ ponovnom uvezivanju sa Srbijom”. No, ono kako ja tumačim, “historijski” znači “značajan” ili “produktivan”i kako bi SAD volio “postepeno, ali veoma javno zatopljavanje odnosa” kako bi Srbija postala nešto kao tampon zona između Rusije i RS-a. Izgleda da je riječ o nadi kako bi se, sa sve boljim odnosima sa SAD-om, Srbija distancirala od Rusije, čime bi oslabio utjecaj Rusije, a samim time i napori RS-a da destabilizira Bosnu i regiju.

Na kraju, iako osjećam kako su kritike ovog izvještaja na račun Dodika veoma važne, isticanje u izvještaju važnosti “stalne američke vojne prisutnosti u Jugoistočnoj Evropi” i borba za “historijskim ponovnim uvezivanjem sa Srbijom” nisu dovoljni u priznavanju ključne potrebe za strateškim inicijativama ka ponovnim ujedinjenjem Bosne i postizanjem pravde za preživjele.

Ono što sam primijetio kod sekretara Tillersona u kratkom spominjanju Balkana u nedavnom govoru je da nije samo pozvao ljude da “odbace stara neprijateljstva kako bi mir postao stalan”, već i kako očekuje od naroda “da oprosti za prošlost”. Mislio sam kako je to razočaravajuće, jer je zvučalo kao klasični slučaj diplomate koji pokušava postići pomirenje kroz kalkulirane pregovore bez istinskog razumijevanja ljudskih patnji ili prirode oprosta. Kako može državni sekretar očekivati da preživjeli genocida iz Hambarina, Kozarca, Klotjevca, Višegrada i drugih gradova patnje da “oproste” u sklopu prigodnog dijela koordinirane ili proračunate političke strategije?

Zabrinjava me to što sekretar ne shvata nemogućnost takvog oprosta. Kako neko na njegovoj poziciji može očekivati da majka u Klotjevcu, kojoj su sin i zet ubijeni i koja još traga za ostacima tijela svog sina, oprosti? Ko to od nje može tražiti? Ko bi mogao tražiti oprost od brata čovjeka iz Hambarina čiji ostaci još nisu identificirani 22 godine nakon njegovog “nestanka”? Preživjeli se moraju boriti s bolom negiranja genocida i slavljenjem počinitelja tako što prolaze kroz kolektivno ponavljanje trauma i novu bol žaljenja.

Sekretar Tillerson bi prije trebao pitait, barem tako ja mislim, šta mi možemo uraditi da podržimo i zaštitimo preživjele kroz stvaranje uvjeta za pravdu u Bosni kroz ponovno ujedinjenje i kroz pregovore o odšteti od Hrvatske i Srbije zbog njihove uloge u međunarodnoj agresiji.

Harun Cero (Aljazeera)


////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Nedjelja/nedelja, 10. decembar/prosinac 2017.

 
10.12.2017.

MOGU LI SE SRUSITI POPULISTICKI REZIMI NA BALKANU?

Mogu li se srušiti populistički režimi na Balkanu?


Dubravka Stojanović i Tvrtko Jakovina

Dubravka Stojanović i Tvrtko Jakovina
////////////////////////////////////

U Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o populizmu na Balkanu. Sagovornici su bili dva istoričara – Dubravka Stojanović iz Beograda i Tvrtko Jakovina iz Zagreba.

Bilo je reči o tome ko su danas vodeći populisti na Balkanu, da li se Tuđman i Milošević mogu svrstati u populiste, imaju li balkanski populistički lideri ikakvu ideologiju, koliko su oni bliski diktaturi, ima li kod njih elemenata kulta ličnosti, zašto Vučić kaže: ”Niko me ne voli osim srpskog naroda”, zašto Evropska unija podržava autokrate na Balkanu, kao i o tome može li makedonski scenario biti recept za obaranje populističkih lidera.

Omer Karabeg: Gospođo Stojanović, vi ste nedavno izjavili da bi Srbiju, a možda i ceo Balkan, trebalo proglasiti avangardom populizma. Šta vas navodi na takvu tvrdnju?

Dubravka Stojanović: Ta je tvrdnja, naravno, krajnje cinična, ali proizlazi iz mojih istraživanja novije srpske istorije koja pokazuju da su neke osnovne definicije današnjeg globalnog populizma ovde već bile ostvarene. Nedavno je u Beogradu predstavljena veoma značajna knjiga o populizmu profesora Jana-Vernera Milera sa američkog univerziteta Prinston.

Profesor Miler je na stotinjak stranica vrlo kratko i vrlo jasno definisao tu pojavu koja danas, čini se, znači i sve i ništa. On je populizam definisao u vrlo jasnim kategorijama koje su veoma vidljive i u domaćim narodnjačkim režimima koji su nastali krajem 19. veka.

U te kategorije spadaju ideja o narodnoj partiji, koja predstavlja čitav narod, ideja o vođi, ideja o tome da bi svi morali da misle isto i da oni koji ne misle tako ne spadaju u narod, već su inostrani plaćenici. Ako idemo kroz knjigu Jana Milera, vidimo da se većina njegovih definicija današnjeg populizma odnosi i na srpski 19. vek, pa sam to cinično nazvala avangardom.

Tvrtko Jakovina: Rekao bih da je to zgodna dosjetka. Možda bismo je u nekim elementima čak mogli braniti. Naime, mnogi od ružnih političkih fenomena kod nas su bili bez adekvatne liberalne ili demokratske “konkurencije“, tako da smo ih živjeli duže i intenzivnije no što je to bio slučaj kod nekih drugih nacija. I u tom smislu možda bi se ta cinična tvrdnja kako je Balkan avangarda populizma mogla donekle i braniti.

A ko nije populista?

Omer Karabeg: Koje današnje balkanske lidere svrstavate u populiste?

Dubravka Stojanović: Bolje bi bilo da me pitate koga ne smatram populistom polazeći od Orbana, pa nadalje. Bugarski premijer Bojko Borisov je vrhunski predstavnik populizma. Po mnogima je grčka Siriza par excellence primer levog populizma. Čak i ovo što je slovenački predsednik Pahor izvodio hodanjem po Sloveniji teško bi se moglo drugačije nazvati. Populista ima i u Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini su gotovo svi takvi. Vučić se, naravno, podrazumeva, on je na prvom mestu.

Tvrtko Jakovina: Ja bih rekao da je kod Orbana puno ozbiljnija stvar nego obični populizam. Isto vrijedi i za sadašnje i poljske lidere. Mislim da populist nužno ne vjeruje u ono što govori nego radi ono za što zna da će proći kod manje obrazovanih ljudi, pa će oni biti njegovi glasači. Kod Vučića sigurno ima više populizma nego kod Plenkovića, mada je i ovaj sklon populistickim potezima.

U trci za najvećeg populistu na Zapadnom Balkanu: Predsedavajući Predsedništva BiH Dragan Čović, predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, predsednik Nemačke Frank-Valter Štajnmajer, predsednik Slovenije Borut Pahor, predsednik Makedonije Đorđe Ivanov, predsednik Kosova Hašim Tači, predsednik Srbije Aleksandar Vučić
U trci za najvećeg populistu na Zapadnom Balkanu: Predsedavajući Predsedništva BiH Dragan Čović, predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, predsednik Nemačke Frank-Valter Štajnmajer, predsednik Slovenije Borut Pahor, predsednik Makedonije Đorđe Ivanov, predsednik Kosova Hašim Tači, predsednik Srbije Aleksandar Vučić

Ipak, Plenković nema taj tip vođenja politike, ali to imaju mnogi u njegovoj partiji. Danas u Hrvatskoj od nacionalizma, a u zadnje vrijeme i od klerikalizacije ne možete dići glavu. Populista je bilo puno u Makedoniji koja je možda malo specifična zbog toga što tamo teško možete igrati samo na jednu kartu, kao što to možete u Srbiji i Hrvatskoj. Da biste u Makedoniji bili na vlasti morate u najmanju ruku računati na potporu barem jedne albanske partije, pa imate nešto malo otežanu situaciju.

U načelu na prostoru evropskog jugoistoka ili Balkana imamo populističke trendove. U Grčkoj trenutno dominira lijevi populizam, a što se tiče bugarskog premijera, teško da možete od čovjeka, koji je karijeru počeo kao tjelohranitelj, pa se petvorio državnika, očekivati puno više od populizma. Populističke tendencije na Balkanu su vrlo endemične, vrlo ukorijenjene i čvrste. Možemo sasvim sigurno zaključiti da od toga sretne budućnosti sigurno nema.

Tuđman i Milošević

Omer Karabeg: Da li je Tuđman bio populista?

Tvrtko Jakovina: Rekao da je jednim dijelom bio. Međutim, populist bi morao imati određeni šarm i posjedovati vještinu manipulacije ljudima. Mislim da je Tuđman u mnogim stvarima bio preiskren i teško biste ga mogla nazvati šarmantnim liderom. Možda jeste dijelom bio populista, ali ne bih mu taj termin nužno prilijepio. Mislim da ga to ne bi do kraja opisalo.

Omer Karabeg: Da li je Milošević bio populista?

Dubravka Stojanović: Milošević je bio populista, mada je bio sličan Tuđmanu i što se tiče manjka šarma i što se tiče iskrenosti, jer je otvoreno govorio o svojim namerama. Po tim kriterijumima, on ne bi spadao u populističke lidere, ali njegova je bila takozvana antibirokratska revolucija, koja je par excellence bila populistička, njegovo je bilo događanje naroda, što je itekako bila populistička parola. Njegov ratni program - svi Srbi u jednoj državi- takođe spada u taj sklop ideja. Prema tome, Milošević bi sigurno spadao pod tu definiciju.

Omer Karabeg: Imaju li balkanski populisti ikakvu ideologiju?

Tvrtko Jakovina: Rekao bih da ideologiju ogromanog broja balkanskih političara osim nacionalizma karakterizira i želja za opstankom na vlasti pod svaku cijenu i to što duže. To podrazumijeva spremnost na najnevjerojatnije kompromise i javne iskaze. Ako je netko do jučer bio član Saveza komunista, a sada je veliki antikomunista, rekao bih da sigurno ranije nije imao komunistička uvjerenja, a nisam siguran ni da li čvrsto vjeruje u ono što danas glasno promovira.

Dubravka Stojanović: Populizam je u stvari način na koji mislimo o politici. On može da bude i levi i desni i centralni, njegova ideologija može zaista biti veoma rastegljiva. Važno je da utvrdimo koje su to tačke koje sigurno govore da je nešto populizam, a to bi na prvom mestu bilo razumevanje naroda kao biološke celine na čijem čelu je vođa koji predstavlja 100 posto, ili kako je Milošević govorio, 104 posto naroda. To je antipluralizam koji je kolektivizirajući, on guta svakog pojedinca i ne dozvoljava da bilo koja grupa ili bilo koji čovek budu izvan kolektiva.

To ima za posledicu silne neslobode, pre svega gušenje slobode štampe, što danas imamo u Srbiji i u drugim zemljama ovog područja. Uništavaju se institucije, izbori su farsa, podela vlasti gubi svaki smisao. To je način mišljenja o politici koji briše sve što čini parlamentarnu demokratiju i njene institucije. Ako to tako definišemo, onda možemo da kažemo da se radi o ideologiji, pa bila ona leva, desna ili centralna. To su tačke koje povezuju i te vođe i te režime u toj tako modernoj reči - populizam.

Omer Karabeg: Daniel Albertaci, istraživač populističkih teorija sa Univerziteta u Birmingemu, smatra da je Vučić jedan od retkih primera, kako je on rekao, evropoidnog populiste zato što je on na čelu države koja je u procesu pridruživanja Evropskoj uniji. Slažete li se s tim?

Dubravka Stojanović: Ne znam, mislim da gospodin Albertaci nije dovoljno proučio srpsku situaciju. Vučić koristi sve što može - i Rusiju, i Kinu, i Saudijsku Arabiju, i Evropsku uniju, on govori istovremeno u svim pravcima. On govori i u korist novog rata u Bosni i Hercegovini, ali i protiv takvog rata.

Dakle, on govori sve međusobno suprotne stvari i ne bih se usudila da u njemu vidim bilo kakvog evropskog političara. Vučić je, razume se, na strani Evropske unije koja daje ogromnu finansijsku pomoć Srbiji. Njena pomoć se meri milijardama za razliku od Rusije čija se pomoć meri milionima. Naravno da je u tom smislu gospodin Vučić “evropoidan“, ako bismo to tako nazvali, ali izvan te finansijske pomoći ne vidim da se on na bilo koji način ponaša evropski.

Jesu li to diktature?

Omer Karabeg: Koliko su sadašnji balkanski populistički lideri bliski diktaturi?

Tvrtko Jakovina: Tu smo na puno sigurnijem terenu što se tiče Balkana. Sve to što danas vidimo zapravo je asocijacija na taj tip režima. Praktički imamo suspenziju parlamenata. To su tijela koja ništa ne znače. U njima sjede ljudi koji u velikoj većino nemaju vlastito ja i ne odgovaraju nikome drugom osim vlastitoj partiji.

Pravosuđe je takvo da vjerojatno nikada u povijesti sudovanja, od valjda plemenskih sudova, nismo imali toliko neefikasan pravosudni sustav. Time se približavamo onome što smo jako dugo imali ne samo u 20. stoljeću nego i ranije, a to je da jedna uska skupina odlučuje o svemu. Njihov jedini problem je kako to upakirati da bi bilo prihvatljivo međunarodnoj zajednici - u ovom slučaju Europskoj uniji koja u Vučiću i nekim drugim liderima vidi ljude koji mogu jamčiti stabilnost.

Europskoj uniji je očito puno važnija stabilnost nego demokracija. Jesu li to klasične diktature? Rekao bih da ne. Bolje je pitanje - jesu li to demokracije. Na to pitanje je teško dati potvrdan odgovor unatoč beskrajnim izborima i tobožnjim potvrđivanjima u parlamentima.

Dubravka Stojanović: To su ti neodređeni politički sistemi u kojim ne znate u čemu živite. Jasno je, bar u Srbiji, ko donosi odluke. Donosi ih jedan čovek - prema tome, to bi mogla biti diktatura. Institucija nema, pravosudni sistem gotovo da i ne postoji - ili imamo zastarevanje procesa ili slučajeve kao što je bio proces optuženima za paljenje američke ambasade koji je trajao devet godina da bi bile izrečene tako male kazne da su one potpuno zanemarljive. Time jasno šaljete poruku da će takve stvari proći bez ikakve kazne.

Nemate ni slobodu medija. Često se čuje - vraćamo se u devedesete. Ma, kakve devedesete. Devedesete su bile simbol slobode medija u poređenju sa ovim što imamo danas. Devedesetih smo imali i Studio B, i B92, i Borbu, i Vreme. Danas su ukinuti i B92, i Studio B, a Danas i Vreme se bore sa opstanak. Poslednja svetla tačka je televizija N1.

Situacija je daleko gora i ljudi u medijima masovno gube posao. Mi zapravo nemamo ništa od onoga što su poluge demokatije. Često se za populizam kaže da je to neliberalna demokratija. To je po meni jedna od najpogrešnijih definicija, jer bi to značilo da je populizam ipak demokratija. Ne, on nije demokratija, on je suprotnost demokratiji, ili kao što je jedna autorka odlično rekla, on je autoimuna bolest demokratije. Populizam jeste rezultat demokratije, ali rezultat koji demokratiju ubija iznutra.

Kult ličnosti

Omer Karabeg: Ima li kod današnjih balkanskih populističkih lidera elemenata kulta ličnosti. Recimo, srpski ministar odbrane Aleksandar Vulin predložio je da se Vučićeve slike vešaju po zidovima prostorija Vojske Srbije, ali je Vučić to zaustavio. Međutim, taj isti Vučić za sebe kaže: ”Niko me ne voli, osim srpskog naroda”?

Dubravka Stojanović: Naravno da ima i taj kult pre svega pravi sam Vučić. Tu je naravno i Vulin da pomogne, jer Vulin i služi za to da bi Vučić mogao da ispadne razuman u odnosu na njega. Kult, naravno, uvek pravi onaj kome je kult posvećen, u ovom slučaju Vučić.

Način na koji on govori i kako sebe predstavlja, količina vremama koju provodi u televizijskim studijima - sve to govori da je reč o kultu ličnosti. Ne mora to da bude kao Titova slika iznad svake table u učionici, danas postoje modernija sredstva da se pravi kult ličnosti i mislim da je to upravo na delu.

Fotografije ministra odbrane Aleksandra Vulina (L) i predsednika Srbije Aleksandra Vučića u kancelariji Inspektorata za rad u Čačku
Fotografije ministra odbrane Aleksandra Vulina (L) i predsednika Srbije Aleksandra Vučića u kancelariji Inspektorata za rad u Čačku

Tvrtko Jakovina: I ja bih rekao da kod današnjih balkanskih lidera ima elemenata kulta ličnosti. Ali kult se ne stvara samo oko lidera. Mi imamo kult nedodirljivosti i oko tema o kojima ne možete otvoriti raspravu, jer se smatra da bi se time dirnulo u samu srž nacionalnog bića i opstanka nacije.

Što se tiče kultova ličnosti, to pomalo ovisi o tome kakav je tko lider. Ne morate imati baš svugdje sliku, pa niti sliku u novinama, ali de facto ti ljudi imaju potpunu vlast, jer kontroliraju sve poluge moći u društvu.

EU voli balkanske autokrate

Omer Karabeg: Londonski Međunarodni institut za strategijske studije smatra da Balkanu ne preti rat, već autokrate i dodaje da zapadne zemlje podržavaju te autokrate. Zašto Evropska unija podržava populiste i autokrate na Balkanu?

Dubravka Stojanović: To ima svoju genezu. To je počelo s padom Berlinskog zida kada je tadašnja Evropska zajednica podržavala sve što nije komunizam. To je bilo vreme duboke zaslepljenosti Zapadne Evrope koja je verovala da treba podržati sve što je antikomunističko, pa makar se radilio i o tvrdim konzervativcima, nacionalistima i radikalnih desničarima. Oni su za njih bili bolji od komunizma. Nama je već tada bilo jasno da je to vrlo pogrešno jer smo znali ko je ovde došao na vlast posle komunizma.

A što tiče njihovog uverenja da na Balkanu samo autokrata obezbeđuje stabilnost - to je jedan krajnje ciničan stav. Oni verovatno misle da mi nismo zrela politička društva i da ne bismo znali šta da radimo sa demokratijom, pa je bolje da imamo autoritarnog vođu. Ali tu onda imamo dva problema. Jedan je da mi nikada nećemo zakoračiti u demokratiju ako ne počnemo da je vežbamo, a drugi je što su autoritarne vođe same po sebi opasne.

Pogrešno je misliti da autoritarne vođe obezbeđuju stabilnost, jer kad oni više ne budu imali čime da nahrane ljude ponovo će ponuditi nacionalizam i rat kao izlaz, kao što je to već urađeno početkom devedesetih. Nacionalizam je ovde i hrana, i novac, i glavna mantra koja autokrate drži na vlasti i za koju će, izgleda, ljudi i dalje glasati.

Tvrtko Jakovina: Europska unija podržava populiste i autokrate na Balkanu zato što je europska ideja u eri populizma došla u krizu. Tu krizu su produbili odlazak Ujedinjenog kraljevstva iz Europske unije, izbjeglice sa Bliskog istoka i Afrike, koje neće prestati dolaziti, i neredi na Bliskom istoku koji neće prestati ni nakon Asadove pobjede, iako možda nećemo više gledati onakve prozore kakve smo gledali posljednjih godina.

Tu je i strah od Rusije i njenog agresivnog ponašanja. U takvoj situaciji oni će na prostoru, gdje postoji određeni afinitet prema Rusiji, podržati osobe koje nisu uzorni demokrati, ali mogu osigurati da ne dođu Rusi. Takvim liderima oni su spremni progledati kroz prste. To je razorno za sva balkanska društva, to sigurno ne može osigurati dobru budućnost, međutim političari češto misle na kratke staze. U isto vrijeme gospodin Dodik crta kartu na kojoj Republiku Srpsku i sjever Kosova spaja sa Srbijom da bi napravio novu državu. Ako se ide tom logikom, onda se otvara pitanje Makedonije, Kosova i Albanije.

Sve to, naravno, gura Balkan prema novom sukobu. Smirivanju situacije sasvim sigurno ne pridonosi ni izjava hrvatske predsjednice da će puno vode proteći Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija postanu prijateljske zemlje. Ne znam kome ta poruka zapravo može donijeti nešto dobro, ne vjerujem čak da može puno birača privući na njezinu stranu.

Slobodna Makedonija

Omer Karabeg: Iz opšteg trenda jačanja populističkih i autoritarnih režima na Balkanu izdvaja se makedonski slučaj. Tamo je populistički lider Nikola Gruevski, koji je vladao deset godina, krajem prošle godine oboren na demokratskim izborima. Mislite li da je to izuzetak ili bi se to moglo ponoviti i u drugim balkanskim zemljama? Da li je makedonski scenario recept za obaranje balkanskih populističkih režima?

Dubravka Stojanović: To ne možemo da znamo. Ja sam se odmah prijavila našoj koleginici istoričarki Ireni Stefoskoj, koja je sada postala i poslanica stranke Zorana Zaeva u parlamentu, s nadom da će nas primiti i da ćemo svi emigrirati u slobodnu Makedoniju. S najvećim nadama i optimizmom gledam na makedonski slučaj, ali moramo da kažemo da iza toga stoji ogromna borba građana Makedonije i Skoplja.

Setimo se da su oni godinama bili na ulicama i da je poslednja faza protesta bila izuzetno naporna, riskantna i opasna. Moram da kažem da za sada u drugim društvima Zapadnog Balkana ne vidim takvu odlučnost kakvu su pokazali makedonska opozicija i građani Skoplja i drugih gradova koji su se tako istrajno borili protiv Gruevskog.

Populista koji je napustio scenu: Nikola Gruevski
Populista koji je napustio scenu: Nikola Gruevski

Naravno da je Gruevski preterao, naravno da je, između ostalog, slupao 800 ili već koliko miliona eura na spomenike, naravno da je to bila karikatura od režima , ali ono što je bilo za divljenje to je borba koju je pokazala makedonska opozicija. I to je, verujem, danas najveća nada Balkana.

Tvrtko Jakovina: Makedonija je u jednom trenutku gotovo skliznula, počela je klizati od Europe, čak i od Balkana ako baš hoćete, pa je došlo je do ogromnog nezadovoljstva što je olakšalo pad režima. Ja mislim da je kod nas najveći problem sa onim liderima, nazovimo ih populističkim, koji su ultrapopularni i koji su nesmjenjivi na izborima. To je pravi problem i zbog toga mislim da se makedonski slučaj možda ipak neće moći uzeti kao paradigmatičan.

10.12.2017.

DEMOGRAFIJA I DEMOKRATIJA

DEMOGRAFIJA I DEMOKRATIJA: ZAŠTO PADA NATALITET U FBiH?

Foto: roditelji.me

Demografske promjene ne idu naruku onima koji bi ponovili devedesete, ali ne pružaju ni nadu onima koji se zalažu za brži razvoj i prevazilaženje krize. Ipak, pad nataliteta pokazuje da su ženska politička prava i individualne slobode u porastu

Smanjenje broja stanovništva u Bosni i Hercegovini, kroz pad prirodnog priraštaja i migracije, tema je koja već duži period zaokuplja pažnju medija i nevladinih organizacija. Nedavno (22. marta), Predstavnički dom Parlamenta FBiH održao je tematsku sjednicu na temu iseljavanja stanovništva, na kojoj je predstavljen izvještaj Federalnog zavoda za statistiku, čime je ovo pitanje uvedeno u institucije, a javnost dobila priliku da se konačno upozna sa zvaničnim statistikama.

Pad prirodnog priraštaja

Izvještaj pod nazivom “Stanovništvo Federacije BiH” ukazuje na konstantan pad prirodnog priraštaja u Federaciji u periodu 1996-2015. Tako je, recimo, procijenjeno da je stopa prirodnog priraštaja sa 8,9 iz 1996. godine pala na 3,1 do 2003., a već 2013. bila je u minusu (-0,1).

Po provjerenim podacima (a ne više samo procjenama), koje se navode u Izvještaju, Federacija BiH je 2010. dobila 22.382 novorođenčadi, dok je umrlih bilo 20.482 te je prirodni priraštaj imao stopu od 0,8, odnosno 1.900 novih stanovnika.

Prirodni priraštaj je pao 2012. na 613, dok je već iduće 2013. broj umrlih bio veći od broja novorođenih (-320). U Federaciji je 2015. godine rođeno 19.358 beba, dok je umrlo 21.703 ljudi, čime je prirodni priraštaj pao na rekordno nizak nivo od -2.345, odnosno na stopu od -1,1. Iako je prošle godine došlo do određenog poboljšanja (-1.594) – ne zato što je više beba rođeno (rođeno je oko 200 beba manje), već zato što je manje ljudi umrlo – činjenica o kontinuitetu pada prirodnog priraštaja je neupitna.

U poređenju s drugim bh. entitetom Republikom Srpskom, gdje je u 2015. godini prirodni priraštaj iznosio -5.702, Federacija još i dobro stoji. Ista stvar je i sa Srbijom, gdje je te 2015. godine prirodni priraštaj iznosio -38.021 s rekordnom stopom od -5,4, tako da samo Bugarska sa -6,2 (na hiljadu stanovnika) stoji gore. Republika Hrvatska, kao jedina od naših susjeda koja je postala članicom EU, imala je 2015. godine također negativnu stopu prirodnog priraštaja sa 16.702 umrla više od novorođenih. A poređenja radi, Hrvatska je još 2006. godine imala negativnu stopu (-2,0), koja se u godinama prije i poslije ulaska u EU povećavala, dosegnuvši stopu od -4,0.

Njemačka kao uvoznik stanovništva

Izvještaj Federalnog zavoda tendenciju opadanja prirodnog priraštaja u poslijeratnom periodu objašnjava opadanjem nivoa općih uslova življenja među kojima su: “uslovi stanovanja, mogućnost formiranja zdrave porodice, materijalni uslovi življenja, mogućnost zadovoljavanja kulturnih potreba članova porodice, opadanje nivoa životnog standarda i loši uslovi zapošljavanja”.

Ako su ekonomska nerazvijenost i nizak standard uzrok niskog nataliteta, onda bi po prostoj logici ekonomska razvijenost i visok standard za posljedicu trebali imati visok natalitet. To, međutim, nije slučaj. Najrazvijenije zemlje u svijetu (Njemačka, Japan, skandinavske zemlje npr.) imaju najniže stope nataliteta i prirodnog priraštaja, a nerazvijene zemlje Afrike i Azije imaju izrazito visoke stope prirodnog priraštaja.

Njemačka je u posljednjih tridesetak godina imala stopu fertiliteta (broj djece po ženi) između 1 i 1,5, zaradivši u godinama nakon ujedinjenja nadimak “zemlja bez djece”. S obzirom da je za prostu reprodukciju neophodan fertilitet 2,1, projekcije su ustanovile da bi njemačka populacija mogla izgubiti oko 10 miliona ljudi do 2060. godine, čime bi sa 81-82 miliona, Njemačka spala na 68-73 miliona stanovnika.

S obzirom na visok životni standard (zdravstveni sistem i generalno dobre uslove za zdravo starenje), Njemačka je vremenom postala nacija starih, zauzevši na mapama starosti najviše pozicije – sa 46-47 godina prosječne dobi svog stanovnika. Pored pada nataliteta, porast prosječne starosti predstavlja ogroman udar za ekonomske potencijale, što Njemačka – za razliku od konzervativnog Japana – kompenzira imigracijom, privlačenjem tuđeg, uglavnom mlađeg i kvalifikovanog stanovništva/radne snage upravo putem visokog životnog standarda. Migrantska kriza i inkorporacija sirijskih izbjeglica u milionskim iznosima pokazala je da je njemačka ekonomija neutaživa za novim mladim ljudima.

Za razliku od Sirije, Iraka, Afganistana ili Turske, Evropa (uključujući i Zapadni Balkan, pa i bošnjačko-albansko muslimansko stanovništvo), gledajući u kulturološkom smislu, ima populacije koje su mnogo podesnije za relativno brzu integraciju u njemački društveni sistem. Evropska unija nije samo veliko tržište za njemačku ekonomiju, već i veliko izvorište za okrepljenje njemačke i sličnih populacija, kojima je, dugoročno gledajući, najveći problem visok životni standard.

Kada bi Federacija BiH neviđenom brzinom provela političke i ekonomske reforme, te došla u situaciju da zadovolji uslove ulaska u Evropsku uniju – a uzimajući u obzir iskustva Hrvatske i Bugarske – to ne bi značilo da će zaustaviti iseljavanje stanovništva. Naprotiv, eventualni ulazak u Evropsku uniju vjerovatnije bi bio praćen još većim padom prirodnog priraštaja.

Ekonomska nerazvijenost i iseljavanje

Uzrok opadanju prirodnog priraštaja svakako je činjenica da veliki broj mladih ljudi iseljava prije nego što zasnuje potomstvo u BiH. U Izvještaju Federalnog zavoda, predstavljen je saldo migracija stanovništva Federacije BiH za period 2010-2016.

Iz Federacije je 2010. iselilo 7.852 ljudi, 2011. – 6.561, 2012. – 9.436, 2013. – 6.366, 2014. – 6.751, 2015. – 5.658 i 2016. – 6.166.  U izvještaju “Stanovništvo Federacije BiH” skrenuta je pažnja i na činjenicu da dužnost odjave prebivališta ne obave svi građani BiH koji se odsele u inostranstvo, što znači da se može govoriti i o mnogo većim ciframa od iznesenih.

Pored toga što mladi ljudi odlaze i rađaju potomstvo u drugim zemljama, postoji i interni uzrok smanjenja prirodnog priraštaja. Naime, i prije rata, u socijalističkoj Jugoslaviji postojao je eksterni pritisak – ljudi su iseljavali u Njemačku i druge evropske zemlje, ali Jugoslavija je imala pozitivnu stopu prirodnog priraštaja. U čemu onda leži razlika između prirodnog priraštaja nekada i sada? U ekonomskoj razvijenosti Jugoslavije, odnosno ekonomskoj nerazvijenosti današnjeg regiona?

Ma koliko bili kritični prema aktuelnoj društveno-političkoj situaciji u BiH, teško bi bilo reći da je socio-ekonomska situacija u BiH trenutno lošija od, recimo, one iz 50-ih godina prošlog stoljeća, kada smo imali mnogo veći natalitet i prirodni priraštaj. Ključ jednačine nije ni u ekonomskoj razvijenosti, ni u ekonomskoj nerazvijenosti, već u nečemu drugome.

Na spisku Centralne obavještajne agencije SAD-a koji prikazuje fertilitet po državama, prvih 50 mjesta zauzimaju afričke zemlje uz Irak, Egipat, Jemen i Palestinu. U Nigeru, koji zauzima prvo mjesto, žena u prosjeku rađa 6,62 djece, na drugom mjestu je Burundi (6,04), pa Mali (5,95), Somalija (5,89), Uganda (5,80) itd. Na listi od 224 zemlje, Bosna i Hercegovina zauzima “prestižno” 219 mjesto, nalazeći se u društvu Južne Koreje, Hong Konga, Tajvana, Singapura, Rumunije, Poljske, Slovenije i Hrvatske.

Pad nataliteta i društveni položaj žene

Suštinski utjecaj na kretanja prirodnog priraštaja ima stepen obrazovanosti populacije, koji je u korelaciji s društvenom moći žene. Globalni demografski zakon kaže da s porastom pismenosti/obrazovanosti populacije, prvenstveno ženske komponente, dolazi i pad stope nataliteta. Jednostavno kazano, više obrazovanja znači i više autonomije za ženu i manju mogućnost njene redukcije na majku i odgajateljicu.

Popisom iz 2013. utvrđeno je da 4,9% ljudi nema nikakvog obrazovanja, da nepotpuno osnovno obrazovanje ima 9,2%, osnovnu školu 21,4%, srednju 51,1%, višu i prvi stepen fakulteta 3,2, a fakultet 9,6%.

Popis stanovništva BiH iz 1981., recimo, govorio je o čak 22,2% stanovništva bez ikakvog obrazovanja u SR BiH, 27,3% sa nepotpunim osnovnim obrazovanjem i još 24,2% sa samo osnovnim – što je značilo da dvije trećine ljudi nisu imale osnovno obrazovanje, što pojašnjava činjenicu pozitivnog prirodnog priraštaja u poređenju s današnjim, negativnim.

Društva u kojima 50% žena nije postalo pismeno su patrijarhalna društva s visokim stopama fertiliteta. Nije uopće potrebno da mladi bračni parovi imaju ekonomsku, stambenu i slične perspektive da bi se odlučili praviti potomstvo, kao što se često kod nas kaže; dovoljno je da je stanovništvo nepismeno/neobrazovano, da je žena potčinjena, lišena autonomije unutar patrijarhalnih porodičnih struktura.

Konzervativan pogled na problem implicira da je pad prirodnog priraštaja automatski loša stvar, da je to problem koji treba po svaku cijenu rješavati (Erdoganovim preporukama ili općinskim poticajima). Sagledan iz perspektive društvenog položaja žene, pad prirodnog priraštaja uvijek je simptom porasta slobode i obrazovanja, i društvene moći ženske populacije.

U tom smislu, zanimljivi su podaci iz izvještaja “Stanovništvo Federacije BiH” o prosječnoj starosti majke prilikom rođenja prvog djeteta. U periodu 2010-2015. starosna granica majke koja rađa prvo dijete popela se sa 27,5 godina iz 2010. na 28,3 godine u 2015. Pored odgađanja rađanja, odnosno pomjeranja granice prema četvrtoj deceniji života, značajan indikator je i pomjeranje starosne granice pri zaključenju brakova. Tako je 2010. prosječna starost mlade iznosila 26,0 godina, a mladoženje 29,6, a već 2015. žene su u prosjeku stupale u brak sa 26,7 godina, a muškarci sa 30,1.

Poređenja radi, u većini afričkih zemalja žene stupaju u brak prije 20. godine (Niger 15,7, Čad 16, Gvineja 16,5, Mali 16,7 itd.), dok u razvijenim evropskim zemljama to čine u četvrtoj deceniji (Švedska 35,8, Island 34,6, Danska i Norveška 34,4, Irska 33,2, Njemačka 30,9 itd.).

Posredan utjecaj na prirodni priraštaj imaju i stopa nupcijaliteta (broj zaključenih brakova na 1.000 stanovnika) i stopa divorcijaliteta (broj razvedenih brakova na 1.000 zaključenih). Kada poredimo stanje iz 2010. s onim iz 2016., manje je zaključenih brakova, a unutar njih blago se povećava broj razvedenih – što je treći značajni indikator promjene društvenog statusa žene ka većem stepenu slobode i autonomije.

U vezi s time, potrebno je više puta razmisliti prije nego činjenicu smanjenja nataliteta, pa onda i prirodnog priraštaja osudimo kao takvu, ili je reduktivno objasnimo “lošom ekonomskom situacijom i besperspektivnošću”. Radikalna želja za ekspresnim povećanjem nataliteta može lako biti izljev konzervativnog podsvjesnog, koje ugrožava slobodu žene. Demografija kaže da su novokonzervativne ideološko-prijeteće kampanje u svrhu „vraćanja majčinskih osjećaja“, „vraćanja žena u kuhinju“ i sl. – dugoročno osuđene na propast i nedjelotvorne u povećanju nataliteta.

Iskustvo Francuske, koja ima najveću stopu fertiliteta među razvijenim evropskim zemljama (2,0), kaže da rađanje u većoj mjeri povećavaju liberalni, a ne konzervativni poticaji. Ako rađanje odvojite od zahtjeva za stupanjem u brak, odricanjem od posla (dok dijete ne odraste), veća je šansa da se natalitet poveća. Tako, recimo – na čuđenje konzervativnog rezona – procent zaposlenosti žena (u godinama između 24 i 54) u Francuskoj iznosi cijelih 84%, u Švedskoj koja ima visok fertilitet (1,9) – 87%, dok u Japanu ili Italiji, koji imaju mnogo manji fertilitet (1,4), iznosi 65-70%. Krucijalna stvar je sposobnost društva da se adaptira novim uslovima; ako tradicionalne porodične strukture nisu u stanju da se usklade s novom političkom realnošću gender jednakosti, rezultat će biti sve manji natalitet.

U tom smislu – paradoksalno – konzervativna propaganda, koja traži cijeli paket (brak, dijete, vraćanje s posla kući u svrhu odgajanja) i prezire vanbračnu djecu i razvode može samo otežati prilagođavanje porodičnih struktura novoj političkoj realnosti. Ali, postepeno potkopavanje tradicionalnih odnosa u porodičnim strukturama, preko navedenih tendencija iskazanih u paramterima o rađanju i brakovima, sigurno će u Bosni i Hercegovini, savladavši dugoročno konzervativne reakcije (nasrtaji na koncept obrazovnog i profesionalnog razvoja žena), imati još veći utjecaj na smanjenje snage klasičnog poretka autoriteta, pa i principa etničkog grupisanja u političkim procesima.

Perspektive starenja populacije

“Činjenica je da stanovništvo u Federaciji BiH biološki stari”, utvrđuje se u Izvještaju Federalnog zavoda za statistiku  i navodi da je prosječna starost stanovnika BiH na Popisu 1991. iznosila 34,0 godina, dok je 2013. to povećano na cijelih 39,5 godina u prosjeku. U poređenju s japansko-njemačkim prosjekom (47), naša populacija je još mlada, ali u poređenju s ostatkom svijeta, spadamo među 30-40 najstarijih populacija, te se razlikujemo od mladih populacija Jemena (19,2 godine u prosjeku), Iraka (19,9), Sirije (24,1) ili afričkih nacija (mahom ispod 18). Blizu smo Ukrajine, koja ima u prosjeku 40,4 godina po stanovniku.

Demografsko-historijski nalazi kažu da samo mlade populacije imaju resurse za dugoročne i krvave ratove, posebno u fazama modernizacije, koju smo mi kao društvo doživjeli u godinama socijalizma, a koju su zemlje poput Sirije i Iraka doživjele mnogo kasnije, zapadnoevropske mnogo ranije, a mnoge afričke još uvijek nisu. U tom smislu, naše staro stanovništvo (u poređenju s onim iz 1992.), koje će, kako se budu nastavili prethodno opisani demografski procesi, još više stariti, zalog je mirne budućnosti. Posebno je značajna, i od druge polovice prethodnog stoljeća različita situacija, da su prirodni priraštaji u sve tri dominantne etničke skupine harmonizirani, kako su procesi obrazovne i infrastrukturne modernizacije prošli ključne faze.

Druga strana medalje kaže da sa starim stanovništvom, koje će postajati još starije u godinama koje su pred nama, ne možemo računati na značajniji ekonomski razvoj s obzirom da ne posjedujemo mehanizme (imigracije i integracije) kojima bismo kompenzirali negativan prirodni priraštaj. Njemačka država za svoje ostarjelo stanovništvo traži medicinske radnike posvuda, pa i u Bosni i Hercegovini, dok mi stupamo prema budućnosti u kojoj će nam stanovništvo biti sve starije, a penzioni i zdravstveni sistem su već sada na staklenim finansijskim nogama.

Sve u svemu, kazao bi cinik, nema razloga ni za pesimizam ni za optimizam, ne postoji mogućnost ni za ponavljanje 90-ih, ni za naročit ekonomski razvoj. Više političkih prava i individualnih sloboda, uz krizu državnih finansija, penziono-zdravstvenog sistema i socijalne skrbi, presudno određuju scenarij koji je uvjerljiviji od apokaliptičnih ili utopijskih scenarija primjerenih hiperboličnoj misli političke propagande.

religion and ethnicity in Bosnia
10.12.2017.

SVJEDOCENJE AKADEMIKA DUSANA BILANDZICA: FRANJO TUDJMAN MI JE REKAO - 'KAD PODIJELIMO BOSNU, JA I SLOBA BIT CEMO SAVEZNICI'

Akademik Bilandžić u intervjuu Nacionalu 2012. godine : Tuđman mi je rekao:“Kad podijelimo Bosnu, ja i Sloba bit ćemo saveznici”



Akademik Dušan Bilandžić u intervjuu Nacionalu prvi put otvoreno je 6. maja 2012. godine govorio o ulozi prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u pokušaju podjele Bosne i Hercegovine. Osobno je sudjelovao u tim pregovorima koje su vodila dva ekspertna tima, srpski i hrvatski, a koje su osnovali predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. “Nakon sastanka sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 25. ožujka 1991., predsjednik Tuđman pozvao me je u ured i rekao da ću biti u timu koji će pregovarati sa Srbima.

Srpski pregovarački tim vodio je akademik Kosta Mihajlović. U našem timu Tuđmanove teze najvjernije i tvrdo prenosio je profesor s Fakulteta političkih znanosti Zvonko Lerotić. Glavni cilj tih pregovora, koji su se, eufemistički, zvali ’pregovori o normalizaciji srpsko-hrvatskih odnosa’, bila je, zapravo, podjela Bosne i Hercegovine.”

Bilandžić je od 1942. bio partizan i sudionik NOB-a. U poslijeratnoj Jugoslaviji kao pukovnik radio je i u Generalštabu JNA, u njegovoj Prvoj upravi. Bio je u sobi do sobe prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ali i generala Veljka Kadijevića, koji je bio zadnji jugoslavenski ministar obrane u vrijeme početka rata na prostoru bivše Jugoslavije. Dvije su knjige obilježile Bilandžićevo znanstveno djelovanje: “Historija SFRJ” iz 1978. i “Hrvatska moderna povijest” iz 1999. U 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća bio je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Intervju prenosimo u cjelosti.

Premda je predsjednik Tuđman u izjavi pred TV kamerama Bilandžića u jednom trenutku nazvao “čudovištem” iziritiran nekim njegovim feljtonističkim napisama, kasnije je, ipak, nastavio surađivati s njim. Kako je bilo surađivati s prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom?

– Naša je suradnja počela neposredno nakon prvih višestranačkih izbora 1990. Bio sam potpredsjednik u tadašnjem republičkom predsjedništvu. Kad je Franjo Tuđman izabran za predsjednika Predsjedništva, sastavio je drugačije taj kolektivni državni organ, koji je bio na čelu nekadašnjih, još uvijek socijalističkih republika u bivšoj Jugoslaviji. Postao sam član Predsjedništva kao predstavnik SKH-SDP-a, dakle, stranke koja je izgubila na izborima. Tuđman je, inače, mrzio kolektivna rukovodstva. Kad nas je okupio, rekao je: “Ovo nije nikakvo predsjedništvo. Ja sam predsjednik, a vi ste potpredsjednici republike”. U Predsjedništvu sam ostao sedam mjeseci.

Je li vas on izabrao za potpredsjednika?

– Njegova je odluka bila presudna. Ali formalno je tražio da SKH-SDP, nakon izgubljenih izbora, postavi svog predstavnika među šest potpredsjednika u republičkom predsjedništvu. Kod njega me je, zapravo, delegirao Ivica Račan.

Već ste izjavljivali da ste čuli da je, navodno, pokojni predsjednik Franjo Tuđman bio opsjednut idejom podjele BiH između Srbije i Hrvatske. Je li vam on to i osobno govorio?

– Nakon sastanka sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 25. ožujka 1991., predsjednik Tuđman pozvao me je u ured i rekao da ću biti u timu koji će pregovarati sa Srbima. Srpski pregovarački tim vodio je akademik Kosta Mihajlović. U našem timu Tuđmanove teze najvjernije i tvrdo prenosio je profesor s Fakulteta političkih znanosti Zvonko Lerotić. Glavni cilj tih pregovora, koji su se, eufemistički, zvali “pregovori o normalizaciji srpsko-hrvatskih odnosa”, bila je, zapravo, podjela Bosne i Hercegovine.

Što vam predsjednik Tuđman konkretno rekao?

– Rekao nam je da se on dogovorio s Miloševićem da ta dva tima rade na normalizaciji odnosa Srbije i Hrvatske. No trebalo je skriti pravi smisao tih pregovora. U tim pregovorima uopće nije bilo riječi o normalizaciji odnosa između Zagreba i Beograda. Na njima se isključivo razgovaralo o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije. Rekao nam je tada da su se on i Milošević oko toga načelno dogovorili, a da mi vidimo kako povući konkretnu crtu razgraničenja.

Je li vam dao i neke konkretne upute?

– Dao nam je direktive, a vodili smo tri runde pregovora. Poslije svake runde referirali smo mu što se događalo na tim sastancima. U jednom sam mu trenutku rekao: Franjo, molim te, nema ništa od tih razgovora. Pitao me je: “Zašto?” Odgovorio sam mu: prvo, zato što se ne možemo dogovoriti. Rekao sam mu da su Srbi maksimalisti. Tražili su Baranju i kninsku krajinu. Pa kako ćemo se onda s njima dogovoriti? Odgovorio mi je da ne kompliciram, jer su se Sloba i on dogovorili. Inzistirao je da nastavimo razgovore. Pokušao sam ga upozoriti i na sljedeći problem. Ako bi nam i uspjelo podijeliti BiH, onda ćemo imati i druge prepreke. Prva je bila međunarodna zajednica, koja je jasno deklarirala da nema promjena granica među republikama bivše Jugoslavije. Odgovorio mi je: “Pusti ti međunarodnu zajednicu, što Sloba i ja dogovorimo, oni će to prihvatiti, prije ili kasnije. Jer međunarodna zajednica neće imati drugo rješenje.”

A što bi, u tom slučaju, bilo s Bošnjacima?

– To je bila druga prepreka na koju sam upozoravao. Rekao sam da će se Muslimani pobuniti, čak i kad bi se Hrvatska i Srbija uspjele dogovoriti. Tada me je počeo ismijavati. Bilo mu je nezamislivo da Muslimani mogu spriječiti eventualni dogovor Srbije i Hrvatske o podjeli BiH. Bio je uvjeren da oni protiv toga ne mogu ništa napraviti. Kasnije se pokazalo da sam ipak bio u pravu. Muslimani su stvorili vojsku od 200.000 ljudi i jednostavno se nisu dali. U to sam se vrijeme u jednom trenutku sreo i s Alijom Izetbegovićem i pitao ga zna li za planove o podjeli BiH. “Kako ne bih znao. Mi smo dobili informacije iz Karađorđeva”, odgovorio mi je. Mislio sam da mu otkrivam Ameriku, a on je već sve znao.

Nije, dakle, bilo jednostavno predsjednika Tuđmana uvjeriti u svoje stavove?

– Svaki put kad sam ga pokušao odvratiti tvrdnjama da međunarodna zajednica to neće dopustiti, tvrdoglavo mi je uzvraćao: “Hoće, hoće.” U jednom je trenutku rekao: “Mi ćemo pomoći Srbiji da se proširi, a ona će pomoći nama da se proširimo.” A to je proširenje trebalo biti na račun BiH. Nakon toga će, bio je uvjeren, odnosi između Srbije i Hrvatske biti kao odnosi između Francuske i Njemačke, koje su u 70 godina vodile tri rata. Bit ćemo najbolji saveznici, ali kad podijelimo BiH. Ponovo sam ga nastojao razuvjeriti da međunarodna zajednica neće na to pristati. Nije to želio prihvatiti tvrdeći da nema opstanka Hrvatskoj bez podjele BiH.

Je li, međutim, računao na to da to može dovesti do rata?

– Moram priznati da s ratom uopće nije računao. Nikada ga nije uzimao u obzir u prethodnim razmatranjima. Smatrao je da će Hrvatska i Srbija, kad podijele BiH, biti dobri saveznici. S druge strane, smatrao je da međunarodna zajednica ne može i neće intervenirati. Pitao me je kako će to međunarodna zajednica intervenirati, čime. Govorio je da je to nemoguće.

Jeste li mu proturječili?

– Podsjećao sam ga da je i njega, ali i Miloševića u Beogradu posjetio američki veleposlanik Warren Zimmermann i da im je rekao da nema ništa od promjena republičkih granica. U istom su tonu bile i sve poruke tadašnjeg američkog državnog tajnika Jamesa Bakera. Govorio mi je da je to što govorim bez veze. Odmahivao je rukom i tumačio mi kako ništa ne razumijem. Franjo Tuđman je vodio svoju politiku bez ikakvih ambicija da objasni i protumači zašto nešto radi. Bosnu treba podijeliti i gotova stvar. O tome se nema što pričati.

Što ste vi konkretno radili u tim pregovorima?

– Pokušavali smo srpsku delegaciju vrtjeti oko malog prsta. Preliminarno pitanje koje smo uvijek postavljali bilo je: da li priznajemo rezultate Drugog svjetskog rata. Taj je rat stvorio federativnu Jugoslaviju s granicama republika. Kosta Mihajlović nam je rekao: “To su gluposti. Tito i Kardelj su stvorili te granice. Oni su stvorili takvu Jugoslaviju, pa Srbi onda ne priznaju rezultate NOB-a.” Doslovno je tako rekao. Mi smo, pak, inzistirali na tome. Prije bilo kakvih drugih razgovora rekli smo da mi priznajemo rezultate Drugog svjetskog rata, a NOB je stvorio BiH. Tvrdili smo da to mora biti polazište, a oni takav pristup nisu prihvaćali.

Niste ni prihvatili tezu da je BiH stvorio turski imperij?

– Ne. To smo morali i Tuđmanu objašnjavati, iako njemu nije bilo moguće bilo što objasniti.

No s predsjednikom Tuđmanom poznavali ste od prije.

– Znali smo se još iz Generalštaba JNA iz Beograda. Bili smo soba do sobe, tri pukovnika: Franjo Tuđman, ja i Veljko Kadijević, koji je u vrijeme početka rata u bivšoj Jugoslaviji bio ministar obrane. Od 1958. do 1962. nas trojica radili smo zajedno u Prvoj upravi Generalštaba. To je bila elitna organizacijska jedinica bivše jugoslavenske vojske zadužena za izradu ratnog plana.

Kako je počela vaša suradnja nakon ulaska u Predsjedništvo Hrvatske?

– Na prvoj se sjednici odlučivalo o mandataru za predsjednika vlade. On je predložio da to bude Stipe Mesić. Budući da se Tuđmanu nitko nije mogao suprotstaviti, Mesić je postao prvi predsjednik hrvatske vlade. Druga točka dnevnog reda koju je postavio bila je pitanje određivanja naših plaća. Pitao je ima li netko kakvu ideju, a kako se nitko nije javio, sam je izašao sa svojim prijedlogom. Nije dopuštao da se spominje dinar, koji je još bio konvertibilna nacionalna valuta, pa je rekao ovako: “Vama, potpredsjednicima 4.000 maraka, a meni 7.000 maraka.” Kad je pitao protivi li se tko tom prijedlogu, samo sam se ja javio. Bio sam protiv jer sam smatrao da mi sami ne možemo sebi određivati plaće. S druge strane, bivši članovi tog predsjedništva imali su 1.800 njemačkih maraka, pa sam zaključio da će se plaće udvostručiti u cijeloj državnoj upravi, da će nam puknuti proračun, da to nećemo moći financirati.

Kako je on na to reagirao?

– Rekao mi je da ne kompliciram, jer mi moramo dobro nagraditi naše ljude da ne bi bili skloni korupciji i mitu. Kad sam ga pitao kako je odredio taj kriterij, on mi je odgovorio da je čuo da je toliku plaću imao Milan Kučan u Sloveniji. U to sam vrijeme pravio neke analize, pa sam znao da je Slovenija imala oko 50 posto bolje ekonomske pokazatelje nego Hrvatska, pa si je to mogla dopustiti. Pokušao sam mu objasniti da se ne možemo tako uspoređivati, a on je tada kao protuargument upotrijebio drugi podatak. Rekao je da Hrvatska ima dvostruko više stanovnika od Slovenije.

Kolike su tada bile uobičajene plaće za tu vrstu posla?

– Naši su prethodnici imali 1.800 maraka, pa sam smatrao da su tako visoke plaće neodržive, da će razoriti fondove za mirovine, zdravstvo, školstvo. Njegov je prijedlog bio krajnje voluntaristički. To je bio naš prvi sastanak, a poslije su se i sve druge stvari događale na sličan način.

Može li se kazati da ste bili Tuđmanov prijatelj?

– Bili smo veoma dobri poznanici. Dok još nisam živio u Zagrebu, a dolazio sam ovamo s obitelji, odsjedao sam kod njega, a ne u hotelu. Čitao sam njegove radove, ali se o onome što je napisao s njim nije moglo razgovarati. Nije prihvaćao kritike.

Je li predviđao da će doći do rata na prostoru bivše Jugoslavije?

– Ne, nikada mi nije spomenuo ratnu opciju prije nego što je rat stvarno počeo.

Gdje je, po vama, predsjednik Franjo Tuđman pogriješio?

– Htio bih upozoriti na strategijsku grešku svih lidera na bivšem jugoslavenskom prostoru nakon Titove smrti. Kad se raspao Sovjetski Savez, stvoreno je 17 novih država. U tom su se kontekstu počele osamostaljivati i republike u Jugoslaviji. Kao novi lideri počinju djelovati Franjo Tuđman, Milan Kučan, Slobodan Milošević, Kiro Gligorov, Alija Izetbegović, Veselin Đuranović. Oni žele u tom slomu Jugoslavije proširiti svoje teritorije. Crnogorci tako sanjaju o Dubrovniku i Palama. Milošević je smatrao da je trenutak povoljan za Srbiju da ostvari višestoljetnu viziju o stvaranju velike Srbije na tlu raspadnute Jugoslavije.

Ali Slovenci su izašli iz Jugoslavije bez većih problema.

– Pitao sam jednom Stipu Mesića dok je još bio na čelu Predsjedništva bivše Jugoslavije je li osjetio da Srbi guraju Slovence izvan Jugoslavije. On mi je na to rekao da ne samo da je osjetio nego da zna da im je rečeno: “Idite, bre, što pre.” Kad je završen 14. Kongres SKJ, održan je sastanak političkog vrha Srbije. Zaključili su: kao što se raspala partija, tako će se raspasti i Jugoslavija, a oni trebaju pripremiti načine kako pripojiti BiH, ali i dijelove Hrvatske. Bili su spremni dati samo zapadnu Hercegovinu. Po takvim je uputama kasnije i djelovao njihov spomenuti ekspertni tim za normalizaciju odnosa između Srbije i Hrvatske.

Nakon tri runde razgovora što ste rekli predsjedniku Tuđmanu?

– Rekao sam mu: “Franjo, sa Srbima se ne može.”

Zašto se nije moglo?

– Objašnjavao sam mu da otvoreno traže Baranju i Kninsku krajinu. Pitao sam ga gdje se može povući ta crta razgraničenja u BiH, a on mi je rekao da se držimo linije Banovine Hrvatske. To je značilo od Banje Luke prema Mostaru, zapadno od Neretve je hrvatsko, a istočno od Neretve srpsko.

A Bošnjaci ne postoje?

– O njima nije trebalo voditi računa. Srpska delegacija nas je čak uvjeravala da NATO priželjkuje da Srbija i Hrvatska istjeraju Muslimane u Tursku. Tada sam rekao Kosti Mihajloviću neka nam pokaže taj dokument NATO-a. Imao sam na umu da je upravo Turska glavni saveznik NATO-a na južnom boku. On mi je na to odgovorio da je njihov predsjednik našem predsjedniku podastro taj stav NATO-a o poželjnom iseljavanju Muslimana iz Bosne. Bilo je to nacionalističko ludilo. Milošević je, očito, imao namjeru realizirati ideju Velike Srbije.

A kakve su bile pozicije u razgovorima o bosanskoj Posavini? Tamo je živio veliki broj Hrvata.

– Srpskoj sam strani govorio da je u Posavini većinsko hrvatsko i muslimansko stanovništvo. U tom području centar srpstva samo je banjolučka regija, a to može imati eventualno tek status Nagorno Karabaha u Azerbajdžanu. Pitao sam ih kako misle uspostaviti vezu između Srbije i Banje Luke bez Posavine. Tada su mi Kosta Mihajlović i Smilja Avramov rekli: “Naši predsjednici su dogovorili da cijela Posavina pripadne Srbiji.” Još nije bilo ni Radovana Karadžića, ni Ratka Mladića. Potom je 6. svibnja 1992. izašao i onaj Sporazum Karadžić-Boban sa sastanka u Grazu, a Večernji list je tim povodom objavio da više nema nikakvih sporova između Hrvatske i Srbije, da je pitanje Posavine riješeno. Sporno je ostalo samo malo područje istočno od Dubrovnika.

Ali u bosanskoj Posavini Hrvati i Srbi su ratovali.

– To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za bosansku Posavinu. Tada sam razmišljao: zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već bila predana Srbiji. Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobiveno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je to predano bez borbe.

Smatrate li onda predsjednika Tuđmana i krivcem za rat na prostoru bivše Jugoslavije?

– To ne. Osvajač je bio Slobodan Milošević. Jedino je on, objektivno, i mogao biti pokretač ratnog stroja. U Miloševićevim rukama su bili ključevi rata i mira. On je, zapravo, imao revolver. Imao je oružje u rukama zahvaljujući presudnom utjecaju na vojsku – tadašnju JNA. S druge strane, svi lideri novih država: Hrvatske, BiH i Slovenije trčali su k Miloševiću u Beograd. Slovenski predsjednik Milan Kučan išao je k njemu kako bi Srbija prihvatila odlazak Slovenije iz Jugoslavije. To je i dobio. Rat u Sloveniji je bio, zapravo, fingiran sukob premda su i u njemu ginuli ljudi.

Tko je, zapravo, pokrenuo rat?

– Četverogodišnji rat na prostoru bivše Jugolsavije protiv tada već samostalnih država, bivših jugoslavenskih republika, pokrenuo je Slobodan Milošević. No nakon tog četverogodišnjeg rata Srbija se našla u istoj poziciji na kojoj bila i prije rata. Na kraju je morala prihvatiti avnojevske granice bivših federalnih jedinica, koje je nastojala srušiti. S druge strane, godine izolacije od međunarodne zajednice, ali i samoizolacije Srbije od suradnje s međunarodnom zajednicom, ostavile su teške posljedice na gospodarstvo i standard građana u Srbiji. Stvoreno je teško naslijeđe, koje ju nastavlja osiromašivati.

A je li Alija Izetbegović, bosanski lider, išao k Miloševiću?

– I Alija Izetbegović je išao k Miloševiću u Beograd. S Hrvatskom nije imao nikakvih problema, pa u Zagreb nije morao dolaziti. Znao je da mu opasnost prijeti iz Beograda. Kad je riječ o BiH, postojala je tradicija još iz NOB-a, a ona je nastavljena posebno 60-ih godina. Tito, Kardelj i Bakarić forsirali su da tzv. jugoslavenska periferija, dakle, područje izvan trokuta SHS – Srbije, Hrvatske i Slovenije, postane politički faktor. Ta “periferija” bili su BiH, Makedonija, Crna Gora, Kosovo i Vojvodina. Tito je govorio Branku Mikuliću i Hamdiji Pozdercu da se ponašaju kao država, a ne obična republika. Titov je kurs bio stvoriti ravnotežu ostalih republika prema Srbiji.

Postoji teza da Slovenija nije ušla u projekt izgradnje vlastite države zbog potrage za državnošću, već zbog otpora Miloševića jednoj od glavnih slovenskih političkih parola “Europa zdaj”, odnosno “Europa sada”.

– U slovenskom su vodstvu odavno bili svjesni neodrživosti Jugoslavije kao povijesnog projekta. Još 28. studenoga 1965. Edvard Kardelj je podnio jedan referat partijskom vrhu u kojem je dao procjenu što će se dogoditi kada ode Tito i ostali lideri revolucije. U tom je referatu iznio svoju temeljnu misao: “Jugoslavija je povijesno neodrživa”. Njegova je teza bila da je “jugoslavensko pitanje svjetsko pitanje” – da se moramo pripremati za tzv. razdruživanje. Tvrdio je da Srbija priprema udar na avnojevsku Jugoslaviju. Izrijekom je tada rekao da kao lideri revolucije moraju spriječiti taj hegemonistički plan.

Kako su srpski predstavnici reagirali na to Kardeljevo izlaganje?

– Na tom je sastanku bio i poznati srpski rukovodilac Aleksandar Ranković, čuveni šef tajnih službi, koji još nije bio smijenjen. On nije rekao ni riječi.

Nedavno sam čuo tezu da je Kardelj govorio i da će Jugoslavija postati jedna od sovjetskih republika pod patronatom Moskve.

– To je bila samo Kardeljeva igra. Još uoči VII. Kongresa SKJ, na pripremnom sastanku u Ljubljani Kardelj je nedvosmisleno lansirao tezu da je Jugoslavija privremena “tranzitna tvorevina”. Na sastanku je kao član CK SKJ bio i Dobrica Ćosić. Javio se za riječ i rekao: “Druže Kardelj, molim vas ponovite, nije mi jasno. To znači da je Jugoslavija privremena.” Kardelj mu je tada odgovorio: “Tako, tako”, a Dobrica Ćosić je ostao šokiran. Za Ćosića je Jugoslavija bila vječna tvorevina kao manje-više srpska država. Kardelj nikada nije vjerovao u opstojnost jugoslavenske države, a Tito je bio lukav i oko toga se nije izjašnjavao. On je, ipak, bio šef te države i nije mogao tako nešto reći, jer je bio svjestan da bez te države nema ni njega. Kardelj je tada objašnjavao da će u novim okolnostima Srbija moći uspostaviti bliže odnose sa svojim susjedima Bugarskom i Rumunjskom, a Slovenija s Austrijom i Italijom.

Kada ste počeli blisko surađivati s Kardeljom?

– Između nas dvojice postojao je specifičan odnos. Na prijedlog Vladimira Bakarića bio sam postavljen za direktora partijskog Centra za društvena istraživanja u Beogradu, a Kardelj je bio predsjednik njegova Savjeta. Taj je centar djelovao kao neka vrsta instituta, a služio je i za probijanje naših ideja. Dok je Kardelj tvrdio da je Jugoslavija neodrživa, Vladimir Bakarić je govorio sljedeće: “Da je hrvatski narod pitan, ni prva, ni druga Jugoslavija ne bi bile stvorene.” Tko je tada pitao Srbe i Hrvate hoćete li ili nećete Jugoslaviju. Nakon Drugog svjetskog rata velike sile nedvosmisleno su zaključile da sve države koje je Hitler razorio treba obnoviti. To je bio slučaj i s Čehoslovačkom i s Jugoslavijom.

Niste podupirali maspok 1971., zašto?

– To je bila besmislena akcija u kojoj su oni deklarirali bitku za devize, a znali su da je Tito već pripremao projekt za razdruživanje Jugoslavije. Zbog maspoka je novi ustav, koji je stvorio pretpostavke za razdruživanje nekadašnjih jugoslavenskih republika, donijet dvije godine kasnije. Planirano je bilo da se donese 1972., a onda je odluka odgođena za 1974. A Tito je 1971. u jednom trenutku rekao srpskom partijskom rukovodiocu Petru Nikeziću: “Kad biste znali što ja mislim, vi biste se smrznuli.” Smisao njegove poruke bio je da nema namjeru očuvati Jugoslaviju po svaku cijenu.

Dragan Đurić (Nacional, 6.5.2012.)

10.12.2017.

HRVOJE KLASIC: ZLOCINCI SE NESMIJU STITITI I BRANITI

Hrvoje Klasić : Na nirnberškom sudu nisu osuđeni ni Hitler ni Gebels, ali to nije umanjilo činjenicu da ih se smatra najvećim zločincima 20. stoljeća


.


Hrvatski povjesničar, Hrvoje Klasić, za Avangardu govori o reakcijama u Hrvatskoj na presudu Prliću i ostalima, “…premijer Andrej Plenković je, na primjer, najprije kritizirao presudu Haškog tribunala, čime je pokazao ne samo da je hrvatsko društvo u demokratskom smislu nezrelo – svatko tko kritizira bilo što što se smatra službenim narativom proglašava se crvenim, žutim, zelenim vragom – nego i da Hrvatska nije pravna država”; usponu desnice u hrvatskom društvi koji je započeo devedestih; naslijeđu ICTY-a, “kada moje kolege iz SAD, Finske ili Japana jednom dođu u posjed arhive Haškog tribunala i kada počnu otkrivati što se ovdje događalo devedesetih, te analize će biti bitno drugačije od onoga kako bi brojni Hrvati, uključujući i političare i povjesničare, voljeli da izgledaju”; reakcijama iz Srbije na haške presude, “Uzimati srpsko društvo, srpsku politiku, srpske medije, srpski obrazovni sustav kao primjer suočavanja s prošlošću može se samo u nekoj dobroj šali.
Nažalost po srpsko društvo, tamo nema gotovo nikakvog suočavanja s prošlošću ili empatije prema žrtvama”; o političkim elitama, “Uvijek se govori o odgovornosti političkih elita, ali njih ne bi ni bilo da ih netko uporno ne bira. U tom smislu, ne mislim da su za sve krivi samo političari; itekako su krivi oni koji za njih glasaju”.
Slušajući nepodnošljivo saglasje najviših hrvatskih državnih dužnosnika, katoličke
crkve, dijela medija i većine dužnosnika hrvatskog društva koje je ocjenama o Tribunalu u Hagu kao o “političkom sudu” i “sudu za Hrvate” dočekalo prošlonedjeljnu pravosnažnu presudu šestorici bivših lidera takozvane Herceg-Bosne, možda nije loše prisjetiti se pitanja kojim Zoran Kostić Cane “zagrijava” publiku na koncertima svojih Partibrejkersa u Sloveniji: “Šta vam je, bre, Hrvati?” Zbilja, šta vam je?

Hrvatski istoričar Hrvoje Klasić kaže da je većinski stav političke i intelektualne elite u
Hrvatskoj, kao i velikog dijela medija o presudi šestorici, a onda i o činu samoubistva Slobodana Praljka, sramotan i nezreo.

“U trenutku kada se donosi presuda za stravične zločine nad Bošnjacima u BiH, u hrvatskom javnom prostoru to gotovo da uopće i nije tema”, kaže Klasić za Avangardu. “Umjesto toga, organiziraju se mise i skupovi potpore za osuđene hrvatske generale; govori se o njihovim privatnim životima, bez da bi se, recimo, iskazala sućut spram žrtava, napravio nekakav dokumentarac o Ahmićima, dovelo svjedoke kako bi javnost mogla čuti mišljenje nekoga iz Bosne i Hercegovine tko je direktno bio pogođen ili tko se pak bavio ovom temom.

Posebno je bio problematičan odnos hrvatskih vlast u odnosu na hašku presudu. Iako je u međuvremenu reterirao, premijer Andrej Plenković je, na primjer, najprije kritizirao presudu Haškog tribunala, čime je pokazao ne samo da je, ponavljam, hrvatsko društvo u demokratskom smislu nezrelo – svatko tko kritizira bilo što što se smatra službenim narativom proglašava se crvenim, žutim, zelenim vragom – nego i da Hrvatska nije pravna država, budući da nije uspjela sankcionirati one koji su odgovorni za stravične zločine počinjene tijekom rata u Hrvatskoj i BiH. Najzad, pokazalo se i da Hrvatska ne zna prihvatiti bilo koju presudu bilo koje međunarodne institucije ako joj ona u potpunosti ne ide u prilog – bilo da je riječ o arbitraži o granici sa Slovenijom, o prijeporima sa Mađarima oko Mola, ili o presudama Haškog suda.

AVANGARDA: Haški sud nije u toj mjeri bio na udaru kada je donio oslobađajuću presudu generalu Antu Gotovini?

KLASIĆ: Čak ni tada nitko u Hrvatskoj nije izravno hvalio taj sud, nego se presuda Gotovini tumačila kao iznimka koja potvrđuje pravilo da Tribunal zapravo nije dobar, da je politički sud koji sudi na štetu Hrvata.

AVANGARDA: Zašto kažete da je premijer Plenković reterirao u svojim izjavama?

KLASIĆ: Imate službenu i neslužbenu priču. Prve službene reakcije hrvatskih ministara i visokih državnih dužnosnika glasile su da je haška presuda štetna, da je Hrvatska ne prihvaća i slično, da bi onda, očito nakon pritisaka i stranih medija, stranih diplomata i političara, takva retorika ipak donekle bila promijenjena. U kuloarima se mogla čuti i briga premijera Plenkovića za svoju političku budućnost: on sebe navodno vidi u tijelima i institucijama EU. Izjave koje je davao od toga cilja ga sasvim sigurno bitno udaljavaju. Otud reteriranje koje sam spomenuo.

AVANGARDA: Prvi komentari premijera Plankovića, predsjedice Kolinde Grabar Kitarović poklopile su se sa reakcijama Katoličke crkve, čiji su biskupi osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka upoređivali sa – Isusom. Odakle toliko saglasje?

KLASIĆ: Ono nije od jučer. Godinama ponavljam da uspon desnice nije počeo dolaskom Tomislava Karamrka na čelo Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).

AVANGARDA: Nego?

KLASIĆ: Iako, naravno, hrvatski nacionalizam ima svoje eskalacije, htjeli mi to priznati ili ne, on je sveprisutan u hrvatskom društvu još od devedesetih, i to bilo kroz hrvatsku politiku, bilo kroz medije ili kroz nastupe ovdašnjih intelektualaca. Katoličku crkvu da i ne spominjem. U tom suglasju, dakle, nema iznenađenja, budući da je hrvatsko društvo u dobroj mjeri nacionalističko, etnocentrično i egoistično. Sve što Hrvati učine ima opravdanje; oni koji se u Hrvatskoj usuđuju kritizirati bilo koji događaj od 1991, automatski postaju mrzitelji Hrvatske, njeni neprijatelji, Jugoslaveni, komunisti…

Kao povjesničar, uporno upozoravam da će, kada moje kolege iz SAD, Finske ili Japana jednom dođu u posjed arhive Haškog tribunala i kada počnu otkrivati što se ovdje događalo devedesetih, te analize biti bitno drugačije od onoga kako bi brojni Hrvati, uključujući i političare i povjesničare, voljeli da izgledaju. Uvjet za to je da se emocije, kao i neki osobni doživljaji maknu u drugu stranu. Tek onda će na površinu doći niz stvari koje pokazuju sve nedoslednosti hrvatske politike devedesetih u Hrvatskoj, posebno u BiH.

AVANGARDA: Koliko se danas čuje glas onih građana Hrvatske koji govore protiv nacionalizma?

KLASIĆ: To je sreća u nesreći: ta se grupa u hrvatskom društvu ipak etablirala kao vid građanske pobune. Prisjetite se momenta kada su Tomislav Karamarko i Zlatko Hasanbegović, tadašnji ministra kulture, pokušali uvesti cenzuru i hrvatske intelektualce koji su ih kritizirali nazvati izdajnicima. Tada ste imali dobro organizirane skupove, prosvjede, javne nastupe mnogih uglednih intelektualaca, umjetnika, novinara, povjesničara, koji su se tome oštro usprotivili. Bojim se da takva akcija u toj mjeri nije zamisliva niti u Srbiji, niti u BiH. Možda i zbog razlike u medijskim slobodama. Jer, kakva god da je HRT kao javni servis pod utjecajem onih koji su na vlasti, ne možemo reći da oni koji misle drugačije od službenog narativa tamo nemaju dovoljan prostor. Tvrtko Jakovina i ja smo poslednjih godinu dana na HRT-u gostovali makar pedeset puta. Da ne spominjem RTL, Novu, N1, Jutarnji list, Novosti… Dakle, nije da nas nema i nije da smo potpuno bez utjecaja.

Naravno, gledano u političkom, ako hoćete i u stranačkom smislu, u Hrvatskoj je, kao i svuda drugdje, desno biračko tijelo puno homogenije; istodobno, lijevo, liberalno tijelo se na prvoj krivini posvađa. Ipak, HDZ nikada neće dobijati onoliko glasova koliko ih dobije Aleksandar Vučić u Srbiji. Ako tome dodamo situaciju sa drugim desnim ili nacionalističkim strankama, vidjećete da je HDZ u Hrvatskoj nešto bolji od Socijaldemokratske partije (SDP), ali ne drastično bolji. Upravo zato u Hrvatskoj uvijek postoji mogućnost da na svakim izborima od Tuđmanove smrti pobijedi jedna od te dvije najveće stranke. Za razliku od Srbije, gdje je Vučič nedostižno superioran u odnosu na, recimo, Demokratsku stranku.

AVANGARDA: I u Srbiji postoje punktovi u društvu i mediji koji se bore protiv nacionalizma. Imate Danas, Vreme, neke portale, NVO, Centar za kulturnu demontaminaciju…

KLASIĆ: Kad to pretočite u podršku, u broj glasova i kvalitetu stranaka, ipak dobijete bitno drugačiji rezultat u odnosu na Hrvatsku. U Srbiji sam veoma često i poznajem velike stručnjake, vrhunske intelektualce koji ne podržavaju aktualnu vlast. Međutim, pogledajte situaciju na RTS-u ili u nekim od najčitanijih štampanih medija i dobićete sliku koja je katastrofalna. Da, naravno, svuda postoje opozicijski krugovi, ali mislim da je njihov utjecaj u Srbiji daleko manji zato što je politička i stranačka slika u Srbiji mnogo gora od one u Hrvatskoj.

AVANGARDA: Što nije naročit uspjeh, ali… Pomenuli ste bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji, sudeći po odluci gradonačelnika Zagreba Milana Bandića da iz jednog gradskog parka ukloni nedavno postavljenu bistu Ive Lole Ribara, postaje faktor od kojeg, nažalost, zavisi dosta toga u Hrvatskoj.

KLASIĆ: U političkom smislu, Zlatko Hasanbegović već je doživio svoj maksimum, što je nekih pet-šest pocenata udjela u biračkom tijelu Zagreba. Iako sam beznačajan po broju zastupnika, od Hasanbegovićeve podrške zavisi opstanak gradonačelnika Bandića, koji očito više voli vlast od bilo čega drugoga, pa i od svog ranije iskazanog stava o prošlosti i o antifašzimu. Upravo zato je Bandić i odlučio poslušati Hasanbegovića i udovoljiti njegovim zahtjevima.

AVANGARDA: Koliko će trgovina Bandića i Hasanbegovića Ivom Lolom Ribarom i hrvatskim antifašizmom koštati hrvatsko društvo?

KLASIĆ: Neće ga koštati, baš kao što ga nije koštala ni do sada. Hrvatska je ušla u EU, pa se od tada ovdje sve radi malo ispod, a malo iznad stola. Devedesetih je u Ustav Hrvatske unijet antifašizam, javno su proklamirani dani antifašističke borbe – ne zaboravite da je u to doba na čelu države bio nekadašnji partizan, antifašist, general JNA – ali je ubrzo postalo jasno da se sve to radilo zbog europske i svjetske javnosti. I rađeno je iznad stola. Istodobno, ispod stola je započeo ustaški revizionizam, koji je postajao vidljiv na svakom koraku – od imena ulica Mile Budaka do vojnih jedinica koje su dobivale ustaška imena. Jasno je, dakle, da je Hrvatska do ulaska u EU govorila jedno; nakon toga je govorila i radila nešto posve drugo. Što je, ponavljam, ništa neće koštati. Jer, kada god se na to ukaže, odgovor je – pogledajte Mađare, pogledajte Poljake i ostale zemlje EU u kojima je desni nacionalizam utjecajniji i jači.

AVANAGARDA: Kada pogledate reakcije javnosti na poslednju presudu Haškog tribunala šestorci hrvatskih generala, šta zaključujete? Šta je, dakle, hrvatskoj javnosti bilo spornije – ocjena o međunarodnom konfliktu, ili ocjena o udruženom zločinačkom poduhvatu?

KLASIĆ: Nitko od hrvatskih političara nije osporavao da su se zločini dogodili, čak se nije dovodilo u pitanje ni to da su oni koji su za to oglašeni doista i krivi. Što je onda sporno? Hrvatsku je, dakle, u toj presudi najviše pogodila činjenica da se prozvalo ljude iz hrvatskog državnog vrha devedesetih – mislim na Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka – i njih dovelo u vezu sa udruženim zločinačkim pothvatom, sve sa ciljem stvaranja etnički čistog teritorija, koji će se onda ujediniti u Hrvatsku.

Danas imate brojne, veoma bliske suradnike Franje Tuđmana iz tog perioda, koji su godinama govorili i ukazivali na njegov stav o BiH, o podjeli BiH, o priključenju dijela bosanskohercegovačkog teritorija Hrvatskoj. Postoje dokumenti i transkripti u kojima sam Tuđman govori o tome. Pored toga, imate Rezoluciju 333 Vijeća sigurnosti UN iz veljače 1994, u kojoj se Hrvatska upozorava da krši integritet druge članice UN, da je hrvatska vojska na teritoriju BiH, itd. Najzad, imate i izjavu kardinala Franje Kuharića, koji je hercegovačke Hrvate upozoravao da to što čine u BiH nije dobro.

AVANGARDA: Ako je Hrvatskoj toliko zasmetalo pominjanje predsjednika Tuđmana u presudi Haškog tribunala…

KLASIĆ: Naravno da joj je zasmetalo. Jer, kult ličnosti Franje Tuđmana u Hrvatskoj se gradi od njegovog dolaska na vlast, naročito nakon njegove smrti, kada je Tuđman definitivno postao neupitna ličnost, otac suvremene Hrvatske. Svako preispitivanje ličnosti ili postupaka Franje Tuđmana ili perioda kada je on vodio Hrvatsku – bilo u ratu, bilo u miru – ovdje je ravno nekadašnjem kritiziranju Tita i NOB-a tijekom Drugog svjestkog rata. A doći će, kažem, vrijeme da hrvatski povjesničari otvore arhive, pa da na vidjelo izađe to kako je izgledala Hrvatska u vrijeme Tuđmana.

Povući će se bilanca i, osim činjenice da je Hrvatska postala neovisna država, saznat ćemo dosta činjenica o BiH, o nevjerojatnoj pljački koja se dogodila u Tuđmanovo vrijeme – mislim da Hrvate nikada i nitko u povijesti nije toliko opljačkao koliko sami Hrvati; naći će se dokazi o nepoštivanju demokratskih procedura, o tome da, recimo, Tuđman nije htio prihvatiti izbore u Zagrebu sve dok nije pobijedio kandidat HDZ-a; otkrit će se njegovo miješanje u sve, uključujući promjenu imena nogometnog kluba; suočit ćemo se sa činjenicom da je predsjednik svakoga tko bi ga kritizirao nazivao stranim plaćenikom, i sl.
Sve u svemu, govoriti danas o BiH i spominjati Franju Tuđmana u lošem smislu, a kamoli postaviti pitanje što bi se dogodilo da je proživio, da li bi njegova sudbina bila dolazak na Haški sud, teme su o kojima se nerado govori u Hrvatskoj. Tim prije što je, ponavljam, nakon Ante Starčevića, Tuđman doživljen kao novi hrvatski “otac domovine”.

AVANGARDA: Kako Vam zvuči argument onih koji osporavaju hašku presudu šestorici generala, a koji kažu da je ovo peta po redu presuda u kojoj se govori o agresiji Hrvatske na BiH, dok u Srbiji takve presude nema. Iako je ima, naravno.

KLASIĆ: Uvijek gledam da najprije počistim to što imam u vlastitom dvorištu, sve nastojeći da društvo u kojem živim bude društvo normalnih, tolerantnih osoba koje će se znati suočiti i sa negativnim stvarima iz vlastite prošlosti. Haški sud je sasvim sigurno mogao biti brži, efikasniji i velika je šteta što nisu osuđeni Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj, odnosno što su nekima kazne bile preniske. Međutim, kao povjesničar mogu reći da su sudske presude svakako veoma bitne, ali ne i presudne za povijest.

Na nirnberškom sudu nisu osuđeni niti Adolf Hitler, niti Jozef Gebels, niti mnogi drugi nacisti, ali to nije umanjilo činjenicu da ih se smatra najvećim zločincima 20. stoljeća. U tom smislu, izuzuev kod nekih opskurnih ruskih povjesničara koji to spore, u svijetu danas postoji konsenzus da je glavni pokretač jugoslavenskih ratova i glavni krivac za njih bio Slobodan Milošević i tadašnji politički i vojni vrh SRJ. Naravno, bilo bi možda dobro da je to i sudski jače potvrđeno, što ne znači da je time Hrvatska pretrpjela veću štetu od Srbije.

AVANGARDA: Kontrolisani mediji u Srbiji su, dan nakon donošenja presude u Hagu, objavili – “ustaše osuđene u Hagu”. Svega nekoliko dana ranije, Haški tribunal je u istim tabloidima, bliskim predsjedniku Vučiću, opisan kao sud za Srbe, a Ratko Maldić kao heroj. Je li to očekivano?

KLASIĆ: Uzimati srpsko društvo, srpsku politiku, srpske medije, srpski obrazovni sustav kao primjer suočavanja s prošlošću može se samo u nekoj dobroj šali. Nažalost po srpsko društvo, tamo nema gotovo nikakvog suočavanja s prošlošću ili empatije prema žrtvama.
Danas neki govore o političkoj mudrosti predsjednika Vučića, kojega hvale zbog toga što je trezvenije reagirao na presudu Ratku Mladiću. Međutim, od Vučiča bih volio čuti, ne da se ispričava za nekve apstraktne događaje i zločine, nego da objasni svoje postupke i da sam kaže – ljudi, ono što sam govorio o ubijanju muslimana, bio sam u krivu; kada sam govorio da Glina nikada neće biti Hrvatska, bio sam u krivu; kada sam poručivao da Bulevar Zorana Đinđića mora biti bulevar Ratka Mladića, bio sam u krivu; ljudi, ja se danas toga sramim.

AVANGARDA: Teško da ćete od predsjednika Vučiča to čuti.

KLASIĆ: To i hoću da kažem: neki prihvataju to da se Vučič ispričao, ali što mene briga da li će se on ispričati za nekoga drugoga, ako je njegova obaveza da se ispriča u svoje ime, da objasni zašto je to tada govorio i zašto je točno to što je govorio i činio bilo krivo i loše.

AVANGARDA: Vaš kolega, srpski istoričar Milivoj Bešlin kaže da današnja Srbija ne samo da se ne suočava s teretom i pogubnošću politike Slobodana Miloševića, nego se Vučićeva vlast u dobroj mjeri identifikuje sa tadašnjom agresivnom i u biti zločinačkom politikom. “Vučić takvom politikom od Srba pravi svoje taoce, uprežuči ih kao taoce u Miloševićeva kola, dijeleći Mladićev zločin na sve i sa svim Srbima. To je najstrašniji dio Vučićeve politike. Dugoročno to nije dobro za Srbiju, ali ni za odnose u regiji”. Jeste li saglasni sa ovom ocjenom?

KLASIĆ: U javnom diskursu u Srbiji doista nikada nisam vidio javni otklon vladajuće strukture od Miloševićeve politike, od zločina i ratova. Umjesto toga, stalno se pokušava naći opravdanje u smislu – da, ali bilo je zločina i na drugoj strani. Što, naravno, nije nikakvo opravdanje, nikakva isprika. Pritom, nije sporno da je bilo zločina na svim stranama, ali od državnog vrha Srbije u poslednjih dvadeset godina doista nisam čuo tko je, kako i kada počeo jugoslavenske ratove i što se događa nakon toga.

Nema ni jasne osude i uloge srpskih političara u tim ratovima, usprkos presudama Haškog suda. Sam Haški tribunal pokazao je da je kao sud nastao zbog najmanje naše dvije velike sramote: prva sramota je da se ovdje nisu pobili niti najstrašnije zločine činili narodi Beneluksa niti Skandinavije, nego narodi koji su desetljećima živjeli u zajedničkoj državi. Druga sramota je da se te zločine nije htjelo sankcionirati u zemljama gdje su oni počinjeni. Jer, pored svega, i danas imate priče o međunarodnim zavjerama kojima se nastoji opravdavati naša glupost. Tako ispada da su veći problem strane institucije koje nisu zaustavile rat, nego mi koji smo ih vodili. U toj percepciji, za genocid u Srebrenici kriv je bataljon nizozemskih vojnika, ali ne i oni koji su taj zločin počinili. To je apsurdno! Mi bismo htjeli da netko drugi uvijek bude kriv za našu krivicu. Ne može! Moramo se suočiti sa onim za što smo odgovorni, što je uvjet pomirenja. Najzad, to mora biti politika svake od nekadašnjih jugoslavenskih država.

AVANGARDA: Da li prepoznajete takvu namjeru u trenutnim političkim i državnim strukturama na prostoru bivše Jugoslavije?

KLASIĆ: U trenutačnim političkim elitama ne prepoznajem. Veoma često boravim u svim zemljama u kojima je bio rat i moram priznati da mi nekada nije jasno kako oni koji su na vlasti u tim državama uopće vladaju. Naime, ljudi sa kojima se srećem u tim sredinama, sa kojima se družim apsolutni su protivnici postojećih politika i takvih struktura. Očito se družim, dakle, sa krivim ljudima. Ipak, ne bih tako lako abolirao narod. Jer uvijek se govori o odgovornosti političkih elita, ali njih ne bi ni bilo da ih netko uporno ne bira. U tom smislu, ne mislim da su za sve krivi samo političari; itekako su krivi oni koji za njih glasaju.

Tamara Nikčević (Avangarda)
09.12.2017.

HOYT BRIAN YEE JASNO I GLASNO : NE POSTOJI OPCIJA SECESIJE NITI ZA JEDAN ENTITET U BOSNI I HERCEGOVINI !

Hoyt Brian Yee jasno i glasno : Ne postoji opcija secesije niti za jedan entitet u Bosni i Hercegovini !



Ne postoji opcija secesije niti za jedan entitet u BiH, poručio je Hoyt Brian Yee, zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a za Evropu i Aziju, koji je gostovao u emisiji N1 na 1.Yee je u ekskluzivnom razgovoru za N1 odbacio navode pojedinih medija kako će postati novi američki ambasador u Makedoniji, te je dodao da je zadovoljan trenutnim poslom koji obavlja.

“Jako sam ponosan što sam zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a i zadovoljan sam ovim što radim. Drago mi je reći da ću još biti tu”, istakao je Yee.

Govoreći o američkim interesima u regionu, Yee je naveo kako SAD želi pomoći zemljama regiona da se približe svome cilju –
prosperitetnoj, demokratskoj, stabilnoj i sigurnijoj budućnosti…

“Interes je da zemlje regiona imaju što bolju tržišnu ekonomiju, sa šansama za sve građana regije, posebno za mlade”, poručio je Yee.

Koja je crvena linija koju lideri u BiH ne bi smjeli da pređu?

“Volio bih da razmišljamo o reformama i promjenama, teškim odlukama pred kojima se nalaze bh. političari kako bi se što više približili ciljevima za koje su se opredijelili. Što se tiče ograničenja za lidere – ta ograničenja postavlja Ustav zemlje i međunarodne norme”,ocijenio je.

Na pitanje kako komentariše izjave entitetskog predsjednika Milorada Dodika u vezi sa “mirnim otcjepljenjem RS-a”, kao i izjave člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića da će “patriote braniti BiH od svakog pokušaj secesije”, Hoyt Brian Yee je ponovi stav SAD-a kako ne postoji opcija secesije niti za jedan entitet.

“Naše čvrsto uvjerenje je da lideri BiH imaju obavezu poštivati Ustav BiH, kao i da poštuju međunarodne zakone i prava, te da donose odluke koje će unaprijediti interese ove zemlje, naročito u vezi integracija sa ostatkom Evrope.

Ne postoji opcija secesije niti za jedan entitet. Ne postoji, vjerujem, interes niti jednog lidera, niti jedne stranke, za nekakvim 
oblikom nasilja. Tako da je naša poruka liderima – SAD i evropske zemlje žele pomoći ovoj zemlji na putu ka EU integracijama, a sve druge incijative koje mogu odvući BiH od tih integracija – treba ih obeshrabriti”, zaključio je zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a za Evropu i Aziju.

(Kliker.info-N1)

09.12.2017.

EVROPLJANI SE NE ZELE IDENTIFIKOVATI SA EVROPSKIM VRIJEDNOSTIMA KOJE NOSI DRAGAN COVIC

Direktor IFIMES-a Zijad Bećirović : Evropljani se ne žele identifikovati sa evropskim vrijednostima koje nosi Dragan Čović




Udruženi zločinački poduhvat je veliko opterećenje i za Hrvatsku, iako odgovornost jeste individualna, ali svi ti ljudi su bili visoki dužnosnici ili države ili vojske, te kadrovi HDZ-a. Postavlja se pitanje kako stranka, sa tako retrogradnim idejama i dokazima, može biti članica Evropske pučke stranke, kaže u razgovoru za TV1 direktor IFIMES-a Zijad Bećirović.

TV1: Prošle sedmice haški Tribunal izrekao je presudu u slučaju „Prlić i ostali“. Kakav je vaš stav o potvrđivanju krivice za zločine i udruženi zločinački poduhvat?

BEĆIROVIĆ: Presuda nije iznenađenje i na fonu je dosadašnjih presuda koje su okarakreterizirale sukob u BiH kao, prije svega, međunarodni sukob. To se odnosi na Srbiju, za koju je u četiri presude spomenuto da je učesnik međunarodnog oružanog sukoba u BiH, počevši od presude Dušku Tadiću. Međutim, očito za dio hrvatske javnosti koji ne poznaje praksu Tribunala i dosadašnje presude to predstavlja iznenađenje. Karakter međunarodnog oružanog konflikta u BiH jasan je u dosadašnjim presudama.

Kada je ova presuda u pitanju, radi se o specifičnosti. Odbrana je zakazala prilikom iznošenja dokaza, promašila je temu. Umjesto da brani optužene, odbrana se više koncentrirala da zaštiti Hrvatsku i da negora udruženi zločinački poduhvat. Tako je napravila ključnu grešku, kada je peti put tražila izvođenje dokaza da Hrvatska nije uključena, mada je tužilaštvo tražilo sporazum na osnovu do sada presuđenih presuda da se napravi dogovor. Pogotovo se to odnosi na Brunu Stojića i Jadranka Prlića. Imamo slučaj da je odvjetnica Stojića Senka Nožica branila Hrvatsku i udruženi zločinački poduhvat i zaboravila Stojića koji je u hijerarhiji tzv. Herceg – Bosne imao najpovoljniju poziciju za odbranu, s obzirom na njegovu ulogu. On je i okarakteriziran da ima elemente suživota, da je naklonjen saradnji s drugima… Zbog loše odbrane doživio je enormnu kaznu u odnosu na ulogu koja nije bila ključna u slučaju hrvatske šestorke.

Slično se zakazalo i sa Jadrankom Prlićem. Njih dvojica su bili civilni dužnosnici, a ne vojni i neposredni izvršioci, pa u tom smislu imamo eklatantan primjer odbrane koja je zakazala. U završnoj riječi Nožica je rekla da Hrvati u BiH su svjesni nezahvalnog položaja i da priča o trećem entitetu više nije zabranjena. Profesionalni odvjetnici tako ne brane okrivljene. To je izazvalo smjeh i zgražavanje u okviru pravnih krugova Haga. To je bio diletantski i neprofesionalan način branjenja klijenata i to je primjer kako odvjetnik može nanijeti štetu klijentu, odnosno braniti nekoga drugoga više nego svog klijenta za koga je odgovoran.

TV1: Nakon presude uslijedile su burne i sramne reakcije političkog vrha Hrvatske. Kako ste vidjeli izjave Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića?

BEĆIROVIĆ: Moramo znati da je Hrvatska punopravna članica EU i NATO-a. To je porodica ozbiljnih država i nije svejedno šta kažu najviši predstavnici Hrvatske. To ne samo da je razočaravajuće, nego i jedna vrsta samodiskreditacije i predsjednice i premijera. Oni su takvim izjavama o Tribunalu sami sebe diskvalificirali od budućeg obnašanja bilo kakvih ozbiljnih funkcija u EU i NATO ili UN. Godinu dana iz Hrvatske traje intenzivna kampanja, koju je predvodila Grabar Kitarović, gdje je pokušano da se jedan dio stanovništva BiH predstavi izrazito radikalnim i prijetnjom za Evropu, te da je Hrvatska ta koja će od te prijetnje zaštititi Evropu.

Presuda je razotkrila svu bijedu takve politike i vidimo dalje djelovanje, kada ne znaju šta da urade, u smjeru novih kardinalnih grešaka koje će skupo koštati Hrvatsku u budućnosti u pogledu međunarodnih odnosa i regionalne saradnje. Imate proces Brdo Brioni, to je mrtav proces, ali Hrvatska nije u stanju riješiti niti jedan problem sa susjedima. Imamo primjer sa Slovenijom, sa BiH, pitanje granice i posljedica rata sa Srbijom, pitanje prevlake sa Crnom Gorom. Hrvatska selektivno tumači međunarodno pravo. Kada im to odgovara. Jedan dio sudija koje su optužile šestorku bio je u vijeću koje je oslobodilo Antu Gotovinu, tada su slavili haški Tribunal, a kada se radi o ovoj presudi su razočarani.

To su ozbiljne posljedice, udruženi zločinački poduhvat je veliko opterećenje i za Hrvatsku, iako odgovornost jeste individualna, ali svi ti ljudi su bili visoki dužnosnici ili države ili vojske, te kadrovi HDZ-a. Postavlja se pitanje kako stranka, sa tako retrogradnim idejama i dokazima, može biti članica Evropske pučke stranke. HDZ je prvostepenom presudom u Zagrebu presuđena kao kriminalna organizacija u predmeti FIMI medija, a sada imamo pravosnažnu presudu kojom je HDZ, odnosno kadrovi HDZ-a, presuđeni da su dio udruženog zločinačkog poduhvata. Kao što nije mogla biti Socijalistička partija Srbije biti članica evropskih Socijalista, opravdano se postavlja pitanje da li HDZ može biti EPP.

TV1: Vidjeli smo da ništa bolje nisu reagovali ni politički predstavnici Hrvata u BiH. Dragan Čović je presudu nazvao zločinačkom. Kako to komentarišete?

BEĆIROVIĆ: Mislim da to više govori o Draganu Čoviću, kojeg je jedan dio javnosti prepoznavao kao nositelja evropskih vrijednosti. Nažalost, sa tim evropskim vrijednostima koje nosi Dragan Čović Evropljani se ne žele i neće da identifikuju. Mislim da je on time pokazao svoje pravo lice kada su u pitanju njegove namjere i to je vezano za niz drugih aktivnosti i izjava koje su vezane za BiH. Ustvari, taj evropski put BiH dobrim dijelom je opstruisao i sam Dragan Čović preko tadašnjeg predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Vjekoslava Bevande, a prije je to radio Nikola Špirić. Tako da je to cijela ekipa savezništva HDZ-a i SNSD-a koji konstantno rade na opstruiranju države BiH. Naravno, tu su i druge stranke, uključene u većoj ili manjoj mjeri, ali ovdje govorimo gro tih blokada države na evropskom putu. O evroatlantskom putu ne možemo ni govoriti, jer te opstrukcije su apsolutno zaživjele na visokom nivou.

TV1: Nakon prvih burnih reakcija iz Hrvatske, mogli smo primijetiti i promjene stavova, posebno kod premijera Plenkovića i predsjednice Grabar Kitarović. Zbog čega se to dešava? Je li to pritisak međunarodne zajednice, brojnih evropskih medija? Guardian je čak Plenkovića opisao kao prvog premijera u EU koji podržava zločince.

BEĆIROVIĆ: Pravosuđe, pravni sistem, pravosnažne presude imaju neki status svetosti u zapadnim demokratijama, a BiH i Hrvatska su dio tog svijeta. Sa zgražavanjem se gleda na komentare koji negiraju, ne priznaju te presude ili vrijeđaju i sam sud, kada su u pitanju i Grabar Kitarović i Plenković, a i Čović koji je rekao, ako sam dobro razumio, da su te sudije marionete tamo nekih ljudi. On je vjerovatno navikao na lokalno pravosuđe gdje ima takvih sudija kojima on može na takav način manipulisati.

Mi moramo biti svjesni da je to najviši sud UN-a, koji je osnovalo Vijeće sigurnosti. To su najreferentniji, najkvalitetniji pravnici. Ako nećemo vjerovati najkompetentnijim ljudima, koji su izabrani sa strane UN-a na tu poziciju sa najvišim i pravničkim i ljudskim referencama, kome onda da vjerujemo? Onda vjerovatno moramo više vjerovati Draganu Čoviću nego svima njima.

TV1: Brojni hrvatski intelektualci kritikovali su odnos politike u Hrvatskoj prema slučaju “Prlić i ostali”. Kako gledate na to?

BEĆIROVIĆ: Vratio bih se na period Drugog svjetskog rata. Vjerovatno se u javnosti malo zna o tome da je najviše među antifašistima na području Jugoslavije bilo Hrvata, znači etnički Hrvata, poslije Srba iz Hrvatske, kasnije Crnogoraca i drugih. Znači, Hrvatska ima jaku antifašističku tradiciju. Mislim da upravo reakcija intelektualaca koji pozivaju hrvatsku državu da obešteti žrtve i drugi pozivi koji su na visokom civilizacijskom nivou znak su da te snage nisu poražene, mada se zbog medijske blokade i jednog povampirenog nacionalizma i refašizacije same Hrvatske, vraćanja u period Drugog svjetskog rata stvara pogrešna slika.

Hrvatska ima potencijala da se može obračunati sa tim retrogradnim snagama koje u ovom trenutku dobrim dijelom simbolizuje i hrvatsko državno vođstvo, a prije svega, HDZ koji baštini na ideji Franje Tuđmana, a Tuđman se nikada nije bavio pitanjima koja su dovodila u pitanje i Drugi svejtski rat i antifašistički pokret, upravo suprotno. Međutim, sada imamo jedan daleko mračniji period od toga. Ustvari, tom jednom periodu presuđeno je i presudom “Prliću i ostalima”, šestorki Herceg Bosne ili hrvatskoj šestorki.

TV1: Juče je u Beogradu održan sastanak članova Predsjedništva BiH sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Sastanak je održan nakon presuda Mladiću i šestorki, u vrijeme političke krize u BiH. Kako ste vidjeli ovu posjetu, ali i poruke nakon sastanka?

BEĆIROVIĆ: Mislim da bi neki voljeli oživjeti i velikosrpski i velikohrvatski državni projekat. Kada bi, recimo, predsjednik Slovenije rekao da će Slovenija slijediti politiku Austrije, apsolutno bi bio ismijan. Mislim da u jednom takvom političkom okruženju kakvo je u Sloveniji nikome ne bi palo na pamet da izjavi kako će Slovenija slijediti politiku neke druge države. Mislim da to govori o samim ljudima koji su izrekli jedne takve političke gluposti. Međutim, moramo biti oprezni, jer ta saradnja između jednog dijela ljudi u Hrvatskoj, prije svega, u okviru HDZ-a, koji su stava da se pitanje između Srba i Hrvata može riješiti bez trećih, a sami možete prepoznati ko su treći. To su ustvari Bošnjaci.

(Kliker.info-Vijesti)

09.12.2017.

PROF.DR. NERZUK CURAK: TREBAMO POLITIKE KOJE CE SE BORITI ZA LJUDE I SOCIJALNU PRAVDU

Prof.dr. Nerzuk Ćurak: Trebamo politike koje će se boriti za ljude i socijalnu pravduPR



Nerzuk Ćurak je redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Novinar, esejist i publicista, autor je sedam zapaženih knjiga. U javnost istupa otvoreno i hrabro. U ovom intervjuu govori o stalnim udarima na Bosnu i Hercegovinu i gotovo patološkom odnosu susjeda prema njoj, o presudama Tribunala, o moćim izlazima iz ove teške situacije itd.

Patria: Nacionalna ‘bezgrešnost’ je kulminirala sa presudama ratnim zločincima Mladiću i šestorici iz Herceg Bosne. Mnogi kažu da su ove presude označile konačni kraj rata. Činilo se kao da su te presude bile početak kraja „svetih“ nacija.

Bilo bi poželjno da ove presude označe početak nove faze procesa pomirenja i kraj  nacionalističkih naracija. Nažalost, do toga neće doći. Živimo u Močvari u kojoj nacionalistički nitkovi svu floru i faunu dejtonskog živog blata koriste za svoje sebične ciljeve, bez ikakvog stida. I, pitam se, šta bi bilo da su presude bile sasvim drugačije od ovih sada i da je Haški sud išao ispod moralnog i pravnog imperativa i donio presude koje bi bile s onu stranu pravde i nova uvreda za žrtve. Čemu bi tek onda, kao ljudi, bili izloženi, kakvom nekrofilijskom orgijanju bagre, ako smo sada izloženi ovakvoj nacionalističkoj histeriji nakon presuda koje su u punom smislu riječi opravdale povijesnu egzistenciju Haškog suda.

Patria: Vidi li se nakon ovih presuda izlaz iz ovog stanja stalne napetosti? Bosna i Hercegovina je zarobljena agresivnim nacionalizmima u Srbiji i Hrvatskoj. Mogu  li se promijeniti odnosi susjeda-komšija prema BiH nakon ovih presuda?   

Zbog organizirano spontanog neprihvatanja presuda,  ne vjerujem da nas čeka ljudski, humani preporod na malom Balkanu velikih nacionalizama, nego prije ulazak u novu fazu bosnofobije.  Bosnofobija je pogonsko gorivo za sve pseudoimperijalne ambicije, Bosna kao da ima, metaforički kazano, naftu, kao da je Bosna, njom samom, nafta. Ovdje se svi nacionalizmi, nažalost, uključujući i regresivni bošnjački nacionalizam (nesvjestan svog nacionalizma),  pokreću na antibosanskohercegovačko gorivo, politička mržnja prema sopstvenoj zemlji dostigla je nivo radikalne opasnosti.

Patria: Zbog nacionalne nedodirljivosti nismo dobili priliku da se obračunamo sa korupcijom u svojim nacijama. I najobičniji lopovluk je branjen nacionalnim interesima. Nisu samo najveće ubice postali heroji, nego su i najveći lopovi postojali ugledni nacionalni tajkuni, zaduženi za nacionalni prosperitet. Ima li u našim društvima snage za ozbiljnije nacionalne prevrate?

Ja se mogu složiti s tobom. To je naprosto tako. Naravno i u drugim zemljama postoji korupcija. Ali u drugim uređenim zajednicama korupacija je patologija politike. Znači bolest. A kod nas je korupcija politika. Dakle, ogromna je razlika, bolest se liječi, a stanje koje se smatra zdravim se ne liječi. Zajednica koja ne priznaje  da je bolesna se ne može izliječiti.  Objektivno, BiH i njeni vladajući etnonacionalni poduzetnici ne priznaju da je zemlja bolesna. Ili još gore, razlog zbog kojeg je zemlja bolesna su upravo ti vladajući patrijarsi. I oni neprestano, svakodnevno optužuju BiH kako je ona neuspješna i kako ništa ne valja. Kao da su oni potpuno izvan toga. Kao da je Bosna i Hercegovina, kao država, sama po sebi odgovorna za neuspjeh. To je strahovita hipokrizija.

Evo, upravo oko haških presuda, kada čuješ kako ti najodgovorniji ljudi u sve tri zemlje dejtonskog trougla vaze kako Haški sud nije doprinio pomirenju, vidimo svu bijedu nacionalističke reprezentacije. Nacionalisti optužuju Haški sud, jer društvena posljedica presuda akterima i naredbodavcima zločina, nisu pomirena društva, ne videći, ili organizovano ne želeći da vide, kako je Haški sud dao instrument za obnovu međuetničkog i međudržavnog povjerenja i pomirenja koji su devastirali, ironizirali, degradirali i banalizirali upravo oni – velemajstori nitkovluka i licemjerja. Ta javna laž nacionalističkih loža o Haškom sudu dostigla je kancerogenu fazu koju, nažalost, veliki broj građana podržava, jer je struktura političkog sistema takva da omogućava stalnu reprodukciju divljih nacionalizama. Zato izričem tešku ocjenu nakon ove gotovo trodecenijske agonije u kojoj živimo: sve sam više uvjeren, ma koliko to može zvučati antidemokratski, da je upravo formiranje stranaka na nacionalnoj osnovi uzrok trajnog neuspjeha BiH.

Sva naša budućnost, ne mogu biti optimista, bit će ovakva, reprodukcija banalnih nacionalizama, trijumf etničke smrti nad multietničkim životom. Ili će se dogoditi odumiranje nacionalnih stranaka, njihovo povijesno poništavanje ili nas čeka život u kojem će naša imena biti važnija od toga imamo li kruha. Gdje je ime ispred kruha bijeda je zagarantovana. Nažalost, izvan utopijskog ključa, nastavit će se trijumf nacionalizma na svim našim stranama: stvarni i konstruirani strah od majorizacija, svojevrsna patologija susjednih nacionalizama u odnosu prema Bosni i Hercegovini, jedna „normalizirana“ dehumanizacija bosanskih muslimana koja prati islamofobične desničarske globalne narative, dubinsko nerazumijevanje Bosne i Hercegovine od strane SDA-ovskog političkog bošnjaštva, sve u svemu,  nastavit će se produkcija šovinističkih nacionalizama kako bi se obezvrijedila Bosna i Hercegovina kao način života. S jedne strane, bolesnim uvjerenjem nacionalističkih krugova u Beogradu i Zagrebu da je ovo njihova zemlja, s druge strane bošnjačkom samodestrukcijom u kojoj religija kao politička ideologija biva glavni sadržaj političkog razumijevanja svijeta, pa tako i Bosne.

Patria: Može li se i koliko se može obnoviti multietnička tolerancija i jedinstvo različitosti koje smo imali u BiH?

Bez odumiranja nacionalnih stranaka, ako se već ne mogu pravno delegitimirati, nema boljitka u BiH. Mada je teško opravdati političku egzistenciju stranaka koje su, svojim programima, ideologijama i izvođačima  radova doprinijele nasilju i masovnim ubistvima, svjestan sam nemogućnosti njihove pravne delegitimacije. Nema druge nego emancipirati ljude, obrazovati politički građane naše zemlje jer su, svjesnim radom nacionalizma, organizovano depolitizirani. Uvjeriti ih da pređu granice vlastitog etnosa i da naprosto postanu osviješteni politički građani.

Toliko insistiram na tome jer vidim da je unutar duge dominacije nacionalnih stranaka, konflikt srce i suština djelovanja. Samo je ideja konflikta, ideja plemena i stalnog predgrađanstva, ideja rušilačke a ne integrirajuće konstitutivnosti, pogonsko gorivo političkih ”kao elita’, sredstvo kojim se obnavlja nepovjerenje, sumnja i strah. Bez prevladavanja kulture straha i nepovjerenja gušit ćemo se u ovom blatu ničega. Bijeda i siromaštvo će rasti, bit će važnije plašiti se drugoga nego imati život dostojan čovjeka.

A pučka kultura našeg svijeta je drugačija, zajednička, ljudi hoće saradnju, ali kad ih isprepadate npr. tako što kolektivizirate individualne presude, i to inicijalno i u najvećoj mjeri navodni zaštitnici tih ljudi, pa sistemom spojenih posuda izazovu mrzilačke refleksije u svijetu socijalnih mreža, onda smo zaista na terenu nove a bespotrebne opasnosti.

Patria: Čini mi se ponekad da igramo na terenu gdje se podrazumijevaju porazi i ništa drugo.

Bosni i Hercegovini je potrebna win-win strategija, da se svi osjećamo kao pobjednici. Ali ne mogu se svi osjećati pobjednicima kada ni jedna od bh. politika nije spremna na konsenzus koji omogućuje produkciju uzorne države, samoodržive političke zajednice, ekonomski razvijene, da ljudi osjete neku puninu ravnopravnosti i zaštićenosti. Dakle, ni jedna politika nije spremna da se odrekne svojih maksimalističkih ciljeva i onda imate vječitu reprodukciju neprijateljstva. Ona samo pomaže vladajućim oligarhijama da obnavljaju svoju vlast. Iz tog izlaza nema. Zato mislim da bi bilo sjajno kada bi nacionalne stranke otišle u „svlačionicu povijesti.“ To naravno ne znači da su drugi akteri u startu obećanje sreće, ali politike zasnovane na apriornom nacionalizmu kao mjeri svih stvari su obećanje i ispunjenje nesreće.

Patria: Kakva rješenja za ove naše stalne primitivne sukobe?

Bilo bi razumno da neka ideja ljevice, najpragmatičnije, ideja lijevog centra objedini ljude u BiH. No, stranke koje misle da su to oni, moraju ponuditi novu nadu. Ona je sadržana u novim stvaralačkim i kreativnim političkim i socijalnim gestama, idejama, programima… Najčistije i najplemenitije je političku borbu prebaciti na teren borbe za ljude, radnike, za socijalnu pravdu, za punu ravnopravnost marginaliziranih, poniženih, obespravljenih i ugroženih, za početak nove kulture rada, za afirmaciju malog biznisa, za kraj nepotizma i korupcije i opći poraz nacionalizma.

No, treba doći do srca ljudi. Zainteresirati birače za nove ideje, nove koncepte. I ono, po meni, beskrajno važno, ponuditi moralnu obnovu društva. Dakle, napraviti geste koje će biti najbliže konceptu socijalne pravde, a ne konceptu radikalne socijalne nepravde. Mi smo trenutno jedno od društava sa najvećim stepenom socijalne nepravde u evropskim okvirima. Najmanji sloj bogatih i ogroman sloj siromašnih. Čini mi se da je probuđena neka energija na lijevom političkom polju. Ali trebaju i novi ljudi. Hoće li nova energija biti žrtvovana po onoj da se izgubi most zbog mostarine, zbog ličnih benefita, zbog dobrog mjesta na izbornim listama, ili će se zaista ići na jednu stratešku promjenu od koje ovisi i uspjeh na izborima, ključno je pitanje.

Najvažnije je da političarima okupljenima oko nekog antinacionalističkog bloka ne budu važniji političari iz drugih stranaka od građana Bosne i Hercegovine. Strah me da su snažnije interesne veze izmedju navodno ideologijski suprotstavljenih političara nego veze izmedju ljudi koji pripadaju istom, recimo, progresivnom političkom bloku. Ako je moj strah opravdan, s tom kulturom međusobne političke ovisnosti, mora se prestati, želi li se zbiljska promjena društvenih odnosa. Ne mogu da gatam, ali ako nacionalizam ponovno trijumfuje, pjevat ćemo himnu poraženih.

Patria: Možemo li do Evrope?

Ja mislim da BiH ništa manje nego li Hrvatska, pripada moralnom univerzumu evropske civilizacije. Treba učiniti sve da postanemo dio uređenog demokratskog svijeta procedura, ljudskih prava, prava individua, jednog svijeta u kojem nema nasilja i obnove nasilja. Poznato je da članice Evropske unije, naročito te zemlje koje pripadaju tom prvom prstenu Evropske unije, da međusobno ne ratuju evo već 70-ak godina. Ne postoji epohalniji doseg u svijetu, da kontinent koji je iskovan u ognju rata, čija je historija historija ratova, čak i Holokausta i genocida, živi u miru i rješava svoje probleme mirno, u toleranciji i međusobnom razumijevanju i uvažavanju.

Ova ocjena stoji bez obzira na tamne oblake koji su se nadvili nad tim svijetom. I dalje su to najmanji tamni oblaci. Zamisli naš svijet, zamisli Srbiju, zamisli Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Crnu Goru, kako živimo u svijetu bez nasilja. Samo se prisjetimo bivše države, bez obzira što je to bila jednopartijska država, sa limitiranom idejom individualne slobode, bilo je većini ljudi lijepo živjeti u državi u kojoj nema nasilja, nema rata, svakodnevne proizvodnje straha itd. Ja ne vjerujem da naše političke ‘kao elite’ stvarno žele da budu dio eurounijskog svijeta. Ja to ne vjerujem. Moje nevjerovanje podignuto je iz naše stvarnosti. Ja mislim da većina najodgovornijih političara lažu kada je u pitanju opredijeljenost za Evropsku Uniju. Oni lažu i znaju šta čine.

Patria: Nažalost, presude u Hagu su pokazale da političke promjene prvo moraju doći u Srbiju i Hrvatsku, pa tek onda u BiH. Da budem ciničan: To mi djeluje kao „vraćanje ubice na mjesto zločina“. Kakvo je vaše „tumačenje“ budućnosti zapadnog Balkana?

Ne možemo zanemariti činjenicu da je nacionalistička Srbija bila ključni generator naše zajedničke jugoslovenske nesreće. Srbija koja je uzrokovala takve patnje građanima Bosne i Hercegovine, možda će, ako bude ispunila uvjete i ako bude željela, prije BiH ući u EU.  Sa tačke indivdualnog moralnog imperativa, to je krajnje perverzno. Ali s druge strane, potpuno je pogrešno ne zagovarati demokratizaciju i ‘vesternizaciju’ Srbije. Za BiH je najbolja demokratizirana i vesternizirana Srbija, pa neka i uđe u EU prije BiH, – ako je to indikator da će i BiH ući u Evropsku uniju. Bh. entitet Republika Srpska naprosto neće pristati, u svom iracionalnom mazohizmu, da BiH prije Srbije uđe  u Evropsku uniju. To se tiče jednog starog tradicionalizma i geopolitičkog konvencionalizma, geopolitike krvi i tla, gdje se, u takvom pristupu, podrazumijeva pravo strateškog prvenstva Beograda: kada centar donese stratešku odluku, onda će sekundarne kotve povrditi takvu odluku. Naprosto, to je tako. I što se tiče NATO-a, jasno je. Ako Srbija neće u NATO, onda ni Republika Srpska neće omogućiti BiH da uđe u NATO.

Ja kao odgovoran znanstvenik ne mogu prosipati jeftini optimizam.  Geopolitički, ništa nije sigurno. U onoj mjeri u kojoj BiH može postati članica EU i NATO-a, u istoj mjeri, metaforički i stvarno rečeno, može postati i dio turske ili ruske interesne zone ili tursko-ruske ili pak neke druge. Šta će biti ne ovisi samo od nas nego i od toga u kom će se pravcu razvijati svjetskopovijesni odnosi. No, prije svega, treba misliti globalno ali djelovati lokalno. I Intenzivno, odgovorno i pametno.

Patria: Šta može dati jedna nova ojačana socijademokratska ideja?

Zavisi, recimo, od toga hoće li novo rigidno desničarstvo nastaviti globalno da raste ili će se svijet vratiti u neku normalu i ravnotežu. Makedonija je dobar primjer za odgovor na Tvoje pitanje. Zanimljivo je da je Zoran Zaev ponudio novu nadu socijaldemokratije. On  je jednu zemlju koja je bila upala u bipolarni nacionalizam izvukao iz toga, nastupio transetnički i na jedan fin način vratio vjeru u ideju zajedništva, dokazao da je ta ideja moguća u multietničkim državama.

Na tom fonu, jačanje socijaldemokratije u regiji bi bilo poželjno. Dakle, jačanje jedne autentične socijademokratije a ne nažalost socijaldemokratije poput one u Hrvatskoj koja je obojena nacionalističkim sentimentom. U BiH smo imali krizu socijaldemokratije zbog svih limita i hendikepa političkog sistema, unutarnjih kadrovskih nesporazuma, nepotrebnog koketiranja sa bošnjačkim nacionalizmom, degradacije intelektualizma…

Zbog tih i drugih razloga, socijademokratija se još nije na produktivan način probila do etniciziranih građana, mada neki najnoviji potezi, jedno novo otvaranje ljevice, budi nadu. Sve u svemu, Zaevov „makedonski scenario“ ne bi bio loš za Bosnu i Hercegovinu.

Sead Omeragić (NAP)

09.12.2017.

NEW YORK: HILJADE LJUDI NA PROTESTIMA PROTIV TRUMPOVE ODLUKE O JERUSALEMU

New York: Hiljade ljudi na protestima protiv Trumpove odluke o Jerusalemu


NEW YORK, USA – DECEMBER 09: People attend a demonstration against U.S. President Donald Trump's recognition of Jerusalem as Israel's capital, at the Times Square in New York City, United States on December 09, 2017.
( Mohammed Elshamy – Anadolu Agency )

Hiljade ljudi okupilo se na Times Squaru u New Yorku zbog odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa, koju je saopštio u srijedu, da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela.

Okupio se veliki broj Palestinaca i drugih muslimana koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). Uzvikivali su slogane “Palestina će biti slobodna”, “Izrael je terorista, a Palestina slobodna”, “Živjela Palestina”. Nosili su i transparente na kojima je pisalo “Jerusalem je crvena crta”.

Među demonstrantima je bila i 20-godišnja Fatima. Kazala je da je uz palestinski narod. Istog je mišljenja i Ahmad M. (22). Prema njegovim riječima, potrebno je da Trumpova vlada preispita ovu odluku.

Mohammed je prije deset godina došao u SAD kako bi studirao, a mišljenja je da je rasizam u porastu nakon što je Trump došao na mjesto predsjednika ove zemlje. Podršku su im pružili i ortodoksni jevreji.

Protesti protiv Trumpove odluke su, između ostalog, održani još i u Makedoniji, Indoneziji, Egiptu, Mauritaniji, Jordanu, Maleziji, Pakistanu i Sudanu.

Američki predsjednik Donald Trump je u srijedu priznao Jerusalem kao glavni izraelski grad i najavio premještanje ambasade svoje zemlje iz Tel Aviva uprkos snažnom protivljenju međunarodne zajednice.

Jerusalem ostaje u centru izraelsko-palestinskog sukoba, a Palestinci se nadaju da će istočni Jerusalem, koji je trenutno pod okupacijom Izraela, biti glavni grad buduće palestinske države.

(Kliker.info-AA)

09.12.2017.

SAD DEPORTUJU OSUMNJICENOG ZA SREBRENICU







SAD deportuju osumnjičenog za Srebrenicu


Imigracijska služba SAD, ilustracija

Imigracijska služba SAD, ilustracija
////////////////////////////////////////

Sud u Sjedinjenim Američkim Državama donio je odluku da deportuje Olivera Dragića u Bosnu i Hercegovinu nakon što je priznao da je lagao imigracijskim vlastima prilikom ulaska u SAD u vezi sa pripadnošću jedinicama koje su učestvovale u genocidu u Srebrenici, jula 1995. godine.

Iako su vlasti SAD-a donijele odluku o deportaciji 42-godišnjeg Olivera Dragića, u Bosnu i Hercegovinu još nije stigla obavijest o njegovom izručenju, potvrđeno je za Radio Slobodna Evropa iz Ministarstva sigurnosti BiH. Detaljnije informacije nemaju ni u Ministarstvu pravde BiH.

Iz Tužilaštva BiH rečeno je kako su kolegama u SAD pružali međunarodnu pravnu pomoć u predmetu protiv Dragića, te da više informacija ne mogu dati.

No, na jednom od ročišta pomoćnik tužioca Matthew Cronin naveo kako je i BiH zainteresirana za njegov povratak, a vezano uz tekuće istrage za ratne zločine.

Dragić je 2016. godine u državi Ohio optužen da je davao lažne izjave prilikom prijave za ulazak u SAD, tvrdeći da je žrtva rata, te da je prikrio svoju uključenost u rat u BiH.

Na ročištu se, po sporazumu o priznanju krivnje, Dragić izjasnio krivim za imigracijsku prevaru.

Inače, on je tokom rata bio pripadnik Vojske Republike Srpske i to jedinica koje su bile uključene u genocid u Srebrenici, a u trenutku apliciranja za vizu nakon rata bio je pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, navedeno je na ročištu.

Prema onome što je iznio Ured tužioca, Dragić je 1994. godine završio policijsku obuku u Srbiji, te se vratio u BiH gdje se pridružio dobrovoljcima stacioniranim u Zvorniku. Tokom genocida u Srebrenici, jula 1995., prema istom izvoru, Dragić i njegova jedinica poslati su u okolinu Srebrenice kako bi tražili preživjele i spriječili njihov bijeg.

Ratko Mladić u Srebrenici, jula 1995.
Ratko Mladić u Srebrenici, jula 1995.

„SAD važe za svjetionik onima koji bježe od ugnjetavanja i zlodjela, a ne onima koji su ih počinili. Optuženi je lagao u vezi svoje umiješanosti u užasan ratni zločin i za te će laži odgovarati“, rekla je tužiteljica Carole Rendon, prilikom iznošenja optužbi.

Svoju je službu nastavio u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske do novembra 1998. godine, osam mjeseci nakon što je aplicirao za status izbjeglice u SAD. Na aplikaciji je naveo kako je „nezaposlen i nikada nije radio“, te da je 1992. godine pobjegao iz BiH i ostao izvan zemlje.

Dobio je trajni boravak u SAD 2001. godine negirajući učešće u genocidu. Ponovno je negirao umiješanost dok je pokušavao steći status američkog državljanina od decembra 2013. do septembra 2014. godine.

Oliver Dragić jedan je od stotina onih za koje vlasti SAD vjeruju da su prikrili svoju umiješanost u ratne zločine, prilikom dolaska u SAD u sklopu izbjegličkog talasa onih koji su bježali s prostora bivše Jugoslavije.

Povezani članci

09.12.2017.

ZAVRSEN CIN MITOLOGIJE O VELIKOJ HRVATSKOJ

Završni čin mitologije o Velikoj Hrvatskoj





Završni čin mitologije o Velikoj Hrvatskoj

Slobodan Praljak je u konačnici – slobodan. Njegov prah, sve što je ostalo od proteklih dvadeset pet godina koje su pojeli mitovi, biće posut Hrvatskom. Kampanja Dragana Čovića, za koju je Praljak svojom žrtvom, možda i jedinom u životu, dobio igru “nulte sume”, nastavit će se unedogled, osokoljena ovim potezom. A sve što smo dobili, mi građani i građanke ove države, jeste još jedno novo poigravanje s našim sudbinama. Pitanje je, na kraju, sljedeće: kada će oni zagrijani za “nacionalnu stvar”, koje god ona denominacije bila, oni koji sada za rezultat ove i sličnih kampanja zvekeću virtuelnim oružjem putem komentara na portalima ili preko društvenih mreža prijete novinarima, aktivistima, pa i političarima, shvatiti da je poenta svega, posebno najgoreg kojeg uporno čuvamo za najbliže, samo i uvijek nečija fotelja?

Kada je Slobodan Praljak prošle srijede javno pred svjedocima i kamerama oduzeo sebi život u haškoj sudnici, šekspirovski tragično popivši otrov iz bočice, morao je znati da će time samo i jedino produžiti mit o herojskoj Hrvatskoj i njenom priljepku, Herceg Bosni. Isto tako, morao je znati da će najprije uticati na produžavanje potpuno neosnovanog narativa prihvaćenog od dijela hrvatskog naroda o tome da zločine, bez obzira na sve materijalne dokaze i svjedočanstva kojima je Tribunal raspolagao i na koje se oslanjao proteklih godina u njegovom slučaju, nisu činili Hrvati. “Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbijam presudu haškog Tribunala!”, posljednje su unaprijed pripremljene riječi velikog dramaturga, koji je svoj performans, baš kao i odluku da mu se pepeo nakon smrti raspe njegovom Hrvatskom, morao osmisliti još u svojoj ćeliji.

Optimisti među nama bi se nadali da bi neko u njegovoj poziciji imao vremena u toj istoj ćeliji da razmišlja o svojim djelima. Najpozitivniji bi se nadali katarzi. Oni realni, međutim, prepoznali su u ovom ultimativnom “snuff” uratku, kako ga je tačno okarakterisao Dragan Bursać, apsolutni i krajnji spin, posljednji čin cementiranja mitologije o velikim Hrvatima i Velikoj Hrvatskoj. Snuff spin, koji će ostati urezan u pamćenju svih koji su mu svjedočili. Nemala je to pobjeda, te je ovaj hamletovski obrat (minus njegova ekumenska dilema, koju, gle čuda, niko ne spominje) možda ipak jako niska cijena za nju, iako je ta cijena nečiji – Praljkov – život. Praljkov potez je potez “nulte sume”: u teoriji igara i ekonomskoj teoriji. Igra nulte sume se najlakše može objasniti situacijom u kojoj dobitak ili gubitak jednog učesnika tačno odgovara gubicima ili dobicima drugih. U ovom slučaju, Praljak je pobijedio: izgubio je vlastiti život, da bi “hrvatska stvar” nastavila da živi.

Nekakav suživot

Scenu napušta Slobodan Praljak. Na scenu izlazi Dragan Čović. Čujmo njegov monolog. O životu ili smrti Slobodana Praljka se još nije ni znalo kada se trenutni predsjedavajući Predsjedništva BiH oglasio s pozivanjem na smirenost jer će “provokacija biti, prije svega iz centara političkog, i ne samo političkog djelovanja u BiH i izvan BiH”. Insinuirajući ponovnu ugroženost Hrvata u BiH, ovoga puta u reakciji na pravomoćnu presudu, koja s tom ugroženošću realno nema ništa, Čović je na konferenciji za štampu 29. novembra utvrdio da treba insistirati na tome da prevashodno Hrvati i Bošnjaci grade “nekakav suživot”. Tačno tako. “Nekakav”. Logično pitanje koje se postavlja jeste kako lider hrvatskog naroda namjerava graditi suživot ako istovremeno negirajući ispravnost haške presude šestorci, koju je tog 29. okarakterisao kao “polijevanje ulja na vatru”, negira i dignitet i određenu vrstu makar moralne satisfakcije koju ovom presudom dobijaju žrtve i njihove porodice iz drugih etniciteta? Puno je logičnije, a zna to i Čović, da bi upravo prihvatanjem presude i njene činjenične osnove, upravo doprinio tom “nekakvom” suživotu. Jer je ovakvim spinom rezultat po pitanju pomirenja ‒ nikakav.

Kognitivna disonanca

Već naredne prilike, prvog decembra, Čović se manje bavio suživotom, a više “hrvatskim pitanjem”, i to uz neke krajnje ekstremne opaske. Tokom posjete Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Čović je presudu okarakterisao kao “zločinačku” (!) te je rekao da Hrvati “na to vrijeme moraju biti ponosni”, ublaživši donekle tako radikalnu izjavu generaliziranim tvrdnjama kako BiH ne bi bilo bez HVO-a, a ni bez “Hrvatske i njene politike prema BiH”. Ovakav primjer whitewashinga ‒ sapiranja toga da je samo dva dana ranije jasno rečeno da je Hrvatska imala svoj udio u pokušajima stvaranja Herceg-Bosne kao etnički čiste teritorije koja bi se pripojila matici Hrvatskoj ‒ u krajnjem je kontrastu s onim što razum i logika dozvoljavaju da se shvati istovremeno. Kaže filozofija, a i psihologija, da je kategorija kognitivne disonance situacija u kojoj mozak odbija da prihvati dvije jednakopravne, a suprotne činjenice ‒ a Čović očito insistira na stvaranju kognitivne disonance, jer je to stanje izgleda jedino unutar kojeg je moguće da istovremeno postoje dvije istine: ona o Herceg-Bosni kao udruženom zločinačkom poduhvatu širih razmjera, i one o Herceg-Bosni kao elementarno potrebnoj za očuvanje BiH. Istine možda jesu brojne, ali činjenica je uvijek jedna, kako smo ustanovili u ranijim tekstovima. I ta činjenica je ipak ustanovljena na sudu, pa se sve svodi na to da je Čović u biti odličan u kreiranju samo što glasnije i veće halabuke, a u nadi da će ta kakofonija nadglasati i time prikriti ono što jeste zaista tačno.

Sve za svoje

Nakon posjete HAZU, uslijedila je konferencija za štampu poslije večernjeg premijersko-predsjedničkog sastanka u Zagrebu. Na konferenciji za štampu, činilo se kako se nije vodio primjerom premijera Hrvatske Andreja Plenkovića, koji je, možda nakon kritika EU, odlučio polako smanjivati temperaturu. Čović je na ovoj konferenciji za štampu iznio nekoliko vrlo oštrih stavova koji su većinom završili u sjeni priče o navodnoj potencijalnoj reviziji presude. O samoj reviziji presude ne treba trošiti riječi, jer je vjerovatnoća da je ona uopšte moguća minimalna, te je ovo evidentan pucanj u prazno u svrhu ohrabrivanja Zeitgeista u Hrvata 2017. ‒ okosnica ove priče, i koristan alat političarima ovoga naroda, jeste pokazati da su spremni uraditi sve za “svoje”. Osim prihvatiti presudu i priznati zločine, kao što smo i ranije rekli. No, vratimo se onome u sjeni.

Od onog što je od Čovića izgovoreno u Zagrebu, najprije se ističe ranije naglašeni stav da bi evropski put BiH mogao zbog ove presude biti stavljen na čekanje. “Naš zadatak je da ohrabrimo naše ljude i da sa dovoljno samopouzdanja kažem da smo mi ipak neka vlast u BiH i Hrvatskoj”, rekao je Čović, pritom opet insinuirajući krajnje indikativne stvari, od kojih se posebno ističe vrlo nejasno formulisano pitanje vlasti. Naime, poručujući da su Hrvati “ipak neka vlast”, Čović u svom ohrabrenju hrvatskog naroda, namjerno ili ne, jasno zanemaruje činjenicu da na vlasti bar u BiH nije niti hrvatski, niti srpski, niti bošnjački narod, kako bi svaki od predstavnika ta tri naroda volio vjerovati. Čović, opet, vrlo dobro zna da je ustavni poredak takav da niti jedna od tri etnonacionalne skupine nikad nije na vlasti, već samo zajedno s ostala dva. Drugo, prijetnjama o zaustavljanju evropskog puta BiH, Čović jasno škodi i svom narodu. Potpuno je jasno da, ako se već zalaže za položaj hrvatskog naroda u BiH, Čović se u biti mora zalagati za što raniji ulazak BiH u EU, jer jedino time se može koliko-toliko obrisati granica između Hrvatske i BiH. Čović je ovom pričom ustvari pokazao da je ipak prije svega Bosanac (i Hercegovac) ‒ inat je na Balkanu, uprkos svemu, stereotipno svojstven prvenstveno nama, a ovo je klasičan primjer inaćenja naspram kako struktura vlasti u BiH, tako i te pakosne međunarodne zajednice koja se usudila osuditi “uznike”.

Tužite Bosnu i Hercegovinu!

Da ima još šta reći, ovoga puta unutar granica BiH, Čović je dokazao petog decembra. Nakon dvodnevnog uzvratnog posjeta premijera Plenkovića Mostaru, što su mnogi pročitali kao pokušaj smirivanja strasti jer je Plenković u međuvremenu odlučio da ponavlja kako se “presuda treba poštovati”, Čović se odlučio na još jednu spinovsku mudrost. Rekavši kako bi logoraši, “bez obzira u čijem logoru su bili”, trebali tužiti BiH za potencijalne reparacije, jer se sve to “dešavalo u BiH”. Time je još jednom pokušao skrenuti pažnju sa zaključaka presude “šestorci”, posebno onog o učestvovanju Hrvatske u udruženom zločinačkom poduhvatu. Naime, ovim potezom je preduhitrio bilo koga ko se našao u logorima HZ HB kao što je Dretelj, ili Koštana u Stocu, da se ne dosjeti i sada tuži Hrvatsku. Pritom, iako još nema naznaka da će tužbi biti, bilo pojedinačnih ili kolektivnih, istovremeno je unaprijed odgovornost prenio na vlasti u BiH, rekavši da “BiH treba pronaći način kako pomoći tim ljudima”. Stavimo na trenutak sa strane majstorsko prebacivanje loptice u tuđi dio terena. Indikativno je da su za Čovića to samo “ti ljudi” – “ti ljudi”, koje je svojevremeno i sam izuzimao za potrebe Sokola čiji je direktor bio, kao što se da vidjeti iz faksimila jednog od dopisa Josipu Praljku, zamjeniku upravitelja zloglasnog Heliodroma iz juna 1993. Da li je Čović ikada svojim očima vidio “te ljude” koje je tražio radi “poslova podizanja i postavljanja zaštitne ograde”, ne znamo. Međutim, znajući za ono što se dešavalo u Heliodromu, a o čemu je na kraju krajeva i sam Josip Praljak svjedočio u Hagu, upravo protiv svog rođaka Slobodana Praljka i ostalih članova “šestorke”, bilo bi krajnje interesantno pitati da li bi ih danas imao snage pogledati u oči. Sve je to, naravno, krajnje nebitno. Presuda “šestorci” i sve ostalo oko nje je samo vješto orkestrirana predstava s jednim jedinim ciljem: daljim omogućavanjem propagandne djelatnosti unutar vlastitog etniciteta kojom se okoštavaju mitološka ubjeđenja, a što bi trebalo osigurati ostanak na vlasti.

Godine koje su pojeli mitovi

Slobodan Praljak je u konačnici – slobodan. Njegov prah, sve što je ostalo od proteklih dvadeset pet godina koje su pojeli mitovi, biće posut Hrvatskom. Kampanja Dragana Čovića, za koju je Praljak svojom žrtvom, možda i jedinom u životu, dobio igru “nulte sume”, nastavit će se unedogled, osokoljena ovim potezom. A sve što smo dobili, mi građani i građanke ove države, jeste još jedno novo poigravanje s našim sudbinama. Pitanje je, na kraju, sljedeće: kada će oni zagrijani za “nacionalnu stvar”, koje god ona denominacije bila, oni koji sada za rezultat ove i sličnih kampanja zvekeću virtuelnim oružjem putem komentara na portalima ili preko društvenih mreža prijete novinarima, aktivistima, pa i političarima, shvatiti da je poenta svega, posebno najgoreg kojeg uporno čuvamo za najbliže, samo i uvijek nečija fotelja?

Analiziraj.ba

09.12.2017.

ZLATKO DIZDAREVIC: BiH - SAMPION SVIH ZACELJA

Zlatko Dizdarević : BiH – Šampion svih začelja



U intervjuu datom sarajevskom “Svijetu” marta 1998. godine, sjajni beogradski pisac Vidosav Stevanović je, uz puno drugih pametnih misli, kazao i ovo: “…Na prostoru bivše Jugoslavije radi se o nesposobnim režimima, koji su gori od naroda kojima vladaju, ali, ako ti narodi dopuštaju da takvi režimi opstaju, jednoga dana će izgubiti pravo da ih mijenjaju…”

Piše: Zlatko Dizdarević – ba.boell.org)

Bezmalo dvadeset godina kasnije, pokazalo se kako je ovo upozorenje dobilo puni smisao. Režimi su i danas nesposobni do gađenja, ali “narod” ovakav kakav je, iako još uvijek samo malo bolji od tih režima, doista ubrzano gubi svako moguće pravo da te svoje izabranike mijenja, jer se poprilično poistovijetio sa njima u nesposobnosti i mentalnoj korumpiranosti. I još poraznije, u jadu svekolike šutnje koja legitimira nadolazeću katastrofu, pridružuju im se i oni dobronamjerni, obrazovani po evropskim univerzitetima i institutima, kojima silna nauka nije omogućila da otvore oči pred ovdašnjom realnošću.

Oni razloge za svekoliko otklizavanje u “petu brzinu rikverca” – kako je to minulih dana na jednom skupu mladih, obrazovanih i nerealnih sjajno rekla prof. Svetlana Cenić – vide u udžbeničkim nedosljednostima, lošim procjenama, nedovoljnom naporu i slaboj koordinaciji naših “lidera”, a ne u čistoj, programskoj opstrukciji troglave političko-nacionalističke mafije. To društvo naprosto ne smije povesti državu naprijed, jer tamo za njih, “lidere”, nema mjesta. Ili tačnije, tamo gdje ih može pobijediti sistem, poštivanje zakona i procedura, pravda i činjenice, za mnoge od njih je i put za detroniziranje, a potom zatvor. Laž je da su današnji osnovni problemi u ideologiji, politici, vjeri i naciji: oni su na terenu odbrane pljačke, u korupciji, manipulacijama i kriminalnom štetočinstvu svake vrste.

Preko partijske knjižice do posla

Zašto “za svaki slučaj” šute oni preko čijih se leđa najdirektnije prelama političko-mafijaški projekat sloma države i raspadanja društva? Tačno je da su mnogi šutljivci ucijenjeni političkom mafijom. Ogroman je procenat radnih mjesta do kojih se nije moglo doći ako nisi “upisan” i “svrstan”. Do prije koju godinu to se pokušavalo pomalo i prikrivati. Danas to više ne treba. Oni plaćeni iz budžeta države, dakle uglavnom “svrstani”, uz članove porodica sa pravom glasa, potom svi skupa podijeljeni na tri po “konstitutivno-vjerskoj” osnovi, dovoljna su biračka baza za status quo od sada do glasačke vječnosti. I za šutnju koja taj status quo neće uznemiravati.

Ipak, može li se vjerovati da je ovo egzistencijalno, društveno, političko, moralno i dignitetno poniženje, koje se na sve strane valja, doista moguće održavati do u nedogled? I opravdati pred djecom u koju ste uložili možda i posljednju marku, pa ih obrazovane i sposobne za svaki posao kojeg im ne daju ovdje, ispratili u sve dalje i hladnije krajeve. Tamo gdje se smisao političkog angažovanja sve više vrti prvenstveno oko toga kako podići zid, razapeti žicu, zatvoriti granicu i provjeriti porijeklo onih koji dolaze, dok ulaz još traje.

Ako današnji roditelji neće sebi da priznaju sramotu savijanja kičme i zatvaranja usta, kako onda stotinama hiljada pametnih i mladih koji su otišli ili se spremaju da idu, objasniti razloge onog Stevanovićevog “izgubljenog prava na mijenjanje” onih koji su ih ponizili? I njihove živote strpali u svoje džepove.

Kako bilo kome objasniti, onako usput, jadnu šutnju pred nekim od slijedećih, sramnih i tužnih činjenica:

Da ova zemlja u samo jednom entitetu, Federaciji, na jaslama budžeta pumpanih uglavnom kreditima izvana – dok vanprivreda troši histerično i bez ograničenja – ima 142 ministra, 142 sekretara ministarstava, tri stotine pomoćnika ministara, više od 300 savjetnika ministara, 11 premijera i više stotina dobro plaćenih skupštinskih poslanika, uz više od hiljadu plaćenih komisija i odbora itd. itd.
I ekonomskom laiku je jasno da takvu “državu” – koju vodeće stranke silom održavaju za sebe i svoje potrebe – ne bi mogli da podmire ni budžeti razvijenih država u Evropi i svijetu.
Da je sasvim logična posljedica ove realnosti i ciljano slabljenje onih koji mogu biti logični protivnici raspada i podjele, to jest oni što su za angažovanje nepotkupljenih, obrazovanih, građanski orjentisanih ljudi, uz sve poštene, bez obzira na ovaj ili onaj sistem ravnopravnih. Kako je moguće, recimo, toliko uporno i već bezobrazno, evo osam godina, opstruirati jasnu presudu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Ona traži elementarno poštivanje Evropske Konvencije o ljudskim pravima temeljem koje su sva građanska prava, pa tako i aktivno i pasivno biračko pravo svih u BiH, jednaka i nepovrediva. Nažalost, oni kojima u BiH ovaj evropski sveprihvaćeni i poštivani princip ne odgovara, samo zato da bi se uporno produbljivale podjele i nacionalno-vjerske isključivosti, znaju da im se u birokratskim strukturama te iste Evrope prašta skandal nepoštivanja Strasbourga, u ime “mira i stabilnosti”. I tu smo, eto, jedini.

Veličanje zločina(ca) i dalje prisutno

Jedinstveni smo u Evropi i po tome što se nakon sve prolivene krvi i zločina počinjenih prije dvije i pol decenije mogu javno i glasno veličati presuđeni ratni zločinci, čak ih i birati na kojekakve javne funkcije. Dijeliti im plakete i odlikovanja, posvećivati koncerte i mitinge, vraćati ih u igru kao uzore i idole, slavljenički ih dočekivati po aerodromima nakon izlaska iz zatvora, ljubiti ih i grliti, proglašavati herojima. Čak i uoči same komemoracije presuđenom zločinu genocida u Srebrenici, organizovati u toj istoj Srebrenici zvaničnu promociju knjige čiji je naslov: “Srebrenica – laž i podvala srpskom narodu”. Opet jad i bijeda jedinstvene realnosti u Evropi i mizerija šutnje “naroda koji je bolji od režima…”. Ništa nije slučajno. Ovo nije samo negiranje zločina na svaki način, već i poruka protjeranima – da im povratka kućama nema. Kao i poruka sistemu obrazovanja da istine u udžebenicima ne smije biti, a političarima da ni njih neće biti ako misle drugačije. Narod u toj šutnji baš i nije više mnogo “bolji” od onih za koje glasa.

Sasvim je prirodno da se na ovo nadovezuje još jedan “uspjeh”, jedinstven u Evropi u koju, kao, hoćemo. Segregacija! Škole podijeljene po osnovu tri različite istorije, tri jezika, tri objašnjenja etničkih razlika, tri sadržaja koji objašnjavaju prošlost i sugerišu budućnost. A uz sve je i objašnjenje nadležnih: “To je složen problem, ne može se mijenjati tek tako. Ovisi o mnogo širem i kompleksnijem kontekstu…”  Koji će, naravno, nakon ovako odškolovane nove generacije biti još kompleksniji i bliži – novom ratu. Za sada, recimo, posljedica je “samo” to što sedamnaestogodišnji mladić u Mostaru, četvrt vijeka od rata, nikada nije prešao Stari most, jer “ne smije, tamo su drugačiji i opasni, oni nas mrze…”

Kako će išta u ovakvoj zemlji ići normalnim putem, kada država nema Vladu, Predsjednika te vlade, jednog Predsjednika države, kao svaka normalna država na planeti? Zato imamo trojicu toliko bliskih u svojim različitim projektima i viđenjima jedinstvene države, da čak ni o zajedničkom Danu državnosti ne mogu da se dogovore? Kako će o ostalom što zajednička država traži? Treba li se onda još čuditi što je to država bez niza ključnih ministarstva poput onih za poljoprivredu, kulturu, nauku, obrazovanje, industriju i rudarstvo, energetiku itd. Zašto ih nema? Zato što je postojeća organizacija države bila predviđena za prekid rata, a ne za mir i budućnost. I zato što to odgovara “liderima”, koji, eto, i dalje prijete narodu ratom a nisu okrenuti miru i budućnosti. Narod šuti i sluša. Četvrt vijeka “bolji” narod nije učinio ništa da gori odu. I to je jedinstveno među ozbiljnim narodima.

U Siriji bolje nego u Sarajevu

Da li je onda čudno što se “narod” ne buni čak i povodom državnih nasilja nad osnovnim pravima i povodom ugrožavanja egzistencijalnih civilizacijskih potrepština? Kao gorki vic u vezi s tim može poslužiti priča s kraja oktobra iz razorene Sirije. Prijatelja Sirijca, školovanog svojevremeno u Jugoslaviji i bivšeg inžinjera “Energoinvesta”, odavno sa stanom i u Sarajevu, zatekao sam u Damasku. Bio je tamo u posjeti majci, bratu i rodbini. Pitam ga kada će nazad u Sarajevo? Sasvim ozbiljno odgovara: „Mislio sam ovih dana, ali se pitam šta ću tamo. Pola dana nemam vode, pola dana nemam struje a ni tramvaj ili autobus do Ilidže ili Dobrinje, gdje mi djeca u Sarajevu stanuju, često ne mogu da dočekam…Nešto mislim, bolje mi je u Damasku nego u Sarajevu!“ Teško je reći da i po ovome nismo jedinstveni…

O ovakvim “jedinstvenostima” moglo bi se u nedogled. Recimo o korupciji koja je sve raširenija i bezočnija. Na svjetskim ljestvicama korumpiranih smo sa Albanijom, a podaleko iza Hrvatske, Crne Gore i Srbije, da se ne pominje stotinjak drugih ispred nas. Ili o pravosuđu koje minulih osam godina bilježi vidan “uspjeh” u smanjenju broja prijava, pokrenutih istraga, optužnica i osuđujućih presuda za krivična djela korupcije. U posljednje dvije godine Sud BiH je, recimo, izrekao samo osam zatvorskih kazni za ova djela. Od ukupno izrečenih presuda, 70 posto je uslovnih. Dvije trećine postupaka je obustavljeno…! Treba li se čuditi i jedinstvenoj praksi u Evropi da se tv-intervjui lažiraju, pa se i o tome laže, da 50 posto građana smatra da se uopšte ne isplati boriti protiv korupcije ali i da je već trideset posto građana umočilo svoje prste ovako ili onako u korupcionaške poslove…

Treba li se čuditi što se svemu ovome bezmalo niko ne čudi? I što smo u tome jedinstveni? Teško. Jer kad bi bilo čudno, nešto bi se pokrenulo. Ovako, sretan nam put u ko zna kakvu budućnost. Bilo bi jedinstveno ako to za nas bude – evropska budućnost.

09.12.2017.

SVJEDOCENJE AKADEMIKA DUSANA BILANDZICA: FRANJO TUDJMAN MI JE REKAO - 'KAD PODIJELIMO BOSNU, JA I SLOBA BIT CEMO SAVEZNICI'

SVJEDOČENJE AKADEMIKA DUŠANA BILANDŽIĆA: Tuđman mi je rekao – ‘Kad podijelimo Bosnu, ja i Sloba bit ćemo saveznici’

Hrvatski akademik Dušan Bilandžić, tri godine prije smrti, u intervjuu Nacionalu prvi put otvoreno je govorio o ulozi prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u pokušaju podjele Bosne i Hercegovine.

 

 

Iz tog intervjua koji je snažno odjeknuo u regiji, izdvajamao nekoliko karakterističnih dijelova.

 Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Već ste izjavljivali da ste čuli da je, navodno, pokojni predsjednik Franjo Tuđman bio opsjednut idejom podjele BiH između Srbije i Hrvatske. Je li vam on to i osobno govorio?

 

– Nakon sastanka sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 25. ožujka 1991., predsjednik Tuđman pozvao me je u ured i rekao da ću biti u timu koji će pregovarati sa Srbima. Srpski pregovarački tim vodio je akademik Kosta Mihajlović. U našem timu Tuđmanove teze najvjernije i tvrdo prenosio je profesor s Fakulteta političkih znanosti Zvonko Lerotić. Glavni cilj tih pregovora, koji su se, eufemistički, zvali “pregovori o normalizaciji srpsko-hrvatskih odnosa”, bila je, zapravo, podjela Bosne i Hercegovine.

 

Što vam predsjednik Tuđman konkretno rekao?

 

– Rekao nam je da se on dogovorio s Miloševićem da ta dva tima rade na normalizaciji odnosa Srbije i Hrvatske. No trebalo je skriti pravi smisao tih pregovora. U tim pregovorima uopće nije bilo riječi o normalizaciji odnosa između Zagreba i Beograda. Na njima se isključivo razgovaralo o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije. Rekao nam je tada da su se on i Milošević oko toga načelno dogovorili, a da mi vidimo kako povući konkretnu crtu razgraničenja.

 

Je li vam dao i neke konkretne upute?

 

– Dao nam je direktive, a vodili smo tri runde pregovora. Poslije svake runde referirali smo mu što se događalo na tim sastancima. U jednom sam mu trenutku rekao: “Franjo, molim te, nema ništa od tih razgovora.” Pitao me je: “Zašto?” Odgovorio sam mu: prvo, zato što se ne možemo dogovoriti. Rekao sam mu da su Srbi maksimalisti. Tražili su Baranju i kninsku krajinu. Pa kako ćemo se onda s njima dogovoriti? Odgovorio mi je da ne kompliciram, jer su se Sloba i on dogovorili. Inzistirao je da nastavimo razgovore. Pokušao sam ga upozoriti i na sljedeći problem. Ako bi nam i uspjelo podijeliti BiH, onda ćemo imati i druge prepreke. Prva je bila međunarodna zajednica, koja je jasno deklarirala da nema promjena granica među republikama bivše Jugoslavije. Odgovorio mi je: pusti ti međunarodnu zajednicu, što Sloba i ja dogovorimo, oni će to prihvatiti, prije ili kasnije. Jer međunarodna zajednica neće imati drugo rješenje.

 

A što bi, u tom slučaju, bilo s Bošnjacima?

 

– To je bila druga prepreka na koju sam upozoravao. Rekao sam da će se Muslimani pobuniti, čak i kad bi se Hrvatska i Srbija uspjele dogovoriti. Tada me je počeo ismijavati. Bilo mu je nezamislivo da Muslimani mogu spriječiti eventualni dogovor Srbije i Hrvatske o podjeli BiH. Bio je uvjeren da oni protiv toga ne mogu ništa napraviti. Kasnije se pokazalo da sam ipak bio u pravu. Muslimani su stvorili vojsku od 200.000 ljudi i jednostavno se nisu dali. U to sam se vrijeme u jednom trenutku sreo i s Alijom Izetbegovićem i pitao ga zna li za planove o podjeli BiH. “Kako ne bih znao. Mi smo dobili informacije iz Karađorđeva”, odgovorio mi je. Mislio sam da mu otkrivam Ameriku, a on je već sve znao.

 

Nije, dakle, bilo jednostavno predsjednika Tuđmana uvjeriti u svoje stavove?

 

– Svaki put kad sam ga pokušao odvratiti tvrdnjama da međunarodna zajednica to neće dopustiti, tvrdoglavo mi je uzvraćao: “Hoće, hoće.” U jednom je trenutku rekao: “Mi ćemo pomoći Srbiji da se proširi, a ona će pomoći nama da se proširimo.” A to je proširenje trebalo biti na račun BiH. Nakon toga će, bio je uvjeren, odnosi između Srbije i Hrvatske biti kao odnosi između Francuske i Njemačke, koje su u 70 godina vodile tri rata. Bit ćemo najbolji saveznici, ali kad podijelimo BiH. Ponovo sam ga nastojao razuvjeriti da međunarodna zajednica neće na to pristati. Nije to želio prihvatiti tvrdeći da nema opstanka Hrvatskoj bez podjele BiH.

 

Je li, međutim, računao na to da to može dovesti do rata?

 

– Moram priznati da s ratom uopće nije računao. Nikada ga nije uzimao u obzir u prethodnim razmatranjima. Smatrao je da će Hrvatska i Srbija, kad podijele BiH, biti dobri saveznici. S druge strane, smatrao je da međunarodna zajednica ne može i neće intervenirati. Pitao me je kako će to međunarodna zajednica intervenirati, čime. Govorio je da je to nemoguće.

 

Jeste li mu proturječili?

 

– Podsjećao sam ga da je i njega, ali i Miloševića u Beogradu posjetio američki veleposlanik Warren Zimmermann i da im je rekao da nema ništa od promjena republičkih granica. U istom su tonu bile i sve poruke tadašnjeg američkog državnog tajnika Jamesa Bakera. Govorio mi je da je to što govorim bez veze. Odmahivao je rukom i tumačio mi kako ništa ne razumijem. Franjo Tuđman je vodio svoju politiku bez ikakvih ambicija da objasni i protumači zašto nešto radi. Bosnu treba podijeliti i gotova stvar. O tome se nema što pričati.

 

Što ste vi konkretno radili u tim pregovorima?

 

– Pokušavali smo srpsku delegaciju vrtjeti oko malog prsta. Preliminarno pitanje koje smo Dušana Bilandžića Tuđman je nazvao ‘čudovištem’ iziritiran njegovim feljtonističkim napisimauvijek postavljali bilo je: da li priznajemo rezultate Drugog svjetskog rata. Taj je rat stvorio federativnu Jugoslaviju s granicama republika. Kosta Mihajlović nam je rekao: “To su gluposti. Tito i Kardelj su stvorili te granice. Oni su stvorili takvu Jugoslaviju, pa Srbi onda ne priznaju rezultate NOB-a.” Doslovno je tako rekao. Mi smo, pak, inzistirali na tome. Prije bilo kakvih drugih razgovora rekli smo da mi priznajemo rezultate Drugog svjetskog rata, a NOB je stvorio BiH. Tvrdili smo da to mora biti polazište, a oni takav pristup nisu prihvaćali.

 

Niste ni prihvatili tezu da je BiH stvorio turski imperij?

 

– Ne. To smo morali i Tuđmanu objašnjavati, iako njemu nije bilo moguće bilo što objasniti.

09.12.2017.

AMERICKI PROFESOR DAVID PETTIGREW: ENTITET RS-a JE U DAYTONU NAGRADJENA ZA 'USPJESAN GENOCID'

AMERIČKI PROFESOR DAVID PETTIGREW: RS je u Daytonu nagrađena za 'uspješan genocid'

Američki profesor filozofije i studija holokausta i genocida na Univerzitetu Južni Connecticut tvrdi da je trenutna situacija u Bosni i Hercegovini potpuno neodrživa. Slabost visokog predstavnika je samo jedan od simptoma neuspjeha međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, kaže u intervjuu za Al Jazeeru David Pettigrew, profesor filozofije i studija holokausta i genocida na američkom Državnom univerzitetu Južni Connecticut.

Pettigrew, koji je veliki dio svog rada posvetio istraživanju stradanja građana Bosne i Hercegovine u proteklom ratu, smatra da se mora priznati činjenica da je trenutna situacija, koja je rezultat Daytonskog mirovnog sporazuma, u toj zemlji potpuno neodrživa.

 

Kao glavnog krivca za situaciju u kojoj se nalazi Bosni i Hercegovini vidi predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika.

 

"Kada dobijemo priznanje da je ono što radi vodstvo RS-a potpuno neprihvatljivo, onda će proces traženja solucije, put ka pravdi i pomirenju, biti moguć", smatra Pettigrew.

  • Haški sud je završio rad presudama Ratku Mladiću i hrvatskoj šestorki. Presude su podigle dodatne tenzije u regiji, a čini se da je pritom malo ko razmišljao o žrtvama. Kada pogledate šta je sve Haški sud uradio od početka njegovog djelovanja pa do sada, da li je ispunio zadatak?

- Rekao bih da je ICTY uradio važan posao, dok sami proces nije bio savršen. U jednu ruku, Tribunal je, barem simbolično, bio bedem protiv nekažnjivosti. Tribunalova suđenja su rezultirala signifikantnim i historijskim presudama, primjerice za genocid, u brojnim slučajevima povezanim sa Srebrenicom (nedavno u slučajevima Radovan Karadžić i Ratko Mladić), ali i revolucionarnim presudama za silovanje kao zločin protiv čovječnosti (Kunarac, Foča). S druge strane, oni koji su osuđeni za slučaj Foča su već pušteni iz zatvora, kao i Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić. Tu se postavlja pitanje u kojoj mjeri Tribunal procjenjuje težinu njihovih zločina. Proces se, također, činio nesavršenim kada je dogovor između Tužilaštva i Sudskog vijeća rezultirao eliminacijom navodnih zločina iz optužnice, kao u slučaju Karadžić, kada su brojne općine, uključujući Višegrad, maknute iz optužnice, ili u slučaju Mladić, gdje je skoro 40 posto navodnih zločina maknuto iz optužnice.

 

Moguće da je otklanjanje takvih optužbi oslabilo slučaj Tužilaštva. Moguće da je ovo rezultiralo neuspjehom da se dođe do presude za genocid u drugim općinama i presude za zločine počinjene, primjerice, u Prijedoru, uključujući napade na sela s civilima i koncentracijske logore u Omarskoj, Trnopolje i Keraterm. Neuspjeh da se dođe do presude za genocid u slučaju ovih zločina je duboko zabrinjavajući.

 

Još jedna stvar koja me brine u vezi s procesom je da je Tribunal promovirao svoju "pravednost i nepristranost", a da je tvrdio da "ne uzima nikakvu stranu u sukobu". Tribunal tvrdi da je “cilj ICTY-a odvraćanje od budućih zločina i pružanje pravde hiljadama žrtava i njihovim porodicama, čime doprinosi trajnom miru u bivšoj Jugoslaviji". Ali, ova pozicija je možda previdila činjenicu da je ultranacionalistička ideologija, koja ima korijene u Srbiji, bila ona koja je iznova osuđivana, kroz svoje počinitelje genocida.

Politička nestabilnost u regiji, potaknuta rastućim nacionalizmom u Srbiji i RS-u, aktivno prijeti svakoj vrsti mira obećanoj u suđenjima ICTY-a. Postoje limiti u mogućnosti ICTY-a da doprinese dugotrajnom miru, kada su, odmah nakon presude Mladiću, u Višegradu otkriveni murali Karadžića i Mladića. Također, postoje limiti u mogućnosti ICTY-a da doprinese dugotrajnom miru, kada na Vracama [u Istočnom Sarajevu] i dalje stoji ploča posvećena Mladiću, i to na lokaciji odakle su napadnuti civili u Sarajevu. U svijetlu ovih limita legalnog procesa, mora biti nađena druga strategija kojom bi efektivno mogli odgovoriti na glorifikaciju osuđenih ratnih zločinaca.

 

  • Da li je međunarodna zajednica uradila dovoljno da regiji donese mir i stabilnost?

- Po mom mišljenju, međunarodna zajednica je zakazala u Bosni. Koju god je vrijednost Dejtonski sporazum imao kao mirovni sporazum koji je zaustavio srpsku agresiju, mora se reći da on nije "dobro sazrio" i da potrebni i efektivni napori gradnje nacije nisu završeni. Dio problema je bio da je visoki predstavnik, iskusan i pametan diplomata, 2006. godine ostao bez svojih moći kada nije moga koristiti Bonske ovlasti. Slabost visokog predstavnika je samo jedan od simptoma neuspjeha međunarodne zajednice. U vremenu nakon 2006. godine separatističke ultranacionalističe ideologije i retorike su sve više dominirale političkom scenom u RS-u, što je destabiliziralo Bosnu i Hercegovinu i regiju. Međunarodna zajednica nije adekvatno odgovorila na trenutnu situaciju, za koju se kaže kako je povratak "retorici 90-ih".

 

  • Šta bi trebalo biti urađeno da se dođe do stvarnog pomirenja u regiji?

- Vjerujem da se mora priznati činjenica da je trenutna situacija, koja je rezultat Dejtonskog mirovnog sporazuma, potpuno neodrživa. Ne smije se dozvoliti da se nastavi neprekidna destabilizacija države i regije koju izvršava Milorad Dodik. Moramo se suočiti s Dodikovim naporima da Bosna i Hercegovina i dalje ostane disfunkcionalna država. Kada dobijemo priznanje da je ono što radi vodstvo RS-a potpuno neprihvatljivo, onda će proces traženja solucije, put ka pravdi i pomirenju, biti moguć.

 

  • Šta očekujete kada je u pitanju drugostepena presuda Ratku Mladiću i ponovljeno suđenje Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću? Neki analitičari tvrde da bi nakon ovih presuda Srbija, kao i Hrvatska, mogla biti osuđena za udruženi zločinački poduhvat?

- Teško je predvidjeti da li će udruženi zločinački poduhvat biti potvrđen na ovim žalbama. Čini se kako, kada je riječ o slučajevima Stanišić i Simatović, veću u optužnic za udruženi zločinački poduhvat su uključeni, naprimjer, Slobodan Milošević, Željko Ražnatović Arkan i Vojislav Šešelj. Stoga postoji mogućnost kako bi presuda mogla implicirati Srbiju. Naravno, Stanišić i Simatović su državljani Srbije i njeni operativci, koji bi, sami po sebi, kroz presudu implicirali Srbiju. Možda njihovo učešće nije simbolično kao kada je riječ o Miloševiću. Ili, možda, Stanišić i Simatović neće biti simboličan kao udruženi zločinački poduhvat kod slučaja Prlić i ostali, kada je umiješan predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman.

 

U slučaju Momčila Perišića, koji je bio šef Generalštaba Jugoslovenske armije, on otvoreno priznaje njegovu pomoć Vojsci RS-a. Njegovu pomoć, štaviše, priznali su i Karadžić, i Mladić. Po okončanju genocida, Mladić je pisao Miloševiću i zahvalio mu se za pomoć koju je Vojska RS-a dobila od [Savezne Republike] Jugoslavije - Srbije.

 

Može se reći kako su Miloševićevi "otisci prstiju" vidljivi "po cijeloj" optužnici i presudi Karadžiću te kroz sve zločine počinjene u Bosni. No, čini se kako je Milošević sistematski uklonjen iz svih presuda ICTY-a. Istina, tužitelj ICTY-a jasno ukazuje na Hrvatsku i Srbiju kao strane koje su vodile međunarodni oružani sukob protiv Bosne.

 

Ukoliko Tribunal ne osudi visokopozicionirane političke ili vojne lidere iz Beograda koji su djelovali u sklopu udruženom zločinačkom poduhvatu, ovo će, smatram, biti veliki propust. To se još može desiti, no na kraju vjerujem kako će biti na istražiteljima genocida i novinarima istražiteljima da sakupe detalje kroz presude i "povežu tačke" kako bi rekli priču o posvećenoj podršci Srbije genocidu u Bosni i onda da naprave politički pritisak kako bi se osigurala odšteta Bosni i preživjelima.

 

  • Ranije ste kazali da sada, kada je rad Haškog suda skoro pri kraju i kada su skoro sve kardinalne presude donesene, Ujedinjeni narodi trebaju razmišljati o tome da osnuju nezavisnu komisiju koja bi analizirala sudske dokumente i istražila okolnosti nastanka RS. Smatrate li da je to moguće u ovom trenutku? Kazali ste, također, da treba razmišljati o načinu da se ukinu entiteti u Bosni i Hercegovini, što se u ovom trenutku čini teškim zadatkom, skoro nemogućim. Hoće li doći vrijeme kada će političari u Bosni i Hercegovini ozbiljno moći razgovarati o reorganizaciji države?

- Smatram kako je priznanje RS-a u Daytonu bilo nagrada za "uspješan genocid". Entitet se okarakterizirao kao etnički homogena teritorija i počinio genocid i zločine protiv čovječnosti kako bi postigao svoje uspostavljanje. Ukoliko je genocid zločin, onda međunarodna zajednica mora dovesti u pitanje političko postojanje RS-a.

 

Dalje, za mene je pitanje, suočeno s Dodikovim negiranjem genocida, secesionističkom retorikom, barbarskom glorifikacijom počinitelja i govorom mržnje – koji svi imaju za cilj obezhrabrivanje povratka izbjeglica – da li je  nastavak trenutne blokade realističan u svakom smislu te riječi. Smatram kako je trenutna situacija neodrživa. Bosnu za taoca drže Dejtonski mirovni sporazum i Dodik.

 

Osjećam kako moramo promovirati viziju budućnosti, viziju koja govori o jedinstvenoj Bosni i Hercegovini u sklopu evropskih integracija, kao i strateške ciljeve koji osiguravaju ispunjavanje te vizije. Koliko mogu reći, za veći dio takva vizija i takvi ciljevi su odsutni sa trenutne političke slike. Vjerujem kako oni koji su preživjeli genocid zaslužuju takvu viziju i strateške ciljeve. Govorim o ponovnom ujedinjenju Bosne kroz ustavne reforme, provođenje državnih zakona protiv negiranja genocida i slavljenja ratnih zločinaca.

 

Vjerujem kako ta vizija i ti ciljevi ne smiju biti predmet pregovora i smatram ih neophodnom polaznom tačkom. Nema napretka bez unifikacije kao multikulturalnog društva i bez zakona protiv negiranja genocida i slavljenja ratnih zločinaca. Takve inicijative trebale bi biti uvjet za moguću pravdu.

 

Mislim kako u bosanskom jeziku ima izraz: "Vrijeme je..." Ono što želim reći jeste kako je, s presudom Mladiću, vrijeme za borbu za političko rješenje s vizijom ujedinjenja zajedno sa strateškim ciljevima. Za to trebaju razgovori na mnogim nivoima. Predložio sam neki oblik UN-ove komisije, jer, kako sam ranije rekao, smatram kako je RS genocidna tvorevina, koja nastavlja s pokušajima isključivanja nesrba sa svoje teritorije. Konvencija o genocidu obavezuje sve potpisnice da "poziva nadležne organe UN-a da djeluju na prevenciji i suzbijanju genocida". Ukoliko se dijalog fokusira koliko Dodik i RS krše i zloupotrebljavaju Dejtonski sporazum tako što sprečavaju pozitivnu budućnost za građane Bosne, taj fokus bi mogao dovesti do pokreta za ujedinjenje. Također smatram kako je važno uključiti dijasporu, možda kao način stvaranja političkog pritiska na UN da djeluje.

 

  • Atlantsko vijeće je objavilo novi izvještaj koji analizira trenutnu situaciju na zapadnom Balkanu i definira novu ulogu SAD-a u regiji. Nova agenda je već nazvana 'Nova oluja'. Spomenuto je da bi SAD trebao uspostaviti stalnu vojnu bazu u Jugoistočnoj Evropi i da bi se Sjedinjene Američke Države trebale zalagati za historijsko pomirenje sa Srbijom. Istovremeno je američki državni sekretar Rex Tillerson pozvao narode na Balkanu da napuste 'stare animozitete' kako bi se održao mir u regiji. Kakvu ulogu će SAD ubuduće igrati u regiji?

- Izvještaj Atlanskog vijeća je veoma interesantan i detaljan. Mislim kako se u njemu najviše kritizira Dodik, naprimjer kada se kaže: "Dodik i njegov unutrašnji krug proveli su više od decenije u pokušajima da rasture krhke bh. državne strukture..." Izvještaj tvrdi kako Dodikove drske "provokacije" otvoreno podržava Rusija, čime potiče "vodeću stranku bosanskih Hrvata [Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine] da traži reviziju Daytona kako bi dalje 'federalizirali' Bosdnu i Hercegovinu duž etničkih linija".

 

Izvještaj optužuje kako su "Rusi učestalo podržavali Dodikove pokušaje u dovođenju njegovog entiteta do referenduma o nezavisnosti, a [predsjednik Rusije Vladimir] Putin lično je ugostio lidera bosanskih Srba dva puta u Moskvi tokom protekle godine".

 

Trebao bih popričati s autorima izvještaja kako bi razumio zašto su napisali riječ "historijski", kao u rečenici o konkretnom koraku "djelovanja na 'historijskom' ponovnom uvezivanju sa Srbijom". No, ono kako ja tumačim, "historijski" znači "značajan" ili "produktivan"i kako bi SAD volio "postepeno, ali veoma javno zatopljavanje odnosa" kako bi Srbija postala nešto kao tampon zona između Rusije i RS-a. Izgleda da je riječ o nadi kako bi se, sa sve boljim odnosima sa SAD-om, Srbija distancirala od Rusije, čime bi oslabio utjecaj Rusije, a samim time i napori RS-a da destabilizira Bosnu i regiju.

 

Na kraju, iako osjećam kako su kritike ovog izvještaja na račun Dodika veoma važne, isticanje u izvještaju važnosti "stalne američke vojne prisutnosti u Jugoistočnoj Evropi" i borba za "historijskim ponovnim uvezivanjem sa Srbijom" nisu dovoljni u priznavanju ključne potrebe za strateškim inicijativama ka ponovnim ujedinjenjem Bosne i postizanjem pravde za preživjele.

 

 Ono što sam primijetio kod sekretara Tillersona u kratkom spominjanju Balkana u nedavnom govoru je da nije samo pozvao ljude da "odbace stara neprijateljstva kako bi mir postao stalan", već i kako očekuje od naroda "da oprosti za prošlost". Mislio sam kako je to razočaravajuće, jer je zvučalo kao klasični slučaj diplomate koji pokušava postići pomirenje kroz kalkulirane pregovore bez istinskog razumijevanja ljudskih patnji ili prirode oprosta. Kako može državni sekretar očekivati da preživjeli genocida iz Hambarina, Kozarca, Klotjevca, Višegrada i drugih gradova patnje da "oproste" u sklopu prigodnog dijela koordinirane ili proračunate političke strategije?

 

Zabrinjava me to što sekretar ne shvata nemogućnost takvog oprosta. Kako neko na njegovoj poziciji može očekivati da majka u Klotjevcu, kojoj su sin i zet ubijeni i koja još traga za ostacima tijela svog sina, oprosti? Ko to od nje može tražiti? Ko bi mogao tražiti oprost od brata čovjeka iz Hambarina čiji ostaci još nisu identificirani 22 godine nakon njegovog "nestanka"? Preživjeli se moraju boriti s bolom negiranja genocida i slavljenjem počinitelja tako što prolaze kroz kolektivno ponavljanje trauma i novu bol žaljenja.

 

Sekretar Tillerson bi prije trebao pitait, barem tako ja mislim, šta mi možemo uraditi da podržimo i zaštitimo preživjele kroz stvaranje uvjeta za pravdu u Bosni kroz ponovno ujedinjenje i kroz pregovore o odšteti od Hrvatske i Srbije zbog njihove uloge u međunarodnoj agresiji.

 

(Izvor: Al Jazeera)

09.12.2017.

GENERAL ATIF DUDAKOVIC: "MI SMO ZRTVE U PROSLOSTI, SADASNJOSTI, A BOJIM SE, I BUDUCNOSTI"

General Atif Dudaković : “Mi smo žrtve u prošlosti, sadašnjosti, a bojim se, i budućnosti”



Penzionirani general Armije RBiH Atif Dudaković, legendarni ratni komandant Petog korpusa, kazao je u izjavi za Radiosarajevo.ba nakon najnovijih informacija o tom da će hrvatsko tužilaštvo uskoro objaviti optužnice protiv 17 generala i nekadašnjih visokih oficira bh. vojske, da je ogorčen na takve pokušaje, kako su mediji prenijeli, osvete Sarajevu zbog pravosnažne presude Haškog tebinulana u slučaju “Prlić i ostali”.

Pita se, ako je on ratni zločinac, zašto su čekali duže od 25 godina da bi ga optužili? Tim prije jer je i odlikovan od Ministarstva odbrane Hrvatske!

“Meni je jasno da je na pozornici ratno-politička igra. Istine su torture, logori, ubistva, rušenja… Neka odgovaraju oni koji su za to odgovorni bez tutorstva, ucjenjivanja, sklanjanja, skrivanja, pomaganja nekih država i vapaja o ugroženosti nacionalnih interesa. Dosta tog glumatanja! Neka svaki sud radi po svojoj nadležnosti i savjesti. Šta su čekali do sada, 25 godina ili je u pitanju nova-stara politika. Žao mi je što se to sve toliko prelama preko BiH”, kazao je Dudaković za Radiosarajevo.ba.

Pita i koja je hrvatska porodica stradala u Bihaću?

“Koje je srpsko ili hrvatsko selo Dudak opkolio i napravo nešto?! Prema tome, zna se ko je silovao, ko je držao logore i dozvoljavao ubijanje ljudi… Nismo mi donijeli presudu u slučaju “Prlić i ostali” već Tribunal u Hagu i ona se mora poštovati. Sud nije švedski stol pa da se uzme šta kome odgovara… Moj narod je najveća žrtva ovih ratova, žrtva je naša BiH. Mi smo žrtve u prošlosti, sadašnjosti, a bojim se, i budućnosti”, dodao je Dudaković.

Pošto je posije izricanja presude u slučaju “Prlić i ostali” za “udruženi zločinački poduhvat” mnogo puta spomenuto da je Hrvatska spasila Bihać i spriječila novu Srebrenicu u Bosanskoj krajini, Dudaković je za naš portal, taođer, kazao:

“Mi smo odbranili Zagreb, a ne oni Bihać! Šta da smo bili inertni pa da se sva sila srpske vojske slila prema Hrvatskoj, Srbija bi imala to Šešeljevu liniju Karlovac, Karlobag, Virovitica”, naglasio je Dudaković.

Ponovio je da se nikog ne boji i da se ne stidi svog časnog vojničkog i ratnog puta.

“Može Jelić (Mijo, op. a.)pobjeći u Hrvatsku, jer ima skolnište tamo, može Đukić (Novak) pobjeći u Beograd jer tamo ima sklonište, može Jelavić (Ante), Dudak ostaje u svojoj BiH i nikog se ne boji”, poručio je general Dudaković.

Beorgaradski “Blic” je objavo da hrvatsko Državno odvjetništvo (DORH) poslije nedavne pravosnažne haške presude šestorici ratnih vojnih i političkih lidera tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne ponovo aktiviralo predmete protiv brojnih čelnika bošnjačke vojske.

List navodi da se na DORH “vrši ogroman pritisak iz državnog i političkog vrha Hrvatske” da u najkraćem roku pripremi i objavi optužnice protiv ratnih komandanata Armije RBiH zbog zločina nad Hrvatima u Bugojnu, Trusini, Travniku, Grabovici kod Mostara, ali i zbog navodnih zločina koje su pojedini bošnjački oficiri, u vrijeme kada su još nosili uniforme JNA, počinili na teritoriji Hrvatske .

Prema informacijama koje su početkom godine objavili hrvatski mediji, Državno odvjetništvo te zemlje je, osim Atifa Dudakovića, pripremilo optužnice za počinjene ratne zločine nad zarobljenim hrvatskim civilima i vojnicima i protiv Jovana Divjaka, Sefera Halilovića, Vehbije Karića, Selme Cikotića, Envera Hadžihasanovića, Asima Koričića, Sakiba Mahmuljina, Amira Kubure, Šerifa Patkovića, Đemala Merdana, Ramiza Drekovića, Salka Gusića, Enesa Kovačevića, Bakira Alispahića, Fahrudina Agića i Midhata Cerovca.

Faruk Vele (Radiosarajjevo.ba)

09.12.2017.

IVO GOLDSTEIN: USTASIZACIJA HRVATSKE JE CIVILIZACIJSKA REGRESIJA












Goldstein: Ustašizacija Hrvatske je civilizacijska regresija



Memorijal sa ustaškim pozdravom fotografisan prije nego je uklonjen iz Janesovca

Ivo Goldstein (desno) i tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, prilikom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve holokausta, januar 2009.
//////////////////////

Cijenjeni intelektualac Ivo Goldstein u intervjuu za Radio Slobodna Europa (RSE) ističe da je rat u Hrvatskoj imao elemente i građanskog rata.

"Primjer je i nedavno gostovanje jednog hrvatskog branitelja iz Vukovara koji je Srbin po nacionalnosti, a koji se u Vukovaru borio u redovima Hrvatske vojske, a njegov brat je bio na drugoj strani. Ne postoji bolja definicija građanskog rata od toga da su dva brata bila u različitim vojskama", novodi ovaj ugledni povjesničar i redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Autor je više od 20 knjiga i blizu 200 znanstvenih radova. Jedno vrijeme je bio hrvatski ambasador u Francuskoj.

U razgovoru za RSE Ivo Goldstein govori i o ustašizaciji društva u Hrvatskoj, ali i o revidiranju povijesti Drugog svjetskog rata.

RSE: Posljednjih tjedan dana svjedoci smo da se Hrvatska ne želi ili se ne može suočiti s prošlošću iz 90-tih. Kakvo je Vaše mišljenje?

Goldstein: Poprilično sam neugodno iznenađen reakcijama nakon što je objavljena pravomoćna presuda liderima takozvane Herceg-Bosne. Tako nešto se od članice NATO-a i Europske unije (EU) ili od vrha vlasti nije moglo očekivati. Naravno, sve nas je frapiralo da je general Slobodan Praljak počinio samoubojstvo.

Međutim, bez obzira na taj čin, koji je sam po sebi tragičan, osnovne činjenice ostaju i to je politička elita trebala priznati i suočiti se s time. Svjedoci smo da su hrvatski dužnosnici, premijer i predsjednica republike, odbacili te optužbe, iako su zadnjih dana reterirali.

RSE: Otkud to naglo "proviđenje" iz vrha države?

Goldstein: Tu je riječ o unisonoj reakciji međunarodne zajednice, jer apsolutno nitko nije podržao stav Hrvatske. Svi relevantni faktori u svijetu su podržali presudu Haškog tribunala i rekli da se radi o ratnom zločinu i ratnim zločincima, da se na taj način sudske presude ne mogu dovoditi u pitanje. To bi i u Hrvatskoj trebalo biti posve jasno. Haški sud je osnovan i odlukom Hrvatske.

Po Ustavnom zakonu koji je u međuvremenu donesen, Haški sud je priznat kao dio hrvatskog pravosuđa, te ukupnog političkog i društvenog sistema i takvo iskakanje je stvaranje apsolutne moralne konfuzije, jedan anticivilizacijski postupak koji dodatno otežava situaciju, kako u Hrvatskoj, tako i u široj regiji. Ova konfuzija otežava i suočavanje susjednih zemalja, Bosne i Hercegovine i Srbije, njihove javnosti i njihovih političkih elita s odlukama Haškog suda.

RSE: Iz stenograma hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana poznati su njegovi stavovi prema Bosni i Hercegovini. Upozoravalo se da je takva politika prema BiH neprihvatljiva, zbog toga je Hrvatska od žrtve srpske agresije u očima međunarodne zajednice postala agresor. Presuda Haškog tribunala je, kako je dobro primijetila Vesna Pusić, osuda neprihvatljive politike iz 90-tih, a ne države? Kakav je Vaš komentar?

Goldstein: Tu se nema što dodati ni oduzeti. No, želio bih reći da je u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata opozicija protiv Tuđmana bila snažnija, tražila se osuda takve politike u javnosti, čak je i dio HDZ-a (Hrvatska demokratska zajednica) bio protiv te politike. Stjepan Mesić i Josip Manolić su zbog te politike napustili HDZ, čak su i vrh Katoličke crkve i pokojni kardinal Franjo Kuharić bili protiv takve politike.

Osuda javnosti je tada bila snažnija, nego što je to danas, nakon presude Prliću i ostalima, što je paradoksalno, ali i to govorio Hrvatskoj kakva je danas.

RSE: Neki od Vaših kolega, sveučilišni profesori, upozoravaju da se u Hrvatskoj ne smije otvoreno postaviti pitanje o karakteru Domovinskog rata. Neki novinari i zastupnici u Saboru primaju prijetnje smrću. Da li mislite da je rat u Hrvatskoj bio i dijelom građanski rat?

Goldstein: Naravno da je bio. Uostalom o tome pišem od završetka rata. Bila je to i agresija Srbije i Crne Gore i Jugoslavenske narodne armije (JNA) koja više nije bila ni jugoslavenska, ni narodna. Bilo je elemenata građanskog rata. Primjer je i nedavno gostovanje jednog hrvatskog branitelja iz Vukovara koji je Srbin po nacionalnosti, a koji se u Vukovaru borio u redovima Hrvatske vojske, a njegov brat je bio na drugoj strani. Ne postoji bolja definicija građanskog rata od toga da su dva brata bila u različitim vojskama.

Imate takvih priča ne na desetine, nego na stotine, dakle onih koji su ostali u dijelovima tzv. Republike Srpske Krajine, a dio obitelji je bio tamo gdje je bila hrvatska vlast.

RSE: Svjedoci smo i stvaranja nekih popisa na opskurnim portalima, gdje se obračunava s onima koji kritički progovaraju o situaciji u Hrvatskoj, u Hrvatskom saboru se govori o izdajnicima i veleizdajnicima, te se tvrdi da je zastrašujuće što takvi ljudi još hodaju po Hrvatskoj. Dio javnosti će opravdati takav govor u sabornici, no može li se tako nešto opravdati ili razumjeti?

Goldstein: Opravdati se ne može, a i vrlo je teško to razumjeti. Ja sam mislio da smo, nakon 27 godina zidanja demokracije, došli na stupanj kada ovakva pretpolitička pitanja i ovakvo nasilje koje se promovira mora i biti osuđeno od vrha države.

Ova količina gnjeva, nasilničkih prijetnji, mržnje, posebno govora mržnje koje se širi javnim prostorom, pa dijelom i društvenim mrežama, je zapanjujuća. I bez obzira na to što se smatram pažljivim promatračem i kroničarem društvenih zbivanja, iako sam nekoliko godina bio izvan Hrvatske, ipak je za mene iznenađenje.

RSE: Falsificiranje povijesti Drugog svjetskog rata i dalje je na sceni u Hrvatskoj. Povijest se revidira i izobličuje, čini mi se da ustašizacija društva poprima besramne razmjere i da se nešto mora uraditi. Odakle početi?

Goldstein: Teško je reći odakle početi, ali činjenica je da je ustašizacija uzela maha. Sve ono što se događalo u 90-tima u pogledu ustašizacije bilo je manje evidentno nego je danas. Naime, Franjo Tuđman, bez obzira na to što je pridonio takvim trendovima, ipak je znao tko je u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj bio na pravoj, a tko na krivoj strani što je uneseno i u Ustav i imali smo pozicioniranje partizanskog antifašističkog pokreta kao prave strane, a ustaša i četnika, dakle kolaboracionista, kao one krive strane.

Sada, ne samo što se događa da ustaše postaju prava strana, jer oni su Hrvati, pa su možda malo negdje zastranili po nekim tumačenjima, a po nekima nisu uopće zastranili, pa im se kao Hrvatima i katolicima to mora uzeti pod račun.

"Tuđman ipak znao tko je u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj bio na pravoj, a tko na krivoj strani"
"Tuđman ipak znao tko je u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj bio na pravoj, a tko na krivoj strani"

S druge strane, partizani su bili Jugoslaveni, a kako se Jugoslavenima ne može ništa oprostiti, onda je ta njihova pozicija beznadna. Ta ustašizacija koja je uzela maha ima jednim dijelom obilježje kulturne regresije koja se događa i u Europi, to je jedna kulturna, povijesna, civilizacijska regresija koja je prisutna čak i u zemljama Europske unije.

Takve regresivne tendencije imamo i u drugim zemljama bivše Jugoslavije, mislim tu prvenstveno na Srbiju i BiH, gdje se ta regresija i povijesni revizionizam također događaju. On ima širi kontekst, ne samo reviziju Drugog svjetskog rata, već promoviranje jednog koncepta društvene filozofije i reorganizacije društva po koncepcijama jednog tradicionalizma, apsolutnog konzervativizma koji više ne funkcionira u modernom svijetu.

Hrvatska se treba otvoriti prema svijetu

To je jedna borba protiv drugog i drugačijeg u najširem smislu riječi, ne radi se samo o drugoj naciji, drugoj vjeri, već su tu i drugi politički nazori, tu je i drugačija seksualna orijentacija, uglavnom, sve ono što odudara od jednog monolita i monokulture. Sve je prokazano, sve je za osudu i sve se mora odbaciti.

Sa takvom ideologijom i političkom filozofijom, te njenom provedbenom politikom gdje se zabranjuje sve, Hrvatska i svi hrvatski državljani ne mogu funkcionirati kao narod među narodima. Paradoksalno je što se ta kulturna i politička regresija događa i intenzivira u posljednjih četiri i po godine, od kada je Hrvatska postala članica EU.

Umjesto da se otvorimo, da počnemo slobodno disati, da funkcioniramo kao europski narod među europskim narodima, mi radimo upravo suprotno. Zatvaramo se u sebe, smatramo da smo sami sebi mjera, da smo samodostatni, a Hrvatska se treba otvoriti prema svijetu.

Ne kažem da se to ne događa, ali postoji snažna, umjetno kreirana atmosfera koja traži suprotno. Postoje krugovi, dijelovi društva koji zagovaraju radikalni izolacionizam koji se onda transferira u povijesni revizionizam, u ustaštvo, a iz tog ustaštva se opet povratno hrani izolacionizam.

RSE: Prošlo je gotovo mjesec dana od Vašeg otvorenog pisma nadbiskupu zagrebačkom Josipu Bozaniću zbog načina na koji su neki svećenici govorili o Vašem pokojnom ocu Slavku Goldsteinu, čak se iživljavali po društvenim mrežama. Jedan župnik je napisao da mu je "drago što je umro mrzitelj Hrvatske". Da li ste dobili neki odgovor od kardinala ili je i ta šutnja odgovor?

Goldstein: I šutnja je odgovor. No, nisam ga ni očekivao. Ja sam to pismo jednostavno morao napisati. Nakon šoka i kada su mu prijatelji nekoliko dana nakon smrti oca i poslije sprovoda rekli što se događalo po društvenim mrežama, uspjelo mi je nakon nekog vremena prikupiti sve podatke i napisati to otvoreno pismo.

U međuvremenu smo stric Daniel Ivin, tatin brat i ja podnijeli sudsku tužbu protiv toga svećenika, Milija Plenkovića, i to zbog uvrede i klevete. Ovih dana ćemo podnijeti prijavu Državnom odvjetništvu zbog raspirivanja rasne i nacionalne mržnje, što je kazneno djelo i za što je moguće kazneni progon i kazna zatvora.

Sa time nismo žurili jer smo htjeli vidjeti da li će Državno odvjetništvo reagirati, jer se ono pokazalo vrlo efikasnim kada su u pitanju državni dužnosnici koji su na nepriličan negdje dočekivani. Recimo, državna tajnica Janica Kostelić je dočekana salvom uvreda na Braču, pa su neki ljudi završili pet dana u zatvoru. Naravno, ne bih volio uspoređivati Janicu Kostelić sa mojim ocem Slavkom, jer i različiti su konteksti, ali Državno odvjetništvo se još nije oglasilo.

Tražit ću od njih očitovanje, ali se nadam da će oni sami nešto poduzeti ili stric i ja idemo dalje. Od toga ne mogu odustati i zbog oca i samoga sebe. Na tome ću ustrajavati.

"Prema pisanju 'Glasa koncila' vi ne možete shvatiti da se u Jasenovcu dogodio masovni zločin nad Srbima, Romima, Židovima"
"Prema pisanju 'Glasa koncila' vi ne možete shvatiti da se u Jasenovcu dogodio masovni zločin nad Srbima, Romima, Židovima"

RSE: Bilo je mnogo onih koji su upozoravali na ostrašćene i revizionističke istupe pojedinih biskupa i svećenika u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, no Kaptol ne pridaje tome veliku pažnju.

Goldstein: Mislim da katolički biskupi moraju to raščistiti sami među sobom. U otvorenom pismo sam im ukazao na to da je časopis "Glas koncila", koji je pod direktnom ingerencijom Kaptola, svojim pisanjem posljednjih godina daleko radikalniji nego je to bila Katolička crkva u Drugom svjetskom ratu. Bilo je tada svećenika koji su osuđivali ustaške zločine.

No, prema pisanju "Glasa koncila", vi ne možete shvatiti da se u Jasenovcu dogodio masovni zločin nad Srbima, Romima, Židovima, da su tamo ubijene na tisuće antifašista, protivnika ustaškog režima ili običnih građana i da je to bio logor smrti.

Uostalom, treba znati da su i mnogi svećenici bili na antifašističkoj strani i da je priličan broj bio onih koji su ubijeni od strane okupatora ili ustaša, što se danas, nažalost, prešućuje.

08.12.2017.

KEMAL KURSPAHIC: BALKANSKE DECENIJE PODMIRENJA

Kurspahić: Balkanske decenije podmirenja



Slijeva nadesno: Mladen Ivanić, Dragan Čović, Aleksandar Vučić i Bakir Izetbegović u Beogradu

Slijeva nadesno: Mladen Ivanić, Dragan Čović, Aleksandar Vučić i Bakir Izetbegović u Beogradu
////////////////////////////

Komentar: Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa

Riječ nedjelje u vezi sa zemljama Zapadnog Balkana vjerovatno je – pomirenje.

Povod za njenu danonoćnu upotrebu su, prije svega, dvije posljednje presude Haškog tribunala za ratne zločine, doživotna kazna zatvora ratnom komandantu vojske bosanskih Srba i kazne od 10 do 25 godina zatvora ratnim prvacima "Hrvatske Republike Herceg-Bosne" i reagovanja na te presude, od samoubistva hrvatskog generala Slobodana Praljka ispijanjem otrova pred kamerama u sudnici do osporavanja ključnog zaključka Tribunala kako su srpske i hrvatske nacionalističke vođe provodile udruženi zločinački poduhvat komadanja i podjele Bosne i Hercegovine u najvećim zlodjelima od vremena Drugog svjetskog rata.

U Srbiji se presuda Mladiću odbacuje kao odluka "političkog suda" koji je "sudio samo Srbima".

U Hrvatskoj se sa najviših vrhova države naročito odbacuje nalaz kako je nad zločinačkim poduhvatom "Herceg-Bosne" predsjedavao sam politički vrh Hrvatske predvođen predsjednikom Franjom Tuđmanom.

Ta regionalna antihaška histerija navela je i glavnog haškog tužioca da izjavi kako Tribunal nije doprinio pomirenju država i naroda na području bivše Jugoslavije i da u nepoštovanju njegovih presuda prednjače politička rukovodstva.

Ono što je posebno razočaravajuće iz međunarodne perspektive jeste to da tim horskim odbijanjem haških presuda, u demonstraciji potpunog nepoštovanja principa vladavine prava, prednjače i diriguju politički prvaci od kojih se očekivalo da u svojim i susjednim zemljama promovišu evropske vrijednosti.

Kad se, recimo, predsjednica Hrvatske 6. jula u Varšavi sastala s novim američkim predsjednikom u drugoj od ukupno tri rečenice američkog saopštenja o tom susretu kaže se: "Potvrđujući našu odanost stabilnosti i bezbjednosti na Zapadnom Balkanu, predsjednik Tramp (Trump) tražio je od predsjednice Grabar-Kitarović da učini sve što je moguće za regionalno pomirenje".

Pomirenje, međutim, nikada i nije bilo među prioritetima nacionalističkih elita u tim državama.

One su bile zaokupljene – podmirenjem.

Pod njihovim vodstvom i nadzorom proces privatizacije gotovo bez izuzetka pretvorio se u bezobzirnu pljačku društvenih dobara. Stranački, ideološki – a najčešće i porodično – najbliži i najodaniji prisvajali su tvornice i zemljišta, dobijali najpoželjnije lokacije i najunosnije projekte i poslove.

Stranački nadzor nad zapošljavanjem u javnim ustanovama i preduzećima rezultirao je devalvacijom stručnosti i kompetentnosti uz stvaranje klijentelističkih uporišta u kojima je održavanje na vlasti istih partija i ličnosti pitanje najživotnijih ličnih interesa.

Dovoljno je pratiti tekući sukob u vladajućoj bošnjačkoj koaliciji pa da se, iz međusobnih optužbi za pljačku i korupciju, vidi koliko je osvajanje vlasti prije svega način da se očuva ili stekne pravo postavljanja vlastitih izabranika na najunosnije javne poslove, od državnih službi i privilegovanih javnih preduzeća do diplomatije.

Nije onda čudo što je podmirenje potpuno potisnulo pomirenje.

Na toj se liniji – pomirenja i obnove povjerenja – prenaglašeno mnogo očekuje od simboličnih političkih gestova, u kakve spada ovonedjeljna posjeta tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine Srbiji.

Ona je pokazala kako i takve – makar i najbolje režirane – manifestacije dobrosusjedstva i dobre volje mogu proizvesti suprotne utiske i efekte ako se unaprijed ne pripreme i usaglase teme za razgovor i realistični željeni ishodi.

"Incident" na konferenciji za medije nakon razgovora s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem u kojem je bošnjački član bosanskohercegovačkog Predsjedništva Bakir Izetbegović osjetio potrebu da javno reaguje na izjavu predsjedavajućeg Predsjedništva Dragana Čovića kako će Bosna i Hercegovina u vezi s diplomatskim priznavanjem Kosova "koordinirati sa Srbijom" rekavši kako će se spoljna politika Bosne i Hercegovine voditi u Sarajevu ne treba da iznenađuje.

Svakome ko bilo šta zna o dejtonskom uređenju bosanske države savršeno je poznato da se spoljnopolitičke odluke mogu donositi samo saglasnošću izabranih predstavnika "sva tri konstitutivna naroda" i zato je krajnje neproduktivno, pa i politički štetno, i kad Izetbegović javno govori o tome kako se nada da će Bosna i Hercegovina priznati Kosovo i kad srpski član Predsjedništva Mladen Ivanić kaže kako će on "spriječiti bosansko priznanje Kosova" – jer bi i "da" i "ne" tom priznanju moralo da se usaglasi – pa licitacija s nacionalno zapaljivom temom u kojoj nemaju nikakvu ulogu ili uticaj služi samo sticanju jeftinih političkih poena u predstojećim izborima.

Pravi skandal, međutim, nije to što su bosanskohercegovačka unutrašnja neslaganja demonstrirana u posjeti susjednoj državi: skandal je to što u pripremama za taj potencijalno pozitivan događaj u regionalnim odnosima očito nije usaglašena bosanskohercegovačka platforma koja bi utvrdila teme od zajedničkog interesa, među kojima bi u samom vrhu mogla da bude saradnja dvije zemlje i međusobna podrška u postizanju evropskih integracija ali i da se popišu teme o kojima nema saglasnosti pa ni potrebe da se o njima vodi prepirka u Beogradu umjesto da se traži konsenzus u Sarajevu.

08.12.2017.

"SRBIJANSKA TAJNA SLUZBA ORGANIZOVALA JE NAPAD NA ALEKSANDRA VUCICA U SREBRENICI .

PRIPADNICI MUP-a SRBIJE TVRDE: "Srbijanska tajna služba organizovala je napad na Vučića u Srebrenici 2015."

Dumanović: Neverovatno je da nigde u tužbi nema govora o motivu, odnosno o tome zašto smo izašli u javnost s tom pričom. Veliki je pritisak da nas osude, a prema zakonu, kazna je od jedne do osam godina zatvora. Ali, nećemo odustati, izguraćemo ovo do kraja. Čeka nas i odluka Upravnog suda u Beogradu, jer smo podneli tužbe zbog otkaza koji su nam uručeni.

Pred Višim sudom u Beogradu juče je održano pripremno ročište u procesu protiv Milana Dumanovića i Mladena Trbovića, osumnjičenih za odavanje službene tajne u vezi sa posjetom tadašnjeg premijera Srbije Aleksandra Vučića komemorativnom skupu u Srebrenici jula 2015. godine, piše Danas.

 

Ročište na kome se predlažu dokazi biće nastavljeno 22. februara 2018. godine.

 

Država Srbija tužila je Dumanovića i Trbovića, sada već bivše policijske službenike, jer su se usudili javno da progovore o nelegalnom boravku pripadnika Odjeljenja za opservaciju i dokumentovanje (OOD) MUP-a Srbije na komemoraciji žrtvama genocida u Potočarima 2015. Tada je napadnut tadašnji premijer Aleksandar Vučić, a Dumanović i Trbović sve vrijeme tvrde da su pripadnici tog odjeljenja srpskog MUP-a imali naredbu da tajno snimaju komemorativni skup u Potočarima.

 

Otkako su u oktobru prošle godine sve o tom tajnom snimanju ispričali za medije medije, njihov život se potpuno mijenja na gore. Dumanović je tog 11. jula 2015. bio u Potočarima, Trbović nije, ali je bez ikakvog kolebanja podržao svog kolegu u borbi za pravdu.

 

Umjesto da budu nagrađeni za svoj hrabar čin, policija ih 31. decembra 2016. obojicu hapsi zbog navodne zloupotrebe položaja. U pritvoru su proveli mjesec i po dana. Kako kažu za Danas, u pritvoru su korektno postupali prema njima, čak su i dobili pohvale zbog toga što su uradili.

 

Inače, u avgustu prošle godine, pet mjeseci prije hapšenja za koje je nedavno Služba Zaštitnika građana utvrdila da je bilo nelegalno, podnijeli su krivične prijave protiv Dejana Milenkovića, načelnika Službe za specijalne istražne metode, Gorana Nešića, načelnika OOD-a, Tomislava Radovanovića, zamjenika načelnika OOD-a i Dijane Hrkalović, sekretarke Uprave kriminalističke policije MUP-a Srbije, smatrajući ih odgovornim za naredbu da tajno snimaju komemorativni skup.

 

Međutim, njihove krivične prijave su odbačene u najkraćem mogućem roku, za samo 15 dana, da bi potom njih država tužila zbog navodnog odavanja službene tajne, i pored toga što je potvrđeno da pripadnici OOD-a nisu bili prijavljeni kao dio delegacije Srbije. Prema zakonima BiH, pripadnici snaga bezbjednosti strane države ne mogu sprovoditi zadatke na teritoriji BiH bez odobrenja te države. Takođe, iako je služba

 

Povjerenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti već dva puta naložila MUP-u Srbije da objavi informacije o angažovanju 19 policijskih službenika u Potočarima, MUP odbija da to učini, odnosno da podatke dostavi Sindikatu policije Sloga.

 

U međuvremenu, bivšim policajcima su uručeni otkazi, prvo Trboviću, a potom i Dumanoviću. I dalje nemaju posao. Mladen pokušava da obezbijedi normalan život svojoj porodici povremenim radom u inostranstvu, dok Milan živi od pomoći roditelja i prijatelja. Zakonom mu je zabranjeno da se bavi svojom profesijom jer je u toku sudski postupak protiv njega.

 

Trbović: U Srbiji, nažalost, sve prolazi. Ne znam koja bi vest mogla da potrese ovu zemlju? Ipak, i pored toga, odlučili smo da ne želimo da skrivamo nepravdu koja je učinjena policijskim službenicima u Potočarima 2015.

 

Dumanović: Očekivali smo da će da nas uhapse, ali smo mislili da će to biti još u oktobru kada smo objavili snimak, a ne 31. decembra. To pokazuje da je neko to dirigovao od starešina u MUP-u s obzirom na to da su oni posle toga napredovali u položajima. Jednostavno, želeli su da nam učine dodatnu štetu.

 

Trbović: Obraćali smo se svima, od policijskih sindikata preko političkih stranaka do domaćih i međunarodnih institucija. Tražili smo i da govorimo u Skupštini Srbije. Tek posle dve godine dobio sam odgovor iz Vlade Srbije da je sve bilo po propisu. Tada sam pisao Vučiću, jer je bio premijer Srbije, a odgovor sam dobio nedavno od kabineta Ane Brnabić.

 

Dumanović: Sve što smo mi ispričali je istina. Podsetio bih na gostovanje Gorana Živaljevića, tadašnjeg direktora Bezbednosno-informativne agencije (BIA) na TV Happy, gde je on ispričao kako je Uprava kriminalističke policije 2003. dobila jedno odeljenje koje podseća na BIA-u, misleći na OOD. Međutim, od 2015. BIA zaista i koristi OOD, zahvaljujući tome što su neki ljudi koji su bili u BIA sada na rukovodećim mestima u Upravi kriminalističke policije. Zanimljivo je da, prema dokumentima koje smo dobili od Sindikata policije Sloga, a po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od značaja, akcija u Potočarima, odnosno tajno snimanje, bila je u stvari akcija Bezbednosno-informativne agencije, a ne MUP-a Srbije. Inače, to je bio prvi put da se neko odeljenje, u ovom slučaju OOD MUP-a, koristi u inostranstvu.

 

Trbović: Danas su na vlasti oni koji kupuju diplome, bahati i nepismeni. Mog brata, Nebojšu Trbovića, postavili su na niže radno mesto, jer je odbio, kao šef Sektora unutrašnje kontrole, da napiše krivične prijave protiv žandarma 2015. kada se tokom Prajda desio incident sa braćom predsednika Srbije i gradonačelnika Beograda, bez saslušanja tih žandarma.

 

Dumanović: Mi smo hteli da podnesemo krivične prijave u PU Čukarica, ali smo odustali kada nam je rečeno da o tome mora da bude obavešten načelnik PU za grad Beograd, Veselin Milić, jer smo znali da je i on deo kriminalizovanog vrha MUP-a. Inače, mene je pozvala na razgovor i Dijana Hrkalović, ali sam i nju odbio, jer je tražila da dođem kod nje u kabinet.

 

Trbović: Moram da kažem da je ministar policije Nebojša Stefanović očito "stručnjak" za sve, odnosno on je slika i prilika predsednika Srbije. Ne znam da li javnost zna, ali Stefanović je svog kuma Gorana Papića postavio za načelnika Odeljenja za suzbijanje krijumčarenja narkotika.

 

Dumanović: Naš slučaj je u stvari politički slučaj i šta će biti na kraju zavisiće od političke situacije u zemlji. Svi dokazi govore da smo u pravu, ali pravde jednostavno nema.

 

Trbović: Nas tužilac tereti za narušavanje ugleda MUP-a i uznemiravanje javnosti, što je apsurdno.

 

Dumanović: Neverovatno je da nigde u tužbi nema govora o motivu, odnosno o tome zašto smo izašli u javnost s tom pričom. Veliki je pritisak da nas osude, a prema zakonu, kazna je od jedne do osam godina zatvora. Ali, nećemo odustati, izguraćemo ovo do kraja. Čeka nas i odluka Upravnog suda u Beogradu, jer smo podneli tužbe zbog otkaza koji su nam uručeni.

 

Trbović: Šta god bude sudska presuda, ja znam da ne mogu da izgubim, jer ako budem osuđen, to može samo da znači da sam pošten policajac. Naš slučaj je poruka svim policajcima u Srbiji da se bore za pravdu i ne ćute.

08.12.2017.

"PLUJU NAS - ALI VOLE NAS NOVAC"!

”Pljuju nas – ali vole naš novac“!



”Pljuju nas – ali vole naš novac“!

Foto: AFP

To se, dakle, dešava u jednoj EU zemlji, usred našeg civilizacijskog zajedništva. To je sramotno. Kult oko mrtvog ubojice potvrđuje zastrašujući nedostatak demokratskog instikta. Strašno je da je jedna zemlja kao Hrvatska puštena u EU.

”Pljuju nas – ali vole naš novac“ naslov je to kolumne Petera Kadhammara, objavljen u švedskom „Večernjem listu“, Aftonbladet, povodom reakcija na posljednje suđenje u Haagu.


Image may contain: 1 person, meme and text

U cijelosti prenosimo dio kolumne koji se odnosi na Hrvatsku.

„General Slobodan Praljak progutao je otrov nakon što je dobio presudu od suda za ratne zločine u Haggu. Gesta je bila teatralna. Mogao bih napisati i velika, grandiozna, ali neću jer bi to moglo značiti i priznanje, koje ne želim dati. Pokazao je hrabrost. Je. Ali se isto može reći da je javno samoubojstvo bio i nastavak gorkog nihilizma i destrukcije što je karakterizirala rat u BIH. Praljak je bio Hrvat. Prema djelovanju i mentalitetu mogao je biti i netko od svojih neprijatelja.

Tribunal piše u presudi da je je Praljak i njegova „ekipa“ kriva za dugi niz zločina:

Protjerivanje civila, njihovo odvođenje u logore u vrlo teškim uvjetima, ubojstva, uništavanje imovine, upotrebljavanje zatočenika za radnu snagu i žive štitove, etničko čišćenje muslimanskog stanovništva. Praljak je osuđen za kršenje ratnog prava i zločin protiv čovječnosti.

On je odgovoran za rušenje svjetski poznatog mosta u Mostaru.

Kazna je bila 20 godina. On je izabrao smrt. I tamo je povijest jednog ratnog zločinca mogla završiti.

Ali, po izricanju presude je hrvatska predsjednica KGK, prekinula svoj posjet Islandu i požurila kući. O osuđenom je rekla: Izabrao je da si oduzme život, umjesto da odgovara za djela za koja je bio uvjeren da ih nije počinio. Njegova smrt duboko je pogodila nacionalno srce.

Premijer Andej Plenković je izrazio sućut obitelji ubojice.

Ljudi su izvjesili Praljkove portrete uz putove te se okupljali na trgovima da upale svijeću. Sabor je održao minut šutnje. Dvoje zastupnika koji su to smatrali neumjesnim dobili su prijetnje smrću.

To se, dakle, dešava u jednoj EU zemlji, usred našeg civilizacijskog zajedništva. To je sramotno. Kult oko mrtvog ubojice potvrđuje zastrašujući nedostatak demokratskog instikta.

Strašno je da je jedna zemlja kao Hrvatska puštena u EU.“

U nastavku teksta autor se osvrće i na režime u Poljskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj i zaključuje da iako su te zemlje različite, imaju nešto zajedničko:

„Oni vole naš novac“

/prijevod: Petar Fehir/

08.12.2017.

VIKTOR IVANCIC : HIMNA ZA RATNOG ZLOCINCA SLOBODANA PRALJKA

Viktor Ivančić : Himna za Praljka



„Zaslužuje li Slobodan Praljak himnu na komemoraciji?“ postavi pitanje građanka zamišljeno zureći u ekran svoga laptopa.

„Misliš – zaslužuje li Slobodan Praljak komemoraciju?“ zbunjeno je pogleda suprug.

Piše : Viktor Ivančić (Peščanik)

„Ne, mili“, ustraje građanka. „Svečana komemoracija za Slobodana Praljka, friško osuđenoga ratnog zločinca koji je po izricanju presude u haškoj sudnici teatralno popio otrov i oduzeo si život, svakako će biti održana. I to u ponedjeljak, u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, u aranžmanu Hrvatskoga generalskog zbora, uz nazočnost mnogobrojnih pripadnika političke, kulturne i društvene elite, te standardno patetičnu dramaturgiju oproštajnog protokola: uz tugaljive zborske pjesme, uz cviljenje ozbiljne glazbe, uz vijence i bukete snuždenih krizantema, uz revere ukrašene crnim florom i značkama s kariranim uzorkom, uz tronute govore odličnika u kojima će veličati zločinčeva herojstva, ili herojeva zločinstva, svejedno, čak i uz recitiranje Shakespearove poezije…“

„Zašto me onda pitaš za himnu?“ prekine je suprug.

„Zato što je, prema programskoj šemi okupljanja u Lisinskom, predviđeno da svečanost počne intoniranjem hrvatske himne. Kada sam ti postavila pitanje – Zaslužuje li Slobodan Praljak himnu na komemoraciji? – zapravo sam citirala naslov s jednoga od ovdašnjih portala, a isti je, pretpostavljam, sročen zbog toga da potakne javnu debatu.“

„Kakvu vražju debatu?!“ uznemireno poskoči suprug. „Što se oko toga ima debatirati? Jedino razumno pitanje moglo je glasiti: Zaslužuje li Slobodan Praljak komemoraciju? Ali kad je već riješeno da zaslužuje, kad je već odlučeno da je u Hrvatskoj normalno odavati pompoznu javnu počast osuđenome ratnom zločincu, i to na elitnoj lokaciji i uz elitnu garnituru ožalošćenih uzvanika, tada je pitanje himne od drugorazrednog značaja. To je, oprosti mi na usporedbi, kao da raspravljamo o primjerenosti jednog govanca u prepunjenoj septičkoj jami.“

„Nemoj tako, mili“, usprotivi se građanka. „Najprije nije uljudno s tvoje strane da koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, ispunjenu svim tim krasnim svijetom što će se u ponedjeljak okupiti, uspoređuješ sa septičkom jamom. A zatim, pitanje himne nipošto nije drugorazredno. Pogotovo jer se njime otvaraju i neke dileme oko poštivanja zakona.“

„Kakvog zakona?“

„Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike.“

„Takvo što postoji?“

„Postoji, upravo pod takvim bizarnim nazivom. A u paragrafu 19. toga zakona piše: ‘Himna Republike Hrvatske može se izvoditi i na službenim proslavama, političkim skupovima i drugim svečanim manifestacijama. Himna Republike Hrvatske ne smije se izvoditi na način i u prilikama koji vrijeđaju ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske.’ I sad, budući da spomenuti ‘načini’ i ‘prilike’ u spomenutom zakonu nisu precizirani, onaj portal logično izvodi pitanje: Spada li komemoracija za osuđenoga ratnog zločinca u ‘prilike koje vrijeđaju ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske’?“

„Drugim riječima“, zlobno se osmjehne suprug, „da li septička jama vrijeđa ugled i dostojanstvo govanca?“

„Majmune!“ drekne građanka, tražeći kakav tvrdi predmet koji bi mogla uputiti u smjeru suprugove glave, a da to ipak ne bude laptop.

„Dobro, dobro, shvatio sam“, hitro je umiri muž i konstruktivno nastavi: „Ako se kroz pitanje sugerira odgovor – naime da sudski ovjereni ratni zločinac ne zavrjeđuje ispraćaj uz državnu himnu, to jest da se država ne može povezivati sa zločinom – postavljam protupitanje: Što ako ratnoga zločina ne bi ni bilo bez države kao univerzalne izlike? Što ako su država i zločin nerazdvojni? Što ako su sve one svinjarije što su ih po direktivi iz Zagreba ‘naši’ obavili u Bosni i Hercegovini, uključujući otvaranje logora, organiziranje masovnih ubojstava i rušenje kulturnih spomenika, što dakle ako je sve to planirano i provedeno ‘u interesu Republike Hrvatske’? A nesumnjivo jest, jer se ta nedjela i danas brane uvlas istim argumentom.“

„Bojim se da si u pravu“, klimne glavom građanka. „Tim više što su najviši predstavnici državne vlasti proglasili Slobodana Praljka pravednikom i nacionalnim svecem, a pridružio im se veći dio opozicije, u Saboru su mu odali počast minutom šutnje, u podnožju spomenika banu Jelačiću načinjen je oltar sa slikom osuđenog zločinca pred kojim građani masovno pale svijeće… Ipak, smijemo li to dovoditi u izravnu vezu s Republikom Hrvatskom, odnosno s himnom koja je simbolizira?“

„Republika Hrvatska od samoga početka nije ni geopolitička činjenica, ni administrativna tvorevina, ni servisna služba građana, niti išta četvrto, već je ona mitska kategorija, entitet koji u sebi okuplja kolektivnu osjećajnost. Čak je i onaj zakon koji spominješ tretira poput živoga bića, ili poput čovjekolikog božanstva, stavljajući pod zaštitu njena delikatna ‘čuvstva’, čuvajući njeno ‘dostojanstvo’ od mogućih ‘uvreda’. Stoga je i debata koju pokreće taj tvoj portal iznikla iz tipično ovdašnje malograđanske tlapnje: kako ekskulpirati Republiku Hrvatsku od opačina koje su počinjene u ime Republike Hrvatske?“

„Drugim riječima – kako državu distancirati od gadosti kojima je ona bila oficijelni razlog?“

„Ako mene pitaš, ispratiti na onaj svijet nekoga tko se ‘u ime Hrvatske’ odao ratnim zločinima bez odgovarajućih državnih simbola – s akcentom na zastavi i himni – znači posthumno ga lišiti motivacije. Znači zabiti mu glogov kolac u lijes. Možda sam perverzan, ali ima nečega istinski ogavnog u ambiciji da se ratni zločin deetatizira u državnome interesu.“

„Tu sam te čekala, mili“, naceri se građanka. „Je li onda državna himna tek govance u onoj tvojoj septičkoj jami ili nešto mnogo veće?“

„Dobro kažeš“, dodatno se uozbilji suprug. „Šteta što je šansa propuštena. Prava bi se rasprava mogla dogoditi tek da u scenariju svečanog okupljanja u koncertnoj dvorani nije predviđeno intoniranje ‘Lijepe naše’, pa da pitanje glasi: Zaslužuje li Slobodan Praljak komemoraciju bez himne?“

„I kakav bi bio tvoj odgovor?“

„Kategorično ne! Želi li se doista iskreno odati počast ratnome zločincu i ratnim zločinima, komemoracija bez himne je nezamisliva! Molim lijepo, kakvo bi to bilo veličanje zločina bez veličanja Hrvatske ako se bez veličanja Hrvatske zločin ne bi dogodio?“

„Ipak, ne možeš osporiti da se ogromna većina građana tome dvostrukom veličanju pasionirano prepušta, makar ga nisu spremni do kraja osvijestiti. Čini se da nema strahote koja bi bila u stanju ohladiti njihove uzavrele emocije. Sama pomisao na voljenu državu ispunjava ih ponosom i gordošću.“

„Budući da Republika Hrvatska, za razliku od mnogih drugih država, ima konstituciju religijskog kulta, izbrisana je razlika između državljana i vjernika. Dignitet se trenira u molitvenoj pozi. Građani su najuspravniji kada su bačeni na koljena. Ritualnim ustajanjem na intoniranje službenoga državnog napjeva tek potvrđuju trajnu predanost klečanju.“

„Izgleda da se samo iznimno rijetki uspijevaju tome oduprijeti“, sumorno primijeti građanka.

„Istina“, klimne glavom suprug. „Za razliku od septičke, skeptička jama je gotovo prazna.“

„Mislim da se radi o uvjetnome refleksu, mili, kad fiziologija trči ispred razuma. To sam i kod sebe primijetila.“

„Zar jesi?“

„Čim krene himna, diže mi se kosa na glavi.“

07.12.2017.

STA OSTAJE IZA HASKOG SUDA ?

Šta ostaje iza Haškog suda?


Preživjeli Bošnjaci nose baner sa fotografijama žrtava rata u BiH, ispred Tribunala u Hagu na dan izricanja presude Radovanu Karadžiću, mart 2016.

Preživjeli Bošnjaci nose baner sa fotografijama žrtava rata u BiH, ispred Tribunala u Hagu na dan izricanja presude Radovanu Karadžiću, mart 2016.

////////////////////////

Mada je Haški tribunal u svojim procesima utvrđivao odgovornost za neke od najstrašnijih zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije, izostala je odgovornost za njihovo prihvatanje i istinsko suočavanje.

Potvrdilo se ovo i tokom rasprave u Vijeću sigurnosti UN o radu Tribunala, kada je konstatovano da su ratni zločinci za neke heroji, te upozoreno da odsustvo rata ne znači mir. Naprotiv, posljednji su primjeri s presudama Ratku Mladiću, te Prliću i drugima pokazali da političko rukovodstvo u regiji nema istinsku volju za pomirenje.

Osuđeni ratni zločinci posmatraju se kao heroji, dok su žrtve i preživjeli ignorisani i odbačeni. Tribunal nije uspio donijeti pomirenje, činjenica je s kojom se složio i glavni tužilac Haškog Tribunala Serž Bramerc. Govoreći pred Vijećem sigurnosti UN o radu Tribunala pojasnio je i zašto:

"Realnost je takva da ne postoji istinska volja u regiji da se prihvate stvari koje su rađene u prošlosti i krene naprijed, prvenstveno političko rukovodstvo. Na nesreću većina sluša ratne zločince koji se kriju iza tvrdnji o kolektivnoj odgovornosti. Oni tvrde da se ne sudi njima, već njihovom narodu."

Bramerc se složio sa činjenicom da Tribunal nije uspio donijeti pomirenje
Bramerc se složio sa činjenicom da Tribunal nije uspio donijeti pomirenje

Presude Ratku Mladiću, te čelnicima tzv. "Herceg-Bosne" pokazale su iz ugla predsjednika Tribunala Carmela Agiusa i opasnu tendenciju.

"Porast revizionizma i nacionalizma u regiji ne može se ignorisati. Ne varajte se, odsustvo rata ne znači mir, naročito u BiH gdje se politički konflikt i nemiri nastavljaju. Pozivam međunarodnu zajednicu da osigura da sve nacije u regiji ne budu napuštene nakon što se Tribunal zatvori i da održe to obećanje", rekao je Agius.

Iako je Tribunal nesumnjivo utvrdio činjenice, kontekst, ali i odgovornost za ono što se desilo u BiH, ostali su problemi naslijeđeni tokom rata koji se ne smiju ignorisati, smatra predsjednik Helsinškog odbora RS Branko Todorović.

"Ne radi se samo o stotinama hiljada mrtvih, ne radi se samo o monstruoznim i zastrašujućim zločinima koji su upravo bili tako monstruozni da bi proces oporavka i reintegracije i pomirenja u Bosni i Hercegovini išao sporo, nego se radi o tome da su politike, ideologije koje su vodile rat u Bosni i Hercegovini, nažalost, u najvećoj mjeri ostale potpuno očuvane, ja bih rekao čak nagrađene nakon rata i normalno je da su one, samo različitim sredstvima, željele da očuvaju, i da ostvare ciljeve koje nisu ostvarile u ratu, a istovremeno da očuvaju onu ideologiju koja je i dovela do rata u Bosni i Hercegovini. Dakle, radi se o ekstremnom nacionalizmu, šovinizmu, radi se o nečemu iza čega stoje zaista zastrašujući zločini", kaže Todoroović.

Odnosi susjednih zemalja prema presudama pokazuju nepomirljive razlike koje se reflektiraju i na stanje u BiH, ali i dvostruke standarde.

Tako je stav Hrvatske da je Tribunal ispunio očekivanja, ali da je za rat u Hrvatskoj odgovoran Slobodan Milošević i njegov režim, što je podcrtala predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović. Istovremeno je rekla:

Za rat u Hrvatskoj odgovoran Slobodan Milošević i njegov režim: Kolinda Grabar Kitarović
Za rat u Hrvatskoj odgovoran Slobodan Milošević i njegov režim: Kolinda Grabar Kitarović

"Odbijamo tumačenja nedavne presude MKSJ-a u predmetu Prlića i drugih da su Hrvatska, tadašnje hrvatsko vodstvo ili hrvatski narod optuženi ili proglašeni krivima pred MKSJ. MKSJ se bavio pojedinačnim optuženicima koji su pred tim Sudom bili strane u postupku. Svako tumačenje ove presude izvan pravnog okvira i nepostojanje izričitih nalaza nužnih za utvrđivanje kaznene odgovornosti Hrvatske ili njena vodstva navodi na krivi trag i pogrešno je."

Stav Srbije je da je Tribunal često bio vođen vanpravnim motivima i propustio da suštinski doprinese bilo pomirenju u regionu, bilo ostvarenju načela pravičnosti i jednakosti, kako je to ocijenila ministrica pravde te zemlje Nela Kuburović.

"Nakon više od dvije decenije svog rada Tribunal nije uočio dve bitne činjenice: na proslavi prve godišnjice nezavisnosti Hrvatske, 1992. godine, na trgu u Zagrebu, pred više od 100.000 ljudi, tadašnji predsednik Hrvatske Franjo Tuđman je javno priznao da je rat mogao biti izbegnut, ali da on to nije želeo. Druga činjenica: 1992. godine - Alija Izetbegović, tadašnji predsjednik BiH, povukao je potpis sa Kutiljerevog plana, koji su prvobitno potpisale sve tri strane u BiH. Time je propuštena prilika da se uspostavi mir i izbjegnu žrtve građanskog rata", navela je.

Tribunal često bio vođen vanpravnim motivima i propustio da suštinski doprinese bilo pomirenju: Nela Kuburović
Tribunal često bio vođen vanpravnim motivima i propustio da suštinski doprinese bilo pomirenju: Nela Kuburović

Politike Beograda i Zagreba, upozorava Todorović, nikada se nisu ni pokajale ni prihvatile svoju odgovornost, te će, stoga, BiH još dugo biti taoc razračunavanja i tuđih interesa.

"Niko u Bosni i Hercegovini ne treba da ima iluziju da u ovom trenutku zvanični Beograd i Zagreb imaju jedan otvoreni, prijateljski, susjedski, komšijski stav, kakav bi trebalo očekivati. Ne. Oni imaju svoje interese, oni preko Banjaluke i preko Mostara vrlo često destabilizuju Bosnu i Hercegovinu i zaista je poražavajuće da mi imamo političke lidere koji su spremni reći otvoreno da više vode računa o interesima zvaničnog Beograda ili Zagreba, nego o Bosni i Hercegovini. To je zaista neprihvatljivo, zaista poražavajuće. To, prije svega, ja bih rekao, i Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini treba da zabrine, jer smo bili svjedoci nekada, ne tako davno, kako se završilo 'dušebrižništvo' Beograda nad Srbima u Hrvatskoj - veoma tragično. Prema tome, niko u Bosni i Hercegovini ne treba da bude naivan", ističe Todorović.

Iz poruka upućenih iz Vijeća sigurnosti UN veličanje zločinaca je civilizacijska sramota s kojom će se region ipak jednom morati suočiti.


///////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Četvrtak, 7. decembar/prosinac 2017.

 

Učitajte više sadržaja...

07.12.2017.

ZARKO PAPIC: HRVATSKA NA DOBROM PUTU DA IZVRSI POLITICKO SAMOUBISTVO

Žarko Papić primjećuje : Hrvatska na dobrom putu da izvrši političko samoubistvo




Politički analitičar Žarko Papić za TV1 kaže da se u slučaju “Slobodana Praljka” sudilo pojedincima, ali i udruženom zločinačkom poduhvatu.

“Pojedince koji čine zločine neko mora da usmjerava i organizuje, dakle neki plan mora da postoji. Mnoštvo je dokaza, govorim samo o brionskim stenogramima razgovora Tuđmana, Šuška i slično da su na neki način podstrekavali to što pojedinci vršiti. Jadranko Prlić sasvim sigurno nikoga nije ubio svojom rukom, ali je kao predsjednik Vlade Herceg Bosne kontrolisao situaciju i znao šta se dešava. To je suština udruženog zločinačkog poduhvata. Na isti način suđeno je nacistima u Ninbergu”, poručio je Papić.

 Reakcije visokih zvaničnika hrvatskog naroda iz BiH i Hrvatske, smatra, apsolutno su zastrašujuće i šokantne.

“Recimo, izjava lidera HDZ-a BiH i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Dragana Čovića da je ta presuda zločin prema hrvatskom narodu, te nakon toga zaustavljanje evropskog puta… Ne treba zaboraviti da je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović prisustvovala promociji Praljkove knjige sedam dana prije izricanja presude. To sve je na neki način bio pritisak na sud. Grabar Kitarović je juče poručila da je zabrinuta zbog reakcija koje su pratile ovu presudu. To je mogla biti samo samokritika. Ako se predsjednica tako samokritikuje, onda je to ozbiljan razloga da se čovjek pita za njen kredibilitet”, precizirao je Papić.

Iznenađen je, dodao je, odsustvom elementarne političke inteligencije kod vodećih ljudi HDZ-a Hrvatske i HDZ-a BiH.

“Mislim da je Hrvatska na dobrom putu da izvrši neku vrstu političkog samoubistva, jer reakcijama čitave Evrope na ovu retoriku, ona je značajno izgubila sopstveni kredibilitet”, smatra Papić.

Osvrnuo se i na oštre kritike čelnika Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju na račun reakcija hrvatskih političara.

“Nikada Haški tribunal nije tako oštro reagovao kao dosada, što je sasvim normalno. Postojala je kritika za nesaradnju sa sudom i ona je sa pravom bila usmjerena na Srbiju”, naveo je Papić.

Mišljenja je da takve reakcije nisu uzrokovane emotivnim šokom hrvatskih visokih dužnostnika, nego je riječ o naviknutoj aroganciji.

“Oni godinama i u mnogo benignijim slučajevima BiH smatraju teritorijom, a ne suverenom državom. Ponašaju se potpuno arogantno, kao, gospoda su u EU, pa mogu šta hoće”, kazao je, između ostalog, Papić.

(Kliker.info-Vijesti)


////////////////////////////////

Emir Suljagić : Čovićeva izjava je skandalozna, podržavam intervenciju Izetbegovića u Beogradu


.


Povodom jučerašnjeg incidenta koji se dogodio u Beogradu tokom press konferencije članova PredsjedništvaBiH i predsjednika Srbije , i mnogih reakcija koje su uslijedile, kao kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva koji je dobio 115 hiljada glasova i građanin BiH smatram skandaloznom izjavu Dragan Čovića o priznanju Kosova, izjavio je predsjednik Političkog savjeta Građanskog saveza Emir Suljagić.

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

“Naime, vanjsku politiku BiH vodi Predsjedništvo BiH u skladu sa Ustavom BiH i bilo koja druga zemlja, uključujući i Srbiju, nema pravo veta na odluke suverene države Bosne i Hercegovine. U tom smislu, smatram da je mjerodavna i potrebna bila intervencija Bakira Izetbegovića koju podržavam. Smatram da je važno da se svi koji se bave javnim životom u BiH drže principa odbrane suvereniteta i interesa BiH, posebno imajući u vidu da su Hrvatska i Srbija izuzetno negativno nastrojene prema interesima BiH kao države jednakopravnih građana.

Moje mišljenje o Izetbegoviću me ne spriječava da stanem u njegovu odbranu kada ga napadaju što radi ono što mu je ustavna i patriotska obaveza, a to je odbrana interesa države za koju su živote dale hiljade najboljih sinova i kćerki naše domovine. Duboko se ne slažem sa politikom koju je Izetbegović vodio, posebno u odnosu na popuštanje HDZ-u, kao i SNSD-u, međutim u ovom slučaju je postupio pravilno i nadam se da će nastaviti voditi politiku na način koji je pokazao jučer u Beogradu, istakao je Suljagić.

(Kliker.info-Oslobođenje)

07.12.2017.

GOJKO BERIC : ZASTRASUJUCI KOLEKTIVIZAM

Gojko Berić : Zastrašujući kolektivizam



Ako ste, uprkos svemu, uspjeli sačuvati zdrav razum i, uslovno rečeno, ostali normalni, to još ne znači da ste u stanju ostati čitavi u neravnopravnom sudaru sa gadostima bolesnog društva u kojem živimo. Nije tako samo u ovoj sve zapuštenijoj zemlji, etnonacionalistički totalitarizam, u neraskidivoj sprezi sa klerom, ustoličen je na širokom prostoru bivše Jugoslavije, poglavito u Srbiji i Hrvatskoj.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

U tako oblikovanim društvima pojedinac ne znači ništa, pogotovo onaj sve usamljeniji, neprilagodljivi pojedinac, jer su vjerska pripadnost, nacija i njeni mitovi postali mjera svih stvari. Ljudi su potpuno ravnodušni prema čovjeku koji, izboden nožem, umire na trotoaru, ali će se zato na signal da je kolektivni neprijatelj “pred vratima”, cijela nacija dići na noge.

Upravo smo ovih dana vidjeli sa kakvom se fascinantnom lakoćom vrši opća mobilizacija Srba i Hrvata. Postojalo je samo jedno mjesto na svijetu – a ni ono od prošle srijede više ne postoji – gdje su se ukrštali njihovi ratni računi. Bila je to sudnica Haškog tribunala. Nakon presude generalu Mladiću, osuđenom na doživotnu robiju, a sedam dana kasnije i šestorici bh. Hrvata sa Jadrankom Prlićem na čelu, pozivi na urgentno etničko postrojavanje stizali su iz raznih struktura – političkih i medijskih propagandnih štabova, udruženja ratnih veterana i drugih patriotskih horova. Paljenjem svijeća i molitvenim lamentima u crkvama naglašavano je duhovno pokroviteljstvo nad kampanjom koja je osuđenim ratnim zločincima podarila auru popularis.

Presuda Mladiću zatekla je Aleksandra Vučića na njegovom utabanom američko-ruskom “srednjem putu”, pa se on u skladu s tim prema njoj i ponio – niti je veličao zloglasnog generala, niti je izričito osudio njegove zločine. Stereotipno difamiranje Haškog tribunala kao “političkog i antisrpskog” prepustio je zajapurenom Miloradu Dodiku, ruskom ministru inostranih poslova Sergeju Lavrovu i militantnom srpskom patrijarhu Irineju, poznatom po tome što je nacrtao kartu “nove Srbije” i što bi rado poslao vojsku na Kosovo.

Vučić je obećao da će Srbija izaći iz mitova, a Srbima preporučio da prestanu da se “guše u suzama prošlosti” i okrenu budućnosti. Ova floskula je postala opće mjesto u školi mišljenja koju je na Balkanu instalirala međunarodna zajednica, a Vučić se trudi da u toj školi dobije kakvu-takvu prolaznu ocjenu. Međutim, srpska istoričarka Dubravka Stojanović misli drugačije: “Potpuno je nemoralno reći da se treba okrenuti budućnosti. Šta to znači? Ne obazirati se na prošlost? Mi nismo stigli ni do vrlo jednostavnih pitanja. Na primer: da li znate da je u Sarajevu tokom opsade ubijeno 1.600 dece, mnoga od njih iz snajpera?

I onda sledeće pitanje: da li je to uredu ili nije? Pa kad odgovore na to, onda neka stave majicu s likom Ratka Mladića. Mi, naravno, možemo da se pravimo kao da se ništa nije dogodilo ili kao da nas se to ne tiče. Ali, takvo društvo ne može ni da opstane, a kamoli da hrli u budućnost. Ako se kao društvo kristalno jasno ne odredite prema, na primer, sekundarnim i tercijarnim grobnicama u koje su prevoženi ostaci ubijenih da bi se sakrili, onda i sami trulite u toj jami”.

I najzatucaniji Srbin, ako je gledao TV prijenos iz haške sudnice, mogao je, ako je htio, da se uvjeri da je plan Radovana Karadžića i njegove paljanske klike bio fašistički plan, da je njegov realizator bio general Mladić i da zločini koji su počinjeni, kako je istakao predsjedavajući sudija Alphons Orie, spadaju “među najteže zločine poznate čovječanstvu”.

Bilo je jezivo slušati sažete opise samo nekih od tih zlodjela. Sedam dana kasnije, i najzadrtiji tuđmanovac mogao je, na isti način, da postane svjedok potpunog kraha šovinističke politike koju je personificirao predsjednik “svih Hrvata”, mogao je da vidi kako Deklaracija o Domovinskom ratu praktično gubi svoj smisao i kako je dio tog rata bio udruženi zločinački poduhvat, na čijem su se čelu nalazili Tuđman, Šušak i general Bobetko. Ali, koliko se Hrvata usudilo da javno kaže kako sadržaj presude Prliću i ostalima odgovara činjenicama?

Vesna Pusić, koja je svojevremeno u Saboru jedina glasala protiv pomenute deklaracije, ponovo je proglašena vješticom, a Stipe Mesić izdajnikom. Nacija je na nogama! Na djelu je, kao i među Srbima, zastrašujući kolektivizam, potpuna negacija pojedinca, koji u ovakvim slučajevima ima samo jednu dužnost – da ne postoji. Jednoumlje iz najboljih komunističkih vremena! Čak je i vodeći liberalni dnevnik popustio pred naletom nacionalističke histerije. Jedan od njegovih vodećih kolumnista, inače nepokolebani antituđmanovac, piše kako se Hrvatska “ovih dana svrstava iza politike koja je po naciju bila štetna”. Međutim, sa stanovišta njenih bošnjačkih žrtava, ta politika je bila fašistička.

Da imaju osjećaj odgovornosti, hrvatski političari bi se suočili sa sadržajem presude kao utvrđenom istinom i u tom smislu naciji predočili problem. Umjesto toga, oni su slučaj pretvorili u diletantski politički teatar. Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković i Dragan Čović trovali su javnost izjavama u kojima je presuda šestorici Hrvata nazivana “nepravednom”, “antihrvatskom” i “zločinačkom”. Potpuno izvan konteksta izvode se nebulozni zaključci – od toga da će presuda još više pogoršati položaj Hrvata u BiH, do toga da ona predstavlja početak kraja Bosne i Hercegovine?!

U kampanju se uključila i Biskupska konferencija BiH, koja je zauzela stav da se domicilnim Hrvatima “nastavljaju slati poruke da BiH nije i njihova domovina i da za njih u njoj nema mjesta”. Nejasno je kakve veze ima ova presuda sa položajem Hrvata u BiH ili sa njihovim odlaskom u razvijene zemlje, a pogotovo sa prorokovanjem o “početku kraja” ove zemlje? Međutim, ovdje je riječ o zločinu i kazni. Ni o čemu više.

Ali, ne pada snijeg da pokrije brijeg. Sudbina šestorice Hrvata nije stvar koja bi posebno ganula desničarski establišment u susjednoj državi. Uznemirava ga činjenica da je Franjo Tuđman pravomoćnom presudom Haškog tribunala označen kao vođa udruženog zločinačkog poduhvata. A Plenkovićev HDZ je sljedbenik Tuđmanove politike.

07.12.2017.

IGK UPOZORAVA : OFANZIVNI I PLANSKI POKUSAJI ANTIBOSANSKE KOALICIJE U SJEVERNOJ AMERICI

IGK upozorava : Ofanzivni, organizovani i planski pokušaji antibosanske koalicije u Sjevernoj Americi



Srbija i Hrvatska nikada nisu priznale, teritorijalni integritet, politički subjektivitet i suverenitet države BiH. To nepriznavanje je matrica antibosanske politike koja se prije svega ogleda u nametanju antibosanske teorije i prakse da su u BiH suvereni narodi, a ne da je suverena država BiH, podjeli državne imovine na entitete i vlastitim naoružavanjem
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Deklaracija o srpskom narodu i najavljena deklaracija o hrvatskom narodu pokušavaju kroz afirmiciju principa suverenosti naroda u odnosu na suverenitet države, dovršiti ono što se nije završilo u agresiji i genocidu, podjela BiH. Na toj matrici se vaspitaju mlade generacije o BiH kao nemogućoj državi.

Navedena antibosanska kampanja se sve više prenosi u dijasporu, posebno sjevernoameričku dijasporu. Radi se o ofanzivi udružene antibosanske politike, posebno eskalirane, nakom ovogodišnje sjednice Generalne skupštine UN,  putem osnivanja raznih paradiplomatskih predstavništava, ilegalnih organizacija i zajednica. Za paradiplomatske udružene antibosanske politike i prakse, najodgovornija je država BiH, ali odgovorni smo i mi – bosanskohercegovački državljani koji statusom i porijeklom, s vanjske strane – iz dijaspore, posebno iz Sjeverne Amerike, moramo i hoćemo zaštititi interese bosanskohercegovačke države.

Udružena paradiplomatska, antibosanska koalicija, koja je za mjesto svog udruženja, ne slučajno, izabrala teren Sjeverne Amerike,  proturječi svojoj bosanskohercegovačkoj državi koju zapravo ne prizna, a navodno diplomatski predstavlja, ali i  proturječi i općim, univerzalnim principima ljudskih prava i sloboda, demokratije i međunarodno priznatih konvencija. Matrica antibosanskog djelovanja je prije svega usmjerena na takozvanom ekstremizmu i radikalizmu Bošnjaka.

Antibosanska matrica je toliko jaka da pojedini, dovoljno ne informisani sjevernoamerički akademski i drugi krugovi, počinju manje vjerovati u historijske i naučne dokaze o bošnjačkm faktoru kao faktoru očuvanja ne samo BiH, već i Evrope, faktoru koji je svoj narodni kredo gradio ne samo priznavanjem, poštovanjem i prihvatanjem drugog i drugačijeg, već i zaštitom drugog i drugačijeg.

Navedena antibosanska koalicija sarađuje sa onim djelatnicima u diplomatiji BiH koji ruše vlastitu državu, a pritom niko ih ne sankcionira niti procesuira. Rušitelji BiH su zauzeli mjesta u diplomatiji koja zapravo nije državna diplomatija. Takva diplomatija detaljno demontira BiH na veoma važnom i osjetljivom polju diplomatije.

Bosanskohercegovačka dijaspora, posebno u Sjevernoj Americi, mora mnogo jače ostati na liniji budnog motrenja zaštite bosanskohercegovačkog interesa. Zalažući se za mir, istinu, pravdu, ljudska prava i slobode definitivno treba odbaciti protagoniste antibosanske politike i prakse. Mlade generacije u dijaspori treba učiti o vrijednostima BiH, vrijednostima mira i slobode, vrijednostima kulture sjećanja, vrijednostima istine i pravde, ali i o kontinuiranoj antibosanskoj kampanji.

Jedan od najvažnijih ciljeva intenzivne antibosanske kampanje u Sjevernoj Americi je pokušaj da se potpuno promijeni karakter agresivno genocidnog rata na BiH. Planski se pokušava sakriti ono što je nauka davno dokazala, a presude internacionalnih sudova potvrdile, a to su: na RBiH izvršena je oružana agresija, na teritoriji nezavisne i međunarodno priznate RBiH, članice UN, nad njenim građanima, posebno Bošnjacima, izvršen je zločin genocida.

Radi se o ofanzivnom, organizovanom i planskom pokušaju antibosanske koalicije u Sjevernoj Americi u negiranju i prekrajanju navedenih naučnih i sudskih činjenica. Na ovako radikalno negiranje sudske i naučne istine, što je u principu negiranje međunardne pravde i međunarodnog prava ali, i međunarodno priznate bosanskohercegovačke države u Sjevernoj Americi, potreban je jasan odgovor bosanske udružene koalicije u matici i dijaspori, navodi se u saopštenju Instituta za istraživanje genocida, Kanada {IGK}

(Kliker.info)

07.12.2017.

HARIS SILAJDZIC, OTVORENO: ZASTO SAM SRUSIO APRILSKI PAKET!

HARIS SILAJDŽIĆ, OTVORENO: Zašto sam srušio aprilski paket!

Bivši član državnog Predsjedništva i ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić gostovao je u Pressingu N1 televizije gdje je objasnio zašto je srušio Aprilski paket za kojeg navodi da bi doveo do raspada BiH.


"Vezujem se za ono što sam ranije govorio da Dejtonski sporazum nije implementiran. Aneks 9 nije implementiran. Međutim, aneks 7 je direktno vezan za agresiju, masovno ubijanje, masovno protjerivanje, prognanike i tako dalje - i nije implementiran. Dakle, ljudi se nisu vratili. Jedna odredba je vezena za broj ljudi koji su se vratili. To je tzv. entitetsko glasanje. Dakle, s jedne strane nije izvršen Dejtonski sporazum. Aneks 7 nije ispoštovan, izuzev u malom procentu. S druge strane, druge odredbe vezane za kao što je entitetsko glasanje su zadržane. Dakle to više nije legitiman mehanizam, a on je ipak zadržan.

 

Na štetu BiH. Na štetu svih građana. Zašto je zadržan mehanizam koji nije legitiman, a ljudi se nisu vratili? Taj mehanizam kaže da svaki zakon u Predstavničkom domu mora, da bi prošao, mora za njega glasati jedna trećina poslanika iz svakog entiteta. Svaki.

 

Zbog toga glas svakog poslanika koji dolazi iz entiteta Republika Srpska vrijedi dva puta više nego poslanika iz federalnog dijela. Taj  mehanizam je zadržan i taj mehanizam se prenosi na aprilski paket. Preko toga mehanizma postojala je mogućnost da BiH ostane bez ijednog zakonodavnog i izvršnog organa za jedno duže vrijeme, a vjerovatno i zauvijek.

 

Spriječen je raspad države na najgori način. Što se tiče biranja predsjednika mi o Daytonu biramo direktno. Po aprilskom paketu se bira iz Parlamenta, što je manje vrijedno nego direktno biranje. Nije mi jasno gdje su valjani razlozi da se to čini? 

 

Rekli smo entitetsko glasanje zajedno sa ovim odredbama znači raspad BiH jer o njemu, u tom slučaju, odlučuju 23 posto Parlamenta. Samo. Od ukupnog broja poslanika u Predstavničkom domu o tom vetu bi odlučivalo 22,9 posto i svi bi dolazili iz jednog entiteta. Dakle, jedan entitet, jedan narod bi imao punu kontrolu nad oba entiteta i oba naroda. Zašto?

 

Zato što je Predstavnički dom po tom aprilskom paketu, sve i kada bi bila predložena tri člana Predsjedništva, odnosno predsjednik i dva potpredsjednika - trebala je prosta većina u Predstavničkom domu, koja uključuje po jednu trećinu, najmanje, iz svakog entiteta. Bez te trećine, nakon tri kruga glasanja, ukoliko se ne dođe do tih imena - sve pada. Isto tako je kod izbora premijera. Šta se dešava? Raspušta se Parlament, idemo u novo glasanje, novo biranje koje može trajati beskonačno. Dakle, između dva ciklusa izbora BiH nema niti izvršnu niti zakonodavnu vlast, nikakvog organa. Možda neka sudska ostaje. Ako to nije opasnost za BiH, ako neko tu ne vidi opasnost, onda zaista ne treba govoriti o politici ništa", kazao je Haris Silajdžić na N1 televiziji.

/////////////////////////////////////

KOLINDA SE OPET IZBLAMIRALA: Pred UN-om govorila o nečemu čega u haškoj presudi uopšte nema!

Kazala je kako 'odbijamo tumačenja da je hrvatski narod proglašen krivim'. No, u presudi se narod, naravno, nije niti proglasio krivim.


Govoreći u srijedu u Vijeću UN-a predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kazala je kako odbija kolektivnu krivnju koja se pripisuje Hrvatskoj nakon presude šestorici lidera Herceg-Bosne na Haškom sudu.

 

“Nije lako smoći snagu i priznati da su neki od vaših sunarodnjaka počinili zločine i da za njih trebaju odgovarati. S tom smo se istinom u Hrvatskoj suočili, a isto očekujemo i od drugih”, prenijela je Hina riječi predsjednice.

 

“Odbijamo tumačenja nedavne presude u predmetu Prlić i drugi da su Hrvatska, tadašnje hrvatsko vodstvo ili hrvatski narod optuženi ili proglašeni krivima”, istaknula je Grabar-Kitarović na sjednici VS-a posvećenoj završetku rada Haškog suda.

 

No, haška presuda ne govori o “hrvatskom narodu” i hrvatski narod u presudi nije proglašen krivim, nije bio optužen, niti mu se sudilo. S druge strane, tadašnje hrvatsko vodstvo, spominje se u presudi i to kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata.

 


Šta presuda kaže


“Žalbeno vijeće potvrdilo je da su šestorica optuženika, zajedno s tadašnjim višim čelnicima Republike Hrvatske, ključni sudionici udruženog zločinačkog pothvata etničkog čišćenja bosanskih Muslimana počinjenih kroz zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija i drugih ratnih zločina”, stoji u saopštenju tužiteljstva nakon presude.

 

U priopćenju se i imenuju osobe hrvatskog državnog vrha koje su sudjelovale u udruženom zločinačkom pothvatu – Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko.

 

"Etničko čišćenje muslimana"

 

“Kao što je više puta utemeljeno u predmetima Suda, današnja je presuda potvrdila da je došlo do međunarodnog oružanog sukoba jer je Hrvatska imala sveobuhvatnu kontrolu nad HVO-om, koji je počinio rasprostranjenje zločine što je dokazano u ovom slučaju”, stoji u saopštenju.

 

“Hrvatska je otpustila časnike Hrvatske vojske kako bi zapovijedali snagama HVO-a u Bosni i Hercegovini, pružala logističku podršku i slala snage Hrvatske vojske u BiH kako bi direktno sudjelovali u konfliktu. Žalbeno vijeće je potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg hrvatskog vodstva, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i generala Hrvatske vojske Janka Bobetka, dijelili kriminalni cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinjeli realizaciji tog cilja”.

 

 

Hrvatska vlada ipak poštuje presudu

 

Presuda, dakle ne govorio o “hrvatskom narodu”, pa tako predsjednica odbija nepostojeće tumačenje, barem kada je riječ o Haškom sudu, odbijajući navodnu krivnju hrvatskog naroda. S druge strane, u presudi stoji kako je tadašnje hrvatsko vodstvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu.

 

Nakon par dana vrludanja, premijer Andrej Plenković nedvosmisleno je rekao kako je njegov stav vrlo jasan – “Presuda se poštuje”.

07.12.2017.

NAZDRAVITE DRUGOVI!

Nazdravite drugovi!


Nazdravite drugovi!

//////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • To što je nekima tek sad došlo iz guzice u glavu da ni Hrvatska, kao ni Srbija, niti su iskreni a kamoli prijatelji ove zemlje, da je crveni tepih pod Vučićevim nogama satkan od onih 11,541 praznih crvenih stolica samo malo više crveniji od onih 116 praznih u Ahmićima, ovim nekim, zamal′ ne rekoh “našim”, još uvijek se omakne pa savršeno jasnu izjavu predsjedavajućeg Predsjedništva države, u kojoj je i konstitutivan i dijaspora, da će na sve načine zaustaviti pristupanje države koju, na žalost, predstavlja, Evropskoj uniji nazovu lapsusom, da tog istog predsjedavajućeg još uvijek nazivaju političarem od ugleda, je ona treća, mentalna, agresija. Novi val izbjeglica iz zemlje sasvim dovoljno govori o njenim tragičnim razmjerama.

.....................................

Poslije današnjeg sastanka u Beogradu, ako se uspijete ponovo skupiti za istim stolom, sjedite drugovi, popijte nešto, nazdravite! To je, čini se, jedini lijek za ozdravljenje svih drugih.  

Neki opšti okvir slike u koju je smješteno sve što se dešavalo za posljednjih dvadesetak godina u ovoj nesretnoj zemljici konačno je jasan. Dakle presuđeno je da su izvršene dvije vojne, spoljne agresije i, ne presuđeno, jedna unutrašnja, mentalna. Ako je vjerovati velikim svjetskim silama kojima je trebalo četiri godine da zaustave rat a dvadeset i nešto da još ne uspostave mir, okvir slike, za sada, ostaje ovakav kakav jeste uz nešto nazvano “metar za metar” u još nezavršenom razgraničenju na spornim teritorijama. Ostala razgraničenja “za jednog našeg, sto vaših” izvršena su ranije. Unutar slike ostaje nešto što se u ukrštenim riječima vodi pod pojmom “genocidna tvorevina-vidi sliku” i Federacija čvrsto uvezanih zastava. Tačka.

Sve ostalo nije za analizu nego za dijagnozu.

I tako, dok su jedni i poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora nastavili rasturati državu drugi su je ”branili”.

To što je nekima tek sad došlo iz guzice u glavu da ni Hrvatska, kao ni Srbija, niti su iskreni a kamoli prijatelji ove zemlje, da je crveni tepih pod Vučićevim nogama satkan od onih 11,541 praznih crvenih stolica samo malo više crveniji od onih 116 praznih u Ahmićima, ovim nekim, zamal′ ne rekoh “našim”, još uvijek se omakne pa savršeno jasnu izjavu predsjedavajućeg Predsjedništva države, u kojoj je i konstitutivan i dijaspora, da će na sve načine zaustaviti pristupanje države koju, na žalost, predstavlja, Evropskoj uniji nazovu lapsusom, da tog istog predsjedavajućeg još uvijek nazivaju političarem od ugleda, je ona treća, mentalna, agresija. Novi val izbjeglica iz zemlje sasvim dovoljno govori o njenim tragičnim razmjerama.

Ali, rekoh, to više nije za analizu nego za dijagnozu.

Poslije današnjeg sastanka u Beogradu, ako se uspijete ponovo skupiti za istim stolom, sjedite drugovi, popijte nešto, nazdravite! To je, čini se, jedini lijek za ozdravljenje svih drugih.

07.12.2017.

OTVORENO PISMO : HRVATSKI INTELEKTUALCI POZVALI VLADU I SABOR DA OBESTETE ZRTVE LOGORA HVO-a

Otvoreno pismo : Hrvatski intelektualci pozvali Vladu i Sabor da obeštete žrtve logora HVO-a



Grupa uglednih hrvatskih intelektualaca i osoba iz javnog života uputila je otvoreno pismo Saboru i Vladi Hrvatske da obešteti žrtve logora koji su postojali na prostoru nekadašnje tzv. Herceg-Bosne.

– Navodi iz haške optužnice šestorici čelnika Herceg–Bosne, potvrđeni pravomoćnom presudom MKSJ, bili su poznati, kao niz pojedinačnih i međusobno povezanih svjedočenja, zadnjih dvadesetak godina.

Da je vlast u Herceg-Bosni bila direktna ekspozitura predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, da su HVO-om komandovali visoki oficiri HV-a, potvrđuju brojne pisane izjave, naređenja i stenografisani razgovori objavljeni u javnosti puno prije prošlosedmične pravomoćne presude.

Mnogi su u Hrvatskoj osudili opsesiju Franje Tuđmana pripojenjem dijela teritorija BiH Republici Hrvatskoj kao politiku nedostojnu jedne demokratske države, kao postupak nemoralan i dugoročno štetan Republici Hrvatskoj, a kao zločin u mnogim konkretnim elementima ”izvedbe” – Ahmići, Stupni Do, Stolac, Heliodrom, Dretelj…

Poslije pravomoćne presude činjenice o zločinima, stradanjima i žrtvama se nisu promijenile, ali je realnost da one neće ostati ”ispod tepiha” kuda su ih sve ove godine dobar dio hrvatske politike i dobar dio medija gurali pa su doživljena kao šok.

Pozivamo hrvatsku Vladu i Hrvatski sabor da pokažu snagu odgovornih političara i da se suoče s dijelom negativnog nasljeđa hrvatske politike prema BiH, a ne da kukavički i krajnje politikantski ostavljaju taj težak problem sljedećim genercijama.

Umjesto deklarativnog i licemjernog ”osuđivanja svih zločina” predlažemo da Vlada RH nađe sredstva za obeštećenje žrtava koncentracijskih logora koje je držao HVO.

Na prvom mjestu zato što bi to bilo ispravno.

Ali i zato što bi takva gesta doprinijela stabilizaciji BiH i bila bi u direktnom dugoročnom interesu RH, popravila bi ozbiljno poljuljan ugled RH u svijetu i, pragmatično, bilo bi nešto na što bi većina građana Hrvatske konačno mogla biti ponosna.

Drugim riječima, bila bi izraz državničke mudrosti – navodi se u pismu.

Zagreb, 3. XII. 2017.

Za Građanski odbor za ljudska prava

Zoran Pusić

Otvoreno pismo potpisuju:

Inoslav Bešker, Katica Biljaković, Rada Borić, Danko Bosanac, Želimir Brala, Nadežda Čačinovič, Srđan Čop, Srđan Dvornik, Toni Gabrić, Igor Galo, Mirjana Galo, Goran Gazivoda, Rajko Grlić, Eugen Jakovčić, Pero Jurišin, Snježana Kordić, Katarina Kruhonja, Ante Lešaja, Svetozar Livada, Dragan Markovina, Vili Matula, Milorad Milun, Ante Nobilo, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Čedo Prodanović, Vesna Puhovski, Urša Raukar, Sovjetka Režić, Nenad Stazić, Goran Štrok, Vesna Teršelič, Zdravko Zima.

(Kliker.info-NAP)

07.12.2017.

HARIS SILAJDZIC PODRZAO IZETBEGOVICA: "POLITIKA VANJSKIH POSLOVA SE VODI U SARAJEVU A NE U BEOGRADU"

SILAJDŽIĆ PODRŽAO IZETBEGOVIĆA: "Politika vanjskih poslova se vodi u Sarajevu a ne u Beogradu"!

politika vanjskih poslova se vode u Sarajevu poštujući integritet, suverenitet i to smo obavezni prema Daytonu, kazao je u Pressingu bivši član državnog Predsjedništva i ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je danas rekao, a presjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović ponovio, da će se BiH po pitanju priznanja Kosova voditi stavom Srbije. Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegoviće je reagovao na ovu izjavu kazavši da to nije službeni stav Predsjedništva BiH.

 

''To je dobro rekao. Politika vanjskih poslova se vode u Sarajevu poštujući integritet, suverenitet i to smo obavezni prema Daytonu. A u Daytonu je posebno naglašeno u prvom članu da se dvije susjedne zemlje obavezuju i nisu nikakvi garanti kako se to kaže, nego su se obavezale kao strane u mirovnom sporazumu, da ni na koji način ne utiču na integritet, suverenitet i međunarodni subjektivitet BiH na bilo koji način. Tako piše. To je obaveza kao što je obaveza iz Daytona usaglašena da se, što se tiče naoružavanja, poštuju neke odredbe iz Daytona", zaključio je Silajdžić.


///////////////////////////////

IZETBEGOVIĆ POJASNIO REPLIKU: "Morao sam reagirati, prethodno sam upozorio Čovića ali me nije poslušao"!

Razgovori između tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine i zvaničnika Srbije u Beogradu protekli su u iskrenoj atmosferi, a predstavnici dvije države ulagali su napore da pronađu rješenje za bitna pitanja, kao što su granice i izgradnja autoputa Sarajevo - Beograd, izjavio je u srijedu za Al Jazeeru član bh. Predsjedništva Bakir Izetbegović.

 

"Na to sam ja institirao da granica ide sredinom rijeke Drine, da se neki specijalni režim za korištenje ta dva objekta iznađu. Mislim da je pravo rješenje stvaranje takozvanog cross border regiona, odnosno prekograničnog regiona. Što se tiče Rudog, tu je ostalo da se pokuša razgovarati o razmjeni teritorija, a tu, naravno, treba uzeti u obzir stavove lokalnih zajednica Rudo i Zvornik, raznih stručnih ljudi u Bosni i Hercegovini i naći rješenje. Mislim da je tu dobro pronaći rješenje ne mijenjajući Badinterove granice, teško je mijanti granice prihvaćene kroz Dejtonski sporazum te pokušati raditi na bazi prekograničnih regiona", rekao je Izetbegović.

 

'Turci će dati povoljan kredit za autoput'

 

Dodao je da je dogovoreno da Srbija odustane od devijacija na Drinu, a da ostaju pitanja korištenja vodenih resursa Bosne i Hercegovine koje Srbije ne plaća.

 

Međutim, kako je kazao, takve stvari, nakon 12 godina pokušaja razgovora i sedam godina zastoja u tome, ne riješavaju se na radnoj večeri.

 

Što se tiče visine duga Srbije, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine je naveo da je to dokaziva stvar.

"Stavit ćemo na sto ugovore, dokumente, radit će to stručni ljudi, ne predsjednici država, i vidjet ćemo ko je u pravu."

 

Govoreći o autocesti Beograd - Sarajevo, Izetbegović je kazao da misli da postoji pogrešna percepcija da će Turci pokloniti sredstva da se napravi cesta.

 

'Htio sam se ograditi i pojasniti stvari'

 

"Radit će se o jednom povoljnom kreditu, a Bosna i Hercegovina i entiteti trebaju razmisliti o ruti. Za nas je povoljnije ići na Tuzlu, Brčko i Bijeljinu, jer to su veliki bazeni, koji spajaju stotine hiljada ljudi u Bosni i Hercegovini koji sada nisu dobro spojeni. Postoji alternativa da se ide prema Podrinju, odnosno Sandžaku, ali to je dvadesetostruko manja frekvencija i manja isplativo, a ta mogućnost je skoro tri puta jefitnija nego preko Brčkog, Tuzle i Bijeljine. Ako bi se išlo preko Tuzle, tu bi se najviše zaduživala [entitet] Federacija Bosne i Hercegovine, nekih milijardu i po eura, a ako bi se išlo na Podrinje, Federacija  bi se desetorostruko manje zadužila. Mora se vidjeti šta se više isplati."

 

Na pitanje zašto je reagirao na obraćanje predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragana Čovića na konferenciji za novinare s Vučićem, Izetbegović je odgovorio da je Čović u medijima prije 20 dana rekao da će Bosna i Hercegovina odluku o priznanju Kosova prepustiti Beogradu.

 

"Reagirao sam jer ne može umjesto mene gospodin Čović to odlučiti. Kada sam išao na press konferenciju, kazao sam Draganu [Čoviću]: 'Nemoj, molim te, takvu stvar kazati u ime sve trojice, mi ćemo svakako uzeti u obzir šta Beograd, šta Priština, šta Evropska unija misli o tome, ali nemoj takvu stvar iznijeti u ime nas trojice.' Htio sam se ograditi i pojasniti stvari."

 

"Što se mene tiče, ovdje se radi o potrebi potvrde suvereniteta kada su u pitanju međunarodni odnosi i vanjska politika Bosne i Hercegovine i donošenja odluka."

 

'Svi moraju prihvatiti presude'

 

Na pitanje kako ocjenjuje reakcije iz Hrvatske i Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine na presudu hercegovačkoj šestorki, koji negiraju udruženi zločinački poduhvat, Izetbegović je odgovorio da to vidi kao bespotrebnu i besperspektivnu politiku.

 

Dodao je da smatra da svi moraju prihvatiti presude koje su donosene na sudu Ujedinjenih naroda "ako se želimo ponašati na civiliziran način i ako želim biti dio međunarodne zajednice".

 

"Tako da sam iznenađen intenzitetom i oštrinom reakcija i ne znam gdje vode te reakcije. Ne može se stajti iza udruženog zločinačkog poduhvata dokumentiranog kroz desetogodišnji proces, na osnovu hiljada dokumenata i svjedočenja."


/////////////////////////////
06.12.2017.

SASA JANKOVIC: ALEKSANDAR VUCIC JE GOSPODAR RATA KOJI NAS ZELI SPASITI OD SAMOG SEBE

Saša Janković: Vučić je “gospodar rata” koji nas želi spasiti od samog sebe



Vodeći srbijanski opozicionar i lider Pokreta slobodnih građana (PSG) Saša Janković kazao je u razgovoru za Radiosarajevo.ba, komentirajući današnju posjetu članova bh. Predsjedništava Beogradu, da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić neiskren i prema Bosni i Hercegovini.

Razgovarao: Faruk Vele

Politika dizanja tenzija, a potom pojavljivanje u ulozi pomiritelja, kako kaže Janković, sada je “već toliko jasna da treba da pređemo iz faze razgovora o tome u fazu demontiranja takve vrste manipulativnog mehanizma koji konfliktom ostvaruje moć nad svima nama”.

Janković, koji je proteklih dana bio u žiži javnosti u Beogradu zbog dešavanja u  opoziciji, komentira odnos Srbije i tamošnje vlasti prema političkom Sarajevu.

Radiosarajevo.baČlanovi Predsjedništva BiH danas su u Beogradu. Nema dileme da ćemo ponovo čuti riječi o neophodnosti saradnje i o jasnim pogledima prema budućnosti. No, koliko tu ima iskrenosti?

“Jedini način za postizanje trajne stabilnosti i mira na Balkanu, a mi to vidimo kao uslov, jeste silazak s političke scene svih ovih koji su konfliktima, ostvarenjem konflikata, nas doveli u stanje u kojem se danas nalazimo da je uopšte potrebo da pričamo o tome.

Mi smo kao ljudi sveli svoja očekivanja na najelementarnije, a valjda kao ljudi zaslužujemo i više od mira. Zaslužujemo ekonomski napredak, svake vrste, političku stabilnost, blagostanje naših ljudi. Jedan život dostojan čovjeka u 21 vijeku.

Dakle, ne vjerujemo da ljudi koji su bili sposobni da nas devedesetih odvedu u najgore moguće situacije i ljudske sudbine, mogu bit putokaza ka izlasku iz stanja u kojem se nalazi Balkan. A imali su toliko vremena i prilike, jer prošlo je više od 20 godina od tog konflikta, prvo da ga ne naprave, a kada su ga napravili da naša društva vrate u normalno stanje.

S jedne strane, dobro je da se održavaju nekakvi odnosi, ali čini mi se da do suštinske promjene stanja na Balkanu neće doći sve dok političke elite koje nikada u svojim glavama nisu imali ni ideju od konflikta, ne budu došle na scenu. To je moj subjektivni utisak o nečijoj iskrenosti.

Izetbegovic_Vucic_AA1.jpg - undefined

Radiosarajevo.ba:  Ugledni pisac Filip David kazao mi je da se politika Aleksandra Vučića najbolje može iščitat iz srbijanskih tabloida. Koliko je to tačno?

“Ja ću suštinski konstatovati ono što cijela Srbija i Balkan vide. Pogledajmo šta se dešava, šta se radi, a ne šta se priča. Mediji pod apsolutnom kontrolom Vučića stalno podgrijavaju konfliktnu atmosferu, stalno smo na granici, kao i Vi kažete, maltene, straha od nekog novog rata.

A onda se praktično isti koji tu atmosferu stvaraju, pojavljuju kao spasitelji od samih sebe. Drže nas na neki način kao taoce, pokazuju međunarodnoj zajednici da koliko sutra može izbiti novi konflikt, da ga oni mogu napraviti i da treba da budemo svi zajedno zadovoljni ako oni to ne urade! A u međuvremenu da ih puštamo da ogromne količine novca iz javnih prelaze u privatne resurse i džepove.

Ne bih to sve sveo samo na utisak o iskrenosti, nego pogledajte šta se dešava. Pogledajmo kako se konstruišu afere koje dižu tenzije i onda dolazi spasitelj, dakle, koji jednom rukom pravi problem, a drugom ga rješava. Postavlja se  kao gospodar smrti, rata i mira. To je sad već toliko jasno da treba da pređemo iz faze razgovora o tome u fazu demontiranja takve vrste manipulativnog mehanizma, koji manipulacijom i konfliktom ostvaruju moć nad svima nama.

Način da se to uradi i da se to učini u svima našim zemljama regiona jeste da na scenu dođu političke snage koje ne žele da pričaju već da rade, pokazali su svojim djelima da su sposobni, da rade na normalizaciji naših života i da se svi zajedno okrenemo, ne samo našim građanima, već i međunarodnoj zajednici.

Da kažemo da ne moramo da živimo u ovoj vrsti stalnog straha od ljudi koji mogu da naprave konflikt. Ne moramo uopšte da reformišemo naša društva godinama i godinama pa da idemo ka miru. Koliko sutra region Balkana može postati mjesto potpuno relaksirano od konflikata ako smo sposobni da na vlast dovedemo ljude koji ne žive od konflikata. Koji nisu nastali u konfliktima, čije političke karijere nisu iskovane u konfliktu i koji ne vide opstanak svoj na vlasti time što će taj konflikt stalno održavati i prijetiti.

bakir_vucic_BG.jpg - undefined

Radiosarajevo.baŠta je cilj takve politike? Imamo iz Beograda podršku BiH, ali i Miloradu Dodiku i njegovom separatizmu. Imamo podršku, okretanju budućnosti i suočavanju s prošlošću, ali ni najmanje volje da se prihvati genocid u Srebrenici itd.

 “Sve dok postoje takva pitanja, dok se u  našim javnim diskursima uopšte razgovara o konfliktima, o tome kako će se reagovati na presudu, da li će izbiti neko nezadovoljstvo i hoće li biti provocirano, naša društva ne razgovaraju o onome što čini kvalitet života naših ljudi.

Činjenica je da imamo najniži rast GDP u Evropi, da, ako bi zemlje EU potpuno zastale u razvoju, nama treba rast od šest posto u narednih 20 godina da bi ih sustigli (!), a mi imamo 1,5, dva ili tri maksimum.

Mi ne zapošljavamo već iznajmljujemo naše ljude stranim firmama kao najjeftiniju radnu snagu. Ne razgovaramo o činjenici da naši ljekari i inženjeri odlaze iz naših gradova i mjesta, pa sutra neće imati ko da nas liječi…

Kad ih s ovim suočite, neko kaže, evo, samo što nas nisu napali iz Bosne, s Kosova. Samo zato što je Hrvatska naoružava, moramo i mi, moramo vas čuvati… Kad neko priča o tome, onda razgovor o životnim stvarima izgleda iracionalan. Stalnom tenzijom, stalnim podgrijavanje konfliktne atmosfere, kriju se činjenice o ekonomskoj devastaciji naših zemalja.

O deindustrijalizaciji, o zemljama jeftine radne snage, beznađu koje osjeća na ulici svakog sela i grada u Bosni, Srbiji… To je ta politička manipulacija najgore vrste koja naše zemlje drži dublje od dna! Moramo postaviti pitanje šta mi kao ljudi, šta intelektualna elita koja sebe voli da smatra jako bitnom, šta svako od nas mora da uradi kako b se izvukli iz ovog položaja žrtve, taoca u rukama ljudi koji sada sjede u vlasti.

Radiosarajevo.baHaški tribunal ovog mjeseca spušta zastore. U posljednje dvije-sedmice imali smo važne presude, među kojima je i ona Ratku Mladiću. Vi ste ove godine bili u Srebrenici. To suočenje s prošlošću, da li je iskreno i da li će Vučić, recimo, priznati geocid koji je potvrđen međunarodnim presudama?

“Što se tiče Mladića, kamo sreće da su naša nacionalna pravosuđa, zakonodavstva bila postojana, snažna i spremna, i da je postojala politička atmosfera. Dakle, volio bih da smo mi sami, a ne međunarodno pravosuđe, to pitanje rješavali. Da su bili mnogo brži, snažniji i oštriji u kažnjavanu toga da bi se izbjeglo prelijevanje individualne odgovornost na kolektiv, narod.

Naš Pokret je pozdravio presudu Mladiću, presudu donesenu poslije dugo vremena i dešavanja koja su uslovila da čak ni danas ta presuda ili presude ne označavaju nikakav kraj te ratnohuškačke ideologije. Bilo bi dobro pogledati kakve su reakcije svakoga na to. Naša vlast je izbjegla da se jasno odredi prema tome.

A onda vidite da su neki drugi ljudi koji su osuđeni ratne zločine postali predavači na Vojnoj akademiji. Kao čovjeku koji se bavio ljudskim pravima, jasno mi je da onaj koji odsluži kaznu jeste kaznu odslužio, ali postoje toliko mnogo drugih aspekata odgovornosti.

Ponašanje država govori kakav je suštinski odnos. To podstiče suštinski stav naroda o nekim stvarima. Nije dovoljno, usađujem se reći i u drugim državama, u Hrvatskoj prije svih, jasno izraženo i emitovano prema narodu da to što je učinjeno jeste nedopustivo loše, da se mora sankconisati takvo ponašanje kako se ne prelilo na mnogo šire, da je bilo loših i nedopustivih stvari i da današnje države ne mogu opstati naslanjajući se na takvo naslijeđeTo ne može biti naslijeđe na kojem se gradi budućnost ni regiona ni naših država.

 Radiosarajevo.ba: Je li to ukazuje na hipokriziju?

“Tu je jedna licemjerna, dvolična politika, s jedne strane strane se priča ono što međunarodna zajednica želi da čuje, a kako bi bio nastavljen taj lažni odnos u smislu mi kao nešto radimo, a oni nam nešto kao pomažu. A, ustvari, naša društva su sve dalje od ideala koji su nas postakli da krećemo prema EU.

S druge strane se podgrijava ponovo atmosfera koja bi sutra mogla izazvati slične stvari i, ponavljam, neko sebe postavlja gospodarem rata i mira. Ako je sve po mome, u stvarima koje su meni bitne, onda ću ja okrenuti finu stranu.

Ako me pitate o stvarima kao što su sloboda političkog djelovanja, sloboda medija, sloboda izražavanja, korupcija i organizirani kriminal,  nezavisno sudstvo, ako me pitate o tome, začas se pojavi ona druga strana. Dakle, DrJekyll i Mr. Hyde, druga strna. A onda mi kažemo bolje je ne čačkati ništa, daj samo da ne bude rata. To je već toliko jasno. Rekao sam jedini način da se iz tog izađe jeste izlazak na vrh političke scene političkih snaga u našim zemljama koje unutar svojih zemalja i u pogledu saradnje u regionu jesu protiv konflikta.

Daj šta daš, samo da rata ne bude

“Zbog toga se politička snaga o kojoj pričam u svim našim zemljama suočava s ogromnim nedopustivim demokratskim preprekama, napadima, kampanjama, hajkama. Upravo  onog momenta kada ljudi prepoznaju alternativu, tog trenutka prestaje moć ucjenjivača samim sobom. Ako tu alternativu pogazite u korijenu, onda će ljudi reći daj šta daš samo da rata ne bude”.

Faruk Vele (Radiosarajevo.ba)

06.12.2017.

O GENOCIDU SE NE RASPRAVLJA

O genocidu se ne raspravlja




Memorijalni centar žrtvama Srebrenice u Potočarima
Memorijalni centar žrtvama Srebrenice u Potočarima

///////////////////////////

U Srebrenici je predstavljen zbornik radova pod naslovom "Preispitivanje Srebrenice" koji je priredio direktor Muzeja žrtava genocida iz Beograda u saradnji sa Fondom strateške kulture iz Moskve i Predstavništvom Republike Srpske u Srbiji.

Autori ovog zbornika, između ostalog, dovode u pitanje presude Haškog tribunala, te tvrde da pokušavaju da spriječe stalna nastojanja da se ukine Republika Srpska.

Analitičari kažu da je riječ o otvorenom negiranju pravosudnih činjenica. Preživjeli genocida u Srebrenici poručuju da se neće pregovarati o činjenicama.

Nekoliko sedmica nakon što je Haški tribunal Ratku Mladiću izrekao presudu doživotne kazne zatvora za, između ostalog, genocid u Srebrenici, u tom gradiću na istoku Bosne održana je promocija zbornika radova pod nazivom "Preispitivanje Srebrenice". Riječ je o radovima koji su još u junu predstavljeni u Beogradu, a nastali su 2015. i 2016. godine. Autori koji su govorili na promociji, između ostalog, negiraju činjenice utvrđene sudskim presudama.

"Mi ustvari bijemo bitku za istinu o Srebrenici da ne bi ostao ne samo kao teret oko rata nama kao narodu, nego da bi sprečili nastojanja da se ukine Republika Srpska na osnovu lažne priče o genocidu, koji ustvari to nije", tvrdi jedan od autora Aleksandar Pavić.

On jasno poručuje da autori zbornika radova negiraju da je u Srebrenici počinjen genocid, a čemu svjedoče presude Trubunala u Hagu i to ne samo one izrečene ratnom komandantu bosanskih Srba Ratku Mladiću i političkom vođi Radovanu Karadžiću. Svoje stavove potkrjepljuju tvrdnjama da je Zapad "lansirao" svoju istinu o Srebrenici.

Ovi ljudi tvrde da srpska strana na ovaj način želi dati doprinos sagledavanju istine o događajima u i oko Srebrenice u proteklom ratu, te pozivaju predstavnike bošnjačkih naučnih institucija da se u junu iduće godine sastanu i razgovaraju o toj temi.

No, na promociji zapravo nije bilo mjesta ovako demokratičnom pristupu. Diskusija o napisanom u zborniku radova nije bila moguća. Tome svjedoči istoričar iz Srebrenice Adem Mehmedović.

"Bila je tu puna ta mala sala, bilo je i Bošnjaka koji su imali volju da diskutuju na jedan kulturan i argumentovan način, međutim, na kraju promocija je završena bez prava na diskusiju. Evo i ja, kao historičar, bio sam spreman da diskutujem i da ukažem na neke stvari argumentovano koje su iznijete tokom promocije tog zbornika, a koje su očigledno pogrešno predstavljene", kaže Mehmedović.

Emir Suljagić, predavač na Međunarodnom univerzitetu u Sarajevu, preživio je genocid u Srebrenici. O onome što se dešavalo u julu 1995. godine napisao je više naučnih radova i knjiga. Smatra da zbornik radova koji je predstavljen u Srebrenici negira sudski utvrđene činjenice.

"Ako bilo ko misli da ćemo mi, pogotovo mi koji smo to preživjeli, pregovarati o činjenicama, taj se teško vara. Niko sa njima neće pregovarati o činjenicama. Zločini su počinjeni u razmjerama u kojima su počinjeni. Ne mogu se dijeliti po popisu iz 1992. godine. I ne postoji ništa što može opravdati i objasniti ponašanje organa vojnih, policijskih i političkih tadašnje Srpske Republike BiH, odnosno Republike Srpske, u Srebrenici i u okolini Srebrenice, odnosno cijeloj istočnoj Bosni između 1992 i 1995 godine", dodaje Suljagić.

O Srebrenici bi trebali da pišu oni koji su bili tu i znaju šta se dešavalo, kaže novinar iz ovog grada Marinko Sekulić i objašnjava da kako svako pogrešno pisanje utiče na život Srebreničana.

"Vrlo često nam se dešava da ljudi ne samo u pisanju knjiga, već i u medijskom izvještavanju, nama naprave medvjeđu uslugu", kaže on.

Podršku zborniku radova dao je Fond strateške kulture iz Moskve. Emir Suljagić navodi da nije prvi put da Rusija na ovaj ili onaj način podriva stabilnost u BiH, ali i regionu.

"Imate i nevladine organizacije sa sjedištem u Bratuncu, koje su postavile recimo sliku Vladimira Putina na ulazu u Zemljoradničku zadrugu u Kravici gdje je 13. jula 1995. godine 1.500 ljudi ubijeno za jedno poslije podne. Ne vidim šta tačno Rusija misli, odnosno njena zvanična politika u bivšoj Jugoslaviji, odnosno BiH, da može postići sa ovim i kako tačno misle da doprinose pomirenju i povjerenju, i na kraju krajeva kredibilitetu Ruske Federacije u bivšoj Jugoslaviji", navodi Suljagić.

Nije prvi put da političari, organizacije ili neki naučni krugovi negiraju genocid u Srebrenici, a sve pod krinkom zaštite Republike Srpske i nacionalnih interesa srpskog naroda.

Prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, a koje su izrečene Mladiću i Karadžiću, u Srebrenici je u julu 1995. godine počinjen genocid u kojem je ubijeno više od 8.000 muškaraca i dječaka. O tome govore i presude generalima Vojske RS Radislavu Krstiću i Zdravku Tolimiru.


///////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Srijeda/sreda, 6. decembar/prosinac 2017.

 

Učitajte više sadržaja...

06.12.2017.

ZORAN PUSIC O PRESUDI SESTORKI: 'LJUDI KOJI NEGIRAJU PRESUDU SU VELIKA OPASNOST, PRIJE SVEGA ZA HRVATSKU'!

ZORAN PUSIĆ O PRESUDI ŠESTORKI: 'Ljudi koji negiraju presudu su velika opasnost, prije svega za Hrvatsku'!

Grupa hrvatskih intelektualaca uputila je otvoreno pismo Saboru i Vladi Hrvatske da obeštete žrtve logora HVO-a, umjesto deklarativnog i licemjernog osuđivanja svih zločina. Tvrde kako bi taj čin doprinio stabilizaciji BiH, te bi popravio ozbiljno poljuljan ugled Hrvatske u svijetu.

Intelektualci navode da je vlast u Herceg-Bosni bila direktna ekspozitura Franje Tuđmana i Gojka Šuška, da su HVO-om komandovali visoki oficiri HV-a, što potvrđuju brojne pisane izjave, naređenja i stenografisani razgovori objavljeni u javnosti puno prije prošlosedmične pravomoćne presude. Osuđuju Tuđmanovu politiku nastojanja pripajanja dijela BiH Hrvatskoj kao politiku nedostojnu jedne demokratske države, a zločine u Dretelju, Heliodromu, Stocu, Stupnom dolu kao nemoralan i dugoročno štetan postupak.

 

''Dakle naš stav je da to bila jedna politika nedostojna demokratske zemlje, da je bila moralno za svaku osudu i da je čak sa hrvatske strane, da ne govorimo o žrtvama skupa i sa hrvatske strane bila jedna loša i za Hrvatsku štetna politika'', kaže za TV1 Zoran Pusić iz Građanskogo dbora za ljudska prava.

 

Poslije pravomoćne presude činjenice o zločinima, stradanjima i žrtvama se nisu promijenile, ali je realnost da one neće ostati ”ispod tepiha” kuda su ih sve ove godine dobar dio hrvatske politike i dobar dio medija gurali pa su doživljena kao šok, navode intelektualci.

 

Pusić tvrdi kako postoje još dvije druge koncepcije za koje smatra da su loše za Hrvatsku.

 

''Jedna je da je patriotizam to da se poriču stvari koje su se dogodile, ali koje Hrvatsku prikazuju u negativnom svijetlu. Postoje ljudi koji smatraju da je ta politika loša, ali da se to ne treba govoriti, jer to nije dobro za Hrvatsku'', kaže Pusić.

 

Treba se obračunati s tom politikom, kaže Pusić, te navodi i treću koncepciju patriotizma koja smatra da je glavna mana te politike što nije uspjela.

 

''To su uglavnom ljudi koji imaju ekstremno desne političke stavove i koji su po mom mišljenju velika opasnost, prije svega za samu Hrvatsku, a takvi ljudi su opasnost za svaku zemlju u kojoj djeluju'', kaže Pusić.

 

Intelektualci pozivaju hrvatsku Vladu i Sabor da se suoče s dijelom negativnog naslijeđa hrvatske politike prema BiH, a ne da kukavički i krajnje politikantski ostavljaju taj težak problem sljedećim generacijama. Umjesto deklarativnog i licemjernog ”osuđivanja svih zločina” predlažemo da Vlada nađe sredstva za obeštećenje žrtava koncentracijskih logora koje je držao HVO, stoji u otvorenom pismu Građanskog odbora za ljudska prava koju poptisuje preko 30 hrvatskih intelektualaca.

06.12.2017.

DRAGANU COVICU ISKOCIO OSIGURAC

Draganu Čoviću ”iskočio” osigurač





Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Nakon presude Haškog tribunala 6 -ici bosansko-hercegovačkih Hrvata za udruženi zločinački poduhvat, čini se da je predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović prvi put u svojoj političkoj karijeri „iskočio“ iz svog licemjernog uglađenog političkog kostima. U vrlo kratkom period od samo nekoliko dana uspio je da napravi veliki broj političkih gafova, netipičnih za Čovića čije su izjave uglavnom bile odmjerene i dobro umotane pred domaćom i svjetskom javnošću eufemizmima „federalizacija“, „decentralizacija“, „konsocijacija“, „ravnopravnost“, koje zvuče daleko privlačnije i pravednije nego kad bi otvoreno otkrili svoje prave namjere – stvaranje etnički čiste unitarne jedinice pod potpunom vlašću HDZ-a, zapadnohercegovačku unitarnu republiku po uzoru na RS.

Čović je nedvojbeno izgubio samokontrolu isfrustriran kontinuiranim debaklom i porazima svoje antievropske politike posljednjih nekoliko mjeseci . Sve je počelo neuspjehom Čovićevog pokušaja da politikom Trojanskih konja , u savezu sa bratskom HDZ i preko hrvatskih parlamentaraca u Briselu servira Evropi federalni model uređenja Bosne i Hercegovine i u skladu sa tim izmjene Izbornog zakona Federacije BiH. Europski parlamentarci su prepoznali dvoličnost Čovićeve politike u kojoj bi umjesto sadašnje Federacije BiH s deset kantona, treba formirati treći entitet, a BiH urediti kao državu tri etničke republike, drugim riječima vratiti se na ratno stanje iz 1993. i postojanje tri etničke čiste federalne jedinice koje su građene masovnim zločinima, etničkim čišćenjem i razmjenom stanovništva a presuda Haškog suda je glogov kolac u srce povampirenog čeda!

Presudu čelnicima tzv. “Herceg-Bosne”, uz podršku HDZ-a Hrvatske, Čović koristi kao vrlo pogodnu priliku da učvrsti svoje biračko tijelo ucjenom o blokiranju procesa integracija u EU te zahtjevom za reviziju drugostepene presude haškim osuđenicima. Bilo bi zanimljivo znati kako bi se to Čović ponašao kad bi se tek sada pripremila revizija presude Srbiji za genocid. Nakon što je Čović podržao Dodika moglo bi se reći da ga je Dodik navukao poput bekana.

Izjava Dragana Čovića da je spreman odgađati put ka EU zbog haških osuđenika je u podudarnosti sa politikom onih političara zbog kojih je Hag i uspostavljen, koji su spremni žrtvovati budućnost zarad prošlosti. Čović je najveći neprijatelj svog vlastitog naroda, prisiljavajući ga da kontinuirano iseljava što je donedavno sugerisao i banjalučki nadbiskup Komarica.

Međutim svim ovim nebulozama nije kraj. Donald Trump, Angela Merkel, Theresa May – tek su neke adrese na koje je otišlo neusaglašeno pismo Dragana Čovića u kojima traži ubrzanu aktivaciju MAP-a pravdajući “naslijeđem bivših učesnika rata u BiH, a koji su došli iz islamskih zemalja te odlazak radikaliziranih građana BiH na strana ratišta. Dodatno, njihov povratak u BiH postaje vrlo značajan test za sigurnosne i druge institucije BiH koje brinu o miru i stabilnosti države. Ovo iznimno bitno pitanje, i za BiH i šire okruženje, pokazat će snagu BiH da se odupre jednoj od najvećih kriza za svako društvo, kao i za čovječanstvo u cijelosti; terorizam i radikalizam”.

Dragan Čović danas licemjerno u svom stilu poziva sve logoraše da tuže državu BiH umjesto počinitelja udruženog zločinačkog poduhvata. Kao generalni direktor preduzeća Soko Mostar, u junu 1993. godine Čović šalje zahtjev Josipu Praljku, tadašnjem zamjeniku upravitelja logora Heliodrom, da se “za potrebe Zrakoplovne industrije Soko Mostar omogući izuzimanje deset zatvorenika, a sa ciljem obavljanja određenih poslova”.

Tolika doza oholosti prema vlastitoj državi nije slučajna. Vješto se predstavljajući pred hrvatskim narodom većim katolikom od pape Čović ne brani Prlića i ostale Haške osuđenike već samog sebe kako za počinjeni kriminal tako kao i člana tima odgovornog za udruženi zločinački poduhvat.

06.12.2017.

AKADEMIK PROF. DR. ESAD DURAKOVIĆ : "PRESUDOM PRLICU I OSTALIMA POKOPANA ZLOCINACKA TVOREVINA HERCEG-BOSNA"

Akademik Esad Duraković : “Presudom Prliću i ostalima pokopana zločinačka tvorevina Herceg–Bosna “



Presuda haškoj šestorci važna je iz nekoliko razloga. Pokušat ću da ih taksativno nabrojim. Prvo, njom je pokopana Herceg – Bosna kao politički projekt iako još postoje ambicije da se revitalizira. Posljednju lopatu na humku Herceg – Bosne stavio je haški Tribunal. To je zločinačka tvorevina i to je činjenica o kojoj će morati voditi računa i političari i budući historičari. Utvrđuje se realno, činjenično stanje u vrijeme agresije na BiH. Jako je važna i činjenica da to nije presuda izrečena samo individuama.

Mediji i komentatori to pogrešno tumače. Nije izrečena presuda narodu, ali nisu to ni pojedinci, jer su oni predstavljali institucije. Riješenje je negdje u sredini. Bili su komandanti, organizatori… tog zločinačkog projekta. Najvažnije po mom sudu je ponašanje hrvatskog političkog vrha i političkog subjekta u BiH u vezi s presudom. To je ono što je inikativno i važnije čak i od same presude.

Prve reakcije i Plenkovića i Grabar Kitarović i nekih drugih su bile šokantne. Bio je to politički diletantizam. Jedna diplomatska nekultiviranost. Nepriznavanje haškog Tribunala. Hrvatske političke strukture su pokušavale i još pokušavaju kolektivizirati odgovornost. Treba insistirati na individualnoj i komandnoj odgovornosti. Pretvarajući zločince u nacionalne heroje nastoje prihvatiti njihov zločin i nametnuti ga kao breme cijelom hrvatskom narodu.

To je katastrofalna politička greška i meni je neshvatljivo da se događa na tako visokom političkom nivou. Plenković blago reterira, ali je to samo verbalno, jer ni on ni predsjednica Hrvatske ne odustaju od konačnih ciljeva.

Jasno je da su i Čović i Dodik, kao ljudi koji nastoje razoriti BiH, zapravo pijuni kreatorima politike u Zagrebu i Beogradu. Kada bi međunarodna zajednica ozbiljno priprijetila Zagrebu i Beogradu da se okanu BiH, Čović i Dodik bi nestali u roku od 24 sata. Međutim, ne mogu da shvatim to da Plenković i neki drugi, sjetimo se kada su upadali u Stocu, ruše na izvjestan način suverenitet BiH.

On je nedavno hodao po BiH, obilazio hrvatski prostor, nije dolazio u Sarajevo, obilazi Mostar i daje podršku Hrvatima povodom presude ratnim zločincima i nije mi jasno zašto Evropa ne kaže Plenkoviću, koji je premijer susjedne zemlje, koja je umiješana u agresiju na BiH, da ne može tako upadati u suvereni prostor BiH i davati podršku ne znam kome…

Riječ je o činjenici da hrvatsko političko rukovodstvo, čast pojedincima, ne odustaje od ratnih ciljeva, jer samim tim što opravdavaju zločine koje su počinili tvorci Herceg – Bosne, oni i dalje markiraju ratne ciljeve i nadaju se da će ih jednog dana realizirati, kazao je Duraković u Dnevniku TV1.

(Kliker.info-SB)

06.12.2017.

METASTAZE YU-RATOVA

Metastaze yu-ratova




Image result for marinko culic fotos

///////////////////////////////

Izdvajamo

  • Sretna je okolnost da se sadašnji mirotvorni zaokret dijela katoličkih biskupa poklopio s dolaskom nikada zrelijeg i odgovornijeg sastava vrha Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (od mitropolita Porfirija do episkopa Nikodema, Ćulibrka…, da nabrojim samo neke), a oboje je očito u vezi i s novijim inicijativama pape Franje u vezi kanonizacije Stepinca. Nesretna je pak okolnost da ovi novi vjetrovi još nisu dopuhali do vrhova crkvenih hijerarhija u Zagrebu i Beogradu, naprotiv, oni su ostali glavni emitivni centri metastaziranja yu-ratova iz devedesetih. Ali ako bi se ostvarilo makar i ‘n’ od ovih malo očekivanih novih procesa, za početak bi bilo dovoljno.
...........................

Naivno je vjerovati da će traume poslije jugoslavenskih ratova i zatvaranja Haškog suda izliječiti liberalne nevladine udruge, one su za to preslabe. Glavna odgovornost je na nacionalnim državama i crkvama, koje su faktični vlasnici kolektivnih ratnih memorija i na njih najviše mogu utjecati

Prije nekoliko dana održao je predavanje za osnovce i srednjoškolce u Vrbovskom i Delnicama Marijan Gubina, gorljivi zagovornik filozofije nenasilja i suživota u različitosti. Što, niste za to čuli? Nikakvo čudo, o tome je opširno, na čitavoj stranici, izvijestio samo Novi list, čija uređivačka politika ipak nije otišla sasvim dovraga i, šturije, Radio Rijeka. A možda tu nema ničeg neobičnog i zazornog, tko je, dođavola, taj Gubina?! Iako ga Novi list predstavlja kao ‘poznatog’, navodeći niz priznanja koja je dobio i još više stranih prijevoda njegove knjige ‘260 dana’, on je sve samo ne zvijezda hrvatske javne i medijske scene. To je teško i istodobno vraški lako objasniti. Marijanova je biografija impresivna, ako je dovoljno i toliko reći, završio je 1991. kao jedanaestogodišnjak u srpskom logoru, gdje je proveo spomenutih 260 dana, a nakon što je oslobođen živio je još godinama u progonstvu u Osijeku. Ali unatoč svemu tome Gubina se oteo matici većinskog javnog mnijenja i postao punokrvni humanitarac i zagovornik svake, uključujući međunacionalnu toleranciju. To mu priznaju čak i neke od službenih hrvatskih državnih adresa, ali neizbrisiv je dojam da one to čine preko volje, više zato što je Marijan i međunarodno prepoznat pa, eto, da ne ispadne da je kod kuće baš prešućeni nitko i ništa.

Između redaka spomenutih priznanja jasno se čita da bi Marijan Gubina bio uvažena i slavljena persona grata da je svoje logorašenje i prognaništvo stavio u uobičajene okvire mržnje ili barem nepodnošenja sunarodnjaka svojih mučitelja i progonitelja. I, naravno, u okvire isto toliko uobičajenog razumijevanja i patriotske cenzure ako su takve zločine činili pripadnici vlastitog naroda. A to je ono što upravo gledamo u povodu završnih haških presuda Ratku Mladiću i hercegbosanskoj šestorci, pri čemu se naše ‘heroje’ i ‘vitezove’ privija u krilo i slavi ne zato što su nevini, nego baš zato što nisu. O toj novoj optici ratnih zločina koju su donijeli jugoslavenski ratovi devedesetih pisao sam u prošlom broju ovog tjednika i zato bih se sada posvetio više tome što hrvatskim i drugim gubinama u regiji predstoji sada kada su završne haške presude, koliko i one prije njih, izazvale ovako jadna i porazna reagiranja. Ima li za njih više uopće mjesta pod suncem?

Prvi dojmovi su sumorni, umalo pa katastrofični. Razne ljudskopravaške i druge liberalne udruge u Hrvatskoj (i šire u regiji) jedva drže nos nad vodom a, paradoksalno, gura ih dolje ono što ih je dosad dizalo gore. Dok je, naime, Hrvatska bila u pristupnom procesu s Evropskom unijom, one su bile motor viših političkih i društvenih standarda, ali kada su ti standardi, kao, ostvareni, pomela ih je poplava raznih (pseudo)patriotskih i (pseudo)katoličkih udruga koje sada gospodare nevladinom scenom. To objašnjava zašto su ljudskopravaške organizacije danas žilavije u Srbiji, gdje je taj pristupni proces daleko od kraja, pa ondje imponiraju žilavošću prvenstveno Žene u crnom koje, za razliku od plačljivih hrvatskih patriotskih ženskih udruga, žale i žrtve drugih naroda. Imaš i Fond za humanitarno pravo Nataše Kandić, imaš Helsinški odbor Srbije Sonje Biserko, da nabrojim samo najzvučnije. A što imaš u Hrvatskoj? Pa ponečeg još ima, tu su GONG, sve poletnije udruge mladih antifašista i slično, ali sve se uglavnom svodi na Documentu Vesne Teršelič, plus nešto od preostalih nezavisnih medija. Ali pogledajte što se posljednjih dana događa Documenti i postat će jasno da i ovo sadašnje loše stanje može postati prije gore nego bolje.

Ova udruga pokušala je pomoći Srpkinji M. K., silovanoj u šibenskim Kulinama, da se izbori za status žrtve, što joj je Ministarstvo branitelja odbilo unatoč sudskoj presudi. I što se, molim lijepo, dogodilo? Documenti je bučno i s podignutim kažiprstom predbačeno da žrtve silovanja tretira po ‘nacionalnom ključu’, a to se kao ne smije. Dakle, takve licemjere majka ne rađa. Čitava povijest jugoslavenskih ratova, pa i onog u Hrvatskoj, sastoji se u tome da se nariče, pa i samoviktimizacijski neumjesno cvili nad žrtvama iz svoga naroda, uz istodobno posprdno bagateliziranje žrtava iz drugih naroda. I sada kada se pojavio netko tko ne postupa tako, nabacuje se na njega drvljem i kamenjem. Uostalom, tko se trebao zauzeti za silovanu Srpkinju iz ove priče? Ne valjda Čičkov Hrvatski helsinški odbor koji je, istinabog, devedesetih stvarno tako i radio, ali se u međuvremenu prodao na moralnom Hreliću Zdravku Mamiću kako bi mjerio decibele bijesnih navijača protiv ovog Gazde hrvatskog nogometa. Naravno da to može proći samo u lošem vicu. Nema sumnje da nas kroz ovo postratno, a sada i posthaško razdoblje, mogu provesti samo autentične ljudskopravaške organizacije, ali to je, odmah ću priznati, pomalo nalik otkrivanju tople vode i u krajnjoj je liniji naivno.

Jasno je, naime, da prevladavanje postratnih i posthaških trauma neće ići bez angažiranja ovdašnjih nacionalnih država i vladajućih političkih stranaka. I to čak prije stranaka konzervativnog nego liberalnog predznaka, jer je nedvojbeno da su baš one faktički vlasnici kolektivnih ratnih memorija, pa na njih najviše mogu i utjecati (ovim ne želim reći da su građani samo ovce koje to slijepo slijede, ali, bogami, ne želim ni poreći). Zato ne treba podcijeniti izjavu Aleksandra Vučića, koji se poslije presude Ratku Mladiću postavio distanciranije i ravnodušnije nego poslije presude Radovanu Karadžiću. Doduše, ni ovaj put nismo čuli pravu ocjenu srbijanskog režima o ratovima devedesetih, ali gdje jesmo? U Hrvatskoj? U Bosni i Hercegovini? Na Kosovu? Nigdje to nismo čuli. Isto tako, ne treba podcijeniti ni nove glasove iz hrvatske Katoličke crkve, na prvom mjestu misnu propovijed požeškog biskupa Antuna Škvorčevića usred Vukovara i vojnog ordinarija Jure Bogdana u Škabrnji. Obojica su izgovorila važne riječi da na mržnju ne treba odgovoriti mržnjom. To je prvi zagovor međunacionalne trpeljivosti još otkako je kardinal Franjo Kuharić u osvit rata rekao da se na srpsko nasilje i nesnošljivost ne smije odgovoriti istom mjerom. Nakon Kuharićeve smrti takvi glasovi s Kaptola su zamukli i on je postao glavni propagandni centar nastavka rata drugim sredstvima.

Sretna je okolnost da se sadašnji mirotvorni zaokret dijela katoličkih biskupa poklopio s dolaskom nikada zrelijeg i odgovornijeg sastava vrha Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (od mitropolita Porfirija do episkopa NikodemaĆulibrka…, da nabrojim samo neke), a oboje je očito u vezi i s novijim inicijativama pape Franje u vezi kanonizacije Stepinca. Nesretna je pak okolnost da ovi novi vjetrovi još nisu dopuhali do vrhova crkvenih hijerarhija u Zagrebu i Beogradu, naprotiv, oni su ostali glavni emitivni centri metastaziranja yu-ratova iz devedesetih. Ali ako bi se ostvarilo makar i ‘n’ od ovih malo očekivanih novih procesa, za početak bi bilo dovoljno.

portalnovosti.com



05.12.2017.

PISMO DRAGANA COVICA CLANICAMA NATO-u JE VELIKO DOKAZ DA JE DRAGAN COVIC VELIKI FASISTA I NACISTA

IZETBEGOVIĆEV KABINET O ČOVIĆEVOM PISMU: "Ovakva pisma mogu zaustaviti put BiH prema NATO-u"

- Sadržaj pisma kojeg je Dragan Čović uputio predsjednicima država članica NATO-a nije dogovoren u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, što je neprihvatljivo kada je riječ o ovako važnim pitanjima.
U pismu su paušalno i neutemeljeno iznesene tvrdnje o navodnom povratku u BiH radikalnih pojedinaca sa stranih ratišta, kao i o stepenu opasnosti koji to predstavlja za opću sigurnost. Zvanične institucije Bosne i Hercegovine su u više navrata iznijele službene podatke i procjene, a ono što je Čović napisao ne podudara se s tim.

Dragan Čović, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, pisao je nedavno svim predsjednicima i premijerima zemalja članica NATO-a. Osim što se radi o jednostranom pismu, koje nije usaglašeno sa preostalom dvojicom članova Predsjedništva, ono obiluje i paušalnim ocjenama određenih pojava u BiH, kao i nepotpunim informacijama u pogledu stvarnog stava svih političkih aktera u BiH spram pitanja pristupanja NATO-u. 

 

U pismu kojeg je Čović, između ostalih uputio i predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu, britanskoj premijerki Theresi May te njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, ističe se da je aktivacija MAP-a iznimno važna jer je, kako navodi, BiH suočena sa velikim problemom naslijeđa radikaliziranih pojedinaca koji su iz Islamskih zemalja došli u BiH tokom rata, ali i zbog odlaska bh. građana na strana ratišta.

 

Nakon što se pismo pojavilo u medijima, stigle su reakcije iz Kabineta Bakira Izetbegovića, bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. 

 

- Sadržaj pisma kojeg je Dragan Čović uputio predsjednicima država članica NATO-a nije dogovoren u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, što je neprihvatljivo kada je riječ o ovako važnim pitanjima.

U pismu su paušalno i neutemeljeno iznesene tvrdnje o navodnom povratku u BiH radikalnih pojedinaca sa stranih ratišta, kao i o stepenu opasnosti koji to predstavlja za opću sigurnost. Zvanične institucije Bosne i Hercegovine su u više navrata iznijele službene podatke i procjene, a ono što je Čović napisao ne podudara se s tim.

 

Ovakva pisma mogu biti samo kontraproduktivna i u krajnjem mogu obeshrabriti članice Alijanse da omoguće brži put BiH prema NATO-u - navode u Kabinetu Bakira Izetbegovića kao odgovor na upit medija. 

 

Čović u svom pismu nije spomenuo Rezoluciju o vojnoj neutralnosti Republike Srpske, niti jednog trenutka

nije premijerima i/ili predsjednicima spomenuo da u BiH postoje suprotna mišljenja politčara kada je riječ o pristupanju NATO-u, već sve nesuglasice svodi na rečenicu "Veza sa NATO-om i sjećanja na aktivnosti NATO-a nisu ista svim ljudima".

05.12.2017.

POKAJMO SE, NAPRAVILI SMO ZLO

Pokajmo se, napravili smo zlo


 VEDRAN SRŠEN



Pokajmo se, napravili smo zlo

Foto: Denis Jerković / Hanza

///////////////////

Izdvajamo

  • Kada sve to znamo, tada nam je razumljiv i prihvatljiv podatak da je u Istri, Rijeci i Baćini kraj Ploča odaziv na mobilizaciju bio gotovo stopostotan, a u Hercegovini od 30 do 40 posto. Pored toga što postotak odaziva na mobilizaciju ruši predrasude o velikim i malim Hrvatima, pravim i nepravim, rušeći također i mitove o tome iz kojih krajeva dolaze „najveći“ Hrvati, ovi postotci odaziva na mobilizaciju su i odraz karaktera rata koji se vodio u Hrvatskoj i rata koji se vodio u BIH. Potvrđuje se da je Domovinski rat u Hrvatskoj bio čist i obrambeni, te stoga i toliki odaziv, a što je potvrđeno i u Haggu izostankom bilo koje presude, dok je rat u Hercegovini imao nečasnih ciljeva i elemenata, te stoga i manji odaziv za odlazak u takav rat, a što je također potvrdio i Haški Sud presudom hercegovačkoj šestork

..............................

Hrvatska bi trebala znati da je preuzimanjem branitelja HVO-a na proračun RH preuzela i logore u Dretelju i na Heliodromu, kao i sva nedjela koja su tu počinjena. Hrvatski branitelji ne bi smjeli biti dvolični i licemjerni, te ako im je s pravom isplaćena naknada za dane provedene u logoru Morinj  u Crnoj Gori, tada bi se oni sami prvi trebali založiti da se na isti način postupi prema logorašima zatočenicima logora Herceg-Bosne, a hrvatski političari bi ih u tome trebali podržati.

Stalno isticanje i podilaženje političara braniteljima da je Hrvatska nastala u Domovinskom ratu, da su branitelji njeni utemeljitelji, dakle osnivači, te da je sve počelo devedesetih kao da prije toga ničeg nije bilo, uvjerila je dio braniteljske populacije u stvoriteljstvo Hrvatske isključivo njihovom umješnošću ratovanja, te oni stoga Hrvatsku doživljavaju fundiranim posjedom na kojem, pa ima li išta normalnije, njeni osnivači imaju viša, veća i priveligirana vlasnička prava.

Taj osjećaj su im priskrbili pripadnici jedne političke opcije, one najutjecajnije, ne u želji da im odaju zaslužene medalje časti za ostvareno, već u nakani da sebe predstave njihovim „ pokroviteljima“  kako bi pokupili njihove izborne glasove, jer oni drugi, a to se uvijek ističe kada dođe trenutak odluke, oni drugi Hrvatsku nisu ni željeli.

Sve to vješto koristi uski krug braniteljske populacije, onaj najglasniji i najagresivniji, a riječ je o gotovo uvijek istim pojedincima, koji nastalu situaciju pretvaraju u ostvarenje konkretnih osobnih koristi. Tako su predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Andrej Plenković postali zatočenici vlastitih podilazećih stavova plasiranih u svrhu osvajanja pola milijunskih braniteljskih glasova, a ne postupajući u cilju ostvarenja državnih interesa. Takav pristup je poguban s više aspekata, a ponajviše stoga jer sami branitelji i njihovi politički pokrovitelji opasno dijele Hrvatsku na one koji su je željeli, koji su za nju bili spremni dati i ono najvrednije što imaju, te na one kojima se Hrvatska, kako kažu – dogodila, te se stalno licitira koliko je u Hrvatskoj onih koji Hrvatsku ne vole, ili čak mrze, je li to 15 ili 30 posto njenih građana. To će odrediti, naravno, oni koji su Hrvatsku stvorili i time dobili pravo, kako oni rasuđuju, da to utvrđuju i određuju.

Hrvatska je time pretvorena u najobičniju stvar, gotovo igračku u rukama njenih „osnivača stvoritelja“, u zasluge,  budžet i PDV, ispražnjena od bilo kakvog sadržaja stvaralaštva, kulture i obrazovanja. Iz takve klime u društvu, koja je još i uzburkana neodgovornim reakcijama predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića na presudu hercegovačkoj šestorki, izjavama koje su doprinijele raspirivanju mržnje stvarajući i šireći u zajednici atmosferu straha, neslobode i ugroženosti prema onima koji drugačije misle, upućuju se otvoreno i fizičke prijetnje novinarima i političarima, zaboravljajući da se u Haggu nije sudilo narodima, već onima koji su odgovorni za ratne zločine. Plasiraju se jednostrana tumačenja ratnih zbivanja i događaja, Deklaracija o Domovinskom ratu se proglašava svetim pismom, apsolutnom istinom, te bi svi i danas morali zastupati stavove koje je imala jedna većina jednog saziva Sabora, a premijer Plenković ističući da je „ovakav stav presude neprihvatljiv“ praktički se usprotivio presudi jednog Europskog Suda, te  Guardian piše o njemu kao o prvom premijeru neke članice Europske unije koji brani ratnog zločinca. Naravno, nakon takvih kritika Plenković se, kao i brojni hrvatski političari prije njega posipa pepelom po glavi, te danas već ističe kako „Hrvatska prihvaća presudu Haškog Suda“.

Hrvatska politika iz dana u dan daje argumente za ovakovu presudu Hagga, a priključivanjem branitelja HVO-a na proračun Republike Hrvatske šalje se poruka da su oni bili u službi Zagreba, te je to i dokaz i priznanje same Hrvatske, a kako je njihove vojne zapovjednike postavljala Hrvatska, jasno je i čije su zapovijedi izvršavali. Tome naravno treba dodati i činjenicu da je Zagreb osiguravao plaće za vojnike HVO-a, a onoga tko ti daje pare, toga se i sluša.

No, Hrvatska bi trebala znati da je preuzimanjem branitelja HVO-a na proračun RH preuzela i logore u Dretelju i na Heliodromu, kao i sva nedjela koja su tu počinjena. Hrvatski branitelji ne bi smjeli biti dvolični i licemjerni, te ako im je s pravom isplaćena naknada za dane provedene u logoru Morinj  u Crnoj Gori, tada bi se oni sami prvi trebali založiti da se na isti način postupi prema logorašima zatočenicima logora Herceg-Bosne, a hrvatski političari bi ih u tome trebali podržati.

Kada je vijećnik M. pločanske općinske Skupštine iznalazio način da se iz HVO-a u Hercegovini prebaci u pločansku Bojnu, uz obrazloženje  da „ne želi ići u rat protiv muslimana, ići na njihova sela i područja“, prije nego je obavio sve radnje oko prelaska stigla je vijest da je izgubio svoj mladi život u okolici Vakufa. Za njegovu smrt i smrt tisuća onih koji su kao i on poginuli u  „neželjenom“ ratu protiv Bošnjaka krivce treba tražiti apsolutno u politici koja ih je u taj sukob odvela i poslala, a ne u onima koji su kasnije surađivali s Haškim sudom i svjedočili, što je i bila njihova  obveza po zakonima Republike Hrvatske. I zato predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja je svojom neodgovornom izjavom na presudu otvorila hajku  na bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, koji je u dva navrata dobio povjerenje hrvatskih birača, nije u pravu i sama bi se trebala zapitati da li je problem u kompromitirajućim dokumentima-transkriptima ili je problem u onome tko ih je rasvijetlio i svjedočio poštivajući zakone?

Kada sve to znamo, tada nam je razumljiv i prihvatljiv podatak da je u Istri, Rijeci i Baćini kraj Ploča odaziv na mobilizaciju bio gotovo stopostotan, a u Hercegovini od 30 do 40 posto. Pored toga što postotak odaziva na mobilizaciju ruši predrasude o velikim i malim Hrvatima, pravim i nepravim, rušeći također i mitove o tome iz kojih krajeva dolaze „najveći“ Hrvati, ovi postotci odaziva na mobilizaciju su i odraz karaktera rata koji se vodio u Hrvatskoj i rata koji se vodio u BIH. Potvrđuje se da je Domovinski rat u Hrvatskoj bio čist i obrambeni, te stoga i toliki odaziv, a što je potvrđeno i u Haggu izostankom bilo koje presude, dok je rat u Hercegovini imao nečasnih ciljeva i elemenata, te stoga i manji odaziv za odlazak u takav rat, a što je također potvrdio i Haški Sud presudom hercegovačkoj šestorki.

Od predsjednice Republike Hrvatske se ne očekuje da svaljuje krivnju na svoje prethodnike i da ne sluša samo svoje savjetnike već da, barem ponekad, čuje i što kažu drugi umni i pametni ljudi kao profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Ivo Marković:

„Hrvatska jest sudjelovala. Najbolje je prihvatiti presudu i pokajati se. Napravili smo zlo“.

05.12.2017.

DA LI ZASTAREVAJU ZLOCINCI?

Pančić: Da li zastarevaju zločinci?


Ponovo član SPS: Nikola Šainović u sudnici Haškog tribunala

Ponovo član SPS: Nikola Šainović u sudnici Haškog tribunala
////////////////////////////////////////////

Komentar: mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa

Nakon Drugog svetskog rata u civilizovanom svetu usvojena je doktrina da "ratni zločini ne zastarevaju". Nismo čuli i nećemo ni čuti da je neko to osporavao, i to je svakako dobro, ali ako pogledamo Srbiju i još neke postjugoslovenske zemlje, možda bi naš problem trebalo formulisati malo drugačije: ako ne zastarevaju ratni zločini, zastarevaju li ratni zločinci? A valjda takvima smemo da nazivamo one koji su pravomoćno osuđeni za ratne zločine pred Tribunalom u Hagu, koji su osnovale Ujedinjene nacije, a Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina mu priznale nadležnost da sudi i njihovim građanima? I valjda smemo da ih tako nazivamo i nakon što su, recimo, odslužili kaznu? Ili kazna briše i zločin i memoriju na njega, a osuđenika koji je otplatio pravni dug retroaktivno čini nevinim poput novorođenčeta? I gde to uopšte ima, i kako je to uopšte moguće?

Partije na vlasti u Srbiji – a istovetno je i u Hrvatskoj, ali to je priča za nekog drugog – čini se da nemaju nikakav problem s ljudima osuđenim za ratne zločine. Štaviše, ne da nemaju problem, nego kao da je pitanje prestiža da svaka negde u vrhu ima bar po jednog takvog, koji će biti formalno ili barem asocijativno i simbolički bezan za njih. Veselin Šljivančanin, vukovarski gospodar života i smrti, u ovoj je morbidnoj podeli uloga "pripao" Srpskoj naprednoj stranci, a predsednik stranke i države Aleksandar Vučić vrlo je jasno rekao da u tome ne vidi ništa sporno, naprotiv. Vladimira Lazarevića, kojem su namenili i nekakav groteskni performans odocnele akademske karijere, kao da najviše svojata onaj politički bizarni i teško odredivi krug u čijem je središtu Aleksandar Vulin, čovek za koga nikada niko nije glasao čak ni greškom ili nepažnjom, ali je ipak uvek na ili blizu vlasti, kad god Srbijom vladaju oni politički i etički najsuspektniji. Dok su, recimo, haški povratnici poput Nikole Šainovića ili Milana Milutinovića nekako "prirodno" u zoni interesa Socijalističke partije Srbije, čijem vrhu su, uostalom, i ranije pripadali. Prekodrinske srpske "vedete" poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića kao da svi dele na ravne časti, da se niko ne oseti zapostavljenim.

Vraćanje kadrova iz vremena Slobodana Miloševića
Vraćanje kadrova iz vremena Slobodana Miloševića

Nikola Šainović je tako ovih dana postao članom predsedništva SPS-a, i to usred jedne regionalno pregrejane atmosfere, svega nekoliko dana nakon haških presuda, prvo Ratku Mladiću, potom hrvatskim ratovođama, civilnim i vojnim, iz Bosne i Hercegovine. Članica najužeg rukovodstva SPS i ministarka u Vladi Srbije Slavica Đukić Dejanović ne vidi u tome ništa sporno, kamoli zazorno: Šainović je, kaže, uredno odslužio kaznu i sada je slobodan čovek, a deo te slobode je i sloboda političkog angažmana.

Vična zavodljivoj retorici ljudskih prava i političke korektnosti - što je retkost u njenoj borniranoj stranci - ministarka je čak one koji bi možda imali neki problem s tim što SPS nema nikakav problem sa Šainovićem unapred prozvala za - diskriminaciju i narušavanje Šainovićevih ustavnih prava. Pa stvarno, kud bismo dospeli kad najednom ni jedan najobičniji osuđeni ratni zločinac ne bi imao puni ne samo legalitet nego i političko-moralni legitimitet da bude u vrhu jedne vladajuće partije, sutra i države?

Šta je tako naopako sa ovim rezonom? Naopako je sve, ali bez brige: oni koji ga koriste dobro znaju šta rade. Još im se nikada to nije osvetilo, naprotiv: to im je pojačavalo prestiž kod tzv. malog čoveka, onog koji je odavno zaboravio - ako je ikada i znao - da razlučuje dobro od zla barem na onim principima kojima uče sve svete knjige velikih monoteističkih religija (a svi su oni danas tobože veliki vernici), ako već nećemo da spominjemo sekularne humanističke principe na kojima sve ono bolje u današnjem svetu počiva.

U čemu je problem sa Šainovićem: Slavica Đukić Dejanović
U čemu je problem sa Šainovićem: Slavica Đukić Dejanović

I tako je postalo moguće da "šainovići" budu dika i adut jedne, recimo, ozbiljne političke partije, da "karadžići" i "mladići" budu heroji i ličnosti po kojima bi se imali zvati bulevari, da "praljci" budu ekspresno kanonizovani u zaslužne i viteške martire itd. Da su to ljudi koji, recimo, imaju neprijatnu istoriju krađa po samoposlugama i benzinskim pumpama, teško da bi ih iko gurao u prvi plan, naprotiv, trudio bi se da, ako ih se zbog nečega već ne može izbeći, budu što nevidljiviji. S neuporedivo težim i ozbiljnijim, dakle ratnim zločinima je, gle, sasvim drugačije: oni izgleda nisu razlog za stid, pre su za ponos. Zločin počinjen, naređen ili barem nesprečen u ime patriotizma, u ime nacije i države, zapravo i nije "pravi" zločin, mada za sobom ostavlja žrtve: on je, pre će biti, junački gest, barem unutar jednog tribalnog sveta koji već i načelno odbacuje svaku mogućnost univerzalno važeće etike, one u kojoj su pitanje zločina i pitanje pripadnosti njegovog počinitelja potpuno razdvojeni. Ovde tvrdo i čvrsto važi ona najprimitivnija, uistinu varvarska logika: "naš" počinilac je heroj, "njihov" je zlikovac – i tačka. Mada, da zamene mesta, niko ne bi ni primetio.

To je taj vrli novi svet - zapravo, ni vrli, ni novi, nego truli i stari - u kojem se i jutros budi Srbija i dobar deo okruženja. A kako da, molim vas, i ne bude tako? Pa, ako većina bira i ustoličuje na vlast sve te "vučiće" i "nikoliće" i "dačiće" i njihove pandane iz okolnih zemalja, zašto bi onda bilo smetnji da im se pridruže njihovi ratno-politički saborci, koje je samo neko vreme pratio taj pomalo neprijatni haški maler? Ako ćemo pravo, osuđeni ili ne, nisu ovi optuženi i osuđeni od ovih drugih, neoptuženih i neosuđenih, ništa gori, niti su njihove personalne istorije zaista mračnije. Mrtva je to trka, mada su svi oni živi da nikada nisu bili življi.

05.12.2017.

REFIK HODZIC: HRVATSKA VLAST LEGITIMIZUJE ZLOCINE

Hodžić: Hrvatska vlast legitimizuje zločine




Hrvatska politika je ponovo prigrlila ono što su bili politički ciljevi tokom rata: Refik Hodžić

.Hrvatska politika je ponovo prigrlila ono što su bili politički ciljevi tokom rata: Refik Hodžić

RSE: I na kraju, šta će se dešavati sa sudskim procesima nakon zatvaranja Tribunala?

Hodižić: Jedna od najvećih zaostavština Tribunala u Bosni i Hercegovini je to da je odigrao ključnu ulogu da se ovdje uspostave kapaciteti za procesuiranje ratnih zločina, sve dotle dok još žive počinitelji, njihove žrtve i svjedoci.

Isto tako smo svjedoci da su Sud Bosne i Hercegovine i drugi sudovi, koji se time bave, pod ogromnim političkim pritiskom i da se ti kapaciteti slabe. Međutim, još možemo reći da se taj proces odvija i mislim da je krucijalno da se te institucije zaštite koliko god je moguće, od političkog pritiska.

Ali, ono što je važno je da mi nakon završetka rada Tribunala podvučemo liniju i pod taj krivični proces kao jedini način kojim smo se do sada bavili ratnim zločinima. Mi moramo početi da razmišljamo o pitanjima priznanja zločina, memorijalizacije zločina tamo gdje je počinjen, pitanjima prava žrtava na reparacije. Bez toga nema nikakve nade za cjelovitu pravdu.

Uvijek ćemo biti u situaciji u kojoj će procesi, koji bi trebali da se bave pravdom za ono što se dogodilo, biti isključivo usredsređeni na počinitelje, a ne na žrtve – i to je ono što treba biti prioritet i vlasti u Bosni i Hercegovini i regionu, ali i međunarodnih sponzora mirovnog sporazuma, jer bez toga, zaista, iluzorno se nadati bilo kakvom stabilnom miru.

05.12.2017.

SUD U ISTOCNOM SARAJEVU POTVRDIO DA VELIKI ZEP TREBA BITI UKNJIZEN NA DRZAVU BiH

Velika pobjeda države BiH : I Sud u Istočnom Sarajevu potvrdio da Veliki Žep treba biti uknjižen na državu BiH



Okružni sud u Istočnom Sarajevu odlučio je da Uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS-a mora uknjižiti lokaciju Veliki Žep kod Han Pijeska u vlasništvo države, tačnije Ministarstva odbrane BiH, izjavio je za Faktor pravobranilac BiH Mlađen Mandić.

– Sud u Istočnom Sarajevu je odlučivao po upravnom sporu kojeg je Pravobranilaštvo BiH pokrenulo protiv rješenja Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS-a, kojim odbijaju provesti spomenuto knjiženje. Odluku Suda u Istočnom Sarajevu dobili smo prije desetak dana i odmah smo, na osnovu nje, navedenoj upravi podnijeli zahtjev da se traženo knjiženje i provede – kazao je Mandić.

Prema njegovim riječima, još uvijek nije stigao odgovor od Uprave na ovaj zahtjev.

– Sada je sve do Uprave. Međutim, ako ponovo odbiju da uknjiže Veliki Žep u vlasništvo države, tada se stiču uvjeti da se u cijeli slučaj uključi Tužilaštvo BiH. To znači da će, u slučaju odbijanja, Ministarstvo odbrane BiH moći pokrenuti krivičnu prijavu protiv direktora Uprave – pojasnio je Mandić.

Veliki Žep je kompleks bivše JNA kod Han Pijeska, koji se sastoji od podzemnog skloništa, koje je bilo namijenjeno za smještaj najvišeg državnog i vojnog rukovodstva tadašnje SFRJ u slučaju rata, te komunikacijskog čvorišta. Kada bude uknjižena, ova lokacija će biti prva na teritoriji RS-a koja je “prešla” u vlasništvo neke od državnih institucija. Ujedno njeno knjiženje trenutno predstavlja i najvažniji uvjet za aktiviranje MAP programa NATO-a, jer će to značiti da je proces knjiženja vojne imovine koju koriste Oružane snage BiH u vlasništvo države počeo i na prostoru entiteta RS.

Već nekoliko godina traje pravna borba Ministarstva odbrane za knjiženje ove lokacije u njihovo vlasništvo. Čak su prvostepeno i Apelaciono vijeće Suda BiH 2015. i 2016. godine naložili da se ovo knjiženje provede, a ove odluke je potvrdio i Ustravni sud BiH prije nekoliko mjeseci. Međutim, u Upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove su do sada slušali šta kažu Milorad Dodik i Vlada RS-a, a odbijali su da provedu odluke državnih pravosudnih instanci.

(Kliker.info-Faktor)

//////////////////

Vrhovni sud odlučio : Dozvoljena puna primjena Trumpove zabrane putovanja za šest muslimanskih zemalja



Vrhovni sud SAD-a dozvolio je punu primjenu zabrane putovanja za šest muslimanskih zemalja koju je potpisao američki predsjednik Donald Trump, javlja Anadolu Agency (AA).

Prema ovoj odluci, Trumpovoj administraciji se u potpunosti dozvoljava primjena zabrane putovanja u SAD državljanima šest većinski muslimanskih zemalja.

Sudije su, uz dva glasa protiv, u ponedjeljak saopćile da zabrana može biti provedena uprkos pravnim postupcima protiv zabrane koji se vode pred sudovima.

Zabrana se odnosi na državljane Irana, Libije, Somalije, Čada, Sirije i Jemena.

Trump je početkom 2017. godine uveo zabranu putovanja državljanima za pomenute većinski muslimanske zemalje. Zabrana putovanja se ne odnosi jedino na posebne kategorije kao što su diplomate.

(Kliker.info-AA)

05.12.2017.

SRBIJA U PANICI: HRVATSKA USVOJILA ZAKON PO KOJEM JE SRBIJA AGRESOR

SRBIJA U PANICI: Hrvatska usvojila zakon po kojem je Srbija agresor i traži ratnu odštetu od čak...

Nakon reakcije predsjednika Aleksandra Vučića na tekst zakona, u kome se Srbija optužuje za agresiju, tri najjače hrvatske stranke - HDZ, SDP i Most - zaprijetile da će blokirati ulazak Srbije u Evropsku uniju sve dok im Srbija ne isplati čak 40 milijardi eura ratne odštete.



SRBIJA U PANICI: Hrvatska usvojila zakon po kojem je Srbija agresor i traži ratnu odštetu od čak...

Hrvatski Sabor usvojio je za Srbiju sporni Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, čiji je prvobitni tekst prije samo dva mjeseca izazvao burna reagovanja političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj, ali i zvaničnika u Srbiji zbog formulacije da su "agresiju na Hrvatsku izvršile Srbija, Crna Gora, JNA i paravojne jedinice iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj".

 

Zakon je usvojen sa nešto korigovanim tekstom, jer su iz njega izbačene "paravojne jedinice iz BiH", a formulacija "veliki broj pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj" zamijenjena sa "dijelom srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj".

 

Ali, mimo te razlike, tekst Zakona praktično je usaglašen sa Deklaracijom o domovinskom ratu, kojom se, pored ostalih, Srbija označava kao agresor.

 

U Deklaraciji, donijetoj 2000. godine, piše da su na "Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršile Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srp­skog pučanstva u Republici Hrvatskoj. "

 

Zakon o braniteljima je usvojen samo dan nakon izricanja presude "Prliću i drugima", kada je general Slobodan Praljak popio otrov, pa je to, vjerovatno, razlog što je nekako neprimijetno u javnosti prošlo - da među 15 glasova protiv usvajanja ovog zakona nije bilo glasova predstavnika Samostalne demokratske srpske stranke (SSDS) , piše Tanjug.

Milorad Pupovac 

Trojica saborskih zastupnika iz redova ove stranke, koja podržava vladu Andreja Plenkovća - Milorad Pupovac, Borislav Milošević i Dragana Jeckov su, naime, bili uzdržani, a iz njihove zastupničke grupe, nije upućen nijedan amandman na tekst Zakona, što je Tanjugu potvrdio Borislav Milošević.

 

"Nismo podnijeli nijedan amandmnan, a zakon je usvojen sa 93 glasa", rekao je Milošević, ne želeći da komentariše kako je došlo do toga da se SSDS ne usprotivi i da praktično prečuti donošenje zakona, na koji su, samo prije dva mjeseca, imali oštre zamjerke i oko njega digli priličnu buru.

 

Milorad Pupovac, lider SSDS i predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća je tada ocijenio da je tekst zakona sporan iz više razloga i da se uvode elementi ratne retorike, što je, kako je rekao, loše za međudržavne odnose Hrvatske i Srbije.

 

"Taj zakon stigmatizuje veći dio Srba u Hrvatskoj, ima negativne političke i pravne konsekvence i dodatno otvara sukobe između Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, pošto ponovo otvara pitanje o uzrocima i posljedicama rata, objašnjavao je Pupovac.

 

A zašto nisu bili protiv, kada je zakon bio na glasanju, Pupovac je objasnio za RTS riječima da i biti uzdržan

može značiti - biti protiv:

 

"Narušava se ionako teško stečeno i krhko povjerenje nastalo nakon ratnog raspada zajedničke države. I, s druge strane, ograničava se mogućnost da se nesmetano i slobodno raspravlja o tome šta se događalo. Mi smo u tim okolnostima odlučili da ne podržimo taj zakon tako što ćemo biti suzdržani - zato što i suzdržan može značiti protiv", rekao je Pupovac iz SDSS-a.

alt 

Na tekst Zakona o braniteljima, čiji jedan član govori o agresiji Srbije i dijela srpskih stanovnika u Hrvatskoj, reagovao je i predsjednik Srbije Aleksandra Vučic upozoravajući da on ne doprinosi dobrosusjedskim odnosima Hrvatske i Srbije.

 

"Takva definicija i unošenje u zakone. . . to je za Srbe veoma teško, to je za nas izuzetno teško. Zamoliću i predstavnike EU da razgovaraju sa njima, ako uopšte budu željeli bilo koga da čuju. U svakom slučaju, s naše strane postoji dobra volja da stvari riješavamo na najbolji mogući način, dobrosusjedskim odnosima", rekao je Vučić.

 

Zakon je, međutim, usvojen, i to u atmosferi kada Stranka Nova ljevica i Inicijativa mladih Hrvatske traže od hrvatskih vlasti da povuku Deklaraciju o Domovinskom ratu.

 

Oni to, doduše, traže zbog presuda rukovodstvu Herceg Bosne koja, kako smatraju, baca drugačije svijetlo na "službene istine o djelovanju Tuđmanove politike u BiH", ali, u svakom slučaju u atmosferi u kojoj se preispituju i karakter rata u Hrvatskoj i uloga Hrvatske.

 

Zakon o braniteljima bi, ovakav kako je usvojen, mogao poslužiti kao osnov Hrvatskoj da traži od Srbije, koju u zakonu identifikuje kao agresora, isplatu ratne odštete.

 

Naime, na to upućuje činjenica da su, upravo nakon reakcije predsjednika Aleksandra Vučića na tekst zakona, u kome se Srbija optužuje za agresiju, tri najjače hrvatske stranke - HDZ, SDP i Most - zaprijetile da će blokirati ulazak Srbije u Evropsku uniju sve dok im Srbija  ne isplati čak 40 milijardi eura ratne odštete.

04.12.2017.

AMERICKA AMBASADA I OSCE O IZJAVI DRAGANA COVICA

AMERIČKA AMBASADA I OSCE O ČOVIĆEVOJ IZJAVI: "Neprihvatljivo je uslovljavati budućnost BiH presudama koje se odnose na pojedince"

Neprihvatljivo je uslovljavati budućnosti Bosne i Hercegovine presudama koje se odnose na pojedince koji su osuđeni za ozbiljne zločine, kazali su danas iz Ambasade SAD u BiH za N1 komentirajući najave predsjedavajućeg člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića o upitnosti evropskog puta države nakon posljednjih dešavanja i presuda u Haagu.



AMERIČKA AMBASADA I OSCE O ČOVIĆEVOJ IZJAVI: 'Neprihvatljivo je uslovljavati budućnost BiH presudama koje se odnose na pojedince'

Kako su naveli iz Ambasade, podrška presuđenim ratnim zločincima potkopava načelo zakonitosti i međunarodni poredak.


''Kao što smo već mnogo puta naveli, sudske presude se moraju poštovati. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ustanovio je pojedinačnu odgovornost za počinjene zločine. Izjave koje impliciraju kolektivnu odgovornost su netačne i predstavljaju pokušaj da se pojedinačna odgovornost prebaci na cijele grupe ljudi'', kazali su iz Ambasade SAD u Sarajevu.

 

''Neprihvatljivo je uslovljavati budućnost Bosne i Hercegovine presudama koje se odnose na pojedince koji su osuđeni za ozbiljne zločine. Podrška presuđenim ratnim zločincima potkopava načelo zakonitosti i međunarodni poredak i ni na koji način ne doprinosi ostvarenju interesa građana BiH koji zaslužuju pravdu i pomirenje'', poručili su iz Ambasade SAD.

Podsjećamo, Čović je ranije kazao kako će evropski put biti na "čekanju" sve dok se ne izbori za svakog časnog pripadnika HVO-a.  

 

"Naš zadatak je da ohrabrimo naše ljude i da sa dovoljno samopouzdanja kažem da smo mi ipak neka vlast u BiH i Hrvatskoj i da naše zalaganje za evropski put imalo je svoju cijenu. Mi ćemo danas jasno kazati da ako treba da čeka evropski put neka dugo čeka ali ćemo se prije izboriti za svakog časnog predstavnika HVO-a i hrvatskog naroda u BiH", poručio je Čović prije nekoliko dana boraveći u Zagrebu.

 

Njegovu izjavu osudila je i misija OSCE-a u BIH. 

 

Misija poziva sve lidere da promoviraju mir i stabilnost u državi tako što će poštovati presude MKSJ-a i domaćih pravosudnih institucija koje procesuiraju predmete ratnih zločina, saopćeno je iz OSCE-a.

 

Povodom Čovićevih izjava oglasio se ambasador Bruce G. Berton, šef Misije OSCE-a u BiH, čiji stav prenosimo u cijelosti:

 

"Kao što je Misija OSCE-a u BiH već navela u saopštenju za medije na ovu temu, presudom u žalbenom postupku u predmetu Prlić et al. završeno je jedno važno poglavlje u prevazilaženju prošlosti i zadovoljenju pravde za žrtve zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini tokom rata. Misija poziva sve lidere da promovišu mir i stabilnost u državi tako što će poštovati presude MKSJ-a i domaćih pravosudnih institucija koje procesuiraju predmete ratnih zločina. Presude izrečene pojedincima ne bi trebalo tumačiti kao presude usmjerene protiv bilo koje etničke skupine. Istinsko pomirenje i dugotrajan prosperitet za sve građane BiH zahtijevaju značajnu i kontinuranu odgovornost i predanost političkih lidera u državi. Suzdržavanje od retorike podjela je ključni pokazatelj takve odgovornosti i predanosti", poručio je Berton.



//////////////////////////////////////////

HAHN OTKAZAO PRESICU I ISKRITIKOVAO ČOVIĆA: Ovo je Hahnova poruka lideru HDZ-a BiH!

Svako od nas je, vjerujem, iskusio neku presudu suda s kojom niste zadovoljni. To je jedna stvar, ali druga stvar je poštivanje odluka suda. Bez tog temeljnog razumijevanja jednostavno nema napretka", poručio je Hahn.


HAHN OTKAZAO PRESICU I ISKRITIKOVAO ČOVIĆA: Ovo je Hahnova poruka lideru HDZ-a BiH! - 3

Negiranje presude "šestorki", a prije svega izjave predsjedavajućeg Predsjedništva, Dragana Čovića - naišle su na kritike Evropske unije, Ambasade SAD-a, Misije OSCE-a u BiH, visokog predstavnika. Presuda je pojedincima, a ne narodu kako to Čović želi predstaviti - a njegove izjave nisu evropske i ne doprinose stabilnosti BiH, poručili su.

 

U nizu susreta, komesar za proširenje EU Johannes Hahn danas rame uz rame i sa Čovićem. Iako je nakon posjete Predsjedništvu BiH, bilo predviđeno obraćanje novinarima - nije se desilo. Otkazao ga je Hahn, kaže zbog gustog rasporeda. No, tek nekoliko dana unazad, deklarativno najveći zagovarač evropskog puta Dragan Čović izjavljuje - "ako treba evropski put neka dugo čeka, ali ćemo se prije izboriti za svakog časnog predstavnika HVO-a i hrvatskog naroda u BiH". 

 

Stoga mu Johannes Hahn danas poručuje:

 

"Svakako će biti jedan od suštinskih elemenata naše strategije za zemlje Zapadnog Balkana da se one fokusiraju na iste te vrijednosti, a evropske vrijednosti podrazumijevaju poštivanje odluka suda. Svako od nas je, vjerujem, iskusio neku presudu suda s kojom niste zadovoljni. To je jedna stvar, ali druga stvar je poštivanje odluka suda. Bez tog temeljnog razumijevanja jednostavno nema napretka", poručio je Hahn.

 

Sud je presudio krivicu prema djelima, a ne nacionalnost - ranije je kazao i visoki predstavnik, Valentin Inzko. Pozvao je da se slučaj Prlić i drugi ne politizira. Istina i pravda su jedini put naprijed. Ka boljoj budućnosti.

04.12.2017.

POSLJEDNJE PRALJKOVO UBISTVO

Posljednje Praljkovo ubistvo





Image result for novinar nezirovic elvedin fotos

/////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Sama suština Praljkovog postupka je, čini mi se, prilično jasna i čitljiva: sakriti svoje elementarno, zločinačko ja – ono ja koje je kao Minotaur bilo šćućureno na samom dnu njegovog bića, neprimijetni dirigent koji upravlja svim svojim dvojnicima – zakloniti ga, zavejati mu trag, pokušati ga, kao u blendiranom filmskom kadru, staviti u pozadinu onoga što izbija u prvi plan, a to je jedna posve iracionalna smrt – smrt od vlastite, okrvavljene ruke, zabilježena kamerama i propraćena replikom: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu“. Usudio bih se reći da to ni u kom slučaju nije bila smrt iz očaja, uzrokovana gubitkom kontrole nad ličnim afektima, refleksima, ili pak gubitkom razuma, već, naprotiv, smrt koja dolazi kao posljedica gubitka višegodišnje pravne bitke s činjenicama, smrt kao licemjerna ideološka strategija koja računa s jednom općepoznatom sociološkom istinom: u ovom našem balkanskom mraku, među svim narodima, a to odlično ilustruje i Šešeljeva izjava o Praljkovom junačkom činu, ima dovoljno onih koji će se primiti na priču o njegovom herojstvu.
.....................

Treba tim ljudima sada reći sasvim prijateljski, bratski ako je to ikako moguće, a mora biti moguće: kao što su zločinci oni koji su ubijali civile, Hrvate, u Grabovici, Trusini ili Uzdolu, tako su zločinci i oni kojima je u srijedu Haag izrekao zaslužene zatvorske kazne, a Slobodan Praljak je bio, možda, i najgori među njima. Nema tu ni milimetra racionalnog prostora za drukčije tumačenje onoga što se desilo. Nažalost, u političkoj industriji, a kod nas je politika, u pravom smislu te riječi, baš to – industrija, smrt i zločin još uvijek su najvrijednije sirovine, pogotovo ako je smrt naša i zločin tuđi. Ne smijemo zaboraviti da je naša, prije svega, ljudska, a potom i etička obaveza – koliko smo to samo puta ponovili za ovih dvadeset i kusur godina – da se distanciramo od zločinaca i zločinačkih politika, te na taj način zadržimo makar minimum pijeteta prema njihovim žrtvama. Sve drugo je samo gubljenje vremena i dostojanstva.

Život Slobodana Praljka, general-bojnika Hrvatske vojske i bivšeg vrhovnog zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane, inače presuđenog ratnog zločinca, skončao se, ovih dana, u sudnici haškog tribunala, pred milionskim televizijskim auditorijem, tokom izricanja presude u predmetu „Prlić i otali“. Vjerovatno ne postoji čovjek koji nije ostao – na ovaj ili onaj način – zgrožen tim užasnim postupkom. U trenutku kada je postalo sasvim izvjesno da je iz prokrijumčarene bočice popio otorv, sjetio sam se, ko zna zašto, jedne Cioranove bilješke u kojoj on govori o neobičnoj praksi slobodoumnih aristokrata iz 18. vijeka, koji su umirali na javnim mjestima, kao u pozorištu, pred znatiželjnom svjetinom. Deintimizirati svoju smrt, oduzeti joj dostojanstvo privatnosti, postaviti je na scenu, učiniti je, na kraju krajeva, javnim događajem, držim da je, samo po sebi, bolesno i dostojno prijezira. Ako sve to još stavite u pripadajući kontekst, ako, dakle, imate u vidu da je Slobodan Praljak tim tragičnim, primitivnim i, bez sumnje, pomno isplaniranim činom, pokušao zasjeniti presudu koja ga kvalificira kao ratnog zločinca, onda vam njegovo samoubistvo postaje još odvratnije i još licemjernije, jer je valjda svakome jasno da je morao biti savršeno svjestan svojih ratnih postupaka, svih onih zločina koje je, kao vojnik, počinio ili spriječio da kazni, zločina surovih, teških, normalnom ljudskom umu nepojmljivih, zločina nad jadnim, bespomoćnim, nevinim ljudima – nad djecom, nad ženama, nad starcima, nad ratnim zarobljnicima – ali i nad građevinama – bogomoljama, mostovima, stambenim objektima… Zato svima nama koji smo na vlastitoj koži iskusili svu brutalnost njegove nevinosti, posljednje Praljkove riječi zvuče tako lažno, zato nam čitava ta njegova tragična predstava izgleda kao jedna velika televizijska farsa, osmišljena u nadi da će ga, nakon tog čina, službena historija, ona hrvatska, naravno, upamtiti kao nacionalnog heroja i mučenika. Nema, međutim, u toj smrti ničega herojskog, a još manje etičnog: iza svega, čini mi se, stoji samo generalov veliki, vatrostalni ego i jeftini osjećaj za režiju.

Iako prave razloge za ono što je uradio zna samo on, nemoguće je ne pretpostaviti da je kao diplomant zagrebačke Akademije za kazalište, film i režiju, kao osoba koja je, dakle, bila savršeno svjesna filmičnosti trenutka, Praljak danima prije izricanja presude, ležeći u mraku svoje scheveningenske ćelije, u groznici kakvu, kod jednog režisera, može da izazove samo umjetničko nadahnuće, zov „velikog performansa“, brižljivo planirao svaki detalj  svog posljednjeg komada, svog master piecea. Gotovo da mogu čuti kako mu je srce tih noćiju lupalo o ćebe, kako je budan i zagledan u prazno, duboko proživljavao osjećaj da će izvesti nešto veliko i neponovljivo, nešto što će nadići njegovo nesretno ljudsko postojanje i učiniti ga besmrtnim. Nije mu bilo važno ono što jeste kao živ čovjek, nego ono što će postati kao mrtav general i za to je bio spreman da plati najveću cijenu. Možda je danima, u sebi, ponavljao onaj Andrićev zapis iz Ex Ponta, koji počinje riječima: „Kad dođe glas o mom svršetku…“, zamišljajući u dugim zatvorskim satima tužne povorke ljudi koje će nakon vijesti da se otrovao, krenuti do najbliže crkve da zaždiju svijeću za njegovu namučenu dušu, i opijen tom slikom ojađenog puka, svakodnevno učvršićvao uvjerenje da će veličanstvenom izvedbom na dan presude uvjeriti čitav svijet, napose Hrvate, u vlastitu nevinost i žrtvu. Nije ga ni najmanje bilo briga što će time na njihova pleća natovariti teret vlastitih zločina, počinjenih u ime jedne nakaradne politike etničkog čišćenja i podjele BiH, dogovorene između Tuđmana i Miloševića u Karađođevu – ne, on je te ljude mogao zamisliti isključivo kao statiste u svom velikom filmu.

Sama suština Praljkovog postupka je, čini mi se, prilično jasna i čitljiva: sakriti svoje elementarno, zločinačko ja – ono ja koje je kao Minotaur bilo šćućureno na samom dnu njegovog bića, neprimijetni dirigent koji upravlja svim svojim dvojnicima – zakloniti ga, zavejati mu trag, pokušati ga, kao u blendiranom filmskom kadru, staviti u pozadinu onoga što izbija u prvi plan, a to je jedna posve iracionalna smrt – smrt od vlastite, okrvavljene ruke, zabilježena kamerama i propraćena replikom: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu“. Usudio bih se reći da to ni u kom slučaju nije bila smrt iz očaja, uzrokovana gubitkom kontrole nad ličnim afektima, refleksima, ili pak gubitkom razuma, već, naprotiv, smrt koja dolazi kao posljedica gubitka višegodišnje pravne bitke s činjenicama, smrt kao licemjerna ideološka strategija koja računa s jednom općepoznatom sociološkom istinom: u ovom našem balkanskom mraku, među svim narodima, a to odlično ilustruje i Šešeljeva izjava o Praljkovom junačkom činu, ima dovoljno onih koji će se primiti na priču o njegovom herojstvu.

Treba tim ljudima sada reći sasvim prijateljski, bratski ako je to ikako moguće, a mora biti moguće: kao što su zločinci oni koji su ubijali civile, Hrvate, u Grabovici, Trusini ili Uzdolu, tako su zločinci i oni kojima je u srijedu Haag izrekao zaslužene zatvorske kazne, a Slobodan Praljak je bio, možda, i najgori među njima. Nema tu ni milimetra racionalnog prostora za drukčije tumačenje onoga što se desilo. Nažalost, u političkoj industriji, a kod nas je politika, u pravom smislu te riječi, baš to – industrija, smrt i zločin još uvijek su najvrijednije sirovine, pogotovo ako je smrt naša i zločin tuđi. Govoriti o onome što Nijemci nazivaju vergangenheitsbewaltigung, a što bismo mogli prevesti kao suočavanje s prošlošću, kod nas je još uvijek tabu. Ne smijemo zaboraviti da je naša, prije svega, ljudska, a potom i etička obaveza – koliko smo to samo puta ponovili za ovih dvadeset i kusur godina – da se distanciramo od zločinaca i zločinačkih politika, te na taj način zadržimo makar minimum pijeteta prema njihovim žrtvama. Sve drugo je samo gubljenje vremena i dostojanstva.

04.12.2017.

PRICA O DOBRIM MOSTARSKIM LJUDIMA

Priča o dobrim mostarskim ljudima (22): Majčica Leila





Priča o dobrim mostarskim ljudima (22): Majčica Leila

Leila potiče i ponosi se svojom i porodičnom antifašističkom prošlošću, diči se multi porijeklom i „sataraš“ brakom, obožava crvenu boju, voli Velež i ljubi sve dobre ljude.

U vrijeme sultana Sulejmana kada su spaljivali gradove koje je on izgradio, svi stanovnici i ljudi i životinje krenuli su da gase vatru. U jednom trenutku vidjeli su mrava koji nosi kapljicu vode. Počeli su ga ismijavati i govoriti kako misli sa kapljicom ugasiti požar, a mrav im je odgovorio: „Možda ova kapljica za požar ne znači ništa, ali će svjedočiti na čijoj sam strani bio“.

Ima jedan mostarski mrav, koji svaki dan što u porodici, što na poslu, što u gradu i okruženju, svojom plemenitom dušom i roditeljskom brigom čini sve da i sebe i druge okrene na stranu dobra. Od dvoje predivne dječice pa sve do onih što robijaju u Šantićevoj na broju neke od mostarskih zatvorskih ćelija, Leila Dandić Lečić, magistrica socijalnog rada, promoviše dobrotu i ljudskost.

I mijenja, teško, ali bez odustajanja, tiho i nenametljivo, one što su prekoračili iz dobrog na stranu zla, a onima kojima je srce već zapaljeno iskricama ljubavi pomaže da iskrice postanu plamen.

Majka dvoje djece, Lore (6.godina) i Leona (6 mjeseci). Od maja 2009.godine zaposlena kao socijalna radnica u Kazneno popravnom zavodu poluotvorenog tipa Mostar. I sve joj to ne smeta, pa stiže da volontira u udruženju žena oboljelih od karcionoma dojke „Novi pogled“ i udruženju za prevenciju ovisnosti „Narko-ne“. Stiže da s drugaricama popije kafu, druži se s prijateljima na Rujištu gdje udahne planinskog zraka da bi sedmicu započela orna na poslu, nasmijana u porodici i vesela u društvu s Lanom, Ćorićkom ili… Možda joj je Rujište čarobna oaza, jer koliko znam i muževi korijeni su tu negdje, ali sigurno iznad 800 metara nadmorske.

Za sebe voli reći da je prvo mostarka, hercegovka i bosanka, pa onda nepopravljivi romantik, koji rijetko skine naočale s očiju, vjerujući da će se desiti neke dobre promjene. A, onda iz te dobre i nježne Leile, progovori naša svakodnevnica i realnost pa kaže:“ Zbog svega što nam se događa, zbog svoje djece, a poštujući njihove želje, razmišljam imaju li budućnosti ovdje, ili je bolje da život nastave negdje daleko i od ove države i od ovog grada. Da mi je neko rekao da ću ovo izreći prije par godina, rekla bi mu da nije normalan. Danas, kada imam svoju djecu ne razmišljam više isto. Jednostavno, želim ih poštedjeti obojenosti, segragacije, zatvorene mladosti, želim im da rastu, druže se, vole i ljube kako oni hoće, a ne kako im neko diktira.

Vrlo dobro i ja i svi moji znamo kako je živjeti u „satarašu“, ili kako to ovovremeni znaju reći u „mješanom“ ili „multi-multi“. Ne boli, naprotiv – godi. A kad je jedino bitno kako im se zove majka ili otac, od „čijih su kuća“, idu li u crkvu ili džamiju, počinjem shvatati kako smo i koliko mentalno ograničeni. Nisu to samo posljedice rata, jer je već treća decenija od nastupa „mira“.

Jel moguće da drugima uskraćujemo pravo na ime i osnovna ljudska prava?!

Jel moguće da je jednom bratu priznata konstitutivnost, a drugom ne, a obojica „otpala“ od brata i sestre, mostaraca, čiji su roditelji, odnosno bake, nene, djedovi rođeni u srcu ovog grada?!

Jel moguće da će im o toj konstitutivnosti određivati oni koji i ne znaju gdje je Kraš (gdje mi je majka rođena) ili Lacina ulica (odakle mi je otac, a živio na Aveniji)?!

Trgne se, poslije izlijeva gorčine i nastavlja o slobodarskom Mostaru, gradu svih nas, i bake Nade i nene Dike, priča o gradu ljubavi, gradu pjesnika, beharu, svjetlosti i proljeću. Zar nam treba puno – jer suživot je moguć, a samo želimo kvalitetnije školovanje, zapošljavanje mladih, poreske olakšice za kupovinu svojih domova, bolje liječenje, a ne da to budu povlastice šake ljudi koji nam kroje nesretne sudbine.

Zato Leila najradije priča o svom poslu i zanimanju, jer je za nju socijalni rad – stil života koga živi, voli i usavršava. Sa dvadeset i dvije počela je raditi ozbiljan, nesvakidašnji, pomalo opasan i definitivno zanimljiv posao, posao sa par hiljada osuđenika. I nije se umorila ili pokajala. Naprotiv! Sa istim žarom kao i prije devet godina pomaže svakom od onih što su se našli na drugoj strani zakona.

„Najispunjenija sam kada imam puno posla, kada sam pod pritiskom, kada čujem ono hvala za sve pri izlasku iz zatvora i nakon odsluženja kazne. Da, bilo je i teških iskustava, nemilosrdnih presuda, nemogućnosti rješavanja problema, bilo je…Nekada nisam u mogućnosti pomoći i riješiti problem. Ali i takvi znaju da sam uradila i pokušala sve. U momentu kada osuđenik dođe do mene, ja zaboravljam zbog čega se nalazi u zatvoru, koje krivično djelo je uradio, koga je oštetio. To ne smije biti predmet mog zanimanja, predmet mog osuđivanja ili stigmatiziranja. Navest ću samo jedan primjer. U zatvoru u kome radim, za ratni zločin je služio kaznu zatvora osuđenik, koji je mog oca fizički zlostavljao u logoru, za vrijeme rata u BiH. Taj osuđenik nikada nije saznao ili još gore, na mom ponašanju primjetio da znam ko je. Čak šta više, isti odnos sam imala prema njemu kao i prema svim drugim osuđenicima“.

Leila, ili zatvorska majčica, kako mnogi imaju naviku reći, uvijek se izdigne iz ličnih osjećanja, doživljaja, subjektivizma i ostaje čovjek i profesionalac. Dok sam sa njom pripremao ovu priču potvrdio sam uvjerenje da nisu svi loši u zatvoru, kao što nisu svi dobri na slobodi, a od Leile naučio da je sve više osuđenika koji dolaze preživjeti u zatvoru, ili onih koji svjesno čine krivična djela kako bi osigurali egzistenciju svojoj porodici. Zbog toga što je omanula država i sistem koji ne funkcioniše, sve je više onih koji zbog par kubika šume i iz obaveze da im porodica preživi, završe u nekoj od zatvorskih „odaja“. Ima i onih kojima je zatvor prirodna sredina jer su na slobodi nepoznati i anonimusi, a u zatvoru su stvorili neko ime i „autoritet“. A takvi se vraćaju, stalno i uporno.

Ova priča ne bi bila potpuna, a da ne kažemo da je muža Gorana upoznala u zatvoru. On je tu radio već dvije godine, a nakon dva mjeseca odlučili su se vjenčati. Niko im nije vjerovao, pa je i Goranov otac samo par dana prije svadbe kupio odijelo. Čovjek mislio da se zezaju.

Leila potiče i ponosi se svojom i porodičnom antifašističkom prošlošću, diči se multi porijeklom i „sataraš“ brakom, obožava crvenu boju, voli Velež i ljubi sve dobre ljude.

Zato je Leila ne onaj mrav s početka priče, nego neugašeni mravinjak dobrote i ljubavi.

04.12.2017.

ZORAN PUSIC: SUOCIMO SE S DIJELOM NEGATIVNOG NASLJEDJA HRVATSKE PREMA BiH

Zoran Pusić: Suočimo se s dijelom negativnog nasljeđa hrvatske politike prema BiH



Zoran Pusić: Suočimo se s dijelom negativnog nasljeđa hrvatske politike prema BiH


Pozivamo hrvatsku Vladu i Hrvatski sabor da pokažu snagu odgovornih političara i da se suoče s dijelom negativnog nasljeđa hrvatske politike prema BiH, a ne da kukavički i krajnje politikantski ostavljaju taj težak problem sljedećim genercijama.

Građanski odbor za ljudska prava uputio je otvoreno pismo Vladi i Saboru R Hrvatske:

“Navodi iz haške optužnice šestorici čelnika Herceg–Bosne, potvrđeni pravomoćnom presudom MKSJ, bili su poznati, kao niz pojedinačnih i međusobno povezanih svjedočenja, zadnjih dvadesetak godina.

Da je vlast u Herceg-Bosni bila direktna ekspozitura predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, da su HVOm zapovjedali visoki časnici HVa, potvrđuju brojne pisane izjave, naređenja i stenografirani razgovori objavljeni u javnosti puno prije prošlotjedne pravomoćne presude.

Mnogi su u Hrvatskoj osudili opsesiju Franje Tuđmana pripojenjem dijela teritorija BiH Republici Hrvatskoj kao politiku nedostojnu jedne demokratske države, kao postupak nemoralan i dugoročno štetan Republici Hrvatskoj, a kao zločin u mnogim konkretnim elementima „izvedbe“ – Ahmići, Stupni Do, Stolac, Heliodrom, Dretelj, …

Poslije pravomoćne presude činjenice o zločinima, stradanjima i žrtvama se nisu promijenile ali je realnost, da one neće ostati „ispod tepiha“ kuda su ih sve ove godine dobar dio hrvatske politike i dobar dio medija gurali, doživljena kao šok.

Pozivamo hrvatsku Vladu i Hrvatski sabor da pokažu snagu odgovornih političara i da se suoče s dijelom negativnog nasljeđa hrvatske politike prema BiH, a ne da kukavički i krajnje politikantski ostavljaju taj težak problem sljedećim genercijama.

Umjesto deklarativnog i licemjernog „osuđivanja svih zločina“ predlažemo da Vlada RH nađe sredstva za obeštećenje žrtava koncentracijskih logora koje je držao HVO. Na prvom mjestu zato što bi to bilo ispravno. Ali i zato što bi takva gesta doprinijela stabilizaciji BiH i bila bi u izravnom dugoročnom interesu RH, popravila bi ozbiljno poljuljan ugled RH u svijetu i, pragmatično, bila bi nešto na što bi većina građana Hrvatske konačno mogla biti ponosna. Drugim riječima, bila bi izraz državničke mudrosti”, stoji u otvorenom pismu Građanskog odbora za ljudska prava.

Zoran Pusić

Zagreb, 3. XII 2017.

Otvoreno pismo supotpisuju:

Inoslav Bešker, Rada Borić, Danko Bosanac, Želimir Brala, Nadežda Čačinovič, Srđan Dvornik, Igor Galo, Mirjana Galo, Goran Gazivoda, Rajko Grlić, Eugen Jakovčić, Pero Jurišin, Snježana Kordić, Ante Lešaja, Svetozar Livada, Dragan Markovina, Vili Matula, Milorad Milun, Ante Nobilo, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Vesna Puhovski, Nenad Stazić, Vesna Teršelič, Zdravko Zim

04.12.2017.

ANTO NOBILO : ZA MRTVU GLAVU


Anto Nobilo : Za mrtvu glavu 220.000 kuna (VIDEO)



Haška presuda Jadranku Prliću i petorici vojnih i političkih dužnosnika Herceg-Bosne dovela je Hrvatsku u složenu pravnu situaciju jer ta zemlja ima zakon po kojem plaća svu štetu koju su preko kaznenih djela počinili HV i MUP Hrvatske. Upozorio je na to zagrebački advokat Anto Nobilo u razgovoru za sarajevsku Face TV.

Po načelu funkcioniranja pravne države, po mom mišljenju, hrvatska država, hrvatska politika 1993. godine ta je koja je počinila to za šta je sada pala presuda šestorki u Sudu u Haagu. Oni su krivi, nije kriva vlast iz 2000. godine, koja je dala dokaze o konkretnim zločinima. Vlast 2000. je surađivala sa Međunarodnim sudom. To je bila ustavna obveza iz Ustavnog zakona koji govori o suradnji sa Haškim tribunalom i to je naša međunarodna obveza. Dakle, ako želimo biti ozbiljna država, pravna država, mi moramo ispunjavati naše međunarodne obveze, moramo djelovati u interesu pravde i moramo surađivati sa domaćim i stranim sudovima. I to je pošteno, kazao je poznati hrvatski odvjetnik Anto Nobilo u razgovoru sa urednikom Senadom Hadžifejzovićem gostujući u subotu na Face TV-u.

Hadžifejzović je konstatirao da se u masi prvih reakcija na presudu Nobilova izdvaja, kao i uvijek, negdje ulijevo.

– Vaša je bila uočljiva i kažete da nakon ove presude sada žrtve imaju pravo na odštetu. To je tema koja će tek sada kada prođu emocije doći na red. A ovdje takve teme prve dolaze na red. Šta to znači, glasilo je pitanje Hadžifejzovića.

Složena situacija

– To je jedna složena pravna situacija koja se nikada prije nije desila, ali mi u Hrvatskoj imamo zakon po kojem svu štetu van ratne, preko kaznenih djela koja su počinile Hrvatska vojska i hrvatska policija prema civilima plaća država. To je gotovo rutinska stvar u Hrvatskoj. Zna se da za mrtvu glavu Vrhovni sud Hrvatske dosuđuje 220.000 kuna. Sada u ovoj presudi imamo definiran međunarodni oružani sukob, imamo definirano da je HVO bio pod zapovjedništvom, pod općom komandom i općom kontrolom hrvatske države, predsjednika, ministra obrane, ne samo HVO nego cijela Herceg-Bosna. Dakle, da su oni djelovali kao agenti hrvatske države u ime i za račun hrvatske države, u cilju ostvarivanja političkih ciljeva države Hrvatske u Bosni i Hercegovini. Dakle, ako je sve to tako i ako će sve to tako pisati u presudi, onda smatram da se šteta može tražiti od hrvatske države jer je HVO djelovao u njeno ime i ima status kao i Hrvatska vojska. E sada je to pravno, mi to možemo sve posložiti, kaže Nobilo.

Ali, postoji, upozorava on, “nešto praktično”.

– U Hrvatskoj imamo deklaraciju o domovinskom ratu koju je donio naš Sabor 2000. godine. Tamo se jedna točka odnosi na Bosnu i Hercegovinu, premda ona nije spomenuta, kad se kaže da je Hrvatska vodila obrambeni, da nikada nije vodila agresorski rat. I, sada, imate stav Parlamenta, imate stav politike gdje se apsolutno tvrdi da je domovinski rat svet, da je domovinski rat stvorio Hrvatsku i da je to temelj nove Hrvatske. To je faktički temeljni kamen ove sadašnje hrvatske države i nova paradigma definicije hrvatstva, da tako kažem. Sada vi morate kao sudac donijeti odluku koja će reći da je Hrvatska djelovala u Bosni i Hercegovini, ona je u BiH činila zločine, u njeno ime su počinjeni zločini, njena vojska je tamo bila, HVO je pod njihovim zapovijedanjem vodio ratne operacije i morate presuditi kontra politike koju je prihvatio ne samo HDZ nego, nažalost, i veći dio oporbe. Morate presuditi kontra deklaracije Hrvatskog sabora koja nije zakon, ali je Hrvatski sabor zakonodavno tijelo. Na praktičkom nivou to će biti velika borba, kaže Nobilo.

On predviđa da se na prvom i drugom stupnju ne mogu očekivati pozitivne presude, ali su one moguće na Vrhovnom sudu Hrvatske gdje su, kaže, “već iskusniji i ne drže puno do politike”.

– Hrvatska je članica EU i to je dugotrajna borba, ali je pravno moguća. Mislim da ti ljudi imaju pravo na odštetu i da najmanje što im Hrvatska može napraviti, jeste platiti odštetu. Dapače, da sam ja političar, to bih prigrlio jer ne vidim razloga zašto današnja Hrvatska, evropska Hrvatska, treba na svoja pleća staviti pogrešnu Tuđmanovu politiku iz 1993. Sporna je 1993. Godine 1991. je HVO obrambena mreža hrvatskog naroda, koja se suprotstavlja srpskoj agresiji. Godine 1994. i 1995. zajedno sa Armijom RBiH oslobađa Bosnu i Hercegovinu. Dakle, imamo svijetlih pozitivnih trenutaka, imamo borbeno zajedništvo između te dvije oružane sile, ali, nažalost, imamo i jedan mračni period. Šta je najpoštenije? Priznati taj mračni period u Hrvatskoj i najmanje što se može je obeštetiti ljude, naglasio je Nobilo.

Hadžifejzovića je zanimalo mogu li poslije presude advokati započeti sa tužbama protiv Hrvatske i HDZ-a, Herceg-Bosne? Osim toga, šta znači i to što je sudac Ustavnog suda Hrvatske Mato Arlović javno zabrinut da bi Republika Hrvatska kao država mogla da plati državi BiH ratnu odštetu?

– Za ratnu odštetu malo teško. Mislim da bi se u BiH za takvu stvar trebala složiti sva tri naroda. A za to nema šanse, zanemarimo to. Kada je riječ o individualnim odštetama, tu treba biti oprezan. Da sam u BiH, savjetovao bih najprije pilot-projekt, uzeti jedan do dva slučaja i pokušati vidjeti kakve su praktičke implikacije. Na teorijskoj bazi, meni se čini da to mora držati vodu, da može proći. Možda će se promijeniti politika u BiH pa će se moći i nagodbama nešto napraviti. Mora se znati ako se izgubi parnica, onda morate platiti troškove, oni nisu mali u tim parnicama, kaže Nobilo.

Zato, smatra on, treba biti oprezan i sačekati otpravak presude.

– Mi sada imamo sažetke presude, ali kad dobijemo cijelu drugostupanjsku presudu, a imamo cijelu prvostupanjsku, dobro je izanalizirati, stvoriti dobru ekipu od ljudi koji se razumiju u parnice u imovinsko pravo i krenuti u pilot-projekat. Mislim da šanse ima, da je pravda na strani žrtava i da Hrvatska ima i pravnu i moralnu obavezu to platiti. A da li će uspjeti, to ne mogu garantirati, ustvrdio je Nobilo.

To, kaže on, nisu cifre značajne za jednu državu kao Hrvatsku, pa ponavlja da je odšteta porodici nekoga koga je ubio hrvatski vojnik ili policajac mimo ratnog djelovanja nego u izvršenju zločina, 220.000 kuna.

Branili sistem

Na Hadžifejzovićevo pitanje da li je šestorka sama sebi odmogla time što je braneći sebe ustvari branila sistem, Hrvatsku, Tuđmana, Nobilo je oprezan jer, kaže, ne zna detalje obrane.

– Ali mi je poznato da je Praljkova obrana bila na tom tragu. Praljak je meni čak i dostavljao, ne znam iz kojeg razloga, knjige koje je radio. On je radio zbirke dokaza koje je koristio na sudu. Većinu tih dokaza sam ja koristio u slučaju Blaškića i vidio sam da on prvenstveno brani Franju Tuđmana i Hrvatsku. Ja sam javno kada je to bilo ružno u Hrvatskoj za pročitati, branio generala Tihomira Blaškića, a ne Hrvatsku i promašaj Tuđmanove politike u BiH. Rekao sam i ako dođem u sukob sa državom i interesima svoga klijenta, da sam na strani klijenta. I tako je bilo, rekao je Nobilo.

On je, kaže, gledajući pravno, očekivao da će biti presuđen udruženi zločinački poduhvat, UZP. Ipak: “Nakon što su Mladiću progledali kroz prste, očekivao sam da će radi neke pravde, završetka sudovanja, smirivanja situacije, to isto napraviti i prema Hrvatskoj”.

– Pravno sam mislio da bi Hrvatska mogla biti i treba biti odgovorna, ali i da će neki politički racio tu pobijediti. U tom dijelu sam bio u krivu. Sve drugo sam predvidio točno. Posljedice te presude u Hrvatskoj mene su šokirale kao i politička situacija u Hrvatskoj. Ona je nezrela, oni su se pogubili, to je bila histerija. Predsjednik Sabora je kazao “mi ne priznajemo presudu, ne priznajemo Haški tribunal”. To je strašno, to je lom pravnog sustava, to je urušavanje pravnog sustava Republike Hrvatske u sekundi, govori Nobilo.

Može li se sad, nakon prestanka rada Haškog tribunala, nacionalnim sudovima prenijeti da nastave suđenja za ostale zločine u BiH, za agresiju, pitao je Hadžifejzović.

– Ovdje imamo realan problem, politika puše u narod, a narod je zabrinut. Sada imamo dvije stvari – da li će ova presuda biti zloupotrijebljena u političke svrhe u smislu da se kod ustavnih promjena ili izbornih zakona u BiH majoriziraju Hrvati na osnovu njenih efekta. Mislim da bi to bilo pogubno, jer narod ima svoja ustavna i prirodna prava bez obzira na to da li su neki pojedinci 1993. napravili ili nisu napravili kazneno djelo, kaže Nobilo.

Ne bi se, upozorava on, smjelo pod nikakvim okolnostima zloupotrijebiti presuda da bi se majorizirali Hrvati u BiH.

– Ja sam slušao Bakira Izetbegovića, jako je dobro govorio. Očekivao sam ratoborniju politiku. On je govorio o dvije strane, svijetloj i tamnoj. Dakle, priznaje da je Hrvatska i pomagala i spasila…, ali isto tako govori i o tamnim. Balansirani pristup sa bošnjačke strane je jako važan. S druge strane, bar na HTV-u, svi Bošnjaci žrtve, ljudi koji su bili u logorima po Mostaru, nevjerojatno su umjereno govorili. To je na neki način dobro, tako treba nastaviti i ne smije se zloupotrijebiti. Ali može, opasnost je velika. Najviše ljudi u Hercegovini ili Hrvata u BiH se boji da ne bi postali drugorazredni narod zahvaljujući toj presudi. To se ne smije desiti, smatra Nobilo.

Druga je stvar, kaže, udruženi zločinački poduhvat.

– Kao odvjetnik, nisam pristalica, pogotovo udruženi zločinački poduhvat treće vrste. To je preširoko, ja sam za individualnu kaznenu odgovornost i prema udruženom zločinačkom poduhvatu imam rezerve. Mislim da bismo se mi trebali držati naše tradicionalne individualne kaznene odgovornosti koja je postojala na našim prostorima i od bivše Jugoslavije i danas u zakonu BiH, pa ako ima dokaza da je netko imenom i prezimenom napravio točno određeni zločin, sudite ga. Ali ovako globalno, primjenjivati to na sve funkcionere Herceg-Bosne, sve vojnike, sve policajce konzekventno, faktički ne vodi nikamo. Faktički, kriminaliziraćete narod, a to se ne smije desiti, naglasio je odvjetnik Nobilo.

Tamna strana

Na pitanje Hadžifejzovića “do koga je ova presuda” – do Hrvatske, do šestorke samih osuđenika ili do branitelja, Nobilo odgovara do “svih zajedno”.

– Svi koji su sudionici u postupku, mogu pomoći ili odmoći da se pravda utvrdi. To je anglosaksonski sustav. Kada sudac dobije optužnicu i sazove prvi dan rasprave, on pred sobom ima samo optužnicu, ništa drugo. Onda stranke u postupku daju i slažu dokaze, izjave svjedoka, dokumente, spis se stvara i sudac stvara svoju spoznaju. Na kraju sudac sudi prema stanju spisa. Ako ste umetnuli dovoljno kvalitetnih dokaza koji podržavaju vašu tezu, ako ste u unakrsnom ispitivanju razbili protivničke svjedoke koji su vas ugrožavali, onda imate šansu da svoju tezu dokažete, pojašnjava Nobilo.

Međutim, ljudi moraju shvatiti, govori Nobilo, da stanje spisa može da ne odgovara povijesnim činjenicama. Sud ne može suditi na temelju svog općeg znanja o nekim povijesnim činjenicama…

– Mi ovdje na Balkanu imamo svoj stav o svim povijesnim činjenicama jer smo sve preživjeli i sve znamo. Međutim, kada dođete u sudnicu, to vam ne vrijedi ništa. Još je gore ako mislite da znate, pa zauzmete stav da je to notorno, da svi znaju, pa šta ćemo dokazivati notorne stvari. To je zamka, u nju ne smijete upasti. Može biti povijesna činjenica, ja bar mislim, da je Slobodan Milošević bio na čelu projekta velika Srbija, da je u okviru tog projekta počeo raditi Hrvatsku i BiH kao jedinstveno ratište, kao jedinstven prostor za ostvarivanje velike Srbije. Međutim, on nije osuđen jer je umro, a nije ni spomenut u udruženom zločinačkom poduhvatu kod Karadžića i Mladića, govori Nobilo.

“To je nevjerojatno”, odgovorio je Nobilo na pitanje o dokumentima iz Srbije zatamnjenim na osnovu trgovine haške tužiteljice Karle del Ponte sa Beogradom.

– To je dokaz njihove dobre diplomacije, jer Hrvatska to nije postigla. To se obično daje velikim silama. Recimo, ja sam u slučaju Blaškić imao dosta američkih i britanskih dokumenata koji su bili zatamnjeni, imao sam dokumenata Crvenog križa koji su bili zatamnjeni, jer se smatra da su to države koje nisu bile involvirane u sukob i da imaju pravo štititi svoj nacionalni interes, svoje izvore… Međunarodno pravo smatra da države koje su involvirane u sukob ne bi smjele imati to pravo koje ima treća strana. Međutim, Srbi su se uspjeli za to izboriti. S druge strane, Hrvati nisu, kaže Nobilo.

I onda, govori on, dobijete spis u kojem ima dokaza ili nema, pa sudac sudi ima li ih ili nema.

– Ja ne vjerujem toliko u političke urote. Pogledajte, isti sudac, Theodor Meron, koji je oslobodio Gotovinu, sada je sudio šestorci. Ne možemo reći da su haški suci pristrani. Vjerujem da su sudili po svojoj savjesti i vjerujem da je takvo stanje spisa. E, sada ključno je pitanje zašto u Mladićevom i Karadžićevom kaznenom spisu nema dokaza ili nema dovoljno dokaza o umiješanosti Srbije. To je povijesna nepravda, jer smatram da su Milošević i Srbija glavni motor ratova koji su se vodili na području bivše Jugoslavije. Ali šta mi sada tu možemo, ustvrdio je odvjetnik Anto Nobilo.

Merima Babić (Oslobođenje)

04.12.2017.

ALEKSANDAR TRIFUNOVIC : ZAO MI KONJA

Aleksandar Trifunović : Žao mi konja



Cijeli svijet trči za vremenom pokušavajući da ga uhvati, a mi bi da ga zaustavimo

Vozim se iz Sarajeva kući i slušam vijesti.

Hrvati, što u Bosni, što u Hrvatskoj, jednoglasno osuđuju presudu Haškog suda, gotovo jednako euforično kao što su slavili oslobađajuću presudu istog tog suda Gotovini. 

A u vijestima vodećih stranih medija, koje sam pratio u Švajcarskoj prošle sedmice, nakon presude generalu Mladiću, idu podsjećanja slikom na rat i dijelove optužnice, nakon čega idu slike današnjice, mladih ljudi, koji nisu bili ni rođeni u vrijeme rata, kako se okupljaju sa slikama generala podržavajući ga. 

Hrvatski Sabor danas, kao i predsjednik RS Milorad Dodik prošle sedmice, odbacuju navode optužnice protiv svojih “heroja”. 

I sa malo pokazanog interesa za Balkan u evropskim i svjetskim medijima, njihov zaključak je da se ovdje ratni zločinci podržavaju

Slika je to koju će teško biti izbrisati u godinama ispred nas. Stiče se utisak da nikom iz politike i društva nije stalo da mijenja odnos prema ratu, zavučeni u betonirane ćoškove viktimizacije i pobjede istovremeno. Ovdašnji lideri nisu blesavi da izgube zlatnu koku nacionalizma koja štiti njihov politički neuspjeh na svim poljima. 

Tek pokoji disonantni ton u medijima konstatuje sraman i kukavički odnos prema prošlosti, a oni koji tako razmišljaju bivaju napadnuti i prokazani kao izdajnici, plaćenici, neprijatelji naroda...

Penjem se uz Vlašić i ne vjerujem svojim očima, čovjek je za golf dvojku vezao konja i vuče ga uzbrdo. Najbolja slika ovog društva. Cijeli svijet trči za vremenom pokušavajući da ga uhvati, a mi bismo htjeli vrijeme da zaustavimo. Ne samo da ga zaustavimo, nego da ga vratimo unazad, sve do srednjeg vijeka. Da se organizujemo u plemena i da se koljemo i nabadamo. 

Kontra života i budućnosti, čineći tako grijeh jednako velik prema mrtvima, živima i onima što bi se mogli nekad ovdje roditi. 

Žao mi konja.

04.12.2017.

BESRAMNA CUTNJA O SVOJOJ SRAMOTI

Besramna ćutnja o svojoj sramoti



Sa suđenja u Hagu i Nirnbergu

Neka svako priča o svojoj sramoti, ja ću o svojoj, govorio je Breht. Međutim, na Balkanu i posle skoro dve i po decenije od završetka ratova, očigledna je "besramna" nespremnost da se priča o svojoj sramoti, odnosno o zločinima pripadnika svog naroda. Oni su doživljavaju kao "nužna" odbrana, pa čak i herojstvo.

Dakle, daleko smo od osećanja "metafizičke krivice", o kojoj je govorio čuveni nemački filozof Karl Jaspers, koja je "stvar samoće svakog pojedinca".

To potvrđuju i poslednje reakcije na presude Haškog tribunala, koje su najbolji barometar nimalo zavidnog sveukupnog stanja i međuetničkih odnosa na Zapadnom Balkanu. To, istovremeno, ukazuje i na mnogo dublji problem u poimanju dobra i zla. Ono što je bilo pogubno za jednu naciju, korisno je za drugu - čak i ratni zločin.

Naravno, niko u ovim polemikama ne tvrdi da je činjenje zločina samo po sebi opravdano. Međutim, njegovo relativizovanje, pa i poricanje, u najmanju ruku olakšava da se on ponovo desi.

Ovom prilikom treba podsetiti na esej Umberta Eka o večnom fašizmu, u kome ovaj veliki mislilac ukazuje da zlo uvek vreba i može da se vrati pod najnevinijom maskom. Stoga je dužnost svih onih koji teže dobru da skinu tu masku i svakog dana ukazuju na različite vidove fašizma koji se pomaljaju, upozoravao je Eko.

Primer su prošlonedeljna oprečna mišljenja povodom doživotne kazne zatvora za ratnog komandanta bosanskih Srba Ratka Mladića. Tako je premijerka Srbije Ana Brnabić izjavila da su 75 odsto od 161 optuženih Srbi, što je na tragu duboko uvreženog stava u srpskoj naciji da je Haški sud – antisprski.

Ratko Mladić, kao i pre njega optuženi Srbi, doživljava se u znatnom delu nacije, kao heroj i žrtva međunarodne zavere protiv srpskog naroda. Presuda je, iako je doneta na osnovu mnoštva dokaza i svedočenja, dodatno ojačala ovo uverenje.

U istom patriotskom tonu su i reakcije u Hrvatskoj na potvrđivanje presuda čelnicima "Herceg Bosne", naročito na samoubistvo u sudnici generala Slobodana Praljaravno, to ne znači da je posao Haškog suda bio uzaludan. Naprotiv, njegova uloga je nemerljiva u dokumentovanju i utvrđivanju činjenica o zločinima u bivšoj Jugoslaviji. Pokazao je i da je pravda dostižna, iako su joj neki godinama izmicali, te da se zločin ne isplati. Takođe, odgovornost za zločine je individualizirana. Dakle, ta istina bi trebalo da omogući pravdu i, u krajnjoj instanci, pomogne pomirenju, iako to nije mandat suda.

Istorija je pokazala, pre svega u odnosima Francuske i Nemačke, da je za prihvatanje istine i na osnovu nje pomirenje, potrebno nekoliko generacija. To znači da odu sa scene neposredni učesnici traumatičnih događaja. Dakle, polazi se od teze da kada se analiza spornih zbivanja prepusti isključivo istoričarima, tek tada je moguće utvrditi objekitvan sud o njima. Međutim, time se zanemaruje važnost istorijskog narativa, u ovom slučaju rata iz 90-ih, pre svega za Srbe. Kao što su se tokom poslednjih ratova pozivali na najvažnije događaje iz svoje istorije – poput Kosovskog boja, Prvog srpskog ustanka protiv Turaka ili iz Prvog svetskog rata – tako je za njihov nacionalni narativ veoma važno kako će se u budućnosti pamtiti poslednji ratovi nakon raspada zemlje.

Dakle, teško je ostvariv istorijski "diskonitinuitet" zato što kolektivno sećanje podrazumeva rekonstruisanje i predstavljanje prošlosti u sadašnjem trenutku. Kako bi rekao Džordž Orvel, "ko kontroliše prošlost… kontroliše budućnost; ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost". To najupečatljivije odslikava paradoks i začarani krug u kome se Balkan nalazi nakon poslednjih ratova.

Naravno, prostor bivše Jugoslavije nije unikatan u negiranju ratnih zločina.

Tako je suđenje 1988. Klausu Barbieu, poznatom kao "Kasapin iz Liona" – umesto preispitivanja saradnje Vlade maršala Petena, čije je sedište bilo u Višiju, sa nacistima – u dobroj meri pretvorilo u kontraoptužbe odbrane protiv francuskih vlasti za ratne zločine u Alžiru. Prema rečima Ruti Teitel, "ono što je počelo kao suđenje za kolaboraciju u nacističkom progonu završilo je u najgoroj vrsti upoređivanja genocida".

Drugi primer je takozvana "Rasprava istoričara" u Nemačkoj i to 40 godina nakon Drugog svetskog rata i Nirnberškog procesa nacističkim liderima. Najpre je Joakim Fest objavio knjigu "Sećanje opterećeno krivicom", u kojoj je dovodio u pitanje uvreženi stav o uzrocima i odgovornosti za najveći sukob u istoriju, tvrdeći da je pravi neprijatelj bio Sovjetski Savez a ne Nemačka. Istovremeno, Ernst Nolte je u knjizi "Prošlost koja neće proći" uporedio nacističke zločine sa sovjetskim gulazima, što bi trebalo da znači da nacistički pogromi nisu bili nešto do tada neviđeno.

Treća u nizu je bila knjiga Andreasa Hillgrubera "Dve vrste propasti: razaranje nemačkog Rajha i kraj evropskog jevrejstva" u kojoj je Nemačka umesto počinioca genocida prikazana kao njegova žrtva.

Po rečima Jirgena Habermasa, to je bila kampanja u cilju "revizije nacističke prošlosti".

Teitel podseća da se pomenuta rasprava preplitala sa političkim nastojanjima tadašnjeg kancelara Helmuta Kola da se redefiniše rašireno shvatanje nemačke prošlosti. Istovremenim posetama koncentracionom logoru i vojnom groblju u Bitburgu vlast u Berlinu je poslala poruku o izjednačenosti nemačkih vojnih žrtava s nemačkim progonom civila.

Nirnberg i mukotrpna denacifikacija

Nirnberški proces nacističkim liderima od 20. novembra 1945. do 1. oktobra 1946. godine – bio je jedinstven u istoriji i u velikoj meri uticao na razvoj međunarodnog krivičnog prava na osnovu kojeg je kasnije suđeno i u drugim slučajevima kao što su Ruanda, bivša Jugoslavija, Istočni Timor, Kambodža i Sijera Leone.

Nirnberški proces nacističkim liderima bio je jedinstven u istoriji
Nirnberški proces nacističkim liderima bio je jedinstven u istoriji

Pre nego što je Londonskim sporazumom odlučeno da se nacistima sudi pred međunarodnim tribunalom i to simbolički u Nirnbergu, poznatom po mnogim paradama nacista, saveznici su razmatrali i druge opcije sankcionisanja zločina Hilterovog režima. Tako se Čerčil zalagao još 1942. za egzekuciju nacista po posebnom zakonu i kratkom postupku, sa čim se nisu složile SAD. Potom je Staljin na Teheranskoj konferencijij 1943. predložio neselektivno streljanje 100.000 nemačkih oficira, čemu se usprotivio Čerčil. U opticaju su bile i ideje o denaficikaciji Nemačke kroz prinudni rad, masovna raseljavanja stanovništva te ekonomsko kažnjavanje, ali se sa tim nije slagao tadašnji SSSR.

Sve očitiji raskol između sovjetskog, socijalističkog bloka i zapadno-lilberalnog, itekako je imao uticaja, ali su tužioci i sudije iz četiri savezničke sile proklamujući načelo - pravda a ne osveta - uspeli da za manje od godinu dana donesu 22 presude nacističkim liderima: 12 smrtnih kazni, 7 doživotnih robija i 3 oslobađajuće.

Osuđeni na smrt obešeni su dve nedelje kasnije, 16. oktobra 1946. godine čime je završen glavni Nirnberški proces. Herman Gering je uspeo da izbegne vešanje i izvrši samoubistvo prokrijumčarenom pilulom cijanida. Tokom procesa, dovodio je u pitanje kredibilitet suda, ističući da ga optužuju oni koji su takođe činili zločine nad civilima, pominjući istrebljenje Indijanaca, bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, te zlodela Engleza tokom kolonijalizma. Sličnu taktiku je koristio i Slobodan Milošević i mnogi drugi zvaničnici optuženi pred međunarodnim sudovima.

Suđenja u Nirnbergu obuhvatila su i procese nižim zvaničnicima: 12 sa 177 optuženika, koja su sprovedena pred američkim vojnim tribunalima.

Međutim, sam proces denacifikacije, odnosno uviđanje u nemačkoj javnosti razmera zločina, te prihvatanje odgovornosti - tekao je veoma sporo o čemu je pisao i Karl Jaspers. U delu "O pitanju nemačke krivice", on, između ostalog, ističe da "svaki čovek snosi deo odgovornosti za svoju vlast", odnosno "zločinačku državu", kako je definisao Hitlerovu Nemačku, tačnije da nacisti ne bi mogli da počine stravične zločine bez masovne podrške u različitim slojevima nemačkog društva. Stoga je smatrao da treba otpustiti sa univerziteta sve profesore koji su sarađivali sa nacistima.

Takođe, imajući u vidu da vlast koja je počinila zločine neće pokrenuti pitanje sopstvene krivice, jedino sud pobedničke strane može utvrditi presuditi, ali da je to skopčano sa problemom pobedničke pravde.

Staljin na Teheranskoj konferenciji 1943. predložio neselektivno streljanje 100.000 nemačkih oficira
Staljin na Teheranskoj konferenciji 1943. predložio neselektivno streljanje 100.000 nemačkih oficira

U svakom slučaju, Jaspers je ubrzo zbog ovakvih stavova postao jedna od najneomiljenijih ličnosti u Nemačkoj, a studenti na predavanjima su mu se smejali i rugali, te lupali cipelama o pod. Razočarani Jaspers je konstatovao sredinom 1960-ih da se nemačko javno mnjenje ne razlikuje od onog iz vremena nacizma, te da su i dalje zarobljenici svesti koja je omogućila Hitleru da dođe na vlast. Stoga su svi oni koji su podržavali Hitlera krivi skoro koliko i on sam, isticao je čuveni filozof.

O tadašnjem stanju duha svedoči i knjiga Helmuta Dubila "Niko nije oslobođen istorije", koji je na osnovu analize zapisnika posleratnog nemačkog parlamenta utvrdio da su u početku Nemci, zapravo, doživljavali sebe kao najvećim žrtvama – nacista ili savezničkog nasilja.

Takva atmosfera je vladala i na Frankfurtskom procesu 1963. grupi nižerangiranih nacista koji su služili u Aušvicu. Kako piše Hana Arent, koja je detaljno proučavala ovaj proces, svako je pokazao lice: optuženici koji su se smejali tužiocima i svedocima te "prezrivo i preteći" gledali u publiku kada je u retkim slučajevima pokazivala saosećanje sa žrtvama.

Istovremeno, advokati su podsećali sudije da ne smeju obraćati pažnju na to "šta se o nama misli u spoljnom svetu", koji želi "odmazdu" i "osvetu" a ne pravdu. Odbrana je insistirala na stavu da "država ne može kazniti ono što je u nekoj drugoj fazi istorije naredila" – koji je dobio na verodostojnosti jer se sud, takođe, složio sa osnovnom tezom "kontinuiteta identiteta" nemačke države od Bizmarkovog rajha do bonske vlade.

Strani dopisnici bili su šokirani podatkom da "oni optuženi koji i dalje žive u svojim domovima nisu od strane svojih zajednica tretirani kao izopštenici", podseća Arent.

Bilo je tek nekoliko svedoka Jevreja, dok su većina bili esesovci, koji su se plašili da svojim iskazima sami sebe ne optuže. Njihovo svedočenje se podudaralo sa iskazima optuženih:"Esesovci su bili inficirani" od strane logoraša; nisu čuvari već zatvorenici bili "zveri u ljudskom obliku"; brutalnost čuvara bila je razumljiva pošto su njihove žrtve "bile jako nedisciplinovane"; a SS je postao "loš" pod uticajem kapoa, zatvorenika redara.

"Još nisam sreo nekoga ko je bilo šta učinio u Aušvicu", rekao je sudija Hofmajer povodom "zida ćutanja" koji je stvoren na suđenju.

Na kraju je sedamnaest optuženika osuđeno na višegodišnju kaznu teškog rada – šestorica doživotno – dok su trojica oslobođena. Međutim, samo dve presude (obe oslobađajuće) su postale pravosnažne.

Tadašnje raspoloženje možda najbolje ilustruju reči tužioca iz Frankfurta - da "većina nemačkog naroda više ne želi da se pokreću sudski procesi protiv nacističkih zločinaca."

Mnogi izvori sugerišu da je bila javna tajna da je u vreme proevropskog kancelara Konrada Adenauera (1949-63) njegova administracija na svim nivoima popunjavana nacistima. Među njima je bio i Hans Globke, poznat po sramnim komentarima nirnberških rasističkih zakona, a posle rata blizak Adenaurov savetnik.

Krajem 1960-ih u Nemačkoj počinje da preovladava svest o razmerama nacističkih zločina te o odgovornosti za njih. Pomenuti Brantov potez je bio pokazatelj takvog stanja svesti koje do dana današnjeg nisu doveli u pitanje razni pokušaji osporavanja, uključujući i "Raspravu istoričara" o kojoj je bilo reči na početku ovog teksta.

Ruanda: Nesmanjeno nepoverenje

U Ruandi su većinski Hutui 1994. zverski ubili skoro milion manjinskih Tutsa, kao i umerene Hutue, i to za nepunih sto dana, dok ih je dva miliona bilo proterano. Sledeće godine započeo je rad Međunarodni tribunal sa sedištem u Aruši u Tanzaniji, koga su ustanovile UN sa ograničenom vremenskom i geografskom jurisdikcijom. Tribunal je optužio 95 lica: političare, oficire, ali i biznismene, lekare i novinare. Četvoro je u bekstvu. Po prvi put od Nirnberškog procesa podsticanje na genocid je osuđeno kao zločin protiv međunarodnog prava. Takođe, seksualno nasilje je okvalifikovano kao deo kampanje genocida.

Iako je od genocida prošlo 23 godine, rane su i dalje duboke
Iako je od genocida prošlo 23 godine, rane su i dalje duboke

Bivši predsednik Ruande Žan Kambanda prvi je šef države koji je priznao krivicu za genocid. Kasnije je povukao priznanje, ali sud to nije prihvatio. Osuđen je 1998. na doživotnu robiju.

Osim njega osuđeno je još 60 lica. Od toga je 22 već odslužilo kaznu, dok je šestoro umrlo u zatvoru. Četrnaest osoba je oslobođeno optužbe, dok je 10 prebačeno u nadležnost nacionalnog pravosuđa. Zbog manjka sudija, osim redovnih sudova, pokrenut je i mehanizam "gacaca", koji se tradicionalno rešavao sporove unutar manjih zajednica. Na njemu su procesuirani najlakši slučajevi, procenjuje se oko milion. "Gacaca" sudovi su zatvoreni 2012. zbog sve učestalijih optužbi za nekompetentnost, a i da je to političko sredstvo vladajuće garniture iz redova Tutsija.

Iako je od genocida prošlo 23 godine, rane su i dalje duboke. Mnogi pripadnici Hutua su izbegli, a sukobi su preneti na susedni Kongo gde se Tutsi pobunjenici koje podržava Ruanda bore protiv vladinih trupa i proterane Hutu milicije (FDLR) da bi sprečili njihov eventualni povratak.

Međusobno nepoverenje je veliko. S jedne strane, Tutsi imaju mnogo razloga da zaziru od Hutu militanata, ali im to očito služi kao pokriće za isključivanje ovog naroda iz političkog života Ruande, što je u suprotnosti sa idejom o pomirenju i tranziciji. Istovremeno, mnogi Huti i dalje ne gledaju blagonaklono na Tutse smatrajući da su bili privilegovani za vreme kolonijalne vladavine Belgije.

"Autogenocid" Crvenih Kmera

Iako je prošlo skoro 40 godina od jednog od najstravičnijih zločina u istoriji, u kome su Crveni Kmeri ubili dva miliona ili četvrtinu stanovnika Kambodže, i dalje nisu okončani sudski procesi a tranziciona pravda je još udaljenija.

U teoriji su ova zlodela nazvana i "autogenocid", jer se radilo o masovnom nasilju nad pripadnicima sopstvenog naroda.

Do sada je samo troje visokih funkcionera osuđeno na doživotnu robiju, među njima i predsednik Kambodže za vreme vladavine Crvenih Kmera Kie Sampan. Dvoje je umrlo u pritvoru, jer su bili stari. Preživeli gube nadu jer su počinioci u poodmaklim godinama pa je sve manje šanse da ih stigne ruka pravde.

Specijalna odeljenja u sudu Kambodže formirana su tek 2006. zbog različitih političkih prepreka, nakon dugih pregovora između vlade Kambodže i Ujedinjenih nacija.

Pol Pot, neuspešni pariski student, najodgovorniji za zločine Crvenih Kmera umro je 1998. i to na slobodi. Sa vlasti su ga zbacili njegovi Kmeri, koji su ukinuti kao organizacija godinu dana kasnije.

Crveni Kmeri ubili dva miliona ili četvrtinu stanovnika Kambodže
Crveni Kmeri ubili dva miliona ili četvrtinu stanovnika Kambodže

Crveni Kmeri su nameravali da od Kambodže naprave besklasno i agrarno društvo u kome bi živeli samo seljaci. Zato su ukinuli novac, banke, privatno vlasništvo, praktikovanje vere, bolnice, fabrike i škole, a celokupno stanovništvo je poslato u ruralna područja gde je moralo da se bavi teškim fizičkim poslovima. Pobijeni su pripadnici aristokratije, a potom intelektualci "uprljani zapadnom kulturom". Deca su razdvajana od roditelja a oni koji nisu ubijeni, vođeni su u centre za prevaspitavanje da bi od njih formirali "nove ličnosti" za "novu zajednicu".

Pol Pot je 1978. napao Vijetnam, strahujući od upada njegovih trupa. Vijetnamske snage su uzvratile osvajanjem prestonice Kambodže, Pnom Pnena, ali su Crveni Kmeri zadržali u delovima zemlje nastavljujući još godinama da predstavljaju takozvanu "Demokratsku Kampučiju" u UN, što su prihvatile sve članice svetske organizacije osim Švedske. Kritičari zapadne politike, pre svega SAD, uzimaju ovo kao i tolerisanje invazije Indonezije na Istočni Timor, kao primer hipokrizije i dvostrukih aršina.

Iako je Kambodža ustavna monarhija sa redovnim parlamentarnim izborima, po oceni međunarodnih organizacija, poput "Hjumen rajts voča" (Human Rights Watch), "premijer Hun Sen uspeo da se održi na funkciji tri decenije primenom sile i zastrašivanjem".

Naime, Sen - i sam komandant Crvenih Kmera – upornoblokira sve napore u cilju suočavanja s prošlošću. "Kopanje po prošlosti ugrožava krhki mir u zemlji. To bi moglo čak da dovede i do građanskog rata", ističe kambodžanski premijer.

Mnogi, koji su nekada služili režimu Pola Pota, sebe vide kao žrtve. Veliko je obostrano nepoverenje, iako su udžbenici istorije prepravljeni i sada odražavaju realnost vladavine Crvenih Kmera, a podignuti su i spomenici i muzeji u znak sećanja na stradanje Kambodžanaca u tom periodu. Počinilac i žrtva često žive vrata do vrata, ponekad su čak iz iste porodice.

Istočni Timor: Skoro trećina ubijenog stanovništva

U Istočnom Timoru je ubijeno oko 200 hiljada ljudi u kampanji indonežanskih vlasti koju su eufemistički nazvale “pacifikacijom” a u praksi je značila teror pod pokroviteljstvom države.

Naime, Istočni Timor je do 1974. bio portugalska kolonija, dok je zapadni deo pripao Indoneziji nakon kraha Holandske Istočne Indije. Međutim, te godine je došlo do državnog udara u Lisabonu zbog čega su portugalske kolonije ostale bez administrativne uprave.

Lokalne političke partije proglašavaju Demokratsku Republiku Istočni Timor. Međutim, indonežanski predsednik Suharto, koga su mnogi doživljavali kao diktatora, naredio je invaziju. U naredne 24 godine starosedeoci, većinom hrišćani, bili su izloženi teroru.

U međuvremenu je naseljavano muslimansko stanovništvo. Iako UN nisu priznale aneksiju Istočnog Timora, Indonezija nije bila izložena međunarodnim sankcijama pa su zapadne zemlje kritikovane zbog duplih standarda te da su mogle sprečiti stradanja kao i u Ruandi. To se na kraju i desilo ali tek nakon 24 godina kada su indonežanske vlasti zbog pritiska zapadnih zemalja.

Iako UN nisu priznale aneksiju Istočnog Timora, Indonezija nije bila izložena međunarodnim sankcijama
Iako UN nisu priznale aneksiju Istočnog Timora, Indonezija nije bila izložena međunarodnim sankcijama

Doduše, lokalne muslimanske milicije uz podršku indonežanskih vlasti su pokušavale da ometu referendum o statusu koji je 1999. održan pod pokroviteljstvom UN. Svetska organizacija je iste godine preuzela privremenu upravu, da bi nakon izbora i usvajanja ustava Istočni Timor 2002. priznat kao nezavisna država.

Univerzitet Oksford je među retkima okvalifikovao zločine u Istočnom Timoru kao genocid, dok se na Univerzitetu Jejl izučavaju u okviru studija genocida jer je ubijena skoro trećina naroda.

Specijalni sud za procesuiranje ratnih zločina, u kome su bile domaće i međunarodne sudije, počeo je da radi 2000. Optuženo je skoro 400 indonežanskih državljana. Međutim, velika prepreka je bila odbijanje vlasti u Džakarti da ih izruči.

Održano je 55 suđenja za 88 optuženika. Osamdesete četiri osobe je osuđeno, od toga je 24 priznalo krivicu.

Kada je UN prestao da finansira sud, ostalo je još 514 slučajeva u kojima je sprovedena istraga ali nije podignuta optužnica. Takođe, u 50 slučajeva nije bilo mogućnosti za istragu. Oni se sumnjiče za zločine u kojima je ubijeno 828 ljudi, 60 žena silovano a više od 100 lica izloženo torturi i drugim ozbiljnim vidovima nasilja.

Revolucionarni pacifizam

Mir bez pravde je besmislen pa i opasan, zbog čega je Abraham Masti skovao termin "revolucionarni pacifizam", koji podrazumeva nemirenje sa zlom. U suprotnom, put od "banalnosti ravnodušnosti", na koju upozorava Janja Beč, do "banalnosti zla", o kojem je pisala Hana Arent povodom suđenja Ajhmanu u Izraelu – nije dalek. Naime, ona smatra da velika zla kroz istoriju nisu počinile sociopate već obični ljudi koji su prihvatili tumačenje države da su poduhvati u kojima učestvuju normalni i opravdani.

Jedan od načina da se prepoznaju opasnosti koji sada vrebaju jeste i ispravno razumevanje prošlosti. To je proces sazrevanja naroda, kako ga naziva Latinka Perović, odnosno svest da deo našeg identiteta nije samo etnicitet već su to i opštecivilizacijske vrednosti.

Kad je Napoleon došao na vlast rekao je da prihvata celu istoriju Francuske, uključujući i jakobinski teror. To prihvatanje i neslavnih perioda iz prošlosti jednog naroda, znači suočavanje sa njom i kritički odnos. Jedino tako se može izbeći da se istorija ne vrati, ali ne u smislu čuvene Marksove maksime – jednom kao tragedija, drugi put kao farsa – već oba puta kao tragedija.

03.12.2017.

BOGIC BOGICEVIC: BiH SU POTREBNE GENERACIJE KOJE CE BITI LJUDI, A POTOM PRIPADNICI NACIJE I VJERE

Bogić Bogićević: BiH su potrebne generacije koje će biti ljudi, a potom pripadnici nacije i vjere


Nekadašnji član Predsjedništva SFRJ Bogić Bogićević smatra da su Bosni i Hercegovini potrebne generacije koje će na prvom mjestu biti ljudi, a potom i pripadnici nacije, vjere i kulture.

Bogićević je u intervjuu za slovenski Nedeljski  rekao da oni koji propagiraju rat, ne mogu biti nosioci mira. Rušioci ne mogu biti graditelji. Oni koji produciraju nasilje, strah, mržnju ne mogu biti stabilizator mira.

„Bosna ima hiljadugodišnju tradiciju, teško je reći šta će biti. Ovdje ljudi znaju živjeti zajedno. Sve razlike etničke, vjerske i kulturne su uvijek bile njeno bogatstvo“, rekao je Bogićević.

On je dodao da je dejtonska BiH nefunkcionalna država, jer razdijeljena u tri etnička rezervata, dva entiteta, deset kantona i distrikt Brčko. BiH na takav način ima 14 ustava, veliki broj ministarstva, hiljade ljudi zaposlenih u administraciji

„To bi teško održavala Švajcarska“, kaže Bogićević.

„Od neke nove generacije očekujem, da svako od njih bude prvo čovjek, individuum, i tek poslije pripadnik nacije, vjere, kulture. Nažalost danas su te vrijednosti potpuno drugačije.  Neoliberalna ekonomija legalizira pljačkašku privatizaciju, jurišni globalizam, kao što su Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija, diktiraju procese.  Zadužujemo se i postajemo dužnički robovi. Još malo pa ćemo imati robovlasničku demokratiju“, rekao je Bogićević za „Nedeljski“.

(Kliker.info-NAP

////////////////////////////////////

KOMŠIĆ I NIKŠIĆ: „Haški sud presudio je zločinačkoj politici i njenim provoditeljima, a ne cijelom narodu“

Riječ je o presudi politici, ljudima koji su je kreirali i provodili, koja je imala svoju zločinačku stranu i zbog koje se mora odgovarati, bez obzira o kome je riječ. To je suština ove presude, sve ostalo je samo manipulacija strastima ljudi i u BiH i u Hrvatskoj, s krajnjim političkim ciljem, istakao je Komšić.






Dvadeset dvije godine nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma Bosna i Hercegovina prolazi kroz najtežu političku krizu koja rezultira gotovo apsolutnim blokadama institucija države, izjavio je Nermin Nikšić, predsjednik SDP BiH, javlja Anadolu Agency (AA).

 

"Činjenica je da su toga svjesne i vladajuće elite koje su potpuno svjesne da im je preostalo nešto manje od godinu dana da ostvare svoje planove, ideje koje su sadržane, čini mi se, u podjeli BiH na tri etničke države", rekao je Nikšić na današnjoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca "Krug 99" o temi "Izbornim zakonodavstvom do obnove društva Bosne i Hercegovine - dijalog sa civilnim društvom".

 

Nikšić je kazao da je to bitno napomenuti zbog sveukupnog ambijenta u BiH koji se stvorio oko izbornog zakonodastva BiH.

 

"Zato je važno napraviti jasnu distinkciju. Prijedlog koji su SDP BiH i DF uputili u parlamentarnu proceduru nije izborni zakon BiH, to je zakon o izbornim jedinicama i broju mandata u FBiH, zbog čega je taj zakon i proslijeđen u parlament FBiH. Ključno je naglasiti da je zakon u potpunosti u skladu s Ustavom BiH, s Ustavom FBiH, u skladu s izbornim zakonom BiH, te da on u sebi sadrži i sve one stavove koji su izneseni u mišljenju Venecijanske komisije i OHR-a", rekao je Nikšić i dodao:

 

"Ovaj zakon nalazi jedan balans između etničkog i individualnog prava naroda i građana u BiH, stvarajući osnovne pretpostavke da svi građani i narodi budu jednakopravni na području BiH, u ovom slučaju FBiH, kao dijela BiH."

 

Željko Komšić, predsjednik Demokratske fronte (DF), istakao je da je cilj cijele priče oko izmjene Izbornog zakona dodatno produciranje političkih i etničkih svađa.

 

"Ono što je meni malo teže prihvatiti jeste indiferentan stav međunarodne zajednice prema ovoj priči, jer smo imali priliku s njima da razgovaramo više puta i o ovom našem zajedničkom prijedlogu i o cijeloj situaciji i mislim da međunarodna zajednica, šta god podrazumijevamo pod tim, vjerovatno zbog straha od reakcije HDZ-a, HNS-a, ipak je sklona forsirati tu priču koja treba da se odvija na parlamentarnoj skupštini BiH, a koja će neminovno dovesti do daljih političkih svađa i zatezanja u BiH", rekao je Komšić.

 

Poručio je da je generacijska zadaća svih u BiH da zemlja bude sačuvana.

 

"Bitka jeste teška, nemate baš puno saveznika osim običnog svijeta koji je opet najjači saveznik u svakoj borbi. Imate tu zaista dvostruke standarde kada je riječ o BiH, ali mi tu bitku moramo nastaviti", izjavio je Komšić.

 

Komšić i Nikšić su se takođe osvrnuli i na nedavnu presudu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) izrečenoj bivšim čelnicima takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosne, a kojom su nezadovoljstvo izrazili predsjedavajući Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, hrvatski premijer Andrej Plenković te predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović.

 

"Ja zaista u reakcijama ljudi koji su oštećeni tim projektom, govorim o žrtvama i porodicama žrtava, niti u jednom trenutku nisam čuo, niti sam mogao naći pomisao da se krivica prebacuje na cijeli hrvatski narod, pa čak ni na Republiku Hrvatsku. Suština te presude jeste da nije kriv narod, kriva je politika i naravno krivi su ljudi koji su je osmislili i provodili i koja je imala takve zločinačke efekte. Kažem, oštećeni smo svi, ali najpozvaniji da pričaju o tome jesu ljudi koji su pretrpjeli direktnu štetu", istakao je Komšić.

 

Dodao je da nasuprot tome, članovi HDZ-a, dominantno iz bosanskohercegovačkog HDZ-a, pokušavaju "imputirati da je to krivica cijelog naroda".

 

"To nije tačno. Riječ je o presudi politici, ljudima koji su je kreirali i provodili, koja je imala svoju zločinačku stranu i zbog koje se mora odgovarati, bez obzira o kome je riječ. To je suština ove presude, sve ostalo je samo manipulacija strastima ljudi i u BiH i u Hrvatskoj, s krajnjim političkim ciljem", istakao je Komšić.

 

Nikšić se složio s konstatacijom da niko iz BiH ne potencira priču da je presudom Haškog tribunala osuđen jedan narod i da je isključivo odgovorna jedna zemlja osim, kako je kazao, ljudi iz HDZ-a i državnog vrha Hrvatske.

 

"To pokazuje jednu nervozu koja je možda čak i razumljiva, jer su sada u Hrvatskoj našli temu o kojoj će pričati, a da ne pričaju o ogromnim privrednim problemima u Agrokoru i onome što imaju kao vlast, a naši ovdje svakako četiri godine nemaju šta da pričaju nego otvaraju ponovo ovu priču", kazao je Nikšić.

 

(SB / AA)

03.12.2017.

RAT ,,NACIONALNIM ISTINAMA" DO ISTRJEBLJENJA

Rat „nacionalnim istinama“ do istrjebljenja






Rat „nacionalnim istinama“ do istrjebljenjaFoto: AP

//////////////////

Izdvajamo

  • Mogu ovi na trepavicama hodati, ali pravda se ne da ni zaustaviti niti preinačiti. Kažu iskusni ljudi, spora je ali ipak dođe po svoje. Pa neka institucije rade svoj posao. Svi se slažu s tom floskulom, jer zločinci moraju odgovarati. Ako se to ne odnosi na nas

.................

Pravomoćne haaške presude šestorici bivših političkih, vojnih i civilnih čelnika tzv. HZ/HR Herceg-Bosne i samoubojstvo Slobodana Praljka u sudnici poslužili su HDZ-ovim državnim i stranačkim vođama u RH i BiH za neviđene manipulacije povijesnom istinom i nepriznavanjem međunarodnog pravorijeka, koji je inicirala sama Hrvatska, a utemeljilo Vijeće sigurnosti UN-a Rezolucijom 827 od 25. svibnja 1993. godine. HDZ-ov državni vrh i javni medijski servis HRT predstavljaju RH civiliziranom svijetu kao zemlju koja slavi pravomoćno osuđene ratne zločince.  Ekstremnodesničarski ubojice zaprijetili smrću saborskim zastupnicima Vesni Pusić i Goranu Beusu Richemberghu te njihovim obiteljima. Tko se i zašto boji nastavka suđenja na nacionalnim sudovima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu za ratne i zločine protiv čovječnosti? Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz ljubljanskom Delu: „Haaški sud ne sudi narodima. Nema ništa herojskoga u spaljivanju sela, iseljavanju ljudi iz njihovih domova ili poticanju vojnika na masovno spolno nasilje“ 

Marijan Vogrinec

Sudeći po tome kakvu su neutemeljenu dramu inscenirali u zemlji HDZ-ov državni mainstream i stranački, političko-ideološki jednoumno upregnut tzv. javni medijski servis, Hrvatska se predstavlja civiliziranoj svjetskoj javnosti kao zemlja koja slavi pravomoćno osuđene ratne zločince, separatističke nastranosti samozvanih narodnih vođa, nakaradne politike, izruguje se nedužnim ratnim žrtvama i ne priznaje sudište što ga je sama inicirala, a Rezolucijom 827 od 25. svibnja 1993. utemeljilo Vijeće sigurnosti UN-a. Žalbeno vijeće Haaškog suda potvrdilo je u srijedu 29. studenoga prvostupanjsku presudu na ukupno 111 godina zatvora šestorici političkih, vojnih i civilnih čelnika tzv. HZ/HR Herceg-Bosne. Osuđeni su zbog zapovjedne odgovornosti za ratne zločine HVO-a 1992.-1993. nad Bošnjacima u BiH, zločine protiv čovječnosti i sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu koji su, prema optužnici, osmislili prvi predsjednik RH Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i vojskovođa Janko Bobetko radi odcjepljenja silom dijela suverene države BiH i priključenja tzv. velikoj Hrvatskoj.

Presudama je potvrđeno postojanje međunarodnog sukoba u BiH, s Hrvatskom kao agresorom u sklopu udruženog zločinačkog pothvata. Slobodan Praljak, pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora, nije bio sposoban podnijeti teret ratnog zločinca te je sokratovski u sudnici progutao smrtonosni cijankalij. Zločin i kazna? Kukavički ili hrabar čin? Kako za koga, u političko-ideološki drastično podijeljenoj zemlji. Iza presuda šestorici na ukupno 111 godina robije cijela su brda dokumnata od čijeg se sadržaja i najbešćutnijima diže kosa na glavi. Deseci kilograma dokumenata s taksativno, poimenično i nadnevcima pobrojanim ratnim i zločinima HVO-a protiv čovječnosti, Ženevske konvencije, humanitarnog prava, normativa ratovanja, itsl., te iscrpne izjave 260 svjedoka jezivih zbivanja. HRT, koji solidno živi od 1,2 milijarde pretplatničkih kuna za neodgovarajući program, dužan je prezentirati javni sadržaj bez političko-ideološkog navijanja i podilaženja.

Ubojice prijete Vesni Pusić i obitelji

U ovom povijesno delikatnom slučaju o kojem građani ne misle niti trebaju o bilo čemu misliti jednoumno, HRT se postavio kao privatni medij ideologa i simpatizera jednog separatističkog projekta koji je međunarodno osuđen. Politička desnica – koja na čelu s HDZ-ovim vladama u tri mandata nije ništa bitno uradila bar za koliko-toliko „oprati“ haašku šestoricu od teških optužbi – sada bezočno sramoti Hrvatsku u svijetu negirajući međunarodni pravorijek. Da licemjerje bude zornije, „dragovoljna predaja“ ulisičenih Hrvata iz BiH zatvorskim čuvarima u Scheveningenu obavljena je travnja 2004. za HDZ-ove vlade Ive Sanadera. Na optimističnom ispraćaju Jadranka Prlića i drugova u Zračnoj luci Zagreb bio je cvijet HDZ-ove tvrde desnice: Miroslav Tuđman, Markica Rebić, Božo Rajić, Ante Beljo, umirovljeni general Vladimir Zagorec, lik iz krim-miljea Vinko Žuljević-Klica i birana skupina iz HSP-a koju je vodio Vlado Jukić.

HRT je prvog i drugog dana medijskog tretiranja pravomoćne haaške presude te njegova odjeka u političkom i (znatno manje) društvenom životu RH i BiH pao na ispitu novinarske profesionalnosti, objektivnosti i nepristranosti, apologetski držeći fenjer svijesti i djelima kojih se javno gnuša ne samo međunarodna zajednica nego i dobar dio Hrvata u objema zemljama. Oni pak što su se slučajno provukli Haagu ispod radara, a strahuju od nacionalnih sudišta u svojoj ili susjednoj državi koji će nastaviti haaški posao, zaredali su prijetiti smrću Glasovim saborskim zastupnicima Vesni Pusić i Goranu Beusu Richemberghu te njihovim obiteljima. Ovi su to prijavili policiji. Pusić i Richembergh su se – vidi strahote! – usudili kazati novinarima da su Franjo Tuđman i HDZ 1990-ih vodili pogrešnu politiku prema BiH, da su time nanijeli nepopravljivu štetu Hrvatskoj i Hrvatima u BiH i time skrivili presuđenih 111 godina. Zato nisu željeli u Hrvatskom saboru odati počast pravomoćno osuđenim ratnim zločincima, uključujući samoubojicu Slobodana Praljka. To je šokiralo razgoropađene desne radikale, pa bi „čisto katolički“ – jer su odreda izdaju za praktične vjernike – uzeli tuđe živote na način opisan u obrazloženjima haaških presuda.

Vladimir Šeks – Tuđmanov hadezeovac s dna kace i do danas stranački autoritet, o kojem su mediji upravo obznanili navodne strogo pov. dokumente kako je u doba „komunističkog mraka“ bio suradnik Udbe, kodnog imena Kolega; svojedobno je bio navodno doušnik Sova – na promociji je svoje knjige u Osijeku bijesnom optužbom nasrnuo na bivšeg dvomandatnog predsjednika RH Stjepana Mesića, koji da je osobno kriv za Praljkovu smrt. „Optužujem!“ – bubne i ostane živ globalno poznati autor one: „Locirati, identificirati, uhititi, transferirati…“ Naravno, umirovljenog generala Antu Gotovinu, kojeg je na Kanarskim otocima po Šeksovom naputku dao prosinca 2005. locirati, identificirati, uhititi i transferirati u Scheveningen – ako ga se tko još sjeća – Sanaderov ministar policije Tomislav Karamarko, budući šef HDZ-a. Gotovina je sedam godina čamio u haaškim uzama da bi bio prvostupanjski osuđen na 25 godina zatvora, a prosinca 2012. u žalbenom postupku – oslobođen.

Radikalna desnica godinama tvrdi da je Mesić dilao Haagu strogo pov. dokumente i time katastrofalno naudio hrvatskoj „državnoj politici“, njezinim ključnim akterima u RH i BiH, izazvao istrage i suđenja hrvatskim generalima, nametnuo državi krimen agresora u BiH u sklopu udruženog zločinačkog pothvata te time anatemizirao cijeli hrvatski narod. To su notorne gluposti, jer bi službeni Zagreb i bez Mesića bio dužan dostaviti Haaškom sudu svaki dokument koji je Tužiteljstvo zatražilo. U protivnom bi se zemlja našla u gadnoj međunarodnoj gabuli kakvu ne mogu zamisliti oni što mrze Stjepana Mesića zato jer se deklarira kao antinacifašist, ateist i nemilosrdno dere po ustašama i reinkarniranom ustašluku danas. Pod patronatom HDZ-ove vlasti.

Zastupnički je dom Hrvatskog sabora 19. travnja 1996. godine donio Ustavni zakon o suradnji RH s Međunarodnim kaznenim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY), kojim su sve državne institucije, državnici i svaki građanin obvezni surađivati s Haaškim sudom, odazvati mu se kao osumnjičenik ili svjedok te priznati pravorijek. Bez iznimke i bez fige u džepu koju – na veliku štetu RH danas i sutra – još prijetvorno drže sudionici i apologeti pogrešne Tuđmanove politike prema BiH. Koju su tamošnji Hrvati preskupo platili. I još će – nije gotovo – budu li u političkom mutežu prevladali takvi kao Božo Ljubić, HDZ-ov saborski zastupnik iz dijaspore (sic, Hercegovci, pa dijaspora!?), koji dramatizira trenutno raspoloženje Hrvata u BiH i opasno izmišlja protubošnjačke, osvetničke porive.

 Dva uništena šlepera

Umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs svojedobno je u svom ja-pa-ja stilu, poimence prozvao neke ovih dana vrlo glasne „povjesničare“ Domovinskog rata, Udbe i „mraka“ 1945.-1990., čak visokopozicionirane u vojno-političkoj strukturi tzv. HZ/HRVHerceg-Bosne, da su pokrali velik broj povjerljivih državnih dokumenata iz 1990-ih i iskoristili ih za pisanje knjiga, magistarske i doktorske disertacije te osvojili unosne apanaže u politici i društvu. „Osobno me je ministar obrane Gojko Šušak zadužio da uništim povjerljivu dokumentaciju iz tog razdoblja“, hvalio se Rojs, bivši Šuškov pomoćnik u MORH-u. „Uspio sam uništiti samo dva šlepera tog materijala, ostalo je neovlašteno završilo u privatnom posjedu i pitanje je kada će i što od toga naškoditi Hrvatskoj, ako se objavi.“ Zašto se moralo uništiti dokumentaciju o političkim i ratnim zbivanjima u tom kritičnom odsječku povijesti, ako u njoj nije bilo ničeg kažnjivog, nego čista istina o Hrvatima koji su napadnuti, i kao žrtve agresije samo su branili svoje domove po ljudskim i božjim zapovjedima, a vodili su ih najčasniji/najrazumniji hrvatski sinovi? Pače, takav je čin kazneno djelo za koje odgovaraju i nalogodavac  i počinitelj.

Čega se HRT plaši kad političko-ideološki jednoumno i pristrano siluje svu javnost atmosferom izvanrednog stanja ili, formalno neproglašene, višednevne nacionalne žalosti samo zato što su šestorica Hrvata iz BiH proglašena ratnim zločincima i što si je jedan – valjda zbog toga – oduzeo život? Razočaran hrvatskom nacionalnom politikom i svojom ulogom u njoj na sličan način kao međunarodni terorist Zvonko Bušić-Taik, brat HDZ-ove državne tajnice u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Zdravke Bušić, koji si je kolovoza 2013. u svojoj kući u Rovanjskoj hicem iz pištolja prosvirao glavu. On je ostavio dva oproštajna pisma, a neugodno je među njegovim istomišljenicima zazvučala poruka: „Ne želim više živjeti u Platonovoj pećini“.

Haaški samoubojica Slobodan Praljak, javljaju mediji, također je napisao oproštajno pismo. Još prije dvije godine i ostavio ga zapečaćenog do trenutka „ako mu se nešto dogodi“. I dogodilo se. Dignuo je ruku na sebe, a bušićevski oporo zvuči oproštajna poruka: „Ne želim nikakve počasti ni grob, nego da mi se pepeo prospe po Mirogoju“. Znakovit oproštaj, a bešćutna politika „njegovih“ sad neljudski manipulira  osobnom Praljkovom i tragedijom njegove obitelji, rodbine, suboraca, prijatelja… Ali to nikako nije nacionalna tragedija zbog koje se država treba obući u crno i stajati ukočena za minute šutnje. HRT je uvelike pridonio umjetnom potenciranju općenarodne žalosti u zemlji, koju po loše režiranom obrascu događanja ožalošćenog naroda, branitelja i vjernika sinergijski šire najviši HDZ-ovi političari u RH te u hrvatskom korpusu u BiH. Posebna su priča radikalne braniteljske udruge u objema državama sa svijećama i knjigama žalosti te Katolička crkva sa serijama molitava u Mostaru i Zagrebu, na koje se Bog oglušio. Ostao srca kamenoga. Ti su performansi inata i hinjene žalosti radi jeftinih populističkih poena samo pridonijeli produbljivanju podjela u društvu. Među Hrvatima na korak do samouništenja.

Bosnian Croats pray and light candles for the convicted general Slobodan Praljak, who killed himself seconds after the verdict in the U.N. war crimes tribunal in The Hague, in Mostar

Foto: Reuters

„Što se tiče minute šutnje, nismo htjeli odavati počast osuđenom ratnom zločincu u najvišem zakonodavnom tijelu RH, a također ne želimo biti alibi i naknadno opravdavati promašenu HDZ-ovu politiku u BiH“, objasnio je predsjednik SDP-ova kluba zastupnika Arsen Bauk zašto se njihovi zastupnici (osim „neobaviještenog“ Domagoja Hajdukovića) nisu željeli pridružiti HDZ-ovoj većini u sabornici. Glasov je zastupnik Goran Beus Richembergh gotovo istim riječima i argumentima objasnio izostanak četvero zastupnika svoje stranke.

Njegova stranačka kolegica Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova u SDP-ovoj vladi Zorana Milanovića, uzburkala je divlju krvožednost na ekstremnoj desnici svojim komentarom haaške presude: „Dosad izrečene presude epilog su loše i pogrešne politike iz 1990-ih. Ovim presudama nije osuđen hrvatski narod, nego nositelji te politike koji se nalaze u Haagu. Hrvatska je, što se suradnje tiče, učinila sve što je mogla, dostavljeno je sve traženo. Jasno je da je loša hrvatska politika prema BiH doživjela ovakvu osudu. S obzirom na presude i iz međunarodne perspektive, na kraju rada Haaškog suda ne može se tumačiti da je Srbija manje upletena u rat u BiH, nego RH. Međunarodno je prokazana kao zemlja koja je započela ratove na Balkanu, i to nije sporno, ali jedanput kad se ti ratovi započnu, imaju i ovakve posljedice“.

Ubitačne političke izjave

Smrt Vesni Pusić i njezinoj obitelji zbog demokratskog prava/slobode da kaže što misli? Kakva strašna zemlja ta Hrvatska, ako policija ne nađe te što bi ubijali zbog drukčijeg mišljenja, zbog izgovorene riječi! Je li to hrvatsko „domoljublje“ kakvo „ludi i nepravedan svijet ne razumije“, pa kažnjava? Katolička vjera? To je notorni špiljski primitivizam, nacionalistička patologija kanibalske vrsti.

Ima pravo predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović kada, ucrnjena stylinga i isto takvog diskursa, u izvanrednom obraćanju javnosti upozorava na to da treba paziti što se i kako izjavljuje, jer to može imati kobne posljedice za narod i državu. Ali kad spominje da su neki bivši političari“ svojim izjavama i djelima naudili i državi i haaškim uznicima, prozirna je politikantkinja na razini rigidnog desničrskog mainstreama koji priznaje isključivo hrvatsku istinu o Domovinskom i ratu u BiH kao jedino ispravnu i obvezatnu urbi et orbi. Pitajte Hrvatski generalski zbor što i kako imaju učiti djeca u školama. Grabar-Kitarović, ruku u vatru, pod „nekim političarima“ nije mislila na Franju Tuđmana, Gojka Šuška i glavne operativce separatističkog projekta tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, čak ni na Ivu Sanadera koji je najviše hrvatskih generala (većinom iz BiH) izručio Haagu.

Te međunarodno osuđene politike se ne odriče ni HDZ-ova „žena iz naroda“ niti pak HDZ-ov aktualni stranački vrh u RH i BiH. Ostaje jedini moguć zaključak: dodvorava se crnoj desnici, aludirajući na svog dvomandatnog prethodnika Stjepana Mesića, kojem nije ravna po javnom rejtingu u njegovo doba i popularnosti među biračima, ali i na tzv. ljevičare tipa Vesne Pusić. Crna desnica upravo nju i Mesića godinama drži ključnim mrziteljima RH i svega hrvatskog, krvnim neprijateljima hrvatskog naroda. A bijedni su politički poeni stečeni cipelarenjem deklariranih neistomišljenika. Bivšem su se predsjedniku RH prvom revanšistički osvetili nakaradni koalicijski partneri HDZ i Most nezavisnih lista, izbacivši ga 2016. godine iz Ureda bivšeg predsjednika RH i ukinuvši mu novac za rad. A svojim je vezama po svijetu mogao itekako pridonijeti Hrvatskoj. Ali što će danas vladajućima Mesićeva pomoć – npr. kod katarskog šeika, kojem se Kolinda Grabar-Kitarović sad bezuspješno klanja zbog dolara za LNG terminal na Krku – kad ju u svoje premijersko vrijeme nije želio ni Ivo Sanader.

kolinda_20177_299221829

Foto: 24 sata

Onaj separatistički, ali i inače drčan gubernator Republike Srpske Milorad Dodik nije dokraja u pravu kad, komentirajući haaške presude b-h Hrvatima i Praljkov suicid, tvrdi da postoje četiri istine o ratu u BiH: srpska, hrvatska, bošnjačka i – haaška. Grabar-Kitarović, HDZ, ekstremna desnica, većina braniteljskih udruga, Crkva i dio hrvatske javnosti u RH i BiH priznaju samo jednu – hrvatsku istinu. A prava je samo  peta, povijesna istina, o kojoj sada rijetki tu i tamo nešto kažu, pa ih istog trena ubilački poklope bijesni čopori oponenata svake netrpeljive sorte. Peta istina o ratu, njegovim projektantima, žrtvama i posljedicama neminovno će prevladati. Možda ne već sutra ili prekosutra, jer nepristranoj pameti treba vremena da iz guzice dođe u glavu, ali povijesna će distanca i novi znanstveni naraštaji učiniti svoje. To tako ide.

Stoga nema razumnog opravdanja za to da se HRT-ovi novinari odreda oblače u crninu kao da je u zemlji proglašen dan žalosti zbog neke velike nacionalne tragedije. Dijelu političara crnina u glavi i na tijelu ide u rok demagoške službe, od koje izvrsno žive. Kontroverznoj skeneristici Karolini Vidović-Krišto (rubrika „Skener“ u HRT-ovoj emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“ petkom) ni treći dan po „haašoj tragediji“ nije bilo do presvlačenja žalobne crnine. Privatno može žaliti koga joj drago i koliko želi, ali na javnoj televiziji na svaki način podijeljene i međusobno suprotstavljene javnosti to je neukusno i nedopustivo. To što Slobodan Praljak i njegov suicid njoj znače, ne mora značiti svim ostalim građanima od čijih 80 kuna obavezne mjesečne pretplate dobiva plaću. Deklarirana desničarka napadno opsjednuta protusrpskom netrpeljivošću koju voajerski ne preskaće ni u jednom skeniranju, sada proširenom na Bošnjake i Haag, Krišto se ohrabrila u sedam točaka hrvatske istine o ratu u BiH očitati oštru lekciju uglednim svjetskim sucima u haaškim togama. Nemaju pojma, ona ima.

praljakfotobeta

Foto: BETA

Istina, nije rekla ništa novo što već dva-tri dana ne govore njezini istomišljenici u RH i BiH ili nešto uvijenije premijer i predsjednica, ali jest neobično da njezini urednici na HRT-u ne vide kakvu štetu nanosi toj javnoj kući, zagriženo promičući svoja osobna ideološka i svjetonazorska stajališta. Srcedrapateljnim navijanjem za hrvatsku istinu o Haagu uklopila se u neobjektivno i neprofesionalno HRT-ovo praćenje (post)haaških zbivanja. Što civilizirani svijet može misliti o zemlji u kojoj vlast i dominantan državni medij nerazumno provociraju izvanredno stanje, negativno nabrijavaju Hrvate u RH i BiH zbog šestorice pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca? Osuđenih upravo na Međunarodnom sudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, za koji apologeti hrvatske istine tvrde da je politički, nepravedan i neprijateljski samo prema Hrvatima. Kad je taj isti sud – a ne onaj koji već tri godine drži u u kućnom pritvoru nesretnog pulskog psa Medu zato što laje, a prkosnoj susjedi se to ne sviđa – oslobodio krivnje umirovljene hrvatske generale Antu Gotovinu, Mladena Markača i Ivana Čermaka, bio je sklon Hrvatima i pravedan. Baš takav kakvim ga je zamišljao Franjo Tuđman sa svojim „državotvorcima“ dok su mislili kako će se suditi samo – Srbima.

Nema razumnog opravdanja ni za to da se – ne samo kolateralno – opet raspiruju nacionalističke strasti, protusrpske i protubošnjačke. Upravo to čine i neodgovorni političari i kratkoumni novinari, potencirajući dva glupava pitanja: „Kakvi će nakon haaške presude šestorici Hrvata i Praljkova suicida biti odnosi Hrvata i Bošnjaka u BiH?“ i „Kakve će reperkusije za RH biti zbog nepravedne presude da je Hrvatska agresor u BiH te kriva za udruženi zločinački pothvat, a Srbija nije?“

Klingonci etnički čiste i ubijaju

Odnosi Hrvata i Bošnjaka – ali i Hrvata i Srba, Bošnjaka i Srba – bit će komšijski kao i dosad među onima koji nisu nacionalistički ostrašćeni, nisu u ratu činili zlo jedni drugima i otporni su na huškačku indoktrinaciju samozvanih nacionalnih vođa. A ti su „nezamjenjivi izabranici naroda“ uvijek isti, najčešće i glavni uzročnici zala za koje su uvijek krivi – drugi. Oni nikad. Ta se priča sada vrtoglavo opetuje u povodu haaških presuda za teške ratne zločine koje su, eto, počinili Klingonci. Klingonci su osnovali konc-logore Dretelj, Heliodrom i druge po tzv. HZ/HR Herceg-Bosni, gdje su mučili i ubijali bošnjačke ratne zarobljenike i civile – starčad, žene, djecu i muškarce koje su pohvatali po kućama i stanovima – a „nepravedni haaški arbitri“ na pravdi Boga sude političkim, vojnim i civilnim vođama hrvatske paradržave, drže ih odgovornima za to.

A Klingonci su i ubijali u Ahmićima, srušili Stari most u Mostaru, natjerali Tutu i Štelu da ubiju nesretnu muslimanku u njezinom domu. I Kažnjeničku su bojnu prisilili na neviđena zlodjela nad Bošnjacima. Klingonci su natjerali nedužne Bošnjake da se u doba kad je ljudski život vrijedio manje od metka samoobilježe bijelim čaršavima (plahtama) po prozorima i balkonima svojih kuća i stanova, da se zatvaraju u metalne kontejnere pri 40⁰ C, premlaćuju volovskim žilama… Napokon, Klingonci su – ne b-h Hrvati s vrhova političkih, vojnih i civilnih zapovjednih lanaca, pravomoćno osuđeni i još neosuđeni za zločine – dopustili da se (ne samo) mostarske ulice imenuju po najkrvavijim ustaškim ratnim zločincima, ministrima i vojskovođama tzv. NDH Ante Pavelića. Bez Klingonaca, nitko pri zdravoj pameti ne bi pustio barbarski devastirati svjetski znano Partizansko groblje u Mostaru arhitekta Bogdana Bogdanovića, čije je umjetničko djelo i čuveni Kameni cvijet žrtvama ustaškog konc-logora u Jasenovcu. Partizansko groblje je bio najljepši arhitektonski i hortikulturni (terasasti) projekt na Balkanu, simbol Mostara, podignut 1965. godine i posvećen svima koji su se borili u Drugom svjetskom ratu protiv nacizma i fašizma u Europi i svijetu.

Majku mu i tim Klingoncima, što sve ne učiniše, podvališe i temeljito zajebaše pred cijelim svijetom slobodoljubive/miroljubive i bogobojazne Hrvate koji su se tih olovnih 1993. i 1994. u BiH samo do bola odlučno držali legendarne/povijesne devize Tuđmanovog partizanskog zapovjednika Josipa Broza Tita: „Tuđe nećemo, svoje ne damo!“ Zašto su haaški pravosudni slijepci ostali srca kamenoga, pa je moralna vertikala s prvog kamiona humanitarnog konvoja s hranom za Bošnjake posegnuo za bočicom s cijankalijem. Bolje smrt, nego ratni zločinac – mogla bi glasiti parafraza one komunističke s beogradskih prosvjeda 1941. godine, kojom su beogradske radničke mase odbile Hitlera i tzv. Trojni pakt.

HRT-ovi urednici, što ih je HDZ kao poslušne istomišljenike doveo na izvrsno plaćene pozicije odlučivanja, čak i mozaičnom emisijom „Dobro jutro, Hrvatska“ u četvrtak anatemiziraju četvrtu, haašku istinu o zločinu i kazni. Svako malo puštaju lakonotnu pjesmu „Sude mi“ Miroslava Škore ft. Marka Perkovića Thompsona. U inat svima. Otkad je HDZ zamijenio uređivačku i novinarsku momčad uzdanicama uglavnom niže profesionalne vrijednosti (tipa Damira Smrtića, koji je od lokalnog međimurskog dopisnika izrastao u voditeljsku perjanica, Zrinke Grancarića koja je stalno na rubu plača ili tek pridošla s pogreba, Branka Nađvinskog, Petra Vlahova…), Thompson je dobrodošao na hrvatskoj dalekovidnici. Škoro je bio i dosad, jer njegovo domoljublje ne vonja po ustaškoj krilatici „Za dom spremni“. Thompson je šaka u oko onima u RH i EU, gdje ne žele njegove koncerte, zbog jakih „za dom sprenih“ razloga.

HRT-ovo učestalo puštanje pjesme „Sude mi“ u „Dobrom jutru, Hrvatska“ – izvorno posvećene bivšem uzniku iz Scheveningena Anti Gotovini – neinteligentna je aluzija na zloću međunarodne zajednice, impregniranu u Haaškom sudu: „Ej, ljube, moga oka vilo/ Idu dani ode godina/ Da uza me nije tvoje tilo/ I da su me braća izdala./ Sude mi zato što svoje volim/ Volim najviše, što sam branio/ Moje najdraže./ Sude mi, dušmani moja ljube/ Ali ne znaju da je istina/ Voda duboka./ Ej, djeco mila, vite grane moje/ Upamtite što vam govorim/ Ej k’o ne ljubi i ne čuva svoje/ Božjeg lica neće vidjeti“. Itd., itsl. Braća ga izdala. Dušmani. Kriv što voli svoje. Branio svoje. Istina je voda duboka. Djeco, ne nastavite li „domoljubno“ djelo, nećete vidjeti Boga ni stupiti u Kraljevstvo nebesko. Pa sad, koga patetika vrjednosnog tipa „auto trubi, mi smo domoljubi“ može motivirati ili uplašiti, njegov problem. U trenutku kad se i u RH i u BiH teško i sve teže živi, nitko od onih koji nemaju ratnog putra na glavi i nisu se ogrebli o dio (poslije)ratnog plijena, nemaju razloga dati se huškati.

Neki dan je, recimo, poznati glumac s ovih prostora Emir Hadžihafisbegović, akter u kultnoj predstavi „Audicija“, zbog koje su ga napali neki četnički portali u Beogradu jer da širi bošnjački šovinizam, vrlo oštro govorio televiziji N1 BiH o lošem stanju u svojoj zemlji, ratu i krivcima za disfunkcionalnost lijepe zemlje triju konstitutivnih naroda i dvaju entiteta, koja nikako da stane na zdrave noge. Srbi su se zatvorili u svoju neformalnu državu, a Hrvati se non-stop žale da su neravnopravni u Federaciji, da ih Bošnjaci majoriziraju, da se iseljavaju i da je rješenje zapravo u – trećem entitetu. Možda se više i ne mora zvati Herceg-Bosnom, ali i – zašto ne? Božo Ljubić kaže novinarima da je „HZ/HR Herceg-Bosna zapravo ugrađena u Daytonski sporazum“. Hadžihafisbegović retorički kontrira u televizijskom intervjuu: „Samo iz Lašvanske doline iselilo se prošlih godina 17.000 Hrvata, a tamo sve vrijeme vlada HDZ. Tko onda majorizira Hrvate u hrvatskoj enklavi, gdje više nema ni Bošnjaka niti Srba?“

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović hrvatski je član Predsjedništva BiH, a Hrvati iz dvoglavog HDZ-a u toj zemlji na svim su važnim dužnostima na području bivše tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, izabirali su ih sunarodnjaci, kao i svog saborskog zastupnika u RH. Na svim izborima od rata naovamo, Hrvati premoćno – u četveroredima i od ranih jutarnjih sati do kasno navečer – stalno glasuju za HDZ, makar im je život sve teži i ta ga stranka više od dva desetljeća nije kadra poboljšati. Hercegovački Hrvati koje je u subotu adventski ugostila predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović u bivšoj Titovoj vili na Prekrižju, otvoreno su kukali u novinarske mikrofone kako u njihovom zavičaju nema posla, nema investicija i mladež se masovno iseljava. Pa što radi taj dvoglavi HDZ? Što radi Dragan Čović? HDZ je više od 20 godina vlast na područjima gdje su Hrvati stoljećima svoji na svome. Zašto ne ide, što se čeka? Godota?

Sequence-01.Still015

N1

U Federaciji su Hrvatima krivi većinski Bošnjaci, a u Republici Srpskoj – Srbi. Sic. Hrvatski je premijer Andrej Plenković (HDZ) u godini mandata čak sedam puta hodočastio u BiH i više se ne gasi: „BiH je prioritet hrvatske vanjske politike. Briga za tamošnje konstitutivne Hrvate ustavna je obveza RH“. Pa zašto onda ne ide, pa ne ide? Tko koči uzbrdo?

Nakon što će Haaški tribunal staviti ključ u bravu zadnjeg dana 2017., a rezidualni mehanizam završiti nedovršeni posao, na scenu će stupiti nacionalni sudovi u trima državama – BiH, Hrvatskoj i Srbiji – radi sankcioniranja preostalih ratnih zločinaca. Ustavni sudac Mato Arlović kazao je televiziji N1 Hrvatska da „Tužiteljstvo Haaškog tribunala već sada traži od RH da poduzme radnje i pokrene postupke odgovornosti protiv svih osoba koje su bile involvirane u mogući udruženi zločinački pothvat“. U tom grmu možda leži zec, odnosno razlog za toliku dramu u hrvatskom političko-medijskom korpusu zbog presuda haaškoj šestorici. Tko je sljedeći? A ta priča da će Plenkovićeva vlada poduzeti pravne i diplomatske aktivnosti u UN-u radi revizije haaških pravomoćnih presuda zapravo je spin za neobaviještenu javnost.

Veto u Vijeću sigurnosti UN-a

Vijeće sigurnosti UN-a nije pravosudna instanca ni mjesto na kojem se može/smije revidirati pravomoćne presude za ratni i zločin protiv čovječnosti, kršenje Ženevske konvencije, itsl. To što se u srijedu 29. studenoga dogodilo u Haagu, gotova je stvar. Nikakvo Vijeće sigurnosti neće dezavuirati svoje sudište u Haagu. Od ukupnog broja osuđenih zločinaca – na osnovi više od tri milijuna dokumenata i desetaka tisuća svjedočenja – 70 posto su Srbi, 20 posto Hrvati i 10 posto Bošnjaci. Nema ni govora o nivelaciji niti izjednačavanju krivnje, kako neumjesno tvrde nezadovoljnici svake od triju bivših sukobljenih strana. Da se i pokuša u Vijeću sigurnosti UN-a s revizijom procesa šestorici Hrvata iz BiH, u što ne vjeruju ni njihovi branitelji, odluka ne može proći ako samo jedna članica Vijeća uloži veto.

Ako nitko drugi, Ruska Federacija ima jakih „osvetničkih“ razloga za veto. Ne samo zbog spora oko Sberbanke, kojoj RH ne priznaje koncernu Agrokor posuđenih 1,1 milijarde eura. Hrvatska je 11 godina bagatelizirala Rusiju time što nije imala svog veleposlanika u Moskvi, a ovih je dana poslala kontingente svoje vojske u Poljsku i Litvu, na granicu u blizini ruske enklave Kalinjingrada, pa… Stvar je čupava, a k tome ni branitelji pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca nemaju niti mogu imati jake nove dokaze o njihovoj nedužnosti po zapovjednoj odgovornosti. Zašto Hrvatska nije takvo što uspjela u slučajevima Darija Kordića (25 godina robije, odslužio dvije trećine i postao svetac sisačkog biskupa Vlade Košića) ili Tihomira Blaškića (devet godina zatvora za ratne zločine)? Odgovarali su za manje-više isti krimen, kao Prlić i ostali.

Državni vrh RH daje na sva zvona to kako će početkom tjedna premijer Plenković ići u BiH ne bi li s Čovićem „smirio tamošnje Hrvate, zabrinute zbog mogućih posljedica pravomoćnih presuda njihovim bivšim političkim, vojnim i civilnim prvacima“ u tzv. HZ/HR Herceg-Bosni. Istodobno, stiže vijest da se bošnjački stradalnici i zatočenici konc-logora HVO-a pripremaju tužiti RH međunarodnom pravosuđu – na osnovi sada pravomoćno utvrđene krivnje za udruženi zločinački pothvat i agresiju RH na BiH – te tražiti od RH pripadajuću ratnu odštetu. Plenković i stranački mu pobočnik Dragan Čović ne mogu ništa učiniti, jer je slijed posthaaških događaja manje-više definiran. Njih se o tome neće puno pitati. Za hrvatski „nemir“, međutim, ima odgovarajućih sedativa i u BiH i u međunarodnoj zajednici.

Ako itko, Plenković je svjestan toga da Grabar-Kitarović neće u srijedu na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a o rezultatima rada Haaškog suda obraniti hrvatsku istinu o ulozi RH u ratu u BiH. Manje-više za osuđene Hrvate, koji će ionako za godinu-dvije biti pušteni iz komfornih zapadnih zatvora, oni su samo verbalizirana činjenica. To da njih dvoje uistinu mogu promijeniti tijek zbivanja, spin je za lakovjerne. Da uistinu misle to što govore i da su uvjereni kako Franjo Tuđman i HDZ nemaju prljave prste u ratu u BiH, dali bi objaviti sve transkripte i dokumente iz stogo pov. arhiva i ukradenih za mutne privatne potrebe koje još nitko, pa ni Stjepan Mesić, nije dilao Haagu. To bi bilo vjerodostojnije od spomenarske larpurlartistike Kolinde Grabar-Kitarović: „Dragi Hrvati u BiH, Hrvatska je s vama“. Sic.

Neka se vidi istina tko je bio tko tih kritičnih 1990-tih godina, tko je govorio na tajnim sastancima „državotvoraca“, tko je, kome i je li „farbao tunele“, u „nacionalnom interesu“ i povjerljivo govorio b-h Hrvatima jedno, mislio drugo, a činio treće. I neka se objavi zašto je u Haagu završilo neusporedivo više Hrvata iz BiH, nego onih iz RH. Tko ih je ispraćao iz Zračne luke Zagreb? Odreda ideolozi i akteri mračne prakse koju je Haaški tribunal osudio kao udruženi zločinački pothvat radi uspostave tzv. velike Hrvatske.

Usred opće politički dirigirane halabuke u RH i bivšoj tzv. HZ/HR Herceg-Bosni zbog pravomoćne presude za ratni i zločin protiv čovječnosti te huškačkih izjava HDZ-ovih državnika iz obiju zemalja i javnomedijske apologetike HRT-a, ljubljansko Delo je u subotu objavilo intervju s glavnim haaškim tužiteljem Sergeom Brammertzom, koji je Hina prepričala hrvatskim medijima. Lekcija je to svima koji nacionalistički soliraju i neodgovorno raspaljuju tenzije protiv međunarodne zajednice i protiv Bošnjaka. To je lekcija i istomišljenicima u srpskom i bošnjačkom korpusu na tlu bivše Jugoslavije.

„Haaški tribunal nije politička ustanova i na njemu se nije sudilo narodima“, kazao je Brammertz, „nego odgovornima za teške ratne zločine i kršenje Ženevske konvencije. Osuđeni počinitelji nisu vojnici koji su se borili za domovinu, svoja sela ili obitelji, nego zapovjednici koji su ubijali ratne zarobljenike zaštićene Ženevskom konvencijom. Nema ništa herojskoga u spaljivanju sela, iseljavanju ljudi iz njihovih domova ili poticanju vojnika na masovno spolno nasilje. (…) Vrlo je važno da zajednica iz koje je počinitelj razumije da mi to znamo razlikovati. Osuđenici u Haagu nisu heroji, nego oni koji se lažno prikazuju braniteljima svog naroda, a zapravo su iskoristili i izdali njegovo povjerenje za svoje vlastite osobne i političke interese. (…)

Nastavljam svoj rad u Haagu kako bi se zaključio prijelaz s ICTY-ja na tzv. rezidualni mehanizam, na koji prelaze i preostali postupcima u slučajevima Stanišić i Simatović te žalbe Karadžića i Mladića, što je od velike važnosti. Mehanizam će pružati i pomoć u suđenjima pred nacionalnim sudovima. Samo u BiH je više od 3000 neriješenih slučajeva ratnih zločina. Naš ured ima devet milijuna stranica dokumenata o konfliktu u nekadašnjoj Jugoslaviji i sve su te informacije na raspolaganju nacionalnim istražnim uredima. Današnja situacija u pogledu suđenja za ratne zločine kao dio procesa pomirenja nije pozitivna. Postupci koji se vode u Srbiji, Hrvatskoj i BiH su spori, a kvaliteta suradnje među tužilaštvima tih država slabija je nego prije nekoliko godina, među ostalim i zbog izostanka potrebne političke volje. Potrebno je da se političari ograde od počinitelja ratnih zločina i ne koriste nacionalističku retoriku, čime oživljuju tamne duhove iz 1990-ih godina. Važno je i djelovanje nevladinih udruga. Takav je primjer jedne udruge mladih iz Hrvatske koja se javnim pismom ispričala pripadnicima Srba za zločine počinjene u Oluji. To je povijesna činjenica koju hrvatska strana rado negira.“

Hrvatski politički, braniteljski i crkveni mainstream otvoreno negira i omalovažava međunarodnu pravdu koju je 1992. inicirala sama Hrvatska, držeći valjda kako će međunarodna zajednica suditi samo – Srbima. Jer, štono reče bivši vrhovni sudac RH Milan Vuković: „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratne zločine“. Sic. Itekako su mogli. I počinili su ih u velikom broju, u RH i u BiH. Trenutna HDZ-ova vlast u državi s razlogom je uzdrmana presudom u Haagu, ali je nedopustivo da politikantski, ljudski nedolično manipulira čak i Praljkovim suicidom. Neprilična je izjava ucrnjene Grabar-Kitarović da je ta smrt duboko u srce pogodila hrvatski narod, jer to nije istina. Čak je i početak sjednice Skupštine grada Zagreba odgođen budući da se vijećnici nisu suglasili o minuti šutnje. U Hrvatskom je saboru oporba bojkotom bacila sjenu na minutu šutnje za pravomočno osuđenog ratnog zločinca. Hrvatska je oštro podijeljena na mnogo važnijim pitanjima od odnosa RH i Haaga, uloge RH u ratu u BiH, itsl. I ostat će. Plenković i Grabar-Kitarović ne pridonose snošljivosti.

Nevažni „nacionalni interesi“

Ni stranački medij HRT, koji više je od šest sati izravno prenosi događaj, a novinarski pogon od osobitog povjerenja (Branimir Farkaš, Tomislav Vinković, Mirjana Posavac, Ivica Đuzel, Zoltan Kabok, Zrinka Grancarić), pa gosti tipa Višnje Starešine i Željka Olujića jednoumno se upinjao dokazati pravovjernost samo hrvatskoj istini, Građani imaju svoje stajalište o „nacionalnom interesu“, koji se oktroira silom političke moći i „svojih“ medija. Svjetski mediji nisu „haaškoj nepravdi“ pridali pozornost koju hrvatska politika drži važnom. Naprasno su Praljkovo samoubojstvo usred sudnice uzeli  kao prima vijest, a hrvatska istina u vezi s presudama prošla je manje-više nezapaženo. Spomenuta je usput. To je teško palo HRT-ovoj skeneristici Karolini Vidović-Krišto.

Važan dio međunarodne zajednice jamačno ima neke svoje planove i s Hrvatskom i s cijelim Balkanom, u čemu su potpuno nevažne želje Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović te njihova vizija „hrvatskih nacionalnih interesa“. Tako je bilo i bit će, pa i kad je riječ o pravomoćno osuđenim ratnim zločincima i onima koji će tek sjesti na optuženičku klupu. Sudeći po Brammertzovim riječima, sudska ih pravda neće ostaviti na miru. Jamačno ih ni sam Bog nije želio prigrliti pod milosrdne skute, jer nije malim prstom pomaknuo na cjelonoćne i svekolike dnevne molitve u brojnim crkvama u RH i BiH, tisuće zapaljenih svijeća, crven-bijeli-plavih lampiona i ine performanse „svenacionalne žalosti“.

Kad već ništa ne pomaže, a eksponencijalno raste intenzitet panike među dijelom hrvatske veteranske populacije u RH i BiH, nekih umirovljenih političara i bivših zapovjednika HVO-a i HV-a, generala i onih s nižim činovima, treba naći Pedra koji će visjeti „umjesto nas“. Zasad su to bez konkurencije Stjepan Mesić i Vesna Pusić, ali radar klase „Optužujem! Kriv si! Nacionalni veleizdajnik!“ vidljivo registrira i neke druge na tzv. političko-ideološkoj ljevici koji „nikad nisu željeli Hrvatsku i mrze sve hrvatsko“. Tko će drugi, nego notorni savski šatoraši Đure 25.000 Glogoškog – Josip Klemm i Miljenko Kolobarić, u ime Udruge specijalne policije i Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi – zahtijevaju „osnivanje saborskog povjerenstva za utvrđivanje odgovornosti pojedinaca i državnih institucija u propustima koji su se dogodili pri suradnji s Haaškim sudom“. Dopisom su se obratili izravno premijeru, predsjednici RH, predsjedniku Hrvatskog sabora (hadezeovci HDZ-ovim političarima) i medijima. Sad će se vidjeti koliko su Tomo Medved, šatoraš na mjestu ministra branitelja, te Ante Deur, šatoraš na mjestu braniteljskog savjetnika Kolinde Grabar-Kitarović, uplivni kod svojih šefova.

Mogu ovi na trepavicama hodati, ali pravda se ne da ni zaustaviti niti preinačiti. Kažu iskusni ljudi, spora je ali ipak dođe po svoje. Pa neka institucije rade svoj posao. Svi se slažu s tom floskulom, jer zločinci moraju odgovarati. Ako se to ne odnosi na nas.

03.12.2017.

PLENKOVIC I KOLINDA MOGU PRICATI STA ZELE, ALI.... DOKUMENT UN-a U RATU U BiH NE LAZE!

PLENKOVIĆ I KOLINDA MOGU PRIČATI ŠTA ŽELE, ALI...: Dokument UN-a o ULOZI Hrvatske u ratu u BiH NE LAŽE!

Službeni dokument Ujedinjenih naroda pokazuje kako ipak nije istina "da se ovom presudom pogrešno aludira na ulogu državnog vrha u zbivanjima u BiH devedesetih godina", kako tvrdi premijer Plenković.

Nakon Praljkovog samoubistva, hrvatska javnost se sablaznila. Naginjanjem prošvercane bočice cijankalija nagnula se percepcija hrvatske javnosti o ulozi hercegovačke šestorke i Republike Hrvatske u BiH devedesetih godina. Šok zbog incidenta u sudnici gurnuo je u drugi plan izricanje ostatka vrlo važne presude, piše Index.hr. 

Jahanje vala naricanja za generalom

Ispravno protumačivši val spontanog, agresivnog i nekritičkog naricanja za (samo)otrovanim generalom, državni vrh zajahao je taj isti val i emotivnoj javnosti pokušao progurati kampanju pranja ruku koja bi trebala osporiti presudu o "udruženom zločinačkom pothvatu".

“RH smatra da se ovom presudom pogrešno aludira na ulogu državnog vrha u zbivanjima u BiH devedesetih godina. Smatramo da državni vrh u tim ratnim događanjima prema stavu vlade nije ni na koji način mogao biti povezan s onim činjenicama i interpretacijama kako su nastojale biti rastumačene i interpretirane u presudi iz 2013. godine", važno je ustvrdio Plenković u svojoj prvoj reakciji na presudu hercegovačkoj šestorci.

"Nitko neće pisati našu povijest"

Sljedeći dan oglasila se i Kolinda. Izdvojit ćemo neke njene izjave s presice:

"Kao predsjednica jasno i nedvosmisleno želim poručiti da se jučer u Haagu nije sudilo Hrvatskoj, Hrvatska nije bila agresor, već je najviše učinila za opstanak cjelovite BiH."

"Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu napala je Miloševićeva Srbija i tzv. JNA i to su notorne činjenice. Hrvatska nije napala nikoga."

"Hrvatska je uz SAD najviše učinila da BiH opstane kao suverena država. Hrvatska na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom među prvima je priznala samostalnost BiH."

"Nitko drugi pa ni Haški tribunal neće pisati našu povijest."

Neumoljive činjenice


Utjecajni svjetski mediji nastavljaju se iščuđavati reakcijama predsjednice i premijera na presudu Haškog suda. Međutim, ovo nije prvi put da državni vrh, zanesen lažnim i opasnim folklorom, lažno tumači hrvatsku povijest. 

Međutim, bez obzira kako premijer i predsjednica Hrvatske doživljavali ili revidirali devedesete godine, neumoljive činjenice još uvijek postoje i još uvijek ukazuju na ulogu Hrvatske u Bosni i Hercegovini. Ne postoji premijerska presica, ne postoji predsjedničina poslanica, kao što ne postoji nijedna prijetnja upućena medijima koja može pobiti jednu hladnu činjenicu. 

 
Službeni dokument Ujedinjenih naroda pokazuje kako ipak nije istina "da se ovom presudom pogrešno aludira na ulogu državnog vrha u zbivanjima u BiH devedesetih godina", kako tvrdi premijer Plenković.

Također, pokazuje i kako, bez obzira što kaže premijer Plenković, državni vrh Hrvatske u tim ratnim događanjima ipak jest bio povezan s onim "činjenicama i interpretacijama kako su nastojale biti rastumačene i interpretirane u presudi iz 2013. godine".

Pokazuje i kako Hrvatska ipak nije "najviše učinila za opstanak cjelovite BiH", kako tvrdi predsjednica Hrvatske.

"Ozbiljna neprijateljska djela"


Podsjetimo, 3. veljače 1994. godine održana je 333. sjednica Vijeća sigurnosti UN-a na temu "Situacija u Bosni i Hercegovini".

Ovo je službena izjava predsjednika Vijeća sigurnosti, izrečena na toj sjednici:

"Vijeće sigurnosti je duboko zabrinuto jer je Republika Hrvatska angažirala elemente Hrvatske vojske (HV), kao i tešku vojnu opremu u središnjim i južnim dijelovima Republike Bosne i Hercegovine, kao što je opisano u pismu Glavnog tajnika iz 1. veljače 1994. godine.

Vijeće sigurnosti strogo osuđuje Republiku Hrvatsku zbog ozbiljnih neprijateljskih djela protiv članice Ujedinjenih naroda, što predstavlja kršenje međunarodnog prava, Povelje Ujedinjenih naroda i bitnih odluka Vijeća sigurnosti, a posebno Rezolucije 752 (1992.), u kojoj je Vijeće zahtijevalo hitan prekid svih oblika uplitanja i puno poštivanje teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine.

Vijeće sigurnosti zahtijeva da Republika Hrvatska smjesta povuče sve elemente Hrvatske vojske (HV), kao i vojnu opremu, te da potpuno poštuje teritorijalni integritet Republike Bosne i Hercegovine.

Vijeće sigurnosti još jednom potvrđuje suverenost, teritorijalni integritet i neovisnost Republike Bosne i Hercegovine te ne prihvaća i osuđuje prisvajanje teritorija silom ili 'etničkim čišćenjem', tko god ga počinio.

Vijeće sigurnosti zahtijeva od Glavnog tajnika da prati situaciju izbliza te da, u roku od dva tjedna od dana objavljivanja ove izjave, obavijesti Vijeće o napretku o potpunom i cjelovitom povlačenju svih elemenata Hrvatske vojske (HV), kao i vojne opreme, iz Republike Bosne i Hercegovine.

Vijeće sigurnosti razmotrit će druge ozbiljne mjere ako Republika Hrvatska smjesta ne zaustavi sve oblike interveniranja u Republici Bosni i Hercegovini.

Vijeće sigurnosti ponavlja svoju izjavu od 7. siječnja 1994. godine, u kojoj je izrazilo svoju duboku zabrinutost zbog nastavljanja široko rasprostranjenih neprijateljstava u Republici Bosni i Hercegovini. Vijeće sigurnosti još jednom poziva sve strane da prekinu neprijateljstva kroz cijelu Bosnu i Hercegovinu i da poštuju obveze koje su preuzele te da se suzdrže od akcija koje bi dodatno povećale ili proširile sukobe. Sve pozivamo na pregovore u okviru Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, kako bi se rješenje postiglo što prije.

Vijeće sigurnosti nastavit će pozorno pratiti situaciju", piše u izjavi predsjednika Vijeća sigurnosti, prenosi Index.hr

03.12.2017.

DR. ESAD BOSKALO : NE MOZEMO VISE ZIVJETI U PROSLOSTI, SVI NARODI BiH MORAJU KRENUTI U PROMJENE

Dr. Esad Boškailo : Ne možemo više živjeti u prošlosti, svi narodi BiH moraju krenuti u promjene



Porijeklom iz Počitelja, dr. Esad Boškailo, sada ljekar i profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Feniksu, u američkoj saveznoj državi Arizona, godinu je bio zatočenik logora u Hercegovini.

U intervjuu za naš list kaže da je potvrda presude od 111 godina zatvora hrvatskoj šestorki u Hagu u slučaju „Prlić i ostali” jedino očekivana i ispravna odluka Tribunala. Boškailo ističe da je “s ovom presudom osuđena i ideologija koja je stajala iza zločina i tzv. Herceg-Bosne i Republike Hrvatske te je i ovo jasna poruka o karakteru rata u BiH”.

Srušeni mostovi i moji ubijeni amidža Bećir, prijatelji Sreten i Omer, učitelj Hivzo, komšija Mustafa…– Rat u Bosni i Hercegovini je bio posljedica jasne političke odluke i dogovora da se zemlja podijeli – kaže Boškailo.

I njegov stav je da je, nakon svega, žalosno da “Pravoslavna i Katolička crkva štite zločince i mole se za njih, dok se njihova imena nepravedno glorificiraju”.

– Neprihvatljivo je da se hrvatsko i srpsko rukovodstvo stavlja na stranu zločinaca, daju se imena mostovima, ulicama i studentskim domovima po imenima onih koje je međunarodna zajednica proglasila zločincima. Kad se u BiH ulice, mostovi i škole budu zvali po imenima kao što su Srđan Aleksić, Goran Čengić i Neđo Galić, i na Balkanu će budućnost biti svijetla – dodaje dr. Boškailo.
A kako tumačite presudu u dijelu koji se odnosi na rušenje Starog mosta u Mostaru, za koji je presuđeno da je bio „legitimna vojna meta”!?
– Priznajem da sam kao i svaki Hercegovac i Bosanac i Jugosloven i Evropljanin bio zaljubljen u Stari most, napravljen u 16. stoljeću, koji je uspio preživjeti sve balkanske ratove, Prvi i Drugi svjetski rat, ali nije uspio preživjeti udruženi zločinački poduhvat u kome je srušen 9. novembra 1993. godine.
I pošto presuda u Hagu kaže da je Stari most bio „legitimni vojni cilj”, želim biti sasvim ličan, pa reći da bih i danas pristao da su “svi” mostovi u BiH srušeni, a da mogu vratiti mog amidžu Bećira Boškaila, ubijenog ispred svoje kuće u julu 1993.; kada bih tako mogao vratiti svog prijatelja iz djetinjstva Kapu – Sretena Kapetanovića koji se predao jer su mu obećali slobodu, a mučki je ubijen u MUP-u Čapljina 1993. godine, da bi mu tijelo bilo pronađeno u Splitu prije nekoliko godina; da mogu vratiti mog prijatelja iz istog razreda gimnazije u Čapljini, inžinjera Omera Kohnića, ubijenog u Dretelju 1993., i mog dragog učitelja Hivzu Dizdara iz Počitelja, ubijenog u logoru Gabela 1993; mog komšiju Mustafu Obradovića, ubijenog naočigled mnogih logoraša u Gabeli 1993… I mnoge druge.

Izmučeni ljudi snimljeni po izlasku iz logora, kroz koje je prošao i dr. Biškailo koji nam je poslao ove fotografije objavljene u knjizi „Ranjen – više sam budan: Pronalaženje smisla nakon užasa”

Smatrate li da je to spominjanje Vama dragih ljudi na neki način i dokument koji pomaže drugim ljudima da razumiju srazmjere stradanja u ratu protiv Bosne?

– Nisam zloban, mržnje nemam, ne želim biti ni žrtva, ali ponekad u snu poželim da svi oni koji negiraju genocid, logore, mučenje, etničko čišćenje, ubijanje nedužnih civila, djece, silovanja, provedu samo dan u Dretelju. Samo dan sličan onome kad sam poželio da me ubiju i da moja patnja tako prođe.

Osim ličnih osjećanja, kako na sve gledate kao ljekar koji je poznavao ili možda liječio čak i neke od onih koji su uzurpirali Vašu slobodu?

– Kao ljekaru i humanisti, koji je pomagao svakome ko je zatražio pomoć, nekome ko je proveo više od godinu u šest najgorih koncentracionih logora poslije Drugog svjetskog rata, gledao mučenja i ubijanja, dakle, bio svjedok najstrašnijih stvari, bio i bez hrane, vode i odvojen od porodice, maltretiran – vjerujte, još mi je teško o tome govoriti. I sad me pitate šta mislim o ovom slučaju?

Moram…?

– Pa, zamislite da vi ležite u limenom hangaru u Dretelju, na betonu, bez odjeće, bez vode na plus 45 stepeni sa 700 logoraša, gdje nema dovoljno prostora da ispružite noge, zaključani, bez ikakvih prozora, pa onda, bez najave, pucaju po vama, rafalima iz automatskih pušaka. Čuju se lagani krikovi, udar pogođenih tijela o beton. I vi mene sada pitate šta ja mislim o presudi ovim fašistima?

Znači, Vi ih tako želite nazvati?

– A kako drugačije? Poslao sam vam fotografije izmučenih ljudi, gotovo kostura snimljenih po izlasku iz logora. Hiljade ljudi su prošle kroz strašne torture u logorima kroz koje su i mene vodili: Kasarna Čapljina, Gabela, Rodoč Mostar, Dretelj, Silos Čapljina. Pa, Gabela, Silos ponovo, pa Ljubuški i na kraju opet Rodoč Mostar. Naravno, ne želim propustiti priliku da kažem da je sudska pravda neophodna, da se krene dalje. I zato pozdravljam ovu odluku Haškog tribunala kao i svaku drugu u kojoj se osuđuju zločinci.

Međunarodna zajednica treba razmisliti da Ivanića stavi pod sankcije zbog njegovih pokušaja obmane

A kako gledate na presudu Ratku Mladiću, kao i na one reakcije koje negiraju njegov zločin i glorificiraju ga kao “heroja”? Može li se ta iracionalnost medicinski protumačiti?

– O presudi se mora govoriti sa više aspekata. Legalni aspekt je jasan, Mladić je osuđen na najtežu kaznu zatvora koji ovaj međunarodni sud može izreći. Politički aspekt ove presude je također jasan: osuđeno je političko i vojno rukovodstvo RS za najveće zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, koji su kulminirali genocidom. Međutim, ono što je važno jeste šta će svijet i evropske institucije učiniti s ovom presudom i kakve posljedice se očekuju na terenu, jer vrh RS i Srbije još negira genocid i zločine koje su oni organizirali. Humani aspekt je najteže objasniti. Onima koji su izgubili članove porodice ovo je definitivno samo djelimična satisfakcija, jer im mrtve niko ne može vratiti.

Neki kažu da je opet propuštena šansa da izricanje presude Mladiću posluži da se skine kolektivna odgovornost jednog naroda. Kako Vi to tumačite?

– Evo, Mladen Ivanić je pobrojao da je Sud u Hagu prije presude Ratku Mladiću izrekao Srbima pet doživotnih kazni i 758 godina zatvora, Hrvatima 166 godina i Bošnjacima “svega” 41 godinu. Moram reći da je ovo klasični pokušaj obmane, jer ovdje se ne radi ni o kakvoj matematici, već o krvavim zločinima i pravdi koja se mora poštovati. Ustvari, ako usporedimo broj godina i broj doživotnih zatvorskih kazni, koje je Sud u Hagu izrekao, jasno se vidi koji su počinioci genocida tokom agresije na BiH. Zato mislim da međunarodna zajednica, koja je formirala Sud u Hagu, povodom ovakvih izjava člana Predsjedništva BiH treba razmisliti da Ivanića stavi pod sankcije.

Ali, šta je Ivanić, zapravo, htio da kaže – kako je Sud u Hagu, što smo čuli i iz Beograda – “nepravedan za Srbe”? Nije li to sasvim pogrešan način razmišljanja?

– Naravno da jeste. Ovakvim prebrojavanjem nacionalnih krvnih zrnaca širi se mržnja i to navodi da se Mladić i ostali glorificiraju kao heroji, a ne kao ratni zločinci. Ivanić je propustio veliku šansu za stabilizaciju u regiji, preko skidanja tereta ratnih zločina i kolektivne odgovornosti. Mogla se, jednostavno, bez velikih riječi prihvatiti presuda pojedincima kao i osuda zločinačke ideologije. Uostalom, kroz takvu katarzu je prošao i njemački narod poslije Drugog svjetskog rata. Evropa ne bi stigla do ove mjere razvijenosti da Njemačka to nije učinila.

Umjesto da srpski lideri iz BiH i Srbije nedvosmisleno priznaju genocid i presude Suda u Hagu, oni dalje tovare to preteško breme (odgovornosti) na kompletan srpski narod i u BiH i u Srbiji. Bojim se da je ovo bila njihova posljednja šansa. Oni koji negiraju zločine dokazuju da su trenutno najveći neprijatelji srpskog naroda i kao takvi će ostati zapisani u historiji.

Ni predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović nije se oglasio o presudi Mladiću.

– Čović je čekao ishod ove presude zločincima „Herceg-Bosne”. On je svjestan da se sve presude suda u Hagu moraju poštovati i da se na njih ne može selektivno gledati. Da je prihvatio presudu Mladiću, kakva bi mu bila logika da kaže u pravu su za Mladića, ali su u krivu za hrvatske osuđenike. Osim toga, svjedoci smo i zajedničkog destruktivnog djelovanja rukovodstva iz RS, a i nekih hrvatskih političara kada je u pitanju BiH.

Koja je onda neka zajednička poruka ne samo za žrtve ovih zločina već za sve građane u BiH?

– Minula ratna događanja treba nazvati pravim imenom. Svi narodi BiH moraju krenuti u promjene, moraju se suočiti s nacionalizmom i fašizmom kako bi se okrenuli budućnosti. U isto vrijeme, ne možemo više živjeti u prošlosti koja je teška, bolna i traumatična. Stalno nas guraju u tu prošlost, namećući nam iracionalne strahove, a onda nam nude njihovu pomoć ako za njih ponovo glasamo.

Naučena bespomoćnost

Nedavno ste kao psihijatar govorili o stanju prizivanja bespomoćnosti koja je često jedino što ostaje običnom čovjeku u ovim, što se pravde tiče, jasnim, ali politički još zbunjujućim trenucima. Jesu li ljudi u BiH doista bespomoćni?

– Bojim se da su građani BiH duboko u jednom opasnom psihološkom stanju koje mi u psihijatriji zovemo ”naučena bespomoćnost” ili (engl. – “learned helplessness”). Ta naučena bespomoćnost uzrokuje teške depresije kod ljudi, a objašnjava se kao mentalno stanje u kojem je čovjek naučio da izdržava velike teškoće i tako postaje nemoćan da iz tih teškoća izađe iako mu se za to ukaže prilika, jer, naprosto, više ne vjeruje da postoji izlaz. On, jednostavno, izabere da trpi, jer misli da je izgubio kontrolu nad datom situacijom. Kako drugačije objasniti glasanje za iste stranke, koje su nas dovele u ovu tešku situaciju.

Nije me obradovala smrt Slobodana Praljka

Završetak 24-godišnjeg rada Haškog tribunala i presuda šestorki zloglasne “Herceg-Bosne” obilježen je i samoubistvom Slobodana Praljka u sudnici. Moram Vas, prije svega, upitati kako na taj čin gledate kao psihijatar, čovjek iz struke, a tek onda kao žrtva?

– To me nije nimalo obradovalo. Čovjek se na samoubistvo obično odlučuje kad misli da nema druge alternative. Uzrok samoubistva je često individualni način rješavanja dubokih konflikata u ličnosti pogotovo oko pitanja savjesti i morala. S te strane me Praljkovo samoubistvo nije ni začudilo. Očito je da je sve to bilo dobro isplanirano i naravno da će postojati sumnja da mu je neko pomogao da nasilno završi ne smogavši snage da se suoči sa svojom 20-godišnjom kaznom. Ono što je meni interesantno je da se s presude ideologiji i zločinima hrvatske države i tzv. Herceg-Bosne pokušava skrenuti pažnja na to samoubistvo. Isto tako me brine da se izvještaji sa Suda politiziraju i da najmanje šanse da nešto kažu o ovoj presudi imaju oni koji su mučeni i koji su izgubili članove porodica. Kada to komentiraju, nijedan političar niti, recimo, crkveni uposlenik ne bi nikad trebali imati nijedan argument protiv hiljada logoraša konc-logora u Hercegovini iz 1993.-1994. godine.

Zaključani u kafezu

Izgleda da su ljudi naprosto zarobljeni u negativne emocije zbog ratnih stradanja, koje političari još rabe radi održavanja na vlasti. Kako iskoristiti ove presude da se krene naprijed?

– Vrijeme je da svi skupa izađemo iz nametnutog kafeza, jer su nam vrata širom otvorena, samo mi to ne vidimo. Dok porodice političke vlastele žive u velikoj raskoši, obični građanin se bori da preživi. Žrtvama rata je posebno teško. Nažalost, bit će tako sve dok se ne shvati da samo političari žive od nacionalizma, a obični svijet radi nacionalizma umire za njih. Političarima je to veoma jasno, ali građanima još nije.

Stanovnike BiH stalno podvrgavaju novim teškim šokovima. Tu su korupcija, nezaposlenost, ogromna i nepotrebna potrošnja birokratije i luksuz u kome žive političari, koji, uz to, prijete novim ratovima. I pored svih ovih šokova, građani BiH nastavljaju da glasaju za iste vlastodršce, jer oni “mudro” prijete novim ratovima, pa je zato “sve dobro samo da ne puca”?! Dakle, građani BiH ostaju pasivni u negativnim situacijama, iako imaju jasnu mogućnost za promjene. To se mora promijeniti.

Erol Avdovć (Avaz)

03.12.2017.

FRA IVO MARKOVIC: POKAJMO SE, NAPRAVILI SMO ZLO

Fra Ivo Marković: Pokajmo se, napravili smo zlo


.


Fra Ivo Marković, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, kazao je u razgovoru za Radiosarajevo.ba, komentirajući današnju reakciju Biskupske konferencije BiH u vezi s presudom “Prliću i ostalima”, da nije zadovoljan izrečenim ocjenama.

“Te ocjene ‘sumnja se baca’, “netko hoće da Hrvatima ogadi BiH”… Mislim da treba jasno reći: mnogi Hrvati ne doživljavaju BiH svojom domovinom. Zato je netko najviše odgovoran, a to je politika Herceg-Bosne i politika HDZ u BiH. To treba jasno reći! Ne volim ove uopćene fraze tipa “dat će Bog”. Ljudi su umorni i zasićeni od takve priče”, kaže na početku Fra Ivo Marković.

Ovaj bosanski franjevac primijećuje da se u “Hrvatskoj pravi nacionalna histerija” poslije potvrđivanja presude Prliću i drugima za ratne zločine u Hagu. Previše se, veli, emocija diglo i negativne energije, te očekuje da se tenzije slegnu i do izražaja dođe pamet.

A to treba pričekati…

Ljudima se pere mozak, obezglavljuje ih se. Jer, konkretno, neke nacionalne stranke očekuju da samo izbezumljeni, obezglavljeni ljudi, koji s izgubili samosvijest, odgovornost, da mogu za njih glasovati. Oni to sada koriste. Vidite šta rade. Mislim da bi pravi potez bio da se nakon ovog prizna. Imamo taj Haški sud. Kakav je, takav je, on donosi funkcioniranje međunarodne pravde ovoga svijeta. On je doprinio funkcioniranju pravde i na ovom terenu, iako nismo posve zadovoljni. Mislim da bi bilo najbolje prihvatiti presudu (u slučaju “Prlić i ostali”). Pokajati se, napravili smo zlo… Da to bude jedno polazište”, kazao je Marković.

Nadalje, vjeruje da je ovo trenutak da i država Hrvatska korigira svoju politiku prema BiH.

“Država Hrvatska prema BiH mora da promijeni politiku. Mora, ne voditi politiku kako diktira HDZ u BiH, već da država Hrvatska definira svoje interese u odnosu na BiH, a ja vjerujem, kad bi htjeli definirati svoje interese, da je to cjelovita BiH u kojoj su Hrvati konstitutivan narod, u kojoj Hrvati na cijeloj teritoriji BiH imaju svoja puna prava: kulturna, nacionalna i religijska. Mislim da takav jedan odnos treba praviti. Okrenuti se prema budućnosti. Da pitanja prošlosti ne budu teret na nogama, nego da se rješavaju problemi. Tako da se može živjeti zajedno. Ali, ovako, biti zarobljen prošlošću, to je krajnje negativno”, naglasio je sagovornik Radiosarajevo.ba.

Komentirajući nastojanja da se, uprkos uvjerenju da ovo nije presuda hrvatskom narodu, taj narod instrumentalizira u negativnom pravcu, fra Ivo Marković kaže da sve treba jasno definirati.

“Ovdje najproblematičnija presuda jeste ona za “udruženi zločinački poduhvat”. Sud je donio korektnu presudu, što se tiče Hrvatske. Jeste, sudjelovala je! Problem je ovdje što Srbija nije za takvo nešto osuđena. Srbija je započela ovaj rat, velikosrpska ideologija, agresija… Ja sam ovdje na Teologiji bio zarobljenik jedinca iz Srbije! Užasan je promašaj Suda što Srbija nije osuđena i na neki način imam razumijevanje. Sud je skočio sam sebi u stomak. Ne prigovaram zbog presude Hrvatskoj, nego što nije Srbija nije osuđena”, naglašava Marković, podržavajući dio izjave predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović da je “moj narod činio zločine, da se treba pokajati i okrenuti budućnosti”.

Idemo u budućnost okrenutih leđa

Nadalje, Marković smatra da nam treba “zarobljavanje prošlosti”

“Narod je toliko okrenut prošlosti, tako da u budućnost ide okrenut leđima. Religiozno gledano to je grijeh, život u grijehu. Grijeh je prošlost. Okrenuti se od grijeha, od prošlosti ka budućnosti, to je jedan strašno važan, iz života vjere jedan važan primjer. To je potrebno čitavom Balkanu, osobito Bosni”, podvukao je.

Upozorio je, na kraju, da spirala međunacionalnih odnosa ide u krivom smjeru, “kao da se priprema za rat”.

“Mi živimo nakon rata. Spirala pomirenja, detraumatizacije treba funkcionirati. Negativne procese što prije zaustaviti. Rješenje je da svi odgovorni ljudi promijene politike. Da se politika ne vodi s pozicije identiteta i nacije, religije već sa pozicije interesa. Da biramo političare koji će da prave programe. Imamo idiotsku vlast koja govori da su ugroženi ljudi. Manipulira se tom ugroženošću, fraze, pljačka. A samo je gore i gore, propadamo. Ovo je trenutak da se pokrenu stranke, da se narod osvješćuju, ovo je trenutak za društvenu i političku akciju i na tom treba raditi”, zaključio je fra Ivo Marković.

(Kliker.info-RS)

02.12.2017.

BEC DEMASKIRAO DRAGANA COVICA: "OD ZLOCINCA PRAVI SVECA, ON JE EKSPONENT PROJEKTA KOJI JE OSUDJEN U HAAGU"

BEČ DEMASKIRAO ČOVIĆA: "Od zločinca pravi sveca, on je eksponent projekta koji je osuđen u Haagu"

“Čović je eksponent politike koja nikad nije odustala od projekta Herceg-Bosne, čisto hrvatskog entiteta u BiH, koji je sada osuđen u Hagu”, zaključuje “Standard”.


BEČ DEMASKIRAO ČOVIĆA: 'Od zločinca pravi sveca, on je eksponent projekta koji je osuđen u Haagu' - 2

Austrijski dnevnik “Standard” objavio je veliku analizu pod naslovom “Hrvatska desnica profitirala je od samoubistva ratnog zločinca Praljka”, u kojoj naglašava da hrvatska Vlada nema nikakve pravne opcije kako bi uspješno pokrenula reviziju haške presude hercegovačkoj šestorki.


Na početku teksta opisuje se kako su se u Mostaru i Zagrebu palili lampioni u čast Praljka, koji se otrovao u haškoj sudnici nakon što mu je potvrđena kazna zatvora od 20 godina.

 

“Standard” konstatuje da se “po reakcijama hrvatskih nacionalista na Praljkovu smrt može pogrešno zaključiti da dotični nije ratni zločinac nego svetac”.

 

“Svoje pretvaranje u ikonu Praljak je očito planirao”, te je računao da će njegovo samoubistvo imati političke posljedice, navodi list.

 

Jedna od njih je da hrvatska Vlada, kako piše “Standard”, odbija prihvatiti presudu hercegovačkoj šestorki, iako je do sada presude iz Haga poštovala.

 

Ističe se i da je premijer Andrej Plenković, inače “više umjeren nego konzervativno-nacionalistički političar”, počeo govoriti o nepravednoj presudi te najavio “pravne i političke korake”, iako i sam zna da ne može ništa učiniti, prenosi hrvatski Indeks.hr.

alt

To je za “Standard” potvrdio i portparol Haškog suda, koji naglašava da su sve pravne mogućnosti iscrpljene.

U Hrvatskoj se može čuti malo racionalnih glasova oko presude hercegovačkoj šestorki, a među njima su bivši predsjednik Ivo Josipović i bivši ministar spoljnih poslova Vesna Pusić, navodi austrijski list.

 

Glasniji su, ipak, političari koje su od presude napravili veliko nacionalno pitanje, poput predsjednika Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, koja “već sada skuplja glasove nacionalista za reizbor 2019. godine”.

 

“Ona je Praljka hvalila i prije presude i protivno činjenicama ustvrdila da Hrvatska nije bila agresor u BiH. Tome se pridružio i Plenković, koji je suprotno istini izjavio da Srbija nije osuđena za udruženi zločinački poduhvat u Hagu”, piše bečki list.

 

Kao najskandalozniju izjavu “Standard” izdvaja onu predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, vođe “vrlo nacionalističke stranke”, koji je rekao da je presuda “zločin protiv svih predstavnika hrvatskog naroda u BiH”.

 

“Čović je eksponent politike koja nikad nije odustala od projekta Herceg-Bosne, čisto hrvatskog entiteta u BiH, koji je sada osuđen u Hagu”, zaključuje “Standard”.

 

Austrijski list podsjeća i da su vojnici Hrvatske vojske ratovali u BiH kao podrška HVO-u te da na 111 godina zatvora osuđena hercegovačka šestorka nisu bili vrhovna instanca Herceg-Bosne nego je to bio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman te njegov ministar odbrane Gojko Šušak.

 

“Presuda je zapravo pozitivna za Hrvatsku”, piše “”Standard”, “jer nudi potencijal za suočavanje sa prošlošću”.

02.12.2017.

BEOGRADSKI PISAC VLADIMIR ARSENIJEVIC: ODVRATNI SU ONI STO KAZU DA SU SVI PODJEDNAKO KRIVI, ONI STO KAZU I ONI SU NAS UBIJALI'...

BEOGRADSKI PISAC VLADIMIR ARSENIJEVIĆ: 'Odvratni su oni što kažu da su svi podjednako krivi, oni što kažu i oni su nas ubijali'...

Beogradski pisac Vladimir Arsenijević prokomentirao je reakcije na recentne presude Haškog tribunala. Arsenijević kaže kako postoje tri različite grupe komentara koji su odvratni. Ipak, smatra da je najodvratnija ona pseudoracionalna vrsta reakcija, koja pokušava da sve smjesti u nekakav "neutralni" kontekst.

 

- Prvoj grupi pripadaju oni koji tvrde da u našim ratovima niko zapravo nije kriv, odnosno da su svi podjednako krivi.

 

Drugoj grupi pripadaju oni pravednici koji kažu – dobro, počinili smo zločine, ali šta su oni nama radili. Ta perverzna simetrija bi valjda trebalo da nas navede na zaključak da, ako su hrvatska, bošnjačka ili albanska strana počinile neke zločine tokom ratova devedesetih, a jesu, to bi onda automatski valjda moralo da umanji, ili da čak anulira svaku krivicu Ratka Mladića. Što je apsurdno.

 

Treću grupu čine građani koji zločine i krivicu pokušavaju da reletiviziraju tezom da "svaki rat podrazumeva zločine".

 

Sve su odvratne, ali je, po mom sudu, ipak najodvratnija ona pseudoracionalna, koja pokušava da sve smesti u nekakav "neutralni" kontekst. Radikalni glasovi, oni koji priznaju da su klali i ubijali zarad "višeg nacionalnog cilja", bez ikakvog moralnog zazora pokazuju da se uopšte ne stide onoga što su činili ili što čine; naprotiv: podrazumeva se, dakle, da se neke etničke grupe ubijaju jer je to, naprosto, uredu.

 

Sa druge strane, pseudoracionalni pristup o kojem sam govorio ima problem da objasni kako u isto vrijeme potajno opravdavati Mladića, ali se i gnušati zločina. Kako?! Jedno drugo isključuje, zar ne?! Kažite onda otvoreno šta mislite, pa da znamo na čemu smo!

 

Na pitanje ko su, zapravo, naši sveci, naši heroji, "neherojskom vremenu uprkos", Arsenijević odgovara: 

 

- Ovde nije reč samo o herojima, niti samo o svecima; reč je o dalekosežnim posledicama i efektima sveobuhvatnih, identitetskih politika, koje svake odgovornosti ili krivice oslobađa sve ono što taj konkretni identitet potvrđuje u bilo kojem smislu.

 

- Zločini svih naših ratnih zločinaca, u toj iskrivljenoj percepciji, govore u prilog njihove etničke i nacionalne "čistote". U tom smislu je logično da Ratko Mladić, sve i kada bi hteo, više i ne može pripadati bilo kome izuzevši srpske nacionaliste. Ako pogledate plakat sa Mladićevim likom koji je napravio srpski ultradesničarski pokret Obraz, shvatit ćete da su oni koji slave Mladića već stvorili okvir unutar kojeg se, prema njihovom mišljenju, jedino može biti "čisti" Srbin. Naravno, takav pristup podrazumeva ignorisanje bilo kakve Mladićeve odgovornosti, da ne kažem krivice za počinjene zločine. Istovremeno, on isključuje mogućnost i najmanje identifikacije ili saosećanja sa žrtvom. Zvuči paradoksalno, ali ova vrsta isključivosti pokazuje koliko su, zapravo, nacionalisti nesigurni u vlastiti identitet. U tom smislu, ogorčenje srpske javnosti presudom Ratku Mladiću, ili reakcija hrvatskog društva na presudu i gest Slobodana Praljka, uopšte ne čudi.

 

-Ono što sam govorio o Srbiji, nažalost, manje-više važi za celi prostor bivše Jugoslavije. Činjenica da ste osuđeni za najteže ratne zločine u našim društvima očito je način da potvrdite vlastitu pripadnost "čistoj" naciji, vlastiti identitet, rekao je Arsenijević.

02.12.2017.

RATNA PROSLOST DRAGANA COVICA

RATNA PROŠLOST DRAGANA ČOVIĆA: Kako je Praljka molio da mu obezbijedi "10 zatvorenika" kao radnu snagu za mostarski SOKO!

U martu ove godine, "Slobodna Bosna" je objavila tekst potkrijepljen dokumentima o tijesnoj sprezi Dragana Čovića i Slobodana Praljka tokom rata u Mostaru. Tekst na našem portalu objavljen je u martu ove godine, u vrijeme kada je aktuelni lider HDZ-a BH na neizravan način opstruirao zahtjev za Reviziju tužbe BiH protiv Srbije za počinjeni genocid u BiH.

Danas nam se ovaj tekst čini aktuelnijim i značajnijim nego u vrijeme kada je objavljen.




RATNA PROŠLOST DRAGANA ČOVIĆA: Kako je Praljka molio da mu obezbijedi '10 zatvorenika' kao radnu snagu za mostarski SOKO! - 3

Svoje odbijanje da kao član Predsjedništva iz hrvatskog naroda podrži pokretanje reviziju presude u tužbi BiH protiv Srbije za genocid, Dragan Čović je nastojao opravdati riječima da bi u slučaju osuđujuće presude za šestoricu funkcionera Herceg Bosne, do  koje je on istakao da vjeruje kako neće doći, „Bošnjaci“ iskoristili priliku da po istom osnovu tuže i Republiku Hrvatsku. 


Prema svemu sudeći nije sasvim slučajno što Dragan Čović svoje odbijanje da podrži reviziju presude protiv Srbije i time utvrđivanje pune istine o zločinima tokom rata u BiH i odgovornosti Srbije za njih, stavlja u kontekst moguće tužbe protiv Hrvatske i s tim u vezi presude tzv. hercegbosanskoj šestorci. Naime, iza brige za interese susjedne države i sudbinu bivših funkcionera paradržave Herceg-Bosne optužene za udruženi zločinački poduhvat, vrlo je moguće  da stoje Čovićevi posve lični motivi i strah. Naime, od presude „hercegobosanskoj šestorci“ najdirektnije bi mogla zavisiti i dalja sudbina samog Dragana Čovića.

Tokom ratnog perioda kao osoba bliska političkom i vojnom rukovodstvu tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Dragan Čović obnašao je dužnost direktora mostarskog Sokola. Bosna u posjedu je dokumenta u kojem potpisani direktor „Sokola“ Dragan Čović  od bivšeg generala HVO-a i haškog optuženika Slobodana Praljka zahtijeva da mu za potrebe firme obezbijedi zatvorenike kao radnu snagu.

 

„Molimo vas nam za potrebe ZI „SOKO“ Mostar omogućite izuzimanje deset (10) zatvorenika s ciljem obavljanja određenih poslova/  podizanje i postavljanje zaštitne ograde oko ZI SOKO“, navodi se u molbi koju je Čović uputio Slobodanu Praljku.

 

alt


Ova molba još jednom govori u prilog onome o čemu se u javnosti već dugo špekuliše – da je Čović tokom rata u BiH uz podršku rukovodstva Herceg-Bosne u Sokolu korisito radnu snagu zatočenih Bošnjaka iz zloglasnog logora Heliodrom. Podsjetimo da optužnica protiv hercebosanske šestorke, koja je prvostepeno osuđena na ukupno 111 godina zatvora, između ostalog sadrži i zločine počinjene u koncentraconim logorima širom tzv. Herceg-Bosne. Vijeće je zaključilo da su u svim zarobljeničkim centrima na području "Herceg-Bosne" zarobljenici bili pothranjeni, higijenski uvjeti su bili očajni, medicinske njege nije bilo... Posebno teški uvjeti su bili u samicama u logorima Heliodrom i Dretelj.  Pripadnici HVO-a su zarobljenike redovno tukli i izlagali ogromnim patnjama. Zarobljenici su morali pojesti obrok u svega nekoliko sekundi u logoru Heliodrom. Ako im to ne bi pošlo za rukom, bili su kažnjavani; morali su se polugoli valjati po usijanom asfaltu. Jedan od zarobljenika je natjeran da poliže svoju krv, "kako balijska krv ne bi ostala na hrvatskoj zemlji", pročitao je sudac Antonetti zaključak Vijeća tokom izricanja prvostepene presude hercegbosanskoj šestorci.

Budućnost će pokazati da li će zbog mogućnosti da je i sam bio dio mreže koja je iskorištavala i zloupotrebljavala bespravno zatočene Bošnjake, i Dragan Čović postati predmetom istrage nadležnih pravosudnih institucija. Prema Krivičnom zakonu BiH prinudni rad kao zločin protiv civilinog stanovništva definisan je članom 173. i za njega je predviđena kazna od najmanje deset godina zatvora, dok je za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika prema članu 175. također predviđena kazna od najmanje deset godina.

02.12.2017.

ZLOCINACKA REZIJA

Suad Beganović: Zločinačka režija


Suad Beganović

Autor 2.12.2017. 




Suad Beganović: Zločinačka režija

Svaki zločinački film treba čitavu ekipu koja će raditi na implementaciji svih zamisli. Projekcija zamisli koje su imali članovi šestorke osuđene u Hagu je realizirani udruženi zločinački poduhvat. Udruženi zločinački poduhvat i okupacija sa ciljem etničkog čišćenja (nehrvatskog) stanovništva – to je kratka formulacija presude šestorci.

S obzirom na presudu, vrijedi  upitati za odgovornost Republike Hrvatske i njen udio u zločinima. Naime, presuđeni Jadranko Prlić koji je dobio 25 godina zatvora nesumnjivo je imao vezu sa Franjom Tuđmanom, to se nalazi i u presudi. Drugim riječima, vodstvo Republike Hrvatske ratovalo je u Hrvatskoj posredno preko ispostave u vidu propale Herceg Bosne. Ta činjenica otvara jednu novu stranicu, često previđanu od strane BiH, i često previđanu od strane bošnjačkih lidera i njene najjače stranke kao samonametnutih političkih zastupnika najvećih žrtvi, samih Bošnjaka. Politička i moralna odgovornost Republike Hrvatske. Samo se može špekulisati da li je političko kompromiserstvo i koalicioni partnerluk SDA i HDZ-a u posljednjih 20 godina utjecalo na nizak intenzitet diskusije o svemu navedenom.

No, međunarodna instanca koju predstavlja Haški tribunal nadilazi u velikoj mjeri politički ambijent BiH i presuda šestorci podijelila je nove karte domaćim liderima. Šta učiniti, da li iskoristiti presudu za potraživanje odštete i priznavanje odgovornosti vodstva RH? Tačnije, zvanična politika Hrvatske svoj odnos prema ratu definiše isključivo kao odbrambeni Domovinski rat. Donošena presuda takav stav opovrgava u pravnom smislu. U nacionalističkom i ideološkom, taj stav će zaživjeti još jače ukoliko Republika Hrvatska ne pokrene proces obračunavanja sa tamnom prošlošću rata u BiH.

Scenarij učešća

Rat se priprema ideološki, logistički, kadrovski i potom kreće egzekucija. Ukoliko naslonjeni na presudu šestorci počnemo tražiti korijene u djelovanju Franje Tuđmana, nesumnjivo možemo kao jednu od početnih tačaka uzeti sastanak sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu. Detalji razgovora nisu poznati, ali jesu izjave ljudi bliskih državničkom dvojcu. Dušan Bilandžić, Kiro Gligorov, Ante Marković i još nekoliko poznavatelja prilika saglasni su da je tema bila podjela BiH.

Dogovor iz Karađorđeva dobijat će svoje operacionalizovane obrise i drugim prilikama. Tuđman će za podjelu BiH biti i poslije. Stenogrami koji su objelodanjeni sadrže izjave Franje Tuđmana poput sljedeće: „Gospodo, neka vam bude jasno i ja sam razgovarao sa Miloševićem posebno, sa Izetbegovićem posebno prije rata protiv Hrvatske i u Bosni i Hercegovini, i zajedno u Splitu sva trojica. …Prema tome, ja sam rekao znači, ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim podjela, s time da sam ja rekao, znači jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatska, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povjesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala, a ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja,