Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

30.11.2017.

TAKO JE GOVORIO FRANJO TUDJMAN

TAKO JE GOVORIO OTAC HRVATSKE DRŽAVE: Pročitajte nekoliko karakterističnih izjava Franje Tuđmana o BiH

Portal Lupiga prošle je godine izvukao nekoliko izjava Franje Tuđmana o BiH. Izjave su zabilježene tokom Tuđmanovih susreta sa suradnicima u Predsjedničkim dvorima ranih 90-ih i objavljene u knjizi “Stenogrami o podjeli Bosne”



TAKO JE GOVORIO OTAC HRVATSKE DRŽAVE: Pročitajte nekoliko karakterističnih izjava Franje Tuđmana o BiH - 2

Šestorka vodećih ljudi nekadašnje Herceg-Bosne osuđena je na ukupno 111 godina zatvora, a čelni ljudi hrvatske džave, premijer Andrej Plenković, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, kazali su kako je ova presuda nepravedna i kako se presudom "pogrešno aludira na ulogu državnog vrha Hrvatske u zbivanjima u BiH devesedesetih godina".

 

No,žalbeno vijeće zaključilo je da je udruženi zločinački pothvat postojao, te da je postojao međunarodni oružani sukob uz umiješanost Hrvatske. U priopćenju tužiteljstva nakon presude, navode kako je pravomoćno potvrđeno da su, osim osuđene šestorke, i visoki dužnosnici hrvatskog vodstva, uključujući Franju TuđmanaGojka Šuška i Janka Bobetka, bili ključni sudionici udruženog zločinačkog pothvata etničkog čišćenja nehrvatskog stanovništva s prostora projicirane Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

 

Izravnu umiješanost Franje Tuđmana u nasilno prekrajanje granica BiH nije bilo teško dokazati: Tuđman se naprosto razmetao izjavama o podjeli BiH.

 

Portal Lupiga prošle je godine izvukao nekoliko izjava Franje Tuđmana o BiH. Izjave su zabilježene tokom Tuđmanovih susreta sa suradnicima u Predsjedničkim dvorima ranih 90-ih i objavljene su u knjizi “Stenogrami o podjeli Bosne”.

 

JEDAN DIO SRBIJI, JEDAN DIO HRVATSKOJ A MOŽE OSTATI U SREDINI MUSLIMANSKA DRŽAVICA

 

“Ja sam rekao: ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim – podjela! S time da sam ja rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povijesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja neke velike islamske države u Europi”. (17.9.1991.)

 

U BIH SE VODI RAT ZA GRANICE HRVATSKE DRŽAVE

 

"Ja sam u lipnju mjesecu zvao i ministra i načelnika stožera i početkom srpnja sam molio, rekao sam im u Bosni i Hercegovini se sada vodi rat za područje granice hrvatske države. Prema tome, treba sve učiniti, pomoći da se to područje održi. Nije nam isto da li će granica hrvatske države biti Jajce sa Travnikom ili samo sa Novim Travnikom, Vitez, Busovača… Sa cjelovitom Bosnom mi bismo izgubili Bosnu u potpunosti – čitava Bosna bila bi protiv nas. Ali, na ovaj način mi ćemo imati, slušajte, granice hrvatske države kakve možda nikada u povijesti nismo imali.” (6.11. 1993.)

 

USPOSTAVLJANJE BOSNE JE POVIJESNI APSURD

 

“I s našeg gledišta, ne manje negoli sa srpskog, postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, jeli, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća.” (8.61991.)

 

PERSPEKTIVA SUVERENOSTI BIH NEMA IZGLEDA

 

“S perspektivom suverenosti Bosne i Hercegovine nema nekakvih izgleda. Čak kada bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Uspostava granice… Hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo?..” (27.12.1991.)

 

VRIJEME JE DA OKUPIMO HRVATE U NAJVEĆIM MOGUĆIM GRANICAMA

 

“Kao što smo iskoristili ovaj povijesni trenutak da stvorimo samostalnu Hrvatsku međunarodno priznatu, tako mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama. Da li bi to bilo baš 30 općina ili 28 – to je čak sa toga gledišta od manje važnosti…” (27.12.1991.)

 

KOMUNISTI SU IZMISLILI BIH

 

“Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije Drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnosti između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv…” (27.12.1991.)

 

NAŠ CILJ OD POČETKA NIJE BIO ODRŽAVANJE TAKVE BIH KAKVA JE ONA DANAS

 

“Naš cilj od početka nije bio održanje takve BiH kakva je ona danas. To hrvatskoj politici u biti ne odgovara, jer bi hrvatska politika na taj način bila stalno i neprestano frustrirana gubitkom i demografskim i teritorijalnim u BiH. Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak s granicama Banovine ima, a osobito s poboljšanim granicama.” (27.12.1991.)

 

AKO DOĐE DO RAZLAZA, ZAPADNA BOSNA JE DIO HRVATSKE

 

“Koliko god smo mi s Muslimanima, s Izetbegovićem, sklopili sporazum, i javni i tajni, da treba ostvariti suradnju između Muslimana i Hrvata, toliko se te operacije, s njihove strane, još uvijek nastavljaju. A mi zbog strateških razloga trebamo ići na taj sporazum s njima. Ali, isto tako, i osigurati strateške interese Hrvatske što se tiče teritorija. A imamo i s Abdićem sporazum, da, ako dođe do razlaza, odnosno kada dođe do razlaza, da ta Zapadna Bosna je sastavni dio Hrvatske.” (22.10.1993.)

 

AKO TREBA SAČUVATI BOSNU, ONDA SMO MOGLI SAČUVATI I JUGOSLAVIJU

 

” Na takve primjedbe da je trebalo cjelovitu Bosnu sačuvati, da smo se trebali boriti za cjelovitu Bosnu– a takvih je primjedaba bilo, ne samo u ovom pismu tih svećenika, nego i u hrvatskoj politici– vi znate da sam ja odgovorio: Onda smo mogli sačuvati i cijelu Jugoslaviju, pa bi svi Hrvati bili u cijeloj Jugoslaviji.” (5.11.1993.)

 

MORAMO OSIGURATI BUDUĆE GRANICE HRVATSKE DRŽAVE U BIH

 

” Tu imam nekakve papire, tobože, Srbi nam spremaju rat ovdje u Hrvatskoj, i ofenzive. Rekao sam: neće biti rata sada u Hrvatskoj, niti nam ga ne treba sada u Hrvatskoj! Sada moramo osigurati granice Hrvatske, te buduće granice hrvatske države u Bosni i Hercegovini! To je posebna povijesna zadaća hrvatske države, Hrvatske vojske, nešto što ne smijemo propustiti, je li…” (6.11.1993:)

 

MUSLIMANI ĆE DANAS PRIMITI HRVATSKO DRŽAVLJANSTVO, A SUTRA POPITI ČAŠU VINA

 

“Brajković mi je rekao u Mostaru da ima već Muslimana koji traže hrvatsko dvojno državljanstvo. Danas će ti primiti putovnicu, sutra će ti popiti čašu vina s tobom, pojesti meso i za deset godina će biti Hrvat muslimanske vjere, razumiješ…” (2.9.1994.)

 

NEMOJMO SE IGRATI, TREBA STVARATI HERCEG-BOSNU, ODNOSNO FEDERACIJU

 

“Nemojmo se igrati znači nekakve dvije vlade i dvije države. Treba stvarati državu Herceg-Bosnu, odnosno Federaciju…” (30.9.1994.)

 

RAZGOVOR O RUŠENJU STAROG MOSTA U MOSTARU

 

“Franjo Tuđman: Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?

 

Mate Boban: On je – bile su strašne kiše – toliko pucan prije, tako da je sam pao.

 

Franjo Tuđman: Hoćemo li opet mi biti optuženi.

 

Mate Boban: Jutros se govori da se ne zna.

 

Jukić: Muslimani će nas optuživati. Međunarodni kažu da se ne zna tko je, a oni su povukli nekakve svoje izjave. Javili su slijedeće: desila se jedna velika tragedija – srušio se Stari most, hitno je potrebno – srušio se – mi imamo original kako su govorili, hitno je potrebno radio… sa Sarajevom, 14 sati hitno i pozovi najglavnijeg za cijelu republiku, za IPD i vojnu policiju, ovaj njihov iz Mostara.

 

Mate Granić: Imam prijedlog – najvažnija stvar što će reći španjolski bataljon, apsolutno najmjerodavniji. Prema tome, moj prijedlog je odmah, danas netko tko je najpovjerljiviji da ode tko ima vezu, odmah. Njihova izjava je najvažnija. Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju, onda je izuzetno, jer se inače to na CCN—

 

Franjo Tuđman: Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?

 

Mate Boban: Nama.” (23.11.1993.)

30.11.2017.

ANTO NOBILO: ISTI SUDIJA KOJI JE OSUDIO SESTORKU, OSLOBODIO JE GOTOVINU - TADA SU MU HRVATSKI POLITICARI APLAUDIRALI!

HRVATSKI ODVJETNIK ANTO NOBILO: Isti sudija koji je osudio šestorku, oslobodio je Gotovinu - tada su mu hrvatski političari aplaudirali!

Presudu haškoj šestorci prokomentirao je hrvatski odvjetnik Anto Nobilo kazavši da presudom nije osuđen hrvatski narod te da takve interpretacije služe za nacionalnu homogenizaciju. Istovremeno je skrenuo pažnju na apsurdne napade hrvatskih političara na Haški tribunal, jer je, kako je kazao Nobilo, isti sudija koji je oslobodio Gotovinu, osudio šestorku.



HRVATSKI ODVJETNIK ANTO NOBILO: Isti sudija koji je osudio šestorku, oslobodio je Gotovinu - tada su mu hrvatski političari aplaudirali! - 3


"Potpuno je jasno da je ova presuda, presuda šestorci koja je vodila Herceg Bosnu i presuda za zločine koje su jedinice pod njihovim zapovjedništvom počinile tokom 1993.godine. To nije, niti može biti presuda hrvatskom narodu, jer bi to bilo socijaliziranje zločina i bacanje tereta zločina pojedinaca na cijeli narod. Jednostavno postoji metoda stvaranja nacionalne kohezije kako bi se mobilizirao narod u sukobu sa nekim drugim narodom", rekao je Nobilo za TV1.

 

Naglasio je da se u Hrvatskoj aplaudiralo tribunalu kada je Gotovina oslobođen, dok sada postoje potpuno suprotne reakcije u pogledu rada tribunala.

 

"Jučer smo čuli najviših političkih dužnosnika u Hrvatskoj da oni odbacuju presudu Haškog tribunala, a neki su odbacili uopće Haški tribunal, a zaboravljaju da smo se kleli u Haški tribunal kada je oslobodio generala Gotovinu, kako smo aplaudirali tribunalu i bili ponosni što je haški tribunal utvrdio da general Gotovina i ostali generali koji su bili optuženi nisu počinili kazneno djelo, kako su hrvatski narod, država i vojska osvjetlali obraz u Haagu, a sada kada je Haag osudio neke Hrvate ne priznajemo Haag niti njegove presude", rekao je Nobilo

 

 - Da ironija bude još veća Gotovinu je oslobodio kao predsjednik vijeća sudac Teodor Meron, koji je jučer bio u vijeću koje je osudilo šestorku. Tu se pokazuje besmisao svih tih populističkih napada od strane hrvatskih političara prema Haškom tribunalu - zaključuje Nobilo.

30.11.2017.

ESAD BAJTAL: IMPROVIZACIJA JE MANIR NEKOMPETENTNIH

Esad Bajtal: Improvizacija je manir nekompetentnih


BNN.BA

Autor 30.11.2017. 



Image result for esad bajtal fotos fotos

/////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Nema sumnje da će politički neodgovorni improvizatori, i ove, kao i brojne ranije presude, kapitalizirati ne samo u svoje dnevno-političke, nego, i posebno, u predizborne svrhe, kako bi se, uprkos porazno lošem stanju društva, i daje zadržali na svojim pozicijama. Na koje, već poodavno, nemaju pravo, obzirom na moralno i radno-rezultatski katastrofalno stanje u zemlji. Na građanima je da to prepoznaju ili ne. I da, jezikom izborne logike odbace sve one koji su ih zavili u crno, napravivši od njih građane druge najjadnije zemlje u svijetu, kako su pokazali rezultati nedavnog međunardnog istraživanja.

///////////////////////////

Očito, ne živimo u moralnom svijetu, i Srbija je, samo, za razliku od Hrvatske, imala više diplomatsko-političkog uspjeha na prljavom, međunarodno sramnom i dobro razrađenom tržištu mešetarenja pravdom i istinom. Uprkos tome, i Hrvatska i Srbija, optužuju Tribunal za političku dimenziju njegovog djelovanja, koju su same aktivno kreirale. I, konačno, zahvaljujući kojoj su, neki srpski i hrvatski optuženci (istina, ne svi), državni miljenici, oslobađajućim presudama, za razliku od drugih, nemiljenika, debelo profitirali.

Ovih dana bh. javnost uzburkana je izricanjem presuda Haškog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Ratko Mladić osuđen je na doživotnu kaznu zatvora, dok su u predmetu “Prlić i drugi” osuđeni: Jadranko Prlić (25 godina zatvora), Brune Stojića (20 godina), Slobodana Praljka (20 godina), Milivoja Petkovića (20 godina), Valentina Ćorića (16 godina) i Berislava Pušića (10 godina zatvora). Iako su presude izrečene, u bh. javnosti javile su se različite interpretacije presuda. Sa Esadom Bajtalom, političkim analitičarem i profesorom filozofije i sociologije iz Sarajeva razgovarali smo o aktuelnim dešavanjima. Najviše nas je zanimalo kako će se, po njegovom mišljenju, jedno ovakvo stanje odraziti na sveukupnu situaciju u našoj zemlji, na dijalog političkih predstavnika…

NN.BA: Pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u predmetu protiv bivših političkih i vojnih vođa samoproglašene Herceg-Bosne – Jadranka Prlića i drugih zrečene su presude; Jadranko Prlić (25 godina zatvora), Brune Stojića (20 godina), Slobodana Praljka (20 godina), Milivoja Petkovića (20 godina), Valentina Ćorića (16 godina) i Berislava Pušića (10 godina zatvora). Potvrđen je udruženi zločinački poduhvat u kojem je učestvovalo političko i vojno rukovodstvo Republike Hrvatske na čelu sa Franjom Tuđmanom, prvim predsjednikom te zemlje. Sa druge strane Dragan Čović, član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, kaže kako je ta presuda neprihvatljiva, pravno neutemeljena i neprincipijelna itd. Kakav je Vaš osvrt konkretno u ovome slučaju, kada su u pitanju tako različite interpretacije onoga što je Haški sud već presudio?

Bajtal: Nema tu šta posebno da se kaže, izuzev da se pusti logici i činjenicama da govore same. Haška presuda, o kojoj je riječ, rezultat je istrage i rada brojnih pravnih i drugih eksperata. Kao takva zasniva se na iskustvenim činjenicama. Ideološki improvizovane, te pravno i stručno nekompetentne izjave, nešto je sasvim drugo.

Uostalom, svako ima pravo, pa i Dragan Čović, da kaže šta god hoće. Ali, imati pravo i biti u pravu, dvije su sasvim različite stvari. Naravno, ozbiljni ljudi vode računa o tome. Njima nasuprot, oni drugi, dozvoljavaju sebi luksuz stručno neutemeljene improvizacije, a sve u skladu sa vlastitim interesom koga stavljaju ispred interesa zajednice i društva u cjelini.

Konačno, nekompetencija, kod nas, kad je politika u pitanju, nije nimalo slučaj, nego neka vrsta uobičajenog voznog reda. Inženjeri, psihijatri, pjevači, veterinari, stomatolozi … i ko sve ne, krajnje amaterski-improvizovano, bave se tom vrstom djelatnosti. Istovremeno, brojni pojedinci od struke: politolozi, pravnici, sociolozi i drugi kompetentni ljudi su, ili bez posla, ili čameći tamo negdje u zapećku, prepušteni sami sebi, vode borbu za goli opstanak.

Različito se interpretirala i presuda u slučaju Mladića?

Dakle, kao što već rekoh, improvizacija je manir nekompetentnih, i oni to potvrđuju od prilike do prilike. Tome u prilog, od čitavog mnoštva te vrste, navedimo samo primjer ili dva: Kad visoko pozicionirani oficiri poput Perišića, ili generali poput Gotovine, Markača … dobiju oslobađajuće presude, onda se na Haag gleda kao na sud pravde i istine. U slučajevima druge vrste, Haaški tribunal, u politikantski tempiranim izjavama, automatski i krajnje nekritički postaje politički sud, čije presude se izvrgavaju otvorenom odbacivanju i etno-navijačkom preziru njima pogođenih klero i etno-struktura.

To najbolje govori o inteligenciji, mentalnom sklopu, karakteru i moralu onih koji čine to što čine. Naime, niko pametan, moralan i karakteran, tj. onaj ko drži do sebe, ne bi, u situaciono identičnim kontekstima, pristao da, vrijednosno i logički oprečnim iskazima, sam sebe pravi budalom.

Tome, dakle, sa stanovišta elementarne logike i morala, svaki daljnji komentar postaje suvišan. Ostaju nam samo šutnja i čuđenje.

Kako će se ove presude dalje odraziti na sveukupnu situaciju u našoj zemlji, na dijalog političkih predstavnika?

Nema sumnje da će politički neodgovorni improvizatori, i ove, kao i brojne ranije presude, kapitalizirati ne samo u svoje dnevno-političke, nego, i posebno, u predizborne svrhekako bi se, uprkos porazno lošem stanju društva, i daje zadržali na svojim pozicijama. Na koje, već poodavno, nemaju pravo, obzirom na moralno i radno-rezultatski katastrofalno stanje u zemlji. Na građanima je da to prepoznaju ili ne. I da, jezikom izborne logike odbace sve one koji su ih zavili u crno, napravivši od njih građane druge najjadnije zemlje u svijetu, kako su pokazali rezultati nedavnog međunardnog istraživanja.

Smatrate li da se presude interpretiraju u javnosti kako bi se podigle  tenzije?

Naravno, i to je sasvim jasno već iz odgovora na prethodno pitanje. U osnovi svega je implikacija činjenice, da ispod maske tzv. „nacionalnog interesa“, iza koga se kriju, sasvim smišljeno, planski i praktično, živi i djeluje interesni nacionalizam.

Shodno rečenom, etno-interesne vladajuće grupe, bh. javnosti  se, lažno predstavljaju kao političke stranke. Više od dvije decenije životnog iskustva s njima i poraznim učincima njihovog djelovanja, to sasvim jasno, nedvosmileno praktično pokazuju i potvrđuju.

Na hrvatskoj strani je presuđivano za udruženi zločinački pothvat, dok na srspkoj strani nema takve presude, kako vi gledate na to?

Pa, koliko znamo, odobravanjem „zatamnjenih stranica“ tobožnje državne tajne Srbije, gospođa Carla del Ponte, napravila je, svojevremeno, bezočno nemoralan deal sa nekim haaškim strukturama. Time je, nažalost, i sigurno ne bez interesa po vlastiti džep, onemogućila uvid Tribunala u najvažnije ratne dokumente srbijanske krvavo-agresorske politike. Dokumente, koji potrđuju upravo istu vrstu zločinačkog pothvata, i direktnu odgovornost srpske strane za genocid u Bosni i Hercegovini.

Očito, ne živimo u moralnom svijetu, i Srbija je, samo, za razliku od Hrvatske, imala više diplomatsko-političkog uspjeha na prljavom, međunarodno sramnom i dobro razrađenom tržištu mešetarenja pravdom i istinom.

Uprkos tome, i Hrvatska i Srbija, optužuju Tribunal za političku dimenziju njegovog djelovanja, koju su same aktivno kreirale. I, konačno, zahvaljujući kojoj su, neki srpski i hrvatski optuženci (istina, ne svi), državni miljenici, oslobađajućim presudama, za razliku od drugih, nemiljenika, debelo profitirali.

O čemu, dakle, govorimo!

30.11.2017.

"SPUSTITE ZAVJESU"

“SPUSTITE ZAVJESU!”


Branislav Mikulić




Autor 30.11.2017.


“SPUSTITE ZAVJESU!”

Zavjesa nad Tribunalom se spustila. Jučer je glavni sudac tako naredio. Tako je bilo odlučeno već mnogo ranije. Haški sud za Jugoslaviju je prestao s radom jer je obavio sve formalne zadatke pred njega postavljene. Svi postupci su završeni. Potvrđeni.

SUD U HAGU JE OBAVIO SVOJ POSAO … ali na način da je podgijavao animozitete čitavih ovih godina poratnih. Obavio je posao ALI ZLE STRASTI SMIRIO NIJE. Tako ja vidim.

Mislim da je greška velika što su se ti sudski procesi razvukli na tolike godine, na čitave dvije decenije pa i više. Krivica je to suda u Hagu. Trebao je sve vođe, one koje su južnoslovenske  narode uvukle u rat, osuditi već dvije godine nakon rata. SVE VODJE – i to jednostavno jer su odgovorni za izbijanje rata ili za to da rat spriječili nisu. A onda i generale svih armija jer su prećutali, nisu spriječili ili nisu osudili zločine koje su učinili pojedinci i jedinice pod njihovom komandom. Dakle osuditi 200 najodgovornijih, arhitekata i kolovodja rata. I omogućiti nam da se okrenemo budućnosti, saradnji, pomirenju ako je ikako moguće, a moguće je, uvijek je moguće ako postoji dobra volja i ako je ona poticana s vrha, prije svega od strane političke, kulturne, intelektualne i naučne  elite.

Naravno, trebalo je bez pompe suditi i svim pojedincima koji su okrvavili ruke, svima, na svim stranama. Strogo i po istim aršinima. Sve je to trebalo obaviti za 3-4 godine, recimo do 2000 godine, a ne ovako, razvuči kroz dvije decenije, čitave 22 godine. Rane se sa svakim suđenjem nanovo otvarale, žrtvama se manipulisalo i trgovalo, mržnja se podgrijavala, polarizacija opet produbljavala, rađala želja za ‘novom pravdom’, pa i za osvetom … Toga smo svjedoci i danas. Nažalost.

Dovoljno sam star i pamtim: dvadeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata malo ko da je još mrzio Nijemce (‘Švabe’ kako smo ih u partizanskim filmovima zvali) koji su 1.700.000 žrtava skrivili tokom okupacije naših prostora, većina su bili nedužni civili. Nakon dvije decenije smo izašli iz kandži mržnje i želje za osvetom. Strasti su se smirile. Niko Nijemce neprijateljima nije smatrao, niko u mojoj sredini. Nasuprot, naši građani su u to doba (već od 1965.) masovno išli na privremeni rad u Njemačku, njemački turisti su preplavili Jadran. A kod nas DAN DANAS kao da je rat… kao da je  1941 ili 1991. Mnogi su još u svojim busijama i jedni na druge reže. Mržnja ključa. Malo, suviše malo smo naučili od sopstvene prošlosti, a niti od tuđe. Ima divan primjer iz Ruande, iz Afrike.

NAJSTRAŠNIJI ZLOČIN MODERNOG DOBA JE UČINJEN U RUANDI!!!. Više od 800.000 nenaoružanih ljudi – među njima nebrojeno mnogo djece, žena, staraca – je mačetama pobijeno i masakrirano u roku od samo 100 dana sredinom 1994. Pripadnici Hutu naroda su izvršili genocid nad Tutsima. Genocid koji je brojem ravan stotini Srebrenica – najstravičniji od drugog svjetskog rata. I nakon takvog zločina (ni Hitler u  ‘naponu zločinačke snage’ nije uspio pobiti toliko života u tako kratkom roku), dva naroda u Ruandi su našli put pomirenja. U tri (3) godine su lokalni sudovi (mahom seoski sudovi sastavljeni od uglednih domaćih ljudi) suočili ubice i preživjele žrtve ili/i rodbinu žrtava i bez puno formalnih procedura otkrivali istinu o zločinima. Pa su onda od ubica tražili POKAJANJE a žrtave pitali za OPROST. Dva miliona ljudi se pojavilo pred sudom, pred licem pravde, pred licem žrtava. Samo najkrvoločnije vođe su završile po zatvorima. Sve je obavljeno za manje od tri godine!!!  Ruanda, njena dva nekoć suprotstavljena naroda su krenuli put pomirenja i prosperiteta. Krenuli su graditi novo društvo, bolje, okrenuto dobru za sve. Danas, dvadeset godina nakon rata Ruanda je jedna od najperspektivnijih afričkih ekonomija, stabilna zemlja u kojoj vlada mir i sigurnost, u koju turisti rado idu, u kojoj bujaju investicije stranih ulagača.

Za pouku neka nam ovo bude, makar naknadno, nakon što smo tolike godine protraćili, umjesto na pomirenju da radimo. To je trebao biti najvažniji projekat, ne samo Suda već sviju i svakog ponaosob. Sada kada je zavjesa nad Sudom pala, podignimo zavjesu pred svojim očima. Pokušajmo svjetlo vidjeti pa krenuti putem gdje mržnje neće biti, gdje ćemo dijalog o svemu htjeti voditi, dobro pojedinca za svjetionik si imati, i dobrobit čovjeka, građanina, kao vrhunsku mjeru za sve uzimati. Dobru naše djece se posvetiti.

30.11.2017.

UPORNO NEGIRANJE PRESUDE VISOKORANGIRANIH UCESNIKA NA RAZINI JE UDRUZENOG ZLOCINACKOG POTHVATA

Uporno negiranje presude visokorangiranih učesnika na razini je udruženog zločinačkog pothvata

Nikola Bajto


Autor 30.11.2017. 

Uporno negiranje presude visokorangiranih učesnika na razini je udruženog zločinačkog pothvata

/////////////////////////////

Izdvajamo

  • Neprihvaćanje presude i negiranje stvarnosti radi manipulacije javnošću po svojem je obimu, sistematičnosti i brojnosti visokorangiranih učesnika posve na razini udruženog zločinačkog pothvata
//////////////////////////////

Žalbeno vijeće potvrdilo je da je Tuđmanov politički cilj bila podjela BiH između Hrvatske i Srbije, da su vodeći ljudi Hrvatske i Herceg-Bosne formirali udruženi zločinački pothvat radi etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva i da je Hrvatska zbog slanja HV-a i opće kontrole nad strukturama Herceg-Bosne bila agresor na susjednu zemlju

Pravomoćna presuda hercegbosanskoj šestorki, koju je u srijedu ujutro, prekinut samoubilačkim činom osuđenog Slobodana Praljka, pročitao predsjednik peteročlanog Žalbenog vijeća i samog Haaškog tribunala, malteški sudac Carmel Agius, potvrdila je sve najteže kvalifikacije iz prvostupanjske presude Raspravnog vijeća, koje se odnose na odgovornost političkog i vojnog vrha Hrvatske za mnogobrojne ratne zločine počinjene tokom hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Bosni i Hercegovini.

Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključak Raspravnog vijeća da je politički cilj Franje Tuđmana i drugih bio formirati hrvatski entitet u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i podijeliti BiH između Hrvatske i Srbije, da je zbog ostvarenja tog cilja formiran udruženi zločinački pothvat čiji su članovi bili ljudi iz političkog i vojnog vrha Hrvatske i Herceg-Bosne, da je njihov zločinački cilj bilo uspostavljanje hrvatske dominacije putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva, da je taj cilj proveden upotrebom političkog i vojnog aparata Herceg-Bosne te uz direktnu intervenciju Hrvatske vojske, da je zbog toga, kao i zbog postojanja opće kontrole Hrvatske nad Hrvatskim vijećem obrane (HVO) i vlastima Herceg-Bosne, hrvatsko-bošnjački sukob imao međunarodni karakter. Drugim riječima, da je Hrvatska bila agresor u BiH.

Neprihvaćanje presude i negiranje stvarnosti radi manipulacije javnošću po svojem je obimu, sistematičnosti i brojnosti visokorangiranih učesnika posve na razini udruženog zločinačkog pothvata

Iako su pojedini elementi žalbi šestorice optuženika usvojeni, poput ukidanja krivnje za posljedice rušenja Starog mosta u Mostaru ili razaranja četiriju sela u općini Gornji Vakuf, Agiusovo Žalbeno vijeće odbacilo je ama baš svaku žalbu usmjerenu na temeljne zaključke prvostupanjske presude i potvrdilo izrečene zatvorske kazne sudionicima udruženog zločinačkog pothvata, nekadašnjim političkim i vojnim vođama Herceg-Bosne Jadranku Prliću (25 godina), Brunu Stojiću (20 godina), Slobodanu Praljku (20 godina), Milivoju Petkoviću (20 godina), Valentinu Ćoriću (16 godina) i Berislavu Pušiću(10 godina). Žalbeno vijeće odbilo je žalbe optuženih u pogledu obima, cilja i ključnih sudionika udruženog zločinačkog pothvata, potvrdivši time navode optužnice prihvaćene u prvostupanjskoj presudi, po kojoj su među glavnim sudionicima, uz pokojnog predsjednika Hrvatske zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne Matu Bobana, bili još i tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske Janko Bobetko. Imena te trojica najviših hrvatskih političkih i vojnih dužnosnika bila su, štoviše, navedena na prvim mjestima liste sudionika zločinačkog pothvata, pri čemu je Franjo Tuđman imao vodeću ulogu u kreiranju i nametanju hrvatske ratne politike provođene u BiH; bio je, u kriminalnom smislu, i mozak i šef te zločinačke bande.

Da je podjela BiH između Hrvatske i Srbije bila politički cilj Franje Tuđmana, izrijekom stoji u sada potvrđenoj prvostupanjskoj presudi, koja je pobrojala njegova učestala pozivanja na potrebu uspostavljanja granica Banovine Hrvatske, kojom je Tuđman do te mjere bio opsjednut da je u tadašnjim razgovorima s vodstvom Herceg-Bosne često naglašavao da je Banovina s razlogom spomenuta u preambuli hrvatskog ustava.

‘Vijeće zaključuje da je krajnji cilj rukovodstva HZ(R) HB i Franje Tuđmana tokom perioda na koji se odnosi Optužnica bilo uspostavljanje hrvatskog entiteta dijelom u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda. Taj hrvatski entitet u BiH trebao je da se u slučaju eventualnog raspada BiH direktno pripoji Hrvatskoj ili, u protivnom, da egzistira kao nezavisna država unutar BiH, čvrsto povezana s Hrvatskom’, stajalo je u prvostupanjskoj presudi. Da bi se taj politički cilj ostvario, bilo je neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju Herceg-Bosni, zbog čega je najkasnije sredinom siječnja 1993. godine uspostavljen udruženi zločinački poduhvat. Tu pravnu formulaciju Žalbeno vijeće izmijenilo je jedino u pogledu trajanja pothvata, čiji je početak u odnosnu na počinjene zločine premjestilo sa siječnja na lipanj 1993. godine. Kako bi ostvarili cilj etničkog čišćenja, stajalo je dalje u prvostupanjskoj presudi, članovi udruženog zločinačkog pothvata poslužili su se političkim i vojnim aparatom Herceg-Bosne i HVO-a, ali i direktnom intervencijom Hrvatske vojske. Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključak Raspravnog vijeća o postojanju međunarodnog sukoba, pa čak i proširilo njegov vremenski i geografski doseg.

Da je Hrvatska bila agresor u BiH, odnosno da je hrvatsko-bošnjački sukob imao karakter međunarodnog sukoba, Raspravno vijeće zaključilo je već zbog činjenice da su snage Hrvatske vojske u više prilika bile prisutne na području BiH i sudjelovale u borbama, što je predstavljalo direktnu intervenciju Hrvatske u ratu u susjednoj zemlji. Osim toga, Raspravno vijeće je utvrdilo da je Hrvatska imala opću kontrolu nad HVO-om i vlastima Herceg-Bosne, koja se iskazivala na više načina. Hrvatska je imenovala i razrješavala generale i visoko rukovodstvo HVO-a te slala oficire HV-a iz Zagreba u sastav HVO-a, među kojima su bila i trojica zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, optuženici Milivoj Petković i Slobodan Praljak te Žarko Tole, koji su dakle istovremeno bili i oficiri Hrvatske vojske. Nadalje, Raspravno vijeće je utvrdilo da je postojalo združeno rukovođenje HV-a i HVO-a vojnim operacijama, da su zapovjednici HV-a izdavali naređenja zapovjednicima HVO-a, da je HVOdostavljao izvještaje hrvatskim vlastima, da je postojala logistička podrška iz Hrvatske putem financiranja, slanja oružja i opreme te pomoći u obuci. Ta opća kontrola Hrvatske nad HVO-om i vlastima Herceg-Bosne imala je i političke aspekte do te mjere da su Franjo Tuđman, Gojko Šušak pa i Mate Granić imali odlučujući utjecaj prilikom donošenja odluka o političkim strukturama Herceg-Bosne i postavljanjima njenih vodećih ljudi, od ministara i članova parlamenta do samog Mate Bobana kojeg je Tuđman na koncu smijenio s čela Herceg-Bosne zbog pritiska SAD-a.

Uoči donošenja presude vladala je velika neizvjesnost oko toga hoće li se kvalifikacije o udruženom zločinačkom pothvatu i agresiji Hrvatske u BiH održati, tim više što je u nekoliko ranijih presuda Haaškog tribunala, u predmetima protiv načelnika generalštaba Vojske Jugoslavije Momčila Perišića, funkcionara Državne bezbednosti Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića, ratnog vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića i, najnovije, generala Ratka Mladića, otpala direktna odgovornost političko-vojnog vrha Srbije za zločine Vojske Republike Srpske ili su Slobodan Milošević i drugi ljudi iz njegovog okruženja u Srbiji bili brisani s liste sudionika udruženog zločinačkog pothvata na području BiH. Do toga je došlo iako je bilo utvrđeno da je Srbija držala na plaći niz oficira i pružala financijsku i logističku podršku Vojsci Republike Srpske (VRS), jednako kao i Hrvatska HVO-u, no postojalo je nekoliko bitnih razlika. U tim je presudama utvrđeno da Perišić, na primjer, nije imao kontrolu nad vojnicima u BiH, koji su potpali pod komandu Mladićevog VRS-a i da je pomoć koju je pružao bila previše udaljena od relevantnih zločina glavnih počinitelja da bi on snosio odgovornost za njih, drugim riječima da nije bila specifično usmjerena na počinjenje zločina nego na pomaganje općih ratnih napora. Glavna je razlika dakle u direktnom sudjelovanju Hrvatske vojske u ratu u BiH i općoj kontroli koju su Tuđman, Šušak i Bobetko imali nad političkim i vojnim strukturama Herceg-Bosne. Transkripti Tuđmanovih sastanaka s političkim i vojnim vodstvom Herceg-Bosne, na kojima on kadrovira i postavlja specifične vojne ciljeve kao što su Bugojno ili Gornji Vakuf, napominjući da se tu radi o budućim granicama Hrvatske, zorno su svjedočanstvo razine vlasti koju je imao nad Herceg-Bosnom.

Franjo Tuđman, pokazuju ti zapisi, bio je protivnik ideje o Hrvatskoj do Drine, jer mu je bila odbojna zamisao o hrvatskoj državi s po dva milijuna Srba i muslimanskih Bošnjaka, i tražio je uspostavu etnički homogenog hrvatskog prostora u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske, pritom ponavljajući svoju staru tezu da u zlu etničkog čišćenja ima i nekih dobrih posljedica. Žalbeno vijeće je listu zločina počinjenih s ciljem etničkog čišćenja tog teritorija nešto skratilo u odnosu na nalaze prvostupanjske presude, ali ne toliko da bi se umanjio zaključak o njihovoj sistematičnosti i provođenju prema istom obrascu.

Franjo Tuđman imao je vodeću ulogu u kreiranju i nametanju hrvatske ratne politike provođene u BiH; bio je, u kriminalnom smislu, i mozak i šef te zločinačke bande

Ta lista uključuje zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija te zakona i običaja ratovanja, kao što su progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstva, silovanja, deportacije, prisilna premještanja, zatvaranja, uništavanje imovine širokih razmjera, okrutno postupanje, protupravni fizički rad, bezobzirno razaranje i pustošenje gradova, naselja ili sela. Riječ je o zločinima koji su počinjeni nakon što je HVO stekao kontrolu nad općinama na području Herceg-Bosne, kao što su Prozor, Čapljina, Stolac, Ljubuški, Vareš i druge, gdje su hapšeni, zatvarani i maltretirani vojnici Armije BiH i muslimanski muškarci, gdje su masovno hapšene žene, djeca i starci te nakon nerijetkog premlaćivanja, silovanja i ponekih ubojstava protjerivani izvan teritorija Herceg-Bosne, gdje su pljačkane i uništavane njihove kuće i stanovi. Obrazac je najjasnije pokazan u samom Mostaru. HVOje masovno hapsio Muslimane iz zapadnog Mostara i odvajao muškarce od žena, djece i staraca, zatvarajući i maltretirajući i jedne i druge u teškim uvjetima u pretrpanim zatočeničkim centrima i logorima. Čitave obitelji deložirane su i protjerane u istočni Mostar, koji je HVO od srpnja 1993. do travnja 1994. držao pod opsadom, granatirajući i gađajući iz snajpera ne samo njegove stanovnike, nego i pripadnike međunarodnih organizacija, te onemogućujući dostavu humanitarne pomoći. Sve to, uključujući i činjenicu da je stanovništvo istočnog Mostara bilo prisiljeno živjeti u izuzetno teškim uvjetima, bez hrane, vode, struje i adekvatne njege, potvrdilo je, odbijajući konkretne žalbe optužene šestorke, i Agiusovo Žalbeno vijeće.

Iza tog zločinačkog pothvata ostale su tisuće žrtava za koje u današnjoj službenoj Hrvatskoj nema nimalo suosjećanja, za razliku od solidarnosti koja se iskazuje osuđenim zločincima. Mjesecima uoči izricanja pravomoćne presude trajalo je prepariranje hrvatske javnosti za negiranje i neprihvaćanje presude, u slučaju da njome budu potvrđeni zaključci Raspravnog vijeća. U posljednjih nekoliko tjedana promovirane su knjige HDZ-ovog teškaša Vladimira Šeksa, ustavnog suca Mate Arlovića i samog optuženika Jadranka Prlića, kao i knjiga o generalu Praljku, iz kojih je crpljena argumentacija za poricanje njihove odgovornosti, ali prije svega odgovornosti Tuđmana i Hrvatske. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uputila je Praljku poruku podrške, a još u rujnu je ustvrdila da će Haaški tribunal izgubiti kredibilitet ako se potvrdi prvostupanjska presuda. Iščekujući presudu vodeći hrvatski mediji objavljivali su komentare ‘upućenih’ stručnjaka i svjedoka te vlastite analize po kojima se, bude li pravde, u pravomoćnoj presudi nipošto ne bi smjela održati nijedna od politički najtežih kvalifikacija.

Unatoč dugačkom popisu utvrđenih zločina, brojnim dokazima o Tuđmanovoj ulozi i samoj prvostupanjskoj presudi, hrvatsku se javnost uporno uvjeravalo da ništa od toga nije istina, kako bi nakon objave presude mogli biti inducirani šok i nevjerica, koji su došli do vrhunca kada je general Praljak tokom izricanja kazne počinio samoubojstvo, popivši otrov od kojeg je uskoro umro. Sabor je prekinuo zasjedanje, predsjednica je prekinula posjet Islandu, premijer je sazvao hitnu konferenciju za medije, a visoki politički dužnosnici, sadašnji HDZ-ovi i oni bivši – SDP-ovi i Mostovi – krenuli redati izjave o tome kako je presuda nepravedna, neprihvatljiva i neshvatljiva.

Nešto o tome je u svojem priopćenju, u kojem je izrazila žaljenje zbog Praljkove smrti i ponovila glavne naglaske presude, kazala i nevladina organizacija Documenta, navodeći, između ostalog, da u Hrvatskoj postoje otpori u suočavanju s nasljeđem rata u BiH jer ‘postoji značajan kontinuitet političkih, vojnih i obavještajnih elita koje su izravno sudjelovale u ratovima devedesetih i sa zabrinutošću prate ishod sudskih postupaka’. Ta količina upornog negiranja stvarnosti radi manipulacije javnošću po svojem je obimu, sistematičnosti i brojnosti visokorangiranih učesnika posve na razini udruženog zločinačkog pothvata.

Anto Nobilo: Premijer i predsjednica moraju osuditi zločince

Sve sam ovo predvidio, dakle imamo udruženi zločinački poduhvat, imamo, koliko sam vidio, i Tuđmana u njemu, imamo međunarodni oružani sukob i svima je potvrđena kazna. U ovom trenutku mislim da bi politički lideri Hrvata u BiH i politički lideri Hrvatske, prije svega mislim na premijera i predsjednicu, morali zauzeti stav prema ovoj presudi. Morali bi zauzeti čvrst stav u kojem bi osudili zločince i zločine koji su počinjeni u ime hrvatskog naroda i izraziti žaljenje svim žrtvama – komentirao je presudu za Novosti zagrebački odvjetnik Anto Nobilo, dodajući da Hrvati ne bi trebali biti taoci loših politika iz 1990-ih, a pogotovo Tuđmanove politike u BiH.

- Ako želimo imati dobre odnose s BiH i Bošnjacima, ako želimo ići naprijed, onda bi predsjednica i premijer trebali zauzeti jedan čvrst stav prema tim pojavama i distancirati se od Tuđmanove politike u Bosni i Hercegovini – zaključuje Nobilo.

AUTOR: Saša Kosanović

portalnovosti.com

UZP

Ilustracija: Šukrija Meholjić

30.11.2017.

DRAGAN MARKOVINA: POTPUNI KRAH TUDJMANIZMA


Dragan Markovina: Potpuni krah tuđmanizma

Dragan Markovina

Autor 30.11.2017.



Dragan Markovina: Potpuni krah tuđmanizma

/////////////////

Izdvajamo

  • Sav ovaj cirkus postaje još nesuvisliji prisjetimo li se euforije s kojom je dočekana oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču i čitavog niza lauda haškom sudu, ali i činjenice da vodeći ljudi države čiji sudovi oslobađaju Horvatinčića pomoću sinkopa osjećaju potrebu išta prigovarati međunarodnom sudu

/////////////////

Neko vrijeme su nas tako splitski nadbiskup Barišić i predsjednik HDZ-a Sanader uvjeravali da smo svi Mirko Norac, pa nas je jedan drugi biskup uvjeravao da smo svi Branimir Glavaš, Košić nas pak neprestano uvjerava da smo svi Dario Kordić i tako sve do Plenkovića koji nas pretvara u čelnike Herceg-Bosne i u Franju Tuđmana. Hrvatsko društvo još uvijek nije plemenska zajednica, koliko god se neki trudili da to postane, i ne možemo svi snosit krivnju za zločine koje nismo počinili, a s druge pak strane nije ni pristojno vlastiti narod identificirati sa zločincima.

Ono čemu smo jučer kao gledatelji svjedočili bio je potpuni krah tuđmanizma u izravnom prijenosu. Ovo vrijedi jednako za sadržaj presude, kao i za simbolični Praljkov čin bez ikakve svrhe i smisla, a ponajmanje onog kojeg mu premijer Plenković želi prišiti. Svako daljnje opsesivno poricanje koje su emitirali sam predsjednik Vlade, predsjednik Sabora, pa čak i dio SDP-ovih zastupnika, ovaj dojam o krahu tuđmanizma je samo dodatno potvrdio.

Naime, koliko god se gotovo čitav establišment trudio dokazati suprotno, jučerašnjom presudom su skinute sve pozlate s mitova o Domovinskom ratu, otkopan je sav pijesak oko nojevskih glava naših elita i nikakvo homogeniziranje, viškovi patetike i minute šutnje za osuđene ratne zločince to neće promijeniti. U svemu tome je posve začuđujuće ponašanje Andreja Plenkovića, koji nastupa kao da ne postoji sutra, kao da nema nikakvog svijeta izvan Hrvatske i kao da nije čitavu karijeru ostvario u diplomaciji. Što uopće znače tvrdnje da Vlada odbija prihvatiti presudu, jer ona ne odgovara povijesnoj istini?

EMOCIONALNA PUSTOŠ ANDREJA PLENKOVIĆA

Odakle potječe ideja da je bilo koje političko tijelo nadležno za pisanje i procjenu povijesnih istina, a posebno otkud zamisao da Vlada Republike Hrvatske polemizira s međunarodnim sudom i njegovom presudom? Unatoč tome što je ovo već samo po sebi dovoljno problematično, moralno sljepilo kojim se vladajući vode je za pristojnog čovjeka posve nepodnošljivo. Sve njihove reakcije, izuzev jedne kurtoazne Plenkovićeve rečenice u kojoj je izrazio žaljenje zbog svih žrtava rata, namjerno ih konkretno ne imenujući, iskazale su potpuni nedostatak empatije prema žrtvama, emocionalnu pustoš i intelektualnu potkapacitiranost na kraju.

Koncentrirati sve izjave na Praljkovo samoubojstvo, izražavati mu zahvalnost za sve što je napravio, žaliti njegovu žrtvu, a pritom se uopće ne osvrnuti na stvarne žrtve, sadržaj presude i njezine posljedice može u krajnjoj liniji samo netko tko ni najmanje ne razumije poziciju u kojoj se nalazi. Da ponovimo za čitatelje koji su propustili primijetiti, što i nije bilo teško s obzirom na tešku artiljeriju većine medija kojima je to bio cilj, predsjednici Vlade i Sabora, kao i čitav niz lokalnih čelnika HDZ-a, od splitskog gradonačelnika na dalje, izrazili su zahvalnost netom osuđenom ratnom zločincu za sve što je napravio.

PLEMENSKI OBIČAJ POPRIMA EPIDEMIJSKE RAZMJERE

Vezano uz ovo, logika je neumoljiva. Ako mu čelni ljudi i institucije države izražavaju zahvalnost, to može značiti samo to da se čitava zemlja identificira s ratnim zločinima za koje je ovaj osuđen, tj. da preuzima presudu na sebe. To pak nije stvar preko koje bismo kao društvo mogli tek tako preći. Zašto bi svi bili krivi za djelovanje Herceg-Bosne i udruženi zločinački pothvat, a ne samo oni koji su za to osuđeni. Inače je taj plemenski običaj identificiranja sa zločincima ovdje poprimio epidemijske razmjere.

Neko vrijeme su nas tako splitski nadbiskup Barišić i predsjednik HDZ-a Sanader uvjeravali da smo svi Mirko Norac, pa nas je jedan drugi biskup uvjeravao da smo svi Branimir GlavašKošić nas pak neprestano uvjerava da smo svi Dario Kordić i tako sve do Plenkovića koji nas pretvara u čelnike Herceg-Bosne i u Franju Tuđmana. Hrvatsko društvo još uvijek nije plemenska zajednica, koliko god se neki trudili da to postane, i ne možemo svi snosit krivnju za zločine koje nismo počinili, a s druge pak strane nije ni pristojno vlastiti narod identificirati sa zločincima.

PREMIJEROVO UPORNO NAVOĐENJE BESMISLICA

Plenkovićeva nemušta konferencija za novinare pretvorila se tako u nesuvislo navođenje besmislica i stvari koje s konkretnim slučajem nemaju nikakve veze, što je valjda i njemu samome bilo jasno, zahvaljujući čemu nije uspijevao logično odgovoriti ni na jedno suvislo pitanje. Krenimo od besmislica. Premijer tako tvrdi da je presuda neutemeljena i kosi se sa povijesnom istinom te da svi oni koji su živjeli taj period znaju na koji način je izvršena agresija i otkud je dolazila. Zanemarimo li logično pitanje o čemu on zapravo govori, o Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, o kojem razdoblju i ostale tričarije, nevjerovatna je besramnost ovakve tvrdnje.

Zašto to navodimo? Pa zato jer će tisuće protjeranih Muslimana i onih koji su bili zatočeni u logorima Herceg-Bosne, Heliodromu, Dretelju i Gabeli, i koji su evidentno živjeli taj period, bez ikakvih problema posvjedočiti o tome na koji je način izvršena agresija i odakle je dolazila. Oni su to, štoviše, u sudskom postupku već i napravili, a rezultat se premijeru očito nije svidio. Druga njegova besmislica je zaključak kako je hrvatski narod konstitutivan u BiH i ima svoja prava. Zanimljivo bi bilo vidjeti kakve veze ova presuda ima veze s konstitutivnošću Hrvata u BiH. Oni su to bili i u socijalističkom razdoblju, jednako kao što su i danas.

DRŽAVA, ČIJI SUDOVI OSLOBAĐAJU HORVATINČIĆA, NAPADA DRUGE

Sljedeći nonsens je otvoreno negodovanje zbog toga što se Hrvatska tri puta neuspješno pokušala uključiti u postupak kao prijatelj suda, što je sud odbio, da bi kraju na pogrešan način aludirao na ratnu ulogu Hrvatske. Plenković kao da odbija razumijeti da ne može država čiji je nekadašnji čelnik u tom času osumnjičen da je sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem rasturanja druge države, nastupiti u procesu kao dobronamjerna nezainteresirana strana. U isti rang spada i izjava kako je Republika Hrvatska bila i ostat će najveći zagovornik europskog puta Bosne i Hercegovine. Naročito dok odbija prihvatiti drugostupanjsku presudu međunarodnog suda i suočiti se s ulogom vlastitog predsjednika u ratu u BiH. Sav ovaj cirkus postaje još nesuvisliji prisjetimo li se euforije s kojom je dočekana oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču i čitavog niza lauda haškom sudu, ali i činjenice da vodeći ljudi države čiji sudovi oslobađaju Horvatinčića pomoću sinkopa osjećaju potrebu išta prigovarati međunarodnom sudu.

Ne može isti sud jednom biti ispravan i moralan, a drugi put nepravedan i onaj čije se odluke ne prihvaćaju. Dva najveća problema jučerašnjeg sudskog epiloga leže pak u činjenici da je Praljkov čin, objašnjiv puno prije egzibicionizmom, željom za odlaskom u mit i urođenom tvrdoglavošću, nego ičim drugim zasjenio sadržaj presude, a samim tim i dodatno otežao katarzu i suočavanje s prošlošću, koji ionako nisu bili previše izgledni. Objektivno govoreći, nakon jučerašnje presude famozna Deklaracija o Domovinskom ratu sad doista postaje potpuno suvišan i besmislen proglas, dok s druge strane u imenu zračne luke glavnog grada i na skulpturi u centru Splita imamo čovjeka kojeg međunarodni sud smatra sudionikom udruženog zločinačkog pothvata.

Telegram.hr

30.11.2017.

AMBASADA VELIKE BRITANIJE: SMRT SLOBODANA PRALJKA NE TREBA ZAMAGLITI CINJENICU DA SU OSUDJENI POCINILI NEOPISIVE ZLOCINE


REAKCIJA AMBASADE VELIKE BRITANIJE U BIH: Smrt Praljka ne treba zamagliti činjenicu da su osuđeni počinili neopisive zločine

Ambasada Ujedinjenog Kraljevstva u Bosni i Hercegovini je upoznata sa presudom Žalbenog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u slučaju Prlić i ostali.

Smrt Slobodana Praljka ne treba zamagliti činjenicu da su okrivljeni u ovom slučaju upotrijebili svoje položaje moći kako bi počinili neopisive zločine.

Naše misli su primarno sa žrtvama i njihovim porodicama.

Iako ne može iscijeliti bol koji oni i sada osjećaju, presuda MKSJ-a šalje jasnu poruku da će počinioci zločina odgovarati za svoja djela.

Apelujemo na sve strane da poštuju presude Suda i da se okrenu ka budućnosti, u duhu mira i pomirenja, saopćeno je iz Ambasade Velike Britanije.

//////////////////////////////

Gordan Duhaček : Praljak je režirao smrt, kako bi u zaborav gurnuo svoj život

Novembar 30


“Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu!”, uzviknuo je Praljak, jedan od optuženika za ratne zločine i udruženi zločinački pothvat iz hercegovačke šestorke, prije nego je pred svima u haškoj sudnici popio nepoznati otrov, od kojega je uskoro preminuo u bolnici.

Piše : Gordan Duhaček (Index)

Bio je to očito unaprijed smišljen i proračunat čin osuđenog ratnog zločinca, koji je izabrao slobodnu smrt kako bi u svojem plemenu ostao zapamćen kao mučenik za “našu stvar”. Da mu je to u dobroj mjeri uspjelo, pokazuju i prve reakcije hrvatske političke klase, kao i u većine hrvatskih i hercegovačkih medija, u kojima se piše o “časnom generalu”, “heroju” i “antologijskom činu”, dok se u komentarima članaka masovno oplakuje Praljkova samoizabrana smrt, te bjesni zbog svjetske zavjere protiv Hrvatske i, naravno, domaćih veleizdajnika.

Stasiti je Praljak sebe oduvijek smatrao figurom većom od života, a to je dokazao i svojim posljednjim riječima – u kojima je o sebi govorio u trećem licu – i odlukom da teatralno u sudnici i uživo u televizijskom prijenosu popije dozu otrova iz, kako se čini, male ampule. Iskolačio je oči, nagnuo glavu unazad i energično si strusio otrov u širom otvorena usta, kao diplomirani redatelj koji je iza sebe imao i uspješnih predstava i filmova, neupitno svjestan i sposoban inscenirati dramatičan trenutak.

Samoubojstvo kao reality show

Isprva nije bilo jasno što se dogodilo, iako je svakome tko je gledao prijenos iz sudnice uživo bilo jasno kako se dogodilo nešto neuobičajeno. Sudac je pozvao sljedećeg optuženog Milivoja Petkovića da ustane i sasluša svoju presudu, koji je to učinio, a onda se u offu moglo čuti kako Praljak govori da je popio otrov i tada je nastala pomutnja. Praljak je svoje samoubojstvo zapravo pretvorio u reality show, u kojemu je skrivena bočica otrova figurirala kao standardni scenski rekvizit kojim se kod nesofisticirane publike navikle na poetiku Thompsonovih budnica i dramatične preokrete iz sapunica – a to je bila Praljkova ciljna skupina – može lako izazvati šok i probuditi emocije.

Ukratko, Praljak je pomno i uspješno izrežirao svoju javnu smrt, kako bi u drugi plan ili, još bolje potpuni zaborav, gurnuo svoj život. Jer nakon što je osuđeni ratni zločinac popio otrov, odjednom su mnogi odmah zaboravili da je on – osuđeni ratni zločinac. Nema smisla biti sitničav i poricati da je sve to zamislio i izveo doista maestralno. Naravno da je srpski ratni zločinac Vojislav Šešelj odmah komentirao da je to bio “junački čin za poštovanje”, jer to i jest profil i nacionalistički mentalni sklop publike na koju je Praljak računao. Baš kao što je bio efikasan u ratnim zločinima, bio je i u inscenaciji vlastitog mučeništva. Par mililitara otrova zločinca su trebali pretvoriti u žrtvu.

Želio je da zaboravimo razaranja i ubojstva izvršena pod njegovim zapovjedništvom

Praljak je želio da zaboravimo logore u kojima se ljude premlaćivalo, u kojima su se zarobljenicima rezale uši i lomile ruke i noge. Želio je da zaboravimo kako u istočni Mostar, koji je držao mjesecima pod opsadom i svakodnevno granatirao, nije htio propuštati ni humanitarnu pomoć. Želio je da zaboravimo da su njegovi vojnici iz HVO-a masovno ubijali civile isključivo zato što su bili Bošnjaci, da su ubijali i djecu, doslovno trogodišnju djecu. Želio je da zaboravimo silovanja, etničko čišćenje, razaranje gradova i sela, sve ono zbog čega je i osuđen kao ratni zločinac na 20 godina zatvora. Posve ispravno je procijenio da će pleme krenuti i, prije izricanja konačne presude, slaviti ga kao “ljudinu” i podsjećati na sve njegove divne osobine.

Kroz svoju je teatralnu smrt Praljak želio izbrisati zločine za koje je osuđen i od ratnog zločinca postati mitski nacionalni mučenik. Naročito perfidno u tom planu jest što se time hipoteka Praljkovih brojnih ratnih zločina – za koje ni on sam u obrani nije poricao da su počinjeni, ali je sebe izuzimao od bilo kakve odgovornosti za njih! – prenosi na leđa svih onih koji će ga ubuduće slaviti. Njegovu individualnu krivicu ispijanja otrova trebalo je pretvoriti u kolektivnu krivnju svih Hrvata. Naime, baš to je direktan rezultat ako se kao nova neupitna istina uzme predzadnja Praljkova rečenica (“Slobodan Praljak nije ratni zločinac!”), ako se pristane na implicitnu emocionalnu ucjenu koja je bila ukalkulirana u Praljkov potez. Njegovi ratni zločini i beskrupuloznost trebaju postati naši. Na to ne da ne treba pristati, nego se treba odlučno suprotstaviti takvom narativu i uzdizanju jednog ratnog zločinca u status nacionalnog heroja i mučenika.

Praljkove žrtve nisu imale luksuz slobodno odlučiti o svojoj smrti

Već sada se mogu čuti fantazije o “nevinosti generala” i o tome “tko ga je natjerao na taj čin”, no zašto Praljku oduzeti slobodnu volju? Kao što se odlučio počiniti ratne zločine za koje je danas osuđen, tako se odlučio i na dramatično i javno okončanje vlastitog života. Odlučio je i da ne može preuzeti odgovornost za svoje zločine i presudu koja je iz njih proizašla. To je bilo njegovo pravo. Dapače, s obzirom koliko je već proveo u pritvoru, Praljak bi i s danas potvrđenom kaznom bio na slobodi za dvije-tri godine. Izabrao je pokušati postati simbolom ili kuriozitetnom fusnotom kako ne bi morao izdržati živjeti kao čovjek osuđen za ratne zločine.

Prilično je jeftina manipulacija, u kakvu se upustio i premijer Andrej Plenković, Praljkov potez proglašavati moralnim činom, jer to je suštinski bio jedan kukavički čin. Praljkove žrtve nisu imale taj luksuz da slobodno biraju hoće li živjeti ili si oduzeti život, to su za njih učinile vojne snage pod Praljkovim zapovjedništom. Nije tu bila riječ o sokratovskom stoicizmu u kojem se staloženo ispija otrov zbog nepravedne optužbe i presude nego o čovjeku koji je za sobom ostavio ratni trag leševa, silovanja, sakaćenja i uništenja.

Unatoč tvrdnji da “Slobodan Praljak nije ratni zločinac”, morbidna je činjenica da je posljednja žrtva ratnog zločinca Slobodana Praljka bio on sam. Ista nacionalistička “logika” koja ga je potaknula nanosi zlo drugim ljudima, navodnim neprijateljima hrvatstva, navela ga je da ubije i sebe u ime hrvatstva. Njegova obitelj zaslužuje sućut, a svi ostali konačno oslobođenje od naslijeđa tih brojnih ratnih zločinaca devedesetih.

30.11.2017.

ZELJKO KOMSIC : OVO JE PRESUDA POLITICI KOJA JE NANIJELA ZLO, A NE NARODU KAKO TO KAZE DRAGAN COVIC

Željko Komšić : Ovo je presuda politici koja je nanijela zlo, a ne narodu kako to želi reći Čović

Novembar 30



Gost Dnevnika TV1 bio je nekadašnji član Predsjedništva BiH Željko Komšić koji je govorio o presudi Prilući i ostalima.

TV1: Presuđeno je; Udruženib zločinački poduhvat, okupacija, međunarodni oružani sukob odnosno učešće Republike Hrvatske u ratu u BiH. Kako tumačite ovu presudu i kakav će značaj ona imati?

KOMŠIĆ: Očekivano, ja sam očekivao da će drugostepeno vijeće donijeti sličnu odluku kao što je to prvostepeno vijeće donijelo. Nije tu bilo nikakvih drastičnih izmjena, bez obzira sviđalo se to nekome ili ne sviđalo, to su činjenice koje stoje i koje su dokazane. Kako će to ko doživjeti to je sasvim druga stvar. Na kraju krajeva, svi smo mi ljudi i svako od nas ima pravo da o tome govori iz svog nekog subjektivnog ugla ali ako ćemo biti iskreni i pošteni, to je istina. Ono što je danas uradio Haški tribunal je istina, i znamo da je to tako bilo, nema tu dileme. Ovo ja doživljavam kao neku vrstu forme samo da se opečati ono što jeste činjenica koju su mnogi ljudi osjetili na svojim leđima. To igranje sa Bosnom i Hercegovinom i opsjednutos sa nekim banovinama, nekim rasparčavanjima BiH koje je bilo prisutno a ni danas nije u potpunosti umrlo kako ni kod istočnih tako ni kod zapadnih susjeda, očigledno je neke ljude koštalo puno, zasluženo puno. Svako onaj ko čini krivična djela i ne spriječi ih a može da ih spriječi jeste kriv. Posljedica svega onoga što su ti ljudi radili jeste mnogo mrtvih glava, mnogo tragedija, razorena zemlja u kojoj je ostalo sjeme zla.

Na žalost, vidim da se nikakve pouke ne izvlače iz ove presude nego neki i dalje pokušavaju da jašu na priči da je to kolektivna krivica, a nije.

TV1: Kako gledate na poruke iz Haga koje su uputili dikretor Centra za mir, predsjendik odbora za obnovu partizanskog groblja i učesnici odbrane Grada Mostara? 

KOMŠIĆ: Gospodin Oručević je rekao jednu stvar koju treba podcrtati i dizati kao ključnu priču. Haški tribunal neće dozvoliti sebi da kaže da je ovo suđenje jednom narodu bilo da je riječ o Hrvatima ukupno ili Hrvatima u BiH. Ovo je suđenje bolesnoj politici koja je nanijela toliko zla, ljudima koji su učestvovali u kreiranju i provođenju te politike. Ja kao Željko Komšić nikad ne bi prihvatio da sam i ja kriv za ovo i siguran sam da većina ljudi to zna. Druge izjave koje možemo čuti a koje dolaze nakon današnjih dešavanja u Hagagu su, neću reći čudne. Mislim da je Izetbegović, koliko god izgledalo neobično, dao pravu izjavu, i odličnu izjavu je dao vezano za ovo što se danas dešavalo a interesantno je da niko od ljudi koji su oštećeni onim što su uradili zločinci nije rekao da je kriv cijeli narod, da je stigma na cijelom narodu, nego naprotiv, ono što su Čović i Ljubić danas izjavili, oni hoće to da je cijeli narod kriv, i oni potenciraju da je to stigma na cijelom narodu. To nije tačno i svako normalan će to odbiti. Zato mi je drago da ljudi koji su oštećeni, niko od njih nije rekao da je kriv cijeli narod, i ja bih to potencirao.

Kao što bih potencirao priču da svaki zločin mora biti procesuiran o bilo kojem zločinu da se radi. Hoće li ove presude uspjeti da istjeraju taj otrov iz srca i umaova ljudi i da se stavi tačka i shvati kao poruka da nikada više ne treba dirati u Bosnu i Hercegovivnu to ne znam, ali znam da bi to želio kao neko ko je bio u tome ratu i izgubio svoje najbliže. Želio bih da se to desi, da na to stavimo tačku i da jednostavno onu gorčinu i mržnju i ono čime smo mentalno oštećeni na neki način gurne u drugi plan. Volio bih da to budu efekti ove presude i ponavljam nemojte da se ovo ikada shvati da bilo ko stavlja kolektivnu krivicu na cijeli narod. Krivi su pojedinci, kriva je politika koja se polakomila i mislila da je prilika da rasparčaju BiH a ovim, nadam se, da su dobili poruku da to nikada neće uspjeti.

TV1:Kako gledate na to da se sudske odluke jednostavno negiraju i nepoštuju. Imali smo priliku čuti gospodina Čovića koji jednostavno kaže, ne prihvatam. 

ČOVIĆ: To što on ne prihvata to je irelevantno, ali ta vrsta manipulacije kao, pa nisu oni nikoga lično ubili jednostavno ne stoji. Koliko znam nijedan od onih koji su osuđeni nakon Drugog svjetskog rata nije nikome lično ispalio metak u glavu, ali to ih nije osolodilo od odgovornosti. To je jedna vrsta manipulacije. Žrvtve govore, ne nije kolektivna krivica a onaj ko sebi daje za pravo da govori u ime naroda kaže – mi smo svi osuđeni. Ne, nismo svi osuđeni.

Druga stvar, Bošnjaci su u ovoj priči, naravno, najveće žrtve ali ovo je zločin prema Bosni i Hercegovini i prema meni. Ja nisam Bošnjak, ali moja je porodica i bila tu i moja je budućnost u BiH. Dakle ja govorim o zločinu prema cijeloj zemlji i pokušaj da se ta zemlja raskomada. Izetbegović je dao odličnu izjavu, pogotovo naglašavajući karakter rata i ulogu, kako zvanične politike Hrvatske tako i HVO-a, dijeleći to na dva perioda i mislim da je to ono što je suština svega kada govorimo o budućim odnosima sa Hrvatskom.

TV1: Kako u budućnosti sa onima koji ne priznaju činjenice iz prošlosti i zločine? 

KOMŠIĆ: Nažalost takvih ljudi će biti, i dan danas imate ljude koji ne priznaju činjenice iz Drugog svjetskog rata, biće takvih i ovdje, ali ja se nadam sve manje i manje ali posebno je zlo kada politika manipuliše tim stvarima i to sjeme zla koje žele održati, žele producirati i dalje. Ja se nadam da će takvih ljudi od bosanskohercegovačkog naroda biti gurani u stranu, u smislu njihove političke važnosti i da ćemo te ljude prepoznati kao nekog ko nam zagorčava život, i da nas stalno tjera da se mi svađamo i tučemo. Želio bih da poruka ovih zadnjih presuda bude ispravno shvaćena jer ne isplati se i ne vrijedi, nemojte ni pokušavati komadati BiH i nemojte unositi taj razdor među ljude u BiH, i onda se desi ovo što se desilo. Šta treba ljudima da shvate da je to neuspjela historijska misija, pokušavati te stvari raditi, a što se tiče onih koji negiraju, mislim da ih narod treba staviti na mjesto koje im pripada, u neki ćošak pa neka pričaju šta hoće. Ružni izrazi nama koji želimo ovu zemlju drugačijom smetaju nam jer svi smo oštećeni što u srcu što u umu, ali dajte da idemo naprijed i da pravimo nešto od ove zemlje.

TV1: Kako komentirate reakcije iz Hrvatske. Je li vrijeme da se Hrvatska pomiri sa činjenicama? 

KOMŠIĆ: Mislim da najveći dio RH zna istinu u miri se sa tim da je čak u njihovo ime ovo rađeno. Sa druge strane, isto kao i u BiH imate jednu strukturu ljudi koji pokušavaju da pored mase dokaza kažu da to nije tačno. To lični na ono, je li vjerujete meni ili svojim očima. Imate izjavu Vesne Pusić i ljudi koji su- danas sam pročitao članak nekog dečka koji je mobilisan u Splitu i koji je završio na stolačkom ratištu – koji kaže, vi hoćete da kažete da ja nisam bio a ja znam da sam tamo bio. Dakle imate u Hrvatskoj dovoljno demokratskog prostora i normlanih ljudi koji znaju šta je istina. Nije to tako davno bilo i puno je živih svjedoka toga. Svi mi znamo na ovim prostorima šta se dešavalo neovisno i od onog šta će tribunal reći . Mislim da u Hrvatskoj ima snage da izađe iz ove priče jer na kraju krajeva znaju to ljudi u Hrvatskoj kao i Hrvati u BiH koliko god plaćali cijenu jedne bolesne politike.

TV1: Haag završava svoju misiju. Kako gledate na budućnost BiH? 

KOMŠIĆ: Moram biti ličan. Ne nudim to kao recept bilo kome zaista. Ja sam kao čovjek pronašao svoju majku u ratu, kada su je ubili. Možete mislit šta je meni tada bilo u glavi, ali ja ne mogu da živim u mržnji i ne mogu da mrzim. Bilo je šta je bilo. Onaj ko je to uradio, vjerovatno nikada neće biti kažnjen. Šta sada da se radi? Moram da idem naprijed. To ostaje moje.

To je moja bol ali ja idem naprijed U ime budućnosti svoga djeteta ja to moram da radim. Kažem, ne nudim ovo kao recept jer se svi mi individualno nosimo sa tim stvarima, ali nema nama druge nego da idemo naprijed, nema druge nego praviti ovu zemlju, jer je ovo ipak zemlja dobrih ljudi ali ono što je uradila poveća grupa zlikovaca bez obzira šta su navodili kao razloge za svoj zločin i čime su to pravdali je nešto što treba da ostane iza nas i mi jednostavno moramo naprijed. Poruka suđenja u Haagu treba da bude da komadanje BiH neće uspjeti ni milom ni silom.

Sve što se možete desiti ako ovako nešto ponovo bude pokušano jeste da će se završiti na ovakav način. Svijet ne može da žmiri na zločine, iako se nekada čini da će svijet žmiriti na zločine. Nemojte misliti da neće biti dovoljno hrabrih ljudi koji će reći da se to ne može trpiti. Nisu zločini u BiH jedini u svijetu, niti genocid, ali iz toga treba izvući pouke da kad tad pravda će doći na svoje.

(Kliker.info-Vijesti)

30.11.2017.

PROF. DR. DENIS ZVIZDIĆ O PRESUDI: SAMO SE NA PRAVDI I ISTINI MOZE GRADITI PROSPERITETNA BUDUCNOST

PREMIJER ZVIZDIĆ O PRESUDI: Samo se na pravdi i istini može graditi prosperitetna budućnost

Današnja presuda Haškog suda kojom je utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, a čelnici paradržave Herceg-Bosne osuđeni na 111 godina zatvora, predstavlja predugo čekanu pravdu i djelimičnu satisfakciju za žrtve zločina, izjavio je predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić.

 

- Presuda je bazirana na civilizacijskim standardima i normama međunarodnog prava, i u potpunosti odgovara relevantnim i dokazanim historijskim činjenicama, te pobija i anulira namjere onih koji bi se bavili revizijom i falsificiranjem prošlosti.

 

Presuda će, dugoročno gledano, dovesti do stavljanja tačke na pokušaje rehabilitacije ideje tzv. Herceg-Bosne ili sličnih paradržavnih, secesionističkih ili hegemonističkih projekata, jer nosi snažnu poruku i pouku koju će u konačnici svi, a posebno oni koji je trenutno osporavaju, morati prihvatiti kao orijentir za sve dalje aktivnosti i planove.

 

Zbog toga očekujem da se hrvatski dužnosnici, i u BiH, i u Hrvatskoj, distanciraju od nepobitno utvrđene odgovornosti presuđenog vojnog i političkog rukovodstva tzv. Herceg-Bosne za počinjena djela zločina i učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu i da prioritet daju pravdi, pravičnosti i traženju oprosta od žrtava zločina, jer se samo na pravdi i istini može graditi prosperitetna budućnost za sadašnje i buduće generacije.

Posebno važno je naglasiti da zbog pijeteta prema žrtvama i njihovim porodicama, zločine i zločince nećemo nikada zaboraviti, ali da presuđenu hašku "šestorku" trebamo odvojiti od hrvatskog naroda, jer je riječ o individualnoj krivici onih koji su planirali i izvršili ratni zločin i zločin protiv čovječnosti.

 

Potrebno je istinski vjerovati u zajednički život svih naroda i građana i uporno graditi ambijent koji će voditi ka izgradnji trajnog mira, stvarnog povjerenja i prosperitetne budućnosti BiH - izjavio je predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić.

 

///////////////////////////////

KOMŠIĆ: "Ovo je presuda bolesnoj politici i onima koji su je provodili, a ne kompletnom narodu"

Gost Dnevnika TV1 bio je nekadašnji član Predsjedništva BiH Željko Komšić koji je govorio o presudi Prilću i ostalima.

Presuđeno je; Udruženi zločinački poduhvat, okupacija, međunarodni oružani sukob odnosno učešće Republike Hrvatske u ratu u BiH. Kako tumačite ovu presudu i kakav će značaj ona imati?

 
Očekivano, ja sam očekivao da će drugostepeno vijeće donijeti sličnu odluku kao što je to prvostepeno vijeće donijelo. Nije tu bilo nikakvih drastičnih izmjena, bez obzira sviđalo se to nekome ili ne sviđalo, to su činjenice koje stoje i koje su dokazane. Kako će to ko doživjeti, to je sasvim druga stvar. Na kraju krajeva, svi smo mi ljudi i svako od nas ima pravo da o tome govori iz svog nekog subjektivnog ugla ali ako ćemo biti iskreni i pošteni, to je istina. Ono što je danas uradio Haški tribunal je istina, i znamo da je to tako bilo, nema tu dileme. Ovo ja doživljavam kao neku vrstu forme samo da se opečati ono što jeste činjenica koju su mnogi ljudi osjetili na svojim leđima. To igranje sa Bosnom i Hercegovinom i opsjednutost sa nekim banovinama, nekim rasparčavanjima BiH koje je bilo prisutno, a ni danas nije u potpunosti umrlo kako ni kod istočnih tako ni kod zapadnih susjeda, očigledno je neke ljude koštalo puno, zasluženo puno. Svako onaj ko čini krivična djela i ne spriječi ih a može da ih spriječi jeste kriv. Posljedica svega onoga što su ti ljudi radili jeste mnogo mrtvih glava, mnogo tragedija, razorena zemlja u kojoj je ostalo sjeme zla.
 
Nažalost, vidim da se nikakve pouke ne izvlače iz ove presude nego neki i dalje pokušavaju da jašu na priči da je to kolektivna krivica, a nije.
 
Kako gledate na poruke iz Haga koje su uputili dikretor Centra za mir, predsjednik odbora za obnovu partizanskog groblja i učesnici odbrane Grada Mostara? 
 
Gospodin Oručević je rekao jednu stvar koju treba podcrtati i dizati kao ključnu priču. Haški tribunal neće dozvoliti sebi da kaže da je ovo suđenje jednom narodu, bilo da je riječ o Hrvatima ukupno ili Hrvatima u BiH. Ovo je suđenje bolesnoj politici koja je nanijela toliko zla, ljudima koji su učestvovali u kreiranju i provođenju te politike. Ja kao Željko Komšić nikad ne bi prihvatio da sam i ja kriv za ovo i siguran sam da većina ljudi to zna. Druge izjave koje možemo čuti a koje dolaze nakon današnjih dešavanja u Haagu su, neću reći čudne. Mislim da je Izetbegović, koliko god izgledalo neobično, dao pravu izjavu, i odličnu izjavu je dao vezano za ovo što se danas dešavalo, a interesantno je da niko od ljudi koji su oštećeni onim što su uradili zločinci nije rekao da je kriv cijeli narod, da je stigma na cijelom narodu, nego naprotiv, ono što su Čović i Ljubić danas izjavili, oni hoće to da je cijeli narod kriv, i oni potenciraju da je to stigma na cijelom narodu. To nije tačno i svako normalan će to odbiti. Zato mi je drago da ljudi koji su oštećeni, niko od njih nije rekao da je kriv cijeli narod, i ja bih to potencirao.
 
Kao što bih potencirao priču da svaki zločin mora biti procesuiran o bilo kojem zločinu da se radi. Hoće li ove presude uspjeti da istjeraju taj otrov iz srca i umova ljudi i da se stavi tačka i shvati kao poruka da nikada više ne treba dirati u Bosnu i Hercegovivnu to ne znam, ali znam da bi to želio kao neko ko je bio u tome ratu i izgubio svoje najbliže. Želio bih da se to desi, da na to stavimo tačku i da jednostavno onu gorčinu i mržnju i ono čime smo mentalno oštećeni na neki način gurnemo u drugi plan. Volio bih da to budu efekti ove presude i ponavljam, nemojte da se ovo ikada shvati da bilo ko stavlja kolektivnu krivicu na cijeli narod. Krivi su pojedinci, kriva je politika koja se polakomila i mislila da je prilika da rasparčaju BiH a ovim, nadam se, da su dobili poruku da to nikada neće uspjeti.
 
Kako gledate na to da se sudske odluke jednostavno negiraju i ne poštuju. Imali smo priliku čuti gospodina Čovića koji jednostavno kaže, ne prihvatam. 
 
To što on ne prihvata je irelevantno, ali ta vrsta manipulacije kao, pa nisu oni nikoga lično ubili jednostavno ne stoji. Koliko znam, nijedan od onih koji su osuđeni nakon Drugog svjetskog rata nije nikome lično ispalio metak u glavu, ali to ih nije oslobodilo od odgovornosti. To je jedna vrsta manipulacije. Žrtve govore, ne - nije kolektivna krivica, a onaj ko sebi daje za pravo da govori u ime naroda kaže - mi smo svi osuđeni. Ne, nismo svi osuđeni.
 
Druga stvar, Bošnjaci su u ovoj priči, naravno, najveće žrtve, ali ovo je zločin prema Bosni i Hercegovini i prema meni. Ja nisam Bošnjak, ali moja je porodica i bila tu i moja je budućnost u BiH. Dakle ja govorim o zločinu prema cijeloj zemlji i pokušaj da se ta zemlja raskomada. Izetbegović je dao odličnu izjavu, pogotovo naglašavajući karakter rata i ulogu, kako zvanične politike Hrvatske tako i HVO-a, dijeleći to na dva perioda i mislim da je to ono što je suština svega kada govorimo o budućim odnosima sa Hrvatskom.
 
Kako u budućnosti sa onima koji ne priznaju činjenice iz prošlosti i zločine? 
 
Nažalost, takvih ljudi će biti, i dan danas imate ljude koji ne priznaju činjenice iz Drugog svjetskog rata. Biće takvih i ovdje, ali se nadam sve manje i manje. Posebno je zlo kada politika manipuliše tim stvarima i to je sjeme zla koje žele održati, žele producirati i dalje. Ja se nadam da će takvih ljudi od bosanskohercegovačkog naroda biti gurani u stranu, u smislu njihove političke važnosti i da ćemo te ljude prepoznati kao nekog ko nam zagorčava život, i da nas stalno tjera da se mi svađamo i tučemo. Želio bih da poruka ovih zadnjih presuda bude ispravno shvaćena jer ne isplati se i ne vrijedi, nemojte ni pokušavati komadati BiH i nemojte unositi taj razdor među ljude u BiH, i onda se desi ovo što se desilo. Šta treba ljudima da shvate da je to neuspjela historijska misija, pokušavati te stvari raditi, a što se tiče onih koji negiraju, mislim da ih narod treba staviti na mjesto koje im pripada, u neki ćošak pa neka pričaju šta hoće. Ružni izrazi nama koji želimo ovu zemlju drugačijom smetaju nam jer svi smo oštećeni što u srcu što u umu, ali dajte da idemo naprijed i da pravimo nešto od ove zemlje.
 
Kako komentirate reakcije iz Hrvatske. Je li vrijeme da se Hrvatska pomiri sa činjenicama? 
 
Mislim da najveći dio RH zna istinu i miri se sa tim da je čak u njihovo ime ovo rađeno. Sa druge strane, isto kao i u BiH imate jednu strukturu ljudi koji pokušavaju da pored mase dokaza kažu da to nije tačno. To liči na ono, je li vjerujete meni ili svojim očima. Imate izjavu Vesne Pusić i ljudi koji su.. danas sam pročitao članak nekog dečka koji je mobilisan u Splitu i koji je završio na stolačkom ratištu - koji kaže, vi hoćete da kažete da ja nisam bio, a ja znam da sam tamo bio. Dakle, imate u Hrvatskoj dovoljno demokratskog prostora i normalnih ljudi koji znaju šta je istina. Nije to tako davno bilo i puno je živih svjedoka toga. Svi mi znamo šta se na ovim prostorima dešavalo neovisno i od onog šta će tribunal reći . Mislim da u Hrvatskoj ima snage da izađe iz ove priče jer, na kraju krajeva, znaju to ljudi u Hrvatskoj, kao i Hrvati u BiH, koliko god plaćali cijenu jedne bolesne politike.
 
Haag završava svoju misiju. Kako gledate na budućnost BiH? 
 
Moram biti ličan. Ne nudim to kao recept bilo kome zaista. Ja sam kao čovjek pronašao svoju majku u ratu, kada su je ubili. Možete misliti šta je meni tada bilo u glavi, ali ja ne mogu da živim u mržnji i ne mogu da mrzim. Bilo je šta je bilo. Onaj ko je to uradio, vjerovatno nikada neće biti kažnjen. Šta sada da se radi? Moram da idem naprijed. To ostaje moje. To je moja bol ali ja idem naprijed U ime budućnosti svoga djeteta ja to moram da radim. Kažem, ne nudim ovo kao recept jer se svi mi individualno nosimo sa tim stvarima, ali nema nama druge nego da idemo naprijed, nema druge nego praviti ovu zemlju, jer je ovo ipak zemlja dobrih ljudi. Ali, ono što je uradila poveća grupa zlikovaca bez obzira šta su navodili kao razloge za svoj zločin i čime su to pravdali, jest nešto što treba da ostane iza nas i mi jednostavno moramo naprijed. Poruka suđenja u Haagu treba da bude da komadanje BiH neće uspjeti ni milom ni silom. Sve što se možete desiti ako ovako nešto ponovo bude pokušano jeste da će se završiti na ovakav način. Svijet ne može da žmiri na zločine, iako se nekada čini da će svijet žmiriti na zločine. Nemojte misliti da neće biti dovoljno hrabrih ljudi koji će reći da se to ne može trpiti. Nisu zločini u BiH jedini u svijetu, niti genocid, ali iz toga treba izvući pouke da kad tad pravda će doći na svoje.
 

 (vijesti.ba / SB)

30.11.2017.

KONACNA PRESUDA; CELNICI TZV. HERCEG-BOSNE OSUDJENI NA UKUPNO 111 GODINA ZATVORA


Udruženi zločinački poduhvat : Prliću potvrđena prvostepena presuda, 25 godina zatvora

Novembar 29. 2017.


Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu danas je Jadranku Prliću potvrdilo prvostepenu presudu i osudilo ga na 25 godina zatvora.

Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog suda odbilo je u cijelosti žalbu Prlića, bio je učesnik udruženog zločinačkog poduhvata i potvrđena mu je kazna od 25 godina zatvora.

Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u srijedu je, u okviru žalbene presude bosanskohercegovačkoj šestorici utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo je i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH.

Podsjećamo, u sažetku prvostepene presude pročitano je da je Jadranko Prlić od 14. avgusta 1992. do kraja aprila 1994., kao predsjednik HVO-a, a zatim predsjednik vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne, imao je velike ovlasti de jure i de facto u koordinaciji i rukovođenju radom HVO-a i Vlade. Pored ostalog, imao je ovlasti u vezi sa zatočeničkim centrima HVO-a, konkretno, ovlast za njihovo otvaranje i zatvaranje. Najzad, on je igrao ključnu ulogu u odnosima između HVO-a Hrvatske zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne i Vlade Hrvatske.

Upravo radeći na tim funkcijama, Jadranko Prlić je izradio ultimatume iz januara i aprila 1993. godine, upućene Armiji BiH, kojima se od nje traži da se na teritoriji HercegBosne potčini HVO-u. Posljedica tih ultimatuma bile su već pomenute vojne operacije u opštinama Gornji Vakuf, Prozor i Jablanica, u okviru kojih su počinjeni brojni zločini nad muslimanskim stanovništvom. Vijeće je uvjereno da je Jadranko Prlić značajno doprinio ostvarenju tog plana u tim opštinama, tako što je planirao, omogućavao i ohrabrivao zločine koje su počinili pripadnici HVO-a.

Pored toga, Jadranko Prlić je odobravao hapšenje i zatočavanje koje je HVO u Mostaru sprovodio od 9. maja 1993., i svjesno je zatvarao oči pred akcijama etničkog čišćenja koje su se sa sve više nasilja izvodile tokom ljeta 1993. u Mostaru. Dana 30. juna 1993. Jadranko Prlić je Hrvate ponovo pozvao na oružje protiv Muslimana i prihvatio je masovno zatočavanje Muslimana, koje je HVO simultano i sistematski vršio u više opština koje je rukovodstvo Hrvatske Zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne smatralo hrvatskima.

Jadranko Prlić je podržavao opsadu istočnog Mostara koju je sproveo HVO. Dok je muslimansko stanovništvo pod opsadom živjelo u strašnim uslovima, pod stalnom vatrom i granatiranjem HVO-a, Jadranko Prlić je lično doprinio blokiranju dostave humanitarne
pomoći u taj sektor grada, i to mjesecima.

Jadranko Prlić je, osim toga, znao za brojne zločine koje su počinili pripadnici oružanih snaga Hrvatske zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne. Tako je znao i za teške uslove u kojima su Muslimani, uhapšeni od strane HVO-a, držani u zatočeništvu u zatvorima u Dretelju, Gabeli i na Heliodromu. Unatoč tome, opravdavao je zatočavanje muslimanskih civila i poricao stvarnost njihovog položaja. Jadranko Prlić je dakle prihvatao i ohrabrivao te uslove krajnje nesigurnosti, kao i loše postupanje sa zatočenicima u više HVO-ovih zatočeničkih centara.

Takođe, bio je informisan o korištenju zatočenika sa Heliodroma i iz Vojna na frontu, kao i o fizičkom zlostavljanju tih zatočenika za vrijeme rada na liniji fronta ili kad su ih koristili kao živi štit. Zbog toga što nije inte venisao iako je za to imao mogućnost, i ostao na vlasti iako je znao za počinjene zločine, Vijeće smatra da je jedini razumno moguć zaključak taj da je Jadranko Prlić omogućio i prihvatio da se čine zločini protiv Muslimana, u sklopu njihovog sistematskog zatočavanja od strane HVO-a.

Jadranko Prlić je podržavao i politiku protjerivanja zatočenih Muslimana i njihovih porodica, preko Hrvatske u treće zemlje, i učestvovao je u takoreći simultanom iseljavanju Hrvata iz srednje Bosne sa ciljem da se oni nasele na teritorije koje je svojatala Herceg-Bosna. Vijeće ocjenjuje da je jedini razumni zaključak koji se može izvesti taj da je Jadranko Prlić posjedovao namjeru da muslimansko stanovništvo iseli sa teritorije koju je svojatala Herceg-Bosna, kako bi onamo naselio Hrvate iz srednje Bosne.

Većina članova Vijeća – ja se ne slažem s oblikom odgovornosti – uvjerena je van razumne sumnje da je Jadranko Prlić značajno doprinio udruženom zločinačkom poduhvatu i da je bio jedan od njegovih glavnih članova. Osim toga, iz njegovog doprinosa
proizlazi da je on posjedovao namjeru da ostvari zajednički zločinački cilj protjerivanja muslimanskog stanovništva i da se čine pomenuti zločini kako bi se taj cilj sproveo. Vijeće pored toga ocjenjuje da je Jadranko Prlić, na osnovi svog učešća u ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja i svojih saznanja o činjenicama, razumno mogao predvidjeti počinjenje krivičnih djela ubistva i seksualnog zlostavljanja tokom akcija deložiranja Muslimana iz zapadnog Mostara, djela krađe činjena tokom akcija protjerivanja stanovništva u Gornjem Vakufu, Jablanici i zapadnom Mostaru, ubistva u sklopu zatočenja u Sovićima, kao i rušenje dviju džamija u Sovićima i Doljanima. On je prihvatio i preuzeo rizik da bi ti zločini mogli biti počinjeni.

(Kliker.info-N1)


////////////////////

Konačna presuda: Čelnici tzv. Herceg-Bosne osuđeni na ukupno 111 godina zatvora

Autor

Haški sud osudio je pravomoćno čelnike tzv. Herceg-Bosne ukupno 111 godina zatvora. Time je potvrđena prvostepena presuda čelnicima Herceg-Bosne. Izricanje presude je obilježio momenat kada je Slobodanu Praljku izrečena kazna od 20 godina zatvora nakon čega je on popio otrov. Prevezen je u najbližu bolnicu, a ubrzo je preminuo.

Foto: HINA

Predsjedavajući Žalbenog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Carmel Agius, ujedno i predsjednik MKSJ-a, izrekao je konačnu presudu u predmetu "Jadranko Prlić i drugi".

Jadranku Prliću je odbijena žalba u cijelosti i potvrđena prvostepena presuda od 25 godina zatvora. Žalbeno vijeće je poništilo osudu koja je Prliću stavljena na teret u vezi s rušenjem kuća i zgrada u Varešu, a ostale osuđujuće presude po tačkama optužnice su potvrđene. Bit će mu uračunato vrijeme provedeno u zatvoru.

Bruni Stojiću je potvrđena kazna od 20 godina zatvora i bit će mu uračunato vrijeme provedeno u zatvoru. Žalbeno vijeće je prihvatilo neke od navoda odbrane, posebno u vezi s uništavanjem kuća i zgrada u Varešu te nekih od zločina u Mostaru i Prozoru. Potvrđeno je njegovo učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Slobodan Praljak je popio otrov nakon što mu je potvrđena prvostepena presuda i kazna zatvora u trajanju od 20 godina. Nakon toga je suđenje prekinuto. Praljak je prebačen u bolnicu, a ubrzo je preminuo.

Milivoju Petkoviću je potvrđena kazna zatvora od 20 godina.

Valentinu Ćoriću je Žalbeno vijeće potvrdilo kaznu od 16 godina zatvora.

Berislavu Pušiću je Žalbeno vijeće na kraju potvrdilo i desetogodišnju kaznu zatvora.

Podsjećamo, Jadranko Prlić je i prvostepeno osuđen na 25 godina, Bruno Stojić na 20, Slobodan Praljak na 20, Milivoj Petković na 20, Valentin Ćorić na 16 i Berislav Pušić na 10 godina zatvora. Berislav Pušić nije prisustvovao izricanju presude.



(24sata.info)

29.11.2017.

RATNI ZLOCINAC SLOBODAN PRALJAK POPIO OTROV: 'KAMO SRECE DA JE TO URADIO '93'

Praljak popio otrov: ‘Kamo sreće da je to uradio ’93’


Predrag Blagovčanin

Autor 29.11.2017. 



Praljak popio otrov: ‘Kamo sreće da je to uradio ’93’

foto: The Sun

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac s prijezirom odbacujem vašu presudu”

Nakon ovih riječi književnik, režiser i potvrđeni ratni zločinac Slobodan Praljak je popio bočicu sa otrovom. Očigledno isplaniran, dramski komad za one željne nacionalnog populizma u režiji Slobodana Praljka naravno za cilj ima skrenuti fokus sa drugostepene presude kojom je taj isti režiser zajedno sa Jadrankom Prlićem i ostatkom čelnika hrvatske zajednice Herceg Bosne osuđen za udruženi zločinački poduhvat i etničkog čišćenja dijelova BiH.

Logorašima Heliodroma, Dretelja, Gabele, stanovnicima istočnog dijela Mostara, hiljadama žrtvama upravo Praljka i ostatka “hrvatskih uznika” teatarski performans nažalost ukrao je dio satisfakcije koja je potvrđena drugostepenom presudom Haškog tribunala.

A za šta je kriv ispijač otrova, a na osnovu performansa prikazanog na daskama Haškog tribunala i najvjerovatnije dobitnik posthumnog priznanja „hrvatski mučenik“?

General Slobodan Praljak udruženom zločinačkom poduhvatu doprinio je kao posrednik između Hrvatske i HRHB jer je imao efektivnu kontrolu nad svim jedinicama HVO-a kao zapovjednik glavnog stožera. Praljak je dakle znao za zločine ali ništa nije poduzeo kako bi ih spriječio smatrajući valjda kako cilj opravdava sredstvo.

A kako to u praksi izgleda krivica Praljka, možda najbolje pokazuju snimci iz Stupnog Dola, Ahmića i dokumentovane ispovjesti Enise Ahmić kojoj je u “48 sati pepela i dima” ubijeno i masakrirano 48 članova porodice od kojih je najmlađa žrtva imala tri mjeseca. Dakle, Praljak je kriv  zbog aktivnog doprinosa u režiji  Ahmića, Gabele, Dretelja.

I mi svog Geringa za trku imamo. Teatralno ispijanje otrova u konačnici predstavlja paralelu sa jednim od kreatora holokausta Hermannom Goeringom. Naravno, Praljak i Goering  mogu se porediti jedino i isključivo po zločinima za koje su i jedan i drugi osuđeni.

Velika je razlika između Geringa i Praljka. Za razliku od Slobodana Praljka njemački ratni zločinac svoje samoubistvo nije ostavio kao zaostavštinu vlastitom narodu. Taj isti Gering svoje zločine  i zasluženu kaznu nije podijelio sa  njemačkim narodom gutajući cijanid pred Tribunalom u Ninbergu.

Praljak je tim potezom stavio tačku na rad Haškog tribunala ali bez obzira na medijski spektakl, presuda ljudima osuđenim za ratne zločine je potvrđena. Haška šestorka osuđena je na ukupno 111 godina. Naravno izrečenim presudama za udruženi zločinački poduhvat nije osuđen hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, osuđeni su pojedinci sa imenom i prezimenom.

Međutim, kukavički čin Slobodana Praljka, tu suicidalnu egzibiciju zvanična hrvatska politika u Bosni i Hercegovini kao i pojedinci u Hrvatskoj nesumnjivo će iskoristi za glorificiranje samog ratnog zločinca kao i politike koja je danas  u drugostepenom postupku osuđena i poslana na smetljište istorije, a koja hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini definitivno nije ništa dobro donijela.

I sve dok zvanična hrvatska politika  potez Slobodana Praljka naziva moralnim činom hrvatskog domoljuba,  mit o Herceg Bosni, imaginarnom entitetu u kojem je Slobodan Praljak mučenik hrvatskog naroda, a Jadranko Prlić na pravdi boga osuđen samo zato što je Hrvat, neće biti raspršen.

29.11.2017.

UNAPRIJED OSMISLJEN CIN: SLOBODAN PRALJAK JE REZIRAO SMRT, KAKO BI U ZABORAV GURNUO SVOJ ZIVOT


UNAPRIJED OSMIŠLJEN ČIN: Praljak je režirao smrt, kako bi u zaborav gurnuo svoj život

U cijelosti prenosimo analizu novinara portala index.hr, Gordana Duhačeka, koji je čin Slobodana Praljka ocijenio teatralnim, unaprijed osmišljenim i kukavičkim.

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu!”, uzviknuo je Praljak, jedan od optuženika za ratne zločine i udruženi zločinački pothvat iz hercegovačke šestorke, prije nego je pred svima u haškoj sudnici popio nepoznati otrov, od kojega je uskoro preminuo u bolnici.

 

Bio je to očito unaprijed smišljen i proračunat čin osuđenog ratnog zločinca, koji je izabrao slobodnu smrt kako bi u svojem plemenu ostao zapamćen kao mučenik za "našu stvar". Da mu je to u dobroj mjeri uspjelo, pokazuju i prve reakcije hrvatske političke klase, kao i u većine hrvatskih i hercegovačkih medija, u kojima se piše o "časnom generalu", "heroju" i "antologijskom činu", dok se u komentarima članaka masovno oplakuje Praljkova samoizabrana smrt, te bjesni zbog svjetske zavjere protiv Hrvatske i, naravno, domaćih veleizdajnika.


Stasiti je Praljak sebe oduvijek smatrao figurom većom od života, a to je dokazao i svojim posljednjim riječima - u kojima je o sebi govorio u trećem licu - i odlukom da teatralno u sudnici i uživo u televizijskom prijenosu popije dozu otrova iz, kako se čini, male ampule. Iskolačio je oči, nagnuo glavu unazad i energično si strusio otrov u širom otvorena usta, kao diplomirani redatelj koji je iza sebe imao i uspješnih predstava i filmova, neupitno svjestan i sposoban inscenirati dramatičan trenutak. 

Samoubojstvo kao reality show

Isprva nije bilo jasno što se dogodilo, iako je svakome tko je gledao prijenos iz sudnice uživo bilo jasno kako se dogodilo nešto neuobičajeno. Sudac je pozvao sljedećeg optuženog Milivoja Petkovića da ustane i sasluša svoju presudu, koji je to učinio, a onda se u offu moglo čuti kako Praljak govori da je popio otrov i tada je nastala pomutnja. Praljak je svoje samoubojstvo zapravo pretvorio u reality show, u kojemu je skrivena bočica otrova figurirala kao standardni scenski rekvizit kojim se kod nesofisticirane publike navikle na poetiku Thompsonovih budnica i dramatične preokrete iz sapunica - a to je bila Praljkova ciljna skupina - može lako izazvati šok i probuditi emocije.

Ukratko, Praljak je pomno i uspješno izrežirao svoju javnu smrt, kako bi u drugi plan ili, još bolje potpuni zaborav, gurnuo svoj život. Jer nakon što je osuđeni ratni zločinac popio otrov, odjednom su mnogi odmah zaboravili da je on - osuđeni ratni zločinac. Nema smisla biti sitničav i poricati da je sve to zamislio i izveo doista maestralno. Naravno da je srpski ratni zločinac Vojislav Šešelj odmah komentirao da je to bio "junački čin za poštovanje", jer to i jest profil i nacionalistički mentalni sklop publike na koju je Praljak računao. Baš kao što je bio efikasan u ratnim zločinima, bio je i u inscenaciji vlastitog mučeništva. Par mililitara otrova zločinca su trebali pretvoriti u žrtvu.

Želio je da zaboravimo razaranja i ubojstva izvršena pod njegovim zapovjedništvom


Praljak je želio da zaboravimo logore u kojima se ljude premlaćivalo, u kojima su se zarobljenicima rezale uši i lomile ruke i noge. Želio je da zaboravimo kako u istočni Mostar, koji je držao mjesecima pod opsadom i svakodnevno granatirao, nije htio propuštati ni humanitarnu pomoć. Želio je da zaboravimo da su njegovi vojnici iz HVO-a masovno ubijali civile isključivo zato što su bili Bošnjaci, da su ubijali i djecu, doslovno trogodišnju djecu. Želio je da zaboravimo silovanja, etničko čišćenje, razaranje gradova i sela, sve ono zbog čega je i osuđen kao ratni zločinac na 20 godina zatvora. Posve ispravno je procijenio da će pleme krenuti i, prije izricanja konačne presude, slaviti ga kao "ljudinu" i podsjećati na sve njegove divne osobine.

Kroz svoju je teatralnu smrt Praljak želio izbrisati zločine za koje je osuđen i od ratnog zločinca postati mitski nacionalni mučenik. Naročito perfidno u tom planu jest što se time hipoteka Praljkovih brojnih ratnih zločina - za koje ni on sam u obrani nije poricao da su počinjeni, ali je sebe izuzimao od bilo kakve odgovornosti za njih! - prenosi na leđa svih onih koji će ga ubuduće slaviti. Njegovu individualnu krivicu ispijanja otrova trebalo je pretvoriti u kolektivnu krivnju svih Hrvata. Naime, baš to je direktan rezultat ako se kao nova neupitna istina uzme predzadnja Praljkova rečenica ("Slobodan Praljak nije ratni zločinac!"), ako se pristane na implicitnu emocionalnu ucjenu koja je bila ukalkulirana u Praljkov potez. Njegovi ratni zločini i beskrupuloznost trebaju postati naši. Na to ne da ne treba pristati, nego se treba odlučno suprotstaviti takvom narativu i uzdizanju jednog ratnog zločinca u status nacionalnog heroja i mučenika.

Praljkove žrtve nisu imale luksuz slobodno odlučiti o svojoj smrti

Već sada se mogu čuti fantazije o "nevinosti generala" i o tome "tko ga je natjerao na taj čin", no zašto Praljku oduzeti slobodnu volju? Kao što se odlučio počiniti ratne zločine za koje je danas osuđen, tako se odlučio i na dramatično i javno okončanje vlastitog života. Odlučio je i da ne može preuzeti odgovornost za svoje zločine i presudu koja je iz njih proizašla. To je bilo njegovo pravo. Dapače, s obzirom koliko je već proveo u pritvoru, Praljak bi i s danas potvrđenom kaznom bio na slobodi za dvije-tri godine. Izabrao je pokušati postati simbolom ili kuriozitetnom fusnotom kako ne bi morao izdržati živjeti kao čovjek osuđen za ratne zločine.

Prilično je jeftina manipulacija, u kakvu se upustio i premijer Andrej Plenković, Praljkov potez proglašavati moralnim činom, jer to je suštinski bio jedan kukavički čin. Praljkove žrtve nisu imale taj luksuz da slobodno biraju hoće li živjeti ili si oduzeti život, to su za njih učinile vojne snage pod Praljkovim zapovjedništom. Nije tu bila riječ o sokratovskom stoicizmu u kojem se staloženo ispija otrov zbog nepravedne optužbe i presude nego o čovjeku koji je za sobom ostavio ratni trag leševa, silovanja, sakaćenja i uništenja. 

Unatoč tvrdnji da "Slobodan Praljak nije ratni zločinac", morbidna je činjenica da je posljednja žrtva ratnog zločinca Slobodana Praljka bio on sam. Ista nacionalistička "logika" koja ga je potaknula nanosi zlo drugim ljudima, navodnim neprijateljima hrvatstva, navela ga je da ubije i sebe u ime hrvatstva. Njegova obitelj zaslužuje sućut, a svi ostali konačno oslobođenje od naslijeđa tih brojnih ratnih zločinaca devedesetih.

29.11.2017.

FLORENCE HARTMANN: KARAKTER RATA U BOSNI I HERCEGOVINI JE PONOVO UTVRDJEN

Florence Hartmann: Karakter rata u BiH je ponovo utvrđen

Novembar 29. 2017.

Bivša glasnogovornica Haškog tribunala Florence Hartmann za N1 je prokomentarisala današnju drugostepenu presudu šestorici čelnika tzv. Herceg-Bosne.Potvrđeno je 111 godina zatvora za šestoricu u Haškom tribunalu, a izricanje presude je obilježio Slobodan Praljak koji je popio otrov. Nezvanično on je preminuo u bolnici.

Kako je moguće unijeti otrov u sudnicu?

Moje poznanstvo Haškog tribunala me podsjeća da je pod drugi put neko unio supstancu kojom se može ubiti. To je problematično i Tribunal je trebao poduzeti mjere. Slučaj je bio isti sa Miloševićem kojem je supstanca pronađena u pritvorskoj jedinici, a sada se to desilo u sudnici. Mi smo gledali to i on je najavio šta će uraditi. Ne razumijem kako niko nije skočio da to spriječi. Pretpostavljam da će holandska policija provesti istragu jer je Praljak umro“, kazala je Hartmann za N1.

Danas je potvrđena prvostepena presuda Prliću, Praljku, Stojiću, Pušiću, Ćoriću i Petkoviću.

To je vrlo važno. O toj žalbenoj presudi mnogo se govorilo. Potvrđeno je da su zločini počinjeni na teritoriji Herceg-Bosne bili planirani uz podršku tadašnje vlasti u Hrvatskoj, da su dijelili iste ciljeve i to je vrlo bitno. Karakter rata je ponovo utvrđen. Ovo je uz udruženi zločinački poduhvat u kome učestvuje vojne i političke strukture Herceg-Bosne i Hrvatske u cilju da podijele Bosnu i Hercegovinu i u cilju da se očisti jedan od naroda BiH“, smatra Hartmann.

Da li ste kao profesionalac zadovoljni onim što ovaj sud ostavlja u prostoru bivše Jugoslavije?

Ne smatram da je završen rad Haškog tribunala. Jeste na papiru i to će bit ozvaničeno, ali nemojte zaboraviti da ostaje Mehanizam. To nije mrtvo slovo na papiru. Suđenje će teći dalje, slijedi ponavljanje suđenja Stanišiću i Simatoviću koje će nam kazati je li bilo učešća Srbije. Učešće Srbije u ratu u BiH nije isključeno kao što neki kažu ovih dana. Čekamo zaključak tog dijela suđenja Tribunala“, rekla je Hartmann.

Bivša glasnogovornica Haškog tribunala je dodala da puno činjenica koje su utvrđene u toku višegodišnjeg rada Tribunala, puno dokumentacije je prikupljeno koja pripada sudstvu, ali i istoričarima.

Ljudi mogu opširnije da pogledaju cjelovito što se desilo u bivšoj Jugoslaviji“, poručila je Hartmann.

(Kliker.info-N1)

29.11.2017.

HAG PODVUKAO CRTU : UTVRDJENO POSTOJANJE UDRUZENOG ZLOCINACKOG PODUHVATA I AGRESIJE HRVATSKE NA BOSNU I HERCEGOVINU!

Hag podvukao crtu : Utvrđeno postojanje uderuženog zločinačkog poduhvata i agresije Hrvatske na BiH !

Novembar 29. 2017.


Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju izreklo je danas konačnu presudu u predmetu Prlić i ostali,  potvrdivši pri tome učešće Republike Hrvatske u ratnim dešavanjima na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Utvrđeno je da je udruženi zločinački poduhvat (UZP) uključivao namjeru dominacije Hrvata u Herceg-Bosni i da je on bio zajednički cilj čelništva Herceg-Bosne i Republike Hrvatske.

Sudsko vijeće je opisalo konačnu svrhu udruženog zločinačkog poduhvata, a odbrane su osporavale da su taj cilj dijelili Franjo Tuđman i drugi čelnici Hrvatske. Sudsko vijeće je zaključilo da je Republika Hrvatska imala stvarnu vlast u nekim općinama na teritoriji samoproglašene Hrvatske republike Herceg-Bosne i da je na tom području vođen međunarodni sukob.

Žalbeno vijeće je utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo je i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH.

Čelnici tzv Herceg Bosne proglašeni su krivima za zločine osmišljenje u okviru Udruženog zločinačkog poduhvata.

Bivši predsjednik Vlade Herceg Bosne Jandranko Prlić, osuđen je na 25 godina zatvora.

Ministar odbrane tzv Herceg Bosne Bruno Stojić, osuđen je na 20 godina zatvora.

Slobodan Praljak popio je neku tekučinu nakon što mu je izrečena drugostepena presuda, odnosno potvrđena kazna od 20 godina zatvora na Haškom triunalu. Njegova odbrana je rekla da je njihov klijent popio otrov.


/////////////////////////////
29.11.2017.

STAVLJEN JE MEDJUNARODNI PECAT NA DIO ISTINE O "HECEG-BOSNI"

REAKCIJA BAKIRA IZETBEGOVIĆA NA PRESUDU: Stavljen je međunarodni pečat na dio istine o "Herceg-Bosni"

Bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović danas je nakon presude u predmetu "Herceg-Bosna" održao konferenciju za novinare na kojoj je izjavio da je stavljen međunarodni pečat na dio istine o "Herceg-Bosni".

Izetbegović je nakon današnje odluke Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u slučaju "Prlić i ostali" istakao da je Tribunal žrtvama bar djelimično donio satisfakciju, dodajući da presude treba iskreno prihvatiti.

 

- Nikada nećemo zaboraviti žrtve i zločince. Zauvijek ćemo pamtiti zlo i zločince, ali želimo saradnju sa svijetlom stranom hrvatske politike - rekao je Izetbegović.

 

Podsjetio je da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

 

- To je prošlost. Mi smo ipak spremni da pojačamo tu svijetlu stranu tih odnosa i da pokušamo napraviti odnose na obostranu korist BiH i Hrvatske - kazao je Izetbegović.

 

Izetbegović je naglasio da se "hrvatska politika koja se kreirala u Zagrebu i BiH borila sama sa sobom i imala je dvije dimenzije".

 

Objasnio je da se jedna dimenzija, "tamna strana", kako je rekao, odnosila na neuspjeli udruženi zločinački poduhvat koji je otvarao logore, vršio zločine nad civilima, porušio gradove i sela, te "svijetlo lice hrvatske politike", koje se, dodao je, borilo za prestanak sukoba, brinulo o protjeranim Bošnjacima, omogućilo Vašingtonski sporazum i borio uz Armiju Republike BiH.

 

- Haški sud se bavi tom tamnom stranom, a mi ćemo pamtiti zločine - rekao je i zaključio da je uvjeren da će Bošnjaci i Hrvati na istini izgraditi prijateljske odnose.

 

Podsjetio je da je Haški tribunal institucija UN-a i da time predstavlja cijeli civilizirani svijet, stoga, rekao je, presudu treba posmatrati u tom kontekstu, iskreno ih prihvatiti i provesti.

"Utvrđeno je da je grupa čelnika HRHB, učestvujući u UZP-u zajedno sa tadašnjim čelnicima Hrvatske, na čelu sa tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom, nastojala uspostaviti etnički hrvatski entitet u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i stvoriti pretpostavke za njegovo pripajanje sa Hrvatskom", kazao je Izetbegović.

Podsjetio je i da je Vijeće utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob i stanje okupacije u pojedinim općinama BiH.

Izrazio je duboko saučešće sa svim žrtvama ovog besmislenog zločinačkog poduhvata i poručio da "ni žrtve ni zločince nećemo nikada zaboraviti".

"Na ovaj način stavljen je međunarodni pečat na tamni dio istine o razlozima stvaranja i načinu djelovanja HZHB, o dijelu ciljeva tadašnjeg rukovodstva Hrvatske u proteklom ratu. Hrvatska politika je ona koja se kreirala u Zagrebu i u BiH, lavirala, predomišljala se, lutala, borila se sama sa sobom i imala dva lica. Jedno lice je neuspjeli udruženi zločinački poduhvat koji je nanio strahovite patnje i napravio gubitnicima i Bošnjake i Hrvate. Drugo, svijetlo lice hrvatske politike je ono koje se borilo i izborilo za prestanak sukoba, koje se brinulo o protjeranim Bošnjacima i u vremenu rata, omogućilo postizanje Vašingtonskog sporazuma i borbu postrojbi Armije RBiH i HVO-a rame uz rame do kraja rata. Sud se bavi ratnim zločinima i zločincima, znači tamnom stranom stvari", rekao je član Predsjedništva BiH.

Na kraju je poručio da se zalaže za prijateljske odnose dvije zemlje u budućnosti.

"Mi ćemo uvijek pamtiti zlo i zločince, ali želimo vidjeti prevagu i ostvariti saradnju sa svijetlom, civiliziranom stranom hrvatske politike i u Hrvatskoj i u BiH, uvjereni da su Bošnjaci i Hrvati u stanju na istini, kao na čvrstom temelju izgraditi buduće prijateljske, obostrano korisne odnose", poručio je Izetbegović.

28.11.2017.

DRAGAN MARKOVINA: KAKO MI JE HERCEG-BOSNA UNISTILA GRAD

DRAGAN MARKOVINA, MOSTARAC U SPLITU: Kako mi je Herceg-Bosna uništila grad

Neovisno o sadržaju haške presude, bez iskrenog odnosa prema Herceg-Bosni nećemo moći postići društvenu katarzu




DRAGAN MARKOVINA, MOSTARAC U SPLITU: Kako mi je Herceg-Bosna uništila grad

Kad sud u Haagu sutra, u srijedu 29. studenog, donese presudu u procesu protiv čelnika Herceg-Bosne, zaključit će svoj rad. Ne znam radi li se o slučajnosti ili o ciljano biranom datumu završetka njegovog rada, ali od simbolike čina da će na rođendan upokojene socijalističke Jugoslavije biti okončani međunarodni sudski procesi koji se odnose na postjugoslavenske ratove, neće se moći pobjeći.

 

Iako je i dosad napisana ogromna količina tekstova o tom sudu i njegovom radu, bilo pozitivnih, bilo negativnih, nema nikakve sumnje da će se analize njegovog djelovanja još godinama provlačiti u humanističkoj i društvenoj literaturi, kao i u medijima. Neovisno o svemu tome, pa i o sadržaju same presude, o Herceg-Bosni kao ideji i izvedbi je nužno govoriti u hrvatskoj javnosti, jer bez iskrenog odnosa prema toj temi nikakvu društvenu katarzu neće se moći postići.

 

KAKO MI JE HERCEG BOSNA USMJERILA ŽIVOT

 

Kako sam rođen i odrastao u Mostaru, točno u vrijeme da mi rat onemogući normalno tinejdžersko odrastanje, jasno je kako su mi pojava i djelovanje Herceg-Bosne umnogome usmjerili život. Potpuno sam naravno svjestan da je o ovoj, kao i svakoj temi koja se tiče rata, u današnjoj javnosti nemoguće govoriti bez brutalnog etiketiranja i odbacivanja bilo kakvog konstruktivnog razgovora, no jedini način da se s time borimo su činjenice.

 

One kažu sljedeće. Prije svega, ne postoji u strukturalnom i sadržajnom smislu nikakva razlika između secesijskog projekta Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj i proglašenja iste takve Hrvatske Republike Herceg-Bosne u Bosni i Hercegovini.

 

I jedan i drugi projekt težili su k tome da iz sastava zemlje izdvoje teritorije koje su smatrali svojima, posluživši se pri tom etničkim čišćenjem kao metodom za postizanje tog cilja. U svemu tome, temeljna ideja Herceg-Bosne o Mostaru kao stolnom hrvatskom gradu, koja ga je na kraju uništila do neprepoznatljivosti nije mogla biti utemeljena na demografskoj realnosti.

 

Naime, po popisu iz 1991. godine, u mostarskoj općini živjelo je oko 35 % Muslimana, 34 % Hrvata, 18 % Srba i 12 % Jugoslavena, s tim da je u samom gradu omjer po Hrvate bio još nepovoljniji. To konkretno znači, kako je jedini način da se Mostar pretvori u hrvatski grad bio da ga se etnički očisti. Što se i dogodilo u onom dijelu grada pod kontrolom HVO-a.

 

SVE ŠTO SE DOGAĐALO NAKON OBRANE BILO JE TRAGIČNO I SRAMOTNO

 

No, da se vratimo na početak. Kad je tokom prvog rata, koji je u Mostaru bio manje-više istovjetan kao u Sarajevu, s paravojnim srpskim postrojbama i ostacima JNA koji su okupirali istočnu obalu Neretve i zaposjeli okolna brda s kojih su granatirali zapadni dio grada, HVO organizirao obranu Mostara, zajedno s pripadnicima Teritorijalne obrane i uspio ga osloboditi, odigrao je pozitivnu ulogu. No, sve ono što se događalo nakon toga bilo je tragično i sramotno.

 

Prvo je u lipnju 1992. pravoslavna Saborna crkva, inače do završetka hrama Sv. Save u Beogradu, najveća srpska pravoslavna crkva uopće i neprocjenjiv spomenik kulture, temeljito minirana, na način da su od nje ostali samo temelji.

 

Nakon toga, kad je u svibnju 1993. počeo rat između HVO -a i Armije BiH s ciljem, da se za Herceg-Bosnu osvoji čitava zapadna obala Neretve, najveći broj muslimanskog stanovništva je iz zapadnog dijela grada i iz svojih domova, protjeran u potpuno razrušeni istočni dio grada, dok su muškarci zatočeni u logore Heliodrom i Dretelj, boraveći tamo u neljudskim uvjetima. Sve to bilo je praćeno i sporadičnim ubojstvima ljudi u vlastitim stanovima i kućama.

 

PARALELA GRANATIRANJA DUBROVNIKA I RUŠENJA STAROG MOSTA

 

Nakon toga je u nastojanju da se prekine komunikacija između muslimanskog stanovništva koje je ostalo u dva bloka ulica na zapadnoj obali Neretve s onima na istočnoj, srušen Stari most. Simbol grada i uzrok njegovog postanka, a ujedno i UNESCO-ov spomenik kulture. Između srpsko-crnogorskog granatiranja Dubrovnika i rušenja Starog mosta, nema nikakve razlike. Da stvar po nacionalistički projekt bude još poraznija, HVO je zapravo rat u Mostaru izgubio, jer unatoč svemu tome nije ostvario svoj cilj da dođe do Neretve u središnjem dijelu grada.

 

Sve od prestanka rata pa do danas, Mostar je ostao dubinski, iako ne i formalno podijeljen na dva dijela, s paralelnim sustavom upravljanja, pri čemu je čitavo to vrijeme u zapadnom dijelu grada na vlasti HDZ sa svojom ideologijom. O tome koja je to ideologija najbolje svjedoče imena ulica u tom dijelu grada. HDZ-ova vlast je 1994. promijenila sva imena ulica, osim dvije, Splitske i Radićeve.

 

U tom ideološkom pohodu, pored imena ulica po bilo kojem pripadniku ostalih naroda ili partizanskoj baštini, ulicu su izgubili i Vladimir Nazor, zato jer je bio u partizanima, potom mostarski gimnazijalac Ante Zuanić, inače Hrvat, koji je kao devetnaestogodišnjak ubijen od strane ustaške vlasti te Matija Gubec.

 

Sva trojica nisu bili dovoljno veliki Hrvati da zadovolje kriterije HDZ-a. Umjesto njih, mostarske ulice danas nose imena po ustaškim ministrima Budaku, Vokiću i Lorkoviću te po Juri Francetiću. Kao kruna potpune negacije bilo kakve gradske tradicije, simbol Mostara, nogometni klub Velež, protjeran je sa svoga stadiona, na kojem danas igra Zrinjski, klub koji je odlukom socijalističkih vlasti, poput svih nacionalnih klubova, ugašen 1945.

 

HERCEG-BOSNA JE TRAJNI IZAZOV SAVJESTI HRVATSKOM DRUŠTVU

 

Kad sve navedeno sumiramo i pokušamo približiti čitateljima u Hrvatskoj, uzmemo li Split kao metaforu, zaključit ćemo sljedeće. To što je Herceg-Bosna napravila Mostaru, bilo bi identično tome da su recimo neki imaginarni splitski Srbi na Splitu 3 proglasili Krajinu, odande potjerali sve Hrvate, granatiranjem srušili Dioklecijanovu palaču i Sv. Duju te protjerali Hajduka s Poljuda, da bi na njemu igrao recimo Obilić.

 

Na pitanje kolika je za sve to odgovornost Hrvatske, odgovor je, ključna i potpuna. Još na prvim višestranačkim izborima u BiH grad je bio oblijepljen plakatima HDZ-a s Tuđmanovim likom, na kojem je pisalo "Predsjednik svih Hrvata". Lokalno čelništvo Herceg-Bosne nije ništa radilo mimo volje Zagreba, HVO je bio na proračunu Republike Hrvatske, svi čelnici Herceg-Bosne su na kraju dobili stanove u Splitu ili Zagrebu, a u svim javnim institucijama u gradu, po zidovima i dalje vise Franje Tuđmana i Gojka Šuška.

 

Drugim riječima projekt Herceg-Bosne i njegove posljedice predstavljaju trajni izazov savjesti hrvatskom društvu i najgore od svega je što ogroman broj ljudi to još uvijek nije spreman priznati, niti će se po tom pitanju išta promijeniti, neovisno o ishodu same presude.

 

(Telegram.hr)

 

 

28.11.2017.

NAMECE LI HDZ HRVATIMA KOLEKTIVNU KRIVNJU?

Hercegovina uoči presude šestorci: Nameće li HDZ Hrvatima kolektivnu krivnju?


Predrag Blagovčanin


Autor 28.11.2017. 



Hercegovina uoči presude šestorci: Nameće li HDZ Hrvatima kolektivnu krivnju?

Simbolično, 29. novembra na Dan republike bivše države, Žalbeno vijeće Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju donijet će drugostepenu presudu u slučaju  Jadranko Prlić i ostali. Nažalost  ni ova presuda, po svemu sudeći, neće donijeti satisfakciju žrtvama Heliodroma, Gabele, Dretelja i drugih logora već će kako je praksa pokazala, predstavljati moćan alat nacionalističkim strukturama za produbljenje frustracija i nastavak manipulacije vlastitog  naroda.

Kako kolektivizirati zločin možda najbolje pokazuju izjave i potezi sadašnjih legitimnih predstavnika hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Na svečanoj ceremoniji obilježavanja osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, član Predsjedništva BiH i dugogodišnji predsjednik HDZ BIH izjavio je kako “Časni ljudi u Haagu čekaju drugostupanjsku presudu te kako nisu napravili ništa što bi se moglo okarakterizirati zločinom, ili udruženim zločinačkim poduhvatom kako bi to neko želio“. Dragan Čović tom prilikom izjavio je i da je „Hrvatska zajednica Herceg Bosna vrijeme ponosa te da ona ima prevelik značaj“.

U Heliodromu sam proveo 253 dana

Mostarac Edin Batlak uhapšen je 10. maja 1993. godine zajedno sa još 30 ljudi od strane HVOa na zapadnoj strani Mostara. Mjesec dana kasnije dolazi u koncentracioni logor Heliodrom odakle je pušten dan nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

„Sreća pa sam se zadesio sa tim ljudima jer znamo da kad su pojedinačno ljudi hvatani da su završavali na Mašinskom fakultetu, a znamo šta se tamo dešavalo. Vodili su me u Raštane, Šantićevu, Bulevar, Aerodrom, Ortiješ, Lakševine, Bunicu i to su bile lokacije gdje sam išao na prisilni rad odnosno na prvu liniju fronta. Niste imali veliki izbor. Mogli ste kopati tranše, nositi vreće sa pijeskom i praktično svojim životom pomjerati linije HVO-a kao živi štit. U Šantićevoj sam bio izložen fizičkom maltretiranju dok na drugim mjestima to nije bio slučaj. Međutim, nagledao sam se puno ružnih stvari kada su kolege dolazile sa tog prisilnog rada. Često potpuno fizički izobličeni jer su dobijali silne batine, a mnogobrojni se nisu nikad ni vratili pa su po završetku rata pronađeni u grobnicama, Salakovačkom jezeru i drugim lokacijama.“

edin batlak

Edin Batlak

Zapadni dijelovi grada Mostara okićeni su zastavama i grbovima Herceg Bosne. Veličanje zločinaca i ideologije ove paradržave za Edina Batlaka posljedica je težnji sadašnje zvanične politike koja se prema njegovim riječima nije odrekla ratnih ciljeva.

„Situacija je 2000. godine bila čini mi se puno bolja i bilo je puno manje Herceg Bosne nego je ima danas. Razloga ima više. U nesnalaženju probosanske politike,  ne snalaženju međunarodne zajednice i to ne snalaženje dalo je krila onoj politici koja je u ratu imala svoj projekat i kojeg se ni dan danas nije odrekla. Iskreno, priželjkujem da se sve to završi. Volio bih da se davno to završilo da se stavila ta tačka na i,  kao i na pitanje učešća hrvatske vojske za koju svi znamo da je bila ovdje. Na samom Heliodromu bile su satnije najelitnijih hrvatskih jedinica Gromova i Tigrova. Oni nisu skidali svoje oznake. Nakon svega što sam proživio u tom ratu mnome nije ovlada mržnja niti mrzim ikoga. Ne mrzim ni onoga ko mi je dao batine niti projektante te Herceg Bosne moleći boga da se dozovu pameti i shvate da taj projekat nema svoje temelje u BIH i da mora biti osuđena na propast.“

Prema mišljenju Edina Batlaka prestojeća presuda neće bitnije utjecati na život običnih građana. Smatra da poruke koje dolaze od predstavnika hrvatskog naroda predstavljaju primjer najmonstruoznije manipulacije vlastitim narodom. Također naglašava i da su presude izrečene pred Haškim tribunalom poruka budućim generacijama da se zločin ne smije događati niti da se u zločinu smije sudjelovati.

„Naravno da nema govora da je to presuda hrvatskom narodu. To su presude individualnog karaktera, presude lošim politikama u lošem vremenu. Mislim da hrvatski narod mora da se uzdigne iznad politike koja ga danas vodi i da se okrene zajedničkoj budućnosti u BIH. Kad kažem hrvatski isto tako mislim na srpski. Bošnjaci također moraju da razumiju da je BIH zemlja svih njenih građana i naroda. Presude djelomično pomažu žrtvama jer žrtvi se ne može vratiti ono što joj je oduzeto. Ne možete vratiti mrtvog čovjeka, od silovane žene ne možete očekivati da se ne osjeća silovanom. Zločinac nema nacionalnost, on je zločinac.“

Za ratni zločin – Posao i opštinski stan

Nažalost ratni zločin u Bosni i Hercegovini očigledno se isplati. Ante Krešić osuđen za zločin počinjen nad Bošnjacima u Koštanoj bolnici u Stocu danas je zaposlenik Doma za socijalno i zdravstveno zbrinjavanje osoba s invaliditetom u Stocu. Također, opština Stolac Anti Krešiću je dodijelila i stan. Za Nerina Dizdara ovaj podatak je sasvim razumljiv ukoliko shvatimo da Stocem danas upravljaju isti kadrovi koji su ovim gradom upravljali u periodu rata.

„Sadašnji načelnik opštine Stolac Stjepan Bošković je i u ratu bio visoki činovnik HVO-a, također predsjednik parlamenta Mladen Bošković je bio figura koja je rukovodila aktivnostima u Stocu za vrijeme rata. U Stocu imate politiku koja kontroliše finansijske tokove, društvene tokove, medije već dvadeset godina i politiku koja ljude uvjerava da je zločin koji je počinila određena struktura zločin svih njih. Ne generalizira zločine sud u Hagu nego to rade upravo nacionalističke stranke. Pripadnik Armije BIH koji je počinio zločin u Grabovici je zločinac koji zaslužuje najgoru kaznu. Mene je stid što takav čovjek sa mnom dijeli određene identitetske odrednice ali na žalost kod nas se ljudi odgajaju po sistemu da je osuda zločinca osuda njega. Osuda svakog učesnika ratnih zločina doprinosi skidanju stigme sa naroda jer se kaže, ne nije Mijo protjerivao ili ubijao i bogatio se. To je uradio Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Valentin Ćorić i ostatak.“

nerin-dizdar

Nerin Dizdar

Dizdar smatra da egzistencija struktura koje su se enormno obogatile u periodu za vrijeme rata ovisi upravo od promocija ratnih tekovina kao narodnih i kao vjerskih. Prema njegovom mišljenju ta politika uspijeva u tom naumu ali postoji nešto što se zove životna realnost.

„Najgrlatiji u branjenu Herceg Bosne nisu obični vojnici koji su bili na linijama, to su upravo ljudi koji su stekli najveća lična bogatstva i koji su najviše profitirali od Herceg Bosne. Njima odgovara da se to sakrije pod skute naroda i da se stvori fama kako su se oni zapravo žrtvovali u ime naroda. Pervertira se vjerska kultura kako bi se opravdao zločin i enormo lično bogaćenje. Ja živim u dijelu Stoca gdje uglavnom žive Hrvati i ja s tim ljudima nemam problema. Ljudi su normalni, susretljivi i razočarani ovom situacijom. Ne mogu se očekivati investicije u mjestu u kojem je sudskim presudama potvrđena segregacija, diskriminacija i gdje postoje masovna kršenja prava kojima su izloženi i Hrvati koji nisu članovi HDZ-a.“

Luka Raguž aktivista iz Stoca upozorava na pogubne posljedice politike HDZ-a u Stocu. Naglašava da potenciranjem tema vezanih za zaštitu nacionalnih interesa kao i raspirivanje nacionalnih tenzija za cilj ima prebacivanje fokusa sa stvarnih problema Hrvata u Stocu.

„Priču oko nacionalnih tenzija i sukoba u Stocu potenciraju osobe koje su dobile posao na državnim jaslama, a koji im je osigurao HDZ ili SDA. U utorak ili srijedu će to biti kao malo izdignuto, a već u četvrtak niko to u Stocu neće spomenuti. Većini ljudi se nameće priča da im je prioritetni nacionalni interes, ali ljudi odoše u Švedsku ili Norvešku. Kako to da je vitalni nacionalni interes Hrvata bolje zaštićen u Njemačkoj. Ove godine je u prvi razred škole u Stocu sa hrvatskim programom upisano devetero djece od kojih je dvoje napustilo zato što su im roditelji otišli za Njemačku. Ljudi nažalost ovdje padaju pod tu politiku. Mi ili oni. Naši ili njihovi. A kad napuste državu sve je normalno.“

luka raguz

Luka Raguž

Presuda bez obzira na karakter, prema mišljenju Luke Raguža, bit će iskorištena od HDZ-a za vlastitu promociju. Naglašava da u Stocu sasvim sigurno neće doći do bilo kakvih nacionalnih sukoba niti protestnih mitinga.

„U Stocu se ništa sigurno neće dogoditi jer nema naroda za skupove i mitinge. Vlastima u Stocu je problem kad se neko okupi pa makar i za njihove ciljeve jer masu ne možeš kontrolisati. Lokalnim političarima je cilj održati stanovništvo u totalnoj letargiji i držati ih siromašne kako bi ih mogao kupiti za izbore za dva prozora, vrata ili frezu, a da on ne postavlja pitanje.“

Šta danas za vas znači ideja Herceg-Bosne?

Za Slavena Raguža predsjednika Hrvatske republikanske stranke, HVO i ljudi koji su osnovali Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu na taj način su stvorili temelje opstojnosti BiH. Naglašava da danas Herceg Bosna predstavlja metaforu težnje ka ustavnopravnoj jednakosti hrvatskog naroda.

„Težnja s kojom želimo jasno i glasno dati do znanja kako su Hrvati neotuđivi i neodvojivi dio Bosne i Hercegovine i kako kao takvi moramo imati jednaka konstitutivna i individualna prava kao bilo tko drugi u BiH. Ako mi Hrvati ne izvučemo pouke iz grešaka počinjenih u recentnijoj prošlosti, onda smo i zaslužili stanje ustavno pravne neravnopravnosti u kojoj se nalazimo.“

Koncentracioni logori Dretelj, Heliodrom, Gabela za Slavena Raguža predstavljaju civilizacijsku sramotu i mrlju na ulozi koju je imao HVO u proteklom ratu. Međutim, Slaven Raguž postavlja pitanje u kojoj mjeri je tadašnje rukovodstvo Herceg Bosne bilo upoznato sa dešavanjima u ovim logorima.

„Nema tog opravdanja kojim bi se bilo koji zločin opravdao, nego jednostavno se mora iskreno pogledati u oči, priznati i istražiti svaki zločin, osuditi počinitelje i na kraju izvući pouku. Zato i medije pozivam da govorite o 323 logora Armije BiH kroz koje je prošlo 14450 Hrvata, od kojih preko 10000 civila. Pravo pitanje je u kojoj mjeri je vlast sudjelovala u osnivanju i realizaciji te što su učinili od kada je dokumentirano da su saznali. Tako, primjerice, od strane HVO-a nećete naći nigdje niti pisane zapovjedi, niti stenograma ili bilo kakvog zapisa koji bi dao naznaku naredbe ili nekog plana otvaranja sabirnih centara.“

Slaven Raguž smatra da istoriju trebaju pisati činjenice ali također naglašava da je osnovni preduvjet isto mjerilo prema svima. Naglašava da u ovom sukobu nije bilo a priori nevinih, kao ni a priori krivih. Ističe i da ni jedan zločin nije počinjen „u ime naroda“. Niti hrvatski, niti bošnjački, niti bilo koji drugi.

„Zločini su počinjeni u ime samih zločinaca koji su bili vođeni tko zna kojim bolesnim zločinačkim pobudama. Ne možete govoriti „u ime naroda“, jer onda upirete prst u cijeli narod. Trebam li ja okriviti Bošnjake ili Srbe za zločine koji su pogodili konkretno moju obitelj? Ne pada mi na pamet niti imam samu pomisao o tome. Isto tako, mene je sram svakoga zločina, bez obzira na razmjere, koji je počinjen u odori HVO-a i od strane nekog Hrvata. Nemam nikakav problem suočiti se s bilo kojim zločinom, okriviti počinitelja ako je dokazano da je kriv, ma tko on bio.“

Obzirom na predizborni period iskorištavanje presude od strane političkih elita sasvim je sigurno po mišljenju Slavena Raguža. Naglašava i da presuda ne može imati reperkusije na političke odnose u BIH.

slaven_raguz2

Slaven Raguž

„Nema mjesta bilo kakvom trijumfalizmu niti s jedne, niti druge strane, kakav god ishod bio. Nama je ovdje živjeti skupa, jedni uz druge. Moramo biti dovoljno pametni i inteligentni i u fokus vratiti teme koje nam direktno utječu na ljudska prava i kvalitetu života. Bila presuda iz Haaga oslobađajuća ili osuđujuća, neće ona riješiti problem izbornog zakona, izbora u Mostaru, niti će ikoga zasititi ili mu račune platiti. Ja znam kako tzv. običnog naroda nije briga za međunacionalne tenzije, nego je ljudima do kvalitete života. Ilegalne deponije, smog, rupe na cestama, katastrofalna kupovna moć i sl. nemaju nacionalni predznak.“

Moramo se suočiti sa zločinima „naše“ strane

Marinko Šanje iz Naše stranke mišljenja je da sutrašnja presuda čelnicima Herceg-Bosne pred Tribunalom u Hagu neće dovesti do pomirenja niti suočavanja sa zločinima koji su počinjeni u ime naroda. Razloge takvog stanja Šanje vidi u kolektivizaciji i manipulaciji zločinima postojećih nacionalističkih struktura.

„Do pomirenja će doći upravo kada se suočimo sa zločinima tzv „naše“ strane. Dok god postoje tri istine, tri različita viđenja, uzdizanja vlastitih zala i zločina te prikazivanja istih kao pobjede do pomirenja neće doći. Crni povez na očima stanovnika Bosne i Hercegovine bez obzira na nacionalnost na kojemu piše prošlost ne dozvoljava njezinim građankama i građanima pristup istini i suočavanju sa zločinima koji su činjeni u ime njihovih naroda. Taj povez su toliko čvrsto stegnule nacionalne stranke i zapravo savršeno funkcioniraju u takvom stanju.“

Koncentracijski logori Dretelj ili Gabela ne postoje u kolektivnoj memoriji građana Čapljine. Marinko Šanje smatra da uzroke takvog stanja treba tražiti u ignoriranju dešavanja iz ne tako davne prošlosti.

„Građani Čapljine u velikoj mjeri nisu upoznati jer to je tema koja se ne otvara, šuti se o njoj. Vladajuće strukture svih ovih godina služe se vlastitim tumačenjem rata, gdje konstantno govore o branjenju svojega naroda karakterizirajući ga onim što je dobro od strane neprijatelja koji je karakteriziran kao zlo, i to sve tri strane vrše u praksi. Vrteći se u tom začaranom krugu u potpunosti su skoro zatrli htijenje o utvrđivanju pojedinačnih kako zločina tako i žrtava. Sve im to zapravo omogućuje zadržavanje svojih pozicija jer time „bildaju“ podjele i dolijevaju ulje na vatru koju sami proizvode.“

marinko sanje

Marinko Šanje

Podsjećanje na Herceg Bosnu i težnje o revitaliziranju ove paradržave od strane HDZ-a BIH Šanje vidi kao zabludu koja ne može dovesti do poboljšanja kvalitete života Hrvata u BIH.

„Da li će se životni standard običnih ljudi poboljšati, neće, da li će im to riješiti svakodnevne probleme od financijskih do komunalnih, neće. Zabluda o stvaranju i prisjećanje na paradržavu od prije dvadesetak godina ne može imati kvalitetne reperkusije na život običnih ljudi. Zablude o nekakvom boljem životu građanki i građana ukoliko obnove paradržavu Herceg-Bosnu od strane HDZ-a potvrđuju upravo oni sami u kantonima gdje već vladaju zadnjih dvadesetak godina, sve financijske institucije u njihovim su rukama, a ljudi masovno odlaze jer nikakva presuda ni nova paradržava neće im osigurati posao i kvalitetan život kakav zaslužuju.“

Današnji molitveni skup, misa i paljenje svijeća „hrvatskim uznicima“ u Hagu pod pokroviteljstvom Udruge Hrvatsko srce nade, Hrvatskog narodnog sabora i Zaklade za pravnu pomoć braniteljima HVO-a predstavlja egzaktan primjer manipulacije religije kao i predskazanje smjera u kojem će djelovati vladajuća hrvatska politika u BIH. A to je nažalost, kolektivizacije zločina i negiranja elementarnih civilizacijskih normi.

28.11.2017.

DRAGO BOJIĆ: BESPUĆA HERCEG-BOSNE







Drago Bojić: Bespuća Herceg-Bosne


Drago Bojić


Autor 28.11.2017. 


Zločini koji je počinila herceg-bosanska politika jesu zločini protiv čovječnosti ali i zločini protiv Boga, ili teološki kazano, „u nebo vapijući grijesi“. Tko staje na stranu tih zločina i onih koji su ih kreirali, odobrili ili počinili, svrstava se na stranu zla i zlikovaca, sam se isključuje iz zajednice ljudi.

Piše: Drago Bojić

Najveći uspjeh nacionalnih ideologija je u tome što one, i nakon što propadnu njihovi politički projekti, uspijevaju manipulirati masama, uvjeriti ih da su strašni zločini počinjeni u ime tog naroda opravdani, a tvorevine nastale na zločinu čak Božja volja i boguugodna djela, da su zločinci nacionalni heroji i da je kažnjavanje zločinaca istodobno i kažnjavanje i ponižavanje cijelog naroda. Sve presude za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije doživljavaju se kao „nacionalno poniženje“ i svaki put izazovu žestoka negodovanja naroda. Nacionalno poniženje, međutim, „ne počiva na Sudu, već na onome što je do njega dovelo, na činjenici tog režima i njegova djelovanja“, pisao je odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata Karl Jaspers u svojoj studiji Pitanje krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke.

Osjećaj nacionalnog poniženja, u moralno izopačenom negiranju vlastitog kolektivnog zla i zločina za koje su odgovorni pojedinci tog kolektiva, prati od početka i sudski proces takozvanoj herceg-bosanskoj šestorci. Što se više približava drugostupanjska presuda, to se pojačava nacionalna i rodoljubna nervoza pa se upomoć zaziva i Boga – pozivom na molitveni skup i podršku „haškim uznicima“. Gore od zloupotrebe molitve, mise i svetog prostora u ovom slučaju jest zaslijepljenost i zavedenost „vjernika“ i potpuna odsutnost empatije za žrtve i njihove najbliže.

Još se ne zna kakva će biti drugostupanjska presuda, ali se zna da su na teritoriju Herceg-Bosne počinjeni stravični zločini i da oni nisu bili sporadična zlodjela „nekontrolirane rulje“ ili „pomahnitalih pojedinaca“, nego politički i vojno isplanirana i organizirana akcija čišćenja teritorija od nehrvatskog stanovništva. Zločini koji su počinjeni na teritoriju Herceg-Bosne, da se poslužimo riječima poljskog sociologa Zygmunta Baumana u njegovim razmišljanjima o nacističkim zločinima prema židovskom narodu u knjizi Modernost i holokaust, nisu bili „djelo neposlušne rulje koja izmiče kontroli, nego uniformiranih ljudi, poslušnih i discipliniranih, koji se drže pravila i pedantno se odnose spram slova i duha svojih instrukcija“. Naravno, nisu svi oni obični ljudi pa ni mnogi vojnici i časnici HVO-a znali sve, ali je s vremenom bilo sve jasnije da je zločin etničkog čišćenja ukalkuliran od početka u glavama tvoraca Herceg-Bosne. Mnogi ljudi u početku nisu puno toga znali niti su svi Hrvati podržali Herceg-Bosnu, ali ih to ne oslobađa odgovornosti, pogotovo ne sada kad su poznati zločini počinjeni na teritoriju Herceg-Bosne.

Ono što se događalo na teritoriju Herceg-Bosne planirao je tadašnji politički i vojni vrh Republike Hrvatske i Hrvatske zajednice pa zatim Republike Herceg-Bosne o čemu, između ostalog, svjedoče i stenogrami s njihovih zajedničkih sjednica u ratu. Hrvatska zajednica, kasnije republika, Herceg-Bosna je bila HDZ-ov projekt, politički organizirana struktura koja je imala svoj strogi hijerarhijski poredak, svoga predsjednika, svoju vladu, vojsku, policiju i druge institucije. U smislu političke i vojne organizacije, herceg-bosanski politički projekt je po mnogo čemu bio reakcija a time i kopija republičko-srpskog projekta, i s obzirom na političke ciljeve i teritorijalne apetite u BiH, ali i s obzirom na mehanizme i strategije kojima se želio ostvariti taj politički projekt. Taj srpsko-hrvatski udruženi projekt u BiH traje i danas, a očit je i u tzv. strateškom partnerstvu Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Kada osnivači, kreatori i simpatizeri Herceg-Bosne tvrde da je ona bila i „izraz volje hrvatskoga naroda“, oni pritom ne griješe, jer ona to doista i jest bila, pogotovo u početku, uz iznimno rijetke pripadnike hrvatskog naroda koji je nisu podržavali jer su naslućivali pogubne posljedice tog samoubilačkog političkog projekta. Da se u međuvremenu ništa bitno nije promijenilo, da Herceg-Bosna i dalje funkcionira kao „zlatno tele“ hrvatskog naroda u BiH, svjedoče i izjave sadašnjih političkih pa i nekih vjerskih predstavnika bosansko-hercegovačkih Hrvata koji konstantno lamentiraju zbog dokidanja Herceg-Bosne, ali svjedoči, nažalost i još više, dominantno raspoloženje među bosansko-hercegovačkim Hrvatima, koji unatoč tome što su i sami bili žrtve te politike, pogotovo bosanski Hrvati, ne odustaju od herceg-bosanske iluzije. U Haškoj presudi šestorci stoji i to da je njihov krimen uz etničko čišćenje Bošnjaka i „humano preseljenje“ Hrvata iz srednje Bosne.

Zbog takvog idolatrijskog stava prema Herceg-Bosni, ne želi se prihvatiti činjenica da su na njezinom prostoru počinjeni zločini ili ih se političkim lažima, vjerničkim licemjerjem i moralnom izopačenošću pokušava pravdati vlastitom prošlom i sadašnjom ugroženošću, nužnošću obrane od drugih i „spašavanja“ vlastitog naroda. Zbog toga se svih ovih godina panično i u grču izbjegava suočavanje s prošlošću iz koje dopiru krici nevinih ljudskih žrtava. Jednostavnije je u nacionalnom zanosu zatvarati oči pred zločinima i u molitvenom stavu lažno i dvolično i pred samim Bogom umirivati kolektivnu savjest.

Nacionalisti, kaže na jednom mjestu beogradski antropolog Ivan Čolović, svoju „naciju doživljavaju kao zajednicu vjernika, zadojenu istim duhom, utemeljenu na samorazumevajućim ‘istinama’, koja ljude drži na okupu zahvaljujući ritualima autokomunikacije, nalik na religijske obrede“. Tako funkcioniraju svi nacionalizmi, a na tim paradigmama živi i opstaje i Herceg-Bosna. Što je manja vjerojatnoća da se ona politički realizira, to je jača „ljubav“ prema njoj. Što je više dokaza o njezinim zločinima, to je manje svijesti o krivnji i odgovornosti.

Zločini koji je počinila herceg-bosanska politika jesu zločini protiv čovječnosti ali i zločini protiv Boga, ili teološki kazano, „u nebo vapijući grijesi“. Tko staje na stranu tih zločina i onih koji su ih kreirali, odobrili ili počinili, svrstava se na stranu zla i zlikovaca, sam se isključuje iz zajednice ljudi. „Mi smo prvo ljudi, a tek potom Nijemci“, govorio je i pisao spomenuti Jaspers u kontekstu metafizičke odgovornosti, „i zato nam ne može biti svejedno što svijet misli o nama jer smo svjesni svoje pripadnosti čovječanstvu i jer nas ljudsko dostojanstvo obavezuje da se suočimo sa svojim krivnjama i odgovornostima“. Za bosansko-hercegovačke Hrvate, „povratak među ljude“, kršćane i Kristove sljedbenike značio bi ozbiljno suočavanje s krivnjom, grijehom i odgovornošću te neodgodivi rastanak s Herceg-Bosnom, njezinim iluzijama i obmanama.

28.11.2017.

EMIR SULjAGIĆ : AKO NE BUDEMO DRZALI SUDBINU U SVOJIM RUKAMA PONOVICE NAM SE RATKO MLADIC

Emir Suljagić: Ako ne budemo držali sudbinu u svojim rukama ponoviće nam se Ratko Mladić


 Emir Suljagić

Autor 27.11.2017.



Image result for emir suljagic fotos

Kad ne držiš svoju sudbinu u svojim rukama, dogodi ti se Ratko Mladić. Jevreji u Evropi nisu u tridesetim godinama prošlog vijeka nisu imali svoju sudbinu u svojim rukama. Prošli su kako su prošli. Bošnjaci u devedesetim nisu imali potpuno svoju sudbinu u svojim rukama. I prošli su tako kako su prošli. Bez namjere da povlačim bilo kakve paralele između Holokausta i genocida u Bosni i Hercegovini, smatram da sličnosti treba tražiti u političkim i društvenim uslovima koji su doveli ili nastavljaju da dovode do pokušaja istrjebljenja cijelih populacija zbog njihove vjerske ili etničke pripadnosti.

Piše:  Emir Suljagić- Oslobođenje

Hoću prije nego što nastavim da objasnim i zašto termine „etničko čišćenje“ i „genocid“ ne smatram kontradiktornim. Etničko čišćenje i genocid, naime, ne potiču iz iste porodice. Genocid je pravna kvalifikacija zločina nad zločinima, dok je etničko čišćenje strategija ili precizno rečeno policy, riječ za koju se bojim da kod nas ne postoji dovoljno tačan prevod. Etničko čišćenje treba razumjeti kao niz mjera koje se provode sa ciljem fizičkog uklanjanja neželjene grupe sa određene teritorije. Za srbijanske i srpske elite je to devedesetih godina bilo legitimna strategija izgradnje države: nema naime sumnje da je srpski projekat u Bosni i Hercegovini u suštini bio state-building. Od samog početka, sve mjere koje su poduzimane u smislu ubijanja, progona, deportacije, internacije nesrpskog stanovništva na teritorijama koje su bile zacrtane unutar granica nove srpske države, bile su rezultat odluka nekog nivoa vlasti. Od tzv. kriznih štabova koji su bili ključni mehanizam etničkog čišćenja, preko Vlade i predsjedništva srpske paradržave, do vojnih organa i policijskih organa. O svemu ili skoro svemu što se radilo ostavljan je pisani trag. SDS je tokom aprila i maja 1992. izvršio seriju malih državnih udara, nasilno preuzimanje organa vlasti na opštinskom nivou.

Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima je bio plan po kojem se radilo. I bio je uspješan mimo svih očekivanja. Razlog: mi nismo bili spremni da preuzmemo svoju sudbinu u svoje ruke.

Jedna od pouka dvadesetog vijeka je da samo države mogu počiniti, ali samo države mogu i spriječiti masovne pokolje. Pouka za Bosnu i Hercegovinu je da nas može zaštiti samo snažna država. Recept za mir u Bosni i Hercegovini nije slaba i decentralizovana, kompromisna država, nego država dovoljno snažna da zaštiti sve od svih. Rezultat rastezanja bosanskohercegovačke državnosti, skoro do tačke pucanja je eho devedesetih koji čujemo iz usta političara poput Milorada Dodika i Dragana Čovića. Popuštanje politikama koje se otvoreno deklarišu kao ratne može samo dovesti do novog rata. Svi kompromisi su već napravljeni.

Ovakva država je već sada u tački u kojoj organi vlasti pod kontrolom ratnih stranaka, dakle SNSD-a i HDZ-a, rade drugim sredstvima na ostvarenju ratnih ciljeva. Ogromni dijelovi birokratije u ovoj zemlji su već „zarobljeni“. Ovakva država, odnosno neki njeni dijelovi već sada mogu u trenutku kada se za to stvore uslovi ponovo biti stavljeni u funkciju fizičkog uklanjanja pogrenog stanovništva. Tako mnogo njenih organa već radi protiv same države.

Nikakva opasnost nije prošla. Nažalost, percepcija o tome je vrlo ograničena. Jer, to što se vi ne branite, ne znači da će bilo ko prestati da vas napada. Nažalost, naše se elite upravo tako ponašaju: digli su ruke u zrak i očekuju da ćemo kao rezultat toga prestati da primamo udarce ili da će se međunarodna zajednica umoriti da nas gleda kako primamo udarce i prekinuti. To je opasna deluzija i mora prestati odmah sada.

Presuda Mladiću mora biti podsjećanje na to koliko smo blizu nestanka bili. I mora biti iskorištena kao podsjećanje. Ne kao povod za proljevanje suza.

28.11.2017.

REUF BAJROVIC: SESTORKU VOLE ONI KOJI MISLE DA NJIHOV ZLOCIN PREDSTAVLJA HEROJSTVO


Reuf Bajrović: Šestorku vole oni koji misle da njihov zločin predstavlja herojstvo

tačno.net

Autor 28.11.2017. 


Reuf Bajrović: Šestorku vole oni koji misle da njihov zločin predstavlja herojstvo

Nakon presude Ratku Mladiću stigle su brojne reakcije! Očekivane su bile reakcije od vrha vlasti u Republici Srpskoj kao i reakcija vrha Srpske Pravoslavne Crkve koja je Mladićevu presudu nazvala dijelom samog sotone!

Mnogi su ipak ostali iznenađeni ponašanjem dijela tzv: građanske opozicije u Srbiji koja je presudu ili prešutjela ili relativizirala!

Voditelj popularne emisije” 24 minute” Zoran Kesić je u svojoj emisiji rekao da se zločinci ne mogu zvati Srbima te izazvao na sebe bijes većinske srbijanske javnosti. Dobio na destine prijetnji!

Autor teksta ” Oprosti nam Fatima” Miloš Ćiriću stižu prijetnje smrću .

Ništa manje zastrašujuća atmosfera nije uoči presude Haškoj šestorci!

Danas je u Mostaru predviđen i molitveni skup za čelnike Herceg Bosne, a Dragan Čović je izrazio uvjerenje da će Herceg-Bosanska šestorka biti oslobođena!

Politički analitičar Reuf Bajrović na svom tviter nalogu komentirao je reakcije na presudu Ratku Mladiću i reakcije na skoru drugostupanjsku presudu Jadranku Prliću i Haškoj šestorci .

Njegovu reakciju prenosimo u cijelosti ” Što se tiče čuđenja ovima što podržavaju Mladića: njega ta bagra podržava jer je napravio genocid, ne zato što je nevin. Herojstvom smatraju zločin. I prestanite se više samozavaravati da nije tako.

Isto važi za sve koji ‘brane’ Prlića i društvo . Šestorku vole oni koji misle da njihov zločin predstavlja herojstvo. Nema tu negiranja da su pobili i otjerali ljude s pogrešnim imenom nego se radi o ljutnji što ih se zbog toga kažnjava.


////////////////////////////////////////
28.11.2017.

ZASTO BI OSUDA HERCEGOVACKE SESTORKE U HAGU BILA DOBRA ZA HRVATE?

ANALIZA IZ SUSJEDSTVA: Zašto bi osuda hercegovačke šestorke u Hagu bila dobra za Hrvatsku?

Kako se približava izricanje drugostupanjske presude hercegovačkoj šestorki u Haagu 28. studenog, u hrvatskoj se javnosti zahuktala desno-klerikalna kampanja kojom se građane želi uvjeriti da su bivši lideri Herceg-Bosne Slobodan Praljak, Jadranko Prlić, Valentin Ćorić, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Berislav Pušić veliki heroji Domovinskog rata.

Piše: Gordan Duhaček (Index.hr)

 

Svi u Hrvatskoj bi trebali biti jako bijesni ako ih se posve ne oslobodi svake krivnje za ono što im je već sveukupno presuđeno 111 godina zatvorskih kazni 2013. godine. Bivši predsjednik Vlade Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić na 20 godina zatvora, dvojica načelnika stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina, zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić na 16 godina, a predstojnik Odjela za zatočene Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

 

Suci Haaškog suda zaključili su 2013. da je hercegovačka šestorka sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i generalom Jankom Bobetkom te još nekim ljudima iz vrha RH i Herceg-Bosne kojemu je cilj bio etničko čišćenje prostora Herceg-Bosne i njezino pripajanje ili stvaranje nove hrvatske republike na tom prostoru. "Vijeće je većinom glasova odlučilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH bio međunarodni. Vojnici HV-a zajedno su se borili s vojnicima HVO-a", napisali su suci i dodali kako su optuženi počinili zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija te kršili zakon i običaje ratovanja.

 

 

I dalje je nejasno zašto bi Tuđmanova politika prema BiH bila u interesu Hrvatske

 

Narativ koji nameću desno-klerikalne snage jest da Hrvatska danas treba opravdati svaku odluku Franje Tuđmana iz HDZ-a iz 1990-ih, ali je posve nejasno zašto bi to uopće bilo u hrvatskom interesu. RH se tako želi držati taocem Tuđmanove politike prema BiH, zbog koje je - ne zaboravimo, Hrvatska drugu polovicu devedesetih provela u međunarodnoj izolaciji. Dakle, Tuđmanova politika prema BiH i podržavanje Herceg-Bosna - svojevrsnog ekvivalenta Republike Srpske, u kojoj je postojao i zloglasni logor za Bošnjake Dretelj - nisu bili u interesu RH ni tada, a nisu ni sada. Umjesto da se Hrvatska distancira od i suoči s Tuđmanovim promašajima (a politika prema BiH je samo jedan u dugom nizu; tu su još pljačkaška privatizacija, ograničavanje demokratskih sloboda, tajne službe koje su masovno prisluškivale novinare, ratni zločini nad civilima i zarobljenicima itd.), cijela propaganda halabuka oko drugostupanjske presude hercegovačkoj šestorci ima cilj zauvijek nas vezati za sve to, te od te šestorke stvoriti još jedan set heroja i/ili mučenika za “našu stvar”, koji će onda u hrvatskom društvu uredovati o tome što se smije govoriti i propitivati. Za Hrvatsku može samo biti dobro ako se sve katastrofe Tuđmanove politike razotkriju i osude, nikako loše. Nije nacionalni interes zataškavati zločine, nego ih raščišćavati.

 

Znakovito je pak koliko je taj val propagande oko hercegovačke šestorke kao ljudi o čijoj konačnoj presudi ovisi cijela Hrvatska nekoherentan. Vesna Alaburić, odvjetnica Milivoja Petkovića, tako je već više puta u javnosti napomenula da presuda čelnicima bosanskohercegovačkih Hrvata nije presuda Hrvatskoj, pogotovo ne za agresiju. “Žrtve zločina ne mogu tražiti odštetu od Zagreba”, izjavila je neki dan Alaburić. Ako je tako, onda u čemu je problem? No, ako i nije tako, u čemu je problem? Zašto bi to bilo katastrofalno za Hrvatsku da u Haagu bude osuđena Tuđmanova politika prema BiH iz 1990-ih?

 

Sve te nedavne promocije knjiga po crkvenim prostorima i ostale propagandne aktivnosti pokušavaju hrvatsku javnost uvjeriti da je sve što je Hrvatska 1990-ih činila u BiH bilo “čisto kao suza” (usput, iznimno idiotska fraza; ako je sve čisto, čemu suze?), pa i to da su se iz Zagreba smjenjivali predsjednici HDZ BiH, imenovali vojni zapovjednici HVO-a itd. Tuđman i Šušak su de facto odlučivali tko će biti čelni ljudi stranaka i paravojnih struktura u susjednoj državi, ali to je sve bilo košer? Pa u to ni pučkoškolci ne bi povjerovali.

 

 

Bosanskohercegovački Hrvati kao instrument politike Zagreba

 

Priča o Herceg-Bosni je zapravo priča o tome kako su se bosanskohercegovački Hrvati iz pozicije političkog subjekta u BiH, ljudi npr. koji imaju premijera države, odlučili prevesti u poziciju objekta i instrumenta politike iz Zagreba, dakle politike neke druge države. To zapravo najviše dokazuju uobičajeno teze desno-nacionalističkog narativa o HVO-u i Herceg-Bosni, primjerice često ponavljana kako se u Hercegovini obranio Split i slično. HVO je dakle branio vojne interese druge države, a ne svoje vlastite - Bosne i Hercegovine. Pokušava nas se uvjeriti unatoč samim Tuđmanovim riječima iz pregršt objavljenih transkripata s Pantovčaka da su njegove namjere bile samo plemenite, da nikad nije htio dijeliti BiH ili dovodio u pitanje njenu državnost.

Dapače, ne samo da ne smijemo vjerovati svemu onome što je Tuđman govorio, nego ne smijemo vjerovati ni izjavama jednog ih hercegovačke šestorke, kada je 2001. razgovarao s haaškim istražiteljima. Tada je Jadranko Prlić rekao za HDZ BiH da je i u ratno i poratno doba imala “snažnu primjesu klerofašističkih elemenata”. “Svjestan sam činjenice da sam odmah protiv sebe dobio i Crkvu i ostale, ali to me ne interesira. Želim u toj borbi ne pobijediti, nego želim izvesti i moj narod i Bosnu i Hercegovinu na put koji je moguć. Te fašiste trebate kazniti i ja ću reći koje su to snage”, govorio je tada Prlić. Kasnije je naravno promijenio ploču, kao i mnogi drugi u vezi svojih izjava i postupaka iz 1990-ih, a od hrvatskih se građana sad očekuje da sve to zaborave i još jednom padnu u nacionalističku vrućicu zbog Herceg-Bosne.

 


Želimo li lagati sebe i druge kao što to rade Vučić i Dodik?

 

Koliko je u pitanju pogrešna i manipulativna politika pokazuje i to da sve zajedno jako podsjeća na ono što se iz Srbije i RS-a može čuti u vezi rata u BiH i nedavne osude Ratka Mladića. Dok se u Hrvatskoj organiziraju mise za hercegovačku šestorku, patrijarh SPC-a Irinej Haag opisuje kao sotonski, a Mladića kao junaka. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović o Praljku govori kao o “hrvatskom uzniku” čiji je “doprinos obrani Hrvatske i BiH od velikosrpske agresije te obrani i opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti”, što zvuči skoro pa isto kao skandalozne izjave predsjednika RS-a Milorada Dodika o ratnom zločincu Mladiću kao “legendi srpskog naroda” i to “bez obzira na presudu”. Treba biti doista kratkovid i nacionalistički zadojen ako se de facto prevladavajući narativ poricanja u Srbiji i RS-u smatra dobrim i za Hrvatsku i njenu budućnost, sa sitnim preinakama u skladu s nacionalnom mitologijom.

 

Kada je riječ o odnosu prema ratovima iz 1990-ih, Srbija i RS Hrvatskoj mogu biti samo uzor u tome kako se ne bi trebalo raditi i kako ne treba lagati sebe i druge o svojoj tadašnjoj ulozi, ali ono što se ovih dana nudi o strane niza medija, iz Crkve, od nekih desničarskih povjesničara i same predsjednice RH jest da Hrvatska treba lagati baš kao Srbija. Aleksandar Vučić i Dodik kao uzor, to može pasti na pamet kao dobra ideja samo falsifikatorima i poricateljima činjenica s hrvatske klerikalno-nacionalističke desnice. Zapravo je to izjednačavanje Hrvatske i Srbije u kontekstu ratova devedesetih!

 

 

Zašto bi Hrvatska izjednačila prava pripadnika HV-a i HVO-a?

 

O tome da narativ o bezgrešnosti Tuđmana i njegove Hrvatske koji se ovih dana propagandno nameće nema smisla pokazuje i novi prijedlog zakona o braniteljima, u kojem se predlaže izjednačavanje prava pripadnika HV-a i HVO-a. Zašto bi RH dala ista prava vojnim formacijama iz neke druge države? Odnosno, ako je HVO bio pod kontrolom Zagreba i djelovao po naredbama Zagreba - a zakon baš to sugerira - kako onda Tuđman, Šušak i ekipa nisu odgovorni za zločine HVO-a? Ili je jedno ili je drugo, ne može oboje.

 

U svakom slučaju, potvrda prvostupanjske presude hercegovačkoj šestorci nije nikakva katastrofa za Hrvatsku. Dapače, moglo bi biti od značajne koristi da se - za razliku od većine Srba - hrvatsko društvo počne ponovno suočavati sa zločinačkim aspektima Tuđmanove politike prema BiH. Moguća oslobađajuća presuda bi zapravo donijela više problema Hrvatskoj, jer bi dobili još kanoniziranih nacionalnih junaka pred kojima bismo morali ničice padati od oduševljenja, jer će nas inače razne veteranske udruge proglašavati

veleizdajnicima i pokušati dodatno ograničavati našu slobodu govora. U tom slučaju bi pak bilo jako zabavno što bi Haag isti oni koji su ga do jučer pokušavali posve diskreditirati sada koristili kao neupitnu instancu i argument s kojim se želi okončati propitivanje.

 

 

Kakva god bila presuda hercegovačkoj šestorki, ona neće biti kraj rasprave

 

No stvari načelno stoje isto i u slučaju hercegovačke šestorke kao i u slučaju Tomislava Horvatinčića. Sudske odluke trebamo poštovati, što ne znači da se s njima trebamo slagati ili da je sud zaštićen od kritike. Bila hercegovačka šestorka za dva dana osuđena ili oslobođena, to sigurno neće biti kraj rasprave o Tuđmanovoj politici prema BiH, niti bi trebao biti. Hrvatska iz 2017. godine ništa ne duguje ni Tuđmanu ni Herceg-Bosni, niti si treba oko vrata vezati takav kamen. Hrvatska ne bi bila ni prva ni zadnja država na svijetu koja ima crne mrlje u svojoj povijesti, uostalom toga su SAD (genocid domorodaca, ropstvo itd.) i Njemačka (nacizam) najpoznatiji primjeri. Stvar je u tome kako se društvo prema tome odnosi, želi li to nadići ili slaviti.

Ključni je sadašnji nacionalni interes Hrvatske njena budućnost i ako to znači da treba radikalno preispitati dio hrvatske prošlosti, onda to treba i učiniti. Bilo kakav rezultat presude hercegovačkoj šestorki u Haagu trebao bi prvenstveno biti poticaj za to. Naime, već imamo dovoljno ratnih heroja i ”heroja”, veterana i “veterana”, budžet ih više ne može preživjeti.

28.11.2017.

BiH S KINOM UGOVORILA PROJEKTE VRIJEDNE 3,5 MILIJARDI EURA!

BIH JE REGIONALNI ŠAMPION: BiH s Kinom ugovorila projekte vrijedne 3,5 milijardi eura!

Na samitu incijative "16 +1" koji se održava u Budimpešti, BiH je s Kinom ugovorila realizaciju projekata vrijednih 3,5 milijardi eura, što je apsolutno najviši iznos kineskih investicija u bilo koju državu regije.

BIH JE REGIONALNI ŠAMPION: BiH s Kinom ugovorila projekte vrijedne 3,5 milijardi eura! - 2

 Uz sporazum o finansiranju bloka TE Tuzla sa Exim bankom, potpisan je i memorandum o razumijevanju u vezi sa izgradnjom TE Kamengrad, kao i sporazum i ugovor koji su odnose na izgradnju autoputa Banjaluka-Prijedor-Novi Grad i rekonstrukciju pruge od Banjaluke do granice sa Hrvatskom. 

Kineski zvaničnici procjenjuju da je Kina investirala više od osam milijardi dolara u region CIE, sa kojim je prošlogodišnja bilateralna trgovina bila za 11 odsto veća nego 2011. godine. 

Kineski premijer Li Kećijang je u Budimpešti saopštio da će Kina obezbijediti još tri milijarde dolara za razvoj zemalja Centralne i Istočne Evrope, prenosi Indikator ba. 

 

Najznačajnije ugovore u Budimpešti sklopila je delegacija BiH koju je predvodio premijer Denis Zvizdić. Ovo su potpisani ugovori i memorandumi:

- Memorandum o saradnji na realizaciji projekta Rudnik i Termoelektrana Kamengrad između kineske kompanije China Energy Group i posuške firme Lager - vrijednost projekta 500 miliona eura.

- Sporazum sa predstavnicima kineske kompanije China Shandong International Economic & Technical Cooperation Group o saradnji u vezi sa izgradnjom autoputa Banjaluka-Prijedor-Novi Grad vrijedan oko 320 mil EUR. 

-Ugovor za projekat modernizacije i rekonstrukcije oko 100 kilometara pruge od Banjaluke, preko Prijedora i Novog Grada do granice sa Hrvatskom, čija je vrijednost oko 241 mil EUR. 

-Sporazum o uzajamnom izuzeću viza za obične pasoše između BiH i Narodne Republike Kine 

- Sporazum o poljoprivrednoj saradnji između Ministarstva spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH i Ministarstva poljoprivrede NR Kine 

-Mariborski SHS Aviation, koji uz pomoć azijskog kapitala upravlja mariborskim aerodromom, sa kineskom Beijing State Construction Engineering potpisao je sporazum vrijedan 660 miliona eura za renoviranje aerodroma i produženje slijetno-poletne staze 

- Komercijalni ugovor o izgradnji 30,9 kilometara auto-puta od Preljine do Požege, na drumskom Koridoru 11 kroz Srbiju 

- protokol između Generalne uprave za kontrolu kvaliteta, inspekciju i karantin NR Kine i Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Srbije o inspekciji, karantinu i veterinarskim sanitarnim zahtjevima za izvoz goveđeg mesa iz Srbije u Kinu. 

- Sporazum Grada Beograda i kineske kompanije o zajedničkom sprovođenju projekta prerade i odlaganja otpadnih voda iz centralnog gradskog područja ima vrijednost 
od 260 miliona eura 

- ugovor Beogradskih elektrana i kineskog partnera o projektu izgradnje "toplodalekovoda" Obrenovac-Novi Beograd u vrijednosti 190 miliona eura 



28.11.2017.

NOVAK DJOKOVIC LJUT NA SVOJ NAROD, KROZ SUZE PORUCIO, STIDIM SE SRBA KOJI PODRZAVAJU RATKA MLADICA UBIO JE HILJADE I HILJADE DJECE

NOVAK DJOKOVIC LJUT NA SVOJ NAROD,KROZ SUZE PORUCIO.STIDIM SE SRBA KOJI PODRZAVAJU RATKA MLADICA UBIO JE HILJADE I HILJADE DJECE






Novak Djokovic porucio pred svjetskom televizijom za intervju da se stidi ljudi koji podrzava Ratka Mladica i slicnih ljudi koji su proglaseni za  zlocince,ko god nije prezivjeo rat ne zna u stvari kako je to.Ti ljudi koji su ubijali narod  treba ih stici prvo ljudska pa i bozija kazna.

28.11.2017.

RATKO MLADIC JE KUKAVICA I RATNI ZLOCINAC

Izetbegović: Mladić je zločinac i kukavica, uvjeren sam da se većina Srba s njim ne poistovjećuje

Izdvojene reakcije na presudu Ratku Mladiću.

Bakir Izetbegović je kazao da je presuda Ratku Mladiću od značaja za budućnost Bosne i Hercegovine [Arhiva]

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je tokom obraćanja javnosti još jednom ponovio sve tačke optužnice po kojima je Ratko Mladić osuđen na doživotnu kaznu i izrazio nadu da će presuda donijeti otrježnjenje.

“Namjerno sam ovo pročitao kako bismo se još jednom s tim suočili. Sudija je rekao da će Mladić u cijelom svijetu ostati upamćen kao zločinac. Izražavam duboko saučešće žrtvama udruženog zločinačkog poduhvata u kojima je Mladić bio izvršilac”, rekao je Izetbegović.

Dodao je kako je uvjeren da se tiha većina bosanskih Srba ne poistovjećuje s Ratkom Mladićem i da ne opravdava njegova djela.

“Takav teret se neće moći u budućnosti nositi. Potrebno je skinuti hipoteku zločina s naroda i fokusirati je na pojedince jer to je garant dobre budućnosti naroda u BiH. Mladić je zločinac i kukavica. Radi budućnosti i boljih odnosa sa komšijama nijedan narod ne bi smio odlikovati ratne zločince, dizati im spomenike, Ratka Mladića nazivati herojem i nadam se da će ova presuda donijeti prihvatanje istine kao bolji put za prihvatanje bolje budućnosti u odnosu na lošu prošlost”, rekao je.

Na kraju svog obraćanja Izetbegović je izrazio nadu da će presuda donijeti otrežnjenje i istakao da je prihvatanje istine jedini put i način da budućnost u ovoj zemlji bude bolja od prošlosti.

Na pitanje novinara kakvi se odnosi u Predsjedništvu BiH očekuju sada s obzirom na to da on i Mladen Ivanić imaju potpuno dijametralne stavove i izjave o presudi, Izetbegović je kazao kako će ovo sve proći za nekoliko dana i da će i dalje raditi kao do sada.

“Ovaj mandat smo počeli jednom emisijom gdje nas je voditelj pitao za koga bi navijali na utakmici u kojoj bi igrali Srbija i BiH i moj kolega Ivanić, koji je rođen ovdje, živi ovdje i prima platu, kazao ‘Naravno za Srbiju’. To je njegovo pravo, ali nakon te začuđujuće izjave mi smo zajedno usvojili plan odbrane i reformi i imali smo dobru atmosferu. S takvim izjavama i suprotstavljenim emocijama imali smo dovoljno snage i pameti da stabilizujemo odnose, a mi kao Predsjedništvo smo često stabilizator u BiH”, kazao je Izetbegović.

Zaključio je kako Srbi u svom srcu dobro znaju da ne mogu stajati uz djela Ratka Mladića, da ne trebaju braniti zločinca već njegova nedjela ostaviti njemu kako bi ih skinuli s vrata srpskog naroda.

Subašić: Sada imamo zeleno svjetlo da tužimo RS i Srbiju

Predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa” Munira Subašić za N1 je kazala da bi bila zadovoljna presudom samo ukoliko bi Mladić bio osuđen i za genocid u drugim opštinama.

“Žrtva nikad ne može biti zadovoljna, bila bih zadovoljna da se presudilo i za druge opštine. Gdje god je došla njegova čizma, učinjen je genocid. Tužba i ovo što je bilo je slično Karadžićevoj, samo što je Karadžić dobio 40, a ovaj doživotno. Mi majke sad imamo zeleno svjetlo da tužimo Srbiju i RS. Nadam se da će živjeti dugo da dočeka drugostepenu presudu i da Bog da mu svaku noć na san dolazila sva nevina ubijena djeca. Sud je davno prestao sa optužnicama, a mora se završiti nekoliko slučajeva”, kazala je Subašić.

Kratko je dodala da sada njezino udruženje može tužiti Srbiju i RS.

“Tribunal je formiran zbog nas i mi ćemo u Srebrenici graditi dva stuba: Stub srama i Stub časti. Neke sudije su se već izdvojile da idu na Stub srama”, kazala je ona.

Dodik: Presuda Mladiću će osnažiti srpski narod

Predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik poručio je u srijedu, komentirajući presudu Ratku Mladiću, da ona “nije iznenađenje, jer je izrečena u uslovima nejednakog tretmana”.

“Presuda će osnažiti stav srpskog naroda da je Ratko Mladić srpski heroj i da će on to uvijek biti. On je spriječio novi genocid nad Srbima. Ovo je šamar srpskim žrtvama. Mladić nije oficir kome može da sudi neki sud. Ne znam da li iko živ u RS-u smatra da je general Mladić kriv. Za njega je rezervisano mjesto heroja i to nijedna presuda ne može promijeniti”, poručio je Dodik.

Izrazio je nezadovoljstvo činjenicom da je Mladić osuđen i za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, navodeći da za “isto krivično djelo nije suđeno ni Bošnjacima, ni Hrvatima”.

Prema Dodikovom stajalištu, “ispada da na drugoj strani nije bilo krivih”.

“Odnos Haškog suda prema srpskim žrtvama je ponižavajući i nepravedan. Statistike Haškog suda potvrđuju da su srpske žrtve dva puta ubijene. I danas izražavam žaljenje zbog žrtava na svim stranama – srpskoj, hvratskoj i bošnjačkoj, a volio bih da to i drugi rade”, rekao je Dodik.

Naveo je kako će presude Haškog tribunala biti predmet izučavanja, ali “ne mislim da će se njima baviti istoričari”.

“To će biti mjesto koje nije bilo mjesto pomirenja, nego dodatnog raskola u Bosni i Hercegovini. Po presudama bi neki mogli zaključiti da ovdje nije vođen građanski rat”, kazao je Dodik.

Smatra da je presudom Mladiću “zadat udarac Bosni i Hercegovini, jer se time pokazuje kao nemoguća i duboko podijeljena zemlja”.

“Na taj način ne može da se obezbijedi pomirenje među narodima. Ovdje je postojala sotonizacija srpskog naroda. Ovo nije presuda srpskom narodu, ni srpskoj vojsci. Ovo je pokazalo da ne možemo da utičemo na međunarodnu objektivnost. Nismo čuli danas nijednom riječju da ja general Mladić lično počinio neko ubistvo. Ovdje je osuđeno naše pravo na slobodu. Nemamo neki optimizam što se tiče drugostepene presude”, zaključio je Dodik.

Ivanić: Ne odustati od podrške Mladiću

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Mladen Ivanić, komentarišući današnju presudu generalu Ratku Mladiću, rekao je da se od Haškog suda, koji je tokom mandata prije presude Mladiću Srbima izrekao pet doživotnih kazni i ukupno 758 godina zatvora, Hrvatima 166 godina, a Bošnjacima samo 41 i po godinu, ništa drugo nije moglo ni očekivati.

“Kada pogledate sve ove stotine godina koje su dobili Srbi i tome dodate podatak da je Haški sud ukupno za sve zločine nad Srbima do sada izrekao svega 50 godina zatvora, to o ovom sudu dovoljno govori”, rekao je Ivanić za Fenu.

Smatra da presuda Mladiću “pokazuje da se nastavlja s negativnim odnosom prema Srbima i da će Haški tribunal ostati upamćen po tome da nije dijelio pravdu, već politiku”.

“Haški tribunal je umjesto povjerenja donio nepovjerenje. A umjesto pomirenja dovešće do novih političkih sukoba”, kazao je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Naglasio je da RS nastavlja funkcionisati i da ostaje garant opstanka srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.

“Svi koji u Sarajevu pokušavaju da RS dovedu u pitanje u tome neće uspjeti. Srpski narod ima dovoljno instrumenata da odbrani svoju poziciju i svoje institucije”, poručio je Ivanić.

Rekao je i “da nikako ne treba odustati od podrške generalu Mladiću i da mu treba pružiti maksimalnu pomoć u žalbenom postupku”.

Valentin Inzko

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko pozvao je sve u toj zemlji na poštivanje presude doživotog zatvora, što ju je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) izrekao ratnom zapovjedniku bosanskih Srba Ratku Mladiću, ističući da je to važan korak ka utvrđivanju individualne odgovornosti za strašne ratne zločine počinjene od 1992. do 1995.

“Zločini koji su počinjeni pod zapovjedništvom Ratka Mladića, uključujući i genocid, nanijeli su ogromnu bol i patnju svima u BiH, čije posljedice će se odraziti na mnoge generacije. Izravne žrtve i preživjeli nakon ovih zločina stalno nas podsjećaju na razloge osnivanja ICTY-a, na to zašto je njegov rad tako važan i zašto je pravda od bitnog značenja za proces ozdravljenja cjelokupnog društva”, stoji u Inzkovoj pisanoj izjavi dostavljenoj medijima u Sarajevu.

Pozvao je sve nivoe vlasti u Bosni i Hercegovini i sve građane da poštuju presudu i suzdrže se od njenog politiziranja.

“Nema loših naroda, samo loših pojedinaca. Nadam se da će svi iskoristiti ovu priliku da se još jednom opredijele za proces pomirenja. Pravda sama po sebi ne donosi pomirenje, ali je neophodan prvi korak u potrazi za zajedničkim viđenjem prošlosti i u pronalasku pune istine o događajima iz srpnja 1995. To viđenje je put ka sigurnoj i mirnoj budućnosti”, Inzkova je poruka.

Bruce Berton

Šef misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini Bruce Berton rekao je da je današnji dan podsjetnik na užasne zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini i ogromnu patnju žrtava.

“Saosjećamo s porodicama žrtava genocida i drugih zločina, za koje je potraga za pravdom bila preduga i koje su se na tom putu suočile s toliko mnogo izazova. Međutim, 22 godine nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i dalje je od ključne važnosti da ratne zločince izvedemo pred lice pravde da bismo osigurali da zajednice u Bosni i Hercegovini mogu raditi na postizanju pomirenja. U tom smislu potrebno je uložiti dodatne napore kako bi pravosudne institucije u Bosni i Hercegovini mogle nastaviti rad na predmetima ratnih zločina nezavisno i nepristrano, bez političkih napada ili pokušaja ostvarenja neprimjerenog utjecaja”, kazao je Berton.

Ambasada SAD-a u BiH

Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu smatra današnju presudu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u slučaju protiv Ratka Mladića važnim korakom ka utvrđivanju odgovornosti pojedinaca koji su uzrokovali strašne patnje građanima Bosne i Hercegovine.

“Nadamo se da će ova presuda žrtvama i njihovim porodicama donijeti smiraj i dati osjećaj da je pravda barem donekle zadovoljena”, navodi se u saopćenju Ambasade SAD-a.

Ambasada SAD-a u Sarajevu apelira na sve strane da prihvate ovu presudu i ponovno se okrenu kontinuiranom angažmanu na pomirenju i mirnom zajedničkom životu, koji su neophodni za budućnost stabilne, sigurne Bosne i Hercegovine, u kojoj su zaštićena prava svih njenih građana, dodaje se.

Ujedinjeno Kraljevstvo

Ujedinjeno Kraljevstvo podržava Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju i pozdravlja njegovu odluku da osudi bivšeg zapovjednika snaga bosanskih Srba Ratka Mladića na kaznu doživotnog zatvora za zločine koje je počinio u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1992. do 1995. godine.

“Današnja odluka pokazuje da oni koji počine zločine, bez obzira koliko se trudili, ne mogu izbjeći pravdu. Presuda Ratku Mladiću za genocid u Srebrenici neće vratiti tisuće izgubljenih života, ali ona pokazuje da će se arhitekte njihove patnje smatrati odgovornim za tu patnju”, rekao je Boris Johnson, britanski ministar vanjskih poslova, prenosi Anadolija.

“Zločini počinjeni na Balkanu devedesetih godina su označili jedan od najmračnijih razdoblja u povijesti Europe. Moramo zajedno učiniti sve da se takvo što nikada ne ponovi”, naveo je Johnson.

Florence Hartmann

Nekadašnja glasnogovornica haškog tužiteljstva Florence Hartmann smatra da je presuda Ratku Mladiću bila “posljednja prilika da Sud ocijeni kvalifikaciju zločina koji su počinjeni od 1992. godine u BiH”.

Hartmann ukazuje da je, tokom čitanja optužbi za koje se tereti, Mladić to pokušao spriječiti, jer mu je bilo “bitno da se ne podsjeća na zločine za koje je optužen”.

“Nakon što je sudac to odbio, Mladić je postao nervozan i cijeli svijet je mogao vidjeti kako čovjek koji je navikao imati svu moć postaje nemoćan”, ocijenila je Hartmann.

Mladića je opisala kao čovjeka koji je “navikao imati u svojim rukama i život i smrt”.

“Međutim, u sudnici je bio običan čovjek koji treba odgovorati za svoje zločine pred sudom i nema više nikakvu vlast”, rekla je Hartmann.

Evropska unija

Europska unija poštuje odluku Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, kojom je Ratko Mladić osuđen na doživotni zatvor, iako ne komentira pojedinačne presude.

“Presuda u slučaju Ratka Mladića pred sudom u Haagu dotiče se nekih od najmračnijih, najtragičnijih događaja u nedavnoj povijesti Bosne i Hercegovine i zapadnog Balkana, uključujući genocid u Srebrenici. Ispunjenje pravde i borba protiv nekažnjivosti za najstrašnije zločine temeljna je ljudska obveza. Suosjećamo s preživjelima i s onima koji su izgubili svoje voljene”, navodi se u izjavi glasnogovornice Federice Mogherini, visoke predstavnice EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku.

“Iako ne komentiramo pojedinačne presude, mi u potpunosti poštujemo odluku Suda i podržavamo njegov rad”, dodaju.

Jens Stoltenberg

Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg pozdravio je presudu Ratku Mladiću “kao dokaz da vladavina prava funkcionira i da počinitelji ratnih zločina odgovaraju za svoja djela”.

“Nadam se da će današnja odluka pomoći regiji da ide dalje putem mira i pomirenja”, poručio je Stoltenberg u priopćenju objavljenom na stranicama NATO-a.

Podsjetio je i kako je NATO pomogao da se “okonča mračno poglavlje povijesti Europe”.

“Zapadni Balkan je od strateške važnosti za našu Alijansu, koja je pomogla izgradnju stabilnosti u regiji u posljednjih 20 godina. Vidimo budućnost Zapadnog Balkana u euroatlanskoj suradnji i integraciji – za one koji to žele”, poručio je Stoltenberg.

Kolinda Grabar-Kitarović

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izrazila je nadu da će kazna doživotnog zatvora, na koju je nepravosnažno osuđen Ratko Mladić, biti barem djelomična satisfakcija porodicama poginulih, ubijenih, mučenih i nestalih, te izrazila žaljenje što Mladić nije odgovarao i za zločine počinjene u Hrvatskoj.

“Znam da ništa ne može vratiti izgubljene živote, tisuće ljudi koji su na tako brutalan način ubijeni u Srebrenici i drugdje u Bosni i Hercegovini, ali i u Republici Hrvatskoj. Žao mi je da nije odgovarao za zločine počinjene u Hrvatskoj, posebno Škabrnju i druge”, rekla je hrvatska predsjednica.

“Nadam se da će ova presuda doživotnog zatvora biti barem djelomično satisfakcija obiteljima svih koji su poginuli, ubijeni, mučeni i nestali u to vrijeme kad je Mladić bio jedan od simbola rata, brutalnosti i genocidnosti”, kazala je Grabar-Kitarović.

 


27.11.2017.

ANDREJ NOSOV: MEDIJSKI HUŠKAČKI TEATAR

Nosov: Medijski huškački teatar



Naslovnice beogradskih medija sredinom novembera.

Naslovnice beogradskih medija sredinom novembera.

Andrej Nosov, direktor Hartefakt fondacije iz Beograda, za ‘Zašto?’ objašnjava zbog čega pojedini mediji u Srbiji kontinuirano i neometano koriste uvrjedljivu, zapaljivu i ratno-huškačku retoriku prema susjedima u regionu, Haškom tribunalu i pojedinim zapadnim zapadnim zemljama.

  • Teorije zavere

Mislim da postoji čitav jedan patriotski blok pitanja, kako bih ga nazvao, koji se direktno, i ne samo preko štampanih medija, nego i preko elektronskih, koji se zapravo koristi za jednu vrstu artikulacije tih vrlo ratnohuškačih groznih stavova o regiji.

Onda u skladu sa uputstvom za upotrebu, koje sasvim sigurno dolazi iz tog jednog smišljenog aparata koji vlast predstavlja vi imate te neke krize, ja bih ih tako nazvao -- to je neka atmosfera gotovo ratnog stanja u kome vi morate da se odredite, u kome se pravi panika, u kome se najavljuju nekakvi veliki napadi u kome imate jednu jasno artikulisanu poruku i daljnji razvoj tih teorija zavere.

Kada gledate neke od tih takozvanih analitičkih emisija vi zapravo mislite da se čitav svet bavi svakodnevno dnevno-političkim stvarima u Srbiji a i sami znamo da je to jedne neverovatna glupost.

  • Retrogadne ideje

Mislim da je ovo sve kao jedna vrsta kvazi-teatarskog pristupa u kome se ta podignuta tenzija i tih trista stepeni koristi za sklanjanje pažnje javnosti, ako je ona uopšte sposobna da tako umorna apsorbuje bilo koje pitanje, na neka periferna pitanja.

I uz to ide naravno jedno pitanje nasleđenog i gajenog nacionalizma koji je primio jednu sofisticiranu dozu vakcina i sada su te granice malo sužene ali i dalje jednako pristune.

Dakle, te retrogadne ideje koje smo mogli da slušamo svih prethodnih 30 godina su i dalje tu i one su zapravo vrlo problematične.

  • Politički spin

U političkom smislu, cenu za sve to zapravo plaća upravo onaj deo javnosti koji je na suprotnoj strani.

Vi vidite kako izgleda naša opozicija, koju kad pitate o tim ključnim pitanjima koja oni pokreću, jer (predsednik) Aleksandar Vučić to jako dobro zna, on zna da ne može Sašu Jankovića da pita ništa o Kosovu jer kad biste slušali stav Vučića ili stav Saše Jankovića ili bilo kog predstavnika opozicije sa retkim izuzecima vi biste zapravo čuli mnogo, čini mi se, goru retoriku.

Pogledajte samo rekaciju bivšeg predsednika (Borisa Tadića) na presudu Ratku Mladiću, pogledajte samo šta nam sve sad izlazi u javnost ko je to Mladića štitio.

Tako da mislim da Vučić vrlo mudro, čini mi se, politički gura na teren na kojem su vrlo nesigurni svi njegovi politički oponenti ovu priču o svim važnim nacionalnim pitanjima i to iz perspektive političkog spina vrlo dobro angažuje javnost po ovim pitanjima.

27.11.2017.

ED VULLIAMY: RATKO MLADIĆ ISPUNIO JE VEĆINU SVOG ZADATKA

Vulliamy: Ratko Mladić ispunio je većinu svog zadatka

Britanski autor u komentaru za 'The Guardian' tvrdi da će Mladić umrijeti u zatvoru, ali da je u Bosni i Hercegovini praktično pobijedio.




'Haški tribunal dosudio je samo ono što je djelomično pravedno', tvrdi britansko-irski pisac i novinarAl Jazeera

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

"Majke više od 8.000 muškaraca i dječaka, koji su u Srebrenici ubijeni za nešto više od pet dana u ljeto 1995, s punim pravom pozdravile su doživotnu kaznu zatvora i osudu Mladića za genocid – jedini pravni standard kojim se takav zločin može ispravno izmjeriti", napisao je britansko-irski pisac i novinar Ed Vulliamy u svom komentaru za britanski The Guardian.

Vulliamy je bio među prvim stranim novinarima koji su svijetu otkrili postojanje koncentracijskih logora u Bosni i Hercegovini. Njegovo izvještavanje iz Prijedora postalo je neizbježan element mnogih suđenja u Haškom tribunalu.

U tekstu je napomenuo da sva podrška udruženja za ljudska prava i advokata ne mogu rastjerati mračne oblake iznad većine ljudi koji su preživjeli uragan Mladićevog nasilja.

Ovaj novinar ističe da je svjedočio protiv Mladića i njegovog političkog saradnika Radovana Karadžića, te da je predočavao dokaze o patnjama koje je otkrio 1992. u koncentracijskim logorima.

"Danas sam telefonom razgovarao s preživjelima, a osim ožalošćenih u Srebrenici, niko od njih nije podijelio radost zbog današnje presude", napisao je Vulliamy uz napomenu da se Mladić suočio s dvije optužnice za genocid – jedan počinjen u Srebrenici i jedan koji se dogodio u drugim općinama širom Bosne i Hercegovine.

'Čin kajanja'

Vulliamy je istakao da je cijeli koncept Haškog tribunala bio samo čin kajanja za neuspjele pokušale ambiciozne međunarodne pravde.

"Mladićevi pogromi uključivali su masovna ubistva, torturu, silovanja, ubistva i u koncentracijskim logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm, u sjeverozapadnoj Bosni. Na istoku, u Višegradu, civili, među kojima su bile i bebe, odvođeni su u kuće gdje su bili živi spaljivani ili na most, gdje su ubijani, a dijelovi njihovih tijela bili su bacani u Drinu", piše Vulliamy.

Britanski novinar navodi da su nakon toga slijedila uništenja čitavih gradova i naselja, čišćenja svega što nije dio srpske kulture i tradicije.

"Uništavane su džamije i katoličke crkve. Uporedo s tim, žene i djevojke odvođene su u kampove, gdje su silovane i zlostavljane. Ipak, ništa od ovoga nije proglašeno genocidom i Mladić nije osuđen po toj tački optužnice. Postavlja se pitanje 'Pa šta je to onda?'", piše Vulliamy.

U Guardianovom tekstu navodi se da je među onima koji su slušali presudu Mladiću bila i Kelima Dautović, preživjela iz logora Trnopolje, dok je njen muž boravio u logoru Omarska. Izgubila je većinu porodice i komšija u Kozarcu 1992. godine.

"Nezadovoljni smo, ali ne i iznenađeni. Možda to oni ne žele nazvati genocidom jer se sve desilo pred očima međunarodne zajednice, koja je bila tu i, navodno, štitila nas. Kako god bilo, nadam se da će historičari uraditi bolji posao nego sudije", kazala je Dautović britanskom novinaru.

Vulliamy citira bivšu tužiteljicu haškog tužilaštva Florence Hartmann, koja naglašava da se genocid nije desio tokom pet ljetnih dana. "Genocid je proces", kazala je ona.

Ona je dodala da je u ovoj, za razliku od drugih optužnica, uloga Srbije totalno zanemarena i da je "optužnica zaobišla genocid jedne ideologije, u historijskom i međunarodnom kontekstu".

Djelomična pravda

Vulliamy nastavlja kako je organizacija Human Rights Watch proslavila ovu optužnicu kao činjenicu da je to "poruka svima koji na loš način koriste svoju moć kako bi počinili brutalne zločine, bilo to u Burmi, Sjevernoj Koreji ili Siriji", te kao pripreme za početak suđenja za ratne zločine u Siriji.

Guardianov autor pita se ko će zaista biti priveden pravdi. Mladić je ratni diktator i bolje je da bude u zatvoru nego slobodan. No, pitanje je kako će se pravda provoditi u Siriji, Iraku, Burmi i drugim državama u kojima danas vlada nepravda.

"Haški tribunal dosudio je samo ono što je djelomično pravedno, ali je i promovisao pomirenje na Balkanu", napisao je Vulliamy, dodajući kako smatra da pomirenja neće biti.

"Mladić je u većini dobio šta je htio: bosanski Srbi dobili su neku formu države na teritoriji koju je gotovo svaki nesrpski stanovnik napustio do 1995. godine. Tamo je postao idol, heroj, a njegovo ime pjevaju i na nogometnim utakmicama", navodi The Guardian.

U tekstu se zaključuje da je čak i glavni tužilac Haškog tribunala Serge Brammertz priznao da "sukobi i zločini mogu dobiti vlastitu logiku", ističe Vulliamy, ustvrdivši da je život u Bosni i Hercegovini fragmentiran više nego ikad nakon rata.

"Sve strane smjestile su se u udobnu zonu međusobne mržnje – što je, slučajno, finansijski unosno za političku klasu koja ih u tome podstiče. Mladić je bez sumnje bijesan čovjek, ali on može početi izdržavati kaznu sa zadovoljstvom da je većinu svog zadatka uspješno izvršio", piše britanski autor.

Izvor: Agencije


















27.11.2017.

SLAVO KUKIĆ: ,,TZV. HERCEG-BOSNA JE KRIVA ZBOG ČINJENICE DA HRVATI IZ BiH DANAS U EVROPU PUTUJU U JEDNOM SMJERU"

SLAVO KUKIĆ: „Tzv. Herceg-Bosna je kriva zbog činjenice da Hrvati iz BiH danas u Evropu putuju u jednom smjeru"“

Hrvatska zajednica je formirana 18. novembra 1991. u Grudama, a iz nje je 1993. nastala tzv. Hrvatska Republika Herceg-Bosna

SLAVO KUKIĆ: 'Tzv. Herceg-Bosna je kriva zbog činjenice da Hrvati iz BiH danas u Evropu putuju u jednom smjeru''

Samo udruženje kojim predsjedava Vladimir Šoljić ostalo je od nekadašnje tzv. Herceg-Bosne. On tvrdi da bez Herceg-Bosne i Hrvata ne bi bilo ni nezavisne BiH, i da je zahvaljujući njima, na čelu sa HDZ-om, donesena odluka o nezavisnosti. U suprotnom, referendum ne bi prošao.

 

Dragan Čović, pak, na 26. godišnjici osnivanja rekao je da je HZ HB vrijeme ponosa i da ona ima prevelik značaj.

 

A preživjele žrtve danas se pitaju kome i za šta služi obilježavanje godišnjice tvorevina koja više ne postoji?

 

Oni kažu da je tzv. Herceg-Bosna jedini i apsolutni krivac za etnička čišćenja, progone, ubijanja, silovanja i nasilna premještanja. Vele i da  nikad nije ugašena, ali nije ugašena ni ideja o trećem, hrvatskom, entitetu.

 

Enes Ratkušić, novinar i sociolog, govori da Herceg-Bosna i dalje funkcionira, kroz paralelna preduzeća, kao što je, naprimjer, Elektroprivreda Herceg-Bosne.

 

Univerzitetski profesor Slavo Kukić smatra da je tzv. Herceg-Bosna najveću cijenu ispostavila samim Hrvatima. Kao činjenicu navodi autobuse pune Hrvata iz Bosne i Hercegovine, koji odlaze na put u Evropu, ali u jednom pravcu.

 

(S.B.) 

//////////////////////////////

////////////////////////////////////

NEDOPUSTIV PRITISAK NA HAŠKI SUD: Udruženje za ljudska prava traži pokretanje opoziva Kolinde Grabar-Kitarović!

Inicijativa mladih za ljudska prava uputila je otvoreno pismo predsjedniku Sabora Gordanu Jandrokoviću te predsjednicima/cama klubova zastupnika u kojem traži pokretanje postupka za utvrđivanje posebne odgovornosti Predsjednice Republike.

NEDOPUSTIV PRITISAK NA HAŠKI SUD:  Udruženje za ljudska prava traži pokretanje opoziva Kolinde Grabar-Kitarović!

 

U Inicijativi smatraju kako je Predsjednica Hrvatske nizom izjava (naročito izjavom upućenom povodom predstavljanja knjige ‘General Praljak’ od 24. novembra) izvršila "nedopustiv javni politički pritisak na rad Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju" uoči izricanja pravomoćne presude u predmetu Prlić i drugi, a koje je najavljeno za 29. novemmbar.

 

Posjetimo, na promociji knjige Predsjednica Hrvatske je poslala poruku sljedećeg sadržaja:

 

”Ovih dana, kada se nadamo pravednom sudskom pravorijeku i njegovu oslobađanju, kao i oslobađanju drugih hrvatskih uznika, ova knjiga izlazi kao doprinos istini o njemu i o tom povijesnom razdoblju borbe hrvatskog naroda za slobodu, istini koju je on nakon rata na mnoge načine ustrajno branio svojom riječju”

 

 

Inicijativa smatra kako je riječ o "neprihvatljivom i protupravnom djelovanju Predsjednice Republike kojim se vrši neprihvatljiv javni politički pritisak na Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, a s kojim je Republika Hrvatska dužna surađivati u dobroj vjeri".

 

"Takvo djelovanje kojim se ostvaruje pritisak na tijelo međunarodnog sudovanja i to u smjeru zaštite počinitelja najtežih zločina protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava je neprihvatljivo. Smatramo kako zastupnice i zastupnici Hrvatskog sabora imaju političku i moralnu odgovornost postupati jer:

 

- je i Hrvatska u nedavnoj prošlosti svjedočila strahotama rata na svom području, gdje su sudjelovale snage susjednih država čineći zločine protiv naših državljana, stoga moramo vidjeti vrijednost u tome da se utvrdi odgovornost za zločine

 

- je u nizu pravomoćno presuđenih predmeta pred MKSJ-om utvrđeno kako je RH sudjelovala u ratu na području Bosne i Hercegovine te da su protiv niza žrtava zločina počinjenih 1993. i 1994. godine u Bosni i Hercegovini zločine počinili pripadnici snaga RH ili onih snaga koje su djelovale u ime RH

 

- Republika Hrvatska za ovo još nije preuzela odgovornost

 

- Predsjednica Republike nastavlja politiku agresije prema Bosni i Hercegovini, stajući u odbranu počinitelja zločina i u potpunosti zanemarujući perspektivu žrtava.

 

Inicijativa mladih za ljudska prava zagovara proces suočavanja s prošlošću na temelju činjenica i sukladno principu pravde te poziva predstavnike vlasti da ovaj povijesni i moralni dug dodatno ne uvećavaju svojim djelovanjem, da ga ne ignoriraju i ne ostavljaju još i veću odgovornost za buduće generacije s kojom ćemo se mi, mladi građani i građanke RH morati suočiti, poručuju iz Inicijative.

 

Centar za suočavanje s prošlošću Documenta također je prozvao predsjednicu Republike Kolindu Grabar-Kitarović za neodgovornost zbog poruke organizatorima promocije knjige "Slobodan Praljak", ocjenjujući da je njome demonstrirala nedopustiv pritisak na djelovanje Haškog suda.


///////////////////////////////////////

FRA MILE BABIĆ: 'Molitveni skup za haške optuženike je izdaja vjere'!

Trebali bi da organiziraju skup za žrtve. Vjera služi istini i dobru, a ne nekom navijaju. Ovdje se radi o instrumentalizaciji vjere i pretvaraju vjere i instrument nacionalne politike, a to je ništa drugo nego izdaja vjere, kazao je fra Mile Babić govoreći o organiziranju molitvenog skupa za haške optuženike koji će biti održan u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru.


 

On je dodao da je vjera spasenje svim ljudima, a ne samo Hrvatima, ovima ili onima.

 

Naime, u utorak će se u Mostaru održati molitveni skup uoči drugostepene presude u predmetu protiv bivšeg premijera takozvane Herceg-Bosne Jadranka Prlića i još petorice nekadašnjih zvaničnika i pripadnika Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) osuđenih za ratne zločine u BiH.

 

Poziv na molitveni skup nepravosnažno osuđenim ratnim zločincima uputilo je Udruženje Hrvatsko srce nade-Mostar, Odjel za branitelje HVO Domovinskog rata HNS-a i Zaklada za pružanje pravne pomoći HVO-a.

 

Za 17:30 sati najavljeno je paljenje svijeća i molitva sv. Krunice na Trgu Blažene Djevice Marije (ispred katedrale), a u 18:00 sati misa u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru.

27.11.2017.

AMERIČKI PROFESOR DAVID PETTIGREW: TRAJE NASLIJEĐE GENOCIDNE NAMJERE RATKA MLADIĆA

Američki profesor David Pettigrew: Traje naslijeđe Mladićeve genocidne namjere


Novembar 26. 2017.


David Pettigrew, profesor filozofije i istraživanja o holokaustu i genocidu na Državnom univerzitetu Southern Connecticut, je na nedjeljnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca ”Krug 99” o temi: Presuda Mladiću i mapiranje genocida” kazao da je presudom Mladiću “pravda zadovoljena samo u određenoj mjeri”.

 “U drugom pogledu, međutim, njegovo nasljeđe, ostavština njegove genocidne namjere još uvijek traje u genocidnoj geografiji Republike Srpske. Stvaranje Republike Srpske uključivalo je i nasilnu transformaciju terena, budući da je stvorena kao ‘srpska Republika’ s namjernom ‘trajnog uklanjanja bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorija bosanskih Srba’ kroz genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine. Priznanje Republike Srpske na Daytonu nije bilo ništa manje od ‘nagrade’ za ‘uspješan’ genocid”, naveo je on.

Kako je kazao, nakon priznanja, “Republika Srpska je počela poduzimati taktike kako bii nastavila svoju eliminacijsku ideologiju kroz poricanje genocida, slavljenje počinitelja i kreiranje isključujućih simbola i teritorijalnih markera, uključujući i spomen-ploču Ratku Mladiću na brdu Vraca u Istočnom Sarajevu, spomenike počiniteljima u Višegradu i ruski krić koji je prošlog prolječa podignut u Višegradu”.

“U julu prošle godine Dodik je objavio da muslimani ponovo zauzimaju Podrinje. Njegova je izjava bila široko osuđena. Međutim, oni koji su preživjeli genocid i Mladićeve naredbe, ne smiju ponovo biti na meti unutar domova iz kojih su prethodno prisilno protjerani. Pravda će zahtijevati više od presude Mladiću, ali možda ta presuda može biti prekretnica u svijesti da je Republika Srpska bila od zločinačkog poduzetništva od samog početka i da njezin politički legitimitet treba dovesti u pitanje. Takvo priznanje zahtijevalo bi ustavnu reformu usmjerenu na ponovno ujedinjenje Bosne kao multikulturalne demokratije”, naveo je David Pettigrew, profesor filozofije i istraživanja o holokaustu i genocidu na Državnom univerzitetu Southern Connecticut.

(Kliker.info-N1)

/////////////////////

Jasna i nedvosmislena poruka Nenada Čanka : Ko podržava Mladića, iskompleksirani je nesretnik

Novembar 26. 2017.


Ratko Mladić je kukavica, bijednik i sramota za svaku uniformu. A ko mu kliče je iskompleksirani nesretnik koji sopstvenu impotenciju pokušava da prikrije bilo čime velikim, pa makar i zločinom, komentarisao je predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) i zastupnik u Skupštini Srbije Nenad Čanak, nakon što su igrači nižerazrednog novosadskog fudbalskog kluba “Kabel” na teren izašli obučeni u majice sa likom bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića, koji je pred Haškim tribunalom prvostepeno osuđen na doživotnu robiju za genocid i ratne zločine u Bosni i Hercegovini.

„Gomila otrovnog jada i otpada“, napisao je Čanak na Twitter profilu, prenosi agencija Patria.

Dio političara u Srbiji, kao i poglavar Srpske pravoslavne crkve Irinej, te veći dio političara u bh. entitetu Republika Srpska među kojima i entitetski predsjednik Milorad Dodik izjavili su nakon presude da je Mladić za njih heroj, a da je presuda nekorektna i politička.

„Još jedan Srbin osuđen je u Hagu. Mi smo znali da će Ratko Mladić biti osuđen i da će sve biti tako i mi, nažalost, tu ništa ne možemo da učinimo. Sve se to dešava jer silni svjetski moćnici rade đavolska djela, a mi trpimo posljedice – rekao je Irinej.

Međunarodni eksperti odbacuju bilo kakvu mogućnost da je presuda Mladiću politički motivirana.

Profesor međunarodnog prava iz Ljubljane i potpredsjednik Savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije IFIMES dr. Ernest Petrič ranije je izjavio za agenciju Patria da Haški sud nije nikakav prijeki sud, te da je odbrana Mladića imala godine pred sobom da dokaže njegovu nevinost, ali nije uspjela u tome.

“U Srebrenici su grobovi i kosti ljudi koje niko ne može osporiti”, rekao je profesor Petrič.

U nekoliko bh. gradova koji se nalaze na prostoru entiteta RS također su osvanuli transparenti na kojima je ispisana podrška Mladiću.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Pretresno vijeće I osudilo je 22. novembra Ratka Mladića, bivšeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja koje su počinile srpske snage tokom oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. Izrečena mu je doživotna kazna zatvora.

Mladić je osuđen za genocid i progon, istrebljivanje, ubistvo i nečovječno djelo prisilnog premještanja sa područja Srebrenice tokom 1995. godine; za progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju i nečovječno djelo prisilnog premještanja u opštinama širom BiH; za ubistvo, terorisanje i protivpravne napade na civile u Sarajevu; kao i za uzimanje pripadnika Ujedinjenih nacija kao talaca.

(Kliker.info-NAP)

26.11.2017.

JOVAN DIVJAK - OFICIR S RUZOM


JOVAN DIVJAK - OFICIR S RUZOMDijalog na periferiji grada: Jovan Divjak – OFICIR S RUŽOM



Dijalog na periferiji grada: Jovan Divjak – OFICIR S RUŽOM


Foto: Radiosarajevo.ba

Nikom ni dva prsta obraza!
J. Divjak

Jovan, sin Emilije i Dušana Divjak. Igrom slučaja rođen u Beogradu, profesionalni vojnik po obrazovanju, brigadni general Armije RBiH po zasluzi. Dobri duh odbrane Sarajeva, beskrajno voljen. Patriota i humanista. Erudita i džentlmen. Vizionar. Osnivač i pokretačka snaga Udruženja građana “Obrazovanje gradi BiH”.

Gospodine generale, komandante, dragi “čika Jovo”. Prije svega hvala na spremnosti da ispričate ponešto iz svog života u kome se toliko toga desilo. Vi ste jedan od onih koji su “dobrom” obilježili svoje vrijeme. Ponekad mi se čini niko kao Vi.

Hvala tebi na rečima koje si izrekao. Možda i koju previše.

Za početak recite mi iskreno, kako ste, kako zdravlje? Jeste li usamljeni? U januaru ove godine Vas je zauvijek napustila gospođa Vera, vaša životna saputnica. Nakon nešto više od 57 godina braka?

Nažalost, tako je. Vera je bila tipična supruga vojnika, oficira. Nikada ništa nije tražila za sebe. Bilo je dovoljno da smo zajedno, da i kada ćutimo osećamo duboku pripadnost jedno drugom. Naravno da mi nedostaje, mnogo. Zdravlje me dobro služi, hvala. Uzgred, u martu sam napunio osamdeset. Da napomenem i ovo, nemam šanse da budem usamljen. Imam porodicu, unuke, prijatelje. Sve je to stvar ličnog izbora. Uostalom u kontaktu sam, čini mi se, sa stotinom mladih ljudi koji su na različite načine povezani sa Udruženjem. Šta bi čovek više poželeo?

I u stanju pune “borbene gotovosti”. Telefon neprestano zvoni, mnogi ulaze, pitaju, grle, zahvaljuju…

I sam si video. Potrebe su velike, želje još veće a realnost nešto sasvim drugo. Ovde je uvek živo. Ponekad i slavimo; diplome, rođenje deteta, venčanje. Poneko samo navrati, onako, da se vidimo. Kao u svakoj porodici.

jovan

Photo: M. Maslic: Izvršni direktor Udruženja građana “Obrazovanje gradi BiH”

Čini se da je o Vašem životu već sve rečeno i napisano. Usponi i padovi, trenuci euforije i razočarenja. Sudila vam JNA 1991, hapsili “saborci” po brdima oko Konjica 1992, austrijska policija, po potjernici Interpola na zahtjev Srbije, “lišila slobode” na bečkom aerodromu 2011. Ima li tome uopšte kraja?

Mislim da nema. Naše prve komšije, agresori na Bosnu i Hercegovinu, uporno pokušavaju da redefinišu istoriju, da ravnomerno rasporede krivicu. Tu se ne biraju sredstva. A ima li bolje mete od Jovana Divjaka, Bosanca, koji se ne uklapa ni u kakve šablone. Sećaš se kako je onomad masa klicala: Jovo Srbine, čaršija je uz tebe! Uostalom nisi spomenuo novu optužnicu iz Trebinja. Jednu
spremaju i u Hrvatskoj. To je sve što znam o tome.

Pa kako to podnosite?

Ignorišem ih koliko god je moguće. Ona koju je to užasavalo počiva sada u miru sarajevskog groblja “Bare”. Naročito teško je podnela moju “bečku sagu”. S te strane sam sada potpuno miran. A nemam se čega stideti. Dok su mnogi genarali komandovali “Pali!”, ja sam 3. maja 1992. u Dobrovoljačkoj ulici, sa transportera UNPROFOR-a vikao ”Ne pucaj!”. Sve je to dokumentvano i već
bezbroj puta ponovljeno. Sud BiH me je 2012-te oslobodio svih optužbi, ali oni u Srbiji i RS-u to ne priznaju. Naravno, nisam samo ja u pitanju.

Utiče li to na posao koji obavljate?

Kako da ne. Značajan dio novca Udruženja potiče od donacija, pri čemu su lični kontakti od krucijalnog značaja. Poziva ima, dolaze od naših ljudi sa svih strana sveta. Ali pravne sigurnosti nema, nas po svetskim aerodromima love kao teroriste. Samo zato što smo branili svoju zemlju. Naša država, ovakva kakva jeste, očito nema snage da zaštiti svoje građane.

Vaše hapšenje i petomjesečni prinudni boravak u Beču su izazvali pravi cunami protesta koji se po masovnosti mogu porediti samo sa antiratnim mitinzima devedesetih. Prednjačili su građani Sarajeva, naročito mladi. Podrška je, međutim, stizala i sa drugih strana; iz više gradova u Švedskoj, iz Barcelone, Beča… Od članica “Žene u crnom” i “Helsinškog odbora Sonje Biserko” iz Beograda. Svoj glas su digli mnogi eminentni evropski umjetnici, kulturni i javni radnici, prijatelji Bosne. Francuske intelektualce je, po ko zna koji put, predvodio Bernard-Henry Lévy. Filozof, pisac i Počasni građanin Sarajeva. Od kada datira ta Vaša “francuska veza”?

Od samih početaka opsade grada, kroz prve kontakte na francuskom jeziku. Henry Lévy se u to vreme isticao svojim jasnim političkim stavovima vezanim za ratove u bivšoj Jugoslaviji. Sjajnim tekstovima, publikovanim prvenstveno u pariskom magazinu Le Point, ali i drugim oblicima antiratnog angažmana u velikoj meri je doprineo da se sazna puna istina o agresiji na BiH. U toku 1994. Levy je sa Alain-om Ferrari-em snimio dokumentarni film “Bosna”- unikatno, autentično svedočenje o našoj herojskoj odbrani i civilizacijskoj sramoti tzv. slobodnog “Sveta”. U pisanje scenarija je bio uključen Gilles Hertzog francuski autor i publicista iz poznate izdavačke kuće “Librairie Plon”. Film se još uvek može naći na YouTube.

Vidio sam ga više puta. Nestvarno izgledaju oni Vaši snimci sa prvih linija odbrane na Grdonju i Sedam šuma. Borci su, bukvalno, svojim tijelima odbranili grad. Sjećam se i prvih press-konferencija s početka rata. Šarmantni, dostojanstveni oficir Armije RBiH, na korektnom francuskom objašnjava situaciju na ratištu. “Oficir s ružom”. Bili smo ponosni na Vas u tom trenutku, svjetski a naš. Ponosni smo i danas, iz mnoštva razloga. Otkuda dolazi Vaš francuski?

Uglavnom iz redovnog školovanja. Čitao sam godinama sve do čega se moglo doći. Konverzaciju sam značajnije poboljšao tokom jednogodišnje specijalizacije u Štabnoj Školi Francuske Vojske, L’école D’état-Major à Paris (EEM). U opkoljenom Sarajevu pojedini strani novinari i međunarodni zvaničnici su bili prijatno iznenađeni. Imali su na raspolaganju sagovornika kome nije trebao prevodilac.

jovod1

Photo: Arhiva J. Divjak – “Oficir s ružom”

Rat Vas je, sa činom pukovnika, zatekao na poziciji zamjenika komandanta Teritorijalne Odbrane BiH. Sredinom aprila 1992. uz Stjepana Šibera ste imenovani za pomoćnika komandanta Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine. Generalski čin Vam je dodijeljen decembra 1993, da bi Vas tri godine kasnije naprasno penzionisali. Čin ste, u znak građanskog protesta, simbolično vratili decembra 1997. Prilično turbulentna vojna karijera, zar ne?

Bila su to turbulentna vremena. Spomenuću samo jedan događaj koji to ilustruje. Moj stariji sin, prvoborac, je početkom maja 1992. tokom bizarnog “friendly fire”- incidenta ranjen u obe noge. Rezultat neukusne šale s jedne i bezumne bahatosti s druge strane. Nakon prvog šoka, brige pa i osećaja krivnje, najvažnije pitanje je bilo kako to saopštiti i objasniti majci? Biti ranjen od “svojih” i to namerno! Šta mi ovde uopšte radimo? Pismenu ostavku predsedniku Aliji Izetbegoviću sam podneo sledećeg jutra. Nije je prihvatio, zamolio me je da je u interesu odbrane zemlje ponovo razmotrim. Bilo je potrebno mnogo snage da se emocije stišaju i nastavi dalje. Ostavku sam povukao.

Mada visoko pozicioniran u vojnoj hijerarhiji, čini se da je uvijek postojala neka skrivena sumnja, neko tajanstveno “ali” na kraju svake priče o Jovanu Divjaku. Kao da se očekivalo da stalno, iznova dokazujete svoju lojalnost. Ipak i u vrijeme najvećih izazova veoma otvoreno i kritički ste govorili o društvu, vojsci, politici. Gledano sa strane, bilo je to prilično neobično zar ne?

Kad god sam bio u prilici, dizao sam svoj glas protiv krađe, terora nad civilima i zarobljenicima, a naročito zločina koji su se mada sporadično ipak dešavali. Šta se drugo moglo očekivati od profesionalnog vojnika pod zakletvom? Branio sam čast naše Armije, jedine legalne vojne sile na teritoriji BiH. I ma šta ko mislio i govorio, oslobodilačke i multietnične vojske. Međutim, još u toku rata sam sklonjen daleko od mesta na kome su se donosile odluke. I ne samo ja. Sredinom 1994. mi je nuđen odlazak u penziju i neka druga alternativna rešenja. Ni jedno nisam prihvatio. Imao sam jasnu viziju šta želim da radim do kraja života.

Simboličnim vraćanjem čina brigadnog generala i formalno ste završili dugogodišnju karijeru “vojnika od zanata”. Da li ste ikada zažalili zbog te odluke?  Pretpostavljavam da vam nije bilo lako.

I nije. To je nedeljivi deo moga života. Prošao sam sve faze obrazovnog i stručnog usavršavanja u JNA, koja je kasnije s pravom označena kao “zločinačka”. Od prvog dana sam bio uključen u odbranu i imao izuzetnu čast da učestvujem u formiranju Armije Republike Bosne i Hercegovine. I uvek s ponosom ističem da su “ratne godine u Sarajevu, zapravo zvezdani trenuci moga života”. Voleo sam iznad svega rad sa mladim ljudima. Međutim već u toku rata, Armija je bila izložena političkim i religijskim mešetarenjima, koja su nastavljena i u miru. To se kosilo sa mojim
životnim shvatanjima i principima. Kap koja je prelila čašu bila je dodela generalskih činova uz svesno ignorisanje opšteprihvaćenih kriterijuma. Za tu časnu poziciju zahtevaju se vrhunske vojno-stručne karakteristike, moralne i ljudske. Ili ih imaš, ili nemaš. Nisam želeo da budem u istom društvu sa nekolicinom novopečenih generala. Smatrao sam potpuno normalnim da svoj čin
vratim onome koji mi ga je dodelio. Nikada se zbog toga nisam pokajao.

Treća ratna godina, 1994. Za mene najteža, opšte beznađe. Vi sa puno optimizma krećete u najvažniju bitku svoga života – formiranje fondacije “Obrazovanje gradi BiH”. Uz moto: “Djeca žrtava rata – naša trajna briga”. Čitam Zapisnik sa Osnivačke skupštine: ”Jednoglasno je zaključeno da se za prvog predsjednika Fondacije predloži brigadni general Armije Bosne i Hercegovine Jovan Divjak, aktivni učesnik rata u stroju njenih branitelja i istaknutih patriota…” Tu ste i danas, u istom patriotskom stroju, ali nekako uvijek korak ispred ostalih. Kako je, u uslovima “dan-za dan” preživljavanja, bilo uopšte moguće razmišljati o budućnosti, mladima i obrazovanju?

Nije to došlo preko noći, ideja je dugo sazrevala. Rat u Bosni je bio rat protiv civila koji je razorio mnoge porodice, hiljade dece ostavio bez roditelja. Setio sam se i nemaštine nakon završetka Drugog svetskog rata, koja je obeležila moje detinjstvo u Zrenjaninu. Toliko smo se radovali malim, običnim stvarima. Prošle su godine dok se nije moglo koliko-toliko pristojno živeti. Bilo bi dobro da deci bez roditelja pomognemo da preskoče bar taj kritični period.

Tokom 23 godine postojanja Udruženja, djeci u nevolji ste pružali ne samo materijalnu, finansijsku pomoć nego i prijateljstvo kao najbolji vid psiho-socijalne rehabilitacije. Brojke su neumoljive, govore same za sebe. A svaki broj je jedna teška, potresna dječija sudbina.

Upoznat sam sa svakom od njih ponaosob. U naš program su uključena deca i mladi žrtve rata, invalidna, talentovana, deca i mladi romske nacionalne manjine i deca i mladi u socijalnoj potrebi. Ukupno 56.473 dece, mladih i njihovih porodica koristilo je usluge Udruženja u vrednosti od približno deset miliona eura. Taj iznos se menja, svakog dana povećava. Odnosi se na stipendije, opremanje škola, nabavku knjiga i školskog pribora, različite razvojne projekte, letovanja i zimovanja i sl. Nije bilo lako prikupiti sav taj novac. I još nešto, ne manje važno. Možemo dokumentovati i opravdati svaki utrošeni fening.

U to nema nikakve sumnje. Nije me mnogo iznenadio komentar taksiste dok me vozio u vaš čardak na periferiji, sa divnim pogledom na grad: “Udruženje generala Divjaka je jedino mjesto u BiH u kome nema korupcije”.

Ovde je ne može biti. A korupcija se zaista uvukla u sve pore društva i lagano ga razara iznutra. Teško je to sada zaustaviti.

Na zidu iza Vašeg pisaćeg stola nalazi se uvećana fotografija na kojoj se vidi, kako uz široki osmijeh, držite u naručju dječaka Muhammeda Bojadžija kome su tada bile tri i po godine. Ista slika je i na naslovnoj strani Vaše knjige “Sarajevo mon amour” (Sarajevo moja ljubav), napisane na francuskom i prezentirane kroz razgovore sa novinarkom Florence La Bruyère 2004. godine. Slika vam očito znači mnogo, jer kako kažete simbolizuje svu tragiku Bosne i iskonsku snagu njenih ljudi. Možete li se, molim Vas, prisjetiti događaja koji su se desili tog juna 1992. kada započinje ova čudesna priča?

Sa zadovoljstvom. Ja o tome rado govorim, ne dam da se zaboravi. Rat je započeo sistematskim, svakodnevnim i celodnevnim granatiranjima. Posebno je bilo teško u mahalama na padinskim delovima grada. Sama reč “mahala” asocira na uske, krivudave uličice i orjentalne jednospratne kuće sa dvorištem i baštom. Način gradnje, često i starost objekata, nisu dozvoljavali izradu iole efikasnog skloništa i agresorske granate su lako pronalazile svoj cilj. Tog jutra, devetog juna, tokom redovnog obilaska linija odbrane, obavešten sam da je u neposrednoj blizini, na Sedreniku, pala granata i usmrtila vojnika i troje dece iz iste porodice. Dva brata i njihovu rodicu. Pitaju mogu li ući i izjaviti saučešće, bio bi red. Šta uraditi? Potrebno je razumeti čitav kontekst i dinamiku događaja. Granata je ispaljena sa četničkih položaja, ni prva ni poslednja. Ja, “Srbin”, ni tada, a ni dugo posle toga mi se nije potpuno verovalo. A tek moja ekavica! Šta reći majci, pripadnici Armije, koja je par sati ranije izgubila dva sina? Starijem je bilo nepunih 17, a mlađem tek nešto više od 13 godina. Zastanem na vratima improviziranog skloništa, polumrak, podrumska prostorija puna dima, tihi razgovor. Majka Halida je ustala, raširila ruke u zagrljaj i prozborila: “Evo našeg komandanta”. Pili smo kafu, dugo razgovarali i plakali, svi odreda. Eto to je Bosna!

Molim Vas nastavite!

Tragedija nas je zauvek zbližila. Viđali smo se sporadično, kad su nam to ratni uslovi dozvoljavali. Vreme je prolazilo, Halida Bojadži je još uvek bila relativno mlada, tako je i izgledala. Govorio sam joj nenametljivo, kao u šali, da bi bilo dobro da ponovo rodi. Sa smehom je odmahivala rukom: “Stara sam ja komandante”. Silno me obradovala, kad mi je nešto kasnije, saopštila da je trudna i da nosi dvojke. Zamolila me da im budem kum. I pored trudnoće je odlazila na prvu liniju i nažalost, nesretnim slučajem izgubila jednu od nerođenih beba. Nedeljama se oporavljala u bolnici i desilo se čudo. Život je pobedio. Donela je na svet zdravog dečaka, Muhammeda, u svojoj 45-toj godini. Kum ga je dočekao pred porodilištem kako i dolikuje. To je priča o snazi sarajevske žene, jedne od hiljade znanih i neznanih heroina koje su život u opkoljenom gradu učinile mogućim. Mnoge su izgubile svoju decu, ali su odlučile da ih ponovo rađaju. Za to je potrebna velika
hrabrost. Kroz Udruženje smo pokrenuli inicijativu za izradu spomenika “Ženi Sarajeva”, u znak zahvalnosti svim onim majkama, suprugama i sestrama koje su spasile ovaj grad.

A Muhammed?

Izrastao je u krasnog mladića, dvadeset i dve su mu godine. Upisao čevrtu godinu prava, tečno govori engleski, svira klavir. Naravno, korisnik je usluga Udruženja. Njegova pisma podrške su mi u Beču puno značila…

jovo2
Photo: Arhiva J. Divjak – Sa kumčetom i porodicom 1995.

Od brojnih domaćih i internacionalnih nagrada i priznanja izdvajate ličnu (2005.) i kolektivnu (2016.) Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva koje su isključivo vezane za rad Udruženja. S ponosom pominjete i Orden Legije Časti (L‘Ordre Légion D’honneur Française) koji Vam je, u prisustvu tadašnjeg ambasadora Francuske u BiH Bernard Bajolet-a i divizijskog generala Roger Duburg-a uručen 2001. To najveće francusko, civilno i vojno odlikovanje, Vam je dodjeljeno pored ostalog zbog ”poštivanja prava građana, odbijanja predrasuda i etničke diskriminacije”. Naglašeno je, takođe, da su “Vaši ideali i ideali Republike Francuske”. Tim povodom u “Le Mond”-u je osvanuo članak sa naslovom: “Le general des orphelins” (“General siročadi”), u kome je u dvije riječi sažet čitav Vaš život; profesionalna vojna titula i životna misija – obrazovanje djece bez roditelja. Iznenađuje, međutim, da nemate ni jedno domaće priznanje za ulogu u odbrani zemlje. O tome govorite mirno, ne izgledate ni uvrijeđeni, ni ljuti. Izgleda da ste se pomirili s tim?

A šta sam mogao da uradim? Bolelo je to, moram priznati. Ali imam punu satisfakciju na drugoj strani. Borci i građani, svih životnih doba, to svakodnevno pokazuju.

jovo4
Photo: Arhiva J. Divjak -Merci la France!

Širok je opseg vašeg interesovanja, od sporta, slikarstva – umjetnosti uopšte, do književnosti. Pišete, imate nekoliko objavljenih knjiga, pripremate novu. Nedjelja je
uveče. Često provjeravate rezultat na Koševu, FK Sarajevo začudo vodi. Znam da, kao i većina vojnih lica koje sam poznavao, volite šah. Uzgred, kako prođoste na onoj
ratnoj simultanci 1994. sa Garijem Kasparovim u Sarajevu? Koliko se sjećam, samo je Marko Vešović remizirao, izvukao pola poena?

Tačno. Što se mene tiče, budi bez brige. Nisam se predao bez borbe. Poražen sam u 45. potezu, što nije beznačajno.

jovo5
Photo: Arhiva J. Divjak – Sa simultanke Garija Kasparova 1994.

Obojica smo bili prijatelji Izeta Sarajlića. Ponekad smo se viđali na njegovim ratnim “susretima sa pjesnikom” na kojima je govorio svoje stihove i odgovarao na svako postavljeno pitanje. Bio je duhovit, ugodan sagovornik. Veoma Vas je cijenio. Pjesma “Posljednji tango u Sarajevu” je posvećena proslavi 8. marta 1994. u legendarnoj “Slozi” i Mikicinom plesu sa “generalom koji je upravo došao sa prve linije”. I da nije rečeno, znalo bi se da ste Vi taj general. Da li Vam je još u sjećanju taj posljednji tango?

Kako da ne. Sećam se svega do najsitnijih detalja, ko je gde sedeo, šta se pilo. Da simbolika bude potpuna plesali smo uz zvuke besmrtne balade Joe Dassin-a “Les Champs-Élysées” (Jelisejska polja). Bila je to retka mogućnost da se bar na kratko otrgnemo od užasa granata i snajpera i vratimo u normalnost prošlih vremena. Svojim talentom i urođenim smislom za dramatiku Kiko je jedan običan ples u neobičnom vremenu učinio nestvarnim i čarobnim. Hvala mu na tome.

POSLJEDNJI TANGO U SARAJEVU (29. februar, Sarajevo, 1998)

Devedeset četvrta, 8. mart.
Ljubavno Sarajevo se ne predaje.
Na stolu pozivnica za plesni matine u Slozi.
Naravno, idemo!
Pantalone su mi prilično ofucane,
a ni tvoja suknja nije za Via Veneto.
Ali mi nismo u Rimu,
mi smo u ratu.
Evo i Jovana Divjaka. Po čizmama mu se vidi
da je došao pravo s prve linije.
Dok te moli za ples, ti si malčice zbunjena.
Prvi put plesaćeš s jednim generalom.
General i ne zna kakvu ti je čast učinio,
a, bogami, i ti generalu.
Plesao je s najopjevanijom damom Sarajeva.
Ali ovaj tango – on je samo naš!
Od iscrpljenosti malo nam se vrti u glavama.
Mila, prođe i naš život veličanstveni.
Plači, samo plači, nismo na Via Veneto
a ovo je možda i naš posljednji ples.

Sarajevo, 1995.

jovoikiko
Photo: Arhiva J. Divjak – Hvala Kiko…

Sarajevo se, mada sporo i bolno, ipak oporavlja od rata. Priroda je učinila svoje. Ne vide se više ožiljci od rovova, zemunica i tranšea na nekadašnjim “linijama razdvajanja”. A nije bilo tako davno, hiljade boraca su svojim tijelima sprječavali da “linije” budu pomjerane unutra, prema gradu. Poslije svega, nevidljive barijere i teška sjećanja ostaju kao opomena onima koji dolaze. Zauvijek ostaje i legenda o časnom generalu Jovanu Divjaku, čije se ime spominje s poštovanjem i osmijehom na licu. Gospodine komandante, hvala na divnom druženju i sretan Vam praznik, Dan državnosti Bosne i Hercegovine!

Sretan i tebi. Da dodam još samo ovo. Potpuno sam ubeđen da će doći neka druga vremena i neki “novi klinci” koji će izbrisati etničke i druge podele među građanima ove zemlje. Sve drugo je neprirodno, jer BiH kakva je bila pre rata je budućnost sveta. Hvala i tebi, na svemu. Sretan put tamo gde kažeš da si našao svoj mir!

Uz dozvolu autora tekst prenosimo iz Oslobođenja

26.11.2017.

SRPSKI POGLAVAR SPC PATRIJARH IRINEJ, ĐAVOLJI ADVOKAT

Patrijarh Irinej, đavolji advokat

I kako je to grozotno neljudski, da se Irinej i ostala bratija mole za duše koljača.




Irinejev istup nije nikakav sporadični incidentEPA - Ilustracija


Srpska pravoslavna crkva, kao vrhovni duhovni autoritet, procijenila je kako treba proteći dva dana od izricanja presude krvoloku Ratku Mladiću, e da bi se očitovala o presudi i zločincu.

Pa je onda patrijar Irinej izašao pred oči javnosti i urbi et orbi izjavio, da je presuda djelo đavola. Vrhovni duhovni autoritet, velim, čovjek koji je najdirektniji link srpskih pravoslavaca sa Bogom (barem bi trebalo biti tako kanonski i nominalno), tvrdi kako je sam đavo umiješao prste u izricanju presude.

Pa je tako balkasnki koljač nevin, a više sile su se udružile, e da bi osudile "heroja", kako stoji u predominatnom srpskom narativu.

Izvrnuta logika zla

Budimo do kraja precizni. Patrijar Irinej je rekao, da "silni svetski moćnici rade đavolska dela, a mi trpimo posledice".

Dakle, ono o čemu je Vučić ćutao, na čemu se Dodik reklamirao, Irinej aminuje. Opet je na djelu nekakva bjelosvjetska zavjera protiv Srba?! Kao i uvijek kolektivna, sastavljena negdje na Zapadu, a cilj joj je ništenje pravoslavnog Srbina, domaćina čovjeka. Nije, nego.

Pa, hajdemo se do kraja povinovati patrijarhovoj dijaboličnoj logici. Ako je sve ovo djelo đavola i njegovih pomagača, znači li to da su sami anđeli, sami meleci pobili 102 djece prijedorske? Znači li to da je božansko proviđenje srebrenički genocid, silovanje žena, djece i muškaraca od Foče do Manjače, paljenje živih ljudi u Višegradu, snajpersko ubijanje djece u Sarajevu, protjerivanje, logorska višestruka mučenja, masovne grobnice...pitam, da li je to onda djelo kakvih dobrih anđela nebeskih?

Jer, po patrijarhu, Ratko Mladić je velikomučenik, kome samo fali oreol sveca pa da hoda iznad vode i haaških fontana. Doduše, i Srpska pravoslavna crkva, kao krovna duhovna institucija naroda srpskog, svesrdno se molitvama, blagoslovima i osveštavanjem topova, tenkova i vojnika, trudila da "anđeoski djeluje" po nesrpskim civilima Bosne i Hercegovine.

To je ta izvrnuta i nakaradna logika. To je taj đavolji posao. Dizati Mladića, onomatopeju samog vraga na nivo arhidobrog čovjeka kome sude đavli. To je pogubno na beskonačno mnogo nivoa, kako za Srpsku pravoslavnu crkvu i njen ugled (ako ga još uvijek ima) tako i za vaskoliki srpski narod, koji se porukama svog prvog pastira truje na onoj najdubljoj duhovnoj razini, koja bi trebala biti superego i korektor svakog zla. A, nije!

Đavo se ne kaje

Patrijarh srpski bi trebao znati bolje od bilo kog Srbina, da je osnovno moralno i kanonsko načelo svih religija, pa time i hrišćanstva i pravoslavlja u ovom slučaju-NE UBIJ. Ako amnestirate i glorifikujete čovjeka koji je krivac za genocid, najgnusnije zločine, šta se onda vi? Đavolji advokat. Saučesnik duhovni.

Ali, nije samo to na stvari. Isto to hrišćanstvo poznaje, priznaje i podstiče instituciju kajanja, pokajanja i okajanja grijeha. I koliko god strano bilo ljudskom umu, presuđenog zločinca Mladića, jedino crkva može podržati na razmeđu svjetova, ovog i onostranog, SAMO I JEDINO ukoliko se pokajao. Takve grijehe niko ne može oprostiti, ali se može barem pokajati.

Svi vi koji ste gledali izricanje presude Ratku Mladiću, ne znam jeste li primijetili kajanje u njega? Dabome da niste. Bio je to posljednji kukavički, grešni i deluzivni pir ratnog zločinca.

Ratko Mladić, ne da se ne kaje, on zamjera cijelom svijetu što ga je progonio i sprječavao da radi to što radi. On je bijesan na ostatak čovječanstva što je u jednom trenutku (na žalost okašnjelom) stalo u kraj monstrumu. Pa tako nakon svega može razmišljati samo Zvijer. I to ona zvijer čije je prvo slovo veliko. Ono arhetipsko zlo, onaj praiskonski ništitelj Belzebub, Lucifer, vrag, đavo šejtan sami.

I patrijar "to" brani?!

To je samo jedan segment krivice Irinejeve, ta šejtanska advokatura. Na žalost, to je manji dio problema.

Učitavanje zla u duhovni kod

Na većinski srpskim prostorima u Srbiji i entitetu Republika Srpska, patrijarh ovakvim izjavama sa ovog nivoa, samo štanca, bukvalno kao na pokretnoj traci, mlade ljude ispranih mozgova, kojima je zlo zamijenjeno za dobro i koji su sutra spremni da "ginu za svetu srpsku zemlju" . Reći da je presuda Mladiću "đavolsko delo", ne samo da je perverzna zamjena teza, to direktan je poziv na nakaradnu duhovnu mobilizacija, na sljepilo nesagledivih razmjera. To je učitavanje zla u duhovni kod mladih ljudi.

Ali sve ovo, zapravo, i nije toliko nesagledivo.

Milorad Dodik je u svom prvom obraćanju po izricanju presude rekao kako će iz udžbenika biti izbrisano sve što ima veze sa radom Haškog tribunala. Pa će tako sustavno ništenje povijesti dovesti do potpunog zaborava genocida, masovnih zločina i neviđenog etničkog čišćenja. A, na sve to ide jedan "amin" srpskih duhovnih pastira.

Jasno je svima da se poslije Mladića vrši baš ta, duhovna priprema za ideološki narativ novih Mladića. Perverzno zvuči, ali stasavaće nove generacije, ne mladića, nego Mladića. Po ustaljenoj nakaradnoj matrici po kojoj zločinac nije zločinac, nego heroj, a taj završni dodir, kojim se zločinac "prevodi" u carstvo velikomučenika, heroja i kvazisvetaca daje Srpska pravoslavna crkva. Pogotovo i baš ovakvim izjavama patrijarha.

Crkva kao duhovna sigurna kuća za ratne zločince

I nije Irinejev istup nikakav sporadični incident. To je dogmatska kanonika, to je uputstvo za dalje, to je put kojim će se u dogledno vrijeme kretati mejnstrim mišljenje u Srba. Pa vam srpski kler dođe nešto kao sigurna duhovna kuća za ratne zločince. Pa onda svi silni zločinci sa aminom crkve, sa krstom i brojanicom oko ruke bivaju prevedeni u "cartvo pravednika".

I kako je to grozotno ljudski. Da se Irinej i ostala bratija mole za duše koljača. Pa, što se od njih niko ne prevari pa da se pomoli za dušu Fatime Muhić, ubijene bebe srebreničke? Što se niko od otaca pravoslavnih ne pomoli za pokoj duše onih 102 ubijene djece u Prijedoru?

Nije đavo da su njihovi nevini životi po crkvenoj hijerarhiji ispod života kasapina iz Kalinovika? Ili možda baš jeste đavo.

Samo, čini se da je vrag patrijarhu otupio rasudne moći. Jer da nije, ne bi stao u zaštitu krvnika, nego bi se pomolio za nevino pobijene civile njih na desetine hiljada u BiH. A, bilo bi dobro da patrijarh Irinej radi svoj posao kako treba. Da se obrati Svevišnjem i prvo zatraži oprost za svoje riječi.

A, za Ratka Mladića nema šta da kaže. On se ne kaje i od njega je odavno i Bog digao ruke.

Izvor: Al Jazeera

///////////////////////
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Patrijarh Irinej: Presuda Mladiću je djelo đavola

Poglavar SPC-a izjavio je da se sve to dešava jer svjetski moćnici rade đavolska djela, a Srbi trpe posljedice.



'Nije od juče da ispada da su samo Srbi krivi za sve, a da su ostali nevini', zaključuje patrijarh IrinejTanjug

Patrijarh srpski Irinej izjavio je da je presuda Haškog tribunala Ratku Mladiću "delo đavola" i da nije prvi put da ispada da su samo Srbi krivi za sve, dok su ostali nevini.

"Još jedan Srbin osuđen je u Hagu. Mi smo znali da će Ratko Mladić biti osuđen i da će sve biti tako i mi, nažalost, tu ništa ne možemo da učinimo", rekao je poglavar Srpske pravoslavne crkve za Alo.

Kako je istakao, sve to se dešava jer "silni svetski moćnici rade đavolska dela, a mi trpimo posledice".

"Nije od juče da ispada da su samo Srbi krivi za sve, a da su ostali nevini", zaključio je Irinej.

Doživotni zatvor

Haški tribunal u sredu je Ratku Mladiću, generalu i bivšem ratnom komandantu Vojske Republike Srpske, izrekao prvostepenu presudu i osudio ga na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida u Srebrenici, kao i zbog progona, istrebljenja, zločina protiv čovečnosti, ubistva, nehumanog dela prisilnog premeštanja, deportacije, terorisanja i protivpravnog napada na civile te uzimanja talaca.

Mladić je oslobođen samo po prvoj tački optužnice za genocid u šest opština (Ključ, Kotor-Varoš, Sanski Most, Prijedor, Vlasenica i Foča) tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Izvor: Agencije

///////////////////////////////////

POVEZANE VIJESTI

26.11.2017.

NA IZVORIŠTU BOSANSKE DRŽAVNOSTI

Na izvorištu bosanske državnosti : Budimo ujedinjeni u našim različitostima

Novembar 25. 2017.

Kulturno-svečani programom kojim je obilježen praznik organizovalo je nekoliko nevladinih organizacija s ciljem da na ovaj način ukažu na značaj historijskih lokaliteta srednjovjekovne Bosne.

Biti dio društva predstavlja i odgovornost da se radi na polju demokratije i jačanju ljudskih prava, poručeno je s današnjeg skupa.

Historičar Enver Imamović prisutne je upoznao o historijatu Bobovca te dodao da svima treba biti velika čast što stoje na mjestu gdje su udareni temelji države i gdje su stajali bh. poglavari.

“Danas smo svi do jednog samo stanovnici Bosne i Hercegovine. Stojimo Hrvat do Srbina, a Srbin do Bošnjaka i svi smo ovdje jer je ovo srce Bosne i Hercegovine i ovakva slika treba da se vidi u čitavoj državi. BiH je imala puno gradova, a Bobovac je bio njena prijestolnica”, izjavio je Imamović.

U ime mladih govorila je predstavnica “Mreže mladih” Nedžma Hrvat koja je izjavila da je zadovoljstvo na platou Bobovca vidjeti mlade ljude koji su garant da će BiH opstati.

“Mi mladi ćemo znati čuvati, graditi i stvarati uvjete za bolji život svih njenih naroda. Ostajte ovdje i borite se da BiH bude mjesto ugodnog života, to je naš dug prema domovini”, naglasila je Hrvat.

Predsjednik “Preporoda” Senadin Lavić u izjavi za Klix.ba je kazao kako je cilj predložiti nacrt deklaracije o budućnosti Bosne i Hercegovine čime bi ona bila zemlja svih njenih građana.

“Mi nismo političari, u BiH postoji bosanski narod i građani koji vole ovu zemlju. Bez obzira ko su oni, danas su ovdje jedni do drugih i jasno su poručili da žele normalnu državu bez fašističkih parola”, poručio je Lavić.

Denis Vazić, sekretar UO Srpskog građanskog vijeća – pokreta za ravnopravnost u BiH, izjavio je kako je današnji praznik dan obnove temelja državnosti BiH kada su prihvaćeni osnovni principi zajedničkog života i tolerancije.

“Historija je dokazala da narušavanjem tih principa idemo mnogo koraka unazad uz ljudske žrtve. Današnji dan i ono što je bilo prije 74 godine treba nam biti vodilja da gradimo prosperitet. Mi moramo biti ujedinjeni u našim različitostima i biti korektivni faktor prema političkim strukturama koje trebaju vidjeti da je ovo jedini put kojim trebaju ići narodi u BiH”, izjavio je Vazić.

Današnjem skupu prisustvovao je i fra Mirko Majdandžić koji je kazao kako je danas došao obilježiti rođendan svoje domovine.

“Ovo je centar bosanske državnosti i to treba tako sačuvati. Fratri su uvijek dolazili ovdje na molitvene susrete, ali ovaj dan treba osloboditi od svih vjerskih obilježja. Danas ne treba biti ni ‘Oče naš’, ni ilahija, ni kasida, već samo program za građane BiH. Ja sam ovdje da proslavim rođendan svoje države i svi bi trebali doći ovdje i proslaviti današnji dan”, izjavio je Majdandžić.

Današnjem skupu prisustvovao je i počasni vod Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, a druženje prisutnih nastavljeno je na platou Luke uz grah i čaj.

Osim kulturno-umjetničkog i edukativnog programa s Bobovca su danas poslane poruke zajedništva, tolerancije i želje za izgradnjom bolje države po mjeri svih njenih građana.

(Klker.info-Klix)


//////////////////////////////////////

Denis Bećirović: Afirmirati vrijednosti i poruke ZAVNOBiH-a

Novembar 25. 2017.



Poslanik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (PSBiH) Denis Bećirović danas je, uz čestitke upućene povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine, podsjetio na značaj 25. novembra, dana kada je 1943. godine na Prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH – ZAVNOBiH-a potvrđen kontinuitet bosanskohercegovačke državnosti, te pozvao na afirmaciju vrijednosti i poruka ZAVNOBiH-a.

– Danas želim u PSBiH reći da svi moramo snažnije, pametnije i odlučnije afirmirati vrijednosti ZAVNOBiH-a i njegove ključne poruke – istaknuo je Bećirović na pres-konferenciji u Sarajevu, podsjećajući da je Predstavnički dom PSBiH prošle godine usvojio njegov prijedlog za donošenje posebnog državnog zakona o nagradi ZAVNOBiH-a, te u vezi s tim predočio novinarima zapisnik s 39. sjednice PD PSBiH od 14. decembra 2016. godine.

Pozvao je u tom kontekstu Vijeće ministara BiH da okonča aktivnosti u vezi s izradom i upućivanjem u parlamentarnu proceduru spomenutog zakona.

Bećirović je istakao da je 25. novembar jedan od najsvjetlijih, najgrandioznijih i najznačajnijih datuma u dugoj historiji BiH, te da je ZAVNOBiH događaj koji jednako baštine svi u BiH, svjedočeći da na temeljima antifašističke i multetničke orijentacije BiH podjednako pripada svim njenim građanima i i svim njenim narodima, a odlučno se suprotstavljajući ondašnjoj velikohrvatskoj, ustaškoj, kao i velikosrpskoj, četničkoj opciji.

– Da nije bilo te antifašističke opcije mi ne bi bili svrstani na stranu svjetske antifašističke koalicije i ne bi bilo obnove državnosti BiH – precizirao je.

U osvrtu na suštinu i vrijednost poruka ZAVNOBIH-a te najnovije udare na nezavisnost, državnost i suverenitet BiH, Bećirović je ocijenio da to što se Dan državnosti BiH ne priznaje od pojedinih političara, nikako ne znači da ne postoji i da nije legalan i legitiman državni praznik.

Dodao je da je to samo rezultat elementarnog nepoznavanja pojma pravne države i pojma zakonitosti od pojedinih političara u BiH, te potcrtao da na 25. novembar mogu i trebaju biti ponosni svi građani i narodi i svaki čovjek u BiH.

Bećirović je kazao da su vijećnici ZVANOBiH-a ustali protiv bratoubilaštva, genocida, mržnje i nacifašizma, te da danas, nakon sudskih presuda Karadžiću, Mladiću i gotovo cijelokupnom političkom i vojnom vrhu RS-a, treba uspostaviti jasnu razliku između ZAVNOBiH-ovske BiH i onoga što su promovirali i prakticirali spomenuti i drugi haški osuđenici.

U vezi s tim, naglasio je da je ZAVNOBiH promovirao zajedništvo i povezivanje  bh. naroda i suprotstavio se genocidu u Drugom svjetskom ratu, te da je promovirao čovječnost, povratak ljudi na stoljetna ognjišta, odnosno život i humana djela.

Potcrtavajući spomenutu razliku, napomenuo je da su nasuprot rečenom, Karadžić i Mladić kao strateški cilj postavili razdvajanje bh. naroda, te da su osuđeni za počinjeni genocid, zločine protiv čovječnosti i progone ljudi s njihovih stoljetnih ognjšta, kao i zato što su sijali smrt i bili protagonisti nehumanih djela, svstavajući se tako u red najvećih zločinaca.

Bećirović se osvrnuo i na regionalni aspekt i značaj Dana državnosti BiH, pozivajući sve bh. susjede da poštuju Bosnu i Hercegovinu kao punopravnu članicu UN-a.

Istovremeno, ocijenio je žalosnim da nijedan bh. zvaničnik nije reagirao na izjavu predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića koji je kazao „da Srbija ima pravo da se miješa u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine“.

– Takva izjava je nedopustiva i neprimjerena, te protivna načelima UN-a i postulatima Međunarodnog prava. Nema ni Vučić, ni bilo koji funkcioner Srbije pravo da se miješa u untrašnja pitanja suverene države BiH – poručio je, između ostalog, Bećirović, pozivajući sve na građenje odnosa na ravnopravnim osnovama i međusobnom uvažavanju.

(Kliker.info-Fena)


////////////////////////////////////////

Bakir Izetbegović : Voljeti i biti ponosan na svoju zemlju

Novembar 25. 2017.


Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović u izjavi za N1 kazao je da su mir i antifašizam dvije tačke za koje se svi trebamo držati dok ne pobjedimo.

“Slavi se u jednom njenom dijelu, ali košarkaši nisu u jednom dijelu, nego su svi zajedno. I Andrija, i Džanan, i Nemanja… Predvodi ih Duško i pobijedili su jučer košarkašku velesilu. Svima onima koji na momente imaju krizu i depresiju u vezi sa ovim stanjem to je poruka”, kazao je Izetbegović za n1 tokom današnjeg obilježavanja Dana državnosti BiH u Sarajevu.

“Naravo da je bilo ovih dana teško gledati kako se svrstavaju uz ratnog zločinca, masovno, oni koji to ne bi trebali raditi. Ali na nama je da vidimo kako se ovi mladi ljudi bore za svoju zemlju, da sačuvamo entuzijazam, da poštujemo ove praznike. Mir i antifašizam su dvije tačke i uže za koje se trebamo držati dok na kraju ne pobijedimo. Treba voljeti svoju zemlju, biti ponosan na nju, poštovati svoje komšije, biti antifašista, njegovati mir, ima li šta normalnije i poželjnije od toga”, naveo je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović u izjavi za N1.

Dan državnosti Bosne i Hercegovine, 25. novembar, obilježen je polaganjem cvijeća i posjetom spomen obilježjima u Sarajevu.

Brojne delegacije sa državnog, entitetskog, kantonalnog, gradskog i opštinskog nivoa prvo su posjetile Vjećnu vatru, zatim Memorijalni centar Kovači, a potom Spomen obilježje poginuloj djeci opkoljenog Sarajeva i Spomen park Vraca. Među mnogobrojnima, koji su posjetili obilježja, bili su Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH, Denis Zvizdić, predsjedavajući Vijeća ministara BiH, Abdulah Skaka, gradonačelnik Sarajeva i mnogi drugi.

(Kliker.info-N1)

26.11.2017.

ESAD BAJTAL: SA ZAVNOBiH-om SMO BILI EVROPA PRIJE EVROPE

Esad Bajtal: Sa ZAVNOBiH-om smo bili Evropa prije Evrope



Esad Bajtal: Sa ZAVNOBiH-om smo bili Evropa prije Evrope

ZAVNOBiH živi tamo gdje će njegovi poricatelji morati da nas odvedu, a to je EU. S njim, sa ZAVNOBiH-om smo bili Evropa prije Evrope”, kazao je sociolog i autor Esad Bajtal povodom svečane Akademije povodom obilježavanja 74. godišnjice Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u organizaciji SABNOR-a u KS i SABNOR-a u BiH.

Bajtal koji je govorio o “svevremenskim vrijednostima ZAVNOBiH-a” je kazao da ZAVNOBiH ne pripada povijesti, nego ona njemu.

ZAVNOBiH ne pripada povijesti, nego povijest pripada njemu. ZAVNOBiH nije prošao i nije mrtav na žalost svih onih koji misle ili lažu da je to tako, samo je nasilno krvlju zbačen sa bh. scene. Pokošen kao trava, ali pokošena trava uvijek iznova raste i naraste“, kazao je Bajtal i nastavio:

ZAVNOBiH živi tamo gdje će njegovi poricatelji morati da nas odvedu, a to je EU. S njim, sa ZAVNOBiH-om smo bili Evropa prije Evrope. Živjeli smo na način na koji današnja Evropa pokušava da se organizuje. Otuda stiže paradoks negiranja ZAVNOBiH-a, njegovih tekovina, rušenjem spomenika i slavljenjem zločinaca, a to su samo jalovi pokušaj brisanja ZAVNOBiH-a“, kazao je Bajtal.

Bajtal je kazao da se u logiku ZAVNOBiH-a vlastodršci u BiH zaklinju, a izbjegavaju je.

Njemu se opire emancipatorska logika ZAVNOBiH-a u koju se vlastodršci zaklinju, a izbjegavaju. U EU ih čeka ono što su ovdje krvavo rušili, razbijali i palili sve do danas, ali uzalud. U EU ih čeka pravna država i građani, a ne etno podanici. Čekaju ih ljudska prava umjesto samovolje“.

“Njihovo krvavo i nasilno rušenje svih principa devedesetih godina Evropa je mirno gledala i upravo u tom paradoksalnom momentu leži neizbježnost pobjede ZAVNOBiH-a, odnosno pobjede emancipatorskog potencijala ZAVNOBiH-a kao svevremenog sistema vrijednosti na kojima Evropa niče i raste”, poručio je Esad Bajtal.

N1

/////////////////////////////////////////////

Circus ColoRatko



Circus ColoRatko

Foto: TRINGER/EPA

Nego, kad već pomenuh Onog Odozgo, ima jedna interesantna stvar o kojoj je nedavno pisao Ante Tomić. Naime, nakon 24 godine rada Suda pravde u Den Hagu i ukupno 161 (o)suđenih zločinaca upadljivo je da se svi oni, na svim stranama, deklarišu kao “teški” vjernici. Među svim tim ubicama, silovateljima, pljačkašima i psihopatama – nijednog, ama baš nijednog ateiste! 

Srijedom iz kreveta obično ustajem čio, unaprijed se radujući utakmicama Lige šampiona, mezi i pivici na stolu.

No, jutros je drugačije. Danas će, naime, Tribunal da izrekne kaznu bivšem zapovjedniku vojske Republike Srpske Ratku Mladiću. Nakon 530 dana i 600 (šest stotina!) svjedoka, red je i da se i ovaj crni dosje već jednom zatvori. Uostalom, zar Joegoslavië-tribunal u Den Hagu krajem ove godine definitivno ne prestaje sa radom?

Već od ranog jutra na svim kanalima holandske televizije počinje medijsko bombardovanje: analize, prognoze, očekivanja… Negdje na izdisaju prijepodneva, prve “žive” slike iz sudnice: tajac dok sjedokosi sudija izriče presudu. A u boksu sa strane, okružen snažnim policajcima, čovjek u crnom odijelu stoji, i sluša. Naravno, odmah ga prepoznam. To lice, i taj oštri, malo unjkavi glas nije lako zaboraviti. I sâm sam ga slušao, negdje ’93., u skloništu 2 x 2 metra, uz “muziku” granata koje su padale i na moj grad, kad je ono uzbuđenim glasom iznad Sarajeva komandovao: “Tuci Belešiće. Tamo ima manje Srba!” Ili tako nekako. Nema veze što nisu “Belešići, nego Velešići. To on, nevičan Gradu, nije mogao znati. Smisao poruke je stravično isti: “Pobij sve što nije naše!”

I evo ga sad pred sudom. Star (75 mu je ljeta), bolestan (nekoliko srčanih i moždanih udara) i, na prvi pogled, onemoćao. Takav mi se, barem, isprva činio, sve dok sudija, za ono što je Mladić učinio ili propustio da učini, nije izrekao jedinu moguću presudu: doživotna robija. U tom trenutku taj naoko krhki starac se najednom pretvara u ranjenu zvijer. Srdito maše, lamata rukama, viče i prijeti. Koliko mogu da ga razumijem, “sve je to laž i namještaljka”. Veoma je, jadan,  “uzbuđen”, “skočio mu pritisak na tristo”, i slične stvari. I, na kraju, poput vatrenog prostaka na fudbalskoj tekmi, prije no će ga ovaj odstraniti iz sudnice, sav zapjenjen nekoliko puta sudiji opsovao mater. Na to se i njegov “tabor” u sudnici, rodbina i prijatelji, zgledao: Ratko, Ratko…

I tu je “cirkus”, barem što se njega tiče, bio završen.

No, od te transformacije od “sirotog starca” u verbalnog siledžiju još su i gore oprečne reakcije protivnika i pristalica Ratka Mladića. I to, pomenusmo, i u sudnici, ali  što je još mnogo tužnije, i u samoj Bosni i Hercegovini. Na jednoj, bošnjačkoj strani, olakšanje i radost. Na drugoj muk, i nevjerica. “Zar je moguće?” Supruga Mladić je izjavila: “Pedeset godina sam živjela s Ratkom. On je divan čovjek.”

E pa, moja Mladićko, po strani od tvoje ljubavi i svih uzroka rata, pretvornosti i zločina svih sukobljenih strana: kad neko poslije bitke pobije, ili kao komandant dozvoli likvidaciju, prema procjenama, prvo 6.000, a onda još 1.500 ljudi, među kojima i jedan broj staraca i maloljetnika – šta drugo da očekuje? U ime kog Boga ljudska duša – crna, bijela, žuta, homo ili hetero, vjernik ili agnostik, muško ili žensko – to može opravdati?!

A zna se, vojska kojom je komandovao RM, bila je, barem u početku, jedina solidno organizovana vojna sila u ratu u BiH. Tu se bez znanja “đenerala” nijedna krupnija stvar nije mogla desiti. Sve ostalo su priče za malu djecu.

Nego, kad već pomenuh Onog Odozgo, ima jedna interesantna stvar o kojoj je nedavno pisao Ante Tomić. Naime, nakon 24 godine rada Suda pravde u Den Hagu i ukupno 161 (o)suđenih zločinaca upadljivo je da se svi oni, na svim stranama, deklarišu kao “teški” vjernici. Među svim tim ubicama, silovateljima, pljačkašima i psihopatama – nijednog, ama baš nijednog ateiste!

Pa koji im je to bog – jer ovaj njihov sigurno ne zaslužuje veliko početno slovo – izdao, dozvolu, ausvajs za zločin?

Sve sami “vjernici”, velim. Pa se tako sjećam i ovoga ovdje kako, devedeset i neke, salutira pred nekim mantijašem, popom, štatijaznam, patrijarhom. I ljubi mu ruku, dok ga ovaj, bezbeli, glagosilja. Kao da čujem sijedog bradonju: “Samo tako, sine!” Okolo cijela scenografija: zastava, krst časni, kandilo. Rakija. I najbliži kompanjon, Mister Psihijatar, brother in crime, i on poškropljern svetom vodicom.

Ista pjesma, i to na svim “našim” stranama. Gotovina, “heroj, a ne zločinac”. Kordić i ostali prlići – “mali bogovi” zapadne Hercegovine! A “prvoborac” Caco je brutalno “sklonjen” tek kad se totalno osilio, a njegovi zločini došli do ušiju predstavnika međunarodnih mirovnih snaga. Pokopan je, što svi znamo, na prestižnom groblju u Sarajevu. Alija ga, pouzdano znam, dugo oslovljavao sa “sine”.

Ali, svi moćnici još uvijek nerado govore o toj “strani B” naše crne “ploče”. O iskrenom oprostu da i ne govorim.

O tom zatvaranju očiju pred ranama na sopstvenoj savjesti legendarni branilac Sarajeva, general Jovan Divjak u uglednoj amsterdamskoj novini Volkskrant veli:

“Uvijek se govori da su se Bošnjaci samo i isključivo branili od agresije Zagreba i Beograda. Zbog toga se priča o genocidu u Srebrenici, ali ne i o zločinima počinjenim u ime Armije BiH.”

Sve ovo, naravno, niukoliko ne umanjuje monstruoznost Mladićevog zločina, niti i na koji način ne dovodi u pitanje opravdanost najviše mu dodijeljene kazne – doživotni pržun.

Pa iako mu, “heroju”, srebrenički Srbi – eno jednog pred kamerama: ogromna glava, izbrijano tjeme, jedan zub u glavi – već u julu, u centru svog “slavnog mjesta”, kane podići kip, to ama baš ništa ne mijenja na stvari. Zna se da na Balkanu kipovi imaju vrlo ograničen “rok trajanja”. Prije ili kasnije završe u rijeci, pod čekićem ili, u najboljem slučaju, u kakvom podrumu. Gdje ih čeka duga, prokleto duga noć zaborava.

Neka bude tako. Njima bista (na obraz), a nama – Ratko u vječnom zatvoru.

Dok se zemlja u Potočarima još uvijek suši od suza i “tuđe”, komšijske krvi.

 

24.11.2017.

SRDJAN PUHALO: A STA JE TO HEROJSKO PREDSJEDNICE DODIK?

Srđan Puhalo : A šta je tu herojsko predsjedniče Dodik?

Novembar 24. 2017.

Predsjedniče Dodik,

Obraćam vam se kao zbunjeni roditelj koji je potpuno svjestan vašeg znanja i iskustva. Nekoliko puta ste potpuno mijenjali mišljenje o svemu i svačemu i to mi daje za prvo da vam se obratim kao ekspertu. Osim toga vi ste otac, djed i Srbin što mi je veoma važno kao stanovniku Republike Srpske.


Image may contain: 3 people, text



Piše: Srđan Puhalo (Frontal)

Elem, ja sam roditelj dva djeteta i pokušavam da ih vaspitam da budu dobri ljudi, dobri Srbi, dobri stanovnici Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, ali i sami znate koliko je to teško. Danas biti dobar čovjek, ne znači biti i dobar Srbin. Dobar Srbin danas znači biti loš Bosanac i Hercegovac. Mislim da me razumijete?

Elem u kontekstu ovih posljednjih napada na Republiku Srpsku, ja sam se malo pogubio oko pojma herojstva. Znate ja vam se u Republici Srpskoj opažam kao neuravnotežena osoba sklona pohlepi i egzibicionizmu, sa željom za priznanjem i dokazivanjem. Dodamo li tome da sam odrastao u Kalnoviku, sasvim je jasno da sam malo psihički opičen.

Zato pomagajte.

Kako vi danas definišete herojstvo i heroja?

Recimo, ja sam odrastao čitajući stripove i tu mi je nekako sve bilo jasno. Blek Stena je junak jer se bori protiv crvenih mundira. Fantom je rasturao kriminalce i zloće bez obzira na boju kože, nacionalnost ili vjeroispovjest. Supermen je bezbroj puta spasavao Zemlju od zlikovaca i tu sam veoma dobro mogao razlučiti ko je junak a ko nije. Čak sam i u epskim pjesmama mogao skontati da je Musa Kesedžija negativac, a Marko Kraljević na strani slabih i obespravljenih Srba. Čak sam skontao i Marka Miljanova kada je govorio o čojstvu i junaštvu. Partizani su bili heroji, ustaše i četnici su bili kukavice i sluge okupatora.

Onda su došle 90- te i od tada do danas nikako da to raztabirim u svojoj glavi. Ajde što ja to ne kontam, nego ne znam šta da kažem djeci kad me upitaju.

Evo mojih nedoumica:

Jel’ herojski zločin nad svojim narodom preduprijediti zločinom nad drugim narodima?

Jel’ herojski pobiti oko 33 000 civila?

Jel’ herojski pobiti 102 djeteta u Prijedoru?

Je li herojski kada napraviš masovnu grobnicu veliku kao pola fudbalskog igrališta?

Je li herojski kada usred Banjaluke porušiš crkvu samo zato što je katolička?

Je li herojski kada naparviš „strašan zločin“ u Srebrenici?

Je li herojski kada u Foči otvoriš javnu kuću i siluješ dojučerašnje komšinice?

Je li herojski kada natrpaš u Višegradu punu Aljića kuću sa 65 civila i zapališ ih?

Je li herojski kada porušiš 534 džamije na teritoriji koje je kontrolisala vojska i policija Republike Srpske?

Je li herojski prebijati na smrt zarobljenike i civile u onim štalama na Manjači?

Je li herojski kada na sudu priznaš krivicu za nešto, a onda kad izađeš na slobodu kažeš da si se samo šalio?

Je li herojstvo kada sve ovo znaš i ćutiš o tome?

Jel’ herojski da iz rata izađeš bogatiji, nego u miru?

Jel’ herojski zločine pojedinca pripisivati čitavom narodu?

Ne znam predsjedniče Dodik, meni se čini da nije, ali vama i ovim oko vas izgleda da jeste. Zato sam malo zbunjen.

Šta da kažem djeci kada me upitaju šta je to herojstvo i ko je to heroj?















24.11.2017.

DAN DRZAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

  25. 11. 2017.


Za Dan državnosti građanima poklon velika zastava (ilustrativna fotografija)

Za Dan državnosti građanima poklon velika zastava (ilustrativna fotografija)

Dvadesetpeti novembar se obilježava kao Dan državnosti BiH, u znak sjećanja na Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a (Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja), u Mrkonjić Gradu, 1943. godine, gdje je donesena odluka o obnovi državnosti BiH. Antologijski, istorijski zaključak sa tog zasjedanja glasi: „BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.“

Mnogi analitičari ocjenjuju da se radi o najdirektnijem programu antifašističke borbe i opredjeljenosti za zajednički život u miru i slobodi. „Evropa se na tome gradi i zato je ZAVNOBiH još uvijek živ“, kaže politički analitičar Esad Bajtal.

„ZAVNOBiH ne pripada istoriji, istorija pripada njemu. Pripada mu budućnost jednog načina življenja, koji nema alternative – zajedništvo, sloboda, pravda, istina. Zar ima nešto iznad toga?! Nema. A dogodio se paradoks, da je ta ista Evropa, gledala kako se ovdje u krvi, u suzama ruše principi na kojima se ona danas izgrađuje. Što se tiče domaćih političara, ZAVNOBiH koji je učinio BiH zemljom na najljudskiji mogući način, danas se negdje ignoriše, a tamo gdje se obilježava to se ponekad čini čak i licemjerno. To rade oni koji se uporno pozivaju na njegove tekovine, a istovremeno mijenjaju imena ulica, škola, trgova onih ljudi koji su se borili i izborili za ZAVNOBiH i njime donijeli BiH ovakva kakva je. Eto, zar to nije paradoksalno?“ pita se Bajtal.

Istorija pripada ZAVNOBIH-u: Esad Bajtal
Istorija pripada ZAVNOBIH-u: Esad Bajtal

Već godinama, 25. novembar se ne priznaje u Republici Srpskoj, odakle Milorad Dodik uporno ponavlja da „ne postoji ni dan, ni datum državnosti BiH“. Uostalom, poznat je po izjavama da BiH nije država, da će se raspasti i da je to kreacija koja ne može uspjeti.

U ovom entitu, kao praznik se slavi 21. novembar, dan parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je uspostavljena Republika Srpska.

Do sada se 25. novembar obilježavao djelimično u dijelu Federacije gdje živi i većinsko hrvatsko stanovništvo. Nakon što je predsjednik HDZ-a i predsjedavajući Predsjedništva BiH, Dragan Čović prije nekoliko dana izjavio da neće prisustvovati svečanoj akademiji koja se tradicionalno održava u zgradi Predsjedništva, sasvim sigurno da će bojkot biti još veći. Čović je izjavio da je član Predsjedništva Bakir Izetbegović „samoinicijativno uputio poziv za obilježavanje, te da je predlagao da se 25. novembar obilježi nekoliko dana prije ili poslije“. Kasnije je zvanično potvrđeno da Čović tog dana neće biti u BiH.

Već tradicionalno, srpski članovi Predsjedništva BiH, a to je u ovom mandatu Mladen Ivanić, takođe ne priznaju 25. novembar kao praznik odnosno Dan državnosti BiH.

Pa ipak, ovaj dan će u subotu biti obilježen na Bobovcu, srednjovjekovnom središtu bosanskih vladara odakle će biti upućena poruka o kontinuitetu postojanja Bosne i Hercegovine.

Nekoliko nevladinih organizacija, među kojima su Bošnjačka zajednica kulture "Preporod", Asocijacija nezavisnih intelektualaca "Krug 99", Hrvatsko narodno vijeće (HNV), Srpsko građansko vijeće (SGV), Kongres bošnjačkih intelektualaca,već tri godine podsjećaju na značaj 25. novembra 1943. godine, kao dana obnove bh. državnosti.

Mjesto bosanske državnosti - bobovac
Mjesto bosanske državnosti - bobovac

„Bobovac je jedno od najvažnijih bh. mjesta gdje izvire državnost, gdje BiH počinje i mjesto kojem se vraćamo“, izjavio je predsjednik "Preporoda" Senadin Lavić.

Marinko Pejić, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća u BiH (HNV) je poručio : "Tog dana kada budemo na Bobovcu, vratićemo se makar u mislima u period iz 1943. godine i period Kulina bana i dobrijeh dana, što bi se reklo. Ovo je lijep primjer da pokažemo i vladajućim strukturama da se mogu zajednički obilježavati datumi, koji su važni za sve koji žive u BiH. Mene žalosti pojava da se ove godine u Predsjedništvu BiH nisu mogli dogovoriti da zajednički obilježe dan, to je katastrofa. To je veći razlog za nas iz udruga iz civilnog društva da se više angažujemo oko toga i primjerom pokažemo omladini kako treba", rekao je Pejić.

Deklaracija ZAVNOBiH-a , koju su te ratne 1943. godine potpisali njegovi vijećnici, direktan je manifest borbe protiv fašizma i zato bi morao biti trajni dokument BiH, smatra predsjednik SABNOAR- a, dr Bakir Nakaš.

„Te antifašističke vrijednosti, na neki način u samom svom korijenu imaju toliko širine, da su za mene više demokratske nego sadašnji procesi koji se oglašavaju kao procesi demokratskih dešavanja i jačanja civilnog društva u BiH, zatim u Evropskoj uniji i u svijetu. Antifašizam kao pojam, kao proces, kao ono što u suštini daje osnovno opredjeljenje konceptu odnosa prema društvu, prema etici, prema moralu, bio je neupitan u svakom pogledu. Neupitan bi bio u svakom pogledu i kod svih partija i stranaka koje žele da stvaraju novo civilno društvo zasnovano na antifašističkim principima. Naravno, one krajnje desne snage, one će uvijek biti na strani fašizma i danas ga proklamuju. Iz tog razloga se moramo vraćati na principe antifašizma“, navodi Nakaš.

To što se na cijelom prostoru BiH ne obilježava Dan državnosti, Esad Bajtal komentariše ovako:

„To je diverzija civilizacijskog odnosno necivilizacijskog tipa s obzirom da ZAVNOBiH ima vrhunske vrijednosti zajedništva, jednakosti i kako se nekada govorilo - bratstva. Neću se sada vraćati bratstvu ali, ZAVNOBiH je BiH učinio najviše moguće ljudskom zemljom i ne vidim zbog čega se u nekim njenim dijelovima gazi“, kaže Bajtal

Ipak, povom 25. novembra održaće se brojni programi kojim će se osvježiti sjećanja na istorijske odluke s malog dijela slobodne teritorije, u to vrijeme Evrope okovane fašizmom. Na drugoj strani, bh. političari će i od ovog datuma praviti svoje političke poene.

Neprisutni na Dan državnosti BiH: Članovi Predsjedništva iz redova hrvatskog i srpskog naroda Dragan Čović i Mladen Ivanić
Neprisutni na Dan državnosti BiH: Članovi Predsjedništva iz redova hrvatskog i srpskog naroda Dragan Čović i Mladen Ivanić

Uzalud, sa svih strana svijeta bh. građanima stižu čestitke. Jedna je predsjedavajućem bh. Predsjedništva, Draganu Čoviću stigla i od američkog predsjednika Donalda Trampa.

Na svečanoj akademiji u zgradi državnog Predsjedništva okupiće se brojne diplomate i predstavnici međunarodnih organizacija da iskažu svoje poštovanje prema istorijskim odlukama ZAVNOBiH-a. A tamo će biti samo jedan član Predsjedništva – Bakir Izetbegović.

Mladena Ivanića neće biti u skladu s negovim već poznatim stavom da BiH nema Zakon o državnim praznicima, a Dragan Čović će biti na službenom putu.

Za prazničnu atmosferu ipak se pobrinula Uprava grada Sarajeva, iz koje je najavljeno postavljanje velike zastave BiH, dimenzija 6x12 metara, na jarbolu u blizini releja Hum iznad Sarajeva.






24.11.2017.

PREDRAG BLAGOVČANIN; RATKO MLADIĆ JE MONSTRUM KOJEG SE SRBI MORAJU STIDJETI

Predrag Blagovčanin: Mladić je monstrum kojeg se Srbi moraju stidjeti


Predrag Blagovčanin

Autor 22.11.2017. 



Predrag Blagovčanin: Mladić je monstrum kojeg se Srbi moraju stidjeti

Foto: Reuters

///////////////////////////

“Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskog, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Došlo je vrijeme da se poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”


Image may contain: 3 people, text

Ratko Mladić se osvetio, a srpskom narodu u Bosni i Hercegovini poklonio je najtragičniji poklon koji su u svojoj istoriji dobili. Upravo zbog genocida u Srebrenici i zločina protiv čovječnosti, autor najstrašnije izjave izrečene u periodu rata u Bosni i Hercegovini, danas, nakon 22 godine osuđen je prvostepenom presudom pred Haškim tribunalom na doživotnu robiju.

Šta znači doživotna robija za nekoga ko ima 75 godina? Da li je pravda zadovoljena i da li će Šuhra Malić majka dva sina ubijena u Srebrenici večeras nakon 22 godine moći mirno zaspati. Najvjerovatnije neće. Pravda za žrtve Srebrenice, Prijedora, Sarajeva i hiljadu petsto djece ubijene u ovom gradu ne postoji niti se na bilo koji način tragedija i bol mogu kompenzirati sa zatvaranjem starca od 75 godina „slabih mentalnih sposobnosti“ u udobnu ćeliju od 15 kvadrata po evropskim standardima.

„Velušiće tuci i Pofaliće tamo nema srpskog življa“. Tukao je general Mladić tukli su i njegovi podređeni pa su tako granatama i snajperima ubili preko 10.000 ljudi, ali njih se arogantna personifikacija zla oličena u spodobi poput Ratka Mladića u svojoj ćeliji neće prisjećati.

Nema potrebe za kajanjem, jer u svom nacionalističkom i zločinačkom umu Ratko Mladić ne vidi ništa sporno u kolektivnim ubistvima, silovanjima i u konačnici genocidu u Srebrenici. Upravo to smo mogli vidjeti u cirkusu od suđenja koje je trajalo 530 dana, a koje je kulminiralo udaljavanjem Ratka Mladića iz sudnice, povišenim pritiskom i psovkama upućenim sudijama i ostatku civiliziranog svijeta.

Ratko Mladić je tako završio svoju karijeru, kao osuđeni ratni zločinac koji će zaboravljen istrunuti u nekoj evropskoj ćeliji. Međutim, politika kojoj je Ratko Mladić tako pokorno služio u Bosni i Hercegovini nije poražena niti je simbolično osuđena na doživotnu robiju.

Kad vam Milorad Dodik predsjednik Republike Srpske, entiteta nastalog upravo zahvaljujući osuđenim ratnim zločincima poput Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, Radovana Karadžića, uoči presude izjavi da „Ratko Mladić ostaje legenda srpskog naroda“ postavlja se pitanje vode li pojedini politički predstavnici srpskog naroda u Bosni i Hercegovini politiku koja će Srbima u ovoj državi doživotno nametnuti kolektivnu krivnju za zločine počinjene navodno u njihovo ime?

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Presuda Ratku Mladiću nije presuda srpskom narodu u Bosni i Hercegovini. Međutim, sve dok srpski narod bude tolerisao lijepljenje plakata s licima osuđenih ratnih zločinca poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića i dopuštao dodjeljivanje epiteta poput „heroj“ uz ove monstrume, doživotni kolektivni mentalni i etički kazamat je realnost. Kad vam djeca uče da je Srebrenica „zavjera zapada protiv srpskog naroda“ ili da je „Ratko Mladić heroj nevino osuđen“ zapitajte se gdje živite i želite li  svojoj djeci ostaviti svu krv i kosti hiljada ubijenih.

Očigledno pojedini žele jer decenijskim tolerisanjem nacionalističkih politika i prešutnim dopuštanjem glorifikacije likova poput Mladića dotakli smo civilizacijsko i etičko dno.












24.11.2017.

DANAS PADAM NA KOLJENA, A DA LI SAM VELIKI SRBIN, NEKA KAŽU MOJE KOMŠIJE I MOJI SUSJEDI

Dragi Willy, ja danas padam na koljena kao običan čovjek, a to da li sam ja možda veliki Srbin, neka odluče moje komšije i moji susjedi


Sergio Šotrić

Autor 23.11.2017. 



Dragi Willy, ja danas padam na koljena kao običan čovjek, a to da li sam ja možda veliki Srbin, neka odluče moje komšije i moji susjedi

Foto: rarehistoricalphotos

///////////////////////

Dragi Wlilly, ne želim da kopiram tebe – ti si neponovljiv, ipak Willy i ja danas padam na koljena – u moje ime i u ime moje familije, ja iskreno molim za oprost u ime onih, koji nisu okrvavili ruke.

Willy, shvati to kao moju ljudsku gestu dubokog pokajanja, kao moju gestu molbe za oprostom za srpske ratne zločine u zadnjim ratovima u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj i na Kosovu. 

Piše: Sergio Šotrić

Dragi Willy Brandt,
često te se sjetim, a zadnjih dana sa razlogom…
Ništa ne brini, u Saveznoj Republici Njemačkoj je sve više-manje u najboljem redu. Istina tvoja i moja socijal-demokratska partija (SPD) je izgubila par procenata na prošlim izborima, još nije formirana ni nova vladajuća koalicija Angele Merkel, možda ćemo čak uskoro imati i nove izbore, ali nezaposlenost je napr. smanjena na najniži nivo od ponovnog ujedinjenja, a Njemačka je i dalje 4. u svijetu po privrednoj snazi – prva je u Evropi.

Dragi Willy, kao što si ti od njemačkih nacista i fašista 1933. izbjegao iz Njemačke u Norvešku, tako i ja, zajedno sa suprugom, 1992. od balkanskih fašista i ultra nacionalista, izbjegoh iz Bosne i Hercegovine u Njemačku. Kao što si ti u Švedskoj 1940. osnovao svoju privatnu firmu (švedsko-norvešku novinsku agenciju), tako i ja 1997. u Njemačkoj osnovah privatnu firmu (Mostar Promotion GmbH).

Dragi Willy, kao što si se ti iz inostranstva neumorno borio protiv izroda iz redova tvoga naroda – boreći se za svoju domovinu Njemačku, tako se i ja ne prestajem boriti sa izrodima iz redova moga naroda – boreći se za moju domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Kako su tvoji preci Willy, do dolaska Hitlera i nacista, istorijom koračali kao veliki pjesnici, mislioci i časni ratnici, tako su i moji preci do dolaska Miloševića, Mladića i njima sličnim, istorijom koračali kao časni borci za slobodu i prava čovjeka na brdovitom Balkanu.

Preksinoć njemački i internacionalni mediji počeše javljati: „presuda bosanskom Srbinu (kako ga po pravilu nazivaju) Ratku Mladiću, očekuje se sutra u holandskom gradu Den Haag-u. Međunarodni tribunal za ratne zločine će time izreći jednu od svojih najvažnijih presuda itd. itd.“…

Dragi Willy, opet mi se pred očima javiše slike nedužnih ljudi Bosne i Hercegovine – ruke im na leđima zavezane žicom, dok im se puca u potiljak – slike silovanih djevojaka i žena – slike majki koje tragaju za kostima njihove djece po blatu masovnih grobnica…
Dragi Willy, ti me razumiješ – i tebi su se slične slike njemačkih zločina javljale pred očima…

Preksinoć podijelih moje misli javno – na društvenoj mreži Facebook -– napisah:

VEČERAS LIJEŽEM U KREVET S NADOM
Večeras liježem u krevet sa nadom, da će sutra međunarodno pravo pravosnažno presuditi jednom pripadniku moga naroda, koji je odgovoran za patnju mojih komšija i susjeda (koje takođe smatram mojim narodom). Večeras liježem u krevet sa nadom, da će moj narod i svi, koje osjećam svojima, iskreno osjetiti pokajanje, da će iskreno pred nedužnim žrtvama pasti na koljena, da će moliti za oprost i pružiti ruku budućnosti. Večeras liježem u krevet sa nadom, da će u budućnosti želja za zajedništvom imati snage da premosti sve noćne more zločina.
Sergio Šotrić / 21.11.17

Juče ustadoh rano, u svim njemačkim medijima se vrte iste vijesti: propali razgovori 3 njemačke političke partije, propao pokušaj formiranja nove njemačke vlade na čelu sa Angelom Merkelom, očekuje se presuda generalu bosanskih Srba Ratku Mladiću itd. itd…

Dragi Willy, opet mi se pred očima javiše slike nedužnih ljudi – napr. mojih djedova Vase Ivelje i Milana Šotrića, koje 1941. kao nedužne civile ubiše fašisti – ustaše, javiše mi se slike Hitlerove vazalne države NDH u cijem balkanskom „Auschwitzu“ – koncentracionom logoru „Jasenovc“ – ostadoše kosti moga djeda Vase, a njegovo troje maloljetne djece (mojoj majci je tada nepuna godina) i supruga uzaludno očekivaše njegov povratak u Mostar. Vidim slike, kako fašisti – ustaše, u noći uoči pravoslavnog praznika Vidovdana, 1941. iz porodične kuće Šotrića u Mostaru odvode moga djeda Milana, kako ga kao nedužnog civila ubijaju, njegov leš bacaju u hladnu rijeku Neretvu, dok njegovo petero djece (mome ocu je tada 5 godina) i supruga uzaludno očekivaše njegov povratak u još vruću postelju.
Vidim moju majku i moga oca, kako odrastaju bez očeva, vidim mene – mostarsko djete – kako od 1965. odrastam bez djedova…

Njemački i internacionalni mediji počeše javljati – sud presudio, doživotna robija za koljača sa Balkana, Ratka Mladića…

Par minuta poslije izricanja presude, napisah u jednom dahu i objavih javno na društvenoj mreži Facebook:

SRAMIM SE – JEDAN OD ONIH, KOJI SU UDARILI ISTORIJSKI PEČAT SRAMOTE NARODU MOJIH ČASNIH PREDAKA.
Zahvalan sam sudskom vijeću Haškog tribunala, za izricanje današnje presude! Iskreno saosjećam sa svim nevinim žrtvama Ratka Mladića i njegovih pomagača, iskreno saosjećam sa članovima porodica nevinih žrtava i njihovim prijateljima. Iskreno se nadam kolektivnom pokajanju srpskog naroda, iskreno se nadam što skorijem izvinjenju zvaničnih predstavnika srpskog naroda našim komšijama i susjedima za patnju koja im je nanesena u agresiji na RBiH.

Moja mala malenkost je to već bezbroj puta učinila, ali i danas osjećam ljudsku potrebu, da kažem:
dragi moji ljudi Bosne i Hercegovine, ja koji u ratu protiv Bosne i Hercegovine ni mrava nisam zgazio, stidim se i neizmerno patim zajedno sa svima, koji su bili žrtve ratnih zločina, počinjenih pod plaštom odbrane “vitalnih nacionalnih interesa” naroda mojih slavnih predaka (koji se u grobu okreću zog Ratka Mladića i njemu sličnih).

U moje ime i u ime moje familije, iskreno molim za oprost ljudima, koji nisu okrvavili ruke, koji se – kao i ja – iskreno stide i bezrezervno osuđuju ratne zločine, koji su učinjeni uzurpiranjem imena naroda, kojem (svojim rođenjem) pripadaju.

Iskreno se nadam, da će nam biti oprošteno, ono što je oprostiti vrlo teško – ono što je oprostiti skoro nemoguće – iskreno se nadam da će nam biti poklonjena šansa, da zajedno gradimo zajednički život u trajnom miru.

Rahmet i pokoj duši, svim žrtvama genocida – ratnih zločina, koje su počinili ratni zločinci – pripadnici srpskog naroda!

Sergio Šotrić / 22.11.17

Počeše mi dolaziti mnogobrojne reakcije iz cijeloga svijeta…
Jedan (meni nepoznat) Nedim mi napr. piše: „Kako bih žarko želio da te zagrlim, nepoznati brate????u ime moga oca i još 74 ubijena civila moje uže i šire familije“.

Jedan (meni nepoznat) Izet mi napr. piše: „Sergio Šotrić je napokon postao Srbin. Sretno. Ostali su samo Četnici“.
Jedan (meni nepoznat) Zlatan mi napr. piše: „gospodine Sergio ovo Vaše pisanje vraća vjeru u budućnost! HVALA VAM“.
Dolaze mi poruke i iz Holandije, kao napr. ova od jedne moje prijateljice: „Čovječe, ponosna što si mi prijatelj, ne što napadaš Srbe jer oni su i moji prijatelji, već što napadaš zločince.
Pljušte poruke iz svijeta i iz Bosne i Hercegovine, kao napr. ova iz Sarajeva: „Ne znam ko je ovaj čovjek ni kako se njegov post pojavio u mom news feedu, ali ako ga neko zna neka ga zagrli od mene. I davno sam od majki Srebrenice čula da ne mrze Srbe. One u glavu znaju ko im je živote rasturio. I ako u njima nema mržnje za sve Srbe, ako one ne generalizuju, onda niko na planeti nema taj komoditet da generalizuje.

Dolaze mi i poruke kritike i mržnje, ali one ne zavrjeđuju da ti ih ovdje prenosim Willy.

Dragi Willy, 7 decembra 1970. si ti, kao dokazani antifašista, tada kao prvi čovjek Njemačke, pao na koljena ispred spomenika žrtvama Varšavskog geta, prilikom oficijelne posjete Poljskoj. Tada skoro niko unaprijed nije znao da ćeš to uraditi, čak ni tvoji najbiliži saradnici, – to je Willy bila tvoja lična odluka, tvoja javna gesta izvan dogovorenog protokola. Willy, ti si kao njemački premijer (kancelar) pao na koljena pred nevinim žrtvama nacističke Njemačke, to je bila gesta dubokog pokajanja, to je bila gesta molbe za oprostom za njemačke ratne zločine u 2. Svjetskom ratu.

Willy, ti tada nisi morao pasti na koljena i moliti za oprost, ti si tada u Njemačkoj bio oštro zbog toga kritikovan, govorili su tada mnogi u Njemačkoj: „ne priliči jednom njemačkom premijeru, da javno pada na koljena i moli za oprost“…

Willi, ti si pao na koljena…
Willy ti si veliki čovjek, ti si veliki Nijemac!
Hvala ti i u ime mojih djedova Willy!

I sam znaš Willy, ja niti sam premijer Njemačke, niti sam premijer Bosne i Hercegovine, niti sam predstavnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, mnogo toga ja nisam Willy, ali sam ono što jesam – čovjek sam.

I sam dobro znaš Willy, da je u toku 2. Svjetskog rata stradao i veliki broj nedužnih Nijemaca, kao što i ja dobro znam, da je u ratu 90tih u Bosni i Hercegovini stradao i veliki broj nedužnih bosanskohercegovačkih Srba. Mi obojica znamo Willy, da se sa žrtvama ne trguje – ratni zločini jednih se ne mogu opravdavati žrtvama drugih i obratno.
Nevina žrtva je nevina žrtva, bez obzira na njenu naciju, vjeroispovijest, spol, boju kože itd.
Ratni zločinac je ratni zločinac, bez obzira sa kojim imenom i prezimenom se rodio, kojem narodu pripadao i koji narod u crno zavijao.

Dragi Willy, meni je najdraže kada ljudi u meni vide samo čovjeka, ali ako neko ima potrebu da u meni vidi potomka mojih časnih predaka – bosanskohercegovačkih Srba – bujrum, ja poštujem svoje porijeklo, poštujem moje časne pretke.

Dragi Wlilly, ne želim da kopiram tebe – ti si neponovljiv, ipak Willy i ja danas padam na koljena – u moje ime i u ime moje familije, ja iskreno molim za oprost u ime onih, koji nisu okrvavili ruke.

Willy, shvati to kao moju ljudsku gestu dubokog pokajanja, kao moju gestu molbe za oprostom za srpske ratne zločine u zadnjim ratovima u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj i na Kosovu.

Dragi Willy, nadam se da i veliki antifašisti – kao što si ti – danas uživaju u rajskog bašti dobrih duša…
Često te se sjetim, a zadnjih dana sa razlogom…

Dragi Willy, ti si odavno veliki Nijemac – jedan od najvećih!
Dragi Willy, ja se i dalje trudim da budem običan čovjek, a to da li sam ja možda veliki Srbin, neka odluče moje komšije i moji susjedi.







24.11.2017.

HARIS HRLE, AMBASADOR BiH U SAD : DONALD TRUMP ČESTITAO DRAGANU ČOVIĆU DAN DRŽAVNOSTI BiH

Ambasador Hrle potvrdio : Donald Trump čestitao Čoviću Dan državnosti BiH

Novembar 23. 2017.


Američki predsjednik Donald Trump uputio je čestitku predsjedavajućem Predsjedništva BiH Draganu Čoviću u povodu 25. novembra, Dana državnosti BiH.

Ovo je u izjavi za Fenu potvrdio ambasador BiH u Sjedinjenim Državama Haris Hrle, navodeći kako je istaknuto da su Sjedinjene Države decenijama postojan prijatelj i partner Bosne i Hercegovine i da takva posvećenost traje i danas, da SAD nastavlja podržavati BiH napore u pravcu izgradnje sigurne i prosperitetne države – potpuno integrirane u euroatlantske institucije, uključujući NATO.

“To je, dakle, jedna lijepa čestitka s jasnom i potpunom porukom”, kazao je Hrle.Upitan za američke reakcije na jučerašnju presudu ratnom komandantu Vojske RS Ratku Mladiću, Hrle je nije mogao komentirati u funkciji ambasadora BiH u SAD.

“Ne mogu sa ovog mjesta dati pravni ili politički komentar, ali mogu primijetiti da 2017. završavamo presudom Tribunala ratnom generalu, a započeli smo je političkim sankcijama Sjedinjenih Dražava lokalnom političaru”, kazao je Hrle. Između ta dva političko-pravna vremenska graničnika, navodi Hrle, suočili smo se i s “pomodnom produkcijom lažnih vijest”.

Prije svega tu misli na plasiranje neistinitih informacija vezanih za zvaničnike pozvane na predsjedničku inauguraciju i verbalne napade na američke funkcionere u Sarajevu.

“Cijelu godinu u Ambasadu su pristizale vijesti o plasiranim neistinama nekih partijskih i ostalih emisara, lobista, polulobista. Učinilo im se prihvatljivim – ili im je neko tako rekao – da se Bosnu i Hercegovinu može vrijeđati, ponižavati, opstruirati, da joj se mogu lijepiti teške prognoze i stvarati psihoza stalne terorističke prijetnje”, rekao je ambasador Hrle.

Tvrdi da su gotovo s prozora Ambasade posmatrani pokušaji narušavanja diplomatskog reda i običaja, te dodaje da “pojedini nosioci naših pasoša privilegije i povlastice pokušavaju koristiti, slikovito kazano, kao obijačke alatke”.

“Pred kraj godine možemo reći da interesi BiH nisu narušeni i da smo s minimalnim diplomatskim uzvraćanjem, staloženo i opušteno propratili sve navedene pokušaje, ustrajno ukazivajući na obaveze poštovanja konvencija, diplomatskih privilegija, prakse i običaja”, ističe Hrle u izjavi za Fenu.

(Kliker.info-Klix)


///////////////////////////////////
24.11.2017.

AKADEMIK PROF. DR. ESAD DURAKOVIĆ : DEMONIJA POLITIKE I PRESUDA KOMANDANTU VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE

AKADEMIK ESAD DURAKOVIĆ: Demonija politike i presuda komandantu Vojske Republike Srpske

U jučerašnjoj presudi treba podvući jednu važnu stvar: presuda za stravičan zločin nije izrečena Ratku Mladiću već komandantu Vojske Republike Srpske, Vojske koja je stvarala današnju Republiku Srpsku. Drugim riječima, presuđeno je da je Republika Srpska nastala na masovnim zločinima, o čemu svjedoče i gotovo bezbrojne masovne grobnice na njenome tlu, kao i brojne druge presude u vezi s tim. Srebrenica u kojoj je izvršen genocid danas je u sastavu RS (!) i na njenome čelu je čovjek koji negira genocid!

AKADEMIK ESAD DURAKOVIĆ: Demonija politike i presuda komandantu Vojske Republike Srpske
 Dodajmo ovoj impresivnoj  pravničkoj, političkoj i humanitarnoj činjenici sljedeće. U više ranijih presuda također je eksplicirano (Karadžić i dr.) da su arhitekte RS izvršili masovne zločine zato da bi nastala njihova tvorevina koja se zove RS. Tako su ranije već eksplicite navedene, u tom kontekstu, institucije RS – Vojska i Policija.

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!Image may contain: 3 people, text

Zatim, i danas se mogu vidjeti snimci na kojima je današnji predsjednik RS, Milorad Dodik, govorio kako je u BiH izvršen genocid. Ne zaboravimo da je Čavić...  na TV govorio o tome kako je u BiH izvršen genocid. Vrlo važno je podvući da je on to govorio u svojstvu Predsjednika RS.

 

Dakle, postoji ogroman broj činjenica, presuda, svjedočenja iz redova čak kreatora RS, da je ona nastala na masovnim zločinima. Nije moguće pobrojati ih ovdje, niti je toj moj cilj, već želim – povodom ove presude – ukazati na barem dvije vrlo važne stvari.

 

Prvo, ova presuda je očekivana i ona je pozitivna u datim okolnostima, bez obzira na nezadovoljstvo nekih subjekata.  Ona je, na najvišem nivou, svjedočenje i dokaz o karakteru RS. No, RS je realnost koju se mora prihvatiti kao entitet BiH i zato je potrebno zaputiti se – radi budućnosti sljedećih naraštaja – u pravcu ostvarivanja zajedničkih pozitivnih interesa, za sve narode i za oba entiteta. Ostrašćeno politiziranje nedavne mračne prošlosti može voditi samo ka stagnaciji, čak nazadovanju i pripremi terena za naredne besmislene destrukcije.

 

Drugo, da bi se napravio taj pozitivni i nužni iskorak naprijed, neophodno je da politika, ili ono što se neopravdano zove političkim elitama, prihvati i ovu pravničku realnost višestruko dokazanu u Haagu, da se suoči sa Istinom, jer samo tada  može krenuti naprijed, ka boljem, i taj progres se može postići samo u stremljenju ka zajedničkim interesima.

 

Krajnje je zabrinjavajuće, šokantno je, apsolutno, gledati sinoć, odnosno jučer, kako po dijelovima RS ljudi lijepe plakate s natpisima RATKO MLADIĆ JE NAŠ HEROJ: dakle, neki ljudi (nikada ne cijeli narod; nikada i nigdje ne može se osuditi cijeli narod!!) slave zločin, odnosno slave kao heroja vojnog komandanta koji je počinio masovne i nečuvene zločine. S čime, s kim se to poistovjećuju ti ljudi?! Kakva je to bolest?!

 

Za ovako bolesno reagiranje nekih ljudi odgovorna je zapravo politika, politička elita. Oni svojim izjavama, komentarima presude i td. podstiču to zaista bezumno javno slavljenje zločinca kao SVOGA HEROJA! Oni time hoće (ne uspijevaju, naravno!) kolektivizirati zločin kao kolektivnu vrlinu, ali srećom ima mnogo ljudi u srpskom narodu koji na to ne pristaju, koji to demaskiraju. Nisu ovdje odgovorni ljudi koji po ulicama obilježavaju zločin kao vrlinu već je odgovornost na političkoj eliti koja svojim stavovima podstiče na to.

 

Do promjene svijesti tih masa koje zločin slave kao vrlinu moguće je doći samo – zaista: samo – onda kada politika bude prihvaćala, dugo i sistematski, pravničku i povijesnu činjeničnost, kada bude „svome narodu“ snažno, dugo i uporno sugerirala – na sve institucijske načine – da prihvati tu činjeničnost jer se samo odatle može krenuti naprijed, a ne ostajati u ukletom mjestu i pripremati besmislenu reprizu prošlosti.

 

Pogledajmo kako su to učinili Nijemci poslije Drugog svjetskog rata. Nemoguće je prihvaćati neke činjenice kao realnost, a neke druge – i to upravo one koje su u tijesnoj vezi s njom – ne prihvaćati kao realnost.

 

Ovom retorikom povodom presude glavnom vojskovođi RS, političari u RS svjedoče, zapravo, na najbolji način da ne živimo u doba kreativne politike, već one politike koja uporno slavi zločin kao vrlinu i u tom smjeru podstiče svije glasače. Oni tako krvavi pir ne smatraju okončanim.

Nema nikakve sumnje: riječ je o demoniji politike.

////////////////////
////////////////////////

KAKO JE UBIJAO RATKO: 'Kad god krenem pored Sarajeva, svratim, ubijem nekog usput...'

KAKO JE UBIJAO RATKO: 'Kad god krenem pored Sarajeva, svratim ...

///////////////////////////

24.11.2017.

NOVE GENERACIJE ĆE NAZRIJETI ISTINU U BiH U RATU OD 1992 DO 1995 GODINE

Nove generacije će nazrijeti istinu



Imamo generacije koje su rođene poslije rata i koje Mladića smatraju herojem: Goran Bašić (na fotografiji: praćenje izricanja presude Ratku Mladiću, Banjaluka)

Imamo generacije koje su rođene poslije rata i koje Mladića smatraju herojem: Goran Bašić (na fotografiji: praćenje izricanja presude Ratku Mladiću, Banjaluka)

Nakon presuda Ratku Mladiću u Haškom tribunalu za najteže ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i dalje su ostale podjele, smatraju analitičari.

Ruševine, nezadovoljni građani, neotkrivene grobnice... teret je koji će tek neke nove generacije moći skinuti sa svojih leđa, ako budu imale snage da prihvate činjenice i u hiljadama dokaza ne budu tražile priliku za osvetu, nego katarzu.

Zumra Zaimović ostala je bez sina jedinca. Na Korićanskim stijenama ubijen je u grupi od 220 bošnjačkih i hrvatskih muškaraca koje su strijeljali pripadnici Interventnog voda prijedorske policije. Počinioci ovih zločina osuđeni su na ukupno 200 godina kazne.

Mada je pravda stigla odgovorne, Zumra Zaimović 25 godina čeka da joj jave da su nađeni ostaci njenog sina.

"Evo, nakon 25 godina došla. Ne mogu ni do onih kesa da vidim. Da mi je naći jednu kost, da znam da ga imam", kaže ona.

Slična je sudbina još oko 7.000 majki, supruga, očeva, koji žive zato da nađu tijela svojih najmilijih.

Dok se presudom ratnom generalu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, a nakon njega i šestorici "Herceg-Bosne", spušta zavjesa na rad Haškog tribunala, ono što je ostalo trebalo je da posluži da građani Bosne i Hercegovine razumiju šta se dogodilo tokom rata, prihvate činjenice i nastave dalje.

No, dok je Hag osuđivao, u BiH su se glorifikovani vinovnici ratnih zločina. Njihova politika smatra se u pojedinim područjima zemlje kao pravedna borba, iako su iza nje ostale na hiljade žrtava, masovnih grobnica, razorenih domova.

Za Mladića je, kako je to poručilo rukovodstvo Republike Srpske, u istoriji rezervisano mjesto heroja. Sud je tvrde, donio političku odluku i samo je jedan narod označen kao glavni krivac.

Zločini se ne pominju, kao ni njihov kontekst, ali i žrtve. Tek prebrojavanje iz kojeg se ne može iščitati suština.

"Od Suda (Haški tribunal, op. a.) koji je osudio Srbe na 758 godina zatvora, koji je dodijelio pet doživotnih kazni zatvora, drugačije se nije moglo očekivati", kaže član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić.

Ludilo u kome živimo ne može potrajati
– Dženana Karup Druško

Iako je Tribunal pokazao da nijedan zločin ne može proći nekažnjeno, te da se politički ciljevi ne mogu postizati silom, nije uspio da promijeni svijest o tome kako dalje, smatra profesor na Fakultetu političkih nauka Sarajevo Asim Mujkić.

"Sada, konkretno u Bosni i Hercegovini, to poprima drugačiji tok događaja. One političke snage – kojima je jednom u povijesti ponuđena prilika da se riješe tog taloga, tog tereta, konkretno mislim na političko rukovodstvo Republike Srpske koje je izrijekom prozvano da su institucije učestvovale u radnjama etničkog čišćenja i genocida – dobile su priliku, potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, da od 1995., kao entitet unutar Bosne i Hercegovine, nastave sa jednom vrstom političke egzistencije", navodi Mujkić.

"Međutim, trenutno liderstvo Republike Srpske tvrdoglavo je odbilo tu mogućnosti i upravo vezujući se za 'tekovine' jedne zločinačke politike – hajde to što sebe, ali čitav jedan narod sada drže za taoce", dodaje Asim Mujkić.

Presuda Ratku Mladiću pokušaj je da se suzbije ideologija koja je dovela do zločina zbog kojih će odgovarati doživotno, kaže Goran Bašić sa Univerziteta Linnaeus u Švedskoj.

"Jedan od zadataka Suda je baš to, da se ta ideologija uništi. U bh. društvu ta ideologija je uočljiva i dalje živi. Ideologija nije ni u kom slučaju uništena. U određenim krugovima Ratko Mladić se smatra herojem. Samo to djelovanje publike koja zločinca smatra herojem, omogućava da se ideologija producira i reproducira, te raste", ocjenjuje Bašić.

"Sada imamo generacije koje su rođene poslije rata, koje Ratka Mladića smatraju jednim herojem, političke strukture u Republici Srpskoj smatraju ga herojem. Sve to, bez daljnjega, ne utiče na dobrobit ovog društva, ako gledamo dugoročno", ukazuje Goran Bašić.

Direktorica Udruženja za tranzicijsku pravdu Dženana Karup Druško kaže kako je svjesna šta je ostalo nakon presude Ratku Mladiću, ali i da tome mora doći kraj.

"Ostalo je 10.000 nestalih, grobnice, razrušeni domovi, raseljeni ljudi po cijelom svijetu, ostvareni u potpunosti strateški ciljevi i Skupštine RS-a (Narodna skupština Republike Srpske, op. a.), a i njega kao komandanta snaga koje su to provele na terenu. Ali, kad je to dobilo svoju potvrdu na jednom međunarodnom sudu, to ima pun veći značaj i dimenziju", ističe Dženana Karup Druško.

Mada ne danas ili uskoro, dokumentovanje zločina pomoći će da se izađe iz kruga mržnje, smatra direktorica Udruženja za tranzicijsku pravdu

"Ludilo u kome mi živimo ne može potrajati. U jednom trenutku morat će doći generacije koje će početi postavljati pitanje o tom ratu, bez da slušaju šta im pričaju njihovi roditelji ili političari u medijima", navodi Karup Druško.

Jedini izlaz je, vjeruju sagovornici, da će neke nove generacije ispod nacionalističkih plašteva nazrijeti istinu i u hiljadama dokaza tražiti ne osvetu nego katarzu
24.11.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: DJEVOJČICA I GENERAL

Kurspahić: Djevojčica i general



Fotografije ubijenih i nestalih ispred Haškog tribunala na dan izricanja presude Ratku Mladiću

Fotografije ubijenih i nestalih ispred Haškog tribunala na dan izricanja presude Ratku Mladiću

/////////////////////////////////

  • (*Komentar*)

    Prva reagovanja na doživotnu kaznu zatvora koju je Tribunal za ratne zločine u Hagu u srijedu izrekao generalu Ratku Mladiću upućuju na duboko nerazumijevanje, ili politikantsko iskrivljavanje misije ovog suda. U kategoriji nerazumijevanja najčešći je prigovor kako „tribunal nije doprinio pomirenju“, kao da bi ovaj ili bilo koji drugi sud, mogao snositi odgovornost za to kako će se njegove presude tumačiti u javnosti koja je najmanje tri decenije od vladajućih nacionalističkih partija i patriotskih medija trenirana da odobrava sve što se čini u njenom „nacionalnom interesu“ – uključujući i ratna zlodjela – i da u svima „drugima“ vidi neprijatelja: u takvoj javnosti međunarodno osuđeni zločinci, poput političkog i vojnog vođe bosanskih Srba u ratu devedesetih Karadžića i Mladića, slave se kao heroji i po njima se uz najviše počasti imenuju javne ustanove.

    Primjer druge vrste nesporazuma, politikantskog iskrivljavanja uloge tribunala, došao je iz samog političkog vrha države u vidu izjave srpskog člana državnog Predsjedništva Mladena Ivanića koji je rekao kako se ništa drugo – osim doživotne kazne Mladiću – nije ni moglo očekivati od haškog suda koji je „Srbima izrekao pet doživotnih kazni i ukupno 758 godina zatvora, Hrvatima 166 godina, a Bošnjacima svega 41,5 godinu“ i pozvao da se Mladiću pruži maksimalna pomoć u žalbenom postupku.

    To što od haškog tribunala traži Ivanić, da nekako ravnomjernije rasporedi – pa i izjednači – krivicu „svih strana u sukobu“ bilo bi suprotno samoj suštini misije Tribunala da individualizuje krivičnu odgovornost i da sudi i presuđuje po dokazima a ne po „nacionalnim kvotama“. Izjednačavanje krivica za drastično nesrazmjerna zlodjela značilo bi iznevjeravanje i kompromitaciju pravde,

  • Image may contain: 3 people, text
  • Politikantsko iskrivljavanje uloge Tribunala: Mladen Ivanić
    Politikantsko iskrivljavanje uloge Tribunala: Mladen Ivanić

    Ako baš i nije doprinio pomirenju, a očito nije u mjeri u kojoj bi to kritičari željeli, Tribunal jeste obavio misiju neprocjenjivog značaja: prikupio je bogatu dokumentaciju, analize eksperata, izjave svjedoka i dokaze koji osvjetljavaju uzroke i posljedice rata u Bosni i Hercegovini i predstavljaju bogatu činjeničnu osnovu budućih studija i razumijevanja istorije devedesetih. Za razliku od domaćih politikanata i ignoranata, koji u primitivnoj manifestaciji nepoštovanja za žrtve priređuju herojske dočeke povratnicima sa izdržavanja pravosnažne zatvorske kazne, u svijetu su na osnovu haške dokumentarne podloge napisane desetine prvoklasnih akademskih studija iz kojih sada, recimo u Americi, uče i mladi koji nisu još bili ni rođeni dok je u Bosni bjesnio rat.

    A šta reći o presudi Mladiću? On, u nastupu nekontrolisanog bijesa nije mogao saslušati njeno izricanje i galamom i psovkama je primorao sudiju da ga udalji iz sudnice, pa tako nije neposredno doživio trenutak kad mu je Tribunal izrekao najvišu moguću kaznu – doživotne robije – i našao ga krivim za neke od „najgorih zločina poznatih čovječanstvu“ uključujući i genocid u Srebrenici; učešće u progonima i istrebljenju nesrpskog stanovništva sa širokih područja Bosne i Hercegovine; teror i masovno ubijanje građana Sarajeva; uzimanje pripadnika mirovnih snaga za taoce i za jednu od ključnih uloga u čak četiri udružena zločinačka poduhvata.

    Presuda će i razočarati one koji znaju kakvi su sve zločini počinjeni u opštinama u kojima je Tribunal našao Mladića krivim za „istrebljenje ali ne i za genocid“, ali je i skraćena verzija presude – pročitana u sudnici i pred milionima gledalaca globalnih televizijskih mreža (BBC je, recimo, uživo prenosio cijeli tok izricanja presude) – primjer kako su vrhunski svjetski pravnici uspjeli da punih šest godina suđenja, iskaze 592 svjedoka i uvid u 10.000 dokaza sistematizuju u pravnički i logički pristupačan i ubjedljiv dokument u kojem svaki nalaz o krivici počiva na dokazima o ličnoj odgovornosti počinioca.

U tome im je u mnogome pomogao i karakter generala Mladića. On je toliko uživao u ulozi gospodara života i smrti da su iza njega svuda ostajali dokazi u vidu dokumenata i televizijskih snimaka, pisanih i usmenih naredbi koji ga neupitno pokazuju u ulozi nalogodavca na mjestu i u vrijeme zločina. Tako je Tribunal mogao slušati audio-snimke njegovih naredbi artiljercima u noći bjesomučnog granatiranja Sarajeva 28. maja 1992. da gađaju Baščaršiju i Predsjedništvo i „Velušiće i Pofaliće jer tamo nema srpskog življa mnogo“ (dakle, ubijaj i Srbe ako ih nije previše); gledati ga kako u pobjedničkom zanosu pred kamerama srpske televizije na dan pada „zaštićene zone“ Srebrenice 11. jula 1995. „poklanja taj grad srpskom narodu za osvetu Turcima na ovom prostoru“ nakon čega je slijedilo genocidno ubijanje. Prikazivani su i snimci kako hiljadama prestravljenih žena i djece u zbjegu u Potočarima garantuje da im se ništa neće desiti, osim što će im u idućih nekoliko dana pobiti muževe, braću i sinove – oko 8.000 muškaraca i dječaka Srebrenice.

Meni je o temeljitoj, sistematskoj prirodi tog zločina koju nedjelju kasnije sve rekla jedna četverogodišnja djevojčica. Reporter gledane ponoćne emisije „Linija noći“ (Nighteline) televizijske mreže ABC Dejv Maraš (Dave Marash) u Tuzli je pravio emisiju sa ženama i djecom izbjeglim iz Srebrenice. Tu četverogodišnju ljepoticu pitao je: „Da li ti nedostaje tata?“ ' Ne – odgovorila je djevojčica. „Kako to?“ – pitao je reporter. „Pa ovdje niko nema oca“ – rekla je djevojčica.

Tribunal je doprinio da svako ko to hoće danas može da zna šta joj se desilo ljeta 95

////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Petak, 24. novembar/studeni 2017.

22.11.2017.

RATKU MLADICU DOZIVOTNI ZATVOR ZA GENOCID, UBISTVA, PROGONE...

Mladiću doživotni zatvor za genocid, ubistva, progone...




Ratko Mladić izbačen je iz sudnice tokom čitanja sažetka presude zbog psovanja i vikanja

Ratko Mladić izbačen je iz sudnice tokom čitanja sažetka presude zbog psovanja i vikanja

Sudsko vijeće Haškog tribunala, kojim je predsjedavao sudija Alphonso Orie, (te Christoph Flügge i Bakone Justice Moloto) osudilo je Ratka Mladića po 10 od 11 tačaka optužnice.

Glavni tužilac Tribunala Srege Brammertz, komentirajući presudu, novinarima je kazao:

"Presuda je napisana na više od 17.00 strana i moramo je dobro proučiti i pročitati. Ja razumijem frustraciju zbog tačke 1 i to je jedina tačka gdje nije donesena presuda za genocid, ali su zločini kvalificirani kao zločini protiv čovječnosti i za to je osuđen. Ono što je novo u ovoj presudi jeste da su suci prepoznali da je broj pojedinaca imao genocidne namjere u tim općinama i to je korak u pravom smjeru", naveo je Brammertz.

Specijalni TV program RSE

Tokom četverogodišnjeg procesa, koji je započeo 16. maja 2012, izvedena su 592 svjedoka, te predočeno oko 10.000 dokaznih materijala. Sud je u obzir uzeo i 2.000 presuđenih činjenica.

Genocid u Srebrenici, ali ne i drugim opštinama

Profesionalni vojnik i najtraženiji haški bjegunac, koji se od pravde skrivao punih petnaest godina, kriv je za genocid nad bosanskim Muslimanima u Srebrenci, zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda (UN).

Predsjedavajući sudija Alphons Orie, govoreći o tački optužnice kojom se Mladić tereti za genocid u Srebrenici, rekao je da je Vijeće konstatovalo da su pripadnici VRS namjeravali da unište bosanske Muslimane koji su činili dio zaštićene grupe.

"Vijeće je konstatovalo da su fizički izvršioci namjeravali da unište bosanske Muslimane u Srebrenici koji su činili značajan dio zaštićene grupe. Vijeće je, shodno tome, konstatovalo da su nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici i njenoj okolini počinjena krivična djela genocida, progona, istrebljivanja i ubistva, kao i nehumana djela prisilnog premještanja“, rekao je Orie.

Snage VRS stvorile su prethodno atmosferu nesigurnosti i nepodnošljivosti u Srebrenici. Odvajali su muškarce, među kojim je bilo i dječaka starih 12 godina, ali i starijih od 60 godina. Sud je konstatovao da ih je nekoliko hiljada sistematski poubijano. Također, navedeno je i prikrivanje tragova zločina, iskopavanjem masovnih grobnica, te premještanjem tijela žrtava u druge grobnice izvan Bratunca i Srebrenice.

Vijeće se nije uvjerilo da je postojao plan da se počini genocid 1992. godine u šest opština: Ključ, Kotor Varoš, Sanski most, Prijedor, Vlasenica, Foča, jer su Muslimani, prema mišljenju Sudskog vijeća, činili malu grupu da bi se takva namjera mogla utvrditi.

Vijeće zaključuje da su u nekoliko opština počinjena ubistva, koja su predstavljala zločin protiv čovječnosti i konstatiralo da su mnoge žrtve ubijene prije, za vrijeme i nakon napada bosanskih Srba na nesrpska sela, okolnosti su bile strašne, oni koji su se pokušali braniti bili su suočeni s nemilosrdnom silom.

"U nekoliko opština počinjeni su zločini koji su zločini protiv čovječnosti i protiv običaja ratovanja. Zločini su bili strašni", kazao je sudija Orie, navodeći primjere mučnog zlostavljanja Bošnjaka u nekim gradovima Bosanske Krajine. Prema riječima sudije, zatvorenici su mučeni u Betonirci i neki prebačeni na Manjaču u užasnim uslovima.

"U julu 1992. godine 24 zatočena bosanska Muslimana ugušila su se za vrijeme prevoza iz zatočeničkog centra Betonirka u logor Manjača. Stražari u Betonirci oduzeli su boce s vodom i natjerali neke zatočenike da jedu sol prije putovanja koje je trajalo devet sati. U kamionima je bilo vruće, bili su pretrpani i prekriveni ceradama, a zatočenici nisu dobili vodu. U pokušaju da prežive, neki od njih pili su sopstveni urin i bušili rupe u ceradama da bi došli do zraka, ali su s tim prestali kada su im zaprijetili policajci iz pratnje. Kad su stigli u logor Manjača, oni za koje se smatralo da nisu zdravi, vraćeni su u kamion kada je Božidar Popović, komandant logora, rekao: 'Vratite govna natrag, mrtvi mi ne trebaju', pojašnjeno je tokom izricanje presude.

Bosanske Muslimanke su redovno i brutalno silovane, naveo je Orie. Naveo je primjer Karamanove kuće, nadomak Foče, koja je služila kao zatočenički objekat za žene, dejvojčice, među kojima je bilo i dvanaestogodišnjakinja.

"Žrtve su ponekad dali pojedinim vojnicima, a nekad su ih tjerali da imaju spolne odnose s više muškaraca", objasnio je Ori.

Sudsko vijeće Haškog Tribunala ne smatra da je počinjen genocid u Prijedoru, u kojem su srpske vlasti u ljeto 1992. godine oformile tri ozloglašena logora: Omarska, Keraterm i Trnopolje, kroz koje je prošlo više od 3.000 ljudi, gdje su zvejrski ubijani.

Većina ubijenih pronađena je u masovnim grobnicama u okolini grada ili Sanske doline. Najveća otkrivena masovna grobnica u BiH je Tomašica kraj Prijedora, koja je godinama krila posmrtne ostatke više od 400 ljudi.

Ubijanje Sarajlija

Što se tiče optužbi za napad na Sarajevo, Sudsko vijeće je utvrdilo da su terorizirali civile u Sarajevu. Vijeće je zaključilo da su vršeni neselektivni napadi na civile i civilno stanovništvo u cjelini.

"Namjerno su pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a granatama i snajperima gađali stanovništvo Sarajeva i po lokacijama koje su imale malo ili nimalo vojnog značaja", naglasio je Orie i podsjetio da su građani Srajeva ubijani dok su obavljali svakodnevne aktivnosti.

Što se tiče sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), Vijeće je zaključilo da je od 1991. do 30. novembra 1995. postojao udruženi zločinački poduhvat, s ciljem da se bosanski Muslimani i Hrvati trajno uklone s teritorije Bosne i Hercegovine, na koju su bosanski Srbi polagali pravo, i to putem progona, istrebljivanja, ubistva, nehumanih djela prisilnog premještanja i deportacije.

"Ocijenivši, između ostalog, izjave, govore i ponašanje optuženog i rukovodstva bosanskih Srba, kao i radnje koje su počinili fizički, Vijeće je konstatovalo da dokazi ne idu u prilog zaključku da je krivično djelo genocida bilo dio cilja sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata", rekao je Orie.

Učesnici zločinačkog poduhvata

Među učesnicima sveobuhvatnog zločinačkog poduhvata bili su Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Bogdan Subotić, Momčilo Mandić i Mićo Stanišić.

Sudsko vijeće zaključilo je i da su pripadnici VRS-a uzeli pripadnike UNPROFOR-a za taoce 1995. godine.

"Vojnici i oficiri RS-a su, uključujući pripadnike vojne i civilne policije, zarobili i zatočili od 260 do 400 vojnih posmatrača UN-a i pripadnika UNPROFOR-a u Bosni i Herecgovini", rekao je Orie.

Konstatovao je da je namjera uzimanja taoca bila da se izvrši "pritisak na NATO da zaustavi vazdušne udare".

Ratko Mladić je prisustvovao izricanju presude uprkos upozorenjima njegovih advokata da je lošeg zdravlja. Zbog ljekarskog pregleda izricanje presude je bilo prekinuto, nakon čega su njegovi advokati tražili ili prekid ili izricanje kazne, bez čitanja sažetka.

No, Sudsko vijeće ih nije poslušalo, nego je Mladića udaljilo iz sudnice nakon što je ustao, psovao i vikao "Ovo je laž". Sudija Alphonso Ori je nastavio sa čitanjem presude.

Ovo je prvostepena presuda na koju pravo žalbe imaju i Haško tužilaštvo i Mladićeva odbrana.

Ratko Mladić je rođen 12. marta 1943. godine u Božanovićima kod Kalinovika. Završio je Vojnu akademiju u Beogradu. Bio u aktivnoj vojnoj službi Jugoslovenske narodne armije (JNA).

Predsjedništvo SFRJ unaprijedilo je Mladića u general-majora 1991. godine, a u aprilu 1992. u general-potpukovnika. U maju 1992. godine imenovan za komandanta Glavnog štaba novoformirane Vojske Republike Srpske.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini strani novinari objavljuju snimke logora u BiH za koje vlasti Republike Srpske (RS), kao i Mladić, tvrde da su sabirni centri za izbjeglice. I priča o sarajevskih 1.460 dana pod opsadom otišla je u svijet.

Skrivanje i hapšenje

Još 11. jula 1996. godine Haški tribunal izdaje nalog za hapšenje Ratka Mladića i Radovana Karadžića, koji obavezuje sve države da ih uhapse i izruče. No, na izručenje Mladića čekalo se punih 15 godina.

Tadašnji izvještaji govore da je Mladić 1997. godine preselio u Srbiju i imao zaštitu države. Budući da je tadašnji predsjednik Slobodan Milošević takođe bio haški optuženik i nije sarađivao sa Tribunalom, te je i Mladić, kao i mnogi drugi koji su se tamo krili poput Radovana Karadžića, bio zaštićen.

Nakon hapšenja Slobodana Miloševića 2001. godine tadašnja vlast u Srbiji poslala je jasnu poruku da ratni zločinci nisu dobrodošli u Srbiji, Mladić se skrivao na, kako je vlast tvrdila, nepoznatim lokacijama.

Sjedinjene Države su 2003. godine zaprijetile Srbiji da će joj ukinuti pomoć ukoliko ne izruči Mladića. Vlada Srbije saopštava da lokacija skrivanja Ratka Mladića još nije poznata.

Godine 2011. Mladićev brat od strica Branislav Mladić priznaje da je skrivao Mladića u porodičnoj kući u Lazarevu kod Zrenjanina i dobija godinu dana uslovnu kaznu. Ratko Mladić uhapšen je 26. maja 2011. godine u toj kući.

Sudski proces protiv Mladića počinje 3. juna 2011. godine.

U decembru iste godine tužioci predaju četvrtu i konačnu verziju optužnice.

(Video: Prvo pojavljivanje Mladića pred Haškim tribunalom)

Aprila 2014. godine odbijen je zahtjev za oslobađanje Mladića od krivice. U oktobru 2014. Pretresno vijeće odobrilo je zahtjev Tužilaštva da ponovo otvori dokazni postupak i uvrstilo dokaze iz masovne grobnice Tomašica kod Prijedora koja je u međuvremenu pronađena.

Krajem 2016. godine izrečene su završne riječi na suđenju. Optužba je zatražila doživotnu zatvorsku kaznu. Odbrana je negirala zločinačko udruživanje, tvrdeći da je rat izazvala težnja Stranke demokratske akcije (SDA) ka "unitarnoj islamskoj BiH s muslimanskom dominacijom", od koje su se Srbi branili.

21.11.2017.

KAIRO JE MORAO PASTI

Kairo je morao pasti


Zlatko Dizdarević

Autor 21.11.2017. 



Image result for novinar zlatko dizdarevic fotos

Zlatko Dizdarević

....................................

Izdvajamo

  • Temeljni projekat moćnih podugo je već u tome kako poraziti one što su prestali da se boje smrti, radujući se životu u malim i velikim nadigravanjima. To nasilje rastakanja na globalnom planu za "liberalne" grabljivce još nije okončano. Zato se ne odustaje ni od rata u Siriji, Jemenu, Iraku...od ponižavanja Palestinica, proizvodnji nemira u Libanu, raspirivanja novih varnica na Balkanu i urušavanja Bosne, od novih starih okupacija Latinske Amerike i crne Afrike, do stalnih prijetnji atomskom bombom gdje zatreba. I neće odustajati sve dok samoproglašeni vlasnici svih tuđih sloboda na planeti ne budu osvojili ono što misle da im pripada. Po njima, pripada im sve. Za takvu grabež mora se pobijediti prije svega osjećaj svakodnevnog, tihog zadovoljstva normalnim životom i nepostojanje straha od smrti. Čovjek se mora ušutiti do debiliziranja i onda ga se može prevesti na stranu bezdušja.
.............................

Ubijanje Egipta i srozavanje povjesno grandioznog Kaira na ovakvu legalizaciju primitivizma kroz tzv. “arapsko proljeće” ukradeno istinski slobodnima u startu pa pretočeno u polugu debilizacije društva, što mu je i bio inicijalni vanjski cilj – nije slučajna priča. U Kairu danas istinski kulturološki reperi nisu više oni mali nasmijani i dobri ljudi što su obilježavali duh epohe noseći u sebi iskonski gen veličine. Nije to ni Sfinga sa piramidama, Nil sa falukama ili Kairski muzej sa čudesima nevjerovatnim. To su sada organizovani proizvođači straha koji noću bauljaju unaokolo, terorišu žene što su u ona vremena slobodno mogle u ponoć ne samo preko Tahrira i Zamalekom, već i bezmalo svuda unaokolo. Evo tim hordama sada i “patriotskg naloga” za silovanje onima nepropisno obučenim.

Piše: Zlatko Dizdarević

Nikada i nigdje u svijetu kojim sam se naputovao uzduž i poprijeko nisam sreo ljude koji su prema svim važećim idejama o dobrom životu bili dalje od tog života, a ujedno bili zarazno zadovoljni životom kao u Kairu. Egipćani su tih bivših osamdesetih godina kada sam živio u Kairu, bili za nas iz drugog svijeta najčešće čisto čudo. Našao sam u jednom svom tekstu do kojeg i danas držim, napisanom tada i odatle, kako je “tamošnji čovjek običan, mali, nasmijani dobri insan koji ne zna šta je netrpeljivost,  jer je za njih netrpeljivost znak onih koji se tek počinju penjati i još ne vide kao oni što su već gore. A živjeti u Kairu, znači biti gore”.  Puno toga je svakodnevno oslikavalo taj život, onda nama jednostavnim a bezmalo nemoguće drugačijim. Zaključak je za ona vremena bio logičan, mada i tada apsolutno neprimjenjiv na ogromni ostatak svijeta: “Kairo je grad odakle se riječ i misao vraćaju najčešće neobavljena posla, a njegovi stanovnici, naprosto, imaju vremena za život…” Ukratko, Kairo je mnoge duhovno krute “zapadnjake” što su na taj svijet gledali sa visine, postidio sa strane kojoj su okretali leđa. Grad u kojem se uočavala ponajčešće  pobjeda ružnoće, prljavštine, haosa i zakašnjenja u svemu, zapravo je trijumfovao i u sebi samom i nad nama sa strane – ljepotom istine i slobodom duše a ne račundžijskog mozga…

Bogovi svjetla brinuli su nad njim.

Minulih godina, dugo nakon onakvog Kaira što je polako otklizavao u zaborav, otvarale su se nove bliskoistočne priče svrstavane u našim glavama na dvije strane. Na jednoj strani su one isklijale na vještačkom sjemenu i “Monsanto činjenicama”  čiji je cilj bio poraziti raznolikosti, svjetske slobode i duše koje im pripadaju. Nastavak tog projekta već živimo: Satari vojno, duhovno i egzistencijalno, pa onda podijeli, rasturi, usitni, raseli. Rugaj se uspomenama na vremena kada najvažniji uslov za osmijeh nije bio u džepu, već u srcu i duši, jer je sa takvom filozofijom bitisanja bilo vremena za život, ugodan i zadovoljan.

Na drugoj strani u ovoj priči su malobrojniji što su se oduprli usudu duhovne pustare koju na Zapadu nazivaju “liberalnim kapitalizmom”. Zapravo, moćnom sistemu koji od dobrih ljudi pravi zle, a boljoj prošlosti se smije oglašavajući čak i samo sjećanje na tu prošlost u kojoj  se smijalo i smrti – dekadentnom. A sila traži da se smrti moraš bojati.

U onom Kairu, davnih godina, stanovnici megalopolisa od golema tri groblja, Annassre, Sidi Oqba i Kaid Rayat napravili su Grad mrtvih. Tamo su svoje mrtve  sahranjivali u prostorijama nalik na prave, lijepe kuće sa prozorima i vratima, da duh umrlog može slobodno da uživa. “Kuće” su imale i nešto kao dnevni boravak gdje su bliski umrlom dolazili da ga posjete, sa njim divane i druže se. Bila je za mene to onda, tih osamdesetih, najuzbudljivije čudo koje sam vidio. Piramide su fascinirale dokazom grandiozne ljudske snage koja je sav onaj kamen mogla podići do pod nebo, ali Grad mrtvih u koji su ljudi počeli polako i da se naseljavaju i tamo žive u kućama sa svojim mrtvima, govorio je kako je i koliko život pobijedio smrt prihvatajući je kao normalni, neizbježni usud. Živeći sa njom postajala je bliska, ne kao strah i prijetnja već kao realnost. Sa njom, smrću, dijelilo se u uobičajenim razgovorima sa svojim mrtvim i dobro i zlo života, kukalo im se ili smijalo.

Divio sam se tada Taharu Ben Jallounu koji me jednim svojim tekstom odveo prvi put u Grad mrtvih. Pisao je Marokanac uz ostalo kako “u Gradu mrtvih smrt prolazi u širokoj fluorescentnoj galabiji, grohotom se smije ili ljuti i velikodušno udara duše koje se osjećaju umornima. Smrt se ovdje ne uzima suviše ozbiljno, nije teška i ne liči na skelet obučen u crno koji gazi vitlajući kosom. Ona se tamo kocka, igra domina, karata, pije gorak čaj, pregovara sa Bogom, šuruje sa Đavlom i naginje se nad neuhranjenu djecu kako bi ih vratila Gospodaru…”

Grad u kojem je to moglo biti tako, bio je grad koji je od jutra do sutra pjevao i sanjao, dočekivao i ispraćao, igrao i poklanjao, najmanje se žaleći i kukajući. Nikad nigdje nisam vidio toliko ljudi što su doista nadrasli one kalkulantske mjere “uspjeha” kojima se slobodni duh ruga, ma koliko bezdušje postalo moćno i slavljeno među novim pobjednicima i Zapada i Istoka. Na Zapadu je sila garant te pobjede koja je postala neprikosnovena vrijednost i model umjesto humanizma, ljudskih sloboda i prava kojima se taj svijet dičio do prije par decenija. Na Istoku se osvajalo razarajućim lažnim “proljećima” kojima su među Arapima ciljano napadnuti samo oni koji su nekada bili kolijevka nekog drugog, humanijeg Zapada. Sada im se eto baš ta baština knjiži kao dovoljan razlog da ih se satare. Partneri modernim imperijama su pustinja duše i oni koji joj u svakom pogledu pripadaju, uz pijesak do horizonta ispod kojeg je crnilo nafte. Takvi duhovno hendikepirani se ne vesele i ne pjevaju ni kada su sa živima, a kamo li sa mrtvima. Hladnoću  današnjeg modernog svijeta koji neće na Zapadu odreagovati na nasilje i dekadenciju predvidjeli su poodavno mudri profesori i analitičari realnosti ali, oni se ne slušaju, ne pitaju i ne poznaje ih se. I zašto bi kad nisu profitabilni.

Temeljni projekat moćnih podugo je već u tome kako poraziti one što su prestali da se boje smrti, radujući se životu u malim i velikim nadigravanjima. To nasilje rastakanja na globalnom planu za “liberalne” grabljivce još nije okončano. Zato se ne odustaje ni od rata u Siriji, Jemenu, Iraku…od ponižavanja Palestinica, proizvodnji nemira u Libanu, raspirivanja novih varnica na Balkanu i urušavanja Bosne, od novih starih okupacija Latinske Amerike i crne Afrike, do stalnih prijetnji atomskom bombom gdje zatreba. I neće odustajati sve dok samoproglašeni vlasnici svih tuđih sloboda na planeti ne budu osvojili ono što misle da im pripada. Po njima, pripada im sve. Za takvu grabež mora se pobijediti prije svega osjećaj svakodnevnog, tihog zadovoljstva normalnim životom i nepostojanje straha od smrti. Čovjek se mora ušutiti do debiliziranja i onda ga se može prevesti na stranu bezdušja.

Ovdje, u Bosni, taj do poniženja ušutkani dio nekada slobodnih ljudi već je progutao priču ne samo da istorijski nismo jedno, već nas se ponovo poziva i u rat jednih protiv drugih. Naravno da se tragom te realnosti u osnovnim školama više ne uči kao nekada da je inteligencija, uz ostalo, i poštivanje prethodnih iskustava. Nova je logika da samo u sukobu, gluposti i mržnji spram “njih tamo” možemo  opstajati, sa učiteljima te logike na vlasti. Evo nam bezbroj dokaza o tome oko nas minulih sedmica. I sadomazohističkih zadovoljstava tim činjenicama.

Paralelna i u biti ista priča odvija se na Bliskom istoku. Kobajagi razlika u praktikovanju vjere razlog je za dalju atomizaciju i otklizavanje prema svekolikoj društvenoj, moralnoj i povjesnoj dekadenciji. Sve do krvi – jer vjera je uzdignuta na nivo krvi – koja  mora da padne kobajagi zato što je drugačija od one koja određuje osvajače. U dugoj istoriji manipulacija islamskim svijetom, rijetko je kada “braću” okretao krvavo jedne protiv drugih njihov protivnik, lukavo ih uzimajući pod svoje, kako je to sada uspio interes Benjamina Netanyahua i njegovog okruženja, nagoneći zaljevske sunite protiv šiita. Prebogate skorojeviće sa pjeska, protiv onih što se nasmijani u ovozemaljskom siromaštvu i istorijskom bogatstvu  nadigravaju i sa smrću i duhovnim pustahijama. Baš kao oni Egipćani što žive u Gradu mrtvih u Kairu i baš ih briga i za naftu i šiizam i sunizam. I za Aramco, razne JP Morgane i slične. Ne plašeći se mrtvih.

A to što ih se ne tiče halapljivost novih siledžija, i ne kukaju, stvar je stanja posisanog iz davne istorije Kaira i Aleksandrije, Damaska, Bagdada ili Isfahana, a ne iz skorojevićke pustare duha. Sjećam se dobro Egipćanina Alija, vrtlara u ambasadi u Jordanu, koji je prije deceniju uzgojio najveći i najljepši limun u Ammanu tvrdeći da je takav i toliki jer “razgovaramo sa njim, a drvo to razumije”. Pričao mi je tada da ima rođaka u Gradu mrtvih u Kairu znajući da znam o čemu priča, tvrdeći kako njih tamo taj život na neki jednostavni ljudski način “prosvjećuje”.

Na sve ovo, na potrebu da otvorim kutije stare vlastite arhive na kojima je napisano jednostavno  “Moj Egipat”, i pronađem priče o smislu života mimo ovozemaljskih  mjerila poraženog civilizacijskog duha, natjerala me vjestica od prije neki dan o izvjesnom Nabihu al-Wahsu iz Kaira, advokatu pozvanom u “Infrad Show” kairske tv kuće, u raspravu o zakonu i prostituciji. Dotični advokat je, jasno, neko ko ima ime što nešto zači u struci i javnom životu. Obzirom na sadašnju tamošnju situaciju – za razliku od vremena Hejkala i Al Ahrama, Al Gomhouriye, Al Ahkbara – on nije mogao biti neki liberalni protivnik režima i generala, već naprotiv, neko čiji će “pravnički vaz” pred kamerama zadovoljiti tamošnje, sada poslušne urednike. Moralo je narodu biti jasno o čemu se radi. Nabih al-Wash na tom poslu više nije usamljen. Urednici su znali koga su pozvali. Na Zapadu se to danas zove demokracija. Ona koja je i Hitlera izabrala.

U arapskom svijetu se ni danas ne smije slobodno birati. Bogove nameću sa strane. U Egiptu su to ponovo Seti i Had, bogovi podzemnog svjetla i tame.

Advokat Nabih doživio je zvjezdani trenutak onim nastupom na tv. Zadovoljniji od njega bili su oni što su ga takvog “odgojili” minulih decenija. I mudrost moćnih faraona, i dobri ljudi Kaira kojih se sjećam iz osamdesetih, poraženi su. Zato je Nabih al-Wash mogao hladno te noći ustvrditi kako je “nacionalna i patriotska dužnost građana seksualno šikanirati i silovati ženu koja je odjevena tako da je odjeća otkriva…”.

Pod noge mračnog dijela istorije bačeni su jedna država i narod čiji se glavni grad stoljećima dičio pravom da ga zovu Misr. Egipćani tako zovu zemlju uopšte i svoju zemlju posebno, u punom smislu te riječi. Zapravo u najpunijem, ili svakom smislu te riječi. Prastare knjige kažu da su felasi uz i niz Nil odvajkada zvali Kairo “Misr um al-dunya”, ili Majka svijeta. Na neki način približili su im se samo još Iranci dajući ime jednom od svojih  božanstvenih gradova – Isfahan. Značenje te riječi je – “Pola  svijeta”. Svi ostali zajedno su druga polovina.

Projekat je uspio. Ubijanje Egipta i srozavanje povjesno grandioznog Kaira na ovakvu legalizaciju primitivizma kroz tzv. “arapsko proljeće” ukradeno istinski slobodnima u startu pa pretočeno u polugu debilizacije društva, što mu je i bio inicijalni vanjski cilj – nije slučajna priča. U Kairu danas istinski kulturološki reperi nisu više oni mali nasmijani i dobri ljudi što su obilježavali duh epohe noseći u sebi iskonski gen veličine. Nije to ni Sfinga sa piramidama, Nil sa falukama ili Kairski muzej sa čudesima nevjerovatnim. To su sada organizovani proizvođači straha koji noću bauljaju unaokolo, terorišu žene što su u ona vremena slobodno mogle u ponoć ne samo preko Tahrira i Zamalekom, već i bezmalo svuda unaokolo. Evo tim hordama sada i “patriotskg naloga” za silovanje onima nepropisno obučenim.

To je ono što nije bilo, a Zapad je htio da bude, da Istok ne bi postao previše svoj i neposlušan. Tako su dirigovana “proljeća” pretvorena u najcrnje zime a “Muslimanska braća” u groteskni pokušaj inauguracije nove demokracije sa njima kao predvodnicima. Vjerska čišćenja i progon slobodnih uz uzdizanje raznih kreatura sličnih advokatu Nabihu, doveli su “Majku svijeta” do maćehe Egipta.

Ništa u tom srozavanju nije slučajno. Plan za nastavak je u idejama o podjeli na tri. Sirije, Iraka, Egipta. Jemen se mora satrati i zatvoriti krug oko Irana koji je problem i zato što ta velika zemlja kao da sada kapitalizira decenije političke zatvorenosti i sankcija izvana. To im je donijelo najmanje dva dobitka. Prvi je preživljavanje autentičnosti u blokadi spram dekadencije “neoliberalizma”, političkog i ekonomskog mafijaštva. I drugo, što ih je ta zatvorenost okrenula najvećoj unutrašnjoj vrijednosti svake ozbiljne zajednice – vlastitim generacijama mladih i njihovim potencijalima koji su se pokazali izuzetnima. Ukratko, paradoksalno je ali tačno da se izolacija pred “dobrotom” zapadne otimačine na Istoku i uništavanja svega pozitivnog a autentičnog, pokazala spasonosnom u očuvanju i snaženju vlastitog  identiteta.

Egipat to, očigledno, u ovom trenu svoje povjesti ne uspijeva. Baš zato što je (pre)velik u usporedbi sa “braćom” pa mora ostati glavni garant “mira”, a zapravo ekspanzije različitih osvajačkih ambicija i Izraela i Saudijske Arabije – uz mnoge druge.  Kairo je morao pasti. Javni tv poziv na silovanje u emisiji koja se bavi zakonodavstvom, i to u znak odbrane nacionalnog identiteta koji je “ugrožen” pocjepanim farmericama na koljenu ili na zadnjici, zapravo je pobjeda koncepta razaranja nekada homogenih i civilizovanih društava. Kada se to postigne, a postiže se, poništavanje država i njihovo pretvaranje u puke terene različitih eksploatacija posao je za klonirane administrativce u kancelarijama novih bogova – korporacija i poslovno političkih kompanija što proizvode bijedu ogromne većine u ime bogatstva ogromne manjine.

Radi kakvog – takvog mira u vremenima koja su čovjeku još preostala, ne treba otvarati kutije sa uspomenama na doba kada su se i storije o duši, dobru i zlu, ljudima i politikama po svijetu zvale drugačije.

Avangarda 















21.11.2017.

ŽENA MI JE MUSLIMANKA

Žena mi je muslimanka


VEDRAN SRŠEN

Autor 18.11.2017. 


Žena mi je muslimanka

I danas gospodin Lučić, promovirajući svoje ideje šeta Hrvatskom punih usta borbe protiv svih oblika totalitarizma, zaboravljajući da je i sam u jednom nesretnom vremenu za sve Bosanceihercegovce bio značajan obavještajno sigurnosni kotač u tvorevini koja se zvala HR Herceg Bosna, koja je pod potpunom kontrolom držala javni i kulturni, civilni i vojni, dakle cjelokupni život na području koje je nadzirala, otvarajući i logore za osobe nepoćudne režimu, a sve su to ozbiljne karakteristike totalitarnog sustava, pa ispada da je i sam Lučić bio dio jednog totalitarnog režima. Zato kada vidim da upravo takvi viču najviše o komunističkom totalitarizmu, prvo što mi padne na pamet je – „tko o čemu, a kurva o poštenju“.                       

Prvi obavještajac Bobanove Zajednice, a kasnije i propale Republike Herceg Bosne, do podne policajac a poslije podne znanstvenik povjesničar, viši znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, profesor na Filozofskim fakultetima u Mostaru i Zagrebu Ivo Lučić, tumačio je svim svojim akademskim autoritetom, znanjem i titulama novinaru Novog lista u nedavnom intervjuu kako su stare komunističke strukture prisutne i danas u Hrvatskoj – „svugdje gdje je preživio sustav nereda, nerada i korupcije“, vezujući korupciju kao svojinu komunističkog sustava, te optužujući tako komuniste kojih nema na vlasti već punih 27 godina i za naše današnje probleme. I tek što je uvaženi Ivo Lučić korupciju proglasio komunističkim čedom, stiže vijest kako je njegov najdraži, najbliži i najmlađi brat Milan upravo pod sumnjom za korupcijske malverzacije, te mu je istražni sudac  Županijskog suda u Zagrebu odredio čak i istražni jednomjesečni pritvor. Otkud  korupcija, to komunističko čedo, sada u našoj katoličkoj obitelji, kada sam tu istu korupciju koristeći operativno-obavještajne znanstvene metode adresirao komunistima, čudi se naš viši znanstveni suradnik Ivo Lučić, pitajući se – gdje sam fulao?

No, Lučići se nikada ne predaju, pa malo znanstvenik, malo udbaš Lučić uporno ponavlja kako je „lustracija nužna jer su stare komunističke strukture ovladale institucijama“, ističući da on ima „obvezu prema društvu i istini“. A istina je u brojkama koje kažu, ali Lučić to ne želi čuti, da je hrvatski narod najveći gospodarski prosperitet doživio u socijalizmu kada je privreda i BDP u SR Hrvatskoj  rastao po prosječnoj stopi od preko 7 % godišnje, a broj onih koji su se izjašnjavali kao Hrvati povećan za milijun ljudi, sa 3.5 na 4.5 milijuna osoba. Danas rasta nema ili je minimalan, BDP je manji nego prije 1990. godine, zarade su manje nego u socijalizmu, a i nas je sve manje. To su brojke i to je znanost gospodine uvaženi viši stručni suradniče, tako da je tvoja „obveza prema društvu i istini“ obična floskula i podvala. Jer, da nije tako, lustrirati bi trebalo  ne one koji su osiguravali rast i razvoj gospodarstva i naroda, već one koji tom narodu uništiše privrednu osnovu korupcijom i kriminalom, te mlado i staro odlazi trajno napuštajućo zemlju u kojoj možeš biti  malo policajac, udbaš ili general, malo naučnik ili profesor, i da ti uvijek bude dobro i da vječno živiš na državnom budžetu, jer sve su tvoje titule uz budžet vezane, uz proračun kojeg puni raja , a ti prazniš.

Omiljena tema našeg dr. Ive Lučića su „zločini od Vladivostoka do Trsta koje su pratila uvjeravanja da se to čini za bolje sutra. Činiti zločine zbog boljeg sutra je ludost“.

Tako je profesore generale Lučić. Ali kako je zločin uvijek zločin, bez obzira tko, gdje i kada ga je napravio, počinio, oni dakle imaju crtu univerzalnosti, to isto treba vrijediti i za zločine koji su počinjeni od Ljubuškog, do Mostara i Ahmića u vrijeme kada je naš sveučilišni profesor  Ivo Lučić, važna karika u vlasti na području Herceg Bosne kao utemeljitelj sigurnosno informativne službe HVO i njen načelnik. Otvaraju se logori za Bošnjake u Dretelju i Heliodrom kod Mostara – govorilo se to je za bolje sutra. Doktore Lučiću – „Činiti zločine za bolje sutra je ludost“, ili to možda ne vrijedi kada je u pitanju Herceg Bosna i logori za Bošnjake?

U travnju 1994. godine imao sam prometnu nesreću, samnom je u bolničkoj sobi ležao A. Iz Metkovića, Hrvat koji mi je pričao o kamionima koji su dolazili pred stambene zgrade u Čapljini gdje je živio sa obitelji, ženom i djecom, kamionima u koje su uguravali nepoćudne. Iako Hrvat, odveden je i ulogoren na Heliodromu. Kada sam ga upitao za razlog, reče: „Žena mi je muslimanka“. Naguravanje u kamione, usputno batinanje, ponižavanje i neljudskost, mržnja i zloća, sve smo to vidjeli u Schindlerovoj listi Stevena Spielberga. Žao mi je poštovani doktore Lučić. Mogao si biti Schindler, ali ti si izabrao biti Her Lučić.

I danas gospodin Lučić, promovirajući svoje ideje šeta Hrvatskom punih usta borbe protiv svih oblika totalitarizma, zaboravljajući da je i sam u jednom nesretnom vremenu za sve Bosanceihercegovce bio značajan obavještajno sigurnosni kotač u tvorevini koja se zvala HR Herceg Bosna, koja je pod potpunom kontrolom držala javni i kulturni, civilni i vojni, dakle cjelokupni život na području koje je nadzirala, otvarajući i logore za osobe nepoćudne režimu, a sve su to ozbiljne karakteristike totalitarnog sustava, pa ispada da je i sam Lučić bio dio jednog totalitarnog režima. Zato kada vidim da upravo takvi viču najviše o komunističkom totalitarizmu, prvo što mi padne na pamet je –

„tko o čemu, a kurva o poštenju“.

Briljirao je profesor Lučić nedavno u HTV-ovoj emisiji „U svom filmu“ Tončice Ćeljuske . Njegove udbaško-znanstvene konstrukcije – „U društvu se stvara depresija, slave se oni koji odlaze iz Hrvatske i tako potiče iseljavanje“, optužujući tako novinare da su oni ti koji stvaraju klimu, te da ljudi zbog njih napuštaju Hrvatsku, a ne zbog onih koji gotovo 30 godina  nekažnjeno otuđuju državnu imovinu i stječu bogatstvo korupcijom i kriminalom a za što je, vidimo, osumnjičen i njegov brat Milan.

I znanstvenik utvrdi, a Tončica šuti, niti da komentira – „Iseljavali su se ljudi i u doba Jugoslavije, ali se o tome tada nije smijelo govoriti“.

Jadna naša znanost i jadni naš doktor znanosti!

Sam sam kao srednjoškolac a i kasnije napisao više članaka o „odljevu mozgova“ kako se to tada zvalo, u našem lokalnom listu, a to je bila stalna tema komentatora Danasa, VUS-a i NIN-a, Vjesnika, Oslobođenja i Politike, a i Slobodne Dalmacije i drugih novina. Ne samo da je to bila priljepčiva novinarska tema, već su i Republički Zavodi za zapošljavanje imali ugovore sa njemačkim regionalnim Zavodima kako bi našim ljudima koji su u potrebi za poslom u Njemačkoj olakšali pristup radnom mjestu. I sada dođe prof. dr. znanosti Lučić i kaže kako je to bio tako zločinački režim da ako, parafraziram, o iseljavanju ljudi zucneš završiti češ na Golom otoku. Ovaj čovjek je smiješan, a znanstvenici ne bi smjeli biti smiješni.

Republika Hrvatska je u teškoj situaciji. Ona najbolje ljude koje ima „izvozi“ na Zapad, a sa Istoka uvozi ne baš najbolju „robu“.

Ona istjeruje Đikića, a uvozi Lučića.

Ona mijenja Đikića za Lučića.

Samo nas Bog može spasit.

Bože čuvaj Hrvatsku!






21.11.2017.

OŽILJCI RATA

Ratni oŽILJCI 

21. 11. 2017.



Prava Srba u kantonima s hrvatskom većinom se ne poštuju već 15 godina: Mostar

////////////////////////////////////


//////////////////////////////////////////

/////////////////////////////////////
//////////////////////////////////

Mediji uoči presude Mladiću: 'Kampanja suza'


Neki od naslova i tekstova

Neki od naslova i tekstova

Umesto onoga za šta je Ratko Mladić optužen i zašto mu se sudi, naslovne strane većine dnevnih listova, uglavnom tabloidnih, prvostepenu presudu dočekuju različitim, pa i romansiranim pričama o Mladićevoj predratnoj prošlosti, ispovestima članova porodice, tekstovima o njegovom zdravstvenom stanju, navodima o zaverama zapadnih službi, statistikom haških presuda...

Situacija koja je aktuelna, ali ne i nova, dovela je do toga da gotovo pola Srbije ni ne zna zbog čega je Mladić uopšte u Hagu, upozoravaju stručnjaci.

„Sve tajne Ratka Mladića“, „Osuditi Mladića, umreće za tri meseca“, „Haški doktor Mengele ubija Ratka Mladića“, „Da li je haški Tribunal bio najveći logor za Srbe“...

Tako glase neki od naslova koji su se mogli videti na policama kiosaka u Srbiji ili unutar stranica mahom tabloidne štampe.

Nisu izostale ni fotografije mladog Ratka Mladića iz porodične arhive, pozdrav koji je uputio čitaocima jednog od tabloida, kao ni citati iz „poverljivog dopisa haškog tužilaštva zapadnoj obaveštajnoj agenciji“ u koji je drugi tabloid, po sopstvenoj tvrdnji, imao uvid.

Čitaoci su, međutim, ostali uskraćeni za navode optužnice po kojoj mu je poslednjih pet i po godina suđeno u Hagu.

A u njoj su, između ostalog i genocid nad više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i dečaka iz Srebrenice tokom 1995. godine, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, terorisanje lokalnog stanovništva u opkoljenom Sarajevu, uzimanje pripadnika mirovnih snaga UN za taoce...

„1945. godine u Nemačkoj se desilo nešto što su kritički intelektualci poput Klausa Mana i sličnih nazvali 'kampanjom suza'“, rekao nam je Velimir Ćurguz Kazimir, osnivač medijske arhive Ebart.

Aktuelna dominacija sentimentalnih ili zavereničkih informacija nad detaljima iz optužnice, dodaje, upravo ga podsećaju na to. „U ovome što se dešava u Srbiji ja, na neki način, prepoznajem tu opasnost da kroz bujanje sentimenta o tragičnoj sudbini Ratka Mladića, o njegovoj vojnoj časti, zaveri protiv Srbije i tako dalje, da se ni jednom ne pomene zbog čega je on u stvari optužen... Znači ne postoji nijednog trenutka taj argument, da kažem – hej ljudi, između sedam i osam je hiljada muškaraca i dečaka, mladića i staraca, ubijeno u Srebrenici“.

Delovi optužnica i opisi u njima navedenih zločina, punili su međutim naslovnice i stranice štampe u prvoj polovini ove godine, u danima kada je aktuelni kosovski premijer Ramuš Haradinaj bio priveden u Francuskoj, ili u oktobru kada se čekala prvostepena presuda Suda BiH Naseru Oriću.

Ta pojava međutim, ukazuje stručnjak za međunarodno pravo Ivan Jovanović, niti se događa samo u Srbiji, niti su za nju krivi isključivo mediji.

„To je taj pokušaj da se uvek minimizira zločin naših, a da se istakne ono što je nama rađeno... Na taj način su se haškim suđenjima bavile i intelektualne elite i pravni profesionalci – pravnici, profesori, advokati, i političari, a mediji imaju tu veliku odgovornost jer sami mogu da postavljaju pitanja i da temu šire na suštinu suđenja“, rekao je Jovanović.

Način izveštavanja poput ovog uoči izricanja prvostepene presude Ratku Mladiću, vodi ka tome da javnost nikada zapravo i ne sazna detalje o zločinima koji su činjeni, ukazuje Jovanović i ističe da su građani Srbije, u velikoj meri, neinformisani o tome šta je utvrđeno na suđenjima za ratne zločine, odnosno zbog čega je neko eventualno bio osuđen.

„Uglavnom se svodi na to da smatraju da je neki oficir bio 'na pogrešnom mestu u pogrešno vreme' i da ga je samim tim što je bio visoko rangiran, kao što je bilo na primer u slučaju Lazarevića, zadesila nesreća pa je bio osuđen, što naravno nema veze sa istinom“.

Gotovo identična slika u medijima se videla i u mesecima nakon hapšenja Ratka Mladića.

O tome najbolje svedoči istraživanje koje je oktobra 2011. godine sproveo Ipsos strateški xafsing za Beogradski centar za ljudska prava i misiju OEBS-a u Srbiji, a prema kome su ispitanici - građani Srbije, iskazali veoma malo znanja o dešavanjima iz devedesetih.

42 odsto njih nije ni znalo za šta se sudi Mladiću i Radovanu Karadžiću. Istovremeno međutim, kako je primetila tadašnja predstavnica Sekretarijata Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, svi su znali sve o jagodama koje je Mladić navodno tražio tokom prvog saslušanja.












21.11.2017.

FRANCIS BOYLE : BOJIM SE DA ĆE HAŠKI TRIBUNAL PRESUDU RATKU MLADIĆU 'OČISTITI' OD NEKIH DOKAZA...

Francis Boyle : Bojim se da će Haški tribunal presudu Mladiću ‘očistiti’ od nekih dokaza…

Novembar 21. 2017.


Vjerujem da će bivši komandant vojske Republike Srpske Ratko Mladić biti osuđen za zločine za koje je optužen, kao što je bio slučaj s bivšim predsjednikom RS-a Radovanom Karadžićem – kazao je profesor međunarodnog prava na Univerzitetu u Illinoisu i pravnik koji je zastupao Bosnu i Hercegovinu pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu Francis Boyle.

Međutim, on je u razgovoru za Fenu izrazio bojazan da će Haški tribunal presudu Mladiću “očistiti” od dokaza koji će uputiti na nesumnjivu činjenicu da su bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević, Beograd i Srbija bili ti koji su odgovorni za sve ono što je Mladić radio u BiH.

Ugledni američki pravnik tvrdi da je Milošević imenovao Mladića da preuzme njegovu kampanju etničkog čišćenja i genocida u BiH.

– Mladić je sva naređenja primao od Miloševića, od njega je dobijao naoružanje, čak su i penzije bile isplaćivane iz Beograda – istakao je.

Međutim, Boyle ne vjeruje da će bila koja od ovih činjenica biti u presudi, mada je mišljenja da Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ima sve ove dokaze, jer je od Srbije bilo zahtijevano da preda zapisnike sa sastanaka Nacionalnog Vijeća sigurnosti Haškom Tribunalu.

– Ali, Haški tribunal nije ništa uradio s tim prilikom donošenja presude lideru Srpske radikalne stranke Vojislavu Šešelju, što je skandalozno i sramno. Isto se odnosi i na slučaj presude Karadžiću – naglasio je.

Stoga, poznati profesor međunarodnog prava kaže da će Mladić biti osuđen, ali da se boji da će dokazi o kontroli koju je imao Beograd biti izbrisani.

– Razlog tome je, kao što sam i ranije govorio, što Sjedinjene Američke Države i evropske zemlje, koje praktično upravljaju Haškim tribunalom, jednog dana žele integrirati Srbiju u NATO i EU, a to se ne može uraditi ako Haški tribunal i Međunarodni sud pravde optuže Srbiju da je kriva i odgovorna za genocid u BiH – istakao je.

Zbog toga su, smatra Boyle, ti dokazi “izbrisani” iz presuda Karadžiću i Šešelju, tako da bosanskohercegovačke vlasti nisu imale nikakve informacije koje bi im zaista koristile da ponovno pokrenu tužbu BiH protiv Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije, za genocid, koja je prvobitno bila pokrenuta 1993. godine.

– Naravno, ovo je moje mišljenje, ne znam šta će se tačno desiti, možda se i iznenadim. Možda će se čudo i desiti, možda će Haški tribunal u presudu Mladiću uključiti sve dokaze, koje nesumnjivo imaju, da je Srbija izvršila genocid širom BiH, kada je ubijeno 100.000 ljudi, silovano 40.000 žena i uništeno tri četvrtine države – istakao je bivši agent BiH pred Međunarodnim sudom pravde.

Ali, ponovio je da sumnja u to, imajući u vidu presude Karadžiću i Šešelju.

Boyle je mišljenja da postoji plan i program da se BiH “rascjepka” i uništi, tako da, po njemu, presuda Mladiću neće imati nikakav uticaj na pomirenje, a razlog tome je što vlasti u SAD-u i Evropi to ne žele, jer “oni žele da iscjepkaju i unište BiH”.

– Imat ćete veliku Srbiju, uključujući Republiku Srpsku, veliku Hrvatsku, koja će uključiti Herceg Bosnu, a sve to vodi unazad do plana za podjelu BiH sa sastanka bivšeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i Miloševića, u Karađorđevu u Srbiji, 1991. godine – naglasio je.

Stoga, američki profesor ne vjeruje da se može doći do bilo kakvog pomirenja, jer kako je rekao, to se ne može postići dok su monstrumi koji su počinili genocid još uvijek na vlasti u Republici Srpskoj, dok s druge strane Tuđmanovi ljudi, koji su sada ponovo na vlasti u Zagrebu, još uvijek forsiraju formiranje Herceg Bosne.

– Agenda je još uvijek ista, a u takvim okolnostima, nažalost, ne vidim da će doći do pomirenja – zaključio je Boyle u razgovoru za Fenu.

(Kliker.info-Fena)

/////////////////////////////////////////

NJEMAČKA ŠTAMPA: "Amerikanci jurili Karadžića sa gorilama, Mladića štitio Bulatović, aktuelni ambasador Srbije"

Njemačka štampa piše o Ratku Mladiću zbog presude koja se u Haagu očekuje u srijedu, a istorijom hapšenja osumnjičenih za ratne zločine se bavi FAZ, prenosi DW.

“Generala nema ko da traži" – naslov je pod kojim je Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) objavio tekst o Ratku Mladiću.

 

Novinar Mihael Martens članak počinje pričom o – Radovanu Karadžiću i tome kako su “Amerikanci" svojevremeno, da bi ga uhvatili, htjeli da mu naprave zasjedu na nekom od puteva kojima se, sa svojom pratnjom, prebacivao iz skloništa u sklonište. 

“Amerikanci su bili sigurni da neće nasjesti na neki od starih trikova kao što je insceniran kvar nekog automobila ili fingirana policijska kontrola. Jedan od elitnih vojnika se sjetio američkog treš-horora 'Motel pakao' iz 1980, u kojem su ubice u noći na put poređale krave od kartona da bi natjerali žrtve da izađu iz automobila i savladali ih. Tako je rođena ideja o gorili kojim su američki specijalci htjeli da zapanje Karadžića i njegovu svitu na nekom putu." 

“Iz Amerike je avionom stigao majmunski kostim, i plan je tekao perfektno, izuzev jednog detalja: Karadžić se nije pojavio". 

“Epizoda sa gorilom se može pročitati u knjizi Krvnikov trag. Kako je potraga za balkanskim ratnim zločincima postala najuspešniji lov na zločince na svijetu. Napisao je Džulijan Borger, šef spoljnopolitičke rubrike britanskog lista Guardian, koji je ranije izvještavao i o Balkanu." 

NATO u početku nije ni tražio Mladića. 

“Tek sa reizborom (Bila) Klintona kao predsjednika SAD i uspijehom Tonija Blera u Velikoj Britaniji u maju 1997, glasovi poput onog ministarske spoljnih poslova SAD Madlen Olbrajt dobili na težini. Ona je opominjala da proces obnove u Bosni nikada neće uspjeti ako glavni odgovorni za 100.000 mrtvih, kao i milione invalida, prognanih i duševno oštećenih prođu bez kazne. Naposlijetku su se zemlje NATO dogovorile da sačekaju lokalne izbore u Bosni 1997. i da potom pod američkim vođstvom počnu operaciju sa ciljem da se uhapse Karadžića i Mladića." 

Dalje se navodi kako je u julu 1997. Počela operacija “Tango" za koju su se britanski elitni vojnici pripremali u selu od kulisa sagrađenom u engleskom Herfordširu – oni su poslije toga neupadljivo prebačeni u Bosnu i Hercegovinu. Njima je uspjelo da uhvate neke nepoznate osumnjičene koiji nisu oko sebe imali jaku mrežu zaštitnika. 

“Tango je prekretnica: prvi put su u hapšenjima učestvovale jedinice NATO. Sada češće uspeva da se tražene osobe savladaju, oni koji su,doduše, počinili užasne stvari, ali nisu imali odlučujuću ulogu u ratnim zbivanjima…" 

“Bosna je sa mnogo vojnika stacioniranih pod zastavom SFOR krajem 90-ih godina za Mladića ipak postala suviše nesigurna. On odlazi u Srbiju, gdje ga više ne štiti vod tjelohranitelja, već čitava država. U Srbiji još vlada Slobodan Milošević koji je i sam optužen pred Tribunalom za ratne zločine i kojem ne pada na pamet da sarađuje sa sudom. Zato su se mnogi Srbi iz Bosne koji su optuženi pred Tribunalom sklonili u Srbiju. Tamo njihovi zapadni lovci ne mogu da ih slijede. Bar ne do septembra 1998, kada je CIA u Sarajevu zavrbovala četvoricu plaćenika, bosanske Srbe koji su za vrijeme rata ostali u gradu pod opsadom da bi se na strani muslimana borili za multietničku državu, i poslala ih u Srbiju da otmu Stevana Todorovića." 

“Todorović je u ratu bio šef policije u jednoj bosanskoj varošici. Tukao je zatvorenike iz obijesti, druge primoravao na međusobni oralni seks – uobičajeni program. Poslije rata živi neupadljivo u jednom srpskom gradiću. Ali, bosanski Srbi, podizvođači radova CIA, su ga nanjušili, upali mu u stan, savladali ga, vezali i ubacili u prtljažnik automobila, neopaženo stigli do Drine, prebacili ga dereglijom preko rijeke i ostavili ga na drugoj obali (…)" 

“U sudskim dokumentima o tome ni danas ne može da se nađe ništa o njegovoj otmici. Tamo stoji: Stevan Todorović, osuđen na deset godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, uhapsile ga 27. septembra 1998. Multinacionalne stabilizacione snage SFOR. Posijle slučaja Todorović, optuženi pred Haškim tribunalom koji su pobjegli za Srbiju postaju budniji". Druga slična akcija – nije uspjela. 

U nastavku se opisuje Mladićeva svakodnevica u vremenu u kojem je u Srbiji bio dobro zaštićen, sve do prevrata od 5. oktobra 2000, poslije čega je izgledalo da je država koja je štitila Mladića, postala istorija. 

“Novi reformski orijentisani šef vlade Zoran Đinđić pustio je da budu uhapšene neki ljudi nižeg ranga iz klike ratnih zločinaca, a u junu 2001. izručio je čak Slobodana Miloševića Hagu. Ali Đindić kontroliše samo dio zemlje. Njegov unutrašnjepolitički protivnik, jugoslovenski predsjednik Vojislav Koštunica, protivi se saradnji sa Haškim tribunalom, a uspostavio je vlast nad tajnom službom, u kojoj su glavnu riječ vodile stare snage. Šef tajne službe Rade Bulatović, danas ambasador Srbije u Ukrajini, pobrinuo se – sa svojih 2000 zaposlenih – za to da Mladić ostane nedodirljiv. (…) Ovaj je i pored toga postao ekstremno oprezan." 

“Kada je u martu 2003. još ubijen i Đinđić, zato što je stara garda strahovala da bi on mogao da ozbiljno poradi na evropeizaciji Srbije i kooperaciji sa Hagom, izgledalo je kao da su za Mladića došla bolja vremena – dok se Kosovo 2008. nije proglasilo nezavisnim, a Vojislav Koštunica slijedstveno tome izgubio vlast u Beogradu. Šef tajne službe Bulatović uspijeva da se održi neko vrijeme, no, nekoliko mjeseci kasnije, srpskom predsjedniku Borisu Tadiću, koji hoće da upotpuni Đinđićevo djelo, uspijeva da preuzme kontrolu nad tajnom službom. Već nekoliko dana nakon Bulatovićeve smjene u julu 2008, uhapšen je Karadžić kojeg je stara tajna služba opskrbila novim papirima…" 

“Mladić shvata da zaista mora da se skloni u podzemlje." 

“Smrtno je bolestan kada ga u maju 2011. nalaze u jednom selu nedaleko od rumunske granice, jer se jedan član njegove porodice izbrbljao na telefonu. Mladić živi u jednoj kući bez grijanja, zapušten je, ruina. Kada je vidio da jedinice MUP-a opkoljavaju kuću, odmah je shvatio da je njegovo bjekstvo završeno", piše Mihael Martens za Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ).

21.11.2017.

FRA DRAGO BOJIĆ : NAŠA DRUŠTVA SU DRUŠTVA ZLIKOVACA, VRLINE SU ODBAČENE

Fra Drago Bojić : Naša društva su društva zlikovaca, vrline su odbačene

Novembar 21. 2017.


Bosanski franjevac, teolog i publicista Drago Bojić spada u red onih rijetkih intelektualaca u BiH koji se još uvijek može s pravom nazvati intelektualcem.Čovjek koji uprkos raznim pritiscima ne odbija kritički govoriti o problemima s kojima se suočava poslijeratno bh. društvo u intervjuu za agenciju Patria govori o vezi između religije i politike, zloupotrebi religije u političke svrhe…

NAP: Posljednji popis stanovništva u BiH pokazao je da se većina stanovništva deklariše kao vjernici, a čini se da nikad nije bilo više kriminala, međusobne mržnje među ljudima, što je suprotno onome što bi istinski vjernici trebali da osjećaju. Kako objašnjavate taj fenomen?

Bojić: To što se neko deklarira religioznim ili vjernikom još uvijek ništa ne govori o sadržaju i kvaliteti njegove vjere. Ljudi su devedesetih godina na ovim prostorima masovno prigrlili religiju jer su osjetili da dolazi „vrijeme religije“ i da će u novonastalim društvima religija imati veliku moć. Mnogi su preko religije došli do pozicija i moći jer je religijska pripadnost uz nacionalnu garantovala i garantuje povoljniji društveni status, bolji posao, karijeru. Zbog toga se tako veliki broj ljudi i danas izjašnjava vjernicima.

Istodobno, oni koji ne pripadaju ni jednoj religijskoj zajednici u našim društvima se stigmatiziraju i nije jednostavno izdržati prezir i gnjev vjernika. Pogledajte kako se ova društva odnose prema djeci koja ne pohađaju vjeronauku i njihovim roditeljima. Oni su dehumanizirani, smatra ih se ljudskom šljamom i najradije bi ih se odstranilo iz društva. Za takav odnos prema ljudima izvan religijskih zajednica najveću odgovornost snose vjerski službenici koji svojim istupima protiv ateista rasplamsavaju mržnju prema njima.

Kad govorimo o vjeri na našim prostorima, ovdje je riječ prije svega o vjeri kao pripadnosti vjerskoj zajednici i o njezinom identitarnom, tradicijskom, kulturološkom i folklornom aspektu. Riječ je, dakle, o manifestativnoj, paradnoj i obrednoj vjeri koja ne zahvaća dublje u čovjekov život, pogotovo ne kad je riječ o moralnosti. Zato se i događa da baš oni koji najviše u javnosti mašu svojom vjerom, često čine najgora zla i najveće zločine. Pod plaštom vjere i s Božjim imenom na usnama sve je dopušteno i sve se može opravdati. Gotovo svi ratni zločinci su vjernici, puna su ima usta vjere i Boga. Vjernicima se smatraju i oni koji su opustošili ovu zemlju, koji pljačkaju javno dobro, koji eksploatiraju radnike. I kriminalci se pozivaju na Boga. Bog je nezaštićen i svako se može pozivati na njega.

NAP: Često ste govorili o sponi između HDZ-a i Katoličke crkve u BiH. Postoji li unutar crkve neka snaga, i koliko je ona jaka, koja se može suprotstaviti zloupotrebi vjere u političke svrhe?

Bojić: Postoje pojedinci koji ne podržavaju tu spregu, ali njih je premalo da bi nešto promijenili. Taj otpor uzima puno energije, troši ljude i mnogi se umore i zašute. Većina u vjerskim zajednicama spregu s politikom i nacionalnim strankama ne doživljava kao zloupotrebu vjere nego kao trenutno opravdano i nužno stajanje uz svoj „napaćeni narod“, kako se to često kaže. Budući da to i političkim i vjerskim elitama donosi korist, svim sredstvima nastoje održati taj savez.

Dobri odnosi s političarima iz HDZ-a donose katoličkim vjerskim službenicima lične koristi, a zajednicama ili institucijama koje vode izdašne donacije. Budući da HDZ ima veliku moć i budući da političari te stranke na različitim nivoima raspolažu s finansijskim sredstvima i odlučuju o donacijama, mnogi katolički svećenici im se uliznički izručuju, a odužuju im se tako što ih podržavaju na izborima i što ih povodom velikih blagdana stavljaju u prve redove crkava. Taj savez i ljubav preko donacija i oltara savršeno funkcionira i on će trajati dok god i jedna i druga strana budu od toga imale koristi.

NAP: HDZ godinama opstaje na vlasti na matrici o ugroženosti Hrvata, a čini se da Hrvati najčešće odlaze iz zemlje iz onih sredina gdje HDZ više od 20 godina ima apsolutnu vlast. Ništa bolja nije situacija ni s drugim krajevima u zemlji gdje vladaju neke druge stranke koje sebe vide kao ekskluzivne zaštitnike nacionalnih interesa poput SDA ili SNSD-a. Kako je moguće da ljudi ne vide to?

Bojić: Moć spomenutih stranaka proizlazi iz toga što vladaju općim dobrom, prirodnim resursima, javnim institucijama, nacionalnim (boračkim i braniteljskim) udruženjima i organizacijama. Oni koji su zaposleni u tim ustanovama ili pripadaju tim organizacijama su uglavnom njihovo glasačko tijelo i te stranke u svake izbore ulaze s ogromnom prednošću pred drugima. Imaju moć, novac i zastrašene i ucijenjene ljude koji rade ono što vođe i političke stranke od njih traže jer od toga imaju korist. Oni drugi koji nisu na nacionalnim i političkim jaslama su također zastrašeni i rijetko se usude suprotstaviti vladajućim elitama. Politika zastrašivanja koju provode velike stranke je stvorila društvo straha.

Ovo je društvo dvostruke zastrašenosti – i onih koji su dio vladajućih stranaka jer im ne smiju uskratiti svoju lojalnost i onih koji nisu u njima jer se ne usude suprotstaviti. Prvi su desubjektivizirani i depersonalizirani poslušnici koji moraju njegovati kult ličnosti svojih vođa i nacija. Drugi se uglavnom povlače u šutnju ili u nemogućnosti da išta promijene odlaze iz zemlje. Oni rijetki koji se ipak usude javno i kritički progovoriti izloženi su preziru i mržnji, a ponekad i prijetnjama ostrašćene i militantne stranačke mašinerije.

Ljudi ponajviše odlaze zbog lošeg socijalnog stanja u državi, ali nije zanemariv ni broj onih koji odlaze zbog toga što ne vide nikakvu perspektivu u ovoj politički nesređenoj i socijalno nesigurnoj zemlji i što ne žele živjeti u strahu, dugoročno ucijenjeni i poniženi, najčešće od vlastitih nacionalnih lidera, stranaka i njihovih politika.

NAP: Poslijeratni period na prostoru zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije može se nazvati i periodom revizije historije. Veliku ulogu u tome da nekadašnji zločinci postanu ugledne ličnosti odigrale su i vjerske zajednice. Kako je moguće da vjerski zvaničnici veličaju zločince, gdje je tu moral?

Bojić: Kad vjerski zvaničnici ili ljudi općenito veličaju ratne zločince, onda time nedvosmisleno pokazuju da nemaju ništa protiv zločina koji su počinjeni u njihovo ime ili za njihovu nacionalnu ili vjersku stvar. Štoviše, oni smatraju da su to herojska djela i veličanjem ratnih zločinaca žele dijelom participirati u kolektivnom zlu. Još davno je Hannah Arendt pisala da se moral srušio u puke mores – navike, običaje, proizvoljne konvencije – ne kod kriminalaca, već kod običnih ljudi, kod onih koji nisu ni pomišljali na to da dovedu u sumnju moralne propise sve dok su bili društveno prihvaćeni. Ratni zločini i ratni zločinci su društveno prihvaćeni, oni su u temeljima ovih društava i zato podršku ratnim zločincima mnogi smatraju moralno ispravnom i opravdanom.

Njemački filozof Immanuel Kant na jednom mjestu kaže da niko ko bi proveo život među zlikovcima, ne poznajući nikoga drugoga, ne bi mogao imati pojam vrline. Naša društva su prvenstveno društva zlikovaca u kojima su vrline zgažene i odbačene. Kako onda očekivati od novih naraštaja da ne postanu zlikovci kad žive i odrastaju među zlikovcima i kad vide da zlikovci bolje prolaze u životu!?

NAP: Rijetki su intelektualci u ovoj zemlji koji se usude dići svoj glas protiv nepravde, a javnost od njih očekuje da baš oni budu najglasniji. Zašto je to tako?

Bojić: Pojam intelektualca je pervertiran. Ko se sve ne smatra intelektualcem i koga se sve ne naziva intelektualcem. Ako uz pojam intelektualca uz mišljenje, obrazovanje, znanje i kompetenciju vežemo i etičnost i odgovornost, onda je takvih intelektualaca na ovim prostorima iznimno malo. Riječ je uglavnom o nacionalnim, političkim – režimskim „intelektualcima“. Oni su uzurpirali javni prostor i okupirali najvažnije društvene institucije – od obrazovnog sistema do kulturnih ustanova. Riječ je uglavnom o bahatim i nadmenim mediokritetima, neobrazovanom i nemislećem ološu – plagijatorima nezajažljivih ambicija. Onaj mali dio odgovornih i časnih intelektualaca je nemoćan pred tom ruljom. Ali, ako ništa drugo, nije mala stvar pružati otpor i smetati.

NAP: Papa Franjo je od samog početka svog mandata pobrao simpatije ljudi širom svijeta, pa i onih koji se ne deklarišu kao katolici. Svojim djelovanjem izazvao je i dosta kritika unutar same katoličke crkve. Šta mislite o njemu?

Bojić: Ono što je posebno važno u vezi s papom Franjom jest njegova kritika Katoličke crkve pri čemu najčešće upire prstom u one koji imaju najviše službe i najveću moć zbog čega ga mnogi i u Crkvi ne podnose, optužuju ga za hereze i najradije bi ga se riješili. To što on čini donosi korist i drugim religijama u svijetu jer svojim riječima i postupcima pokazuje da religija ima i svoje drugo – humano lice.

Haris Ljevo (NAP)

//////////////////////////

Intervjui

Bakir Izetbegović : Etnička ili vjerska isključivost i ekstremizam su za istinski duh BiH apsolutno

21.11.2017.

MUHAREM BAZDALJ : ODNIO HAAG ŠALU

Muharem Bazdulj : Odnio Haag šalu

Novembar 21. 2017.


Približava se dan konačnog zatvaranja vrata Tribunala osnovanog za suđenje ratnim zločincima za krivična djela počinjena tokom ratova koji su pratili raspad Jugoslavije. Sutra će biti izrečena presuda Ratku Mladiću, ratnom komandantu Vojske Republike Srpske, dok sedam dana kasnije slijedi konačna (žalbena) presuda šestoročlanoj grupi vojnih i civilnih ratnih vođa bosanskohercegovačkih Hrvata, odnosno funkcionera ondašnje tzv. Herceg-Bosne.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Ako je suditi po dosadašnjoj praksi Tribunala, manja neizvjesnost vlada kad je riječ o presudi Mladiću. Naime, imajući u vidu presude civilnom vođstvu Republike Srpske (Karadžić, Plavšić, Krajišnik), kao i brojnim visokim oficirima VRS-a koji su bili potčinjeni Mladiću, logično je očekivati da će Mladić, između ostalog, biti osuđen za ratne zločine u brojnim opštinama od Bosanske krajine do istočne Bosne, zatim za zločine nad civilima tokom opsade Sarajeva te naposljetku za genocid u Srebrenici. Kad je o kazni riječ, pitanje je da li će biti izrečena doživotna robija ili višedecenijska zatvorska kazna (od 30 do 40 godina, recimo), koja u praksi takođe predstavlja doživotnu robiju.

Što se tzv. hercegbosanske šestorke tiče, tu je stvar kompleksnija. Najprije, svi oni su već toliko dugo u pritvoru da će neki od njih vjerovatno odmah nakon izricanja presude biti pušteni na slobodu jer će se ispostaviti da su odslužili barem dvije trećine svoje kazne. Takođe, imajući u vidu dosadašnju praksu Tribunala i nekoliko slučajeva kad je u žalbenim postupcima dolazilo do drastične revizije uvida predočenih u prvostepenoj, ovdje je teže procijeniti šta će konkretno da stoji u konačnoj presudi. Neko ciničan bi rekao da je jedino pitanje zapravo to da li će Prlić, Stojić, Praljak i Petković uopšte ostati u zatvoru nakon presude jer bi neko signifikantno smanjivanje kazne suštinski značilo da su kroz pritvor već “ispucali” robiju. Za Ćorića i naročito Pušića je gotovo izvjesno da mogu da računaju da se vraćaju kućama.

Izvan priče o konkretnim procesima i osumnjičenicima, odnosno osuđenicima, tu postoje još dva pitanja. S jedne strane, neki očekuju da bi Mladić, za razliku od Karadžića, mogao biti (prvostepeno) osuđen i po tački genocida za zločine iz 1992. godine, dok s druge strane iz Hrvatske dolaze snažne bojazni od eventualnih posljedica eventualne pravosnažne presude o “udruženom zločinačkom poduhvatu” koji su sa osuđenom šestorkom sproveli, između ostalih, i Gojko Šušak te Franjo Tuđman. Bilo kako bilo, odgovori na ta pitanja stižu uskoro.

Iz perspektive društava, međutim, koja funkcionišu u zemljama nastalim u ratovima koji su pratili raspad Jugoslavije, valjalo bi postaviti i neka druga pitanja. Kakve su posljedice djelovanja Tribunala? Kako graditi budućnost sa sviješću o presudama? Kako iskoristiti baštinu Tribunala da se usprkos svemu napravi temelj za neki ljudski odnos spram svih žrtava?

U tom smislu, vrijedi se zapravo vratiti u prvu polovinu devedesetih, u vrijeme kad rat u Bosni i Hercegovini bjesni i kad je svijet zgrožen razmjerom i okrutnošću zločina. Sve se to zbiva nekoliko godina nakon pada Berlinskog zida, nakon bučno najavljivanog “kraja historije”, konačne pobjede demokratije, liberalizma i ljudskih prava. Ratovi koji su pratili raspad Jugoslavije bili su uopšte moguće samo zarad raspada dotad postojećeg svjetskog poretka. Zbog pritiska javnosti u svojim zemljama, lideri najvećih zapadnih sila odlučuju zapravo da ustoliče Tribunal kao neku vrstu simboličke instance koja će da onemogući da zlo ostane nekažnjeno.

Tribunal je inicijalno zamišljen kao nadležan samo za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (otud i slovo “Y” u famoznoj skraćenici ICTY), poslije je tu uključena i Ruanda, ali ideja je bila da se presedan iskoristi i da UN utemelji stalni međunarodni sud koji će da sankcioniše ratne zločine počinjene bilo gdje u svijetu. U cijelu stvar se, međutim, logično upliću geopolitika i realpolitika te uskoro i ICTY čak i za zemlje koje su ga osnovale postaje neka vrsta neprijatnog podsjećanja na period “interregnuma” u međunarodnoj politici.

Obaveza saradnje sa Tribunalom neko vrijeme je korištena kao “batina” u napredovanju Hrvatske i Srbije ka evropskim integracijama, no nakon hapšenja svih bjegunaca i to je prestalo. Započelo je čekanje da se procesi okončaju, pa da neko ugasi svjetlo i zaključa vrata. Kad se bude povlačila crta ispod rada Tribunala, po svoj prilici će valjati izbjeći i pretjerano pozitivne i pretjerano negativne tonove u bilansu. Neki ljudi koji su zaslužili kaznu su kažnjeni, pa ako i nije postignuto mnogo više, ni to nije zanemarivo. S druge strane, prikupljena historijska i dokumentarna građa može da se pokaže kao vrlo dragocjena.

Ako bismo pravili analogije s nekim drugim ratovima, možda je i prerano očekivati da u svim ovim zavađenim društvima postoji neki konsenzus o svemu šta se desilo. To ostaje nešto što će možda lakše da dosegnu buduće generacije. A dokumenti i druga građa koju je prikupio Tribunal tu mogu da budu od pomoći. S tim što kraj Tribunala ne bi smio da označi i kraj angažmana lokalnih pravosuđa kad je riječ o događajima iz devedesetih. Uostalom, barem ta fraza je ponovljena milion puta: Ratni zločini ne zastarijevaju.

////////////////////////////////

Francis Boyle : Bojim se da će Haški tribunal presudu Mladiću ‘očistiti’ od nekih dokaza…

Vjerujem da će bivši komandant vojske Republike Srpske Ratko Mladić biti osuđen za zločine za koje je optužen, kao što je bio slučaj s bivšim predsjednikom RS-a Radovanom Karadžićem – kazao je profesor međunarodnog

/////////////////////////////////////////



////////////////////////


///////////////////////

POMAHNITALI MILORAD DODIK TREBA HITNO U PSIHIJATRISKU BOLNICU NA LIJECHENJE

DODIK U ODBRANI BALKANSKOG KRVNIKA: 'Mladić je radio profesionalno i ostaće legenda u srpskom narodu'

DODIK U ODBRANI BALKANSKOG KRVNIKA ... - Slobodna Bosna

///////////////////////////////////// ///////////////////////////////////
20.11.2017.

APATIJA KAO KANCER KOJI UBIJA TIHO

Apatija kao kancer koji ubija tiho

Edin Osmančević
Autor 20.11.2017. 


Apatija kao kancer koji ubija tiho

Srebrenica, foto: Newsweek

///////////////////////

S kojim to pravom i ko to  pokušava da nas pravi budalama?

Ne dozvolimo sebi da apatija zavlada u našim umovima i srcima. U predmetu vojno-obavještajne bezbjednosti specijalni rat je definisan kao vid rata koji se sa ratnog polja prenosti na rat riječi i propagandu. Specijalni rat ,kao sredstvo politike, nalazi se između politike, kao legalnog nasilnog metoda i sadržaja djelovanja i rata kao nelegalnog i nasilnog metoda primjene sile. Cilj je da se u jednoj zemlji promijene odnosi i nametne sopstvena politička, ekonomska, vojna i ideološka dominacija. Kao što se vidi, na udaru su sve sfere čovijekova života. One imaju politički i ekonomski aspekt.

Poznato je da jedan od osnovnih metoda sprovođenja specijalnog rata jesta psihološko-propagandno dejstvo sa ciljem uticaja na svijest ljudi i stvaranje stanja apatije. Apatija nije ništa drugo nego podmukao kancer koji se lagano širi, napada sve vitalne organe i na kraju ubija. On ubija ljudsku psihu, stvara stanje straha, neizvjesnosti i na kraju indolentnosti na sve ono što se događa oko nas.

Mi kao građani Bosne i Hercegovine moramo ostati dosljedni na svom putu očuvanja teritorijalnog integriteta, suvereniteta i vrijednosti AVNOJske Republike Bosne i Hercegovine te ne nasjedati na provokacije koje dolaze od strane susjednih država i njihovih unutrašnjih kvinsliga. Specijalni rat koji se danonoćno sprovodi protiv Bosne i Hercegovine ne jenjava, samo je razlika u intenzitetu njegovog sprovođenja ovisno od političkog cilja kojem se teži.

Napadi na Bosnu i Hercegovinu ne prestaju. Susjedne zemlje lažnom propagandom poput ”garanata Dejtonskog ugovora” lažno nam sputavaju uhlebu o našim ”dobročiniteljima” koji se moraju ”pitati” kada se odlučuje o tome kako ćemo živjeti kao i našim životima i sudbinama. Nakon sloma bivše Jugoslavije princip konstitutivnosti naroda se sprovodi samo u Bosni i Hercegovini. Što se desilo sa ovim principom u ostalim republikama gdje su odjednom donedavno konstutivni narodi postali minoriteti? ”Dobročinstvo i briga” se nastavljaju takozvanim ”pararelnim vezama” i iznenadnim potezanjima rješavanja pitanja ”spornih” granica. Zatim se od naše domovine traže ustupci za izgradnju Pelješkog mosta a istovremeno sklapaju ugovori sa entitetskim vladama čime se namjerno osporava legitimitet državnih organa uz stvaranje unutrašnjih kriza uz pomoć domaćih kvinsliga. O Bosni i Hercegovi se u njihovim krugovima širi propaganda o postojanju ”desetina hiljada islamskih džihadista” i prijetnji Evropi. Notorne glupisti se šire o  Bosni i Hercegovini kao  ”nemogućoj” državi koja će doživjeti istu sudbinu kao i SFRJ. S kojim to pravom i ko to  pokušava da nas pravi budalama?

Karajordjevo_agreement_1991

Foto: VNN Forum

Naravno da se iza ovakvog ponašanja naših susjeda stoje dobro definisani ciljevi i težnje koje nisu ništa drugo nego revitilizacija Miloševićeve i Tuđmanove politike kao kontinuiteta politke Cvetković- Maček iz 1939. godine. I to se sve događa pred očima međunarodne zajednice koja još uvijek vrlo pasivno gleda na ponašanje susjednih država ali i unutrašnjih neprijatelja građanske i funkcionalne države. Specijalni rat ima za cilj da opravda kako pred domaćim tako i stranim pučanstvom sve ratne zločine, genocide, etnička čišćenja koji su počinjeni u ime jedne sulude državne politike. Očekuju se presude Ratku Mladiću te šestorki udruženog zločinačkog poduhvata Herceg-Bosne čime intenzitet specijalnog rata doživljava svoju kulminaciju. Ove presude neće zadovoljiti pravdu žrtvama i njihovim porodicama niti će jednom zauvjek zatvoriti gubice onima kojima do pravde nije stalo. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić da je balkanski lider koliko nije, iskoristio bi ovu presudu za početak novog poglavlja u dobrim odnosima susjednih država. Međutim, on je koristi kao sredstvo mobilizacije u pomirenju srpske opozicije RSa i Milorada Dodika, rivala koji su do sada jedni druge optuživali za ogromni kriminal, korupciju i zloupotrebu vlasti. Širi se propaganda da presuda Mladiću može dovesti u pitanje opstanak manjeg BiH entiteta.

Ovakvo ponašanje zahtijeva mobilizaciju svih progresivnih snaga u društvu kao i svakog pojednica jer se „izmišljeni problemi“ kontinuirano eksportiraju našoj zemlji. Kako stvari danas stoje ovakve politike susjednih zemalja sa postojećim političkim establišmentima neće jenjavati.

Južnoafrički dobitinik Nobelove nagrade za mir Dezmond Tutu na pitanje o tome da li treba biti pasivan i neutralan kada se radi o fenomenu pravde jednom prilikom je rekao: ”Onaj ko je neutralan ili pasivan automatski se stavlja na stranu prijatelja nepravde!”.

Budimo prijatelji pravde i borimo se za nju!

///////////////////////////////////

///////////////////////////////

Apatija kao kancer koji ubija tiho

Apatija kao kancer koji ubija tiho

  20.Nov 2017

Srebrenica, foto: Newsweek S kojim to pravom i ko to  pokušava da nas pravi budalama? Ne dozvolimo sebi da apatija zavlada u našim umovima i srcima. U predmetu vojno-obavještajne bezbjednosti

//////////////////////////////////

///////////////////////////////////////
//////////////////////////////
////////////////////////////////////

//////////////////////////////////////////

//////////////////////////////////////
/////////////////////////////////////////

Kultura

SREĆA JE NOVA IDEJA U EVROPI

SREĆA JE NOVA IDEJA U EVROPI

  20.Nov 2017

Promocija knjige „Sreća je nova ideja u Evropi“, Ark, Smederevo, 2017. u Muzeju pozorišne umetnosti Srbije u Beogradu Ovih dana intenzivno sam se družio sa makedonskim pjesnikom, dramatičarem i prozaistom

20.11.2017.

'GDJE JE MLADIĆEVA ČIZMA DOŠLA, TU JE BIO GENOCID'

'Gdje je Mladićeva čizma došla, tu je bio genocid'




Image result for spomenik ubijenima u logoru omarska

Spomenik ubijenima u logoru Omarska

Bivši logoraši iz Bosne ui Hercegovine, njih oko 50, kao i predstavnice udruženja "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa", krenuli su jutros iz Sarajeva u Hag, gdje će u srijedu 22. novembra prisustvovati izricanju presude Ratku Mladiću, optuženom za genocid u Srebrenici, tokom kojeg je u julu 1995. godine mučki ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, za progon Bošnjaka i Hrvata širom Bosne i Hercegovine te za druge brojne zločine protiv čovječnosti.

Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković iz autobusa kojim bivši logoraši putuju prema Hagu, za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže kako se nada da je Tužilaštvo dokazalo direktnu odgovornost Mladića kao komandanta Vojske Republike Srpske (VRS), za planiranje i izvršavanje genocida u Srebrenici i za druge ratne zločine.

"Idemo u Hag gdje očekujemo i želimo da Ratko Mladić bude u situaciji da sasluša kompletno izricanje presude i da čuje šta mu je po svim tačkama optužnice stavljeno na teret i dokazano. To je odgovornost za genocid u Srebrenici i odgovornost za genocid na području drugih šest općina u Bosni i Hercegovini, zatim za terorisanje građana Sarajeva, uzimanje međunarodnih snaga za taoce i druge vrste zločina protiv čovječnosti", ističe Mešković.

U konkretnom slučaju, navodi Mešković, u cilju planiranja i izvršavanja zločina odgovoran je komandant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić.

"Očekujemo da bude presuđen po svim tačkama optužnice i da dobije najtežu moguću kaznu. Ovo je prilika da kroz ovu presudu istina o dešavanjima u Bosni i Hercegovini bude vidljivija, bude ta koja bi trebala biti prihvaćena od, da tako kažemo, svih strana u BiH. Ovakvi vidovi izricanja presude trebali bi da doprinose stvaranju suživota, pomirenja i tolerancije u Bosni i Hercegovini", ističe Mešković, koji je bio zarobljen u Brčkom, zatim prebačen u Srbiju u Sremsku Mitrovicu pa u Beograd. Slobodu je dočekao zahvaljujući razmjeni zarobljenika.


U Hag putuju braća Sabahudin i Hajrudin Šehić iz Ilijaša, koji su bili u logoru Vogošća.

Sabahudin, podsjećajući se na 150 dana zatočenja u ovom logoru, kaže da se oni nikada ne mogu zaboraviti, da su ožiljci još svježi i da će se zauvijek pamtiti dani torture i mučenja.

"Želim da učestvujem u davanju podrške za izricanje najteže presude za Ratka Mladića, kako bi bio kažnjen za zločine koje je predvodio,osmislio i izvršio. Želim da i ovaj primjer bude pouka i za ostale koji su činili ratne zločine, da znaju da će ih stići ruka pravde", kaže Šehić.


Sa sarajevskog aerodroma jutros su u Hag otputovale članice udruženja "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa".

Predsjednica udruženja Munira Subašić kaže da očekuje doživotnu kaznu zatvora za Ratka Mladića.

"Takva presuda Haškog suda za Mladića je jako važna jer je on najodgovorniji za genocid u Srebrenici. Svi naši bi bili živi da on nije došao a želio je etnički čistu teritoriju. Doživotni zatvor - takva bi trebala biti presuda Mladiću za genocid počinjen ne samo u Srebrenici nego i u Prijedoru i u drugim opštinama. Dovoljno je reći da, gdje god je njegova čizma došla, tu je napravljen genocid. Haški sud je pred zatvaranjem i nadam se da će ispuniti obavezu zbog koje je i osnovan", kaže Subašić.

"Idem u Hag i nadam se da će za Ratka Mladića biti izrečena najstroža presuda koju Haški tribunal može izreći. Ako bude suprotno, razočarat ću se u ljudski rod, što postojimo takvi kakvi jesmo", izjavila je pred put u Hag članica udruženja Kada Hotić.

Savez logoraša najavljuje da će grupa njihovih članova otputovati i na izricanje drugostepene presude Jadranku Prliću i drugim visokim zvaničnicima "Herceg-Bosne".

Žalbeno vijeće Haškog suda zakazalo je izricanje presude u ovom, kako mnogi tvrde najobimnijem žalbenom postupku, za srijedu, 29. novembra.

//////////////////////////////
///////////////////////////////

///////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Ponedjeljak/ponedeljak, 20. novembar/studeni 2017.

Učitajte više sadržaja...

20.11.2017.

MIRKU ŠAROVIĆU PREKIPILO: "MILORAD DODIK SE POIGRAVA NARODOM, ZBOG NJEGA BiH GUBI MILIJARDE EURA"

ŠAROVIĆU PREKIPILO: "Dodik se poigrava narodom, zbog njega BiH gubi milijarde eura"

“Strategija je okvirna, ne zadire u ustavne nadležnosti i nema prenosa nadležnosti. Koliko gubimo, možemo da vidimo iz činjenice da Srbija koja ima kandidatski status po osnovu grantova za poljoprivredu povlači svake godine između 300 i 400 miliona eura, a Hrvatska, koja je članica, dvije milijarde i 900 miliona eura, a BiH nulu. To je ta porazna činjenica i treba prestati sa obmanjivanjem javnosti“, jasan je Šarović.

ŠAROVIĆU PREKIPILO: 'Dodik se poigrava narodom, zbog njega BiH gubi milijarde eura'

Osvrćući se na optužbe predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika da obmanjuje javnost tvrdnjama da će poljoprivrednici u Srpskoj izgubiti 30 miliona eura ukoliko ne dođe do usvajanja Strategije ruralnog razvoja BiH i da se strategijom zadire u nadležnosti Srpske, ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović je u izjavi za BN poručio da je Milorad Dodik onaj koji plasira neistine i laži, ističući da se strategijom štiti Ustav Srpske i da neće biti nikakvog prenosa nadležnosti.

 

Ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović istakao je da, ukoliko se prihvati strategija ruralnog razvoja, poljoprivreda Bosne i Hercegovine ima šansu da dobije značajna sredstva iz fondova Evropske unije.

“Republika Srpska ne mora da prihvati učešće u Okvirnoj strategiji ruralnog razvoja, ali ukoliko se ne usvoji do kraja 2017. godine, poljoprivrednici će izgubiti do 30 miliona eura grant sredstava, a do 2020. godine ukupno 90 miliona evra“, kaže Šarović za BN televiziju.

Šarović ističe da treba prestati sa obmanjivanjem javnosti, dodajući da je Strategija ruralnog razvoja rađena po modularnom principu i da se njom štiti Ustav Republike Srpske, te da nema nikakvog prenosa nadležnosti.

“Strategija je okvirna, ne zadire u ustavne nadležnosti i nema prenosa nadležnosti. Koliko gubimo, možemo da vidimo iz činjenice da Srbija koja ima kandidatski status po osnovu grantova za poljoprivredu povlači svake godine između 300 i 400 miliona eura, a Hrvatska, koja je članica, dvije milijarde i 900 miliona eura, a BiH nulu. To je ta porazna činjenica i treba prestati sa obmanjivanjem javnosti“, jasan je Šarović.

Šarović navodi da nema smisla prebacivati lopticu na nekog drugog, pominjati ustavna ovlaštenja i prenos nadležnosti, kada su se institucije kojima rukovodi predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i premijerka Željka Cvijanović na to obavezale u nekoliko navrata.

“Ovaj dokument su pravili eksperti iz nadležnih vladinih institucija RS i FBiH. Ovo nije moja strategija. Činjenica je da su se poslanici i ministri SNSD-a obavezali da će usvojiti ovu okvirnu strategiju još 2008. godine, a Vlada Srpske je tri puta dala pristanak na izradu ovog dokumenta 2013., 2015. i 2016. godine, kao i ekspertni tim koji je radio na ovom dokumentu“.

“Ako Republika Spska ima dovoljno sredstava za poljoprivredu i poljoprivrednike, ne trebaju im pare iz EU fondova, onda je u redu, onda i ne moraju da usvoje ovu strategiju. Uostalom, RS niko i ne tjera da usvoji poljoprivrednu strategiju, to je ponuda Brisela, odnosno EU”, dodao je Šarović.

/////////////////
/////////////////////////////////////////

ČANAK UPOZORIO DODIKA: "Ponovno igranje granicama i švrljanje po mapama zastrašujuće podsjeća na početak tragedije devedesetih godina"!

Predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) Nenad Čanak izjavio je danas da predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik ugrožava teritorijalni integritet i Srbije i Bosne i Hercegovine.

ČANAK UPOZORIO DODIKA: 'Ponovno igranje granicama i švrljanje po mapama zastrašujuće podsjeća na početak tragedije devedesetih godina'!

Dodik je u danas objavljenom intervjuu Deutsche Welleu, koji je dao u oktobru, izrazio uvjerenje da će doći do promjena granica država u regionu za 10 godina ili kada region uđe u Evropsku uniju.
 
Na molbu da pokaže na mapi šta će biti s granicama, Dodik je povukao granicu između Bosne i Hercegovine i Republike Srpske koju je pripojio Srbiji, i granicu na sjeveru Kosova koji je pripojio Srbiji.
 
"Ponovno igranje granicama i švrljanje po mapama zastrašujuće podsjeća na početak tragedije devedesetih godina prošlog vijeka. Svako ko to radi mora odgovarati. Milorad Dodik se igra vatrom koja će i njega progutati", naveo je Čanak u pisanoj izjavi.
 
On je kazao da "to nije samo njegov (Dodikov) potez flomasterom na mapi, nego ugrožavanje teritorijalnog integriteta kako Bosne i Hercegovine, tako i Srbije".
 
"Krajnje je vreme da Srbija, kao jedan od potpisnika Dejtonskog sporazuma, stavi tačku na Dodikove zapaljive poruke", rekao je Čanak.
 
On je pozvao predstavnike Srbije da Dodiku "objasne da je Republika Srpska teritorijalni entitet suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine i da se prema njemu tako i ponaša".

20.11.2017.

DANIJEL SERVER PREDLOZIO TRUMPU: NA KOJI NACIN AMERIKA MORA UTICATI NA MILORADA DODIKA

DANIEL SERWER PREDLOŽIO TRUMPU: Na koji način Amerika mora uticati na Dodika

"Važno je da američke diplomate, naročito naši ambasadori u regionu, imaju osjećaj da Kongres stoji iza njih. Poslije odlaska Obamine i dolaska Trumpove administracije naše diplomate možda nisu bile sigurne da li će Kongres da ih podrži. Nadam se da će moje pisanje biti korisno u tom pogledu", piše Serwer.

DANIEL SERWER PREDLOŽIO TRUMPU: Na koji način Amerika mora uticati na Dodika

U najnovijem izdanju časopisa Savjeta za međunarodne odnose Daniel Serwer, politički analitičar iz Washingtona i ekspert za Balkan, poziva administraciju američkog predsjednika Donalda Trumpa da “postupi hitno kako bi se sačuvali mir i stabilnost na Balkanu”.

 

Budući da kao glavni uzrok balkanske nestabilnosti vidi miješanje Rusije, za koju navodi da ne želi prozapadni i prodemokratski razvoj tog dijela Evrope, očigledno je šta Serwer podrazumeva pod “hitnim postupanjem”, formalno se zalažući za pojačanu diplomatsku i ekonomsku intervenciju. On navodi tri modela koja bi mogla spriječiti izbijanje “haosa” na Balkanu.

 

"Prva opcija bila bi dalje sprovođenje politike evropske integracije Zapadnog Balkana, koju je Evropska unija promovisala uspješno sve do nedavno. SAD su priskakale u pomoć, ali samo kada bi našim transatlantskim partnerima pomoć zatrebala. Međutim, Evropa je trenutno ophrvana nizom teškoća - od Brexita, migrantske krize, povećanog uticaja ekstremne desnice, do neslaganja o opstanku evrozone", piše Serwer.

 

 

Drugim modelom, za koji kaže da ga predlažu neki “analitičari, ali i političari”, no ne i on, Serwer smatra nove promjene granica na Balkanu, ali ističe da u tome ne vidi trajno rešenje. 

 

"Tu opciju lično odbacujem kao ideju, koja je ne samo suprotna američkim interesima, već ide protiv osnovnih demokrtskih vrijednosti SAD", stoji u Serwerovom tekstu.

 

Kao treću mogućnost (model) on predviđa novu američku inicijativu za Balkan “ali u oblasti samo nekoliko najvažnijih pitanja, uključujući ustavnu reformu u Bosni i Hercegovini, status Kosova i pitanje imena Makedonije”.

 

 

Pri tome veoma je zanimljivo Serwerova procjena  da su dvije najmekše mete ruskog uplitanja na području Zapadnog Balkana Republika Srpska i Makedonija.

 

„Rusija će učiniti apsolutno sve što može da spriječi ulazak Makedonije u NATO, kao što se borila protiv ulaska Crne Gore u NATO, dok će u Republici Srpskoj preduzeti sve što bude mogla da Milorad Dodik nikada ne prihvati nijedan predlog za ustavnu konsolidaciju Bosne i Hercegovine”, ocjenjuje Serwer i dodaje je da je na Americi da to promijeni.

 

Serwer smatra da i Kongres treba da odigra energičniju ulogu što se tiče Zapadnog Balkana.

"Važno je da američke diplomate, naročito naši ambasadori u regionu, imaju osjećaj da Kongres stoji iza njih. Poslije odlaska Obamine i dolaska Trumpove administracije naše diplomate možda nisu bile sigurne da li će Kongres da ih podrži. Nadam se da će moje pisanje biti korisno u tom pogledu", piše Serwer.

On na kraju predlaže i imenovanje specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan sa zadatkom da procijeni uspjeh i nedostatke u sprovođenju mirovnih sporazuma u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, kao i da daje konkretne preporuke za dalju američku politiku rješavanja sadašnjeg zastoja u jugoistočnoj Evropi.















20.11.2017.

EMIR IMAMOVIC: AGONIJA BEZ KRAJA JE PRICA O BOSNI I HERCEGOVINI

Emir Imamović Pirke: Agonija bez kraja je priča o Bosni i Hercegovini

Novembar 19. 2017.


Emir Imamović Pirke, manje poznati pisac s prijelaza stoljeća. Skoro 25 godina se bavi novinarstvom i drugim vrstama neposredne proizvodnje teksta. Rođen u Tuzli, živio u Sarajevu, stanuje u Šibeniku. Iskreno, prezire skoro sve što vole mladi i raduje ga što je sredovječan. Direktor Festivala alternative i ljevice Šibenik.

Subota, 11. studeni

Nakon cjelodnevne, preciznije cjelonoćne posjete Šibeniku, ispraćam najboljeg sarajevskog i najvećeg životnog prijatelja. On se vraća u grad u kojem sam proveo najboljih i najznačajnijih 15 godina života.

Posljednji puta sam u Sarajevu bio u drugom mjesecu 2014. U Šibenik, gdje mi je kuća već sedam godina, vratio sam se onoga dana kada su sudionici demonstracija pokrenutih u mom rodnom gradu, Tuzli, spalili zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Od tada sam Sarajevo vidio jednom uživo i u prolazu. Ne izbjegavam ga namjerno, daleko od toga. Samo ne stižem svratiti na dva, a ostati četiri dana.

Čenga, kako glasi nadimak mog druga, i ja o Sarajevu nismo pričali. Mi smo naše Sarajevo u to malo vremena živjeli onako kako smo to radili dok nas je spajalo desetak minuta vožnje taxijem.

Kada god me netko pita, znači često, nedostaje li mi taj grad, odgovaram da ne nedostaje. I fakat je tako: nimalo mi, niti jednog trena, u životu ne fale njegove ulice, zgrade, klepet starih tramvaja, zubarske ordinacije, frizerski saloni, minareti, zvonici i jedna kafana koje svakako više nema. Ja mogu stanovati svugdje: niti jedan prostor mi ne znači ništa.

Sarajevski tramvaj

Sarajevski tramvaj

Meni fale Sarajlije, ali njih ima, kako je jednom rekao Elvis J. Kurtovich, svugdje, pa čak i u Sarajevu. Srećem ih po Zagrebu, Splitu, Puli, Ulcinju… Oni što nisu odselili, na moju sreću, često putuju. Ponekad svrate do Šibenika, da nastavimo tamo gdje smo stali prije godinu, dvije, pet…

Nedjelja, 12. studeni

Nekada najmrži, pretvorio se u, da tako kažem, najodgovorniji dan u tjednu. Nedjeljom Alenu Galoviću, uredniku tjednika Express, sa kojim već godinama surađujem, predlažem temu za idući broj. Alen i ja se nikada nismo sreli. Telefonom smo razgovarali najviše dva puta. Imamo, međutim, taj mali, nedjeljni ritual: ja od ranog buđenja do kasnog popodneva smišljam teme, predložim tri, a on do večeri odabere jednu. I uvijek je to prva s predloženog spiska.

U Expressu se bavim novinarstvom na kakvo sam naučio nekada davno, puno prije nego su postojali portali, a novine služile da u njima izlaze oglasi. U Expressu se osjećam kao – novinar: imam slobodu izbora, ozbiljne, dobre urednike i ono što napišem to vidim na novinskom papiru.

Novinarstvo je u posljednjih dvadesetak godina doživjelo više promjena nego ijedna druga profesija. Nikada nije bilo više medija i više prostora za izražavanje i nikada nije bilo manje dobrog sadržaja i dobrih novinara. Kada sve može biti vijest ili priča, onda ništa ne može biti važno. Kada se uspješnost ne mjeri kvalitetom sadržaja, već brojem klikova i profitom od isključivo oglasa, onda treba biti zahvalan na prilici da se radi onako kako se radilo prije. I kako jedino ima smisla.

Ponedjeljak, 13. studeni

Na portalu Jutarnjeg lista čitam kako će, opet, u Hrvatskoj pokupiti cigarete za tri kune. Tim novcem planiraju se pokriti minusi u sustavu zdravstvenog osiguranja. Autor ove, još jedne ideje s ruba pameti, je ministar zdravstva Milan Kujundžić: onaj kojem je u opisu posla i borba protiv ovisnosti, te smanjenje broja pušača koji, kao, češće obolijevaju i više koštaju.

"Još jedna ideja sa ruba pameti"

“Još jedna ideja sa ruba pameti”

U Hrvatskoj puši 39 posto stanovnika i oni godišnje kupe četiri stotine milijuna kutija cigareta. Većinu cijene svake od tih 400 milijuna kutija čine izdvajanja za državu, najviše za njen zdravstveni sustav. Kada bi, dakle, Milan Kujundžić nekim čudom uspio i kada bi se svi Hrvati ostavili duhana, bila bi to, možda, najzdravija nacija na svijetu, ali sigurno ne bi bilo nikoga da to zabilježi. Bez milijardi kuna koje svake godine odu u dim, zdravstvo bi kolabiralo.

No, o tome se, zahvaljujući antipušačkoj histeriji glasno šuti, a ako se i progovori, onda se priča o načinima dodatnog reketiranja pušača kojima treba još više onemogućiti da pušeći ugrožavaju svoje zdravlje i čuvaju zdravstvo nacije.

Utorak, 14. studeni

Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine je rekao  kako se nada da će ta zemlja konačno priznati neovisnost Kosova. Tanjug, nekada davno važna novinska agencije i kasniji servis u službi svake beogradske vlasti, njegovu je izjavu malo izmijenila, pretvorivši je u najavu skorog bosanskohercegovačkog priznanja Republike Kosovo.

Aleksandar Vučić i prateći ansambl u kojem solo dionice imaju najgori tabloidi u bogatoj povijesti balkanskog novinarskog beščašća,doživjeli su  kolektivni nervni slom.

U svemu je, naravno, najmanje važno ono što je Izetbegović kazao. Daleko je bitnije ono što Beograd neće da kaže. A Kosovo je, upravo za Srbiju, neovisna država. Srbija, za razliku od Bosne i Hercegovine, priznaje kosovske dokumente, lakše je, puno lakše, putovati iz Prištine u Niš i iz Beograda u Peć, nego iz, recimo, Sarajeva u Ferizaj.

Na Kosovo srbijanska vojska i policija ne pomišljaju ući, na istom tom Kosovu srpske stranke sudjeluju u izborima na kojima se bira većinska, albanska vlast, s čijim se predstavnicima susreću i razgovaraju i Vučić i Ivica Dačić. Nije, dakle, problem što će jednoga dana BiH priznati Kosovo, ali jeste što Srbija neće da prizna kako ga je već priznala.

Srijeda, 15. studeni

Za portal Forum intervjuiram Juricu Pavičića, povodom njegovog novog romana Crvena voda. Na jedno od mojih pitanja, ovaj splitski pisac, novinar i filmski kritičar odgovara: “Mislim li da smo – kad je Dalmacija po srijedi – najsmrdljivija generacija? Ukratko: da. Izdali smo ono što je u dalmatinskoj tradiciji bilo najbolje, komunalni kolektivizam, kulturu života u ugovornoj zajednici, duh gradskih statuta, na koncu i ono što se obično najčešće spominje – naše pretke partizane”.

“Suvremena krimi literatura daje pravu sliku svega što definira društvo i kulturu neke zemlje”, izjavio je nekom prilikom britanski autor Ian Rankin.

Pavičićeva knjiga postiže upravo to, kroz priču dugu skoro 30 godina, ona govori o ratu, tranzicijskom cunamiju i nekretninskom biznisu čiji se predstavnici često žale na famoznu antiinvesticijsku klimu u Dalmaciji, na neorganizirani otpor otimanju javnih dobara i pretvaranju domaćeg svijeta u privremene, uslužne radnike jednostavnih zanimanja.

Pavičić: Mislim li da smo - kad je Dalmacija po srijedi - najsmrdljivija generacija

Pavičić: Mislim li da smo – kad je Dalmacija po srijedi – najsmrdljivija generacija

Crvena voda je prvoklasni krimić u kojem se napeta potraga za mišćanskom ljepoticom isprepliće s povijesnom dramom jedne zemlje i njenih ljudi.

Četvrtak, 16. studeni

Četvrtkom pišem za mostarski portal Bljesak. Komentiram, kako se to kaže, bosanskohercegovačku zbilju. Nakon što pritisnem send i pošaljem tekst, osjećam se kao da sam upravo izašao iz septičke jame. Pune, da ne bude zabune.

Predugo već pišem isto na različite načine. To isto znači da je Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj kraja agonije nema, što podrazumijeva agoniju bez kraja. Za sva tri svoja naroda ova, današnja BiH je privremeno rješenje, što ne bi bilo nužno loše da postoji jedna, samo jedna stvar vezana za budućnost oko koje se mogu dogovoriti. No, ne mogu.

‘Mi smo postali taoci svojih birača’, odgovorio je Radmanović. Nikada nisam čuo iskrenije priznanje neiskrene politike.

Bošnjačka buduća BiH se po svemu razlikuje od srpske i hrvatske, a hrvatska i srpska u toj budućnosti vide ili još rascjepkaniju državu ili je ne vide nikako.

Pritom, nitko ne može, jednostavno ne može, postići ono što želi, ali to nikome ne smeta da nastavi pokušavati. Izbori se najlakše dobivaju najavom historijskih događaja.

Jednom sam bivšeg člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske (RS), Nebojšu Radmanovića, pitao: “Zašto, zaboga, jednom netko ne kaže kako se RS ne može odvojiti bez suglasnosti Bošnjaka, kao što ni Bošnjaci ne mogu ukinuti RS bez volje poslanika Narodne skupštine tog entiteta”. “Oboje će se”, dodao sam, “znamo i jedan i drugi, dogoditi nikada”.

“Mi smo postali taoci svojih birača”, odgovorio je Radmanović. Nikada nisam čuo iskrenije priznanje neiskrene politike.

Petak, 17. studeni

Ako ima nešto vrijedno pamćenja u proteklih sedam dana, onda je to intervju Marinka Biškića Slobodnoj Dalmaciji. Marinko je rođen u Bosni, odrastao je u Splitu, punker je u stanju mirovanja i vlasnik tvrtke za proizvodnju čokolada Nadalina. No, nije anđeo tranzicije, dakle jedan od onih što su svoj život činili boljim – uništavajući tuđe.

“I sad će mi neki zbog tih riči da se u socijalizmu moglo živjet od privatnog biznisa i svoga rada reć’ da sam kontinuirani anarhist, komunjara, ljevičar. A nisam, samo sam realan”, kazao je Marinko, poduzetnik koji je posao pokrenuo u Jugoslaviji, preživio sa svojim radnicima rat u Hrvatskoj i kod kojeg se na posao ne ide kao na robiju.

Pritom, Nadalina je sponzor onim događajima što ih drugi ili zaobilaze ili ih pomažu, ali mole za anonimnost – poput Festivala alternative i ljevice kojeg u Šibeniku organiziramo od 2013. godine.

Ako kapitalizam uopće može imati ljudsko lice, onda izgleda kao Marinko Biškić.

19.11.2017.

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : ZLOCINCI SE SLIKAJU NAD MASOVNIM GROBNICAMA

Prof.dr. Senadin Lavić : Zločinci se slikaju nad masovnim grobnicama

Novembar 19. 2017.


Srpski zločinci se slikaju kao da snimaju film dok ubijaju bošnjačke civile. Oni su sigurni u vlastitom činjenju zločina. Zločinci slave svoje zločine i pripremaju nove zločine. Oni kao u filmovima igraju glavne uloge… Srbijanski četnici s ponosom pokazuju svoje zločine nad Bošnjacima u Bosni. To im dođe kao sveti čin, kulturni događaj, dostizanje prosvjetljenja kroz ubijanje „Turaka“.

Piše :  Senadin Lavić (Preporod)

U Muzeju holokausta u Richmondu (The Virginia Holocaust Museum, Virginia, USA) izložene su slike nacista uslikanih nad masovnom grobnicom pobijenih jevrejskih žrtava. Hitlerovi oficiri i vojnici stoje nad masovnom grobnicom u kojoj su tijela jevrejskih žrtava. Oni poziraju! Sasvim identična slika onoj koju prenose srpski fašisti prijeteći novim genocidom i novim zločinima nad Bošnjacima. Srpski zločinci se slikaju kao da snimaju film dok ubijaju bošnjačke civile. Oni su sigurni u vlastitom činjenju zločina. Zločinci slave svoje zločine i pripremaju nove zločine.

Oni kao u filmovima igraju glavne uloge. Militarna zločinačka formacija Škorpioni iz Srbije na ratištu oko Srebrenice snimljena je u egzekuciji srebreničkih civila kod Trnova i ta kaseta se gleda kao ratni ili akcioni film u Šidu, može se iznajmiti u lokalnoj videoteci.

Srbijanski četnici s ponosom pokazuju svoje zločine nad Bošnjacima u Bosni. To im dođe kao sveti čin, kulturni događaj, dostizanje prosvjetljenja kroz ubijanje „Turaka“. Oni još nisu osjetili ruku osvete na sebi i oni misle da ih ta ruka nikada neće stići! Ne priznaju sudove i sudske presude, ismijavaju žrtve, unesrećene, nemoćne…

Zločinci pokazuju potrebu da se slikaju dok ubijaju i zlostavljaju žrtve. Oni se slikaju nad masovnim grobnicama koje pune ljudskim tijelima. Oni snimaju egzekucije nemoćnih civila dok im pucaju u potiljak. U Muzeju holokausta (Richmond) njemački vojnici tokom Drugog svjetskog rata s pištoljem na čelu jevrejskih žrtava poziraju pred kamerama kao da je riječ o proslavljanju rođendana.

Žrtva je prestrašena, obezljuđena, na koljenima i čeka smrt. Pad u iskopanu jamu. A ti vojnici okolo sasvim mirni i zadovoljni. Takve slike prave srpski vojnici širom Bosne, ponosni što iskorjenjuju drugačije od sebe, što ih progone, što ih bacaju u masovne grobnice, što im pucaju u leđa i potiljak dok su bespomoćni s rukama vezanim na leđima. Zločinci vole bespomoćne žrtve! Sutra će od njih oteti kuće i stanove, planski se naseljavati na prostorima s kojih su „očistili“ druge i bacili ih pod zemlju ili u rijeku Drinu. Valjda se time oslobađaju vlastitog straha. Oni love civile po kućama i tuku ih pred drugim članovima porodice. Uzimaju im drgocjenosti, porodično zlato i srebro, siluju im žene, djecu nabijaju na nož pred majkama, demonstrirajući „srpsko junaštvo“…

Oni u Kotor-Varoši, Bijeljini, Višegradu, Foči, Srebrenici, Prijedoru, Nevesinju, Bratuncu, Banjaluci i drugim mjestima ubijaju nedužne ljude po kućama i ulicama kao da obavljaju neki rutinski posao. Oni s ponosom slikaju ta zlodjela i međusobno se nadmeću u činjenju zla i mučenju ljudi. Oni se ne stide zločina koje su napravili. Srpski zločinci poslije rata ponavljaju da bi ponovili sve zočine. Negiraju optužbe za genocid i druge zločine protiv čovječnosti. Ne priznaju presude internacionalnih sudova…

Oni spaljuju ljude u Višegradu.. Oni prave masovne grobnice: Pilica, Tomašica, Hrastova glavica, Bunarevi, okolina Srebrenice, Zvornika, Vlasenice, Bratunca, Foče, Čajniča … Oni ispunjavaju zavjete predaka – osveta Turcima… Perverzija zla nema moralne skrupule ni obzire prema žrtvama. Ona je izopačeni ljudski razum zla u akciji koji postaje kolektivna aktivnost inficirana zločinom. Dođe u Sarajevo bokser iz Nikšića i siluje, ubija, ruši, pali, određuje ko će živjeti, a ko neće; „monstrum na Grbavici“ tokom agresije srbijansko-crnogorske vojske određuje ljudske sudbine. Bokser iz Nikšića, jad, otpad, četnik.

Medijski žargon autentičnosti

U medijskom društvu oko nas pojavljuju se medijski maheri koji znaju upotrebljavati medije i okretati ih na svoju stranu ili u svoju korist. Za njih javnost je predmet ili objekt s kojim se mogu poigravati, koju mogu manipulirati, formatirati, orijentirati, dezavuirati… Oni u digitalno polje uvode vlastite igre koje potcjenjuju igračko i ljudsko, kao ono što bi moglo biti plodonosno povezano.

Javni medijski servisi više i ne trebaju političarima jer su oni oformili vlastite privatne ili partijske medijske projekte i preko njih nastavljaju svoje „oblikovanje“ javnosti. Novinari mogu da se osjećaju iskorišteno, ali od tog osjećaja nema ništa. Oni su prisiljeni i svedeni na trivijalne teme iz života i niko više ne vjeruje u njihove priče. Ta sudbina je zadesila i državu, jer partijska vlast nije podudarna s državom nego s profitabilnim javnim preduzećima iz oblasti elektroprivrede, telekomunikacija i slično.

Mediji planski onemogućavaju promišljanje srpskih zločina nad Bošnjacima u kontinuitetu od 19. stoljeća. Mediji nas obmanjuju o uzaludnosti takvog posla, nepotrebnom poduzimanju takvog zadatka. Svaki pokušaj da se kaže nešto javno o projektu, scenariju, planovima, načertaniju, mediji odmah niveliraju, anuliraju, razvodne, prikažu kao nešto trivijalno, sporadično, slučajno. Široke mase onda u čudu bivaju zatečene kada ih ubice iz Srbije tamane po podrinjskim gradovima kao divljač za odstrjel i njihova mrtva tijela bacaju u Drinu. Bosanski mediji istrajavaju na antibosanskom odnosu prema životu i užasavaju se strašnih pitanja o pripremljenim zločinima u srbijanskim institucijama znanja, religije, policije, vojske.

Mediji obesmišljavaju svaki naš govor o srpskom nacizmu kao politici koja razara ovaj dio svijeta tokom 20. stoljeća. Razara prvo srpsko narodno biće, ali i bošnjačko, hrvatsko, crnogorsko, albansko. To je opasan karcinom sa kojim se moramo suočiti – prvo srpski narod, pa onda svi na koje se pogubno odnosi. Ali, mediji su odmah tu da vas potope i proglase nacionalistom, srbomrscem, neznalicom, islamskim fundamentalistom, ekstremistom. Mediji samo ispunjavaju naloge propagande i obavještajnih službi. Zato nisu nevini!

Mediji mogu napraviti da ne postoji nešto što se redovno odvija pred našim očima. Oni istrajno ignoriraju sve poduhvate koji nisu u skladu s njihovim predstavama o svijetu ili s uputama političkih kontrolora vijesti. Mediji mogu napraviti stagnant water (ustajalu vodu, stajaćicu). U javnoj komunikaciji se neprestano provlače „estetizacije“ najprimitivnijih političkih ideologija, uvjeravanja da je to „vrhunsko“ dostignuće, da bez toga ne bismo mogli razumjeti povijesne procese i tome slično.

Kada shvatimo da iza toga stoje rasističke predrasude, etnofaulizam i fašistički prizvuk onda smo već u opasnosti da nas žreci autentičnosti ne potope u provincijalizam „čaršijskog uma“ koji je neprimjeren „vrhovnim“ dostignućima izvornosti i jedinog pravog razumijevanja ili, kako to T. W. Adorno kazuje, „Jargon der Eigentlichkeit“. Tako zločinci na teritoriji Bosne naprave genocidnu tvorevinu entitet „rs“ i očekuju da se šuti ili da se to djelo zla prihvati kao nešto normalno. Nemoguće je to normalizirati kada je zasnovano na zločinu genocida. Nikada to neće biti normalizirano, jer u osnovi mu je neljudski zločin genocida nad Bošnjacima.

Mediji, iskorjenjivanje neidentičnog i lažne elite

Mediji pomažu da se u javnoj sferi nametne lažna elita i da ona definira „značenje“ koje je obavezujuće za kontekst. U jednom času riječ je o politički motiviranoj „eliti“ koja tačno zna šta je bitno u konkretnom povijesnom času unutar neke društveno-političke zajednice. Ta politička „elita“ nameće ateističku sliku svijeta.

Njih zamijene oni koji sebe smatraju religijski motiviranima „elitama“, a s namjerom da isprave pogreške takozvanih ateista prema njihovim „religijskim postavkama“ i slikama svijeta. Onda u medijima sveštenici kao tumači pravog „značenja“ počinju definirati društvene vrijednosti i objašnjavati društvene procese. A pritom, u društvu i školskom sistemu više se ne govori o sociologiji i ona se potiskuje iz javnosti i obrazovnog sistema. Ljudi bez odgovornosti manipuliraju društvenu zajednicu metafizičkim i teološkim osmišljavanjima svakodnevnog života, dok njihovi politički sljedbenici ne smatraju da su oni obuhvaćeni moralom koji se navodno smatra vlasništvom „elitne“ grupacije.
Mediji bliski vlasti vrše javni odstrjel i progon neistomišljenika.

Oni i tužilaštvo/pravosuđe imaju istu funkciju odstranjivanja nepoželjnih! Mediji povezani s poslovno-interesnim grupama prave neprozirne i maglovite slike stvarnosti. Tako se nastavlja inkvizicijski duh crkve iz srednjevjekovlja u našem dobu kroz unificiranje i brisanje neidentičnog. Oni koji još misle svojom glavom postaju predmet interesovanja manijakalnih šefova tajnih policijskih struktura i njihovih plaćenika. Tajne službe im pretresaju račune, prate telefone, twitere, facebook profile, prate mailove, inspektori stalno pretresaju finansijske tokove, koncentrirani pritisak ne prestaje… Mediji prije sudova objavljuju „optužnice“ na svojim stranama! Mediji nam nameću diktaturu „dnevnog“ događanja i dnevnopolitičkih tema!

Ko posreduje vijesti u medijskim kanalima? To su uglavnom osrednje obrazovani medijski posrednici koji prema svojim mogućnostima, afinitetima, moćima zapažanja, diktiraju strukturu vijesti širom medijskog prostora i na taj način ga određuju. Oni služe maker-ima u pozadini koji im podastiru „prave istine“ o događajima i nevidljivom rukom guraju u komunikativnu orbitu prilagođene informacije. Izloženost prosječnosti tokom dužeg perioda postavlja ideal prosječnosti kao vrhunski. Sve što mu se opire kao neidentično biva odstranjeno iz društvenog sadržaja. To je iskustvo Jevreja u nacističkoj Njemačkoj i Bošnjaka pred Miloševićevim agresorima na Republiku Bosnu 1992. godine.

Političari i poslovni ljudi kontroliraju medije preko direktora i urednika medijskih servisa. Oni tako nameću medijsku sliku zbilje ili društvenih procesa i stvaraju ambijent za vlastito djelovanje.

Neshvatljivo je da javni servis koji je opće dobro svih građana kontrolira jedan čovjek i njegova politička partija. Javnim dobrom raspolaže jedan čovjek i njegova saradnička grupa u svome interesu – ne u interesu građana. Oni su okupirali javno dobro i pretvorili ga u privatno vlasništvo. Političari određuju ko će se pojavljivati u javnim medijima, o čemu će govoriti, šta će ga pitati, šta će odgovariti, koje će vijesti ići u eter, kome će se „svezati zvono“, ko će objašnjavati društvene procese… Mediji su i dalje osnov potčinjavanja Bosne izvanbosanskim politikama i interesima. Oni nastavljaju sve procese koje su vodili prije agresije i tokom rata u Republici Bosni i Hercegovini.

Budući da mediji ne mogu živjeti od dobro odgojenih djevojaka oni u svoje programe prizivaju i crnog đavola samo da bi povećali gledanost, reklame i utjecaj na mase. Zato su spremni da u svome medijskom prostoru prepariraju ratne zločince i s njima prave ekskluzivni interview. Tako se odvija la remontada – „povratak u igru“ ljudi zla koji su devedesetih godina 20. stoljeća izazvali stravična stradanja i ratnu katastrofu.

Oni nas i dalje uvjeravaju da je moralo da se desi sve što se desilo. Pritom, oni su „nevini“ i ne snose nikakvu odgovornost za ovo što se desilo, jer zavjeru su skovali strani plaćenici i velike sile, a oni su nevini u ime svojih naroda ležali po zatvorima. Nemoralno je nadasve kad bolesni son of a bitch, presuđeni ratni zločinac koji se vraća s robije, biva slavljen od svoga sveštenika i naroda kao heroj. To je odveć bolesno, vrlo bolesno!

19.11.2017.

INSTITUT ZA ISTRAŽIVANjE GENOCIDA KANADA : OCEKUJEMO PRAVNU I POVIJESNU PRAVDU

Institut za istraživanje genocida, Kanada : Očekujemo pravnu i povijesnu pravdu

Novembar 19. 2017.


Internacionalni ekspertni tim Instituta za istraživanje genocida Kanada ocjenjuje presudu Ratku Mladiću povijesnom kako za rad Haškog tribunala, tako i za utvrđivanju pravne i povijesne sudske slike o karakteru rata u Bosni i Hercegovini.

Genocid i udruženi zločinački poduhvati su najteže kvalifikacije ratnih zločina u statutu Haškog tribunala. Sadržane su u optužnici protiv Mladića. Kao ključna ličnost udruženih zločinačkih poduhvata, Mladić se tereti za trajno uklanjanja Bošnjaka, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva s velikih dijelova Bosne i Hercegovine.

Očekujemo presudu sa pravnom pravdom  kojom je Mladić kriv i odgovoran za izvršeni genocid u Srebrenici i 6 opština u Bosni i Hercegovini. Ovo temeljimo na otkriću najveće, masovne, primarne grobnice Tomašica kod Prijedora, koja potvrđuje razmjere agresije na Bosnu i Hercegovinu i dokazuje genocid nad njenim građanima u Prijedoru. Tomašica nije sekundarna grobnica, odnosno ona nije bila mjesto gdje su naknadno i zbirno dovožena tijela iz drugih grobnica.

U pitanju je primarna masovna grobnica, koja je kao takva označena i brutalno realizovana, te svjedoći najmračniju stranu ljudskog uma, za koju se vjerovalo da je zauvjek poražena poslije Holokausta. Činjenica je da su Bošnjaci prvi narod poslije Drugog svijetskog rata koji imaju pismenu presudu za genocid. Međutim genocid se ne može lokalizovati na jedan dio bosanskohercegovačke teritorije. Zločin genocida nije zločin nad teritorijom, već zločin nad određenom etničkom ili vjerskom skupinom, što pravna pravda treba potvrditi.

Očekujemo i povijesnu pravdu. Smatramo da ova presuda treba potvrditi zločin ne samo na nivou entiteta Republika Srpska, već preko dokazanih udruženih zločinačkih poduhvata i direktnu povezanost Mladića i političkog, vojnog i policijskog establišmenta tadašnje Srbije. Ovo temeljimo na činjenicama i dokazima nauke o genocidu koja nedvosmisleno potvrđuju da je Srbija svojom oružanom silom, Jugoslovenskom narodnom armijom, odnosno Vojskom Republike Srpske vodila osvajački rat protiv Bosne i Hercegovine, izvodila oružane akcije u cilju realizacije genocidnog, političkog projekta, formiranje jedinstvene srpske države na Balkanu.

Svi relevantni izvori i njihova saznanja dokazuju i potvrđuju da je prije izvođenja agresije na Bosnu i Hercegovinu i izvršenja genocida nad Bošnjacima, u skladu sa srpskom nacionalističkom ideologijom i politikom, genocidnog karaktera, postojala namjera, jasno iskazana kroz plan i projekt, za izvršenje agresije, genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, čemu su prethodile određene planske, organizovane i ciljne političke, vojne i druge pripreme. Državno, političko i vojno rukovodstvo Srbije je s namjerom i jasno postavljenim ciljevima i utvrđenim zadacima, planiralo, pripremalo, organizovalo i učestvovalo u izvršenju zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i u zločinu genocida, u Bosni i Hercegovini. Mladić i svi oficiri i pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, kao i iz drugih komandi, jedinica i ustanova Vojske Jugoslavije, bili su, pod unutrašnjim zakonodavstom Srbije.

Akte genocida  u Bosni i Hercegovini izvršila su: pravna i fizička lica, koja su imala status organa Srbije. Pravna i fizička lica bila su potpuno zavisna  od Srbije, te su, kao takva izjednačeni sa organima Srbije. Republika Srpska i Vojska Republike Srpske bili su samo puki instrumenti Srbije bez ikakve stvarne, političke i vojne samostalnosti, a preko kojih je Srbija djelovala. Politička i vojna organizacija paradržavne tvorevine Republika Srpska izjednačuje se sa organima Srbije i ona je u potpunosti zavisila od Srbije, čija se djela pripisuju Srbiji. Politička, vojna i finansijska pomoć i sredstva koju je Srbija pružala Republici Srpskoj i Vojsci Reublike Srpske dokazuju da su genocid i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Bosni i Hercegovini, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima izvršeni sredstvima Srbije.

Samo sa pravnom i povijesnom pravdom možemo graditi povjerenje, mir, stabilnost i bolju zajedničku budućnost. To su ujedno uslovi koji će natjerati na izvinjenje, katarzu i traženje oprosta od strane zločinaca prema žrtvama, navodi se u saopštenju  Instituta za istraživanje genocida, Kanada.

(Kliker.info)

19.11.2017.

JULIAN BORGER: MLADICEVO SKRIVANJE STVORILO KULTURU PORICANJA GENOCIDA

Julian Borger, urednik britanskog lista “Guardian” : Mladićevo skrivanje stvorilo kulturu poricanja genocida

Novembar 19. 2017.


Činjenica da srbijanske vlasti nisu pretrpjele sankcije jer su pomogle u 15-godišnjem skrivanju Ratka Mladića kreirala je u Srbiji i Republici Srpskoj (RS) kulturu poricanja ratnih zločina i genocida, smatra urednik britanskog lista “Guardian” Julian Borger.

Borger, autor knjige “Krvnikov trag”, koja se bavi potragama za haškim bjeguncima, rekao je u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) da je jasno kako je Srbija izbjegla odgovornost za pomaganje bivšem komandantu Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću pri njegovom skrivanju.

“Nedostatak odgovornosti značajno je doprinio razvoju kulture poricanja u Srbiji, koja je kulminirala prošlog mjeseca, kada je presuđeni ratni zločinac imenovan za predavača na Vojnoj akademiji”, smatra Borger.

Prema njegovim riječima, imenovanje Vladimira Lazarevića na mjesto predavača na Vojnoj akademiji predstavlja “samo jednu od brojnih ilustracija kako je poricanje genocida i ratnih zločina postalo dio svakodnevnice u Srbiji i Republici Srpskoj.

Lazarevića je Haški tribunal osudio na 14 godina zatvora zbog zločina na Kosovu. Nakon izdržavanja kazne, Vlada Srbije je saopćila da će on biti zaposlen kao predavač na akademiji.

Borger je kazao da je knjigu “Krvnikov trag” napisao nakon Mladićevog hapšenja jer je vidio koliko je nepoznanica u vezi s godinama skrivanja haškog bjegunca.

“Želio sam da ispričam priču o tome kako su optuženi za ratne zločine traženi, ali kao šira tema knjige provlači se činjenica da, uz malo međunarodnog pritiska, jedan sud stvoren odlukom Vijeća sigurnosti pokazuje kako međunarodna pravda nije samo iluzija”, pojasnio je Borger.

Britanski urednik smatra da je Haški tribunal, koji se zatvara u decembru ove godine, sproveo svoju misiju do kraja.

“Možda je to potrajalo malo duže, zbog raznih motiva i zbog poteškoća u pronalaženju optuženika u bjekstvu, ali je Tribunal važan primjer šta je moguće procesuirati pod međunarodnim humanitarnim pravom”, istakao je Borger.

Mladić je dehumanizirao žrtve

Govoreći o tome šta lično misli o Mladiću, Borger je naveo da se “očito radi o psihopati, sadisti i mrzitelju koji je dehumanizirao svoje žrtve”.

“Gdje god u svijetu se dešavaju ratni zločini, možete naći ljude poput njega koji se probiju do vrha… Viđali smo ljude poput Mladića i znamo njegov tip. Mnogo ih je bilo u vremenu nacističke Njemačke, a drugi su se pojavili u Jugoslaviji. Danas imamo ljude poput njega u Siriji i Centralnoj Africi”, rekao je on.

Mladić je optužen kao komandant Glavnog štaba VRS-a za genocid u Srebrenici počinjen u julu 1995., i u još šest bh. općina 1992. godine. Sudi mu se i za progon Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Prva optužnica protiv njega podignuta je 1995., a u bjekstvu se nalazio do 2011., kada je uhapšen u Lazarevu u Srbiji. Suđenje je počelo godinu dana kasnije, a presuda se očekuje 22. novembra.

Borger očekuje da će Mladić biti osuđen za genocid u Srebrenici i zločine u Sarajevu, dok je za njega ključno pitanje da li će Sud utvrditi počinjenje genocida 1992. godine.

Kao pitanje britanski urednik je postavio to “da li će Tribunal ponoviti i naći neke nejasne razloge zbog kojih Mladić neće biti osuđen na doživotnu kaznu”, pojasnivši da je takav bio slučaj s Radovanom Karadžićem, koji je osuđen na 40 godina zatvora. Dodao je da je to od simboličkog značaja.

Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, osuđen je za genocid u Srebrenici i druge zločine počinjene u BiH, a u njegovom slučaju trenutno je u toku žalbeni postupak.

Namjerna nesposobnost

Borger, koji je trenutno urednik za međunarodna pitanja britanskog lista “Guardian”, tvrdi da Mladićeva presuda neće biti pretjerano značajna na svjetskom nivou. Većina ljudi je već zaboravila rat u BiH, smatra on.

“Međutim, ova presuda će biti jedan podsjetnik na ono što se desilo u srcu Evrope… Trenutno, masovni zločini se dešavaju u Siriji i Centralnoj Africi, i mi smo izgubili želju međunarodne zajednice da dovedemo optužene pred lice pravde”, kazao je Borger.

Ono što je omogućilo kreiranje Haškog tribunala 1993. godine, prema Borgeru, jeste “kratak prozor u historiji kada je Rusija bila spremna da podrži Sjedinjene Američke Države (SAD) u sprovođenju standarda međunarodnog humanitarnog prava”.

“Taj prozor se brzo zatvorio i mi danas imamo situaciju u kojoj Rusija i Kina nikada više neće podržati takav sistem. Same Sjedinjene Američke Države su pokazale da nisu spremne podržati univerzalni sistem koji je implementiran za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Amerikanci ne žele da se taj sistem primijeni na njih”, pojasnio je Borger.

Iznimno značajan aspekt presude, kako je rekao on, bit će zaključci Vijeća u vezi s ulogom Srbije u zločinima u BiH, kao i činjenice da je srbijanska vojska godinama skrivala Mladića, koji je i plaćan iz Beograda.

Prema Borgeru, knjiga pokazuje da je srbijanska vojska uz pomoć ruskih obavještajaca bila direktno uključena u operaciju skrivanja Mladića, kao i da vlasti Srbije kasnije godinama nisu ozbiljno radile na pronalaženju ovog haškog bjegunca.

Kao dokaz, Borger je naveo raciju na Malu Moštanicu, kada su policajci tražili Mladića u pogrešnoj kući.

“Teško je reći da li su znali da je tamo… Teško je razaznati razliku između nesposobnosti i namjerne nesposobnosti. Generalno govoreći, tih godina Srbija se nije posebno trudila. Bili su pod pritiskom da rade neke akcije, ali su ih radili tako da su mu omogućili bjekstvo”, kazao je Borger.

Julian Borger je između 1992. i 1995. izvještavao za britansku državnu televiziju BBC s ratišta u BiH, a bio je i dopisnik s Kosova tokom ratnog perioda 1999. godine. Za “Guardian” je radio kao novinar, dopisnik iz Amerike, Bliskog istoka, Zapadne Evrope i Balkana, a trenutno je urednik za međunarodne vijesti.

Denis Džidić (Detektor)

//////////////////////////////

Institut za istraživanje genocida, Kanada : Očekujemo pravnu i povijesnu pravdu

Novembar 19. 2017..


Internacionalni ekspertni tim Instituta za istraživanje genocida Kanada ocjenjuje presudu Ratku Mladiću povijesnom kako za rad Haškog tribunala, tako i za utvrđivanju pravne i povijesne sudske slike o karakteru rata u Bosni i Hercegovini.

Genocid i udruženi zločinački poduhvati su najteže kvalifikacije ratnih zločina u statutu Haškog tribunala. Sadržane su u optužnici protiv Mladića. Kao ključna ličnost udruženih zločinačkih poduhvata, Mladić se tereti za trajno uklanjanja Bošnjaka, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva s velikih dijelova Bosne i Hercegovine.

Očekujemo presudu sa pravnom pravdom  kojom je Mladić kriv i odgovoran za izvršeni genocid u Srebrenici i 6 opština u Bosni i Hercegovini. Ovo temeljimo na otkriću najveće, masovne, primarne grobnice Tomašica kod Prijedora, koja potvrđuje razmjere agresije na Bosnu i Hercegovinu i dokazuje genocid nad njenim građanima u Prijedoru. Tomašica nije sekundarna grobnica, odnosno ona nije bila mjesto gdje su naknadno i zbirno dovožena tijela iz drugih grobnica.

U pitanju je primarna masovna grobnica, koja je kao takva označena i brutalno realizovana, te svjedoći najmračniju stranu ljudskog uma, za koju se vjerovalo da je zauvjek poražena poslije Holokausta. Činjenica je da su Bošnjaci prvi narod poslije Drugog svijetskog rata koji imaju pismenu presudu za genocid. Međutim genocid se ne može lokalizovati na jedan dio bosanskohercegovačke teritorije. Zločin genocida nije zločin nad teritorijom, već zločin nad određenom etničkom ili vjerskom skupinom, što pravna pravda treba potvrditi.

Očekujemo i povijesnu pravdu. Smatramo da ova presuda treba potvrditi zločin ne samo na nivou entiteta Republika Srpska, već preko dokazanih udruženih zločinačkih poduhvata i direktnu povezanost Mladića i političkog, vojnog i policijskog establišmenta tadašnje Srbije. Ovo temeljimo na činjenicama i dokazima nauke o genocidu koja nedvosmisleno potvrđuju da je Srbija svojom oružanom silom, Jugoslovenskom narodnom armijom, odnosno Vojskom Republike Srpske vodila osvajački rat protiv Bosne i Hercegovine, izvodila oružane akcije u cilju realizacije genocidnog, političkog projekta, formiranje jedinstvene srpske države na Balkanu.

Svi relevantni izvori i njihova saznanja dokazuju i potvrđuju da je prije izvođenja agresije na Bosnu i Hercegovinu i izvršenja genocida nad Bošnjacima, u skladu sa srpskom nacionalističkom ideologijom i politikom, genocidnog karaktera, postojala namjera, jasno iskazana kroz plan i projekt, za izvršenje agresije, genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, čemu su prethodile određene planske, organizovane i ciljne političke, vojne i druge pripreme. Državno, političko i vojno rukovodstvo Srbije je s namjerom i jasno postavljenim ciljevima i utvrđenim zadacima, planiralo, pripremalo, organizovalo i učestvovalo u izvršenju zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i u zločinu genocida, u Bosni i Hercegovini. Mladić i svi oficiri i pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, kao i iz drugih komandi, jedinica i ustanova Vojske Jugoslavije, bili su, pod unutrašnjim zakonodavstom Srbije.

Akte genocida  u Bosni i Hercegovini izvršila su: pravna i fizička lica, koja su imala status organa Srbije. Pravna i fizička lica bila su potpuno zavisna  od Srbije, te su, kao takva izjednačeni sa organima Srbije. Republika Srpska i Vojska Republike Srpske bili su samo puki instrumenti Srbije bez ikakve stvarne, političke i vojne samostalnosti, a preko kojih je Srbija djelovala. Politička i vojna organizacija paradržavne tvorevine Republika Srpska izjednačuje se sa organima Srbije i ona je u potpunosti zavisila od Srbije, čija se djela pripisuju Srbiji. Politička, vojna i finansijska pomoć i sredstva koju je Srbija pružala Republici Srpskoj i Vojsci Reublike Srpske dokazuju da su genocid i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Bosni i Hercegovini, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima izvršeni sredstvima Srbije.

Samo sa pravnom i povijesnom pravdom možemo graditi povjerenje, mir, stabilnost i bolju zajedničku budućnost. To su ujedno uslovi koji će natjerati na izvinjenje, katarzu i traženje oprosta od strane zločinaca prema žrtvama, navodi se u saopštenju  Instituta za istraživanje genocida, Kanada.

(Kliker.info)

19.11.2017.

EVROPSKA UNIJA I EUROZONA PRED ISTIM DILEMAMA KAO BIVSA JUGOSLAVIJA


Slovenački akademik Jože Mencinger :Europska unija i eurozona su pred istim dilemama kao bivša Jugoslavija 90-ih


Novembar 14. 2017.


EU i eurozona sada se nalaze pred sličnim dilemama kao i bivša Jugoslavija početkom 90-ih godina, barem kada je riječ o daljnjem ujednačavanju poreznih sustava država članica. Ocjena je to jednog od najpoznatijih slovenačkih  ekonomista, akademika Jože Mencingera.

“Hoće li EU postati financijska unija? Ja tu vidim tri moguća scenarija, po uzoru na one iz bivše Jugoslavije”, kazao je Mencinger na konfrenciji o porezima koja je danas održana u Zagrebu.

Prvi, “konfederalni” model, istakao je Mencinger, podrazumijeva potpunu fiskalnu decentralizaciju, u kojoj fiskalna politika ostaje u nadležnosti drzava clanica. Drugi model znači sklapanje fiskalnog pakta, što je i trenutna situacija, u kojoj članice samo mali dio svojih prihoda prepuštaju zajedničkoj EU blagajni.

Treći model je fiskalna unija, u kojoj bi članice dobar dio svojih fiskalnih prihoda prepustile zajedničkom proračunu Unije. To bi, u suštini, bio “federalni” model, kakav je postojao u bivšoj SFRJ.

Analize koje je Mencinger radio za zonu eura i EU pokazuju da bi takav, “jugoslavenski” model značio da bi se bogatije članice odrekle velikih prihoda koje beru u korist zajedničkog proračuna, a taj bi se novac potom transferirao i u slabije razvijene članice. Pojednostavljeno rečeno, bogatije bi članice EU time, barem na prvi pogled, bile na gubitku, a siromašnije na dobitku. No, bogatijima bi se to vratilo kroz povećanje standarda u slabije razvijenim članicama, pa bi na kraju i one bile u plusu.

(Kliker.info-JL)


////////////////////////////////////

Filozof i kulturni teroetičar Boris Buden tvrdi : Postjugoslovenske države su postkolonijalne države

Novembar 16. 2017.


Filozof i kulturni teroetičar Boris Buden, profesor na Sveučilištu Bauhaus u Weimaru, gostovao je protekle sedmice u Sarajevu, gdje je održao predavanja na Otvorenom univerzitetu i Pravo Ljudski Film Festivalu.

Prvo predavanje, održano 9. novembra u sali Kina Meeting Point, posvećeno je temi slobode. Za salu bi se prije moglo reći da je poluprazna, nego polupuna. Ipak, oni koji su tu svakako nisu svratili slučajno, predavanje prate sa zanimanjem. Buden govori energično, pravi široke lukove oko teme i opet se vraća na početak, držeći pažnju publike skoro dva sata. Diskusija nakon predavanja ne traje dugo. Vani je noć, i to kišna.

Ujutro se nalazimo u lobiju malog moderno namještenog hotela u Radićevoj. Jutro je teško, usporeno, nebo je propalo od težine tereta koji nosi, naleglo na planine i poklopilo kotlinu. Prolaznici su rijetki, svi šutljivi, zakopčani kao i njihovi kaputi, mantili, bunde i jakne. Još neprobuđeni, kroz izmaglicu snova započinjemo ovaj razgovor.

Na sinoćnjem predavanju (razgovor vođen 10. novembra) konstatovali ste da je sloboda ustajala. Zašto tako mislite?

– Mislim da je ona ideja slobode koja se na ovim prostorima pojavila neposredno nakon pada tzv. historijskog komunizma, bila formativna u stvaranju cijele atmosfere oslobođenja od diktature, totalitarizma itd, sloboda koje je nosila cijelu atmosferu, da je ta ideja potrošena. Ta sloboda je bila od početka shvaćena u veoma apstraktnom vidu. Ona je izgledala kao da dolazi iz kulturno i geopolitički partikularnog dijela svijeta, iz tzv. slobodnog svijeta, odnosno Zapada, na ovaj prostor kao nešto novo, kao da ovaj prostor nikad nije imao nikakvog iskustva sa slobodom. Dakle, ta sloboda, iako kulturno partikularna, odnosno zapadna, bila je nošena univerzalističkim zahtjevima, kao što su demokracija, ljudska prava, sloboda medija, odnosno sloboda javne sfere itd, ali je, zanimljivo, implicirala jednu ideju integracije – prelaska sa Istoka na Zapad. Ulaska u normativni identitetski blok zvan Zapad.

Šta je pokrenule ta ideja slobode?

– Ta ideja slobode je pokrenula ono što smo zvali tranzicija, postkumunistička tranzicija, koja je trebala nositi cijeli društveni prostor: institucije, ljude, političke aktere. Sve je trebala gurati u pravcu dovršenja integracije u Zapadni svijet kao svijet slobode. Na ovim našim prostorima se ta slobode pretvorila neposredno u slobodu u nacionalnom smislu, u slobodu koja se artikulirala prije svega u konačnoj nacionalizaciji ovih prostora u političkom smislu, u kulturnom smislu, u ekonomskom smislu, jezičnom itd. I pretvorila se u realnost jedne socijalne političke katastrofe. Ja bih to tako rekao.

Osiguravanje pozicija

Međutim, kada kažem da je ona ustajala, to je taj hegelovski termin, poput istine, da je ona potrošena, znači da danas više ne možemo vjerovati u čistu apstraktnu ideju slobode kao nečega što je potrebno samo realizirati pa ćemo preći u svijet sreće i raja. Danas znamo, i to je ono glavno, da je ta sloboda također, u formi demokracije, donijela na ove prostore neoliberalni globalni kapitalizam, odnosno da je pod pokrovom te slobode obavljena brutalna kriminalna integracija ovih prostora u neolibaralni globalni kapitalizam, koja uključuje kriminalnu privatizaciju, pljačku nekadašnje društvene imovine i destrukciju materijalnih uvjeta bilo koje buduće izgradnje političkog suverenog sistema slobode na ovim prostorima.

Ideju slobode u postjugoslovenskim republikama obilježava konstruisanje narativa koji bi trebali potvrditi da je Jugoslavija bila totalitarna država, da se živjelo u diktatorskom režimu. Jak argument u tom smislu predstavlja tvrdnja da je Jugoslavija bila radikalna sekularistička država, ali Vi primjećujete da se tek nakon pada socijalizma i dolaskom demokratije počinju rušiti bogomolje. Da li nam to pokazuje da je danas u krizi ideja sekularizma kao nositelja prosvjetiteljstva?

– Već početkom 90-ih John Rawls i Jürgen Habermas pišu o tzv. postsekularnoj transformaciju, o prelazu u postselkularni oblik društvenih uređenja, i navode da taj proces počinje, što je po sebi veoma zanimljivo, sa Iranskom revolucijom, odnosno sa uspostavljenjem vlasti mula u Iranu. Ta antišahovska revolucija je u prvom redu bila demokratska, u rušenju šahovog režima sudjelovali su i liberali, demokrate, ljevičari, i zabranjena Komunistička partija Tudeh, da bi odmah poslije toga mule preuzele kompletnu vlast. Ali to nije bilo ograničeno na Iran.

U tom trenutku, jedan Amerikanac i jedan Nijemac, vodeći liberalni teoretičari Zapadnog svijeta, govore o postesekularnom razdoblju također i u Americi, dakle, u samom srcu tog Zapadnog svijeta. To je ono što se danas zove fundamentalizam, nešto što meni ne odgovara kao pojam. Kada se kaže fundamentalizam, onda se misli da je tu riječ o ljudima koji puno više vjeruju nego inače, da je njihova vjera dublja, fundamentalnija, radikalnija itd. Ja mislim da je vjera u boga slabija nego ikad prije, ali da religija preuzima funkcije koje također prije nije imala. Dakle, taj postsekularizam se mora staviti u kontekst globalnog razaranja onoga što se zove industrijska moderna.

Koju ulogu danas ima religija?

– Ono što mi zapravo vidimo je da religija preuzima ulogu društvene integracije, koju je nekad imalo društvo unutar države, unutar koje se mogla artikulirati sekularizacija. I da ne zaboravimo, sekularizacija je u liberalnoj teoriji pitanje jezika. Odnosno, religijska uvjerenja se tretiraju sa stajališta moderne demokratske države kao strani jezici u odnosu na državu, na jezik institucija, politike itd. Kao privatni jezici u odnosu na javno. To je odnos između privatnog i javnog. Cijela ta priča je već početkom 90-ih završena, i u Jugoslaviji se ne događa ništa bitno različito, ali ono što je važno su specifične okolnosti.

Pogotovo u Bosni i Hercegovini, gdje zapravo religijska afilijacija igra ulogu nacionalizacije, gdje ona historijski uspostavlja religijski subjekt kao nacionalni politički subjekt itd, sa svim naslijeđem koje ima na ovim prostorima, iz Drugog svjetskog rata itd. Što je potpuno specifično. Moj odgovor na to je slijedeći: u boga se nikada nije manje vjerovalo nego danas, vjera u boga je najčešće izgovor za osiguravanje određenih društvenih pozicija, odnosno za restrukturiranje odnosa moći i subordinacije unutar društva. Religija je medij unutar kojeg se upostavljaju privilegirane elite, odnosi i jedan tip klasnog odnosa i klasne dominacije na ovim prostorima.

Kada ste govorili o dolasku globalnog neoliberaizma na ove prostore, naglasili ste da imovina u Jugoslaviji nije bila državna, nego društvena. Nakon formiranja etnonacionalnih postjugoslvenskih republika, države su prvo morale etatizirati društvenu imovinu, pa tek onda provesti privatizaciju. Tako, naizgled paradoksalno, nacionalne demokratije žive od eksploatacije naroda kojeg su oslobađale od državnog terora Komunističke partije Jugoslavije. Ali, ako smo još u 80-im u Jugoslaviji imali klasni sukob, zašto se on realizirao kao međunacionalni sukob?

– Prvo, da bismo shvatili realnost danas, moramo rekonstruirati stanovitu genealogiju i u klasnom i u nacionalnom pitanju. Usuprot općem uvjerenju da su ovi naši narodi opsjednuti prošlošću, da govore samo o partizanima, ustašama, četnicima, balijama itd, umjesto da se okrenu razvoju, budućnosti i sl, moja je teza da je ova naša stvarnost obilježena radikalnim brisanjem historijskog iskustva, odnosno zaboravom. Taj zaborav je temeljni preduvjet uspostave ovih odnosa dominacije kakve imamo sada na ovim prostorima. Kad je riječ o klasnim odnosima, onda se kaže Jugoslavija je bila totalitarna, to je bio komunistički totalitarizam, to je bio sistem neslobode itd.

Crvena buržoazija

Zaboravlja se da je Jugoslavija bila cijelo vrijeme poprište klasnih sukoba, kako unutar same Komunističke partije, tako i unutar sistema samoupravljanja, odnosno unutar cijelog tog odnosa u procesu jugoslavenske modernizacije. Zaboravlja se niz štrajkova koji su postojali. Klasna borba je postojala. Jugoslavenski socijalistički sistem je, s jedne strane, nudio rješenje, odnosno, osnažio je u određenoj točki radničku klasu, na razini pojedinih proizvodnih organizacija, gdje su radnici dobili doista mogućnost da ovladaju jednim dijelom viška vrijednosti koji su proizvodili. Ali je, sa druge strane, na općedruštvenom, na državnom nivou, razbijeno jedinstvo radničke klase. Dakle, u Jugoslaviji već 80-ih godina postoje potpuno fragmentirani štrajkovi i borbe radničke klase. Protiv koga? Pa, postojala je tržišna ekonomija…

Da li je crvena buržoazija bila realna klasa ili danas na njeno postojanje možemo gledati kao na mit?

– To je apsolutno realno. Naravno, ne u ovim razmjerima u kojima mi sada govorimo. U razmjernima enormne rastuće razlike između ekstremno bogatih i ekstremno siromašnih. To nije bila stvar. Crvena buržoazija je, iz perspektive današnjih bogataša, nešto potpuno smiješno. Eliti se, recimo, prigovaralo da je gradila kuće sa bakarnim olucima umjesto sa pocinčanim.

To je danas potpuno smiješno. Također su i korupcija i kriminal smiješni prema ovome što se danas zbiva, prema ekstremno bogatim kriminalcima, poput Todorića, gomilanju bogatstva, ovoj eliti koja se vozi jahtama po Jadranu. A sa druge strane su potpuno pauperizirane mase bez ikakve šanse za preživljavanje, koje bježe odavde. Crvene buržoazije nema u tom smislu. Ali postojala je crvena buržoazija kao jedan tehnokratski dio, koji je bio duboko ukorijenjen u samoj partiji, Savezu komunista, i koji je zahtijevao privatizaciju. Ima jedna sjajna priča. Već početkom 70-ih Vladimir Bakarić, koji je bio šef Saveza komunista Hrvatske, otprilike govori ovim riječima: “Danas, u našoj partiji, vlast su preuzeli tehnokrati iz velikih poduzeća, trgovinskih i bankarskih sistema. Mi, komunisti, u partiji smo u manjini. Većinu je preuzeo taj sloj koji ima smo jedan cilj – privatizacija, privatizacija i privatizacija!”.

Dakle, ono o čemu mi trebamo sada govoriti su rekonstrukcija i genealogija klasne borbe, koja se, kao što vidimo, odvijala na svim razinama u bivšoj Jugoslaviji. Odvijala se i unutar same partije. Jugoslovenska socijalistička modernizacija stvorila je, između ostaloga, tu klasu. Klasu koja je imala za cilj ograničiti prava radnika i preuzeti vlast. Postati buržoazija. Međutim, to joj nije uspjelo. Na ovim prostorima se ta tehnokratska elita, elita financijskog i trgovačkog kapitala iz bivše Jugoslavije, upravljačka elita, nije uspjela pretvoriti u buržoaziju prema klasičnom kapitalističkom modelu, koja bi mogla preuzeti i odgovornost za razvoj.

Izuzev ruske oligarhije, u postsocijalističkim republikama nije se formirala visoka kapitalistička klasa…

– Da, to je teza Rastka Močnika s kojom se ja u potpunosti slažem, a to je da se na prostoru Jugoistočne Evrope, osim putinovske oligarhije, nije dogodilo ono što se u klasičnom marksističkom diskursu zove klassenbildung. Formiranje klase. Ta se klasa nije uspostavila, tako da na svim tim prostorima imamo apsolutnu fragmentaciju onoga što se zove radnička klasa, odnosno tzv. svijet najamnog rada, koji je politički potpuno dezintegriran i ne pojavljuje se politički kao klasa.

Sa druge strane, imamo elite koje imaju karakter kompradorskih elita. To su elite kao u kolonijalnim državama, koje služe, prije svega, transmisiji interesa imperijalnih gospodara, a koje su u današnjem postkolonijalnom svijetu na razinama transnacionalnih globalnih finansijskih korporativnih institucija, sa jedne strane, odnosno, političkih konglomerata kao što su Evropska Unija ili NATO. NATO je, također, prije svega, politička organizacija.

To nas dovodi do današnje političke ljevice u Evropi. Da li se nakon otkrića gulaga ljevica počela stidjeti svoje tradicije? Da li smo zbog gulaga morali zaboraviti na komunizam? Danas u Evropi ne postoje komunističke partije, bar ne kao ozbiljni politički subjekti.

– Da. To se sve dovršava 70-ih godina. U Francuskoj je to sasvim konkretno. Početkom 70-ih je Komunistička partija Francuske još bila stranka koja je kingmaker, koja sudjeluje u ozbiljnom smislu u reprodukciji vlasti u francuskoj demokratskoj državi. Na kraju te dekade, ona je potpuno irelevantna. Slično, postoji jedan trenutak tzv. evrokmunizma, koji je zabljesnuo kao nešto novo, kao zapadni oblik komunizma. Međutim, to se 70-ih završilo.

Grcanje u dugovima

Kraj 70-ih su godine koje su daleko važnije za sve što se sa nama dogodilo, nego recimo 80-e. Krajem 70-ih, 1979, Margaret Thatcher dolazi na vlast u Velikoj Britaniji i odmah uvodi neoliberalnu politiku. To je politika klasne borbe. Borbe vladajućih klasa protiv onoga što je radnička klasa izborila nakon Drugog svjetskog rata, odnosno protiv tzv. socijalne welfare drževe – države blagostanja. Počinje napad na sindikate. Istodobno, u Kini 1979. godine Deng Xiaoping dolazi na vlast, eliminira Gang of Four i uvodi neoliberalnu politiku. Slijedeće godine u SAD-u na vlast dolazi Regan i uvodi se monetaristička politika. Prije toga je to sve iskušano u Čileu. I mi imamo uvođenje neolibrealnog sistema upravo u Britaniji, sa torijevcima.

Šta se u tom trenutku događa u Jugoslaviji?

– To je, zapravo, trenutak kada bivša Jugoslavija grca u dugovima. Prva naftna kriza je 1973. Nakon toga su cijene nafte enormno porasle. Jugoslavija je već tada dio međunarodnog kapitalističkog poretka. Ona je već intergrirana, i u Svjetsku banku, i u Međunarodni monetarni fond. Uslijed enormnog porasta cijena nafte rastu finansijske rezerve, koje se onda nude kao jeftini krediti na tržište. To je taj keder, ona ješka, zamka koju je bivša Jugoslavija progutala i upustila se u gomilanje dugova. I dakle, od jedne milijarde duga 1970/71, 20 milijardi duga je bilo početkom 80-ih. U Jugoslaviju je došao Međunarodni monetarni fond, što je slična situacija kao u današnjoj Grčkoj. O tome je riječ. Cijela ova priča o komunističkom totalitarizmu, koji je bio potpuno razrijeđen…

U cijeloj toj priči nitko ne spominje ni kapitalizam, niti klasnu borbu u bivšoj Jugoslaviji. Veoma dramatičnu klasnu borbu. Dakle, cijela ta priča onemogućava nam da prepoznajemo današnju stvarnost, ne samo u rekonstrukciji te genealogije, nego u neposrednom odnosu sa onim što se zbiva u Grčkoj. Dakle, mi smo svi u onom što se zove death crisis, u krizi dugova. Ali to nije od danas, nego je ono kroz što prolazi Grčka, bivša Jugoslavija prošla 80-ih. Da ne zaboravimo, Jugoslavija je uspjela, manje-više, vratit te dugove, ali je standard pao 40% i stvorio te silne socijalne napetosti i štrajkove. Zato mislim da je uopće pogrešno svoditi cijelu priču na priču između totalitarizma i slobode, jer ona nam onemogućava da gledamo u stvarnost sa historijskom sviješću i da kritički reflektiramo vlastito historijsko iskustvo. Onemogućava nam i da se prepoznamo u odnosu na našu prošlost, da ispričamo priču kako smo došli tu gdje smo sada, i da shvatimo koja je naša današnja pozicija.

Koja je naša današnja pozicija?

– Po mome sudu, naša današnja pozicija se ne može razumjeti bez tematiziranja pitanja kolonijalnih odnosa unutar Evrope. Da to skratim, moja je teza da su potjugoslovenske države postkolonijalne države. Kad kažem postkolonijalne države, onda ne mislim naprosto da su prije bile kolonije, a sad više nisu, nego je riječ o tome da je, baš kao i u cijelom postkolonijalnom svijetu, ostvarena nacionalna državnost, u smislu nacionalne suverenosti, međutim, odnosi ovisnosti, odnosno eksploatacije, ne samo da nisu time uklonjeni, nego su produbljeni.

Evropa dviju brzina

Drugim riječima, moramo početi govoriti o Evropi kao prostoru koji je duboko determiniram unutarevropskim kolonijalnim odnosima. Tako da su ove zemlje danas u biti kolonije u neokolonijalnom smislu, koje imaju paradne suverenosti, koje se svode na identitetske politike, dok u ekonomskom materijanom smislu, u smislu političkog odlučivanja, u smislu geopolitičke slobode to više uopće ne postoji. Danas to svima dolazi do svijesti onog trenutka kada se počne govoriti o Evropi dviju brzina, dakle, o tome kako postoji jedna brza Evropa koja kao živi u normalnoj historijskoj temporalnosti, i ova druga koja zaostaje. To samo govori da su ovi naši prostori postali resursi za ekstrakciju globalnog neoliberalnog kapitalizma.

Kada govorimo o identitetskim politikama, ljevica je, historijski gledano, oduvijek govorila avangardnim jezikom, jezikom emancipacije. Da li su danas jezik emancipacije eksproprirali desničari, skrivajući pod krikom emancipacije rasistički diskurs?

– Dobro je da si spomenuo identitetsku politiku. Identitetska politika nije nešto po sebi ni dobro ni loše. Ona ima svoju emancipacijsku fazu, fazu u kojoj su identiteti rasistički podjarmljeni, kao što su recimo crnci u SAD-u, ili cijeli problem feminizma u kojem se kroz identitetsku politiku artikuliraju emancipacijski interesi potlačenih itd. To je jedna stvar. Međutim, u današnjem svijetu je sa emancipacijskim sadržajima identitetskih politika očigledno završeno.

One više nisu u stanju artikulirati i proizvesti emancipacijske efekte. To što danas vidimo je da se identitetska politika svodi na jedan kompletni defanzivni stav. To nije avangarda u smislu otvaranja prostora nekakvoj budućnosti, nego odbrane privilegija, kako geopolitički, tako i u smislu klasnih odnosa, u kojim se dominacija reproducira koristeći se identitetskim politikama. I druga stvar što se tiče ljevice, ljevica mora danas pogledati toj istini u oči.

Šta bi u tom smislu bio njen zadatak?

– Ona mora odgovorit na temeljno pitanje i temeljni izazov, na koji nema odgovor: Da li je još uvijek moguće povezivati demokraciju i naciju? Da li je ta veza između demokracije i nacije još uvijek moguća? Da li je moguće reartikulirati lijevu politiku upisivanjem lijevog sadržaja u nacionalne formate, nacionalne države, nacionalne kulturne institucije, uključujući i tzv. nacionalne standardne jezike. Da li je moguće, dakle, reformirati iznutra te nacionalne formate u demokratkskom smislu ili je to nemoguće. Po mome sudu, došli smo do točke u kojoj ljevica, da bi otvorila nekakve prostore budućnosti, mora pupčanu vrpcu između demokracije i nacije radikalno presjeći, u prvom redu u svojim glavama, i ne očekivati da će ponoviti nekakav uspjeh koji je imala socijaldemokracija u nacionalnim državama poslije Drugog svjetskog rata, kada je izborila za radničku klasu i za većinu građa tih država jedan sistem dostojnog društvenog života.

Znači li to da je država-nacija danas u krizi i šta joj može biti alternativa?

– Puno me pitaš. Ali, ne postoje nacije koje bi bile objektivno u ovom svijetu, svaka na svoj način, jednake. To je fantazija o apsolutnoj komenzurabilnosti, sumjerljvosti. Pa onda Nijemci imaju naciju, pa Hrvati imaju naciju, pa Srbi imaju naciju, Kamerunci imaju naciju, i one su sve na jednoj razini sumjerljive i usporedljive. Neke nacije su nacije koje artikuliraju ka poziciji moći u svojim nacionalnim državama. Nije ista, unutar Evropske unije, pozicija Njemačke i Hrvatske, odnosno Grčke. Nacija u Grčkoj i nacija u Njemačkoj su dvije različite nacije. Ne u smislu identiteta, nego u smislu pozicije, u smislu klasnih odnosa, odnosa moći. Jedna dominira, druga je donirana, subordinirana itd. Prva stvar koju treba osvijestiti po mome sudu jest kriza tog koncepta, odnosno kriza nacije kao jednog univerzalnog koncepta koji omogućuje da se demokracija bilo gdje na svijetu ostvari unutar te institucionalne forme, forme nacionalne države i njenih institucija.

Po mome sudu, na ovim prostorima je to potrošeno. Mi govorimo ovdje o postkolonijalnim etatističkim tvorbama. Da ne kažem nacionalne države. To su postkolonijale etatističke tvorbe, koje su potpuno integrirane, ne naravno kao profiteri, nego kao gubitnici, u sistem globalnog kapitalizma i u transnacionalnim političkim institucijama kao što su, recimo, Evropska unija i NATO. Da to prevedemo na nekakvu općerazumljivu razinu, one su gubitnici te integracije i imaju poziciju služinčadi.

Ovi prostori su, dakle, prostori ekstrakcije, prostori koji su izvor jeftine radne snage, odnosno akumulacije kapitala iz pozicije dominacije. Drugim riječima, i to je zadatak ove naše ljevice, po mome sudu, da pogleda u oči toj terminalnoj, završnoj fazi, nacionalne priče u suvremenoj historiji i da, barem u kritičkom smislu, počne artikulirati politiku koja je postnacionalna i, upravo u toj postnacionalnosti, demokratskija od one demokracije koja je danas, unutar okvira nacionalne države, u krizi, potpuno ispražnjena, u kome su tzv. partijska demokracija, odnosno partijske elite, potpuno odvojene od svojih elektorata, što je, dakle, prostor za tzv. populizam.

Eldin Salčinović (Oslobođenje)

19.11.2017.

REPORTAZA KOJA SE PAMTI

Reportaža koja se pamti : Ti ćuti i ne pričaj s nikim. Samo gledaj i povraćaj…

Novembar 18. 2017.

U Vukovaru je danas obilježana 26. godišnjica stradanja grada heroja. Tim povodom ponovo objavljujemo reportažu Borisa Dežulovića  iz okupiranog Vukovara 1991. godine. 

Bio je Vukovar. Bio je grad. Imao je svoju Vuku i svoju obalu Dunava. Imao je svoje barokne palače i svoje trgove. Svoje ulice i mostove, drvorede i parkove. Imao je svoje dvorce i tvornice, predgrađa i nebodere. Imao je sedamsto godina i osamdeset tisuća stanovnika. Bio je Vukovar. Bio je grad.

Danas zapadnim Srijemom, pomiješan s jutarnjom maglom, pliva zadah deset dana starog leša grada na Vuki. Leži na kraju našeg svijeta, kao naneseno Dunavom, beživotno tijelo Vukovara. Hladna kišica ispire krv i smrad s njega. Ranjenog su ga silovali i masakrirali. Izvadili mu oči i razvalili utrobu. Ubijali ga polako, kuću po kuću, prozor po prozor, ciglu po ciglu.

Oderali mu asfaltnu kožu i zapalili ga. I vuku njegov izmrcvareni leš po novinama i pokazuju svijetu. A sakatim i ukočenim mrtvim tijelom Vukovara poput mušica i crva lunjaju danas vojnici i rezervisti, liječnici i promatrači, gladni psi i svinje, traktori i oklopni transporteri, jedan džip i jedan novinar… I tek pokoji sijedi Vukovarčanin koji je došao da potraži svoju kuću i obitelj, da identificira leš grada na dnu Panonskoga mora.

Gledaj i povraćaj

Dan ranije dva sata sam pukovniku Pavloviću iz Službe za informisanje SSNO objašnjavao zašto želim vidjeti mrtvi grad. U sobici na četvrtome katu velebnog socijalističkog zamka u Ulici kneza Miloša palio sam cigaretu (“Sad će drug pukovnik, druže… kako ono rekoste, Dežulović?”) i prisjećao se srednjoškolskog ljeta 1982., švercanja u vlaku iz kojeg su nas izbacili u Brčkom i jednog dana u Vukovaru. Devet godina i dva sata kasnije pukovnik Pavlović mi ljubazno saopćava da mi ni uz najbolju volju ne može dati dozvolu za posjet Vukovaru, jer “ne može da mi garantuje tamo ličnu bezbednost, ako razumete šta hoću da kažem”.

“Znate, ljudi su tamo, kako da kažem, još… nervozni, razdražljivi, sem toga, još se puca, još ima skrivenih ustaša po Vukovaru… a i svugde ima tih ekstrema, razumete, lakih na oružju. Ja ne mogu da na sebe preuzmem odgovornost za vaš život… molim vas da me razumete!” Primjećujem da je dosta neobično da mi “moja” “oslobodilačka vojska” ne može garantirati sigurnost od sebe same, ali pukovnik se smije i “zna da ja ipak razumem”. Završavamo ovaj za obojicu neugodan razgovor i ja sam pomiren s time da Vukovar neću vidjeti. Ipak…

“Ti si taj novinar? Ja sam Bogoljub, zovi me Boža. Ja ću da ti budem dozvola… Jebeš pukovnika, mene tamo svi znaju! Idem svaki dan u Vukovar i… možeš sa mnom, ja ću da te odvedem. Taj užas svi moraju da vide. Ti samo ćuti i ne pričaj s nikim tamo… jebi ga. Samo gledaj i povraćaj… al’ nemoj u džip, ha ha ha… Sutra u osam i nemoj da kasniš!”

Nakon sat i pol provedenih u nekoj odvratnoj birtiji u Šidu Božo se vraća s dvojicom rezervista iz press-centra i kaže mi da su izbile nepredviđene komplikacije. Neće moći bez dozvole, koju ovdje moram da dobijem, a ne mogu je dobiti… “Jebi ga, šta da ti kažem… znaš i sam zašto.” Ostajem s rezervnim kapetanom Beloševićem iz Pančeva, dok Božo još nešto ne pokuša.

Uz šestu ili sedmu kavu kapetan, ljubazan čovjek (nastavnik biologije), uvjerava me da nema frke da me puste, ali “ima budala, čoveče, još se puca… ma neće oni ni da te pitaju odakle si, ubiće te, bre, za tu jaknu, razumeš… ti Šešeljevi tamo, rezervisti… to je pijan i lud svet! Evo, ja te molim da ne ideš…”. Počinjem i ja razmišljati ima li smisla i već odustajem, ali dolazi Božo i kaže mi da upadam. “Idemo, kasnim već…”

Kapetan mu još nešto govori s druge strane džipa, Božo se smije i krećemo. S nama, na zadnjem sjedištu, ide i jedan njegov prijatelj, rezervist, Smederevac. Smrdi na šljivovicu, znoj i smrt. Ćutim njegov zadah, a u retrovizoru vidim automatsku pušku. Ne odvajam pogled od njega, ne djeluje mi naročito veseo čovjek. Prvi put danas šaljem samog sebe u kurac. Da li me je strah? Srce mi tuče poput minobacača… “Ajde, čoveče, dok si sa Božom, nema frke… Kako sam isposlovo da ideš? Idi, bre, jesam ti obećo?…”

Ugljenizirana Slavonija

Kasnije ću, prolazeći onim što je ostalo od Tovarnika, saznati da je Božo uvjerio vojsku da sam sigurniji s njim nego s gomilom rezervista u Šidu, gdje bih morao ostati do navečer, dok se on vrati iz Vukovara. Zajebavam ga da sam duboko dirnut pažnjom vojske za mene. Božo se zajebava da je srpska duša široka ko Slavonija. Smederevac na zadnjem sjedištu se ne zajebava. Tek iskašljuje iz dna pluća i bučno ispljune kroz otvoren prozor.

A prljavim prozorom promiču slike Slavonije na kraju dvadesetog stoljeća. Ugljenizirani kosturi kuća u potpuno razorenom i napuštenom Tovarniku, vojnici uz vatru, živi mrtvaci koji traktorima spašavaju krevete, ormare, knjige i svinje, babe koje guraju natovarene bicikle, drvoredi spaljenih stabala, uništeni tenk s velikim bijelim natpisom “SITNO 045”, pa opet kolone vojnika, stotine napuštenih pasa, polja tužno obješenih kukuruza, oblaci, kiša, beskonačno veliko sranje… Tovarnik, Ilača, Orolik… mjesta koja više ne postoje.

Cesta za Vukovar spušta se kao serpentina ka devetom krugu pakla. Kada bi Dante danas pisao “Pakao”, bilo bi ih deset. Jurimo džipom kroz uništena sela bez zaustavljanja. Na otvorenoj cesti, međutim, zaustavlja nas kome god padne na pamet, postavlja besmislena pitanja i kontrolira sve i svašta. Test za moj strah, koji buja poput Bosuta, ali i za Božinu sujetu. Do Orolika je sve u redu. Svi ga znaju. Tamo nas, međutim, zaustavljaju dva vojna policajca i dva četnika.

Bradati s kokardom

Najkrupniji među njima, s najvećom kokardom koju sam u životu vidio, pričvršćenom o džep uniforme, naređuje da izađemo i traži dokumente. Božo ga bezuspješno uvjerava da žurimo, vojni policajci sa strane promatraju i šute. Pogledom pitam što da radim. On opet navaljuje na bradatog, ali ovaj je već prilično ljut. Naposljetku vadim novinarsku iskaznicu i pružam mu je.

Bradonja je zaprepašten. “Šta ti radiš ovde, jebo te Bog?!?” Božo opet nešto prtlja, bradati ga i ne sluša, već naređuje da izvadim sve iz torbe. Zagleda u kasetofon i džepni sat, ali ih vraća. “Što ćemo s tobom,

Dežuloviću?”, gleda me bahato i pravi stanku.

“Nemaš dozvolu, nemaš ništa… moraćeš da ostaneš ovde. Ti, ćoravi, produži, novinar mora da ostane ovde”. Gledam Božu, gledam bradatog, gledam nebo i drugi put danas šaljem samog sebe u kurac. Iznenada, Smederevac sa zadnjeg sjedišta, koji cijelim putem riječi nije progovorio, otvara vrata džipa i dere se na četnika.

“Čoveče, žuri nam se, ne zajebavaj!” Smederevac sada meni i Boži naređuje da uđemo u džip i da idemo. Bradonja, iznerviran, urla i skida automatsku pušku s ramena, a Božo me ugurava u džip i uz škripu guma krećemo. Prestravljen, čekam rafal… ali ništa.

Sve do Negoslavaca glasno sam prema krovu džipa tresao sve psovke koje sam znao i koje nisam znao. “I, jebo te, šta si se usro!” Smederevac šuti i kad mu se zahvaljujem. Ponovno je progovorio tek kad smo se u Negoslavcima pozdravljali. Daje mi pun šaržer metaka za “kalašnjikov”, za “uspomenu”, to svi novinari ovde pitaju? Ne, hvala!

Pljačkaši na djelu

Iza teške zavjese od magle i rijetkih kapi kiše nazire se silueta Vukovara. Dvije kontrole policije i vojske na ulazu u grad kojeg nema. Duga ravna cesta i dugi, dugi niz porušenih obiteljskih kuća. Nijedna kuća nije cijela. Hrpe cigala i drvenih greda uz rub ceste. U jednom dvorištu tri mrtve svinje, četvrta umire od gladi, vide joj se rebra.

U jarku uz cestu nabacane izgorjele olupine automobila. Kažem Boži da uspori, da stane… da zavirim u koju od kuća, da zapišem u notes, da uhvatim zraka.“Kako se zove? Šta ja znam, Ohridska, Osječka, Šeste proleterske… sve su ulice u Vukovaru iste. Ne postoje…”. Čini mi se da ulica nema kraja, ni smrt posijana uz nju. “Šta ti je, bre, još ništa nisi video. Sledeću čitavu kuću videćeš tek u Beogradu, kad se vratimo.”

Ulazimo u Vukovar otprilike onim putem kojim je protekla tri mjeseca, metar po metar, ulicu po ulicu, u Vukovar ulazila vojska. Kuće su uništavane minobacačima, tenkovima, haubicama i avionskim projektilima, i na kraju, u “čišćenju oslobođenih teritorija”, dokrajčene ručnim bombama. Teško dišem. Odnekud smrdi zapaljena guma.

Na kraju ulice bager raščišćava ulaz u drugu, a vojna dizalica na kamion diže olupinu prepolovljenog autobusa. Teško se naš džip probija kroz posmrtne ostatke Vukovara. Ulice su zakrčene, zasute ciglama, kamenjem, gredama, crepovima, zemljom… i krvavim pokrivačima pod kojima su do jučer ležale stotine leševa. Ulaz u gotovo svaku pokrajnju ulicu zapriječen je žutom trakom i velikim tablama s natpisom “MINIRANO”.

Golem broj vojnika i rezervista muva se kao bez cilja. Neki čovjek ugurava ženu u “stojadina”, ona neće. Previja se od plača i gleda mjesto gdje im je bio dom. Na kući preko puta zlokobno se vijori crna četnička zastava s natpisom “Sloboda ili smrt”. Tri kuće niže dva muškarca popravljaju krov. Što kada ga poprave? Cijeli kvart oko te kuće sravnjen je sa zemljom. Može li čovjek tu živjeti? Božo naglo skreće u pokrajnju ulicu, pokraj velike table “PAŽNJA! MINIRANO”. Gledam ga i vičem. “Koji ti je kurac, šta radiš?!!”, Božo se smije. “Očišćena je još prekjuče.

Ostavili su valjda da ne beže Hrvati… još ih ima tamo.”. Prolazimo pokraj potpuno prazne samoposluge, bez cijelog prednjeg zida, upadljivo “čiste” u okruženju potpuno porušenih okolnih zgrada. Jedan je kiosk, međutim, još uvijek “dobro opskrbljen”. “Ne uzimaju ljudi, boje se da je minirano”. Približavamo se Cvjetnom naselju. Na Ulici 25. maja prokuljala je utroba polusrušenih nebodera. Iz otvorenih rana na njihovim fasadama vire cijevi od centralnoga grijanja, komadi betona vise na željeznoj armaturi… vide se spavaće sobe, kuhinje, slike na zidovima.

Jedan krevet pravim čudom još visi na rubu razvaljenog kata, a svijetloplava zavjesa pokušava sakriti golemu rupu. Pet katova niže iz zgrade izlazi grupa rezervista s kesama punim koječega. Nešto nam viču. Božo ubrzava.

“Slijepci” iz podruma

Prolazimo kraj nekog raskopanog parka. Gomile zemlje nisu od granata. “To je samo jedno od improvizovanih groblja”. Zatočeni Vukovarčani noću su ovdje pokapali svoje mrtve. Sada ih vojska iskopava i predstavlja kao masovne grobnice Srba. Strani su mi novinari prije ovog puta pričali kako su im tako htjeli predstaviti i onih famoznih osamdeset “temišvarskih” leševa pred vukovarskom bolnicom. Leševi su, međutim, imali bolničke brojeve.

Nisu dočekali pokop prije “oslobodilaca”. Pitam može li se do bolnice. “Radije nemoj. Ali ja mislim da leševi više nisu tamo. Videćeš ih, ustalom, u ciglani. Tamo ih sad sakupljaju”. Do ciglane nas vodi opori glas iz zvučnika, postavljenog na neki oklopni transporter, koji poziva preostale građane da dođu i pomognu pri identifikaciji. Pretječemo traktor koji upravo tamo vozi četiri leša. Božo poznaje vozača i staje da mu nešto kaže. Ubrzo me njegov kolega zove. “Novinar”, dođi da vidiš!

Pod šatorskim krilom, u prikolici traktora, leže užasno izobličena tijela starice i triju muškaraca. “Sad smo ih izvukli ispod ruševina”. Sjedamo u džip i nastavljamo. “Kažu da su našli juče i petoro djece… od tri do deset godina”. Pred ciglanom je mnogo ljudi. Parkiran je i automobi evropske misije. U dvorištu ciglane naslagano je više od sto leševa. Većina u crnim plastičnim vrećama. “To nisu svi. Ima ih još, tamo s druge strane. Stalno ih donose. Bolje da idemo sad”.

Pitam što znači ono “ZOV” na vrećama. “Nemam pojma”. Užasan smrad ispunio je ulice oko ciglane i prati nas putem. Nešto dalje izlazimo iz džipa i ulazimo u nešto što bi se moglo nazvati ljudskom nastambom. Božo me upoznaje sa starijim bračnim parom i trojicom rezervista. Prvi put me predstavlja kao novinara iz Splita. “Ovi su O.K., nema frke. Tu ćeš da me sačekaš”. Ljudi me nude rakijom. “Samo to nam je ostalo. Imamo pun podrum rakije.”

Pričaju o devedeset dana užasa provedenih u podrumu zajedno sa deset susjeda. Ni sami ne znaju kako su preživjeli. Starica je u tri mjeseca dva puta izašla iz skloništa. “Kako, kako ste…” Htio bih, u stvari, jednostavno pitati kako su vršili nuždu. “Jebo te, je l’ to prvo što ih imaš pitati?”, govorim sam sebi. “Ništa, ništa…”. Imaju li svojih, rodbinu…

“Imamo, tamo u Pionirskom, ništa ne znamo o njima… ne znamo jesu li živi. Sin, snaja i dvoje unučadi”. Pitaju me kako je u Splitu. Ljudi koji su nakon devedeset dana skoro slijepi izašli iz podruma “ne prepoznavši kvart u kojemu žive trideset godina”, pitaju mene kako je u Splitu!

Kad stranci plaču

Pred hotelom “Dunav” – onim, zapravo, što je ostalo od njega – puno je vojske. Trg pred njim izgleda kao razglednica iz Drugog svjetskog rata. “U hotelu je bio Jastrebov štab, sad je to turistička atrakcija”, govori Božo. Iznenada zrak presijeca nekoliko dalekih rafala, pojedinačna pucnjava, a onda, već mnogo jasnije, čuje se cijela serija dugih rafala. Izgleda dosta blizu. Nitko ne reagira. “To je iz Borova Naselja”, tamo još ima skrivenih “zengi”.

Ne zadržavamo se dugo. Idemo nazad. Susrećemo vojni kamion pun vojske. Čuje se pjesma “Od Topole pa do Ravne gore”. Pitam Božu je li ovo vojska ili… Malo mu je neugodno. “Pusti, pijane budale. Ne znaš više ko je vojska, ko rezervisti, ko dobrovoljci… jebi ga, svi imaju kod kuće te uniforme”.

Pitam ga je li istina da se po Vukovaru pljačka sve što je ostalo po kućama i neboderima. “Sve, čoveče, ja ti kažem! Nose autima i traktorima televizore, muzičke uređaje, frižidere, slike, sve…”. Ima li nekog da to spriječi, vidjeli smo miliciju po gradu…? “Šta ti je, ko će da ih spreči… oni su ‘oslobodili’ grad, ej!”.

Vozimo dalje, između kostura kuća, kao kraj kulisa za neki film strave i užasa. Zjape izgorjele kuće bez krovova i odvaljenih prozora, barem one od čijih zidova nisu ostale samo armirane grede, iskrivljene čelične šipke i nagorjele grede. Prolazimo kraj goleme gomile automobilskih olupina po kojoj se mota poveće društvo gladnih mačaka.

“Ono ti je Hercegovačka ulica, tu je izginulo vojske ne zna se koliko… u onom tenku su trojica izgorjela… ono ti je bio taj dvorac, jebem li ga ako znam kako se zove… u ovoj kući je bilo jako uporište “zengi”, kažu da ih je pod ruševinama barem trideset … pogledaj ovamo!”, pokazuje mi Božo s njegovog prozora na cesti ogromnu lokvu krvi. Vodi me kroz sravnjeni Vukovar kao kustos po muzeju ljudskog bezumlja.

Priča kako je prije nekoliko dana vozio također neke novinare, strance. Plakali su, kaže, kao mala djeca… šokirani, skoro ga ništa nisu ni pitali. “Fotoreporter je počeo da snima tek posle pola sata”.

Grad mrtvaca i “ministara”

Zaustavlja nas patrola milicije. Kad su vidjeli Božu, samo odmahuju. “Vozi!”. Primjećujem da jedan od njih ima dobro mi poznate oznake “Milicije SAO Krajine”. “Ko zna odakle su, doveli su ih sa svih strana… nema Vukovarčana uopšte”. Goran Hadžić, predsjednik Vlade fantomske SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, prebacio je u mrtvi Vukovar “resore” unutrašnjih poslova, zdravstva i pravosuđa.

“Imaće grad više ministara nego stanovnika”, smije se Božo. Na odlasku pretječemo poveću kolonu vojnih kamiona. Vojska diže tri prsta i mahnito urla. “Vidi ih, jebo te, ko životinje da voze u zoološki vrt!” Promiču posljednje kuće ubijenog Vukovara, čekamo da bager gurne u stranu izgorjeli kombi, u jednom dvorištu vojnici s plinskim maskama bacaju u veliku jamu mrtve svinje, kokoši i telad. Gubi se u retrovizoru silueta izbušenog vodotornja, Božo dodaje gas. Odnekud maglu kidaju daleke detonacije. Oba šutimo!

Vukovar je na početku ove godine imao više od osamdeset tisuća stanovnika. Kraj godine u potpuno razrušenom gradu na Vuki dočekat će tek nešto više od njih tisuću. Nitko ne zna i teško da će se ikad saznati koliko je ljudi, vojnika i civila, poginulo u sumanutom “oslobađanju” Vukovara.

Te subote više od tri stotine leševa čekalo je obdukciju i identifikaciju. Mjesecima koji nailaze otkrivat će se novi, pod ruševinama ili u improviziranim grobljima Vukovara. Zvat će ga “hrvatskim Staljingradom” i “srpskim Galipoljem”. Bio je, međutim, Vukovar. Bio je grad.

Boris Dežulović  (Slobodna Dalmacija)












18.11.2017.

MARKO TOMAS : "NAROD JE, JEBIGA, STOKA. TO SE UVIJEK IZNOVA POKAZUJE ISTINOM"

Marko Tomaš : “Narod je, jebiga, stoka. To se uvijek iznova pokazuje istinom”

Novembar 17. 2017


Pjesnik Marko Tomaš, rođen je u Ljubljani 1978. godine. Jedan je od pokretača i urednika mostarskog časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao u BH Danima, Glasu Istre i Feral tribuneu. Vodio je kultnu splitsku knjižaru UTOPIA. Novinar je portala Žurnal.

Poeziju i prozu objavljivao je u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj periodici, a pjesme su mu prevođene na talijanski, poljski, francuski, njemački i engleski jezik. Živio je, studirao i radio u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Trenutno živi i radi u Mostaru.

Marko Tomaš nedavno je boravio u Banjaluci gdje je promovisao svoju novu zbirku poezije „Regata papirnih brodova“. Njegova poezija govori o problemima društva, o onome što boli ljude, a ne znaju kako da to kažu.  Riječ je o društveno angažovanoj poeziji, a Marko kaže da je svaki pokušaj komunikacije angažman na ovaj ili onaj način, ali druga je priča koliko smo svjesni te akcije.

„Meni je bitno makar i na silu iskazati sve što mislim i sve što me muči. Jer želim stupiti u komunikaciju čist, jasan, izvan sive zone u koju se sve pokušava strpati. Čak i eskapizam je politički čin, jasna politička izjava. Želim biti zvan svega ovoga“, kaže Tomaš za BUKU.

Reakcije na njegovu otvorenu društvenu kritiku su različite, ali to je cijena onog što radi i Marko je, kaže, spreman na to.

„Znaš, puno ljudi koji pišu isključivo o politici često se žali na prijetnje i slično. Zamislite kako je onda kada pišete o nogometu, zamislite kako reagiraju i što vam sve pišu navijači. Ali to je cijena toga čime se bavim. Katkad namjerno provociram. Najterati ljude da misle svojom glavom, da se naljute je već velika stvar jer smo nakon svega što se događalo ovdje zapali u potpunu letargiju u kojoj se čini da nikome ni do čega nije stalo. A bitno je promišljati stvarnost koju živimo. Bitno je, jebiga, biti živ kad nas je već tako zapalo“, ističe Tomaš.

Poezija može, ali i ne mora da progovara o društvenim problemima. Kroz poeziju Marka Tomaša to radi, ali on kaže da je isto toliko važno koliko poeziju pritišće to što autor živi, koliko je opterećuje, vrlo često na uštrb poezije same kao umjetnosti.

„Meni je bitno da tu igru igram kako mislim da je pošteno, da odražava sve od čega sam sačinjen i s čime se suočavam“, priča nam Marko.

ŽIVOT U BIH

Ono sa čim se Marko Tomaš, ali i svi građani BiH suočavaju jeste nacionalizam koji je sveprisutan na našim prostorima, u regiji, a širi se i dalje. Marka smo pitali kako se boriti sa onima koji sve glasnije propagiraju nacionalističke ideje:

„Gledajte, od sredine osamdesetih kod nas je taj diskurs u stalnom porastu. To je odavno postao politički mainstream. Fašisti sjede u parlamentu, ti isti koji to zagovaraju. Ali oni nisu problem, problem su oni koji nasjedaju na tu priču. Jer nacionalizam je politički alat, tek sredstvo koje služi da se dođe do nekog drugo cilja, a kod nas je cilj, banalno rečeno, obična pljačka.

Nije to drugačije bilo gdje drugo. Politka se uvijek vrti oko preraspodjele materijalnih dobara. Nacionalizam je nešto što podilazi ljudskoj gluposti zato uvijek pobjedi, barem na kratke staze. A malo tko se zapita koji je sadržaj te političke ideje. Što stoji iza svega toga, tko smo to mi, a tko su to oni i što, dovraga, itko od nas hoće i zbog čega? E, tu već dolazimo do problema. Sadržaja nema. Samo zdrpi i zbriši“.

Realnost BiH je takva da je BiH zemlja sa koja ima dvije škole pod jednim krovom, zemlja u kojoj imamo tri nacije i one ostale, zemlja u kojoj se govori tri jezika, a opet zemlja u kojoj političari ne vode računa o građanima, u kojoj vlada korupcija i pljačka, a Marka smo pitali šta on misli da li će narod ikad progledati, vidjeti šta se dešava.

„Narod je, jebiga, stoka. To se uvijek iznova pokazuje istinom. Narod je šljam koji potpisuje lojanost svakom smeću koje dođe u poziciju moći. I onda igra po tim notama. Ne kuži kad ga netko pokušava emancipirati, uvijek to doživljava kao napad na vlastitu nemoć u kojoj mu je udobno. A inače, u BH se govori jednim jezikom. Štogod tko mislio o tome. Volim vjerovati da ljudi vide što se odgađa ali to što ih nije briga mi govori da se slažu sa svim tim.

Znaš kako, ovi posljednji popis, meni je to isto kao i priča o Reformistima pred rat, svi su kao glasali za njih a rezultate znamo odavno. Isto tako svi su pred popis govorili e vidjet ćemo kad Ostalih bude 20 i kusur posto što ćemo onda. A ostalih ni punih 2 posto. OK, narode, meni je jasno. Svi znamo tko smo i što smo. Znači da nam je i dobro. Uostalom, par su me puta ljudi i suočili s tim. Pitali što se uvijek bunim kad se sve zna. Zna se kako se dolazi do posla i blagostanja. Samo trebaš to i to napraviti. I, istinabog, nejasno je što se netko buni kad se zna kako se živi. Mi koji ne znamo kako živjeti e to je naš problem i trebamo prestati zanovijetati“, kaže Tomaš.

PJESNIK I NOVINAR

Marko Tomaš je književnik i novinar i kaže da živi isključivo od pisanja, a ponekad je prinuđen da piše i naručene eseje. Kada je riječ o izdavaštvu u BiH Tomaš kaže da je ono u istoj situaciji kao i sve drugo u našoj zemlji – bori se za opstanak!

„Isitna stoji da sve što se radi kako spada opstaje u sivim uvjetima. Tako je i sa nakladništvom i s književnošću. Poteškoća ima ali opstati se može. Borba je svakodnevna“, priča Tomaš.

U današnje vrijeme imamo mnogo književnika, izdanih knjiga, a Tomaš kaže da pisca na kraju odredi kontinuitet i trajanje.

„Stvari se poslože onako kako trebaju na koncu, valjda. Javni život je ispražnjen od priče o bilo čemu što se čini ozbiljnim. Izuzev politke. Jelte. Ljudi ipak čitaju u jednakom omjeru kao što su čitali i prije, jedino je u ovim okolnostima mjesto knjige i kulture uopće drugačije, nisu toliko bitni u javnom diskursu. I to je to. I, znam da sam rekao da je narod stoka, ali jedan njegov dio samostalno se emancipira, traga za stvarima koje su mu bitne“, rekao je Tomaš.

Književnost i posao Tomaša vodi širom bivše Jugoslavije i on se trudi da isprati regionalnu književnu scenu. Kaže da u regionalnoj književnosti ima puno interesantnih stvari.

„Puno je toga što mi se dopada. Još je više stvari koje mi se ne dopadaju. Ali ja nisam nikakav parametar, nisam sudac. Neka ljudi čitaju sve na što naiđu. Knjiga je putovanje, otvaranje novog svijeta. Tu je utjeha, tu su suputnici i sapatnici. Lijepo je ono što radi moj mladi drugar Alen Brlek. Lijepo je ono što radi Ognjenka Lakičević. Treba čitati Bekima Sejranovića, Damira Karakaša, Olju Savičević Ivančević, Dašu Drndić, Dijalu Hasanbegović, Mehmeda Begića, Bojana Žižovića, moju dragu Dortu Jagić, Šimu Majić, Faruka Šehića, Tanju Mravak, Branu Mandića, Milenu Marković, Srđana Valjarevića, Marka Pogačara… Sve živi i vrijedni i dragi ljudi. Na žalost kod nas se ljude uči da književnost pišu mrtvi izliveni u broncu. A, gle vraga,  nije baš tako“.

O BANJALUCI

Banja Luka se širi, fizički,  dugo nisam bio pa mi se tako čini, ali to širenje mi se čini istovremeno kao potpuni raspad. Nešto što ima toliku osobnost kao što ima rijeka Vrbas kao da se više niti vidi niti čuje u tom gradu. Provincija se bori protiv vlastitog položaja, to je polvalno, ali sve je nekako diktirano, na silu.

Ne znam kako izgledaju stvarne diktature, ali dojam da sve ovisi o jednom čovjeku koji imam u Banja Luci tjera me da mislim da postoji neka čudna vrsta straha kod ljudi, straha od moći jednog čovjeka, dakle, diktatura je tu očitija nego negdje drugo. A toliko uspomena nosim u sebi iz kavana pored Vrbasa, toliko dragih ljudi je tu živjelo i živi i dalje da mi se teško pomiriti s tim stvarima koje nekako intuitivno osjećam. Teško mi je bilo, iskreno. Ali nije to ništa što mi se ne događa s drugim gradovima koji su okupirani nekim čudnim silama.

Srećom uvijek me ugoste predivni, lijepi i dragi ljudi pa samom sebi kažem da nije sve izgubljeno. Jer ti ljudi su taj grad. Ali kad kao društvo dođemo do toga da je ono najbolje od nas to što imamo dati onda nećemo biti oni koji spuštaju pogled i samo žure kroz život ne bi li se negdje sakrili. Ne treba Banja Luka silom pokušavati biti nešto što nije, bilo bi dovoljno da bude slična najboljim ljudima koje ima. Toj Banja Luci volim dolaziti u posjet. Političkim projektima se samo mogu gaditi. A svi su naši gradovi nasilno postali politički projekti nekih sumanutih megalomana koji izgubili mjeru za to dokle seže njihov stvarni utjecaj.

O MOSTARU

Slična je priča i tu kao i s Banja Lukom. Mostar, paradoksalno, u svojoj nesreći ima sreću. Mora se boriti sa onim što mu je namjenjeno jer stvar nije rašičišćena do kraja u ratu. Srećom, kako rekoh. Mostar je time istovremeno i slika poraza i jedina nada koju imamo. Eto kakva je zemlja u kojoj živimo. Mostar je sve manje grad kakav je mogao biti. Neka ideja grada, kao i slučaju Banja Luke, izdana je. Sada ga svatko pokušava skrojiti po svojoj mjeri. Mostar je time, zapisao sam negdje, selo u pokušaju. Sreća je da se na Mediteranu uvijek živi bolje nego je propisano. Ali to nema veze s politikom, to uvjetuje klima. Ali, znaš kako je to, jebiga, smiješno je, BDP ti ovisi o broju sunčanih dana, kao, recimo u Hrvatskoj, i onda to netko pripiše svom političkom djelovanju. Apsurd

. Mostar je kloaka, ali, kako rekoh i jedino moguće rješenje za ovu zemlju, jer se nije očistio do kraja, nije do kraja raseljen niti naseljen. On je dokaz poraza, ali da je pameti mogao bi biti šansa da na koncu pobjedimo kao društvo. Kada bismo uopće htjeli izgraditi društvo, zajednicu. Rijeka je preživjela. To jedino. Sve drugo se bori za dah. Nešto se kao i radi, turisti dolaze, ljudi grade apartmane, hotele, ali i to je prodavanje vlastitog života i grada dok ne budemo konačno živjeli u utvari, u prikazi, hologramu. A bojim se da je to konačni cilj. Hologram. Podražavanje života.

Maja Isović Dobrijević (Buka)

18.11.2017.

DR. ZLATKO HADZIDEDIC : SCHINDLEROVA LISTA ZA JUGOISTOCNU EVROPU

Dr. Zlatko Hadžidedić : ‘Schindlerova lista’ za Jugoistočnu Evropu

Novembar 18.2017.

Observer’ je nedavno objavio kolumnu pod naslovom ‘Putin-izolacija Balkana: Priručnik’, autora Johna Schindlera. U ovom članku autor promovira neka nova politička prekrajanja Balkana koja, zapravo, i nisu novina.

Piše : Dr. Zlatko Hadžidedić (NAP)

Jer, Schindlerove ideje predstavljaju samo kopiju ideja nešto ranije objavljenih u časopisu Foreign Affairs, u članku pod nazivom ‘Disfunkcija Balkana’, autora Timothy Lessa, bivšeg britanskog diplomate koji je bio na dužnosti šefa diplomatskog ureda u Banja Luci, glavnom gradu srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini, a zatim i na dužnosti političkog sekretara Britanske ambasade u Makedoniji. Less u svome članku zastupa ideju sveobuhvatnog prekrajanja postojećih državnih granica na Balkanu: zamišljena velika Srbija bi tako prigrlila postojeći srpski entitet u Bosni i Hercegovini, ali i međunarodno priznatu Republiku Crnu Goru; velika Hrvatska bi obuhvatila budući hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini; velika Albanija bi obuhvatila i Kosovo i zapadni dio Makedonije. A Less i Schindler se slažu u tvrdnjama da bi ovakvo prekrajanje teritorija trebalo da konačno donese trajni mir i stabilnost u regionu.

Naravno, lako je tvrditi da su i Schindler i Less sada samo ‘slobodni strijelci’, te da njihovi pamfleti nemaju veze sa politikom njihovih ranijih poslodavaca. Međutim, problem je u tome što su određeni krugovi unutar vanjskopolitičkog establišmenta u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, u svojim brojnim inicijativama od 1990. do danas, neprekidno zastupali ideje identične onima u pomenuta dva članka, kao što je stvaranje zamišljenih monoetničkih velikih država – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije – što bi navodno vodilo ka trajnoj stabilnosti na Balkanu, uz kolateralnu štetu u obliku potpunog nestanka Bosne i Hercegovine i Makedonije. Dakako, ovakve ideje su se uvijek nalazile ispod površine zvanične vanjske politike Velike Britanije i Sjedinjenih Država, ali one nikad nisu nestale, na što ukazuje i ‘koincidencija’ u obliku skoro istovremenog pojavljivanja članaka Schindlera i Lessa u renomiranim anglo-američkim časopisima.

Ideje koje promoviraju Schindler i Less se temelje u naizgled uvjerljivoj pretpostavci da će lokalni nacionalizmi uvijek stvarati sve veću nestabilnost na Balkanu, sve dok postojeći velikodržavni projekti ne budu ostvareni. Međutim, historija je jasno pokazala, kako na Balkanu, tako i u drugim dijelovima svijeta, da takve pretpostavke predstavljaju puku zamjenu teza. Jer, sam koncept zaokruženih etnonacionalnih država je koncept koji je oduvijek vodio ka trajnoj nestabilnosti, gdje god bio primjenjivan, zbog toga što se takve etnonacionalne teritorije ne mogu stvarati bez primjene brutalne sile i nasilja nad izvjesnim ‘nepodobnim’ dijelovima populacije, uz upotrebu tehnika koje su postale poznate pod nazivom etničko čišćenje i genocid.

Logika ‘rješavanja nacionalnih pitanja’ putem stvaranja etnički čistih velikih država uvijek je vodila ka trajnoj nestabilnosti, nikada ka dugoročnoj stabilnosti. Sjetimo se samo nastojanja njemačke vladajuće oligarhije da stvori jednu takvu državu u Drugom svjetskom ratu, i pokušajmo zamisliti kako bi to svijet izgledao da je njihov geopolitički projekat priznat i prihvaćen u ime ‘stabilnosti’, kao što to sada Schindler i Less predlažu u slučaju nekih drugih geopolitičkih projekata utemeljenih na etničkom čišćenju i genocidu.

Ono što je naročito interesantno kada je u pitanju ‘rješavanje nacionalnih pitanja’ na Balkanu jeste fleksibilnost (tj. arbitrarnost) dosadašnjih predloženih i ostvarenih ‘rješenja’. Prvo su pobjednici u Prvom svjetskom ratu, među kojima su britanski i američki zvaničnici zauzimali vodeće pozicije, na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu zastupali stvaranje zajedničke nacionalne države Južnih Slavena. Zatim je, nekih 70 godina kasnije, član britanskog vanjskopolitičkog establišmenta, lord Carrington, predsjedavao međunarodnoj Konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u Haagu, gdje je nadzirao podjelu te iste države u ime ‘rješavanja nacionalnih pitanja’ između republika koje su bile u njenom sastavu. Zajedno sa portugalskim diplomatom, Joseom Cutileirom, lord Carrington je tada predstavio i prvi predratni plan etničke podjele Bosne i Hercegovine (Plan Carrington – Cutileiro), ponovo u ime ‘rješavanja nacionalnih pitanja’ između etničkih grupa koje žive u Bosni i Hercegovini, a taj plan je na kraju, uz manje korekcije, i prihvaćen na međunarodnoj konferenciji u Daytonu.

A sada se, ponovo, pojavljuje još jedan plan fragmentacije balkanskih država, ponovo u cilju ‘rješavanja nacionalnih pitanja’. Potrebna je još samo neka međunarodna konferencija koja bi verificirala takav plan i najavila implementaciju, i Balkan bi ponovo bio okrenut naopačke. Otud nije ni iznenađenje da je jedna takva konferencija o Zapadnom Balkanu već zakazana za 2018. godinu u Londonu.

Ipak, kako predloženo rasparčavanje’ Bosne i Hercegovine i Makedonije, te apsorpciju Crne Gore u Veliku Srbiju, učiniti politički prihvatljivim stanovništvu Balkana, kao i cjelokupnoj međunarodnoj zajednici?

Ono što je potrebno za ostvarenje takvog zadatka jeste scenarij koji bi doveo do toga da se alternativa podjeli i pripajanju suverenih država učini još manje prihvatljivom. Nije teško zamisliti da bi samo rat, ili prijetnja ratom, mogla predstavljati takvu alternativu. Međutim, vjerovatnoća ratne opcije je veoma mala, s obzirom da niti jedna država na Balkanu nema kapacitete i resurse – vojne, finansijske ili demografske – da povede ozbiljan rat, a njihovi lideri su toga isuviše svjesni da bi uopće i pokušali započeti takvu avanturu.

Međutim, u takvom jednom kontekstu, dostupna opcija bila bi stvaranje atmosfere koja bi simulirala neposrednu prijetnju ratom, pomoću konstantnog podizanja nacionalističkih tenzija između i unutar država regiona. Naravno, takve tenzije ionako postoje još od 1990. godine, ali kroz dugotajnu kampanju bi se mogle akumulirati u tolikoj mjeri da se stvori iluzija o neminovnosti novog rata na Balkanu.

Zanimljivo je da su nakon pojavljivanja Lessovog članka, i istovremeno sa objavljivanjem Schindlerovog teksta, tenzije u Bosni i Hercegovini i Makedoniji počele značajno rasti. Ovakav porast tenzija se teško može tretirati kao slučajnost, imajući u vidu da je balkanske vođe uvijek lako okrenuti jedne protiv drugih kad god prime signal, lažni ili pravi, da veliki globalni igrači ponovo razmatraju geopolitičko preslagivanje regiona. Kako su oni već uveliko naviknuti na podizanje unutardržavnih i međudržavnih tenzija kao osnovno sredstvo vlastitog političkog opstanka, sasvim je vjerovatno da će takve tenzije i akumulirati do tačke gdje se postepeno počinje stvarati fatamorgana nadolazećeg regionalnog rata. A dio ovakve kampanje predstavlja i sistemsko širenje glasina širom Evrope da je rat na Balkanu neizbježan i da će se sigurno desiti tokom 2017. ili 2018. godine.

U simuliranoj atmosferi neizbježnog rata, radikalno geopolitičko restruktuiranje cjelokupnog Balkana, uz rasparčavanje postojećih država koje su prethodno proglašene disfunkcionalnim, te njihovo apsorbiranje u zamišljene velike države, moglo bi da postane politički prihvatljivo. Sve što je potrebno jeste da se jedna spram druge,  kao jedine dostupne alternative, postave ova ‘mirotvorna’ opcija i montirana projekcija nadolazećeg rata, uz ponudu da se prva opcija implementira na nekoj međunarodnoj konferenciji, kao što je ova predviđena za 2018. godinu u Londonu.

Sve što je potrebno za realizaciju predloženog geopolitičkog preslagivanja Balkana jeste širenje percepcije da trajni rast političkih tenzija u regionu neminovno vodi ponovnom oružanom sukobu. U takvom kontekstu, sve zamjene teza o korisnosti geopolitičkih prekrajanja na Balkanu lako će zadobiti potrebni nivo legitimiteta, kako bi na kraju bile realizirane i verificirane na londonskoj konferenciji o Zapadnom Balkanu, 2018. godine.

Naravno, ako se to desi, to može samo voditi ka sve većem neprijateljstvu i trajnoj nestabilnosti u regionu i Istočnoj Evropi, što, opet, može dovesti do porasta nestabilnosti u cijeloj Evropi. Možemo se samo zapitati, da li je upravo to željeni krajnji ishod za one koji promoviraju velikodržavne projekte na Balkanu kao navodni put ka njegovoj stabilnosti?

18.11.2017.

AMERICKI PROFESOR DAVID PETTIGREW : OSUDJUJUCA PRESUDA RATKU MLADICU MOZE BITI PREKRETNICA

Američki profesor David Pettigrew : Osuđujuća presuda Mladiću može biti prekretnica

Novembar 18. 2017.


Profesor na Odsjeku za filozofiju, holokaust i genocid na američkom Southern Connecticut State Univerzitetu David Pettigrew u razgovoru za Fenu izražava nadu da će bivši general Vojske Republike Srpske Ratko Mladić biti osuđen po svim tačkama optužnice.

Izricanje presude na Međunarodnom sudu pravde u Haagu, balkanskom krvniku, kako su ga nazvali brojni svjetski mediji, koji se tereti za najteže zločine počinjene nad Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog vijeka, zakazano je za 22. novembra.

Profesor Pettigrew, također član Studijskog programa za istraživanje zločina genocida na Yale Univerzitetu i član Asocijacije nezavisnih intelektualaca – Krug 99, ističe da se u optužnici nekoliko puta navodi da je Ratko Mladić “učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu organiziranom za trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s teritorija BiH, odnosno s teritorija koji su smatrali srpskim”.

Ukoliko bi Mladić bio osuđen za zločine, Pettigrew očekuje da će nakon toga međunarodna zajednica shvatiti da je Republika Srpska osnovana i uspostavljena genocidnom ili kriminalnom namjerom, te da je priznanje Republike Srpske u Daytonu moralni neuspjeh.

– Stoga, osuđujuća presuda u ovom slučaju može biti prekretnica, dovodeći postojanje Republike Srpske u pitanje te pružajući šansu Bosni i Hercegovini da se ponovo ujedini kroz ustavnu reformu – mišljenje je ovog uglednog profesora.

Nada se i da će Mladićeva očekivana osuda dovesti do drugih važnih inicijativa, poput usvajanja državnog zakona koji zabranjuje glorifikaciju ratnih zločinaca i negiranja genocida, jer bi takve inicijative pružile mogućnost za stvaranje pravednije budućnosti u BiH.

– Slučaj Mladića je veoma simboličan s obzirom na to da je on bio vojni komandant koji je bio uključen u nekoliko udruženih zločinačkih poduhvata uključujući širenje terora nad civilima Sarajeva, pucajući snajperima na građane Sarajeva, kao i uklanjanje muslimana iz Srebrenice – kazao je Pettigrew.

Nadalje smatra da, uzimajući u obzir da je nekoliko vojnika koji su bili pod njegovom komandom osuđeno za različite zločine uključujući genocid i zločine protiv čovječnosti, on mora biti smatran odgovornim za ove zločine.

Također, optužnica za Mladića je veoma važna sa stanovišta utvrđivanja historijskih činjenica, jer sadrži brojne dokaze o agresiji Srba uključujući i genocid i druge ratne zločine poput zločina protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja, na teritoriji BiH.

Za primjer je naveo da optužnica Mladića tereti i za nepoduzimanje koraka da bi zaštitio zatvorenike od torture, fizičkog i psihičkog zlostavljanja, silovanja i drugih oblika seksualnog zlostavljanja, ali i drugih nehumanih tortura u logorima kao što su Omarska, Keraterm, Trnopolje i Manjača.

Optužnica sadrži i detalje o ubojitim napadima snajperima i granatama na sarajevske civile, kao i o genocidu u Srebrenici, uključujući i ubistva koja su se dogodila u skladištu u Kravici, Petkovcima te u Domu kulture u Pilici.

Podsjetio je i na snimak na kojem Mladić ulazi u Srebrenicu, govoreći svojim podređenima da krenu prema Potočarima i na taj način se osvete muslimanima. Zbog svega toga, kaže profesor, ova presuda će biti vrlo lično doživljena za preživjele žrtve širom BiH, ali i svijeta.

– Razmišljam o onima koji su ušli u autobus, nakon što su izašli iz Fabrike akumulatora u kojoj su bili pripadnici danskog bataljona pri Ujedinjenim nacijama. Gledali su u muškarce koji su ostali i nikada neće zaboraviti izraze lica onih koji nisu mogli ući u autobus – kazao je.

Prisjetio se da mu je jednom, kada je dočekao tabute u Potočarima, jedan od preživjelih rekao da su ga neprijatelji stavili u kamion, svezali mu ruke iza leđa kada je pomislio da ide u logor u Zvorniku. Upitao je profesora Pettigrewa, i tada sa izrazom nevjerice na licu, “Ko je mogao pomisliti da će nas sve ubiti? Ko je mogao pomisliti da će uraditi takvu stvar?”.

– Nisam mu mogao odgovoriti, ali Ratko Mladić mora odgovarati za te zločine i žrtve, on mora biti proglašen krivim. Mi nikada ne smijemo zaboraviti, a pravda mora biti zadovoljena – jasno je kazao Pettigrew.

Dodao je da, sveobuhvatna optužnica protiv Mladića sadrži mogućnost da se osigura pravda za preživjele Srebreničane, ali i one iz logora Omarska, Trnopolje, Luka (Brčko), za one iz Foče, Višegrada, Sarajeva i iz svakog drugog grada i mjesta gdje su počinjeni zločini.

Također, osuda za Mladića može doprinijeti nadi da pravda, bez obzira na njenu nesavršenosti u sudskim procesima, može biti dostignuta, ali da bi ona bila zaista postignuta, profesor Pettigrew smatra da postojanje RS-a, naslijeđa Ratka Mladića i njegovih zločina, mora biti dovedeno u pitanje.

Optužnica protiv Mladića dokumentira prirodu udruženog zločinačkog poduhvata koji uključuje kriminalne saučesnike iz Srbije. Ovaj zločinački poduhvat uključivao je, na primjer, učestvovanje predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, kao i Jovice Stanišića i Franka Simatovića, dužnosnika Službe državne sigurnosti Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srbije.

Da je presuda došla ranije, nalazi iz tog slučaja mogli bi pojačati zahtjev BiH za reviziju presude u slučaju Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore, ali ipak, slučaj Mladić dokumentira direktnu ulogu koju je Srbija imala u agresiji na BiH i u zločinima bosanskih Srba.

– U slučaju Perišić rečeno je da je Mladić na kraju rata uputio pismo Miloševiću, kopirajući Perišića, kako bi izrazio zahvalnost za “neprocjenjivu” pomoć koju je Vojska RS-a dobila od vlasti SRJ. Mladić je rekao da će ostati “zauvijek zahvalan” – podsjeća Pettigrew, a slučaj Mladić naglašava da će jednoga dana Srbija morati biti odgovorna za svoju ulogu u ratnim zločinima počinjenim u BiH.

Osvrnuo se i na zahtjev odbrane Mladića za odgađanje presude zbog zdravstvenih razloga, izražavajući nadu da taj zahtjev neće biti uvažen te izrazivši nadu da je MKSJ naučio to iz slučaja Vojislava Šešelja.

– Beskrupulozno medicinsko osoblje, vjerovatno iz Srbije, tvrdilo je da Šešelj pati od oblika naprednog raka. Međutim, nakon puštanja na slobodu iz Haaga, Šešelj je, čini se, doživio čudesni oporavak i počeo promovirati Srpsku radikalnu stranku i njegovu viziju “Velike Srbije” – podsjeća profesor.

Stoga, zaključuje univerzitetski profesor David Pettigrew, ne vjeruje da će MKSJ dopustiti da Mladića pregleda medicinsko osoblje iz Srbije, ili da bude pušten u Rusiju ili bilo gdje drugo kako bi dobio medicinsku njegu, jer je medicinska njega u Haagu na najvišem nivou.

(Kliker.info-Fena)














18.11.2017.

SRBIJA JE ZBOG AGRESIJE NA BiH MORALA DA POTPISE MIROVNI SPORAZUM

Zaključci Glavnog odbora SDA : Srbija je zbog svoje uloge u agresiji na BiH pozvana da potpiše mirovni sporazum i ona je to učinila

Novembar 18. 2017.



Halid Genjac, predsjednik Glavnog odbora SDA, nakon redovne sjednice GO SDA medijima je predstavio 11 zaključaka koji su doneseni danas.

Poruka političkim strankama u BiH je da se umjesto opstrukcija okrenu konstruktivnom djelovanju i ispunjavanju obaveza.

“Bilo koja stranka, pa i SBB može izaći iz parlamentarne većine. To podrazumijeva napuštanje svih mjesta i pozicija, tek nakon toga se može razgovarati o zamjenama.”

“Političke stranke koje manje od godinu dana do izbora zagovaraju svoj izlazak iz vlasti da bi sebi priskrbili status opzicije su neodgovorne i neozbiljne. Ozbiljne stranke trebaju predano raditi, pogotovo sad, trebaju raditi na realizaciji programa koje su obećali građanima”, naveo je Genjac.

Predstavnici SDA će se maksimalno posvetiti osiguranju funkcionisanja sistema, penzija, stabilnosti, integrisanju BiH i općem napretku BiH i u 2018. godini, jedan je od zaključaka.

“Odbacujemo i sa indignacijom osuđujemo orkestrirani napad na SDA i njenog predsjednika Bakira Izetbegovića koji sa apsolutnim povodom provodi dio poltičara i medija iz Srbije i rs. Opredjeljeni smo za jačanje stabilnosti u regionu i razvoj dobrosusjedskih odnosa. To mora biti zasnovano na principima međunarodnog uvažavanja.”

“Ponovo podsjećamo, jer moramo, političke predstavnike Srbije da Srbija nije garant Dejtonskog mirovnog sporazuma. Srbija je zbog svoje uloge u agresiju na bih pozvana da potpiše mirovni sporazum i ona je to učinila, a Srbija je pravna nasljednica svih obaveza Jugoslavije”, izjavio je medijima Halid Genjac.

“Tim potpisom koji je naslijedila, Srbija se obavezala na prekid aktivnosti protiv suverene BiH i na poštivanje njenog suvereniteta. Srbija tim potpisom nije dobila pravo da se miješa u unutrašnja pitanja BiH”.

SDA snažno podržava političku neovisnost sudija i tužilaca u BiH – zaključak je GO SDA.

“Neprihvatljivo je i za svaku osoudu da nosioci pravosudnih funkcija podiježu pritiscima. Pravosuđe BiH ima izuzetno važnu ulogu u zaštiti suvereniteta i tertorijalnog integriteta BiH. Moramo konstatovati da dosadašnje aktivnopsti pravosuđa nisu bile zadovoljavajuće”, dodao je.

SDA podržava prijedlog izbornog zakona koji su uputili njihovi predstavnici.

“Prijedlog je zasnovan na poštivanju Ustava FBiH, konvencije o ljudskim pravima, i pakta o ljudskim pravima. Tako se može provesti presuda Ustavnog suda o izboru delegata u Dom naroda.”

“Podržavamo aktivnosti Državne komisije o granici. Kod vodnog potencijala rijeke Drine trebaju se poštivati pricipi na kojima su započeti razgovori između bivših republika.”

“Pozdravljamo aktivnosti članova SDA povodom izgradnje Pelješkog mosta. Neprihvatljivo je da se gradi na uštrb teritorijalanog integriteta BiH. Prije rješavanja se mora ratificirati ugovor o granici između BiH i Hrvatske, a ugovor su potpisali predsjednici Izetbegović i Tuđman. Ne smije se ugrožavati slobodni pristup BiH moru. To je pristup apsolutne slobode kretanja. Očekujemo da Hrvatska poštuje međunarodno pravo i najnovije stavove EU”, naveo je Genjac.

SDA je osudila potpis ugovora između entiteta Republike Srpske i Vlade Hrvatske koji se tiče Rafinerije nafte Brod.

“Suprotan je međunarodnom pravu i Ustavu BiH, i konvencijama na koje su se obavezali. Hrvatska to mora ispraviti, takvi sporazumi se potpisuju isključvo sa dražvama”, jedan je od zaključaka GO SDA.

“Presuda Suda u Srebrenici je ohrabrujući početak ispravljanja grube nepravde i eliminsanja diskrimiacije bošnjačke djece. SDA će ih podržavati u borbi za ostvarivanja njiohovih prava”, naveo je.

SDA podsjeća da je u javnim institucijama RS zaposleno manje od jedan posto Bošnjaka – a prema Ustavu RS obaveza je da se postupa prema popisu iz 1991. godine – do okončanja Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma.

U suprotnom, najavili su Apelaciju Ustavnom sudu.

(Kliker.info-N1)


18.11.2017.

EMIR HADZIHAFIZBEGOVIC: OSJECAO BIH SE FRUSTRIRANIM DA MORAM ZIVJETI U ZEMLJI U KOJOJ ZIVE SAMO MUSLIMANI

Emir Hadžihafizbegović u Pressingu : ”Osjećao bih se frustriran da moram živjeti u zemlji u kojoj žive samo muslimani”

Novembar 16. 2017.


Jedan od najboljih bh. glumaca Emir Hadžihafizbegović bio je gost Pressinga na N1 televiziji.Hadžihafizbegovićev govor tokom predstave ‘Audicija’ koja je odigrana u beogradskom Sava centru u nekim srbijanskim medijima nazvan je nacionalističkim i uvredljivim za publiku u Beogradu. Zašto?

Tu se ne radi o publici. Radi se o ksenofobičnim medijima koji mobing na mene vrše zadnjih 10 godina. Ja sam gromoglasnim aplauzom nagrađen u Sava centru. Niko od publike drugačije nije reagovao ni u Novom Sadu, a Novi Sad se desio nakon Beograda. Sve je bilo pripremljeno. Ja da sam govorio “veju veju pahulje, mraz po staklu šara, stiže Nova godina, a odlazi stara” meni je belaj bio pripremljen. Radi se o nečemu što traje u kontinutetu“, izjavio je gost Pressinga.

Hadžihafizbegović je podsjetio da je on u Srbiji dobitnik devet nacionalnih nagrada.

Ja sam u Srbiji dobijao nagrade iz ruku Petra Kralja, Laze Ristovskog, Mire Banjac, Bojane Maljević… Imam međunarodna priznanja kao najbolji glumac za srbijanske filmove. Dobio sam najveće, i meni najdraže, priznanje – statuu Zorana Radmilovića iz ruku ministra kulture Srbije. Osvajač sam grand prixa u Sopotu, Nišu, Leskovcu kod Bajića. Kada bih se potrudio imam uslove da kao zaslužni građanin tražim državljanstvo Srbije. Kada sam dobio Zlatno lava u Venecij i deset svjetskih nagrada, onda mi je država Hrvatska kao zaslužnom građana od interesa za Hrvatsku dala državljanstvo“, prisjetio se bh. glumac.

On je mišljenja da biti omiljen znači biti prosječan te ispričao početak “mobinga koji se vrši nad njim od strane medija”.

Prvi mobing od tog medija, čije ime ne želim da spominjem, imao sam kada sam dobio Zorana Radmilovića. Tada su objavili moju veliku sliku iz rata ili agresije na BiH tematizirajući to kao nešto i sa naslovom da borci Armije BiH dobijaju najveće srpske nagrade. Ja sam ih tada nazvao iz Praga i rekao da sam na tu sliku ponosan, da to nije nikakva insajderska slika i da oni nisu otkrili ništa što ja ne govorim javno. Moja zemlja je brutalno napadnuta. Čini mi se da je Haris Silajdžić poslije kraja rata donio Uredbu o amnestiji. Mislim da je svaki vojno sposobni muškarac koji je otišao iz BiH 1992. godine dezerter jer je napadnuta suvereno priznata zemlja. Drugi dio je sljedeći napad na mene kada sam dobio grand prix na Festu kao najbolji glumac. Sutradan je u Politici izašao jedan ksenofobičan članak o tome kako se meni dodjeljuju nagrade i opet flash back na moje učešće u Armiji BiH“, rekao je Hadžihafizbegović.

Gost Pressinga je istakao da je ponosan što je bio dio Armije BiH koja je branila suverenu zemlju od brutalne agresije

Žao mi je što je jedan dio bosanskih Srba bio izmanipuliran i ušao u velikosrpsku priču. Ja sam desetine puta sjedio sa borcima iz Vojske Republike Srpske i razgovarao. Nađemo se u Banjaluci, Australiji, Americi, na mojim turnejama. Tu je bilo puno izmanipuliranih ljudi. Nisu znali šta rade.”

Na pitanje zašto je napad na njega bio pripremljen, Hadžihafizbegović je odgovorio:

Zato što se otkrio čovjek koji je bio dio toga. To je Raka Marić. Raka Marić je, po nečijem nalogu ili iz generalnog animoziteta prema meni, napravio tu stvar jer se onako kao mali papak otkrio. On je mom menadžeru u 10 sati navečer rekao kako portali bruje o nečemu što ja nisam izgovorio, a tek je u 9 sati ujutro taj ksenofobični list izbacio informaciju koja je potpuno lažna. To je isto kao kada bih ja sada rekao da dajem intervju za Al Jazeru, a ne za N1.”

Hadžihafizbegović je kazao da njegova frustracija, kada su u pitanju ksenofobični mediji, traje godinama.

Dobio sam ponude od desetina drugih medija da nešto kažem. Želim se zahvaliti nekim televizijama koje su me zvale i drugim medijima, ali sam se vodio onom Mark Twainovom: “Na kokoške se ne puca iz topova, samo im kažeš iš”. Kada sam dobio poziv, odlučio sam da dođem i da jednom zauvijek s tim fašistima raskrstim.”

Emir Hadžihafizbegović je prilikom gostovanja u Pressingu na N1 televiziji donio i snimak “sporne scene sa predstave u Beogradu”, kako bi publika mogla vidjeti gromoglasni aplauz koji je dobio.

Neka ljudi vide snimak i kažu šta je tu sporno. Ja sam za to u Beogradu dobio gromoglasan aplauz.

U medijima su se pojavile informacije i da je dio publike nakon predstave tražio povrat novca.

Sigurno ste bili u situacijama da morate polemizirati sa glupošću. Jednom sam rekao da kada u jednom društvu argument kao sredstvo komuniciranje pogine i postane beznačajan to društvo putuje u besmisao. Ja se osjećam jako mazohistično što moram odgovarati na ova pitanja, a zapravo imam toliko prijatelja u raznim društvenim segmentima Srbije od vrhunskih sportista, na estradi, ugostitelja… Ja sam u toj zemlji proveo jedan od najsugestivnijih dijelova svog života. Mi smo tamo igrali ovu istu predstavu pred 120.000 ljudi. Pristao sam da dođem, da polemiziram s glupošću, ali neka…“, rekao je glumac.

Na pitanje šta je to uvredljivo u spomenutom govoru za vrijeme predstave, Hadžihafizbegović je odgovorio:

Ovo je toliko snažna poruka o multikulturalnom životu unutar BiH. Osjećao bih se frustriran da moram živjeti u zemlji u kojoj žive samo muslimani.

Iz Srbije i Hrvatske stižu poruke da ko god govori o multietničkoj i cjelovitoj BiH u kojoj svi ljudi žive zajedno biva proglašen bh. nacionalistom.

Tako je. Valjda smeta nekome bosanska širina i zato što nekome smeta ta priča i mentalna matrica na kojoj smo mi odgajani. Ne bih se dobro osjećao u zemlji u kojoj žive samo muslimani. Ja sam odrastao i na Branku Ćopiću i na Šopu, na Mati Lovraku, Andriću, Meši, Krleži, Kišu, Ranku Marinkoviću, Crnjanskom… Ja sam odrastao kraj katoličke i pravoslavne crkve. To je komparativna prednost koju valjda majmuni ne mogu da shvate. Pošti majmuni to ne mogu da shvate, svaka priča o multikulturalnoj Bosni se dočekuje na nož, kao što se i Jugoslavija raspala zato što je neka sintetička struktura remetila planove nakon Titove smrti o Velikoj Srbiji. Cijela ova priča dolazi upravo iz onih krugova i hvala Bogu da je eufemizam za neke medije koji su bitni i važni, a koji ovo nisu propratili na takav ksenofibičan i fašistički način“, smatra Hadžihafizbegović.

Gost Pressinga je kazao da stalno dobija podršku iz Srbije. Također je kazao da je provjerio da li je iko od publike tražio povrat novca nakon predstave.

Ne da sam dobio podršku iz Srbije, ona je konstantna s obzirom da je ovo peti-šesti put da se ovi fašistički mediji sa mnom obračunavaju. Kada sam rekao da je to bilo brižno pripremljeno, isti taj čovjek Raka Marić je rekao da su ljudi dolazili na info pult da vrate novac i mi smo provjerili to. Niko nikada nije došao na taj info pult da se vrati novac.”

Hadžihafizbegović smatra da je cilj bio prekinuti turneju jedne uspješne predstave.

Mislili su da nećemo nastaviti u Novi Sad. Ja sam imao i prijeteće poruke u mobitelu, ali nisam htio da to spašavam nekim policijskim javljanjima. Rekao sam ekipi da idemo odigrati Novi Sad. Otišli smo tamo pred 3.000 ljudi i nije bilo jednostavno izaći. Ali isti tekst, ista priča, ista predstava, ovacije, 3.000 ljudi me vraćalo tri-četiri puta na bis.

Bh. glumac je istakao da tekst u kojem se veliča multikulturalni život u BiH smeta fašistima.

I fašistima u Srbiji i fašistima u BiH i fašistima sa raznih strana. Mi nastavljamo ovu istu predstavu igrati u Srbiji u februaru i ja nemam nikakvog ni straha. Ovo je njima problem. Nije im problem što im se najveća sportska ikona Duda Ivković oprašta u Atini, a ne u Beogradu. Nije im problem što jedan od najboljih evropskih redatelja Kokan Mladenović sa svojom predstavom ne može ući Beograd. Tim medijima govorim, a ne Srbiji.

Hadžihafizbegović je kazao da je Srbija jedna ozbiljna zemlja sa mnogo čestitih ljudi.

Ali zlo je aktivno, a dobro je pasivno. Ovo zlo koje je mene napalo, nije ih sramota što jedan moralni, sportski i ljudski svjetionik Duško Vujošević tamo doživljava hajku, zatim Nikola Kojo, Sergej Trifunović i najbolji beogradski glumci također trpe mobing ovih fašističkih medija. Ova vrsta Aparthejda, ova vrsta segregacije i linča koji na mene otvoren istjerali su me na čistinu i otvorili 24-satni lov na mene“, zaključio je gost Pressinga na N1 televiziji.

Emir Hadžihafizbegović u Pressingu  je kazao da “kada imaš stav – ne voli te niko”. Pojasnio je i zašto.

“Ne vole te tvoji, ne vole te nacionalisti, srpski, hrvatski, bošnjački, ne vole te u stranci. Ja sam izgubio 10 filmova zbog političkih stavova, na raznim mjestima, kao ‘Alijim bojovnik’. Nije me stid, što sam bio u Armiji BiH čiji je vrhovni komandant bio Alija Izetbegović. Na to sam ponosan. Znam kakava je to struktura bila, šta smo radili i od koga smo se branili i znam da su u toj Armiji herojski ginuli i Srbi i Hrvati.

“Čedo Domuz, Srbin, herojski poginuo u borbi sa Šešeljevcima. Drogirani su dolazili sa pancirima. Hajde se bori sa drogiranim četnikom koji ima pancir. Srbija nije krenula u rat dok nije imala pet tona droge”, ispričao je Hadžihafizbegović.

“Poginuo je Vinko Šamarlić u odbrani grada. Trebao je zastavu nositi na Olimpijskim igrama 1992. Nije htio da ide. Nije htio, ‘immam bitku’. Pogine herojski. Stanković u Travniku.”

“Da ne govorim koliko je Srba i Hrvata poginulo. Pa šta je to, jerez govoriti na godišnjici Armije BiH. Šta me prozivaju, ja sam na to ponosan”, zaključio je kazao Emir Hadžihafizbegović.

Hadžihafizbegovićev govor tokom predstave ‘Audicija’ koja je odigrana u beogradskom Sava centru u nekim srbijanskim medijima nazvan je nacionalističkim i uvredljivim za publiku u Beogradu.

Kakvo je političko, socijalno, duševno stanje bh. naroda  ?

“Loše. Loše. Stalno govorim o stanju duha. Bolje je bilo stanje duha u ratu, kad ti je svaki dan glava bila u torbi, kad su nas ubijali ko divlje svinje. One su plemenitije ubijane. Kad oni plemići krenu u lov, puhnu u rog pa one imaju tri minute da se razbježe. Onda puste kerove. Ovdje nije bilo puhanja u rog, bili su raznorazni masakri. Loše je stanje duha zbog toga što su ljudi lobotomični. Mi živimo u lobotomičnim društvima. Ne svi, većina ljudi je ko Jack Nicholson u filmu Let iznad kukavičijeg gnijezda. I treba nam jedan indijanac da digne onu česmu i da probije”.

“Čitao sam knjigu Era praznine. Tamo kaže ‘doći će vrijeme kada će ljudi osvijestiti da mogu živjeti bez cilja i smisla. To se sada dešava. Lobotomija koja je izvršena nad ljudima je projekat. To je smišljeno, a unutar toga su i političari. Ne manipuliraju samo oni, nego i sa njima manipuliraju, međunarodna zajednica. Svi smo u krugu lutaka na koncu. Umjesto da se dogovorimo i civilizirano živimo unutar geografija koje su separatne, govorimo istim jezikom. Za moje filmove ne treba titl. Za filmove Nebojše Glogovca ne trebaju titl, za filmove Kreše Nikića i Leona Lučeva ne trebaju titlovi. Ne može meni biti bliži musliman iz Pakistana od Srbina iz Trebinja. Mi smo tu zajedno rasli. Neko hoće da ta granica prolazi kroz bračne krevete…”

O čemu govorimo u 21. vijeku – pita se Hadžihafizbegović.

“Nema veze, do te mjere je ovo civilizacijska inverzija. Ovaj intervju ću pamtiti kao najzačajniji, jer sam puko – a možda i najmazohističniji, jer u ovoj čaši stoji voda – a ne nafta.”

Komentarisao je izjavu Kolinde Grabar Kitarović koja je kazala da su “bh. muslimani radikalizrani”. On nikada nije krio da je vjernik, musliman.

“Jesam vjernik. Iz takve sam kuće, tako sam odgojen. Ja sam iz patrijarhalne muslimanske porodice. U kontekstu – ko ubije jednog čovjeka kao da je cijeli svijet ubio, ko spasi jednog čovjeka – kao da je svijet spasio. Što se tiče tih izjava, prvo – izjavu gospođe Kolinde ne bih spasio ozbiljno jer se radi o gospođi koja je izvadila čokoladicu Pionir iz Subotice u Dubrovniku i rekla da će ispitati odakle čokolada u paketu. Nakon te izjave, sve što govori ja doživljavam neozbiljno, niti analiziram”.

“Što se islamofobije tiče, to je posljedica projekta. Još malo, kad stanu tramvaji u Budimpešti bit će krivi muslimani.”

Koliko mu je to duhovno pomogao da prevaziđe sve što mu se izdešavalo, poslije saobraćajne nesreće u kojoj je smrtno stradala jedna osoba?

“12. oktobar 2014. Snimao sam film za Amerikance. Došao u Sarajevo po neku garderobu i vratio se. Ja znam kako s tim živim. Ono što mi je bitno jeste da sam unutar cijele te priče izašao mentalno dobar. Kakvu ja stigmu i ožiljak imam, to ja najbolje znam u trenucima kada imam flashback. Tu je podijeljena odgovornost. Oni su stajali na mjestu na kojem nisu trebali, ja sam vozio 20-30 km na sat brže nego što sam trebao. To je iza mene. Idemo dalje. Vozim sada kratke relacije. Do Mostara, Tuzle, ne izlazim skoro dvije godine s kolima van BiH.”

Direktor je Kamernog teatra 55, koja je počela sa projektom škole glume u Srebrenici. Na to je posebno ponosan.

“Dugo smo to pripremali. Želim da se zahvalim načelniku Mladenu Grujičiću. Da se Srebrenica ne pominje samo 11. jula. Došao sam na tu ideju, Mladen je to prihvatio. Moja ekipa je bila jučer tamo. Ići ćemo u školu, izabrat ćemo 50 djece. Moji glumci će ići svaki vikend da rade. U maju ćemo uraditi predstavu – koja je primjerena toj djeci. To je za mene vijest. To je vijest, i ne znam zašto takvih vijesti nema. Hajde da se potrudimo da dobro bude aktivno, a zlo pasivno”.

Neki vrlo ozbiljni i veliki glumci, njegovi prijatelji žele da se uključe u taj projekat u Srebrenici.

“Napravit će se škola glume, akademija sa naših geografija. Ponosan sam na to. Što se posla direktno tiče, krenulo putovanje sa dva filma, Žaba i Muškarci koji ne plaču. Pratit ću te filmove, i molim vas – da kažem, festival Juroslava Korjenića, ekskluzivno da kažem da je predsjednik žirija za nagradu Žan Marolt Nebojša Glogovac”.

 Komentarisao je i izjavu  Bakira Izetbegovića o priznanju Kosova.

“Jako vas cijenim kao novinara, ovo je dragocjena emisija. Do te mjere obojica moramo da pričamo o trivijalnim i bizarnim stvarima, umjesto da pričamo o turneji mog filma Žaba. Idemo dalje, obojica smo pristali na neku vrstu mazohizma”, počeo je Hadžihafizbegović.

“Predsjednik Vučić potcjenjuje inteligenciju ljudi na ovim geografijama. Saziva sjednicu zbog izjave Izetbegovića. Što se njega tiče – Izetbegović kaže da bi priznao Kosovo, ali nije on taj koji odlučuje – nego će biti kako kaže trojno predsjedništvo. A zapravo je Srbija priznala Kosovo, o čemu mi pričamo”.

Podsjećamo, Srbija nije formalno priznala Kosovo, a Hadžihafizbegović je dodao:

“Priznala ga je, ima ono de facto i de iure. Papiri su podijeljeni i posušeni, sad samo treba tu Vučićevu tegobu – kako narodu to saopštiti. On saziva sastanak nacionalne bezbijednosti i kaže da je ovo izjava sa dalekosežnim posljedicama, a pokazuje se kao licemjerni prijatelj BiH. Donosi nam ovdje inkubatore u bolnice, a stoji iza Dodika koji na dva metra ispred njega govori kako je RS država, i da će se odvojiti”.

“Ako si prijatelj BiH, ako pet minuta prije toga kažeš da poštuješ suverenintet BiH, onda si dužan nakon te blasfemije koju izgovori Dodik doći do mikrofona i reći da je to bila neprimjerena izjava i da RS nikada neće biti država, i da gospodin Dodik treba znati kako se ponašati unutar medijskog prezentiranja i tako dalje”.

Smatra da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić “igra licemjernu igru”.

“Danonoćno izgovara da poštuje teritorijalni integritet, rijetko spominje suverenitet BiH. A onda na otvaranjima mostova, press konferencijama pusti Dodika da lupeta. Tako se mora ponašati čovjek kojem sud visi nad glavom (Milorad Dodik, op.a). Dodik bi sad sve gurnuo u rat. Počne rat, on ima privatni avion – i na Kipar. I složi svoje one račune. Neka me tuže ovi fašisti, neka me tuži i on. Dosta više tog merhameta, merhametluk je kukavičluk”, oštro je kazao Hadžihafizbegović.

“Daj ba jednom da vidimo o čemu se radi, i da postavljamo prava pitanja. Popu pop, bobu bob. Postavljajte im prava pitanja. Postavite pitanje Čoviću, jer je rekao da se javlja iz stolnog hrvatskog grada, on evropejac. Postavite mu pitanje kako je iz Livanjskog kantona otišlo 18.000 Hrvata, oni tamo 25 godina vladaju. Ko ih tamo majorizira. Idu ljudi gdje HDZ vlada. On se diči da je evropejac. Javljam se iz stolnog hervatskog grada. Je li to multikultura, je li to poruka?”, naveo je Hadžihafizbegović.

“Treba postaviti Dodiku pitanje što baca bh. zastave sa stola. Treba postaviti pitanje međunarodnoj zajednici, najvećem licemjeru ovdje… Oni su nam navukli ludačku košulju, i neće da je skinu. Oni su rekli tri člana Predsjedništva, oni su rekli 10 kantona, oni su rekli 150 ministara”, kazao je uz opasku:

“Jedino što se sa Dodikom slažem, s tim već uznemirenim čovjekom, da bi se prije dogovorili bez međunarodne zajednice.”

Hadžihafizbegovićev govor tokom predstave ‘Audicija’ koja je odigrana u beogradskom Sava centru u nekim srbijanskim medijima nazvan je nacionalističkim i uvredljivim za publiku u Beogradu.

U Pressingu je objasnio zašto?

“Tu se ne radi o publici. Radi se o ksenofobičnim medijima koji mobing na mene vrše zadnjih 10 godina. Ja sam gromoglasnim aplauzom nagrađen u Sava centru. Niko od publike drugačije nije reagovao ni u Novom Sadu, a Novi Sad se desio nakon Beograda. Sve je bilo pripremljeno. Ja da sam govorio “veju veju pahulje, mraz po staklu šara, stiže Nova godina, a odlazi stara” meni je belaj bio pripremljen. Radi se o nečemu što traje u kontinutetu”, izjavio je gost Pressinga.

Hadžihafizbegović je podsjetio da je on u Srbiji dobitnik devet nacionalnih nagrada.

Na pitanje šta je to uvredljivo u spomenutom govoru za vrijeme predstave, Hadžihafizbegović je odgovorio:

“Ovo je toliko snažna poruka o multikulturalnom životu unutar BiH. Osjećao bih se frustriran da moram živjeti u zemlji u kojoj žive samo muslimani.”

Iz Srbije i Hrvatske stižu poruke da ko god govori o multietničkoj i cjelovitoj BiH u kojoj svi ljudi žive zajedno biva proglašen bh. nacionalistom.

“Tako je. Valjda smeta nekome bosanska širina i zato što nekome smeta ta priča i mentalna matrica na kojoj smo mi odgajani. Ne bih se dobro osjećao u zemlji u kojoj žive samo muslimani.”

(Kliker.info-N1)
















18.11.2017.

JANINE CLARK: HAG BEZ UTICAJA NA POMIRENJE

Klark: Hag bez uticaja na pomirenje


Klark: Istina nije garancija pomirenja

Klark: Istina nije garancija pomirenja

/////////////////////////////

“Ne mislim da je Haški tribunal imao veliki uticaj na pomirenje u bivšoj Jugoslaviji, iako je njegovo osnivanje bilo preko potrebno i rad izuzetno vredan", kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Dženin Klark, (Janine Clark), profesoka Univerziteta u Birmingemu

“Haški sud ima izuzetno važnu ulogu u utvrđivanju činjenica. Međutim, nije dovoljno samo utvrditi činjenice. Još je važnije šta će ljudi sa njima činiti. Mnogi na terenu odbacuju te činjenice ili ih interpretiraju na svoj način. Stoga je prilično uprošćena ideja da će utvrđivanje činjenica na kraju dovesti do pomirenja, jer polazi od pretpostavke da će ljudi prihvatiti tu verziju istine, što se u bivšoj Jugoslaviji nije desilo”, ističe Klark.

RSE: Najpre o nasleđu Haškog tribunala. Bivši predsednik ICTY Teodor Meron je izjavio da su velika dostignuća ovog suda znatno doprinela miru i pomirenju. Međutim, da li je to zaista tako, imajući u vidu da je pomirenje u nekadašnjoj Jugoslaviji i dalje varljivo.

Klark: To je zaista veoma važno pitanje i istovremeno teško jer postoji dilema šta se zaista podrazumeva pod pomirenjem, oko čega se razlikuju čak i stručnjaci. Takođe, nije lako utvrditi da li Tribunal, koji se nalazi izvan Balkana, ima značajan uticaj na terenu.

Ovaj sud možda može da posredno pripomogne pomirenju, ali ne i direktno jer se, po mom mišljenju, pomirenje pre svega tiče međuljudskih odnosa, te ponovnog uspostavljanja poverenja. Taj proces se odvija u svakodnevnom životu, kako se ljudi odnose jedni prema drugima, provode vreme zajednički. Stoga je nerealno da pravosudna institucija ima takav uticaj na terenu.

Praćenje prenosa izricanja presude Radovanu Karadžiću
Praćenje prenosa izricanja presude Radovanu Karadžiću

Dakle, iako je osnivanje Tribunala bilo preko potrebno i njegov rad izuzetno vredan, ne mislim da je imao veliki uticaj na pomirenje.

RSE: Da li to znači da su bila prevelika i nerealistična očekivanja od Haškog tribunala, jer je njegova uloga kao pravosudne institucije da pre svega utvrdi činjenice a pomirenje koje bi usledilo nakon toga, više je pitanje za civilno društvo i lidere različitih grupacija? To pokazuje i primer Komisije za istinu i pomirenje u Južnoafričkoj Republici.

Klark: Ne znam da li su očekivanja bila previsoka jer pomirenje nije bio deo mandata Haškog tribunala. Fokus je na uspostavljanju mira. Doduše, pojedini zvaničnici suda su naglašavali njegovu ulogu u pomirenju. Kada je reč o građanima bivše Jugoslavije, oni su svakako očekivali oštre kazne za počinioce ratnih zločina, kao i da sud procesuira mnogo više slučajeva nego što je uspeo, te da deluje mnogo brže. Dakle, ne verujem ni da su ljudi na terenu očekivali previše od Haga kada je reč o pomirenju.

RSE: U kojoj meri je Haški tribunal ispunio prvi zadatak, a to je utvrđivanje činjenica? Naime, sve strane su nezadovoljne. Srbi smatraju da su izloženi nesrazmerno oštrim kaznama a da se zločini nad pripadnicima ovog naroda sračunato zanemaruju. Nezadovoljni su i Hrvati, a Bošnjaci traže strože kazne za zločine.

U kojoj meri je Hag doprineo ovakvom raspoloženju jer su neke njegove presude mnogi u regiji protumačili kao politički motivisane, kao što su oslobađanje Ante Gotovine, Momčila Perišića i Ramuša Haradinaja?

Klark: Da, Haški sud ima izuzetno važnu ulogu u utvrđivanju činjenica. Prikupljena je velika dokumentarna građa koja je od nemerljivog značaja. Međutim, nije dovoljno samo utvrditi činjenice. Još je važnije šta će ljudi sa njima činiti. Kao što ste pomenuli, mnogi procesi su izazvali žestoke sporove a presude doživljene kao politički motivisane.

Takođe, iako je Tribunal utvrdio činjenice, mnogi ljudi na terenu ih odbacuju ili interpretiraju na svoj način. Stoga je prilično uprošćena ideja da će utvrđivanje činjenica na kraju dovesti do pomirenja, jer polazi od pretpostavke da će ljudi prihvatiti tu verziju istine a što se u bivšoj Jugoslaviji nije desilo.

RSE: Jedno je pitanje reakcije građana na haške presude, a drugo procesi u samom Tribunalu. Na primer, Gotovina je u prvostepenom postupku osuđen na više od 20 godina zatvora dok je u drugostepenom oslobođen. S druge strane, neki procesi su trajali predugo: na primer, u slučaju Šešelja više od 10 godina, što je izazizvalo razne reakcije u bivšoj Jugoslaviji.

Klark: Apsolutno. Zato je Haški tribunal morao da mnogo više komunicira sa lokalnim zajednicama u bivšoj Jugoslaviji imajući u vidu i veoma negativno izveštavanje lokalnih medija o radu međunarodnog suda čemu je trebalo da se suprostavi.

Slavlje zbog povratka Gotovine, Zagreb, novembar 2012.
Slavlje zbog povratka Gotovine, Zagreb, novembar 2012.

Trebalo je da detaljnije objasni kako se došlo do presude naročito u velikim slučajevima kao što su Gotovina i Perišić: kako je bilo moguće da se u prvostepenom postupku donese jedna presuda a na višoj instanci potpuno drugačija, što ljudima na terenu koji nisu pravni stručnjaci izgleda prilično čudno. Iako sud nije markentiška agencija, trebalo je da bolje objasni pomenute i druge slučajeve kako bi ljudi mogli da shvate protivrečene presude.

RFE: Kada sam pomenuo da su možda bila prevelika očekivanja od Haškog suda, podsetio bih da su Nemci tek 1960-ih počeli masovnije da shvataju pravu prirodu nacizma, ili Francuzi šta se dešavalo u Alžiru te za vreme Frankove Španije. Dakle, Balkan nije izuzetak u negiranju zločina, što naravno nije izgovor.

Klark: Da, to nije tipično samo za Balkan. Na svim stranama se poriču zločini. Treba istražiti prave uzroke. Kada razgovaram sa ljudima na Balkanu, pitam ih da li zaista veruju u ono što mi kažu, ili ne žele da priznaju da nisu u pravu. Tokom rata su bili izloženi političkoj i medijskoj propagandi, pa im je sada teško da promene stav u odnosu na ono u šta su dugo verovali.

Nije lako boriti se protiv poricanja, ali je sigurno da to ne može doći samo od suda, već je potreban rad na terenu, interakcija između različitih zajednica, iniciranje poseta pripadnika različitih nacija mestima najstrašnijih zločina gde bi razgovarali sa preživelima ili porodicama stradalih. Tako se dovode u pitanje uvrežena mišljenja a ne presudama udaljenog suda.

RSE: Uprkos svim slabostima, činjenica je da je jedino Haški tribunal bio u stanju da sudi visokim državnim zvaničnicima, generalima. Takođe, da je prikupio ogromnu građu koja će biti dragocena za buduća istraživanja i nezaobilazna osnova za svaku priču o pomirenju u budućnosti. Da li je tim doprinosom, ovaj sud opravdao ulogu ili je morao da učini više?

Klark: Imajući u vidu da Tribunal uskoro završava rad, to znači da postoje ograničenja. On će nastaviti da funkcioniše ali u znatno manjem obimu kroz takozvani rezidualni mehanizam. Prikupljene arhive su od ogromnog značaja i vredan izvor. No, kako će ih koristiti ljudi iz bivše Jugoslavije, to je otvoreno pitanje za njih.

Teodor Meron kraj spomenika stradaloj deci Sarajeva, novembar 2014.
Teodor Meron kraj spomenika stradaloj deci Sarajeva, novembar 2014.

Na konferenciji u Sarajevu o nasleđu Haškog suda, govorila sam o potrebi uspostavljanja “metanormativne” istine. To znači da umesto fokusiranja na pojedinačne činjenice – ko je šta kome uradio, kada i gde, jer se oko njih i dalje vode sporovi – treba se usredsrediti na istinu na višem nivou. Primer metanormativne istine je da je bilo kakvo seksualno nasilje apsolutno gnusno te da ne bi smelo da se koristi u bilo kom sukobu. Drugi primer je kulturno nasleđe koje pripada svima nama i trebalo bi svi da ga štitimo. Ili deca, koja imaju pravo na normalno detinjstvo bez nasilja.

Smatram da je Haški tribunal obezbedio veoma važnu osnovu za debatu o ovim metanormativnim istinama. Ako bi uspeli da ubedimo ljude da ih prihvate, onda je moguća rasprava i o još spornijim činjenicama. U svakom slučaju, omogućavanje pripadnicima različitih nacija da razgovaraju, da čuju priče i jednih i drugih – to je ključno za pomirenje.

//////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Subota, 18. novembar/studeni 2017.

 
17.11.2017.

REFIK HODZIC: GODINE KOJE SU POJELI ZLOCINCI

Refik Hodžić : Godine koje su pojeli zločinci


Novembar 17. 2017.


Kako se bliže presude Ratku Mladiću i «hercegbosanskoj šestorci», tako se moj inboks puni pitanjima meni već isuviše poznatog sadržaja: Hoće li i na koji način ova presuda Haaškog tribunala doprinijeti pomirenju? Hoće li žrtve dobiti satisfakciju? Je li Tribunal ispunio svoju misiju?» Ista pitanja, brat-bratu, već skoro 20 godina. Ta salva recikliranih pitanja podsjeća na komplikovanost mog odnosa s Haaškim tribunalom i tjera na razmišljanje o evoluciji sopstvenih stavova po pitanju uloge ovog suda u društvenim procesima naše post-ratne močvare.

Ključne tačke na toj krivulji bile bi označene prvim hapšenjima ratnih zločinaca u Prijedoru, prije ravno 20 godina, ushićenjem koje sam osjećao kada sam dobio posao u Službi za javno informisanje Tribunala, suočavanjem kroz neprobojno staklo haške sudnice sa braćom Banović, ubicama iz Keraterma s kojima sam išao u osnovnu školu, satima provedenim u pustim galerijama za javnost tokom raznih suđenja, na koja sam bio narkomanski navučen, prvim pojavljivanjem Slobodana Miloševića pred sudom, otkazom iz protesta zbog odnosa Tribunalovog vođstva spram žrtava (o čemu sam snimio svoj prvi dokumentarac), osnivanjem vijeća za ratne zločine Suda BiH, Šešeljevog štrajka glađu, skandaloznih presuda Gotovini i Perišiću…

Zgrada Haaškog tribunala (FOTO: wikipedia.commons)

Udaljenost između svake od tih tačaka ispunjena je mnoštvom ljudi i događaja: Prijedorom, Hagom, godinama kopanja najcrnjeg mraka. Ipak, bez obzira na optimizam ili razočarenja što su me naizmjenično obuzimali glede pozitivnog uticaja Tribunala na našu sposobnost da se oporavimo od posljedica masovnih zločina, nikada nisam sumnjao u dvije konstante: da taj oporavak zavisi samo od nas samih i pravca u kojem se krećemo politički, ekonomski i socijalno, te da je Tribunal tokom svoga rada prikupio materijal neprocjenjive vrijednosti, koji nam može pomoći da, ako ikad tako odlučimo, krenemo u smjeru istinskog, trajnog mira. To se do danas još nije desilo. Naprotiv. Politike Srbije i Hrvatske spram pomirenja i Tribunala odvele su nas u potpuno suprotnom smjeru.

Kome treba invidualizacija krivice?

Prvi predsjednik Tribunala, pokojni profesor Antonio Cassese, vjerovao je da moć Tribunala da doprinese pomirenju leži u individualizaciji krivice, koja će spriječiti pripisivanje kolektivne odgovornosti za počinjene zločine čitavim narodima. Međutim, dobri sudija Cassese nije mogao pretpostaviti da državni aparati Srbije i Hrvatske suštinski neće biti zainteresovani za individualizaciju krivice. Njihovi prioriteti će se od početka rada Tribunala pa sve do danas, uz kratke epizode nešto drugačijih politika tokom vladavine Zorana Đinđića u Srbiji i Stjepana Mesića u Hrvatskoj, koncentrisati na upravo suprotno: na odbranu države čije su institucije implementirale planove koji su uključivali masovne zločine, te na odbranu temeljnih nacionalističkih narativa o sopstvenom mučeništvu i “svetosti naše borbe” protiv nehumanog, monstruoznog neprijatelja, koji je, da bismo mi mogli živjeti u miru i slobodi, morao biti uklonjen sa teritorije koju smatramo svojom.

Individualizacija odgovornosti za zločine i činjenice koje su izranjale iz suđenja na Tribunalu ovakvim politikama redovno su bili problem, nikad poželjna pomoć u procesu pomirenja. Već u ranim suđenjima postalo je jasno da dokazi govore o sistematskim zločinima, koji su organizirani i naređivani s vrha, i u kojima su počinitelji – bilo da se radi o čuvarima logora, silovateljima ili najvišim vojnim i političkim dužnosnicima – bili tek dijelovi hobotnice upregnute u provedbu strateških ciljeva. Pravnim jezikom rečeno: počinitelji su bili učesnici udruženih zločinačkih poduhvata.

Shodno tome, Haaški sud je označen kao prijetnja i vrlo brzo nakon što je postalo jasno da će suđenja u Haagu zaista biti i da se u zgradu nekadašnjeg osiguravajućeg društva slivaju krucijalni dokazi koji bi mogli oslikati drugačiju sliku o «svetosti naše borbe», državni aparati u Zagrebu i Beogradu aktivirali su moćne propagandne mašinerije sa jednim ciljem – delegitmizirati Tribunal kao anti-srpski, odnosno anti-hrvatski te tako obesmisliti dokaze i činjenice koje se u Haagu utvrđuju. Legitimitet, legalitet i objektivnost suda dovođeni su u pitanje po svim osnovama, a narodu su servirane jednostavne, korozivne poruke koje su Tribunal napadale zbog etničkog sastava optuženih (u Srbiji) i njegove navodne misije da podrije odbrambenu priorodu Domovinskog rata (u Hrvatskoj). Ilustracije radi, u tom vremenu mainstream mediji u Hrvatskoj, poput Slobodne Dalmacije, zvaničnike Tribunala znali su označavati «hrvatožderima». Srbijanski ministri u zvaničnim izjavama glavnu tužiteljicu nazivali su – kurvom.


Naslovnica beogradskog “Blica” (FOTO: screenshot)

Konzekvetno, saradnja s Tribunalom na prikupljanju dokaza funkcionisala je u skladu s misijom ovog suda samo kod Bošnjaka. Zagrebački odvjetnik Anto Nobilo to ovako opisuje u intervjuu «Danima» iz 2000. godine: «Bošnjaci su objektivno imali najviše žrtava ratnih zločina i svijet to nije mogao ne vidjeti. S druge strane, oni su kao takvi vrlo rano prigrlili Haški sud. AID je bio potpuno u funkciji servisa Haaškog suda, pa mu je pribavljao dokaze o zločinima i, na neki način, usmjeravao tužiteljstvo prema zločinima koji su počinjeni bili upravo nad Bošnjacima. No, Bošnjaci su ipak dugo bili jedina terenska logistika ovog suda. Hrvati su dugo negirali Haaški sud, kao i Srbi, i u određenom smislu su propustili taj prvi vlak.”

S druge strane, optuženima koji su se našli u Hagu dodjeljivani su odvjetnici s jakim vezama u državnim organima sigurnosti, čiji zadatak nije bio da brane svoje klijente koliko da brane državu i njene institucije od bilo kakve inkriminacije. Advokat ratnog zločinca Duška Tadića, Miroslav Vujin, kažnjen je zbog ovakvog odnosa na štetu svog klijena. Prvi predsjednik Tribunala Antonio Cassese, posvjedočio je da su sudije mogle jasno da vide o čemu se radi. Pojedini su branioci, kazao je u intervjuu Mirku Klarinu, “manje zainteresovani za odbranu svojih klijenata, a više za promociju političkih programa i ciljeva etničke grupe kojoj pripadaju”.

Narativ über alles

Tko god je pratio suđenja na Tribunalu mogao se uvjeriti da su, osim zataškavanja odgovornosti države za zločine, takvi odvjetnici nastupali i u odbrani alternativnih verzija istorije, ugrađene u nacionalne mitove namijenjene mobilizaciji domaće javnosti; mobilizaciji obično usmjerenoj protiv drugih naroda. U svom dugogodišnjem izvještavanju iz Haaga, agencija SENSE detaljno je dokumentovala ovu praksu. U jednom od svojih izvještaja Mirko Klarin piše o posebno upečatljivom primjeru takvog nastupa, s početka suđenja dr. Milanu Kovačeviću, bivšem potpredsedniku Kriznog štaba opštine Prijedor. Njegovi američki branioci srpskog porekla – Dušan Vučićević i Džon Ven, tj. Jovan Savanović – nastupili su kao da su u Hag došli da bi pred Tribunalom rehabilitovali vođu četničkog pokreta iz II svetskog rata, generala Dražu Mihajlovića, piše Klarin, a ne da bi svog klijenta odbranili od teških optužbi za genocid i zločine protiv čovečnosti.

Slično djelovanje Sigurnosno informativne službe Hrvatske, uz znanje i direktne instrukcije pokojnog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, također je dokumentovano na Tribunalu. Osim kontrole nad određenim brojem odvjetnika, SIS je bio vrlo aktivan i u pripremanju svjedoka u svrhu «zaštite hrvatskih interesa». U jednom unakrsnom ispitivanju na suđenju Prliću i ostalima, tužilac Kenneth Scot je prezentirao dokaze o sastanku u kabinetu predsjednika Tuđmana. Na sastanku se razgovaralo o pripremanju Milivoja Petkovića da lažno svjedoči kao svjedok odbrane u predmetima protiv Tihomira Blaškića i Darija Kordića. Ključni čovjek u ovom poduhvatu bio je tadašnji šef SIS-a Markica Rebić, koji će i sam kasnije biti predmetom optužnice za nepoštivanje suda, zbog objelodanjivanja imena zaštićenih svjedoka.

Markica Rebić, Tuđmanov savjetnik za nacionalnu sigurnost (FOTO: screenshot OTV)

U jednom internom dokumentu Rebić se hvali kako je «izvršio obavještajni prodor u Tribunal». Kontinutiet ovakvog pristupa HDZ-a Tribunalu potvrđen je i u izvještaju političkog oficira američke ambasade Roberta Silbersteina iz 2003., gdje se govori o postojanju HDZ-ovih paralelnih institucija, koje štite haške optuženike i djeluju protiv Tribunala čak i u vrijeme vlade Ivice Račana. Čuvarima narativa Tribunal je bio neprijatelj, a istina o zločinima prijetnja koju se moralo neutralizirati. Kakva individualizacija krivice, kakve trice i kučine.

Kontinuitet ove borbe protiv bilo kakvog uticaja Tribunala na odnose unutar i između Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske stanje je fakata koji stoje iza sladunjavih fraza o pomirenju što ih političke vođe s neskrivenim sarkazmom ponavljaju u svojim susretima sa gostima iz Evrope. Zagreb i Beograd su dobili bitku za «istinu» sa Tribunalom, u to nema nikakve sumnje. Dobili su je uz podršku tih istih gostiju iz Evrope, koji su cjelokupnost najvećeg izazova sa kojim se ova društva suočavaju, sposobnost da izgradimo trajni mir, u pristupnim procesima Europskoj uniji sveli na predaju optuženih Tribunalu. Tako je conditionality policy nominalno zadovoljen, ali uz gore opisanu posvećnost da istina sa tih suđenja nikada, ni na koji način, ne utiče na političke i društvene odnose u «regiji». Hrvatska je u EU, Srbija je na dobrom putu, a zaostavština ratnih zločina je, hvala na pitanju, dobro i zdravo. I ono što smo kao morali, više ne moramo.

Vrijeme tihog ponosa

Suđenja za zločine «svojih» su ili davno obustavljena ili pred potpunim kolapsom. Politički i vojni lideri poput Radovana Karadžića i Darija Kordića, koji su provodili istrebljivačke, brutalne kampanje «etničkog čišćenja» i genocida, potpuno su rehabilitirani. Homogenizacija sopstvenog naroda provodi se miloševićevskim i tuđmanovskim metodama grandioznog ispoljavanja sakralizacije sopstvene žrtve (da se razumijemo, ni bošnjačka politika nije imuna na ovo). Sveprisutna je dehumanizacija drugog (opet u najvećoj mjeri Bošnjaka) kroz poistovjećivanje s terorizmom, klanjem, drevnim neprijateljstvima. Ako hoćete da izmjerite istinsku predanost srbijanske vlasti pomirenju, prelistajte, na primjer, novine direktno nakačene na obavještajne strukture. Jezik koji danas koristi «Informer» nije nikakav incident, već odraz naličja zvanične politike u Srbiji, kao što je tokom svih ovih godina to bio jezik «Nacionala», «Kurira» i sličnih revolver-medija.

Dovoljno se samo osvrnuti oko sebe da bismo vidjeli da zatvaranje Tribunala konicidira s početkom ere «tihog ponosa» u Srbiji, gdje ministar odbrane Vulin otvoreno poručuje da su prošli dani u kojima se Srbiju tjeralo da se stidi svojih ratnih zločinaca. Postavljanje Vladimira Lazarevića, osuđenog ratnog zločinca odgovornog za zločine protiv čovječnosti, za predavača na srbijanskoj vojnoj akademiji, simbolički i formalno ozvaničilo je početak ove ere, u kojoj dočekujemo presudu Ratku Mladiću.


Vladimir Lazarević, zločinac kojeg je Srbija uzela za profesora (FOTO: Sense)

Istovremeno, proces protiv Mladićevih jataka se zatvara za javnost jer bi mogao narušiti ugled Srbije. Istina je da Srbija ne želi da se u javnosti raspravlja o tome da su njeni zvanični organi čuvali Mladića sve te godine koje su nam pojeli skakavci, dok nije dočekala najunosniji trenutak da ga preda Tribunalu. Kakva god da bude presuda, ne sumnjam da će Vučićeva mašinerija da to pretvori u još jedan povod za homogenizaciju i cementiranje mita o velikom generalu koji se žrtvovao za nacionalnu stvar.

Za to vrijeme u Zagrebu iščekuju presudu «hercegbosanskoj šestorci» organizujući prezentaciju Prlićeve alternativne istorije Herceg-Bosne u Hrvatskom državnom arhivu na dan rušenja Starog mosta u Mostaru. Sama lokacija održavanja skupa poručivala je i hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj javnosti, a i Tribunalu, da ovo nije tek puko okupljanje irelevatnih desničara, nego prezentacija štiva zasnovanog na Prlićevim neupitnim naučnim metodama, kojima se dolazi do podataka o preko «300 bošnjačkih logora za Hrvate», odrubljenim hrvatskim glavama i drugim “istinama”, koje imaju puno veće šanse da uđu u kurikulum istorije, nego bilo koja presuda Tribunala. Bilo kakve dvojbe da iza ovog cementiranja diskursa o «bezobraštinama političkog Sarajeva» stoji trenutna vlast u Hrvatskoj, odagnala je svojim je prisustvom ministrica kulture Hrvatske Nina Obuljen Koržinek. A ako neko ipak sumnja da se radi o kontinuitetu HDZ-ova pregalaštva protiv činjenica o ratu u Bosni i Hercegovini, neka pogleda nedavno gostovanje bivše ministrice pravde Hrvatske Vesne Škare Ožbolt u emisiji «Crvena linija». Poruke su jasne: mi imamo Hrvatsku, pobijedili smo i kakva god da bude presuda 29. novembra, mi ćemo oblikovati svoju istinu. Nikakav glupi sud u Hagu to neće dovesti u pitanje.

Užarene cijevi ovih suštinski ratnih politika iz Zagreba i Beograda bljuju medijske salve ka Bosni i Hercegovini, na čijim punjenjima stoji: «Pozdrav Turci, jebo li vam Tribunal majku terorističku, pomirićemo se kad vam Đura oprosti što vas je tukao!» Ishod takvog pristupa pomirenju je konstantna nestabilnost i stanje političke krize u Bosni i Hercegovini kojoj svjedočimo od 2006. naovamo i kojoj se usljed geopolitičkih turbulencija ne nazire sretan kraj.

A Tribunal? Njega nakon ovih presuda više neće biti da služi kao izgovor za odsustvo pomirenja. Na svojoj završnoj turneji, predsjednik Tribunala Carmel Agius jasno je dao do znanja da je odavno napuštena Casseseova ideja da je doprinos ovog suda pomirenju u individualizaciji krivice. Zatvaramo vrata, kazaće Agius, «ali vam ostavljamo ogromnu građu utvrđenih činjenica. Ne nudimo pomirenje, jer to nije bio naš zadatak. Ostavljamo vam istinu o onom što se dogodilo.»

Carmel Agius: “Ne nudimo vam pomirenje…” (FOTO: Sense)

I – tu se slažemo. To je ona druga konstanta o Tribunalovom doprinosu, koja me nikad nije napuštala svih ovih godina. Uistinu, u haškim arhivama leži blago, istina o nama, istina o tragičnom sunovratu jedne zajednice ljudi koja je doživjela epistemološki zemljotres i zamijenila istinu za mit, institucije za mesije.

Mračna je, ali ljekovita istina. Kao riječi Miroslava Brale, pripadnika Džokera koji je u Ahmićima svojim rukama ubijao djecu, došao u Hag niječući krivicu a onda doživio preobraćenje u kojem je priznao zločine za koje su ga teretili ali i neke za koje tužioci u Hagu nisu ni znali. Te riječi, ispisane kvrgavim rukopisom, plavom hemijskom olovkom na papiru iz računske sveske, dao bih svakome da pročita prije izricanjapresude «hercegbosanskoj šestorci». One su Tribunalov doprinos pomirenju.

Ime mi je Miroslav Bralo. Kao čovjek svjestan sam da se radi o mojim zločinima, koje sam počinio tokom masakra u Ahmićima, nad ljudima čiji se glas više neće čuti. Želio bih da se izvinim i u ime onih koji su počinili te stravične zločine, a nisu više među živima. i svima onima koji su morali da prožive boli i patnju zarad neljudskog ponašanja u Ahmićima.

Ja sam uvjek znao da se to djelanje pogrešno, i da će svako znati da je pogrešno, i da za svako djelanje nemože biti opravdanja. Ja sam svjestan da sam se loše ponašao i ovo pismo pišem svojim riječima.

Naša zlodjela su bila tako strašna – mislim i na ostale – mi smo svejedno nastavjali i pokušavali da ih opravdamo. Ja sam čak pokušavao da budem ponosan i da vjerujem da su to djela uspješna vojnika. Danas se stidim toga, stidim se svog ponašanja. Ne. To nisu bila djela onog vojnika kakav sam ja jednom želio biti. Bio sam prisutan kada su žene i djeca ubijeni pred mojim očima. U tome času dobar vojnik u meni je nestao, utihnuo.

Bilo je trenutaka tokom tog vremena kada sam bio hrabar, ali nije bilo u meni hrabrosti da sam sebi priznao u što sam se pretvorio, i nije bilo u meni dovoljno hrabrosti da zaštitim one čije se živote trebalo spašavati. To bi bila prava hrabrost u to vrijeme. Trebalo je da prođe mnogo godina da bih ja razumio i nakon toga i prihvatio svoju odgovornost za svako od svojih djela. Razmišljajući danas o svojim postupcima, osećam jedino ogromno žaljenje i molim se da se takvo zlo nikada više ne ponovi na ovome svijetu.

Miroslav Bralo zvani Cicko, jedan od ubojica iz Ahmića (FOTO: icty.org)

Tribunal mora da se bavi s mnogim lažima. Ja vjerujem da je jedini put napred se kaže istina i da se prestane sa poricanjem istine. Mislim da nisam lagao, ali sam bio onaj koji je sve poricao pogotovo pred samim sobom. Mora jednom biti kraj zataškavanja zločina. Porodice bi trebalo da odboluju svoje bližnje i da znaju istinu iskreno. Nadam da će sve strane sarađivati u potrazi za istinom i čineći tako skratiće agoniju mnogih obitelji.

Mogao bih reći nek svako ide svojim putem, ali ja o to više ne vjerujem. Rekao bih svakome da smogne hrabrosti i obrati se svom susjedu, razgovara sa sudom i na taj način počne graditi mir. Onome ko govori istinu, vjerovati će susjed i sud. Kada sam se našao na tribunalu u novembru prošle godine, odmah sam znao da prva optužnica ne govori o svemu. Želio sam da kažem cijelu istinu o svojim zločinima, iako sam znao da ono najgore znam samo ja. Toliko, a, i više ja sam dužan.”

Refik Hodžić (Lupiga)

15.11.2017.

TAJNE SRBIJE

OVO JE NAJVEĆA DRŽAVNA TAJNA SRBIJE: Vojska u Beogradu pomagala Mladiću da ne bude otkriven, ovo su SVI DETALJI

Haški optuženik Ratko Mladić krio se u vojnom objektu "Topčider" od novembra 2000. do jula 2003. godine, tvrdilo je Prvo opštinsko javno tužilaštvo iz Beograda u procesu koji je protiv 11 osoba vođen zbog pomaganja u skrivanju bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića, saznaje Danas.

Iako je ovo tužilaštvo odbilo da dostavi Balkanskoj istraživačkoj mreži (BIRN) kopiju optužnice, navodeći da je optužnica proglašena državnom tajnom i da ne može biti dostavljena javnosti, uvidom u presudu u kojoj su optuženi oslobođeni odgovornosti zbog apsolutne zastare, navedeno je za šta ih je tužilaštvo teretilo.

 

Iz tog javno dostupnog dokumenta, u koji je Danas imao uvid zahvaljujući Fondu za humanitarno pravo (FHP), može se vidjeti zbog čega je optužnica proglašena državnom tajnom. Naime, u presudi se, između ostalog, navodi (fotografija u prilogu) da je jedan od optuženih, Blagoje Govedarica, u to vrijeme stariji vodnik Vojske Jugoslavije, bio optužen da je "u periodu od novembra mjeseca 2000. godine do 25. 7. 2003. godine, u Beogradu, u vojnom objektu Vojske Jugoslavije i Vojske SCG na Topčideru, kao i na drugim adresama u Beogradu, krio i pomagao Ratku Mladiću da ne bude otkriven".

 

alt

Osim toga, navodi se da je Govedarica bio optužen da je "od komande stana Prve armije Vojske Jugoslavije nabavljao namirnice i druge predmete" i potom ih umjesto vojnicima doturao Mladiću i njegovom obezbeđenju. U presudi, takođe, stoji da je ista osoba, po optužnici, "po pismenom ovlašćenju Ratka Mladića vršio podizanje svih njegovih primanja preko Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika" i predavao ih Mladićevoj ženi.

 

Optužnica protiv 11 Mladićevih jataka podignuta je 2006, a prvostepena presuda izrečena je pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu krajem 2010. kada je samo jedan optuženi oglašen krivim i to zbog nedozvoljenog držanja oružja, devetoro ih je oslobođeno, a prvooptuženi pukovnik VRS Jovo Đogo u međuvremenu je preminuo. Presudu je Apelacioni sud u Beogradu u maju 2011. vratio na ponovno suđenje, a Prvi osnovni sud je 17. maja prošle godine zbog apsolutne zastarjelosti oslobodio svih 10 optuženih jataka. Konačno, Apelacioni sud je u avgustu ove godine donio presudu kojom je zbog nedostatka dokaza oslobodio devetoro optuženih, a na kaznu od šest mjeseci zatvora uslovno sa rokom provjere od godinu dana osuđen je samo Marko Lugonja koji je jedini priznao djelo za koje se teretio. Podsjetimo, Ratko Mladić uhapšen je 2011. u Srbiji nakon 15 godina skrivanja.

 

Nemanja Stjepanović, istraživač FHP-a, ističe za Danas da optužnice ne bi tek tako i bez razumnog i opravdanog razloga smjele biti proglašavane državnom tajnom, budući da je javnost rada tužioca i transparentnost sudskih postupaka garantovana zakonom.

 

- Na suđenju Mladićevim jatacima javnost nije bila isključena, što znači da je optužnica bila javno dostupna. U međuvremenu je neko shvatio da bi njen sadržaj mogao naštetiti ugledu Srbije, pa je proglašena državnom tajnom, što znači da će od očiju javnosti biti sklonjena na cijelih 30 godina. Na taj način država šalje poruku da su njeni organi umiješani u Mladićevo skrivanje, jer šta bi drugo moglo da nanese štetu državi ako ne informacije o krivičnim djelima počinjenim od strane pojedinaca unutar državnih struktura i u objektima Republike Srbije, ukazuje Stjepanović.

alt

 

FHP je 20. maja 2016. po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja uputio zahtjev Prvom osnovnom sudu za dostavljanje presude donete tri dana ranije u ponovljenom postupku. Zahtjevu je "udovoljeno u potpunosti" i 28. juna 2016. godine Prvi osnovni sud dostavio je FHP-u presudu o Mladićevim jatacima.

 

- U presudi koju nam je Prvi osnovni sud dostavio vidi se da se bar jedan od optuženih teretio za skrivanje Mladića u vojnom objektu na Topčideru. Ugledu Republike Srbije može naškoditi upravo skrivanje tih informacija i obrnuto - međunarodni ugled Srbije će biti veći ukoliko se razotkrije u kojim vojnim objektima se Mladić skrivao, koje državne strukture su mu u tome pomogle i ko su pojedinci u političkim i vojnim strukturama koji su za to odgovorni. Pored svega, Zakon o tajnosti podataka u članu 3 jasno propisuje da se "tajnim podatkom ne smatra onaj koji je označen kao tajna radi prikrivanja krivičnog dela". U ovom slučaju odluka o proglašenju optužnice državnom tajnom upravo stvara sumnju da je prikrivanje krivičnog djela razlog zatajivanja optužnice, naglašava Stjepanović.

 

Kako podsjeća, sličnu nerazumnu odluku 2014. godine donio je i tadašnji ministar odbrane Bratislav Gašić kada je, nakon zahtjeva FHP-a za dostavljanje vojnih dokumenata, cjelokupnu arhivu 125. i 37. brigade VJ na Kosovu bez obrazloženja proglasio državnom tajnom.

 

- U oba slučaja, razumno je posumnjati da se radi o odlukama sa svrhom da se prikriju krivična dela, a sumnju dodatno pojačava činjenica da nije ispoštovan zakonski uslov da se obrazloži zašto bi obelodanjivanje traženih podataka prouzrokovalo neotklonjivu teški štetu interesima Republike Srbije, zaključuje Nemanja Stjepanović.

 

Ko je bio na čelnim pozicijama?

 

U periodu od novembra 2000. do kraja jula 2003. na čelu Generalštaba Vojske Jugoslavije bio je general Nebojša Pavković. Tačnije, na to mjesto je postavljen u februaru 2000, a smijenjen je 25. juna 2002. Naslijedio ga je general Branko Krga, kao zastupnik načelnika Generašltaba VJ i na toj poziciji ostao do decembra 2004. Ministar odbrane SRJ bio je Slobodan Krapović od 4. novembra 2000. do 29. januara 2002. da bi ga zamijenio Velimir Radojević. Obojica su bili članovi Socijalističke narodne partije Crne Gore. Od marta 2003. na čelo Ministarstva odbrane SCG dolazi Boris Tadić. Za sve to vrijeme predsjednik države bio je Vojislav Koštunica, nekadašnji lider DSS, od oktobra 2000. do marta 2003. Kao predsjednik Vlade SRJ od novembra 2000. do kraja jula 2001. bio je Zoran Žižić iz Socijalističke narodne partije Crne Gore, a na tom mestu ga je smijenio Dragiša Pešić, iz iste stranke, i bio do 7. marta 2003. Sa redefinisanjem odnosa u SRJ i formiranjem SCG, na čelo SCG dolazi Svetozar Marović, koji je ujedno bio i predsjednik Savjeta ministara. Na toj funkciji bio je do juna 2006. kada je Crna Gora proglasila nezavisnost.

 

Presuda Mladiću 22. novembra

 

Ratku Mladiću, koga Haški tribunal tereti za genocid i najteže ratne zločine, presuda će biti izrečena 22. novembra. Po optužnici, Mladić se tereti za genocid u Srebrenici i još šest opština u BiH, progon nesrpskog stanovništva širom BiH, terorisanje građana Sarajeva i zarobljavanje pripadnika UNPROFOR-a. Tužioci su zatražili da Mladić bude osuđen na doživotnu kaznu zatvora, dok je njegova obrana tražila oslobađajuću presudu.







15.11.2017.

CEDOMIR JOVANOVIC: "BOSNA JE VELIKI SRPSKI GRIJEH, MILORAD DODIK JE POSTAO LUD, IMA GLAVOBOLJU, PA ODLIJEPI!"

ČEDA JOVANOVIĆ: "Bosna je veliki srpski grijeh, Dodik je postao lud, ima glavobolju, pa odlijepi"

Srpski nacionalizam nije digao ruke od Bosne, on ovo smatra prelaznom fazom. Bosnu je dosad sačuvala ne samo ta politička žilavost, nego i neka vrsta kaprica Zapada koji nam ne da da uradimo ono što smo zamislili: da odvalimo dio Bosne, i da ga pripojimo Srbiji.

Image result for cedomir jovanovic fotos

Koliko god nevjerovatno izgledalo, čak je i jednopartijsko, isključivo, totalitarno društvo, kakvo je bila Jugoslavija, posjedovalo nekakvu kulturu dijaloga, nekakav odbrambeni mehanizam protiv divljaštva. U toj je zemlji bilo nezamislivo otvarati pitanja prava žene na abortus, imati dilemu oko karaktera porodice, osporavati evoluciju, darvinizam…

 

 

“Znaš li šta je vaša najveća greška? Što niste ubijali.” To je Dobrica Ćosić, književnik i ideolog srpskog nacionalizma, kazao Čedomiru Jovanoviću, tada 32-godišnjem potpredsjedniku vlade Srbije u ostavci, nedugo nakon što je 12. marta te godine ubijen srpski premijer i Jovanovićev veliki prijatelj Zoran Đinđić.

“Samo bratstvo u krvi se ne raskida”, nadodao je još svojoj monstruoznoj primjedbi Ćosić.

 

Taj detalj, koji je Jovanović ispričao tokom učestvovanja na Zagreb Youth Summitu prošle sedmice u Zagrebu, potaknuo je novinara riječkog Novog lista da ga na početku intervjua pita slaže li se da je nasilje najveći problem politike na Balkanu.

 

– Nama je nasilje način života. Ono ne određuje samo politiku, već i odnose između muškarca i žene, odnose

u porodici… Mi ne možemo voljeti svoj klub ako nismo protiv nekoga s druge strane. Ljubav dokazujemo tako što lomimo svoj grad i sve što je u njemu, ili grad u koji odlazimo. Nema Bad Blue Boysa bez tuče s navijačima Zvezde ili Torcide… Isti je odnos i s druge strane.

 

Otkud to?

 

– Nasilje kod nas nije ono što je na Zapadu, na način na koji o tome govori Brad Pitt u filmu “Fight club”. U nas je ono izraz velike životne nekulture, nemogućnosti da se razgovara, da se razumije jezik činjenica, da se racionalizira vlastito mjesto u svijetu.

 

Uprkos svemu tome, kao mladi ljudi išli ste protiv Miloševića i njegovog sistema koji je bio izraz nasilja. Danas, dvadeset godina kasnije, mislite li da su taj bunt i otpor bili uzaludni?

 

– Ne, nikako. Bilo je to apsolutno najpametnije što smo mogli uraditi. Drugo je pitanje očekivanja. Ni 1996., ni 5. oktobra 2000, nisam vjerovao da je dovoljno biti ‘OK’ u jednom danu, pa recimo, srušiti Miloševića, odvesti ga u zatvor i izručiti Haškom tribunalu. I tada i danas bilo mi je jasno da je Milošević u najvećoj mjeri posljedica jednog mutiranog društva, nesnalaženja miliona ljudi u promjenama tog vremena. Manje ili više, i danas mislim to isto. Ne, naravno, sa željom da umanjim Miloševićevu osobnu odgovornost – to je definitivno nemoguće – niti da opravdam njegove poteze, nego prije svega zato da pokušam odgovoriti na pitanje: kako ćemo već jednom prekinuti tu spiralu ludila u kojoj nestajemo? Ne postoji nijedna generacija mog naroda koja nije ratna! Moji roditelji bili su ratna generacija, ja sam u međuvremenu postao to isto, niko osim generacije moje rođene djece u Srbiji za sebe ne može reći da je rođen i da živi u miru. Kada to znamo, shvatamo da nas opterećuje užasan teret. Kako promijeniti to što je gotovo zakonitost, to što nas osuđuje na međusobno klanje do samouništenja?

 

Paradoks je u tome što mi danas, 20 godina kasnije, kao da taj odgovor znamo još manje.

 

– Zato što smo u međuvremenu počeli hodati četveronoške.

 

Kako to mislite?

 

– Naša su društva retardirala. Koliko god nevjerojatno izgledalo, čak je i jednopartijsko, isključivo, totalitarno društvo, kakvo je bila Jugoslavija, posjedovalo nekakvu kulturu dijaloga, nekakav odbrambeni mehanizam protiv divljaštva. U toj je zemlji bilo nezamislivo otvarati pitanja prava žene na abortus, imati dilemu oko karaktera porodice, osporavati evoluciju, darvinizam… Evo, na primjer: u Beogradu se upravo vodi užasna polemika oko spomen-kompleksa kojim se želi obilježiti 15 godina ubistva Zorana Đinđića, ali u takvoj atmosferi da mislim da bi Bogdan Bogdanović bio živ zapaljen, jer je sagradio i promovisao spomenik u jasenovačkom spomen kompleksu. Sam mi je Bogdanović pričao da je taj njegov Kameni cvijet zaledio Titove generale. Jedan je od njih rekao: ‘Pa šta je ovo, ja ovo ništa ne razumijem!’ Raspravu je završio Titov komentar: ‘Ako ne razumijete, onda je Bogdan uradio pravu stvar: ovo se ne radi da bi razumjeli mi, nego oni poslije nas.’ Danas, mislim da imamo mnogo manje kondicije i potencijala da iznesemo težinu tih još uvijek otvorenih pitanja, nego što smo ih imali prije 25 ili 30 godina.

 

I na sve to još se nakalemila ova globalna kriza, koju opisujete tvrdnjom da se mi više ne snalazimo u svojemu vlastitom svijetu.

 

– Nasilje koje smo spomenuli prestalo je biti naša ekskluzivna mana. Danas je ono prisutno na svakom koraku: čovjek u crkvi u Teksasu ubije 25 ljudi; imate onog bolesnika u Las Vegasu što puca iz hotela; Uzbekistanca koji je dobio ‘zelenu kartu’ da dođe u Ameriku, a onda odlučio da kamionom izgazi ljude na Manhattanu… Pa iza svega toga stoji nešto mnogo komplikovanije od neke jeftine psihodijagnoze, ili konstatacije da je neko postao islamski ekstremist! Ljudi su se sudarili s nekim zidovima, osjeća se tjeskoba, nema perspektive, ne znaju više šta je nada… I vrlo često nalaze jedini “izlaz” u tim površnim argumentima i objašnjenjima, koja ih onda pretvaraju u životinje.

 

Rekli ste da moramo ponovo osmisliti i politiku i demokratiju, ali nisi odgovorio kako. Kako, dakle?

 

– Ne znam. Da znam, odmah bih rekao. I dalje mislim da, u ekonomskom smislu, ne postoji normalniji model od liberalnog kapitalizma, koji se temelji na slobodnom pojedincu, tržištu i jakim institucijama. Ali, očigledno je da ni uporišna mjesta tog sustava, njegovi temelji, ne funkcioniraju više tako. Što je demokratija danas u Americi? Istina, još je ima, u pravu saveznog suca da suspendira Trumpovu odluku, ali gdje je ona u dinastičkom genu visoke politike u Washingtonu, gdje je normalno da se predsjednička funkcija prenese s oca na sina? To je dovedeno do apsurda na summitu najrazvijenijih zemalja svijeta, u trenutku kada se Trump ustaje, a na njegovo mjesto sjeda njegova kćer Ivanka, da preuzme njegove poslove, za stolom s liderima najvećih zemalja svijeta. Zamislite kakav bi naš dojam bio o kineskome predsjedniku kojega povremeno zamjenjuje neko iz njegove porodice? Ili, koliko bi groteskno bilo da se tako ponaša neko ovdje kod nas na Balkanu? Te devijacije govore o činjenici da nešto ne funkcionira, da je postalo samo sebi svrha. Kuda je otišao svijet u kojemu se grade motori koji bi ljude mogli prebaciti na Mars, a Amerikanci održavaju izbore po pravilima devetnaestog stoljeća, pa zato što su zadržali elektorski model, na vlast dolazi Trump, iako je dobio tri miliona glasova manje od Hillary Clinton? Ko će to moći razumjeti sutra, ako on odluči spržiti Sjevernu Koreju, Sjeverna Koreja Seoul, a onda – ko zna…? Ili, sad kad je napustio projekt zaustavljanja globalnog zagrijavanja ili nuklearni sporazum s Iranom? Ko će alibi za sve to tražiti u zastarjelom izbornom sistemu?

 

Kada se gleda na toj pozadini, problemi naše regije uistinu ne moraju izgledati dramatični.

 

– Evo vam jedan primjer: korupcija je jedan od argumenata kojim se u Hrvatskoj osporava vladina politika. Ne poričem – korupcija jest neizostavni dio naše balkanske politike. Ali pogledajte: u ‘Paradise papersima’ nema nijednog ozbiljnog političara ni iz Hrvatske ni iz Srbije. Nekada sami sebe žigošemo preko svake mjere. Naravno da smo jako daleko od sistema vrijednosti Zapada, ali mislim da ne trebamo ni činiti od sebe nešto što nismo. Vi ste u EU ušli prije skoro pet godina, i danas će rijetko ko u Hrvatskoj naći snažno uporište za zaključak da mu je život mnogo bolji. Ali ideja ulaska u EU je materijalizirana zbog vaše sposobnosti da razumijete vrijednosti te unije. Članstvo u EU Hrvatsku čini stabilnijom i otpornijom nego što bi bila da je sama. Isti je slučaj i s NATO-om, premda sam posljednji čovjek kojega inspiriše vojska. Ali, kad pričamo o NATO-u, pričamo o sistemu sigurnosti zajednice država, koje svoje probleme u njegovom okviru rješavaju drugačije nego što bi činile da nisu u NATO-u. Koliko bi se puta poubijale Grčka i Turska da nisu članice NATO-a? Osvrnimo se, vidimo šta smo u stanju učiniti drugima i sami sebi, pa nađimo model koji će nas nekako kontrolirati. Zato se ja borim za Srbiju u NATO-u, a ne zato što mislim da će biti veća autonomija u mojoj vojsci, ili zato što nisam svjestan da će šefovanje ruskih generala zamijeniti šefovanje američkih.

 

Svjetonazorska opozicija u Srbiji uvijek je bila malobrojna, ali zato časna. Je li jača danas nego devedesetih?

 

– Nije. Zbunjena je. Opozicija u svom genetskom kodu ima potrebu za onom vrstom identifikacije koju neki Purger ima na tribini Maksimira: ‘Reci mi protiv koga si.’ Srpska opozicija zbunjena je u situaciji u kojoj se pojavi Vučić i napravi ‘takeover’. Oni su zbunjeni kada on kaže: ‘Politika Virovitica-Karlovac-Karlobag je greška’. Teško im je tu izjavu ispratiti konstatacijom: ‘Dobro je što si to rekao.’ Kad on kaže, ‘Hoću razgovarati o Kosovu’, umjesto reakcije poput moje: ‘Znaš gdje sam, dođi’, stiže vam kontraargument: ‘Ti bi samo da pereš savjest.’ Ali, koga na Kosovu briga peremo li mi svoju savjest ili smo svjesni onoga što se dolje događa? Ti ljudi su tragične žrtve naše nemoći da se orijentiramo u vremenu, i naše nesposobnosti da svoje odnose rješavamo drugačije nego klanjem, paljenjem i bacanjem u kanal. Zbog toga je srpska opozicija u problemu. I onda, u nemoći da podigne ljestvicu Vučiću, ona osporava fundamentalne temelje nečega što je danas normalna politika: onda je protiv tržišta, protiv privatizacije, stranih investitora, kapitalizma jer je eksploatatorski… Postaje sve ono što nikada nije bila. Jer, mi se kao opozicija Miloševiću devedesetih jesmo borili za prestanak rata i demokratske uvjete izbora, ali i za privatizaciju – prve odluke 5. oktobra bile su ekonomske! – otvaranje granica, rušenje carinskih barijera, nesmetan protok robe, ljudi, kapitala…

 

Ne posmatrate Vučića kroz ličnu optiku?

 

– Nemam pravo na to. Odnosno, imao bih pravo, ali to treba zadržati za sebe. Ko sebi danas može dopustiti luksuz, pa da političke stavove gradi na ličnom komforu? To često vidim i kod vas u politici.

 

Na šta mislite?

 

– Na nestabilnost koja prati Plenkovićevu vladu zbog činjenice da je ostavljen da ovisi o nekoliko manjinskih predstavnika. Mislim i na taj ‘heretički’ dogovor s HNS-om, koji je gotovo uništio tu stranku. A šta bi bilo da se išlo na još jedne izbore? Bi li manja hereza bila koalicija HDZ-a i SDP-a poslije tih izbora? Ili koalicija s nekim drugim, što bi moglo završiti i lošije?

 

Ne zazirete od pragmatizma?

 

– U korijenu pragmatizma je razum. Ne treba se toga bojati. Tu nešto drugo može biti problem: je li cilj lični ili ne?

 

Tako je. Ključne su vrijednosti.

 

– Kad kažem da je dobro što Vučić, uprkos svemu, prešuti neku glupost koja dođe s vaše strane – iako u njegovo ime progovori Vulin – ja u tome ne tražim ličnu korist, nego vidim Vučićev pokušaj da ipak iskorači iz te matrice koja je i njemu nametnuta. Pa i on je odrastao u tim stereotipima i okvirima. Pa što misliš, kako prosječan Srbin dokazuje da je pravi?

 

Kako?

 

 

– Krsti se, diže tri prsta, i čeka nekog Hrvata da porazgovaraju u njegovoj majci. Inače nisi pravi! Pa koju pjesmu mi možemo pjevati kad dođemo na utakmicu u Maksimir? Nismo ništa uradili ako ne vrijeđamo Hrvate. Nije dovoljno da volimo Srbiju. Sjećam se one utakmice 1990, gdje prvo Delije skandiraju: ‘Mi imamo McDonalds, gdje je vama?’, onda Boysi odgovaraju ‘Mi imamo Jasenovac, gdje je vama?’, a onda opet Delije pjevaju o Tajči. Hoćete mi reći da su ti ljudi znali šta rade? I da su bili svjesni u šta će se pretvoriti životi miliona, kada se uništi zemlja kao što je bila ta? Uništi, u svakom smislu: u industrijskom recimo, jer vi ste iz Rijeke. U edukacijskom, zdravstvenom, kulturnom…

 

Bosna srpski grijeh

 

Vučić je stvorio situaciju u kojoj mu se neke stvari ne mogu osporiti, ali s druge strane, postoje ozbiljni glasovi koji tvrde da, što se medija naprimjer tiče, nikada nije bilo gore nego što je danas. Slažete li se?

 

– Ma ne slažem se. Ne možeš igrati vaterpolo s krokodilima, a da se žališ na hladnu vodu. Što mi danas očekujemo od medija?

 

Ono što i uvijek: istinu, orijentaciju, činjenice…

 

– Ali kako mediji mogu biti drukčiji od svih drugih? Vi biste trebali govoriti o istini u zemlji u kojoj svi lažu – i oni koji su birani, i oni koji biraju, i oni koji bi se trebali moliti za našu dušu…? To nije fer! Mediji su žrtve našeg kolektivnog licemjerja. Da se razumijemo, tabloidima nikad u životu nisam dao izjavu. Kuriru, najtiražnijim novinama u Srbiji, nikad izjavu nisam dao. A oni, čim malo škripi, remitenda veća, oni mene ili Cecu na naslovnicu – i prodaju.

alt

– Ali ja ne očekujem od medija da obave moj dio posla. Koju su to istinu mediji sakrili? Naravno da je važno pitanje ljudskih sloboda, građanskih prava, slobodnog i nezavisnog novinarstva – ne govorim o tome, to su preduvjeti normalnog života – ali kad bih ja u Beogradu uspio skupiti sto hiljada ljudi koji razumiju značaj političkog zaokreta prema Kosovu, Vučić, sve i kad bi htio to sakriti, ne bi mogao. To nije moguće sakriti. Ali mi od medija očekujemo da igraju našu ulogu, pa da naše mišiće, koji su atrofirali, zamijene svojima; da oni društvu kažu istinu na kojoj mi zastajkujemo ili je prešućujemo. Mislim da se nešto slično događa u Hrvatskoj: kad vidim kako napadaju Plenkovića zbog ploče u Jasenovcu – pa čekaj, ne možeš u svemu gledati interes samo svoje stranke.

 

– To je kamen za vratom cijele europske Hrvatske, i ne vjerujem da to ne razumiju oni koji zbog te ploče kritiziraju Plenkovića. Isto je tako i u Srbiji: kad Vučić kaže, ‘Hoću razgovarati’, a onda taj dio opozicije, kojem ja ne pripadam, odgovara to s pranjem savjesti, ili kažu: ‘Ma ne, on hoće da nam uvali rješenje.’ Ali čekaj, o čemu biste vi htjeli razgovarati? Mislite da možemo ‘dilati’ s Albancima? Pa to nije bilo moguće ni prije deset godina! Jedino o čemu mi možemo razgovarati jest kako svom anesteziranom, zatrovanom, hipnotiziranom narodu objasniti tu kosovsku istinu. Kako da je objasnimo, kad Hrvati ne mogu shvatiti Piranski zaljev? Kako, kad Puidgemonta hapse u Belgiji, Srbima objasniti da se moraju odreći Kosova? I zašto? Zbog ulaska u Europu? U trenutku kad Bundestag piše šest scenarija po kojim će se Europa raspasti za dvadeset godina? A Putin ti stoji sa strane i govori: ‘Šta ćeš tamo? Dođi ovdje. Čekaj neki novi haos, pa ćemo to riješiti’.

 

U cijeloj priči o Kosovu, Bosna se ni ne spominje.

 

– Ne, zato što se podrazumijeva da tamo priča nije gotova. Zašto da pričamo o Bosni, kad bismo morali reći koje su nam namjere? Srpski nacionalizam nije digao ruke od Bosne, on ovo smatra prelaznom fazom. Bosnu je dosad sačuvala ne samo ta politička žilavost, nego i neka vrsta kaprica Zapada koji nam ne da da uradimo ono što smo zamislili: da odvalimo dio Bosne, i da ga pripojimo Srbiji. Ne razmišljajući pritom što će se u toj situaciji dogoditi sa samom Srbijom! Jer, ako se dijeli Bosna, dijeli se Makedonija, zašto ne i Vojvodina, zašto ne Crna Gora gdje su Albanci… U šta se pretvara cijela regija? Čak i ako se ništa ne dogodi, sama činjenica da je to u fokusu naše politike dramatično nas odvlači od pravih prioriteta.

 

Baš tome svjedočimo zadnjih dvadeset godina.

 

– I još nešto: Bosna je veliki srpski grijeh.

 

U kom pogledu?

 

– Zločina. Daytonski temelji Bosne su prihvatanje zločina kao političkog alata. Religiozan nisam, daleko od toga, ali kad u svom temelju imate nešto tako nesretno, to ne može biti dobro. Možemo mi negirati Srebrenicu – da je to samo nekih sedam, osam hiljada ljudi, da nije čitav narod – možemo mi negirati da smo terorizirali to Sarajevo gotovo kao Nijemci Lenjingrad – ali tamo je ubijeno deset hiljada ljudi! Hiljadu djece! To je veliki grijeh! Kad je Lordan Zafranović napravio ‘Okupaciju’, bio je to šok za jedan dio društva, ne zato što je to podržavao, nego zato što je vidio konkretizaciju zla koje se s njim identificira. To je stid, to je sramota. To danas ne vidite.

 

Dodik…

 

– Mi smo mu 2005. radili kampanju. Bio je nada ne za Srbe – bio je nada i za Bošnjake! Savremen, moderan, političar koji govori o ekonomiji, koji nema hipoteke rata, jedan jedini opozicioni poslanik u Karadžićevoj skupštini, čovjek koji je u svom automobilu u gepeku prevozio Bošnjake da im sačuva život, neko ko je rekao da je Srebrenica genocid, koji je smijenio SDS… U međuvremenu postao jednako lud, i još više lud, nego svi prije njega, jer su oni bar mogli reći da su to što su činili, činili u nekom ratu. A on, sam od sebe! Ima glavobolju, pa odlijepi! Slavi dan Republike Srpske tako što postroji srpsku gardu ispred Banskog dvora u Banja Luci, a onda oni pjevaju ‘Pukni, zoro!’, toliko neuki da misle da je to stara srpska pjesma, a napisao je Manjifiko kad sam sjedio s njim u atomskom skloništu Tivoli parka u Ljubljani 2011. godine, u društvu njegovog oca, jednog od onih neupisanih oficira JNA, koji se nije htio prijaviti kada su Slovenci to tražili.

– A drugi prijatelj ima autorska prava na tu pjesmu, pa tuži organizatora tog skupa, i sada čeka pare. No, od svega toga, tragedija je u tome što oni ne shvataju šta su napravili od naroda koji je svojom stradanjem inspirirao Ivana Gorana Kovačića ili Skendera Kulenovića. Od tog su naroda sada napravili pobješnjeli zbjeg koji, tragajući za identitetom, toliko malo o sebi zna, da se hvata za jednu kafansku pjesmu tražeći tu neku slavu i snagu u događajima od prije sto godina. To se meni čini kao problem. A, za Thompsona me baš briga – o njemu trebate razmišljati sami.

 

Vi biste mogli imati mnogo razloga da budete ogorčeni, ljuti, nezadovoljni, razočarani… Ne odajete takav dojam.

 

– Vidite, još uvijek sam živ. Kad mi mjere metabolizam, kompjuterski program izbaci da imam 12 godina. A ja kažem: ‘Niste mi morali mjeriti, pogledajte šta radim.’ Imam divnu porodicu, tek sam 17 godina s Jelenom u vezi, a još sam zaljubljen. Bezbroj puta su me udarili, imao sam strašne gubitke u životu, ali nisam od onih koji se smiruju gledajući nesreće oko sebe, pa kažu: ‘Šuti, nisi loše prošao.’ Nemam pravo biti ni gnjevan, ni osvetoljubiv, ni ogorčen. Uvijek sam vrlo dobro znao u kakvim sam okolnostima, i šta mogu očekivati.

 

Kao mlad, niste imali iluzija?

 

– Ne. Nisam zatečen time što me neko ne razumije, što me ne podržava trideset posto ljudi. Ovo je moj izbor. Hajde reci, ko je danas, s ove vremenske distance, luzer, Koštunica ili ja? Milošević ili ja? Tadić ili ja? Ja sam i dalje najmlađi političar u Srbiji, i tako već 25 godina. Kad, recimo, dođe američki predstavnik Hoyt Jee, pa se sastanu lideri stranaka, običaj je da govori najmlađi. Pa sam rekao: ‘Vidite li vi koliko je pukla ova zemlja, ja sam 25 godina najmlađi, i 25 godina govorim prvi!’. Kad se neko novo lice i pojavi, kao kad se sad pojavio taj tragični Saša Janković, nedovršena ličnost kojega smo mi proizveli, on kaže, ‘mi novi’ – a pet godina stariji od mene.

 

– E, to vam je logična posljedica čitavog niza odluka i okolnosti kroz koje smo prošli. Nikad nisam tražio osobnu potvrdu: negdje prođeš, negdje ne. Nije mi potreban milion glasova da bih shvatio jesam li u pravu ili ne. Broj glasova, istina, pokazuje stanje u društvu, ali ja dolazim iz grada u kojem sa odrastao slušajući New Wawe, odlazeći na akademiju gdje sam ‘84, ‘85 godine s Nickom Caveom pio pivo i lozu – jedva sam našao vrata, imao sam 14 godina – na jakni sam štampao Rauschenbergov potpis pa su me htjeli izbaciti kad sam im rekao da slika tako što kante boje prosipa pred avionskim motorom – u takvom sam gradu odrastao.

 

– Nisam očajan kad vidim da na beogradskim izborima ne znam hoću li preći prag ili ne, jer su u međuvremenu iz tog grada otišle stotine hiljada onih koji mene razumiju, a uglavnom ostali ljudi koji ne cijepe svoju djecu, jer su nesposobni razumjeti vrijeme u kojem žive. Postoji podatak da u centralnoj beogradskoj općini 65 posto djece nije cijepljeno. Recite mi, bi li nešto takvo osamdesete bilo moguće u Beogradu ili Zagrebu? Je li neko o tome tada uopće razmišljao? Bi li se moglo dogoditi da neko napravi ‘civilnu udrugu’ s idejom da ženi zabrani abortus? Da crkveni velikodostojnik izađe i kaže kako su Srpkinje pobile više djece od Hitlera i Mussolinija zajedno, a da onda, kada mu odgovori potpredsjednica vlade za rodnu ravnopravnost, oni nju žigošu jezikom uličara zato što ima samo jedno dijete i što je razvedena? I da to bude ispraćeno samo mojom reakcijom, koji sam inače njezin veliki kritičar? Svima drugima je to normalno! Pa čekaj, ako tako mogu govoriti o toj ženi, mogu i o tvojoj kćerki, sestri, majci…

 

– Nije mi potrebno kršćanstvo da nađem svoj mir. Neki su mi običaji dragi: u porodici volimo da na Uskrs lupamo jaja; na Božić se okupimo, ložimo vatru u kaminu i pričamo, nađemo vremena jedni za druge… Ali to nije čak ni kršćanski! Pa čekaj – ko bi trebao slaviti život? Oni! Oni bi trebali skidati težinu srebreničkog grijeha s mog naroda! Ja sam političar, po defaultu sam lažov i sjecikesa! A njihova je uloga da govore o moralu. A kod mene, oni pujdaju narod na rat i oštre nam sablje pred novu kosovsku bitku, a ja radim njihov posao. ‘Ljubi bližnjeg svog’ – kad ste to čuli od nekog od njih?

 

Da je danas 1990., biste li išta učinili drukčije?

 

– Nisam imao plan. Devedesete sam otišao na more u Rovinj, i iz Rovinja se spuštao do Dubrovnika, gdje smo uvijek završavali na Ljetnim igrama, ostajući po dva, tri tjedna. U tom spuštanju niz vašu obalu, prvi sam put čuo za Tuđmana, HDZ, počeo tražiti razliku između njega i Raškovića, gledao Miloševića… Pa prve sam kafanske čuo kad mi se rodilo prvo dijete! U mom Beogradu bilo je nezamislivo slušati narodnu muziku na nekoj žurci, kao što je danas nezamislivo ne slušati. Jedina razlika je u tome što smo ubili rock'n'roll. I kad se mi danas zabavljamo, slušamo muziku od prije 30, 40 godina. Pa i to je jedan od dokaza koliko smo u međuvremenu jalovi. Bi li vozio auto star 40 godina, ili koristio takav telefon? Eto, to nam se desilo.

 

Prije nekoliko mjeseci u Beogradu je objavljena biografija Radeta Konstantinovića novinara Radivoja Cvetićanina.

 

– Kad sam s Radetom posljednji put razgovarao, rekao mi je da govorim kao da je u meni Sartre. Jer, tad su me po Srbiji razapinjali zbog tih mojih kontakata sa Zemunskim klanom, zbog hapšenja Miloševića, zbog ratova s tim zločinačkim udruženjem. U prvom trenutku, nisam razumio o čemu ti kritičari pričaju. Pa što su očekivali od mene ili od Zorana (Đinđića, op.a.)? Kako to oni misle da riješim problem pobune Crvenih beretki ako ne razgovaram s komandantom? Pa s kim da razgovaram? S Radetom Konstantinovićem? Govorili su mi – slagao si Miloševića kad si ga odveo. Pa je li to Milošević rekao? Ako on nije, zašto vi to govorite? I onda sam tu rečenicu rekao – ‘Ruke su mi prljave, ali mi je savjest čista’. Jer, Milošević nikad nije opalio nijedan metak: odijelo, kravata, kabinet…

 

– Tad sam se vidio s Konstantinovićem, i kaže meni Rade – govoriš kao da je u tebi Sartre. On je jedan od fantastičnih ljudi koji je završio na našoj margini, odakle mu ne daju da se makne. Sam je sebi presudio s tom ‘Filosofijom palanke’, jer je dešifrirao taj naš ‘mode’. Bogdan Bogdanović, graditelj Kamenog cvijeta u Jasenovcu, umro je u Beču. Dok je Zoran bio živ i poslije toga, vrlo često je odande zvao i govorio nam: ‘Idite, idite, idite odande’, slao nam poruke, ‘Pobiće vas sve!’ Kad je umro, želio je biti kremiran, i da mu pepeo prospemo u Savu i Dunav. Na kraju to nije učinjeno, ne zato što postoji zakon kojim se to zabranjuje, nego zato što je to bilo toliko neobično da se niko nije usudio. Meni su ostale njegove skice jasenovačkog cvijeta…

– Znate li po čemu danas Bogdanovića pamte u Beogradu? ‘To je jedan od ljudi koji su tražili da se bombardira Srbija.’ Ne pamte ga kao gradonačelnika Beograda koji je dočekao Jacquesa Chiraca, gradonačelnika Pariza, i održao mu zdravicu na francuskom, a onda mu Chirac odgovorio da bi bio postiđen pred bilo kim drugim, ali ne i pred njim, jer Bogdan Bogdanović, koji je tako superioran u francuskom, vrlo dobro zna da na kvalitet jednog čovjeka ne može uticati to što govori jezikom provincije. Rade Konstantinović jedan je od najznačajnijih filozofa druge polovine XX stoljeća, i to u europskim okvirima. Ali šta će to nama? Mi svoje vrijednosti gradimo na ‘Pukni, zoro’. Tu nema mjesta za Radeta Konstantinovića, nema za Bogdana Bogdanovića, kojemu je, kad je umro, austrijski ministar kulture skupljao dokumentaciju po bečkim šalterima.


15.11.2017.

NEĆE SE BOSNI I HERCEGOVINI NIKADA VIŠE PONOVITI 1992. GODINA

Pismo Denisa Bećirovića građanima BiH: Kao u najcrnjim vremenima agresije na državu BiH, beogradska propaganda ponovno zamjenjuje teze, izvrće istinu, plasira laži, etiketira…



Denis Bećirović, potpredsjednik i poslanik SDP-a BiH u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, uputio je otvoreno pismo građankama i građanima Bosne i Hercegovine koje prenosimo u cijelosti.

“Građanke i građani države Bosne i Hercegovine,

Politički vrh i režimski mediji u Srbiji ovih dana intenziviraju prljavi politički, medijski, psihološki, diplomatski i obavještajni rat protiv države Bosne i Hercegovine. Ne zaboravimo, kreatori i nosioci takve zlonamjerne politike prema našoj državi su učenici i najbliži saradnici Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja.

Kao u najcrnjim vremenima agresije na državu Bosnu i Hercegovinu, beogradska propaganda ponovno zamjenjuje teze, izvrće istinu, plasira laži, etiketira, podvaljuje, ocrnjuje, optužuje, presuđuje… Ne smijemo biti kukavice i prodane duše i prešutjeti nove nepravde prema državi Bosni i Hercegovini i njenim građanima.

Režim u Beogradu je u panici jer će za sedam dana biti izrečena presuda njihovom miljeniku i njihovom generalu Ratku Mladiću i ona će vjerovatno biti osuđujuća, za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici i drugim dijelovima BiH. Ta presuda će još jednom istaći da je Srbija i vojno, i politički i logistički učestvovala u ratu u BiH.

Manipulatori ponovno primjenjuju oprobani recept diskreditiranja probosanskih političkih kadrova. Rušenje Bosne i Hercegovine uvijek je počinjalo i odvijalo se preko kadrova. Kadrovi su tajna politike.
Zašto smo dozvolili da antibosanska mašinerija djeluje sistemski, a da se država Bosna i Hercegovina ne brani sistemski i organizirano? Kada ćemo se politički osvijestiti? Kada ćemo shvatiti s kim imamo posla i kako se moramo suprotstaviti hegemonističkim politikama?

Zato pozivam sve dobronamjerne ljude da dobro razmislimo o sljedećim pitanjima:

1. Kako racionalno objasniti da su građani koji vole državu Bosnu i Hercegovinu u zadnje dvije decenije politički odbacili i kaznili sve probosanske političare? Zar niko od njih nije valjao (ni ljevica, ni desnica, ni centar)?

2. S druge strane, kako racionalno objasniti da trenutno tri najveće stranke u Srbiji predvode Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i Vojislav Šešelj? Svi znamo kakve su zločinačke politike provodili i promovirali lideri ove tri najveće stranke u Srbiji. Zašto građani Srbije nisu poslali u političku historiju Vučića, Dačića i Šešelja? Zašto oni nisu politički odbačeni i kažnjeni od građana Srbije?

3. Zašto se u Bosni i Hercegovini ciljano kreira takav politički ambijent da se politikom sve više počinju baviti nedorasli i neiskusni ljudi, a u Srbiji se prednost daje iskusnim i „dokazanim“ kadrovima?

4. Zašto je postalo „normalno“ da ekstremisti mogu napadati i prijetiti državi Bosni i Hercegovini, a bh. građanima se osporava pravo da brane državu?
5. Zašto se svi oni koji brane državnost Bosne i Hercegovine diskreditiraju perfidnom tezom „ ne svađajte se“? Nisu valjda isti oni koji ruše i oni koji brane državu? Takvo izjednačavanje odgovornosti podsjeća na agresiju kada su izjednačavani oni koji su pucali na civile, obdaništa, biblioteke,bolnice, škole, džamije, crkve, sinagoge… i oni koji su ih branili.

Građanke i građani države Bosne i Hercegovine,

Politika nije igra i moramo je na najozbiljniji način shvatiti. Zato, ne treba ishitreno davati odgovore na ova i slična pitanja. Umjesto lakomislenosti, brzopletosti i površnih odgovora trebamo početi dubinski analizirati, razmišljati i prosuđivati.

Koliko su danas bosanskohercegovački građani svjesni opasnosti koje prijete našoj državi Bosni i Hercegovini?

U kakvom su stanju bosanskohercegovačke političke patriotske snage?

Nažalost, političari ali i građani koji vole, poštuju i priznaju državu Bosnu i Hercegovinu danas su podijeljeni, posvađani, konfrontirani, dezinformirani i izloženi strahovitoj antibosanskoj propagandi. Oni se danas ciljano i sistematski medijski dezinformiraju, politički raspamećuju, ekonomski iscrpljuju, obavještajno razvaljuju, historijski osporavaju i temeljito psihološki pripremaju da mirno i bez većeg otpora posmatraju divljanje velikodržavnih zločinačkih politika. Takva propaganda pokušava razoriti svijest građana, državnost i multietničko biće Bosne i Hercegovine.

Cilj je da se naša država pokuša pocijepati i da se ostvare osvajački i zločinački ciljevi iz vremena agresije na državu Bosnu i Hercegovinu. Čitavi propagandni i drugi sistemi su usmjereni u pravcu da se pokaže da Bosna i Hecegovina ne može opstati kao država.

Nažalost, za sada, ne postoje odgovarajući bh. centri koji bi djelovali kao kontrapropagandni. Mi nemamo organiziranu odbranu i to moramo promijeniti. Što prije to bolje.

Zašto ovo govorim?

Naša je obaveza i dužnost da se istina ne zaboravi.
Naša je obaveza da se odupremo zločinačkim antibosanskim politikama.
Naša je obaveza da se suprotstavimo i prodanim dušama u našim redovima.
Naša je obaveza da podsjetimo, ukažemo, upozorimo i učinimo sve što je u našoj moći da se tragična prošlost više nikada i nikome ne ponovi.

Naša je obaveza i dužnost da se samokritički odnosimo i prema sebi.  Argumentima, činjenicama, istinom, novim knjigama i naukom trebamo i objasniti suštinu Bosne i Hercegovine.

Građanke i građani države Bosne i Hercegovine,

Probosanskohercegovačke patriotske političke snage djeluju tiho, nepovezano, nečujno, nedržavnički, suštinski i sudbinski oportuno. Nevjerovatno je i neshvatljivo da je aktuelnim političkim strukturama preči gram političke vlasti nego strateški važna politika objedinjavanja i jačanja svih raspoloživih snaga koje su spremne braniti državu Bosnu i Hercegovinu.

Zato, pokažimo onima koji ruše Bosnu i Hercegovinu da naša domovina ima neiscrpnu egzistentnost i snagu da se odbrani.

Probudimo bosansku pamet i energiju.

Poručujmo da tuđe nećemo a da Bosnu i Hercegovinu nikome i nikada ne damo.

I budimo jedinstveni i složni u toj poruci”, stoji na kraju pisma.

(Kliker.info-N1)










14.11.2017.

EMIR SULjAGIĆ : "LIJEVA OBALA SRBIMA, DESNA HRVATIMA, MUSLIMANI NEK IDU NIZ NERETVU"

Emir Suljagić: “Lijeva obala Srbima, desna Hrvatima, Muslimani nek idu niz Neretvu”


Emir  Suljagić

Autor 14.11.2017.


Image result for dragan covic karikature

Nedvojbeno je da je hrvatski rat tokom raspada Jugoslavije bio rat za Banovinu, te da Herceg-Bosna nije bila nikakav autentični izraz volje bosanskih Hrvata, nego instrument hegemonističke politike Hrvatske u Bosni i Hercegovini.

Piše: Emir Suljagić- Vijesti.ba

Vrhovništvo Republike Hrvatske od samog početka tražilo način da se jugoslovenska kriza riješi podjelom Bosne i Hercegovine i u tom smislu sarađivalo je sa srbijanskim i srpskim rukovodstvom i prije nego što je na tlu naše zemlje došlo do otvorenih sukoba. Saradnja između srpskog i hrvatskog projekta u BiH se manifesotvala na kako političkom, tako i vojnom planu; kako strateškom, tako na taktičkom planu, uključujući mnogobrojne i pojedinačne navrate zajedničkih dejstava protiv Armije Republike BiH, civilnih ciljeva na teritoriji pod njenom kontrolom, odnosno civilnog stanovištva.

Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature

 

Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Politička platforma na kojoj je izgrađen zajednički front dva hegemonistička projekta protiv BiH – srpskog i hrvatskog – je tzv. sporazum Karadžić-Boban. Riječ je o sporazumu koji se sastoji od najmanje dva različita dokumenta. Prvi u maju 1992. godine kada su Radovan Karadžić i Mate Boban u Grazu potpisali dokument kojim su konstatovali međusobne razlike, ali i zajedničke stavove i „miroljubivo i dogovorno rješavanje… uključujući i graničnu liniju između naše dvije konstitutivne jedinice – hrvatske i srpske konstitutivne jedinice u Bosni i Hercegovini“. Drugi, potpisan 23. juna 1992. predstavlja sveobuhvatni dogovor, dok potpisani dokument nosi naslov: „Osnovni prinicpi konstitutisanja konfederacije Bosne i Hercegovine“ i predstavlja mapu puta konačnog komadanja zemlje. Nota bene, i sporazum Karadžić-Boban, kao i danas Milorad Dodik, predviđa demilitarizaciju Bosne i Hercegovine.

Dan uoči potpisivanja sporazuma o Grazu, obavještajci najvjerovatnije MUP-a RBiH presreli su razgovor između Momčila Mandića, potonjeg ministra pravde RS i Brune Stojića kojem se danas sudi u Haagu kao predstojniku Odjela obrane HZHB. U dijelu razgovora o situaciji u Sarajevu, Stojić kaže da „mi ćemo Stup dole uzeti“, dok Mandić komentirajući liniju razgraničenja u Hercegovini dodaje: „Lijeva obala Srbima, desna Hrvatima, Muslimani nek idu niz Neretvu.“ Istog dana Stojić razgovara i sa Mićom Stanišićem, Karadžićevim ministrom unutrašnjih poslova:

-    Ajde bolan da to sjednemo, da izdogovaramo.
–    Ja sam za to, siguran budi, ali mislim to, te iluzije da Karadžić izbije iz glave.
–    I Karadžić je bolan za dogovor. Da se sjedne da se dogovori.

Kroz Stojićev razgovor kontinuirano provijava samo jedan stav: granice Banovine iz 1939. ne mogu biti predmet pregovora. Sve ostalo može. Očito je da je Boban potpisujući sporazum u Beču – u koji je Franjo Tuđman nesumnjivo bio upućen u tančine – artikulisao preovlađujući stav u tadašnjim hrvatskim elitama.

Ovaj sporazum bez zastoja je preveden na politički i vojni nivo, a dokazi ne ostavljaju skoro nimalo sumnje da je saradnja između Hrvatskog vijeća obrane i Vojske Republike Srpske bila dogovorena, koordinirana, dugotrajna i primjenjivana je od taktičkog do strategijskog nivoa.

Jedan od dokumenata koji pokazuju da je saradnja između HVO i VRS, odnosno političkih vlasti Herceg-Bosne i RS uspostavljena i održavana na najvišem nivou je zapisnik sa sastanka delegacije dvije paravlade neposredno nakon potpisivanja Washingtongskog sporazuma. Naime, na sastanku održanom u Čelebiću osmog marta 1994. godine Jadranko Prlić obavezao se da „postojeći pregovori i sporazumi između Muslimana i Hrvata neće imati uticaja na saradnju HR Herceg-Bosne i Republike Srpske“, te da su sporna samo „dugovanja i isporuke goriva, naoružanja i streljiva nastali prije 10. 09. 1993. kada je ova srpska vlada preuzela te poslove na sebe“.

Neupitno je da je Prlić bio iskren iznoseći stav o nastavku saradnje. To se vidi i iz drugih dokumenata.

U dokumentima HVO-a vojne provinijencije, RS, odnosno VRS se oslovljavaju kao „xy strana“. Nekoliko mjeseci prije Washingtonskog sporazuma, u septembru 1993. godine, nakon što je potpisan još jedan u nizu propalih mirovnih aranžmana, Bruno Stojić uputio je Milivoju Petkoviću dokument za „xy stranu“. Navodeći da „ potpisana deklaracija ne mijenja naše dosadašnje odnose“, Stojić dalje kaže: „Hrv.rep. H-B ne namjerava rušiti dostignutu razinu odnosa sa SR. Glede toga, prvi predlažemo dalje podizanje diplomatskih i svakih drugih odnosa naše dvije republike“. On u to ime predlaže i sastanak „na razini dviju vlada“.

U novembru Stojić šalje Rajiću nove instrukcije: „Sukladno postignutom dogovoru izvješćujem Vas da će se na zajedničkom sastanku Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne i Vlade Republike Srpske usaglasiti cijene MTS (materijalno-tehničkih sredstava, op.a.)“.

Ministri zdravstva dvije paravlade, Ivan Šarac i Dragan Kalinić su na marginama susreta u Čelebiću održali poseban sastanak o cijenama bolničkog liječenja za ranjenike HVO-a u bolnicama u RS-u jer „zdravstvene aranžmane ne treba miješati sa komercijalnim“. Da je riječ o trajnom aranžmanu, odnosno da je HVO ekstenzivno koristio bolničke usluge u RS-u vidi se i iz zvaničnog dokumenta koji je načelnik bolnice Žica u Blažuju, dr. Milan Pejić uputio brigadi „Ban Josip Jelačić“ u Kiseljaku: u njemu se navodi da su troškovi liječenja vojnika HVO-a u njegovoj bolnici do 31. 12. 1993 iznosili 1.615.955,76 njemačkih maraka.

Drugi dokument koji potvrđuje da je zajednički front protiv Bosne i Hercegovine bio strateško opredjeljenje je izvještaj Sigurnosno-informativne službe sačinjen nekoliko dana nakon sastanka u Čelebiću. Naime, srpske snage su nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma prekinule sve vrste „saradnje između HVO i VRS, tako da su Srbi povukli svoje teško naoružanje i zabranili prelazak naših konvoja preko njihove teritorije“. Shodno tome, pukovnik HVO-a Vikotor Andrić „otišao je u Glavni štab VRS i napravio dogovor sa gen. Ratkom Mladićem za ponovne kontakte, da bi potome bilo vraćeno teško naoružanje i dozvolio se prelazak dva konvoja“.

Ivica Rajić, koji je u međuvremenu osuđen za zločin u Stupnom dolu, u julu 1993. obraća se načelniku Glavnog stožera i Bruni Stojiću sa „Informacijom o kontaktu sa ‘xy stranom’“. Rajić navodi da je dobio poziv „da se general bojnik Milivoj Petković dana 07. 07. 1993. god. u 14,00 sati nađe sa generalom Ratkom Mladićem u hotelu Plaža u Herceg Novom“, te da su mu sagovornici saopštili da HVO duguje VRS-u 5.700.000 maraka za „izdata sredstava i topničku podršku“.

Ali, HVO i VRS nisu dijelili samo oružje, municiju i zdravstvene usluge.

VRS se naime, između ostalog, naftom i gorivom snabdijevala u Grudama, odnosno zapadnoj Hercegovini. Naime, Milivoj Petković u julu 1993. piše Rajiću da osigura šest cisterni za gorivo „može i sa njihove strane i uputite ih u Logističku bazu u Grude“: „Po pristizanju cisterni biće vam upućeno po principu 3 za njih, 3 za nas.“ Dokument iz novembra 1993. demonstrira da nije riječ o pojedinačnom ili sporadičnom događaju, nego o sistemskom aranžmanu, i da je samo u jednom navratu VRS-u isporučeno 86.470 litara dizela i 23.890 litara benzina. Možda je preslobodno pretpostaviti, ali je sasvim moguće da je gorivo za bagere koji su prekopavali masovne grobnice sa ubijenima iz Srebrenice prvobitno natočeno u Grudama.

Na taktičkom planu, stvari su, barem na početku zapinjale. Ivica Rajić obavještava Stojića i Petkovića u julu 1993. da nema informacija šta je „dogovoreno sa ‘XY stranom’, ali dosadašnja pomoć je potpuno zanemarljiva. Artiljerijsku podršku dobijamo samo tamo gdje su objektivno ugroženi i njihovi položaji“.

Iz dokumenata nastalih tokom jeseni 1993. vidi se pak da je razlog nesporazumima bio naprosto u razlici u pristupu: VRS je insistirala na tome da saradnja bude potpuno centralizovana i da se odvija putem glavnih štabova. Emil Harah, komandant brigade HVO-a „Bobovac“ piše Petkoviću u septembru 1993. da je njegova komanda nakon što je stupila u kontakt sa Ministarstvom odbrane RS dobila instrukcije da svi zahtjevi za pomoć idu preko generala Manojla Milovanovića i Glavnog štaba VRS: „Pomenuti gospodin na temelju zahtjeva iz GS HVO Mostar i kontaktima sa najodgovornijim časnicima HVO razmatra zahtjeve i podnosi prijedloge za odobrenje vojne pomoći postrojbama HVO“. Harah molbu završava sljedećim riječima: „Obraćamo Vam se sa zamolnicom da sačinite zahtjev GŠ VRS za pružanje vojne pomoći u MTS, vojno-stručnom nadzoru i koordinaciji u izvođenju borbenih djelovanja prema HVO Vareš i brigadi ‘Bobovac’“.

Drugim riječima, HVO nije u Bosni i Hercegovini obavljao prljavi posao samo za Franju Tuđmana, nego i za Slobodana Miloševića.

Ali, nakon što je saradnja institucionalizirana, ispostavilo se da je Mladić bio široke ruke. U novembru 1993. Rajić izvještava Brunu Stojića da mu je VRS, između ostalog, isporučio: dvije „prage“, dva tenka, dvije haubice kalibra 155 milimetara, jednu haubicu kalibra 122 milimetra i dva minobacača kalibra 120 milimetara, stotine granata za svako oruđe, te pješadijske municije koja se mjeri u stotinama hiljada metaka.

Da su prvobitni problemi prevaziđeni i da je HVO na dnevnom nivou sarađivao sa VRS-om i izvodio i zajednička dejstva vidi se iz naredbi koje je tokom juna i jula 1993. komandi brigade „Herceg Stjepan“ uputio tadašnji pukovnik Željko Šiljeg, komandant Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina. Šiljeg u nekoliko navrata zaredom prvo zahtjeva od svojih potčinjenih da od „xy strane“ traže da „otvori vatru po Konjicu i Čelebićima“, potom od njih traži da ga obavijeste jesu li stupili u kontakt sa VRS i dali „im topničke ciljeve“, odnosno određuje vrijeme u koje artiljerija treba da počne sa dejstvima. Na drugom kraju Bosne i Hercegovine, u Kiseljaku, saradnja je bila ustaljena, te 24. oktobra 1993.  dežurni operativni oficir u kiseljačkoj brigadi obavještava Ivicu Rajića: „Topnička podrška od strane XY odrađena“.

Saradnja HVO i VRS ima i istorijske korijene: antifašistička borba tokom Drugog svjetskog rata obiluje primjerima ustaško-četničke saradnje protiv antifašista i partizana. Kao i prije više od sedamdeset godina hrvatski i srpski nacionalistički projekt slagali su se isključivo oko Bosne i Hercegovine. Saradnja HVO i VRS pokazuje da je rat protiv Bosne i Hercegovine vođen devedesetih predstavljao povratak srpskog i hrvatskog nacionalizma na pozicije iz četrdesetih godina, odnosno između dva svjetska rata. I da su, nažalost, tamo i ostali. Ili kako je tokom rata pjevao izvjesni Neđo Mitrović: „Kad podjele Bosnu Srbi i Hrvati, rat će stati, rat će onda stati…“

///////////////////////////////////////

Image result for Zgrada UNESCO u Parizu

BiH, članica Komiteta za svjetsko naslijeđe UNESCO-a

//////////////////////

Ambasada SAD: Teško shvatiti presudu - Radio Slobodna Evropa

////////////////////////////

OGLASILI SE NOVINARI DW-a: 'U Srbiji su Izetbegovića potpuno pogrešno citirali'!

Oglasili se i nivinari Deutsche Wellea : “U Srbiji su Izetbegovića potpuno pogrešno citirali”!

Novinari Deutsche Wellea Zorica Ilić i Bahri Cani, koji su radili intervju s bošnjačkim članom Predjsedništva BiH Bakirom Izetbegovićem, čije su izjave u vezi s priznavanjem nezavisnosti Kosova potpuno pogrešno

////////////////////////////////////////////
13.11.2017.

PROPALO 15 ISTRAGA PROTIV MILORADA DODIKA

PROPALO 15 ISTRAGA PROTIV DODIKA : Izazivanje nacionalne mržnje, napad na ustavni poredak, organizirani kriminal, pranje novca...


U Tužilaštvu BiH propalo je najmanje 15 krivičnih predmeta protiv Milorada Dodika. Među njima su izazivanje rasne i vjerske mržnje, napad na ustavni poredak, organizirani kriminal, pranje novca, mito...

PROPALO 15 ISTRAGA PROTIV DODIKA : Izazivanje nacionalne mržnje, napad na ustavni poredak, organizirani kriminal, pranje novca... - 2

Piše: Avdo Avdić

 

 

U Tužilaštvu BiH propalo je najmanje 15 krivičnih predmeta protiv Milorada Dodika, saznaje Žurnal. 

 

Samo tokom jednogodišnjeg mandata aktualne vršiteljice dužnosti glavne državne tužiteljice Gordane Tadić propale su istrage u tri krivična predmeta protiv predsjednika RS-a, dok su prethodne istrage okončane tokom mandata bivših glavnih državnih tužitelja Milorada Barašina i Gorana Salihovića.

 

POPIS PROPALIH PREDMETA

 

Ovo je popis predmeta koji nisu rezultirali podizanjem optužnice: 

 

T20 KT 0010673 15 izazivanje narodnosne rasne i vjerske mržnje, T20 KTA 0008849 14 učesnik u događaju, T20 KTA 006901 13 učesnik u događaju, T20 KTA 0002737 12 učesnik u događaju arhiviran, T20 0 KTA 001 2697 16 učesnik u događaju, T20 0 KTA 0012329 16 učesnik u događaju, T20 0 KTP 0011955 16 trećeprijavljeni osumnjičen, T20 0 KT 0011955 16 osumnjičen napad na ustavni poredak BiH arhiviran, T20 0 KT 0011949 16 učesnik u događaju - arhiviran, T20 0 KTA 0013122 16 učesnik u događaju,  T20 0 KTA 0012826 16 učesnik u događaju,  T20 0 KTA 0011916 16 prijavljen/osumnjičen/arhiviran, T20 0 KTK 0011817 16 Kurt Makula osumnjičen/arhiviran, T20 0 KTPO 0011303 15 pranje novca, T20 0 KTA 0011617 16 učesnik u događaju. 

 

Najmanje sedam predmeta je već arhivirano, dok u preostalim predmetima ili nikad nije donesena formalna naredba o provođenju istrage ili se uskoro očekuje odluka o obustavi istrage.

 

Posljednji predmet protiv Milorada Dodika koji je propao je slučaj Pavlović banka. Zbog tog predmeta Dodik je prisluškivan od marta do maja prošle godine, ali je Tužilaštvo BiH, odnosno postupajući tužilac Mirza Hukeljić poslao zahtjev Sudu BiH u kojem je zatražio da se osumnjičeni Milorad Dodik obavijesti da su protiv njega provođene posebne istražne radnje.

 

„Tužilaštvo je tražilo od ovog Suda da nakon preduzimanja radnji iz člana 116 ZKP-a BiH, zbog opasnosti od otkrivanja ciljeva istrage, ovaj Sud do daljnjeg ne poduzima radnju obavještavanja lica do okončanja istrage u  navedenom predmetu. Dana 16. 10. Tužilaštvo BiH je obavijestilo ovaj Sud da nema zapreka za obavještavanje lica“, navedeno je u dopisu koji je Sud BH uputio na adresu Milorada Dodika. 

 

Pojednostavljeno, Tužilaštvo BiH smatra da nema više nikakve ciljeve istrage, odnosno da će istraga u narednim danima biti i formalno okončana. Predmet Pavlović banka, u kojem je istraživano na koji je način Milorad Dodik fiktivnim kreditom kupio kuću u Beogradu i formalno je propao. 

 

To će, u posljednja dva mjeseca, biti drugi predmet u kojem je Gordana Tadić procijenila da Milorad Dodik nije počinio krivično djelo.

 

Krajem oktobra, podsjećamo, Tužilaštvo BiH donijelo je naredbu o obustavi istrage protiv Milorada Dodika prijavljenog za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti. Također, sredinom jula ove godine Tužilaštvo BiH je donijelo odluku o obustavi istrage protiv Milorada Dodika u slučaju referendum.

 

BARAŠIN I SALIHOVIĆ

 

Kada su u pitanju prethodnici Gordane Tadić, odnos prema Miloradu Dodiku je bio identičan. Prvo je 3. juna 2011. godine Tužilaštvo BiH, kojim je tada rukovodio Milorad Barašin donijelo naredbu da se predmet Milorad Dodik i drugi, zaveden pod projem KT 65/09, prebaci u nadležnost entitetskog pravosuđa.

 

Specijalno tužilaštvo RS, zatim, uoči novogodišnjih praznika, 27. 12. 2011. godine, donosi naredbu o obustavljanju istrage u okviru koje je Dodik, zajedno sa tajkunom Slobodanom Stankovićem bio osumnjičen za organizirani kriminal u vezi sa izgradnjom zgrade Vlade RS u Banja Luci.

 

Tokom mandata Gorana Salihovića također su obustavljane istrage protiv Milorada Dodika. 

 

Predmet „zlato“, u okviru kojeg je Dodik bio prijavljen da je od ruskog biznismena Olega Burlakova primio kilogram zlata mita. Iako su postojali svjedoci tog događaja, bivši glavni državni tužilac Goran Salihović je obustavio istragu.

 

Dalje, Salihović je obustavio istragu protiv Dodika i na osnovu prijava zbog rušenja ustavno-pravnog poretka BiH. Tokom Salihovićevog mandata propala je istraga protiv Milorada Dodika u predmetu Hypo Banka gdje je bio osumnjičen zajedno sa Kurtom Makulom, tadašnjim direktorom Hypo Banke u Banja Luci. I ovaj predmet nalazi se na spisku arhiviranih.

 

(Žurnal)   

 
















13.11.2017.

INICIJATIVA NEZAVISNIH INTELEKTUALACA O IZMJENAMA IZBORNOG ZAKONA BiH

INICIJATIVA NEZAVISNIH INTELEKTUALACA: Asocijacija „Krug 99“ uputila prijedlog o izmjenama Izbornog zakona BiH

Asocijacija nezavisnih intelektualaca “Krug 99” uputila je prijedlog o izmjenama Izbornog zakona BiH. Ovaj prijedlog “isklesan” je na sesijama ove Asocijacije, a dostavljen je svim političkim stranakama i zastupnicima Parlamenta BiH.

INICIJATIVA NEZAVISNIH INTELEKTUALACA: Asocijacija 'Krug 99' uputila prijedlog o izmjenama Izbornog zakona BiH

“Taj prijedlog izmjena obuhvata suštinske izmjene koje zahtijevaju prethodnu izmjenu Ustava BiH radi provođenja svih odluka Evropskog suda za ljudska prava, kao i one tehničke prirode koje bi unaprijedile zaštitu izbornog procesa, sistema glasanja i brojanja glasova”, navedeno je u današnjem saopćenju Kruga 99.

 

Ističu da su predložena konkretna rješenja radi unapređenja demokratske uloge biračkih odbora, općinskih izbornih komisija, potrebe uvođenja elektronskog glasanja, dodjele mandata prema standardima evropskih zemljama (D’Hondtova formula), te istaknuto protivljenje postojanju unutarpartijskog izbornog praga koji, naglašavaju, direktno narušava izbornu volju glasača, a izbor njihovih predstavnika stavlja u ruke stranačkih lidera.

 

Prijedlozi na liniji evropskih principa

Prijedlozi “Kruga 99” su, smatraju, u cijelosti na liniji evropskih principa i standarda i ne sadrže niti jedan element bilo kakve diskriminacije.

 

Pozvali su sve zastupnike u Parlamentu BiH da se prilikom razmatranja izbornog zakonodavstva, od bilo kojeg predlagača, vode načelima iz odluka iz Strasbourga, savjeta i poziva Vijeća EU iz Bruxellesa.

 

Također, pozvali su na suzdržavanje od donošenja zakona ili političkih poteza koji mogu otežati provođenje odluke u predmetu “Sejdić i Finci” i svih drugih vezanih odluka.

 ///////////////////////

////////////////////////////////////

Heroji borbe protiv korupcije


Položaj zviždača u zemljama regiona daleko je od onog kakav je u razvijenim državama, a svojevrstan progon onih koji prijavljuju korupciju i druge zloupotrebe u institucijama sistema samo je dokaz da još nema političke volje da ti ljudi budu na pravi način zaštićeni i vrjednovani. To je poruka konferencije na kojoj su u Podgorici o svom iskustvu zviždača govorili Valentina Krstić iz Srbije, Zlatan Velagić iz BiH i Dragomir Minić iz Crne Gore.

Valentina Krstić je kao načelnica Službe za obuku i upošljavanje u niškom Kazneno popravnom zavodu više puta prijavljivala slučajeve korupcije u toj ustanovi, zbog čega je smijenjena i raspoređena na niže radno mjesto, a potom i suspendovana. Nakon tri godine borbe za istinu, suspenzija joj je ukinuta 2013. godine:

"Ja sam bila ta koja je na mestu jednog rukovodioca imala sve te papire i dokaze u rukama i rešila sam da svojim imenom i prezimenom stanem iza svojih prijava. Dobila sam status uzbunjivača 2012. godine, ali sam i sa tim statusom bila suspendovana. Moj slučaj pratili su i zaštitnik građana i poverenik za informacije od javnog zanačaja kao i značajne NVO iz Niša, takođe i OEBS. Ja sam imala njihovu podršku i zaštitu, ali i mediji su pomno pratili moj slučaj tako da sam relativno brzo vraćena na radno mesto", navela je Valentina Krstić.

Valentina Krstić: Odlučila sam da sama stanem iza svojih prijava
Valentina Krstić: Odlučila sam da sama stanem iza svojih prijava

Jedan od rukovodilaca privatnog preduzeća "Tuzla-kvarc" Zlatan Velagić početkom 2015. prijavio je pomoćnika ministra industrije, energetike i rudarstva u Vladi Tuzlanskog kanton (TK) Bahira Imamovića da je od njih tražio mito, iako je ta firma na regularnom tenderu dobila posao sa koncesijama.

Slučaj je prijavio Tužiteljstvu BiH, nakon čega je Imamović uhapšen. Velagić kaže da su on i firma zbog svega prošli kroz velika iskušenja:

"Da bi ste dobili posao sa koncesijama vi ste trebali platiti reket jednom pomoćniku ministra. Zapravo radi se o državnim službenicima koji su na tim funkcijama po 20 i više godina i koji su držali kompletnu situaciju sa dodjelom koncesija pod svojom kontrolom. Ja nijesam ostao bez posla budući da se radi o privatnoj kompaniji, ali smo sve vrijeme bili bez primanja, bez osnovnih uslova za egzistenciju. Nas 50 radnika u kompaniji svi smo trpjeli zbog tog zastoja sa koncesijom koju smo zakonito dobili", kaže Velagić.

Sličnu sudbinu zviždača iz regiona dijele i oni koji su u Crnoj Gori prijavili zloupotrebe i nepravilnosti u javnim preduzećima i ustanovama.

Dragomir Minić: Cilj im je bio da napune džepove
Dragomir Minić: Cilj im je bio da napune džepove

Među njima je i radnik Željeznica Crne Gore Dragomir Minić koji je dobio status zviždača i zaštitu Agencije za sprečavanje korupcije nakon što je ukazivao na nepravilnosti u radu poslovodstva Željezničkog prevoza, kao i na ignorisanje njegovih upozorenja da su vozovi koji prevoze putnike i robu neispravni:

"Oni na to nijesu obraćali pažnju. Njima je samo cilj bio da napune svoje džepove. Ja sam ih pobijedio. Htjeli su da me smijene, ali su zapravo svi oni morali da odu sa funkcija. Na žalost, ovi novi, njihovi sateliti koji su došli uspjeli su da unište račun Željezničkog prevoza Crne Gore zbog čega radnici ne primaju plate", navodi Minić.

Od početka rada do danas crnogorska Agencija za sprječavanje korupcije, prema podacima koje je saopštio Mladen Tomović, primila je 107 prijava zviždača koje upućuju na postojanje korupcije u javnim ustanovama i preduzećima. U 37 slučajeva, ističe Tomović, podnosilac je tražio da ostane anoniman:

"Agencija je od početka rada okončala 43 postupka po prijavama zviždača i 13 postupaka koje je pokrenula po službenoj dužnosti, ukupno 56. Do sada je u 16 postupaka utvrđeno ugrožavanje javnog interesa, od čega u 13 postupaka koji su pokrenuti po službenoj dužnosti i u odnosu na njih agencija je izdala preko 390 preporuka javnim institucijama u cilju sprječavanja nezakonitog postupanja, unaprjeđenja transparetnosti i otklanjanja korupcijskih rizika", navodi podatke Tomović.

Ana Novaković iz CRNVO kaže da su zemlje regiona još uvijek sistemi gdje nema suštinske političke volje da se hrabri pojedinci poput zviždača zaštite i nagrade za nemjerljiv doprinos očuvanju javnog interesa:

"U sistemu u kojem postoji svijest o tome koliko su zviždači potrebni društvu, oni se nazivaju borcima za istinu i pravdu, nerijetko bivaju nagrađeni i služe za primjer savjesnih i odgovornih službenika i radnika. Dosadašnji primjeri u Crnoj Gori i regionu pokazuju da i ovdje ima hrabrih i odvažnih pojedinaca kojima je javni interes jedanko važan kao i lični", konstatuje Ana Novaković.

13.11.2017.

DR. SLAVEN KOVAČEVIĆ O IZBORNOM ZAKONU: HDZ-ov MODEL NEPRIMJENJIV, GRAĐANSKI PRINCIP JE HISTORIJSKA NUŽNOST

SLAVEN KOVAČEVIĆ O IZBORNOM ZAKONU: HDZ-ov model neprimjenjiv, građanski princip je historijska nužnost

O manipulaciji presudom Ustavnog suda BiH od strane HNS-a, odnosno učitavanju nepostojeće dimenzije presude Ustavnog suda, i o ostalim manipulacijama koje proističu iz svjesno pogrešnog i politički motiviranog tumačenja Ustava, o političkim posljedicama i ciljevima takvih manipulacija, o žurbi da se „proguraju“ antievropski prijedlozi izmjena Izbornog zakona, te o prezaviđenim etničkim konceptima i historijskoj nužnosti građanskog uređenja BiH, za vijesti.ba govorio je dr. Slaven Kovačević.

Image result for dr. Slaven Kovačević.

Kako komentirate manipulaciju koja dolazi iz HNS-a, a koja sugerira da je Ustavni sud BiH presudom po apelaciji Bože Ljubića de facto zabranio izbor delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH, iz reda svih konstitutivnih naroda kada se zna da takva dimenzija presude uopće ne postoji?

Ovo je jako važno pitanje, Iz tih razloga, odmah na početku da kažemo da je presuda Ustavnog suda BiH po apelaciji gospodina Bože Ljubića samo djelomična, tiče se samo članova 10.12 stav (2) i 20.16.A stav (2) a-j, koji su proglašeni neustavnim i da ih treba korigirati na način da se usklade sa Ustavom BiH. To su članovi Izbornog zakona BiH koji se tiču isključivo izbora za Dom naroda FBiH i o tome se Ustavni sud BiH izjasnio, iako dozvolite da primijetim koristeći neslužbenu verziju Ustava BiH, jer je prema nedavnom saopćenju iz OHR-a jedina službena verzija ona na engleskom jeziku. Zašto je Ustavni sud BiH koristio neslužbeni prijevod, a ne službenu verziju Ustava BiH na engleskom jeziku meni nije poznato, ali to ipak stvara osjećaj pravne nesigurnosti kod građana. Da pojasnimo još malo. Ustavni sud BiH je u presudi rekao da pomenuti članovi Izbornog zakona BiH nisu u skladu sa članom I/2 Ustava BiH, koji po njihovom prijevodu glasi:

 

Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

 

dok nasuprot toga u službenoj verziji Ustava BiH kojeg možete pronaći na internet stanici OHR-a isti član glasi:

Bosnia and Herzegovina shall be a democratic state, which shall operate under the rule of law and with free and democratic elections. (Bosna i Hercegovina biće demokratska država koja funkcionira na temelju vladavine prava, kao i slobodnih i demokratskih izbora).

Termin vladavine prava mnogo je širi od lošeg prijevoda »u skladu sa zakonom (kojim!!??) i to znači da se svim građanima Bosne i Hercegovine trebaju garantirati sva njihova prava. Ta prava Ustav BiH je uredio u članu II/2 koji kaže:

 

The   rights   and   freedoms   set   forth   in   the  European   Convention   for   the   Protection   of  Human  Rights  and  Fundamental  Freedoms  and  its  Protocols  shall  apply  directly  in  Bosnia  and  Herzegovina.  These  shall  have  priority  over  all  other law.  (Prava i slobode utvrđene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao svi njeni protokoli, primjenjivaće se direktno u Bosni i Hercegovini. Pomenuti akti imaće prednost nad svim drugim zakonima).

 

To vam u najkraćem znači da Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda sa svim njenim protokolima ima prednosti nad svim domaćim zakonima, pa tako i istovjetno mora imati prednost u odnosu na Izborni zakon BiH i to je obligatorno, odnosno o tome nema rasprave. Da kažemo ovdje i ponešto o protokolima, kojih ima 14, a koji su zapravo izmjene i dopune Konvencije. Za ovaj konkretan slučaj je važan Protokol 12, kojim se zabranjuje svaki oblik diskriminacije i koji je naša zemlja, koliko se sjećam, potpisala 2002. i ratificirala 2003. godine, tako da i taj protokol ima prednost nad svim domaćim zakonima. Za Protocol 12. važno je istaći da je prva Odluka Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga bila baš u predmetu »Sejdić-Finci« kada je utvrđeno kršenje člana 1. pomenutog protokola i kada je donesena odgovarajuća odluka u tom pogledu. Još jasnije, ovdje u članu II/2 Ustava BiH, imamo vrlo jasnu ustavnu normu koja kaže da se nikome ne može uskratiti kandidatura za bilo koji organ vlasti, jer bi to došlo u ravan termina diskriminacija, koja je zabranjena Protokolom 12. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i koja ima prednost u odnosu na sve domaće zakone. Tačnije, ne smije biti zabranjena kandidatura bilo koga za bilo koji organ vlasti i obratno, svako treba imati prava da glasa za bilo koga, a ne kako to tvrde oni koji posežu za manipulacijom da je presuda Ustavnog suda BiH bilo što zabranila, jer to svakako nije tačno. Ostaje nepoznato zašto Ustavni sud BiH nije upotrijebio i ovu normu, koja je obavezujuća, koristeći neslužbenu verziju Ustava BiH i time su očito pogrešno utvrdili činjenično stanje.

 

Politički gledano, kakve je posljedice po javni diskurs ta manipulacija proizvela. Uzimano je zdravo za gotovo da je provođenje presuda Ustavnog suda po toj apelaciji zapravo implementacija prijedloga HNS-a.

U našem političkom prostoru ima nekoliko manipulacija, pa da iskoristimo priliku i probamo ih demaskirati. Nije tačno da je Bosna i Hercegovina država koja se sastoji od dva entiteta i tri naroda, jer to tako ne piše u Ustavu BiH. Tamo jasno u jednoj od uvodnih alineja piše sljedeće:

 

Recalling  the Basic Principles agreed in Geneva on September 8, 1995, and in New York on September 26, 1995, Bosniacs, Croats, and Serbs, as constituent peoples (along with Others), and citizens of Bosnia and Herzegovina hereby determine that the Constitution of Bosnia and Herzegovina is as follows (Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 8.9.1995. godine i u Njujorku 26 9.1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s Ostalima) i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine)

 

Dakle, konstitutivni elementi ove zemlje su Bošnjaci, Hrvati i Srbi (u zajednici sa Ostalima) i građani Bosne i Hercegovine. Kako ih vezuje slovo »i« to naprosto znači da su svi jednaki u konzumiranju prava. Vidite kako jednostavno možete pronaći sve odgovore ako ih pročitate u Ustavu BiH, tako da u Bosni i Hercegovini zapravo postoje konstitutivni narodi, zatim Ostali i građani koji moraju isti stepen konzumiranja prava, a nikako da neko ima veća prava od drugoga. To je klasična manipulacija. Što se tiče toga da Bosnu i Hercegovinu sačinjavaju dva entiteta, opet ću se pozvati na nedavno saopštenje OHR-a u kojem je jasno rečeno da se postojanje entiteta veže za Bosnu i Hercegovinu i njen ustavno-pravni poredak.

 

Dodatna manipulacija odnosi se na to da je Ustavni sud BiH navodno dao instrukcije šta treba da se upiše u novi Izborni zakon BiH, pa kao HDZ-ov prijedlog to ispunjava, što nije također tačno. Ustavni sud BiH naložio je i kasnije ukinuo dijelove dva sporna člana 10.12 stav (2) i 20.16 stav (2) a-j, tako da se izmjena Izbornog zakona BiH, za sada, treba samo toga ticati, iako je zapravo prethodna i sadašnja pravna posljedica ista. U istom Izbornom zakonu BiH, preostao je član koji jasno kaže da će se ovakav sistem primjenjivati do konačne provedbe Anexa VII Daytonskom mirovnog sporazuma, odnosno do konačnog povratka svih prognanih građana u njihove prijeratne domove. Zato je jako važno pitanje, ko ima dovoljno hrabrosti da proglasi povratak okončanim, znajući da se stotine hiljada građana, još nisu vratila u svoje predratne domove (recimo Posavina, Srednja Bosna, entitet Republika Srpska, dijelovi Hercegovine i tako dalje). Kad se tako nešto desi, onda se mora sačiniti novi popis koji odgovara tom činjeničnom stanju, a nakon toga i utvrđivanje novih normi u Izbornom zakonu BiH. To HDZ očito prešućuje vodeći se svojim osobnim političkim interesima, a ne interesima građana Bosne i Hercegovine. Posebno ako znamo da u Ustavu FBiH još uvijek stoje odredbe na koji način se popunjava Dom naroda FBiH, a što treba biti prema popisu iz 1991. godine, sve do okončanja povratka svih prognanih.

 

Bez ikakvih navijačkih strasti, želim istaći da radi građana ove zemlje, sve manipulacije koje se pojavljuju u političkom prostoru iz tih razloga treba odbaciti i vratiti se na jasno utvrđene pravne norme.

 

Kako komentirate činjenicu da su čak i pojedini pravni eksperti koji stoje na liniji etničkog predstavljanja govorili da odluka Ustavnog suda nema onaj smisao koji joj Ljubić i apelanti žele učitati i da po tvrdnjama tih eksperata izbor u Dom naroda i nakon presude Ustavnog suda ostaje isti u bazičnom smislu izbora delegata?

Kao što sam objasnio u prethodnom pitanju, to je apsolutno tačno radi preostalih odredbi Izbornog zakona BiH, koje Ustavni sud BiH nije stavio van snage i onih koje se pozivaju na Anex 7. Dodao bih ovdje da je u obrazloženju svoje presude, Ustavni sud BiH koristio mišljenje Venecijanske komisije koja eksplicitno kaže:

 

Venecijanska komisija na kraju zaključuje da se „čini da je sistem prema Ustavu Federacije u skladu sa evropskim i drugim međunarodnim standardima u oblasti izbora, a budući da Izborni zakon namjerava da provede u djelo relevantne odredbe Ustava Federacije, također se čini da je sistem u skladu i sa ovim standardima. (str. 11)

 

Ovime se jasno kaže da je sadašnji sistem prema Ustavu BiH u skladu sa evropskim i međunarodnim standardima, tako da više nema nikakvih dvojbi da je činjenično stanje ostalo isto, tako da i manipulacija oko nemogućnosti provođenja izbora pada u vodu već na prvi pogled. To je Venecijanska komisija veoma jasno rekla i to treba da se primijeni ovdje. Da se još oslonimo i na to da ima razmišljanja da Dom naroda FBiH nije Dom kantona, što je tačno, ali je isto tako tačno da tamo ne sjede predstavnici naroda, nego predstavnici onih ko ih je birao, a to su skupštine kantona, što se može vidjeti i iz izlaganja zastupnika u Domu naroda FBiH, koji u najvećoj mjeri u svojim izlaganjima štite interese kantona iz kojih dolaze, a ne naroda u čije ime se predstavljaju, što je također rekla Venecijanska komisija. Sve ostalo predstavlja klasičnu zamjenu teza u nečiju političku korist. Zato treba razmisliti o ideji da Dom naroda FBiH ne bude zakonodavni organ već dom vitalnog nacionalnog ili lokalnog interesa, sa jasno propisanim normama šta je tačno taj vitalni interes.

 

Šta je onda ideja HDZ-ovo prijedloga izmjena Izbornog zakona BiH i tolika količina njihovog nastojanja da se taj prijedlog usvoji u hitnoj proceduri?

Ovdje odgovor možemo podijeliti u dva kratka dijela. Prvi je upravo ta hitna procedura, koja ne dozvoljava amandmansko djelovanje, već po principu političkog pritiska »uzmi ili ostavi« traži izglasavanje tog prijedloga. Drugi dio, tiče se njihovog nastojanja kojeg možemo pronaći u političkoj teoriji »konsocijacije« ili »konsocijacijske demokracije« koja je kao politički model napuštena u Evropi, mislim da je zadnja zemlja koja ga je odbacila bila Holandija i to 1969. godine. Taj model »konsocijacijske demokracije« po njenom autoru Arendu Lijphartu pretpostavlja četiri principa, gdje je treći od njih upravo ta HDZ-u željena proporcionalna zastupljenost, o čemu se govori ponešto i obrazloženju presude Ustavnog suda BiH. Ali, znate, ima tu jedan vidan problem jer se proporcionalna zastupljenost treba odnositi na cio teritorij jedne zemlje, odakle se izvlači ulazni podatak za izračunavanje proporcionalne zastupljenosti i u toj mjeri onda taj neko može da konzumira vlast. Dakle, ako nekog ima 15% sa stanovništvom u nekoj zemlji, onda taj neko može konzumirati 15% vlasti. Ovdje se kod nas ovaj princip »konsocijacijske demokracije« pokušava primijeniti na željene dijelove zemlje, odakle se crpe ulazni podaci sa namjerom da se proporcija vještački uveća u tolikoj mjeri da bi se konzumiralo više vlasti nego što bi nekom po ovom modelu pripadalo i to na način da se izmišlja termin koji nigdje u Evropi ne postoji – legitimni predstavnici naroda. To bi, dakle, moglo samo ako će se primijeniti na cijeli teritorij zemlje, a nikako da se kao model uzimaju samo njeni dijelovi kako bi se proporcija smišljeno uvećala. Očito da ovaj model ne može da se primijeni u Bosni i Hercegovini, pa ako ga je Evropa davno odbacila, ne znam zašto bismo mi ovdje probali da primijenimo nešto što nigdje više ne postoji. 

 

Nedavno ste istakli da zaključci Vijeća EU u prvi plan stavljanju građansko a ne nacionalno. U BiH nažalost imamo obrnut proces. Zbog čega je to tako po Vašem mišljenju?

Vijeće EU je na svojoj sjednici od 16. oktobra veoma jasno u zaključku 4. reklo da se moraju garantirati sva građanska prava i da ne smije biti diskriminacije, kao i da se vlasti BiH pozivaju da ne donose zakone ili povlače političke poteze koji mogu otežati provođenje Odluke Evropskog suda za ljudska prava iz Strasboruga u predmetu »Sejdić-Finci« kao i svih drugih vezanih odluka. Time je iskazan stav evropskih institucija, koje će ovdje provoditi njihovi predstavnici uključujući i OHR. Zašto je to tako, može se odgovoriti sa tezom da ovdje i dalje postoje političke snage koje misle da će se Evropska unija nama prilagođavati, dok je istina potpuna drugačija i odnosi se na to da BiH na svome evropskom putu mora ispunjavati evropske standarde i principe, a garantiranje svih građanskih prava je jedan od tih principa i od toga Evropa neće odustati. Domaći političari rade to vođeni prevashodno vlastitim interesima ili interesima stranke iz koje dolaze, pa time stavljaju po strani evropski put BiH, radi lične koristi, što svakako nije dobro. To će, čvrsto vjerujem, jednom prestati jer BiH nema druge alternative osim ulaska u Evropsku uniju, a to znači ispunjavanje cijelog niza uvjeta iz evropske pravne stečevine.

 

U javnosti se pojavio i prijedlog izmjena zakona o izbornim jedinicama. Koliko je u ovom kontekstu potrebno da se povede šira rasprava o općoj vrijednosti glasa građana BiH. Često se u BiH na legitimitet pozivaju oni politički subjekti koji u zbiru glasova građana se i ne mogu naročito pohvaliti brojkama?

Pročitao sam taj prijedlog i on je u osnovi pošten, ima dobru ideju. Međutim, radi mogućnosti da se nepravilno shvati taj fenomen »vrijednosti glasa« koji mora biti istovjetan za svakoga građanina BiH, mislim da prijedlog treba dodatno doraditi, na način da se otklone sve sumnje oko toga, putem dodatnog preciziranja normi koje to definiraju. Mislim da takav zakon treba donijeti kako bi se omogućilo popunjavanje Doma naroda FBiH na pošten način i da se time otklone mogućnosti da neko kome se ne svide izborni rezultati svjesno blokira implementaciju tih rezultata. Vjerujem da ima prostora da se takve dorade učine na vrijeme i da to postane jedan jako pošten i transparentan zakon koji će svim građanima garantirati jednaka prava, onako kako je to rekla Venecijanska komisija i član II/2 Ustava BiH.

 

Također, u BiH se princip konstitutivnosti uzima jako selektivno. Pojedine partije konstitutivnost odbacuju tamo gdje vide  da postoji njihova etnička većina na koju računaju. 

Konstitutivnost je termin koji se u našoj zemlji najčešće pogrešno tumači. Već sam vam citirao alineju Ustava BiH koji utvrđuje da svi imaju jednaka prava, tako da korištenje termina na selektivan način vidim kao političku igru onih kojima to u određenom trenutku treba. Nema potrebe više posezati za političkim manipulacijama, kada je Vijeće EU jasno reklo kako se treba urediti naš ustavno-pravni sistem u kojem država treba garantirati sva prava svim njenim građanima. O tome više ne treba imati bilo kakvih dvojbi, jer je to stav međunarodne zajednice, a ne moj ili vaš. To se treba provesti u djelo jer na taj način idemo bliže Evropi, dok svi prijedlozi koji nisu na liniji vladavine prava, jednostavno nas udaljavaju od evroatlantskih integracija. Vladavina prava je jako važan termin i teško će ga bilo ko od političkih elita zaobići, jer će se on kroz aktivnosti međunarodne zajednice uvijek vraćati na stol, kao nezaobilazan pojam koji jednostavno treba obezbijediti.

 

Da li je građanski princip uređenja BiH historijska nužnost?

To je jedini mogući princip da bi ovo postaja uspješna zemlja. Pa sve zemlje Evropske unije su organizirane na građanskom principu i teško je povjerovati da će neko dozvoliti BiH da radi njenih navodnih specifičnosti (kao da druge evropske zemlje nisu specifične) uđe u Evropsku uniju ako u njoj postoji bilo koji vid diskriminacije. Isto tako, koristim priliku da odbacim tezu pojedinih aktera, da unitarna BiH dovodi do supremacije nekog od naroda, što je netačno. Pa već sada u Parlamentu BiH ili Parlamentu FBiH imate natpolovičnu većinu građana iste nacionalnosti, koji mogu dominirati kad god hoće, pa to niko ne spominje kao problem majorizacije bilo koga. Dakle, BiH može biti unitarna decentralizirana zemlja, u kojoj se treba pomiriti građanski i etnički princip, ali na način da su svima garantirana istovjetna prava od strane države. To može biti polazni princip pred Londonski samit naredne godine, u okviru inicijative Berlin Plus, u čemu treba vidjeti šansu da se BiH uredi tako da svi njeni građani budu zadovoljni, uz pomirenje građanskog i etničkog principa i uređenja zemlje prema evropskim principima i standardima. Zato to jeste historijska nužnost koja nema alternative.

 

(vijesti.ba / SB)


















13.11.2017.

HOĆE LI HRVATI IKADA IZAĆI NA ULICE?

Hoće li Hrvati ikada izaći na ulice?


Ivo Anić

Autor 9.11.2017. 



Image result for ivo anić

Ivo Anić:

//////////////////////////

Veliki Bertolt Brecht sažeo je sjajno populizam u jednu rečenicu, o vlasti koja proizlazi iz naroda. No kamo ide? Etiketu „populista“ redovito koristimo kao sinonim, za ljude kojima je stav bitan, a sadržaj nebitan, ljude koji su istinska i realna opasnost svake demokracije koja ima agendu da kao ugrozu vidi sveobuhvatnu ideologiju – a ne pojedince. Populizam i populisti degradirani su oblik demokracije jer se pozivaju upravo na nju, zaklinjući se u najviše demokratske ideale, populisti u pravilu sebe „izlažu“ upravo u toj aktivnoj borbi za demokraciju, populisti koriste sintagme i uvriježene pojmove demokratskih vrednota, a u velikom broju slučajeva rado sebe ističu kao gorljive borce upravo za demokraciju, koju sustavno degradiraju.

Sociološki, ta robusna teorija ima smisla kada znamo da populisti upravo dolaze iz klase buržoazije, ili su njeni novopečeni konzumenti, a sa područja socijalne psihologije govorimo o ljudima koji se pozivaju na osjećaje „bijesa“, osjećaje „frustracije“ ili osjećaje „ogorčenosti“ koji to u svojoj suštini nisu, već su kozmetički naučene i navučene maske za javnost.

Populisti, ili njihovi gorljivi sljedbenici i pristaše, grubo i sustavno zatiru jasne granice upravo između populizma i odgovorne javne politike, populisti sustavno i znalački goruća pitanja i teme marginaliziraju, ili ih rado koriste u svoje propagandne svrhe bez jasne vizije, nakane ili volje da artikulirano odgovore na njih, populisti u pravilu ne koreliraju, jer se njihova potpora uglavnom svodi na uopćenost, i što je najvažnije, populisti sistematski poriču kako se njihovi stavovi, nakane ili konkretna agilnost vode vlastitim interesima, a ne recimo emocijama, koje u pravilu izostaju kod populista.

Desnica tu čvrsto uporište ima u jednostavnosti, jer svoje nakane jasno artikulira no obrnuto proporcionalno centrističkom populizmu, desnica stručno i znalački koristi emocije tj. domoljublje, patriotizam, duboke vjerske osjećaje, pa i osjećaj časti koji se znalački gura u prvi plan u patrijarhalnim društvima. Nietzscheova „Genealogija morala“ dala je odgovor na psihološki profil i kontekst populista, a sam Nietzsche kaže kako „ogorčeni postaju kreativni ako najpametniji među slabima na posljetku trijumfiraju“ svjesno podcrtavajući dva pojma, slabe i najpametnije među slabima, koji znalački koriste upravo tu manu kod svojih sljedbenika, birača ili apologeta, slabost da se razluči čist i jeftin populizam od odgovornog javnog djelovanja koje ima istinske i poštene nakane da djeluje, da odradi promjene nužne za demokraciju koja se sustavno dovodi u sferu manipulacije.

Moral je pijedestal i logika populizma i svoju sliku, predodžbu političkog djelovanja, populisti visoko na ljestvici morala drže nakanu, no kada populisti tvrde da isključivo oni „predstavljaju narod“ tada možete biti sigurni kako narod od njih i njihovih fiktivnih napora neće imati nikakve jasne ni bitne koristi doli ispraznih i bombastičnih najava, a kada vam populisti tvrde da ih ne podupirete, ta tvrdnja ima dvojake implikacije, drugim riječima, ako ih ne podupirete radite „protiv naroda“, dok u isto vrijeme njima, populistima, izbijate mač iz ruke.

Zanimljiva je devijacija populizma da nerijetko vidi upravo moral u kategorijama rada i korupcije, pa upravo na toj činjenici zasnivaju se čitave zajednice i lanci nepotizma koji stvaraju odane poslušnike, osigurano biračko tijelo, ali i možebitnu sigurnost u kažnjavanje nepotizma u budućnosti imenovanjima svojih ljudi u sam vrh pravosuđa, ali i medijskog sektora, što nije zanemarivo.

Populisti tako suprotstavljaju poštene, nevine, radišne ljude svojoj novonastaloj eliti koja zapravo ne radi ništa osim što uredno na izborima podupire populiste i stvaraju u društvu klimu koja postaje nepodnošljiva upravo za onu prvu kategoriju koja ili s gnušanjem odlazi u inozemstvo, ili ostaje i biva potpuno marginalizirana, kako u medijima koji su pod sličnom agendom pod kontrolom, tako i u javnom sektoru, u kojem su izloženi linču upravo onih „sigurnih“ pod budnim patronatom populista. Populizam jest kao što vidimo izrazito moralan način sagledavanja političkog svijeta, a institucije su glavna meta populista, jer nemaju jasne i artikulirane pojedince, već su množina, koju populisti rado kritiziraju jer ne zadovoljavaju njihove „visoke moralne zahtjeve i ciljeve“ no u pravilu populisti ne koriste moralnu etiku, već moralnu estetiku što je još jedna od važnih karakteristika populizma kao takvog.

Zanimljiva stvar kod populizma, i populista na kraju krajeva, jest što konačnim obnašanjem odgovorne funkcije iznenada gube svoju „auru“ koja ih je krasila dogledno vrijeme, u našem slučaju o kojem govorimo, čak i fizički izgled im se mijenja, pa tako od vitkih, gorljivih i mladih populista, čim „puste korijenje“ na vlasti dobijemo umorne, neispavane i vidno gojazne političare, zanimljivo kažem jer ta samo na prvi pogled banalna epizoda ima itekako jasnu i logičnu jednadžbu, naime, populist na vlasti automatizmom stvari prestaje biti – antielitist.

Karizma koja je naizgled krasila populista tako se rasplinula kao balon od sapunice upravo na tom sofisticiranom aspektu koji je populista ogolio do kože, jer je svojim krajnjim ciljem automatski zanijekao svoju prvobitnu svrhu, tj. gorljivu borbu sa elitama, čijih je postao dio, servis i neupitni zaštitnik logikom napredovanja. Hrvatska politička scena od svog začetka, od devedesetih na svom spektru kojeg je ponudila, nije dala ništa doli novonastalu elitu, elitu koja je hermetički postala svijet za sebe, zasebna kategorija u koju se ulazilo isključivo po ustaljenoj matrici raspodjele moći između populista, koji u nijednom slučaju nisu imali iluzija da predstavljaju narod, već isključivo osobni ili partijski interes.

Perpetuiranje moći tako je postalo obilježje populista koji se sve više srde na „narod“ kojeg su uvjeravali kako su mu jedina opcija, zaštita od raznoraznih ugroza i izdaje. Iznenada populisti imaju nizak prag na medije, za koje odjednom „nemaju živaca“ kao i za kritičare koji odjednom nisu više dobrodošla potpora, već „mračni suradnici“ kojekakvih konspiracija urote koji postaju primarne populistima na vlasti, jer dolaze iz sfere ugroze same njihove vlasti koja je jedini opijum populista i jedina stvarna opsesija, nikako rad za opće i javno dobro, podizanje standarda i borba protiv korupcije. Populisti, što je jako zanimljiva stvar u našem dobu, svojim dolaskom na vlast jačaju sigurnosni sustav, obavještajne službe, vojsku i policiju, zbog stalnog osjećaja ugroze od onog istog naroda kojeg su na početku tako rado uzimali u usta uzdižući sebe kao „glas naroda“, „narodne apologete“ ili „ljude iz naroda.“

Populisti osim što nastoje urediti demokraciju po iznenadnim represivnim načelima, zanimljivo, imaju i nakane da permanentno propituju granice izbornog zakonodavstva, tražeći adekvatan model po kojem bi funkcionirali, tj. obnašali vlast u nedogled, što ne izgleda kao potpuni raskid s demokracijom, već taj sraz sa parlamentarnom demokracijom to i jest, njeno konačno dokidanje koje nazivamo uvodom u totalitarizam, a populisti će ga nazvati „dvostranačkim sustavom.“ Liberalizam tako na tom činu fiktivno, ali i stvarno raskida sa demokracijom, jer u osnovi to zaista i nije nikakva nova stvar, posebno ako vam je pri ruci Marksov „Kapital“ koji optužuje liberalizam da pod krinkom reformista nudi „formalne slobode“ i lažne političke emancipacije koje su samo fasada ispod kojih se kriju suštinski nedemokratske stranke koje na ovaj ili onaj način nisu ništa doli puki lobisti – kapitalizma. No populisti su i nešto mnogo gore, populisti su i antipluralisti, jer stalno i uporno imaju istu mantru kako su samo oni jedini i pravi predstavnici naroda, pripisujući rado sebi i svojoj zajednici krilaticu –„ pokret!“

No što kada se populistu na vlasti dogodi slučaj Todorić? Što kada se populistu na vlasti, koji je do sada papagajski ponavljao kako „institucije moraju raditi svoj posao“ dogodi predaja policiji istog tog Todorića? Što kada se taj isti Todorić preda u ruke neovisnog sudstva koje je van domašaja ovog našeg prokušanog i dobro podmazanog? Što kada se populistu koji jako dobro zna koliko taj nesretni Todorić zna, koliko ima dokaznih materijala i argumenata koji impliciraju neraskidive i dugogodišnje veze “pokreta” sa njegovim usponom u ekonomiji, dogodi dobrovoljno izručenje takvog jednog užasa kojeg je sa smiješkom i odmahivanjem ruke prikazivalo javnosti kao bjegunca kojeg jedva čeka na klupi za optužene? Što kada se konačno suoči jedan dugogodišnji, pomno i sofisticirano njegovan populizam sa stvarnom, istinskom prijetnjom kakav je Todorić koji dolazi opremljen čitavom vojskom dobro pripremljenih advokata?

Naravno da će naš populist ponovo i još jednom posegnuti za jedinim što najbolje zna i jedinim što ustvari zna, a to je populizmom, tvrdeći kako je upravo on, populist, taj koji želi ići do kraja i naravno, kako će „institucije odraditi svoj posao.“ Kada to moraju uraditi strane institucije i budalama je jasno kako su naše, ali i kompletna populistička politika, dobile takav šamar od kojeg se ova banana država teško moralno može oporaviti, a sva je prilika i ekonomski, pravosudno da ne govorimo. No mudro je zaključiti kako se ništa spektakularno dogoditi neće, jer pogađate, hrvatska javnost nema više mehanizam da razluči populizam od stvarne i odgovorne politike, hrvatska javnost eutanazirana je do te mjere da nema tog šamara koji je može probuditi iz hibernacije i izvesti na ulice.

Zbilja, što nas očekuje ako upravo Todorić dokaže i prokaže sustav i državu nastalu na kaosu, anarhiji i populizmu?

Što ako Hrvate čeka istinska katarza koju znaju, ali koje se poput Perzeja u borbi s čudovištem nastoje ograditi navlačenjem kape na glavu? Što ako kape sa “Ka plus” oznakom, dovoljno duboke više nema da je navučemo preko očiju, ušiju i nosa?

Hoće li konačno Hrvati izvući glave iz pijeska i stati jednom na kraj populizmu koji je na koncu i kriv za sve?

Hoće li Hrvati ikada izaći na ulice?



12.11.2017.

ZLATKO DIZDAREVIĆ : RIJAD OSTVARUJE IZRAELSKI SAN

Rijad ostvaruje Izraelski san


Zlatko Dizdarević

Autor 11.11.2017. 



Image result for zlatko dizdarevic

Zlatko Dizdarević

//////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Druga nevjerovatnija činjenica koju je prije par desetljeća bilo teže zamisliti od avgustovskog snijega i leda u Rijadu, jeste da su Saudijska Arabija i Izrael postali bliski "koalicioni partneri". Tako bar hoće mlađani pučista iz Rijada, princ prestolonasljednik Muhammed bin Salman, vođen ocem, kraljem Salmanom. Pravi igrač ove sage, Benjamin Netanyahu, u svom "cjelovitom Jeruzalemu kao glavnom gradu Izraela" jedva prikriva trijumfalističko hihotanje. Dovoljno mu je samo pogledati lice na novinskim fotografijama ovih dana. Nakon svih onih vojnih pobjeda nad Arapima od '48. do danas, evo je bivše neprijatelje usrećio time što su na istoj strani sa njim, a protiv šejtana iz Irana, Sirije, Hezbollaha, Libanona, Palestinaca, Iraka, Jemena i još ponekog. Egipat je u toj priči davno eutanaziran Camp Davidskim sporazumom koji ga je eliminirao kao vojnu opasnost za Izrael. Isto je i sa Jordanom. Jednostavno kazano, za većinu režima u zemljama gdje su sunni muslimani na vlasti, povjesni nepirijatelj nije više Izrael, već je to šiitski Iran. Njih treba zaustaviti u "osvajačkom pohodu" na svaki način. Najveća sila u toj svetoj borbi, pa tako i saveznik, sada je Izrael!
........................

U času pisanja teksta, diplomacija se zahuktava, stranci napuštaju Bejrut, zla slutnja se nadvija nad Libanon, a šapće se da Trump i Putin u Vijetnamu usaglašavaju detalje o Siriji, pa tako valjda i sprečavanju nove histerije koja je potekla iz Rijada. Teško da jedan sporazum može to sve definitivno smiriti. Mnogi to, zapravo neće. Naprotiv.       

Piše: Zlatko Dizdarević

Politike u svijetu, onako kako smo je doživljavali ne tako davno, više nema. Na to mjesto zasjelo je hladno nadmetanje golom silom bez ikakvih obzira. O povijesti, realnosti i budućnosti niko više ne razmišlja. I samo sjećanje na nekadašnje nadmudrivanje, diplomatsko nadigravanje uz poštovanje sebe i protivnika, čita se kao čista glupost, vic. Izgledno je da u funkciji ovakve “politike” uskoro neće biti mjesta ni za iole ozbiljne medije. Neka o sili  misli šta ko hoće, koga se to tiče. Eno im estrade, trača i starleta pa neka se zabavljaju. Ozbiljni političari i diplomate, ne tek klonirani administrativci, otišli su tamo gdje se doista odlučuje – u korporacije i zakulisne finansijske centre moći. Sila se ruga svima koji se sjećaju pravde, sistema i svjetskog poretka, fakata i činjenica koje vide i priznaju vlastite oči.

Kao dio svega ovoga, minula sedmica na Bliskom istoku bila je i više nego zanimljiva. Sasvim sigurno o njoj će se knjige pisati. A nakon svega, jednom, cijela će priča stati u knjižicu od pedesetak stranica, u sagu o pohlepi, izgubljenoj pameti i dostojanstvu, o gaženju vlastitog identitea, o najnižim ljudskim strastima koje su porazile čovjekov intelektualni kod, o izdaji i bolesnim ambicijama. Konačno, o novom povjesnom reteriranju na Bliskom istoku, spram grandioznih civilizacijskih dometa na tim prostranstvima.

Svedeno na današnju  političku bijedu Istoka uokvirenu u tek nekoliko decenija što su kao tren spram milenija u vječnim zapisima, evo dvostruke pobjede nove realnosti koja je ne tako davno izgledala nemoguća: U Saudijskoj Arabiji, zemlji oličenju svega što je protiv one demokracije koju Zapad drži kao mjeru važnog u svijetu, desila se eksplozija preambicioznog siledžijstva u dodatnom osvajanju već osvojene vlasti. Naravno, priča je od saveznika pa i na tom Zapadu pročitana i pohvaljena kao izraz “pozitivne orjentacije i novog liberalnijeg  kursa u zemlji”. Narod plješće populistički jer je to dokaz poštenja njihovog Princa pučiste, iskazanog ponoćnim hapšenjima prebogatih loših prinčeva kojima će se uzeti njihov “prljavi” novac. Voli se kad loši prinčevi padaju. A potrebni dokaz o ogromnim koracima u osvajanju građanskih prava našao se u milošću poklonjenom pravu ženama da smiju voziti automobile! Eto i novog novca za kruh i auta za igre.

Druga nevjerovatnija činjenica koju je prije par decenija bilo teže zamisliti od avgustovskog snijega i leda u Rijadu, jeste da su Saudijska Arabija i Izrael postali bliski “koalicioni partneri”. Tako bar hoće mlađani pučista iz Rijada, Princ prestolonasljednik Muhammed bin Salman, vođen ocem, kraljem Salmanom. Pravi igrač ove sage, Benjamin Netanyahu, u svom “cjelovitom Jeruzalemu kao glavnom gradu Izraela” jedva prikriva trijumfalističko hihotanje. Dovoljno mu je samo pogledati lice na novinskim fotografijama ovih dana. Nakon svih onih vojnih pobjeda nad Arapima od ’48. do danas, bivše je neprijatelje usrećio sada time što su na istoj strani sa njim, a protiv šejtana iz Irana, Sirije, Hezbollaha, Libanona, Palestinaca, Iraka, Jemena i još ponekog. Egipat je u toj priči davno eutanaziran Camp Davidskim sporazumom koji ga je eliminirao kao vojnu opasnost za Izrael. Isto je i sa Jordanom. Jednostavno kazano, za većinu režima u zemljama gdje su sunni muslimani na vlasti,  povjesni nepirijatelj nije više Izrael, već je to šiitski Iran. Njih treba zaustaviti u “osvajačkom pohodu” na svaki način. Najveća sila u toj svetoj borbi, pa tako i saveznik, sada je Izrael!

Za one koji ne znaju mnogo o svemu ovome, što nije ni čudo uz svjetske medije zadužene za dirigovani košmar, priča počiva na činjenicama ma koliko ih se negiralo:

Operacija  je započela u subotu uveče, 4. novembra, masovnim hapšenjem nekoliko desetina  najviđenijih  ljudi iz politike i biznisa u Rijadu. Odluku o hapšenjima donio je tek nekoliko sati nakon ustanovljavanja Visoki antikorupcijski komitet na čelu sa Princom Mohammedom bin Salmanom. Prema prvim informacijama tada je uhapšeno 11 prinčeva iz kraljevske familije, uz 4 sadašnja i mnoge bivše ministre, funkcionere, ključne poslovne ljude u kraljevini… Svi pod optužbom za utaju, pranje novca, pljačku, ukratko najteže vidove korupcije. Komitet nastavlja da radi. Utvrđuju kriminal uz pravo na oduzimanje imovine, zabranu kretanja, izdavanja naloga za hapšenje…U četvrtak uveče iz Rijada je stigla informacija da je iznos zaplijenjenog novca na računima uhapšenih u tih prvih pet dana operacije osam stotina milijardi dolara! O količini novca koji je na računima vani još se špekulira.

Ko se ne sjeća, minulog juna kralj Salman je detronizirao do tada zvaničnog prestolonasljednika, ministra unutrašnjih poslova Princa Mohameda bin Nayefa, smjestio ga u kućni pritvor i na njegovo mjesto imenovao svog tridesetjednogodišnjeg sina, Princa Mohammeda bin Salmana. On je do tada bio ministar odbrane, imenovan u 28. godini, poznat uglavnom kao inicijator i realizator krvavog rata u Jemenu. Princ je ubrzo preuzeo sve ključne resore u vojsci, policiji i obavještajnim službama. Ambicija je poklopila i “civilne” sektore. Otac mu nije imenovao zamjenika na mjestu prestolonasljednika. Ovim potezom promijenjen je i tradicionalni red nasljeđivanja u Kraljevini koji nije išao linijom sinova već braće. Put za nasljednika starom Kralju Salmanu bio je trasiran. To sinu, očigledno, nije bilo dovoljno.

I samo neka imena sa liste pohapšenih minulog vikenda dovoljno govore o tome kako u svojoj beskrupuloznosti Mohammed bin Salman već sada obrvama nebo dodiruje. Prvi na listi su dvojica sinova prethodnog kralja Abdullaha, Princ Miteb bin Abdullah, komandant Nacionalne Garde i Princ Turki, guverner Rijada, što je nekada bio i Kralj Salman. Odmah do njih je Princ Alwaleed bin Talal, bivši ministar finansija i jedan od najvećih svjetskih investitora, uz ostalo i u Twiter, Apple, Citigroup, Twenty-First Century Fox i u još mnoge velike svjetskih kompanije i brendove. Sa njima je i značajni investitor i milijarder Saleh Kamel, potom Adel Fakleh, ministar ekonomije i planiranja duboko involviran u prestolanasljednikov futuristički projekat “Vision 2030″. Uhapšen je i Ibrahim al-Assaf, dvadeset godina ministar finansija. Ništa manje nije značajan i Waleed al-Ibrahim, šef MBC medijske imperije i blizak rođak bivšeg Kralja Fahda. Uočljivo je i hapšenje vlasnika Saudi BinLaden Group, moćne kompanije polubrata čuvenijeg šefa Al Qaede, Osame bin Ladena…

Ako je hapšenje prvih ljudi bilo zato jer su smetali Mohammedu bin Salmanu u punoj kontroli vlasti u zemlji, onda je brutalna čistka velikog broja glavnih igrača iz svijeta biznisa, u trenutku navodnog redefiniranja ekonomske budućnosti zemlje – smiješna. Svjetski poslovni krugovi prepoznali su taj ogromni nonsens. Samo sedmicu  dana prije svih ovih hašenja, u tom istom Ritz-Carltonu, sada ispražnjenom i pretvorenom u zatvor za uhapšene (“ne mogu prinčevi, ipak, odmah u kazamate sa drugim kriminalcima) bila je održana grandiozna konferencija sa više od dvije hiljade probranih svjetskih “tajkuna”, o vizijama investiranja u Saudijskoj Arabiji. Amerikanci su tamo pritiskivali kako bi im se saudijski naftni gigant Aramco još više “približio”, a Mohammed bin Salman je izlagao planove za “robot city” uz velikodušnu i bizarnu ponudu – u koju niko nije smio da posumnja – da će robotima davati i državljanstvo Saudijske Arabije! Nadmetalo se projektima i obećanjima, a vodeći ekonomski i poslovni tim Rijada sačinjavali su mnogi od onih koji su samo sedmicu kasnije završili u istom hotelu, samo kao uhapšenici, po podovima uz pokoji pokrivač.

I mimo analize stvarnih motive čistke – jesu li bili suviše utjecajni za ukus Princa ili nisu pokazivali dovoljno oduševljenja njegovim vizijama budućnosti Kraljevine – ostaju konstatcija i pitanje. Konstatacija je kako je velika većina onih iz svijeta što su učestvovali  na konferenciji brzo “povukli ručnu” u daljim poslovima sa Rijadom ne znajući o čemu se tu radi i šta će biti  sa njihovim partnerima i programima sa Konferencije. Uz to, sa kim će to Kraljev sin, sutra  Kralj, u poslove transformacije sa onima u svijetu koji pomno osluškuju i mnogo manje potrese na tržištima.

Vanjski aspekt “zemljotresa iz Rijada” još je ozbiljniji. Muhammed bin Salman je otvorio u tri godine vladavine, kao ministar odbrane i potom komandant “svega” u Kraljevini više ratnih sukoba i kriza nego Saudijska Arabija u minulih osamdeset godina. Jemen, Sirija, Katar, Iran, evo Libanon…O ratu u Jemenu svijet znakovito ne zna bezmalo ništa mada humanitarci tvrde da je to agresija sa najstrašnijim humanitarnim posljedicama posljednjih decenija u svijetu. Medijska pustara je tu surova iako Princ ima plan da neposlušni Jemen zatvori potpuno i sa mora, kopna i zraka, dok ne saviju kičmu. Drznuli su se pobuniti protiv Rijada! Za svijet je dovoljna optužba da su oni organizirani iranski igrač protiv njih, a i blizu su provincije u Saudijskj Arabiji gdje žive šiiti, i to na velikim nalazištima nafte. Otud i optužba kako im Iran pomaže u raketiranju sve do Rijada, pa im treba objaviti rat kao najvećem zlu svijeta.Uz pomoć Izraela, jer oni to mogu i hoće. Eto koalicije.

Operaciju  treba početi od Libanona, tamo je Hezbollah koji drži južno krilo Iranu u “njihovom prodoru preko Iraka, Sirije do Libanona, Izraela i Gaze kako bi osvojili Bliski istok”.

Skaska sa ostavkom libanonskog premijera Saada Haririja u tome je posebna. Stjecajem okolnosti, bio sam u Bejrutu u petak, 27. oktobra uveče, na velikom prijemu i večeri organiziranoj na poziv predsjednika Michela Aouna za stotinu vodećih investitora iz zemlje. Premijer Saad Hariri je održao optimističan govor. Planirao je kako će Libanonci sa partnerima u narednim mjesecima i godinama učestvovati u post-ratnim poslovima u Siriji, vrijednim 300 milijardi dolara. Ni riječi o strahovima, prijetnjama, odlasku, ostavci. Samo koji dan kasnije Hariri odlazi u Rijad na poziv odatle. Tamo se spremao i  predsjednik Aoun. U subotu, 4. novembra, iz Rijada preko tv ekrana libanski premijer objavljuje šokantnu vijest: Podnosi ostavku na funkciju “jer vjeruje da je cilj zavjere i atentata”. Kaže, pakao kojeg širi Iran u regionu je u pozadini svega. Hariri je inače državljanin i Saudijske Arabije, a notorna je činjenica da ga je dvor u Rijadu “izmislio” i gurnuo u politiku u Libanonu nakon atentata na njegovog oca Rafica 2005.

Igra sa ostavkom, pa najvjerovatnije i pritvorom u Rijadu je providna. U Bjerutu kažu da je laž kako je otišao iz Rijada u Abu Dhabi, pa će onda u Bahrein. Tvrdnje su da je Haririja Princ svrstao uz pohapšene. Natjeran je da objavi ostavku i sada mu kao “običnom” građaninu Saudijske Arabije mogu i suditi za navodno ogromne pronevjere i pranje novca koji mu je Rijad, navodno, slao za operacije protiv Irana i Hezbollaha u Bejrutu i dalje.

Epizoda sa premijerom jednog državljanstva a u drugoj državi, ovako postavljenim pa skinutim je bizarna. Hezbollah je u Libanu podigao vojsku na najviši stupanj pripravnosti a bilježe se i odlasci mnogih službenika tamošnjih ambasada izvan zemlje. U uvijek čudovišnom Bejrutu kažu, dok je kurs dolara isti, a jeste, nije drama. Iza zavjese, planove sinhroniziraju Netanyahu, Muhammed bin Salman i Trumpov zet i savjetnik Jared Kushner, snažni branitelj jevrejskih naselja na palestinskoj Zapadnoj obali. Tema su im naredni  koraci protiv Libanona gdje je “zmijsko jezgro Irana – Hezbollah”. Zet je izvjesno obavjestio o svemu predsjednika koji je u Aziji na turneji pa, eto, nije u prvoj liniji događanja. Ali cijelu priču zdušno podržava.

Napad Izraela na Hezbollah, sa sunni partnerima iz zemalja što su im se zdušno pridružili “protiv pošasti Irana”, proizveo bi novu, razornu eskalaciju sukoba u regionu. Ali sada striktno međumuslimanskih, temeljem podjele “protiv ili za Teheran, protiv ili na strani Rijada.” A izmješanost po ovoj liniji je tolika da neće ostaviti bezmalo pedlja na Bliskom istoku ne uvučenog u zlo.

Sve ovo je na ogromnu, dugo čekanu sreću Netanyahuovog Izraela koji zato već zabacuje poglede i mnogi dalje, na granice “povjesnog kraljevstva”, do Ura i Mesopotamije. A pomenute dvije koalicije već na slijedećoj stepenici imaju mnogo moćnije igrače. Ameriku i Rusiju uz ostale njihove saveznike. Ne može se reći da je samo ambicija jednog mlađanog Princa sve ovo svjesno proizvela. Teško je vjerovati da dotle dobacuje. Ali je duboka “nesvijest” o posljedicama te ambicije u kombinaciji sa ocem bolećivim spram ovakvog sina, ponovo omogućila veliki i razorni poraz Arapa na svojim vlastitim prostorima. U korist onih koji su taj prostor oduvijek doživljavali tek kao “arapski sto”, po uzoru na gurmanski, “švedski”.

U času pisanja teksta, diplomacija se zahuktava, stranci napuštaju Bejrut, zla slutnja se nadvija nad Libanon, a šapće se da Trump i Putin u Vijetnamu usaglašavaju detalje o Siriji, pa tako valjda i sprečavanju nove histerije koja je potekla iz Rijada. Teško da jedan sporazum može to sve definitivno smiriti. Mnogi to, zapravo neće. Naprotiv.

Novi list

/////////////////////////////////


12.11.2017.

DA LI JE RUSIJA VUČIĆEVA REZERVNA VARIJANTA?

Da li je Rusija Vučićeva rezervna varijanta?


Image result for dali je rusija vuciceva rezervna varijanta

Transparent sa likom ruskog predsednika, Beograd

U Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o odnosu Aleksandra Vučića prema Vladimiru Putinu i Rusiji. Sagovornici su bili Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam iz Novog sada, i Dušan Spasojević, docent Fakulta političkih nauka u Beogradu.

Bilo je reči o tome zašto su režimski mediji puni kritika na račun Evropske unije dok u isto vreme slave Putina i moć ruskog oružja, zašto je Putinov poklon od šest starih migova za srpske zvaničnike važniji od stotina miliona eura koje je Evropska unija darovala Srbiji, o neskrivenoj proruskoj orijentaciji dva ključna ministra u srpskoj vladi - Ivice Dačića i Aleksandra Vulina.

Razgovaralo se i o tome zašto vlast žestoko reaguje kada američki zvaničnik Hojt Brajan Ji kaže da Srbija treba da se opredeli između Zapada i Rusije, a ćuti kada ruski minstar inostranih poslova Sergej Lavrov aludira da bi se u Srbiji mogao dogoditi ukrajinski scenario, da li Vučić od Evropske unije želi samo novac, ali ne i njene vrednosti - demokratiju, slobodu medija i vladavinu prava, kao i o tome koliko sadašnji sistem u Srbiji liči na onaj u Rusiji.

Omer Karabeg: Kada se govori o vezama Srbije i Rusije, obično se ističe potreba Srbije da ima podršku svetske sile kao što je Rusija koja će braniti njene interese kada su u pitanju Kosovo i Republika Srpska i koja će zaustaviti izglasavanje rezolucije o genocidu u Srebrenici u Savetu bezbednosti, kao što je to uradila pre dve godine. Da li, međutim, postoje i unutrašnji razlozi približavanja Moskvi? Ne čini li vam se da sadašnji sistem u Srbiji više liči na onaj u Rusiji nego na sistem u zapadnim demokratijama?

Kad kumu jednom poljubiš ruku...

Aleksandar Popov: To što je Rusija stavila veto na izglasavanje rezolucije o Srebrenici i što se pojavljuje kao zaštitnik Srbije kada je reč o Kosovu - ima svoju cenu. Kada kumu jednom poljubiš ruku, onda postaješ njegov doživotni dužnik. Slažem se da odnos sa Moskvom ima i unutrašnjo-političku dimenziju i to iz dva razloga.

Prvi je što dobar deo našeg stanovništva gaji rusofilska osećanja, a drugi što sistem u Srbiji - gde nema vladavine prava, gde je visoka korupcija, gde nema medijskih sloboda, gde su ugroženi oni koji otvoreno kritikuju vlast - mnogo podseća na ruski način upravljanja državom.

Dušan Spasojević: Mislim da je glavni razlog izuzetno dobrih odnosa sa Rusijom prorusko raspoloženje biračkog tela Srpske napredne stranke. To biračko telo prihvata Evropsku uniju kao pragmatični cilj, ali je srcem uz Rusiju.

Omer Karabeg: Može li se napraviti paralela između Vučićeve Srpske napredna stranke i Putinove Jedinstvene Rusije? Liče li te stranke jedna na drugu?

Aleksandar Popov: Čini se da su te stranke veoma slične i veoma bliske što pokazuju i njihovi međustranački odnosi, mada ne treba zaboraviti da Srpska napredna stranka ima odnose i sa narodnjačkim strankama u drugim zemljama.

Popov: Vučićeva i Putinova stranka su veoma slične
Popov: Vučićeva i Putinova stranka su veoma slične

Dušan Spasojević: U određenoj meri postoje sličnosti, ali Srpska napredna stranka želi da liči, recimo, i na Hrišćansko demokratsku uniju Angele Merkel. To je stanka koja ima snažnog lidera na kome se bazira cela stranka, ali to nije ni stranka Vladimira Putina, ni Viktora Orbanova, ni Redžepa Tajipa Erdogana. Reč je o nekoj vrsti mešavine. Vučić uspeva da ostane na vlasti zato što uspešno balansira. On pokazuje jedno lice gostima iz Vašingtona, Brisela i Berlina, a drugo Putinu, Orbanu i Erdoganu.

Putin i rusko oružje

Omer Karabeg: Mediji koje Vučić kontroliše, a to su tabloidi i najveći broj televizija i dnevnih listova, puni su kritika na račun Evropske unije i Amerike, ali nećete naći nijednu kritičku reč o Rusiji. Umesto toga slavi se Putin i snaga ruskog oružja. Zašto se to radi, da li iza toga stoji neki cilj?

Dušan Spasojević: Rekao bih da se nacionalnim, patriotskim diskursom koji je okrenut ka Rusiji pravi balans u odnosu na, uslovno rečeno, proevropsku politiku koju sadašnja vlada vodi.

Ustupci u vezi sa Kosovom, kao i činjenica da Srbi učestvuju u kosovskoj vladi pokušavaju se prikriti snažnim, skoro ratnim diskursom koji svakodnevno promovišu tabloidi. To oduševljanje ruskim oružjem i promovisanje ratnog stanja stvara osećaj kao da će rat sutra početi.

Čini se da Vučić u tome ne vidi nikakvu opasnost, ali problem će nastati kada te emocije počnu da se prelivaju u mainstream političku arenu. Tada će se teško moći kontrolisati. Za sada je reč samo o političkoj strategiji, ali je pitanje kakva će biti cena i kakve će biti posledice te strategije.

"Putin bar" u Novom Sadu
"Putin bar" u Novom Sadu

Aleksandar Popov: Mislim da iza toga stoje dve namere. Jedna je da se poruči biračkom telu Srpske napredne stranke da mi imamo ne samo put ka Evropi, nego i alternativni put. U isto vreme to je i poruka Briselu da Srbija ima i rezervnu varijantu, pa ako Brisel ne ubrza naš put ka Evropskoj uniji, mi imamo i alternativu. Međutim, sve to ima granicu.

Videli smo koliku je nervozu izazvala izjava američkog zvaničnika Hojta Brajana Jia koji je rekao da Srbije ne može da sedi na dve stolice. Tada smo se suočili sami sa sobom, pogledali u ogledalo i videli da niti je Vučić Josip Broz Tito, niti je Srbija nekadašnja Jugoslavija, niti je naše okruženje ono koje je nekad bilo. Nevolja će biti kada nas stave pred izbor - Evropska unija ili Rusija.

Ovo što je Hojt Brajan Ji rekao samo je upozorenje, ali kada dođe trenutak odluke, onda ćemo se naći u velikoj nevolji. Rusija se previše penetrirala u Srbiju da bi je olako ispustila, jer joj je Srbija izuzetno važna za njeno prisutsvo u jugoistočnoj Evropi. To može da izazove velike lomove.

Hojt Ji i Lavrov

Omer Karabeg: Kada je zamenik pomoćnika američkog državnog sekretara Hojt Brajan Ji rekao da Srbija ne može na sedi na dve stolice, vladini funkcioneri su oštro reagovali, a kada je ruski ministar inostranih poslova Lavrov izjavio da ga odnos Zapada prema Srbiji podseća na odnos Evropske unije prema Ukrajini, niko od zvaničnika nije reagovao, mada je ta izjava sadržavala poruku da Srbija može proći kao Ukrajina, ako se opredeli za Zapad.

Dušan Spasojević: Vučić je u značajnoj meri preuzeo kontrolu nad javnim diskursom, tako da je apsolutno moguće da se jednoj izjavi da ogroman značaj, a da se druga, koja je podjednako provokativna, potpuno prećuti. To samo govori koliko je nadmoćna pozicija Vučića i Srpske napredne stranke.

Omer Karabeg: Ali zar sve to ne govori koliki je uticaj Rusije u Srbiji? Danima se slavi što je Rusija poklonila Srbiji šest starih migova i govori da je zahvaljujući Rusiji Srbija postala najjača vojna sila u regionu, dok se stotine miliona dolara pomoći koju je obezbedila Evropska unija gotovo i ne pominju?

Aleksandar Popov: Pravo je pitanje zašto smo dozvolili da Rusija ima toliki uticaj u Srbiji. I veto na rezoluciju o Srebrenici i migovi imaju svoju cenu i naša vlast bi trebalo da zna da će jedanog dana doći račun na naplatu. Rusija nije stavila veto i isporučila nam izraubovane migove zato što voli Srbiju, nego zato što je njen interes da bude što više prisutna u Srbiji.

Uostalom, crvena linija je već pređena. O tome najbolje svedoče dva nedavna događaja. Kada je ukrajinski ambasador Oleksander Aleksandrovič kritički govorio o ponašanju Rusije u Srbiji, Ministarsvo inostranih poslova žestoko je reagovalo, pa je on povučen na konsultacije u Kijev.

Oleksander Aleksandrovič
Oleksander Aleksandrovič

Nekoliko dana nakon toga ruski ambasador Aleksandar Čepurin dao je vrlo neprimerenu izjavu koja predstavlja mešanje u unutrašnje stvari Srbije, ali ovog puta nije bilo nikakve zvanične reakcije. Ruski ambasadori se ovde ponašaju kao da je Srbija jedna od ruskih gubernija, a oni naši gubernatori.

Sećam se da je prethodnik Aleksandra Čepurina, Aleksandar Konuzin, u prepunoj sali na Beogradskom bezbedonosnom forumu tokom diskusije o Kosovu upitao: "Ima li ovde Srba" i onda je otišao ne dozvoljavajući da mu iko postavi pitanje. Na to bi svaka pristojna zemlja koja čuva svoje dostojanstvo reagovala, međutim, ni na Konuzinov ispad, niti na Čepurinovu nedavnu izjavu nije bilo zvaničnih reakcija.

Veliki brat

Omer Karabeg: Zašto se ruskim ambasadorima toleriše ono što se ne toleriše zapadnim ambasadorima?

Dušan Spasojević: Verovatno zato što je Srbija na specifičan način u podređenom položaju u odnosu na Rusiju. S jedne strane, Rusija predstavlja kartu za cenjakanje sa Briselom, a s druge strane ona u Srbiji promoviše vrlo konzervativni nacionalizam koji odgovara jednom delu biračkog tela i značajnom broju političkih partija kojima ne smetaju takva istupanja ruskih ambasadora. Srbija nema jasan stav ni o krizi u Ukrajini. U pitanju je strah da se ne iznervira veliki zaštitnik i veliki brat.

Omer Karabeg: Vrlo je zanimljivo ponašanje ministra inostranih poslova Ivice Dačića. Srbija je zvanično na evropskom putu, a njen ministar inostranih poslova ne propušta nijednu priliku da kaže nešto loše o Evropskoj uniji. O Rusiji se iz njegovih usta nikada nije čula nijedna kritička reč, već samo pohvale i panegirici. Isto tako se ponaša i ministar odbrane, Aleksandar Vulin. Dva ključna ministra otvoreno se ponašaju proruski. To nikako nije slučajno.

Aleksandar Popov: Oni to sigurno ne rade na svoju ruku, jer da je tako sigurno bi bili ukoreni od predsednika države. Vučić to toleriše iz više razloga. Jedan od ključnih razloga je taj što nam sa Zapada - iz Brisela i Vašingtona - u poslednje vreme najčešće stižu ukori zbog svega onoga što ne radimo da bismo bili kompatibilni sa vrednostima Evropske unije, dok nam iz Moskve stižu samo pohvale.

Dačićevo rusofilstvo

Dušan Spasojević: Što se tiče Ivice Dačića, to nije neko novo ponašanje. On već duže vreme pokušava da artikuliše vrednosti koje nisu u skladu sa spoljnopolitičkom pozicijom Srbije. Nekada je to flertovanje sa jugonostalgijom, nekada je to nacionalizam, a najčešće rusofilstvo. Sve se to negativno odražava na imidž koji Evropska unija ima u Srbiji.

Postavlja se pitanje da li će kritičnost koju značajan deo građana Srbije oseća prema Evropskoj uniji u jednom trenutku postati politički problem. Mi smo 2008. godine na onim čuvenim izborima formalno izabrali evropski put, ali se bojim da će, ako se nastavi sa stalnim kritikama Evropske unije, taj put pre ili kasnije biti doveden u pitanje.

Omer Karabeg: Vi govorite o tome da sve više dolazi u pitanje podr&sc