Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

12.10.2017.

SEDNA SILA NA EGZORCISTIČKOJ SEANSI

Sedma sila na egzorcističkoj seansi


Marijan Vogrinec

Autor 12.10.2017. 



Sedma sila na egzorcističkoj seansi
Foto: Al Jazeera

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Socijalizam je oslobodio mjesto asocijalnom kapitalizmu najrigidnijeg, izrabljivačkog tipa, a jednopartijsku kontrolu javnog uma preuzela je višepartijska, neprofesionalna i ekonomski promiskuitetna te je drastično zaoštrila. Jaka profitersko-interesna sprega političke vlasti i vlasnika medija, kolateralno i velikih oglašivača, uspjela je srozati (i to još čini) jednu časnu profesiju bez čije vjerodostojnosti nema istinske demokracije i aktivne participacije građana kao kontrolnog mehanizma vlasti. I uspjela je kritično razjediniti, deprofesionalizirati i marginalizirati novinare. Čast iznimkama koji su ipak žurnalističke gromade pa, na vlastitu ponajviše materijalnu štetu, nastoje dokazivati da nisu ovodobni sizifi i da idealistički vjeruju u pravdu, čast i poštenje

Marijan Vogrinec 

Novinarka Mirjana Hrga, ponikla 1990-ih godina iz političko-ideološki kontroverznog HTV-ovog inkubatora „Motrišta“ pod urednikovanjem pašalićevca Miljenka Manjkasa, može samo žurnalističkoj kolegici Klari Rožman iz Jutarnjeg lista biti „jedna od naših najvećih televizijskih zvijezda“ i „prekaljena novinarka“ koje – a to jest istina – „već tri mjeseca nema na televiziji“. Na RTL-u joj zahvalili na suradnji, kao što joj se iz raznih (ne)profesionalnih razloga prekidao ugovor o radu na HRT-u dolaskom prve SDP-ove vlasti, a kasnije na Novoj TV i Al Jazeeri Balkans. Hrgin intervju kolegici Rožman, koji je Jutarnji objavio ovih dana, nema baš nikakav javnosti relevantan povod – ako to nije njezina tužba protiv tjednika Novosti zbog „duševnih boli“ – ali jest dokaz više o sve gušćem (su)mraku kojim se demokratski defektna država ne prestaje poigravati tzv. sedmom silom. Na profesionalnoj, etičkoj i financijskoj razini.

Ta egzorcistička seansa političko-vlasničkog/poduzetničkog istjerivanja duha pravog, autentičnog novinarstva iz medija i tretiranjem novinara kao poslušnih najamnika ne prestaje, eto, od 1990. godine. Do te ne samo vremenske razdjelnice, socijalistički je jednopartijski politički mainstream determinirao medijska pravila ponašanja, pa se točno znalo tko može, gdje, kako i o čemu izvještavati javnost. Raspadom, pak, tog sustava i uvođenjem „demokracije“, novinarsko je najamništvo samo prepakirano iz grubog pakpapira u naoko demokratski celofan, s tim da su sve dotadašnje režimske strogoće postrožene na ikstu i nehumano izopačene.

Socijalizam je oslobodio mjesto asocijalnom kapitalizmu najrigidnijeg, izrabljivačkog tipa, a jednopartijsku kontrolu javnog uma preuzela je višepartijska, neprofesionalna i ekonomski promiskuitetna te je drastično zaoštrila. Jaka profitersko-interesna sprega političke vlasti i vlasnika medija, kolateralno i velikih oglašivača, uspjela je srozati (i to još čini)  jednu časnu profesiju bez čije vjerodostojnosti nema istinske demokracije i aktivne participacije građana kao kontrolnog mehanizma vlasti. I uspjela je kritično razjediniti, deprofesionalizirati i marginalizirati novinare. Čast iznimkama koji su ipak žurnalističke gromade pa, na vlastitu ponajviše materijalnu štetu, nastoje dokazivati da nisu ovodobni sizifi i da idealistički vjeruju u pravdu, čast i poštenje.

Žabokrečina i mulj kvazinovinarstva

Novinar je ili potrkalo na minimalcu, poslušan ugovorni najamnik koji i ne mora biti osobito inteligentan i pismen – što dnevno demonstriraju najveći elektronički i tiskani mediji – ili izvrsno plaćen, vokabularno okretniji trbuhozborac eksponiranih politika i ekonomskih interesa. Krivnjom nakaradnog Zakona o radu, pa svim tim izmjenama i dopunama posebnih medijskih propisa te impotentnom cehovskom HND-u, novinar je globalno tretiran kao neki čudnovati kljunaš za kojeg ne vrijedi lovostaj. Poslodavac mu može svašta raditi, najčešće nečasnim interesnim komplotom s političarima, a da nikom ne mora ništa objašnjavati. Ucijenjen ovisnošću o kakvom-takvom honoraru ili plaći, novinar će se pokriti ušima po glavi i trpjeti svoje bespravlje.

Ako je posrijedi gledanija/čitanija/slušanija žurnalistička osobnost, pa je zbog javnosti baš nezgodno samo tako podijeliti joj pakrački dekret, najčešće se alibi izvlači upravo iz ili u ime javnosti koja navodno „traži smjenjivanje“. Ta magična/moćna javnost baš je prije koji dan „zahtijevala“ ukidanje HRT-ove emisije „Hrvatska uživo“ sposobne urednice i voditeljice Maje Sever te njezino degradiranje na radno mjesto male od kužine u emisiji Aleksandra Stankovića „Nedjeljom u dva (Nu2)“. O tom skandalu, a radi se o autorici znatno većeg profesionalnog i etičkog kapaciteta od Mirjane Hrge, nitko nije objavljivao intervjue. A trebalo je. Itekako. Makar za uzburkati žabokrečinu i mulj u smrdljivoj močvari kvazinovinarstva.

Samo je književnik i kolumnist Slobodne Dalmacije Ante Tomić u „Vlaškim poslima“ napisao suosjećajno ljutit, ironičan tekst u kojem se prisjeća kako je ratnih dana upoznao „štrkljavi djevojčurak“ koji je, blatnjav i u colukama, donosio HRT-u izvješća s najopasnijih čuka na Velebitu i drugih prvih crta bojišnice, koja njezini današnji oponenti nikad nisu vidjeli niti će ikad vidjeti. „Svih je dvadeset pet godina ista“, piše Ante Tomić, „gine za istinu i neumorno zagovara slabije, pa i kad se to ne isplati, a uglavnom se ne isplati. Dobro, nikad se ne isplati. (…) Pa kad toj i takvoj Maji Sever nesposobna televizijska uprava ukine emisiju, a kojekakva bagra s kolca i konopca, saborske budale, katolički fanatici i retardi s ustaškim kapama stanu trijumfalno klicati da je otišla jedna koja mrzi sve što je hrvatsko, sav komentar te situacije pristojnom čovjeku stane u tri riječi: j… vam mater“.

Za Maju nema mjesta u toj državi, osim negdje u zapećku hrvatske dalekovidnice na kojoj Hrga 2000-tih godina „nije željela primati plaću za nerad“. Sad bi mogla, ako je vjerovati kuloarima, primati plaću za uređivanje/vođenje HRT-ove emisije „Otvoreno“, umjesto anemičnog i mlakog Damira Smrtića. Koji joj je sada – uz drugog supruga, odvjetnika – valjda krunski svjedok u sudskom postupku protiv tjednika Novosti. Njih dvojica najbolje znaju kakve je strašne psihičke traume pretrpjela samo zato što su Novosti objavile satiričnu kritiku njezina transfera i djelovanja na RTL-u te spomenule da je potekla iz radikalno desničarskih HRT-ovih „Motrišta“. Kako to nije uvreda Ani Jelinčić, Mislavu Bagi, Ivi Gačić i još nekim poznatijim tv-licima iz istog tv-formata?

S obzirom na HDZ-ovu ekipu koja sada drži HRT, ne bitno različitu od one do prije 17 godina, Mirjana Hrga bi opet mogla doći na svoje. Najbolja preporuka za unosan novi ugovor o radu, nakon što je isti posao navodno odbila bivša urednica i voditeljica „Otvorenog“ Hloverka Novak-Srzić, a dolazak ekstremnog Velimira Bujanca još je lani, za Karamarkovog uredovanja u javnom prostoru bila neslana šala iz kafića u Novinarskom domu, nedvojbeno je lanjski (4. rujna 2016.) skandalozan predizborni Hrgin intervju za RTL Danas sa šefom SDP-a Zoranom Milanovićem. Iako ratobornog garda i zmijskog jezika, ovaj je jedva izvukao živu glavu pred njezinim provokacijama i neznanjem kojima je nedarovito pokušala glumiti Mislava Bagu. Samo, Bago zna zatomiti svoju ideologiju, Hrga ne zna.

„Voljela bih da je u Hrvatskoj moguće raditi onako kako duboko vjerujem da je jedino ispravno“, tvrdi Hrga kolegici Rožman, „no ja sam najljepše trenutke u karijeri i poštovanje ipak doživjela izvan Hrvatske. Ovdje, ako ne razmišljaš kao grupa koja već godinama opstaje tako da se čvrsto drži i međusobno pothranjuje, doživiš odbacivanje. Zato danas i imam o situaciju u kojoj se doskočice cijene više od informacija, a teme neoprostivo često delegiraju xafsinškim motivima. Još nisam odlučila vrijedi li se u takvim uvjetima boriti.“

To jest insajderski točna potvrda lošeg zdravlja i države/društva i domaćeg medijskog prostora, ali nije jasno što Hrga uistinu misli o tome – u kakvom svijetu živi? Kod koga je i na kojoj novinarskoj početnici sricala ideološko 5W. Nitko nema ništa protiv toga da joj srce kuca desno, a svjetonazorski um funkcionira konzervativno, ali u medijskoj Bijednoj Našoj nije „moguće raditi onako kako duboko vjerujem da je jedino ispravno“ i očekivati da to šefovi predugo toleriraju. To će potvrditi i njezine kolegice s HRT-a Karolina Vidović-Krišto, Hloverka Novak-Srzić, Elizabeta Gojan… koje su svaka u svoje vrijeme i iz drugih formalnih razloga dobile otkaz ugovora o radu, pa ih je tek sud vratio na posao. U redakcijama vrijedi pravilo: veži konja gdje ti gazda kaže.

Zest-and-zeal-for-journalism

Foto: DhakaCourier

Olovne godine 1990-ih na hrvatskoj dalekovidnici, osobito za ravnateljstva Antuna Vrdoljaka, ostalo je u medijskim analima kao razdoblje čelične metle, najgrubljeg „državotvornog“ egzorcizma kad su se „nacionalno osviješteni“ vlasnici i urednici – ne uvijek po nalogu „Vrhovnika“ ili njegovih pobočnika za unutarnju politiku – međusobno natjecali koji će na redakcijskoj oglasnoj ploči istaknuti dužu listu tzv. tehnološkog viška. „Komunisti“ i Srbi prvi su, tiho i bez objašnjenja, „nestajali“ s ekrana i etera HRT-a, s Vjesnikovih i stranica Večernjeg lista, regionalnih medija, radijske postaje postajale su krugovali, preko noći su masovno nicali huškački mediji za ciljano širenje laži i međunacionalne netrpeljivosti te se jednako brzo gasili.

Journalism-Orwell

Foto: Metal Recusants

Navodno je vox populi tražio od „državotvornih“ Vjesnikovih „domoljuba“ da izbace s posla „četnika Đorđa Ličinu“. Jedan od najboljih novinara i urednika Gradske rubrike, regionalnih i Crne kronike glavnog dnevnopolitičkog lista (utemeljenog 1940. godine u krugu antinacifašističkih intelektualaca) te profesionalac iz novinarskog pogona u kojem su poniknuli i Krešimir Fijačko, Mirko Galić, Mišo Ničota, Dalibor Foretić, Hidajet Biščević pa i nešto stariji Željko Brihta, Mira Hiršl, Tomislav Butorac, Draga Ungaro, Mladen Stary… naprasno je izbačen na ulicu. Zato što je Srbin i novinar koji je pisao o izručenju iz SAD-a SFR Jugoslaviji te suđenju ustaškom ratnom zločincu Andriji Artukoviću. Poznati kolege, kasnije čak Tuđmanovi diplomati i jedan glavni ravnatelj HRT-a (Mirko Galić) nisu branili Đorđa Ličinu, kukavički su šutjeli ili čak odobravali ultradesničarski egzorcizam nad žurnalističkim profesionalizmom.

Ni prvi niti zadnji put

Šutjeli su i onda kad su se dijelili otkazi drugim Srbima i „komunjarama“ u Vjesniku, kao što su u istim nečasnim prigodama šutjeli kolege u HRT-ovim te redakcijama tiskanih i ostalih elektroničkih medija. Šutjeli su i kad su na ispražnjena mjesta i na višestruko više plaće zasjedali „urednici/komentatori“ za koje dotad nitko nije čuo. Iz emigracije ili političko-intelektualnog podzemlja. Neki „neočišćeni“ znali su itekako dobro unovčiti svoju šutnju ili odobravanje brzopoteznih ideoloških/etničkih čistki. Svaki glas možebitnog protivljenja, svi su znali, kažnjavao bi se nekim od prvih mjesta na tzv. listi tehnoliškog viška. Danas se više „ne sjećaju“ nečasnih uloga, a besramniji čak i moraliziraju o bolesnom stanju zdravlja novinarske profesije.

Činjenica je da ni jedna vlast od 1990. godine nije propustila prigodu za uzeti medije pod svoje time što će poslušnike, svoje ljude od povjerenja instalirati na upravljačka, urednička i novinarska mjesta, a ovi će programski disciplinirati ostale suradnike. I to je to. Svaki put se polazi od HRT-a. Ostatak medijske mreže, gotovo bez iznimke u privatnom, tzv. poduzetničkom vlasništvu, osim dijela neovisnih s područja civilnog društva, na kontrolnoj je uzici političko-interesnih lobija. Za predizbornih kampanja je to sasvim očito. Politika treba medijsku logistiku, a logističarima je do poslijeizborne naplate usluga u podjeli plijena. Mirjana Hrga se prije 23 godine uhvatila u to kolo i teško je pojmiti da još nije shvatila kako dignitet novinarstva i dostojanstvo novinara dišu na škrge. Dakle, nema se što premišljati „vrijedi li se u takvim uvjetima boriti“.

Vrijedi, čak i na način kako to ona čini, dižući tlak dijelu građana svojom političkom i svjetonazorskom pristranošću za koje valjda drži da su baš esencijalna novinarska neutralnost. Druga je stvar njezin (pre)veliki ego. Bez pokrića. Zaključi li da se ne vrijedi boriti, izmaknu li možebitno odgovarajući ugovori s HRT-om, opet Al Jazeerom Balkans (što je također u igri) ili nekim trećim, uvijek se može baviti nekim drugim zanatom. Mnogi su jako deficitarni. Za aureolu istinske tv-zvijezde, kako joj znaju tepati prijateljice iz struke, već je prekasno ma gdje se skrasila. Naime, za takvo što treba biti Goran Milić ili Mirjana Rakić.

I nakon svojih 23 godine žurnalističkog zanata na čak četiri televizije, Mirjana Hrga je ostala prosječna novinarka koja korektno izvještava o nepolitičkim događajima. Kao npr. sa sarajevskih ulica za Al Jazeeru Balkans. Političke teme i intervjui s osobama drugog svjetonazora i ideološkog habitusa već je sasvim druga priča o kojoj publika na društvenim mrežama nema baš lijepo mišljenje. U analima novinarske struke, za koju je potrebno jedan posto talenta te 99 posto zanatskog drila i solidna količina općih znanja, pa specijalizacija, ostat će evidentiran u tom smislu njezini intervjui s Milanom Bandićem, Zoranom Milanovićem, itsl.

Mirjani Hrgi „nestanak“ s RTL-ovog ekrana nije prvi put, valjda ni zadnji u profesiji, niti je Hrga jedina novinarka kojoj se to dogodilo/događa da bi netko s čak tri mjeseca zakašnjenja imao jakog razloga napraviti s njom intervju. To što su joj nakon samo godine i pol navodno unosnog transfera zahvalili na vođenju emisije RTL Danas – neki tvrde zbog loše gledanosti, što ona opovrgava, a neki zbog nove sheme u koju se Hrga ne uklapa – nije nikakav egzemplar. Naprotiv, to je dnevna pojava u medijima i zbog nje se uglavnom ne diže velika prašina. Osim kad slučaj završi na sudu ili ima neki snažan financijski/politički/vlasnički obrat.

Novinarstvo – zbog kojega se mnogi još znaju jako uzrujati, pa traže velike novčane odštete za svoje teške „duševne boli“ – više nije ni sila niti sedma. Možda tek surogat polegnute osmice u matematičkom značenju – beskonačnog. Osobito nakon što se HDZ-ova vlast 2011. godine potrudila pojačati pravnu zaštitu svojih „stupova društva“ time što je intenzivirala autocenzuru i progon novinara licemjernim preimenovanjem krimena (sic) verbalnog delikta, klevete i uvrede, „duševnih boli“, itsl. u kazneno djelo – sramoćenja. Jest da je to čvrsta omča oko vrata koja je gotovo ugušila istraživačko, analitičko, autorsko novinarstvo i izvrgnula ruglu postulate o medijskim slobodama, no činjenice su tvrdoglave. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede.

Tvrdoglava je činjenica, pače loša posljedica političkog, ideološkog, svjetonazorskog i profitersko-vlasničkog egzorcizma nad novinarskom strukom u Bijednoj Našoj i to da manipulacija (ne)podobnim ili (pre)jogunastim pojedincima kojima je „slava“ udarila u glavu urodila poplavom samouka koji slabo ili uopće ne vladaju osnovnim alatima tog posla. Na stranu to što neki, čak stalni komentatori u vodećim elektroničkim i pisanim medijima, nemaju pojma o elementarnom pravilu zanata 5W i obvezi stajališta „druge strane“ – to je znak da nisu pročitali ni jedan novinarski priručnik – ali kad im se rječnik sastoji od 150 riječi i dvadesetak bezveznih, birokratskih fraza šupljeg sadržaja, opće obrazovanje zvoni prazninama, a gramatički/pravopisni deficiti paraju oči i uši, eee to je već snažan signal da je „novinar“ zalutao u profesiju. Ali, dok veže konja gdje mu gazda kaže, nema problema ni s urednicima niti, očito, s vlastitom savješću.

Investigative-Journalism

Foto: The Independent

Recimo, zaprepašćujuće je i nedopustivo za – ne samo HRT-ove – novinare, čitače vijesti s blesimetra i ine sudionike u informativnim emisijama da ne znaju ispravno pročitati engleski naziv poznate rejtinške agencije Standard & Poor’s, nego to čine vukovski – Pors. Dobro, ne mora svatko znati engleski jezik, iako pravi novinar bez toga ne bi smio primirišati u bilo koju redakciju, ali kad je već pripušten na ekran ili radijski eter – nema alibija za takvo neznanje. Pitaj, ako ne znaš, nemoj sramotiti i sebe i svoj medij. Pa tako više puta u jednoj vijesti, i milijun puta u raznim prilozima na istom HRT-u. Pleonazmi – no međutim, itsl. – kroničan su virus od kojeg pati 99,9 posto novinara mlađeg naraštaja.

U tv-novinarstvu, pak, vrve poštapalice, mucanje  (ǣǣǣǣ…eeee, aaaa…) između svake druge-treće riječi, mlataranje rukama (a la Mladen Stubljar), magareće kimanje/odobravanje glavom na odgovore sugovornika, nepredstavljanje ili pogrešno predstavljanje gostiju, blesava pitanja tipa: „Vi ste bili u nedjelju na utakmici… Gdje ste bili u nedjelju?“ Pa, bio čovjek na utakmici. Sportski novinari općenito – i ne samo u Bijednoj Našoj, i ne samo u elektroničkim medijima – epidemijski su opsjednuti slavljem kao zamjenom za pobjedu. Sportaši više ne pobjeđuju protivnike, nego slave s toliko i toliko, slavili su protiv (!?) toga i toga… Da je novinar kazao kako su, recimo,  Dinamovi igrači slavili u Okrugljaku nakon pobjede ili pobjedu nad Hajdukom, ne bi mu se imalo što prigovoriti. Ali da pojam slaviti/slavlje variraju u milijun značenjem neumjesnih sintagmi, jezično je neprobavljivo i kao metafora i kao informacija.

Slavlje gluposti i neznanja

Što će značiti nekom tko u sportu nije kod kuće ili jest samo u nekim sportovima da je mladi Janko Janković slavio u Bratislavi? Ili da je Budućnost iz Crkvenog Boka slavila u Lekeniku s 2-1protiv Mladosti? Tko je uopće mladi Janko Janković? Što je slavio u Bratislavi? Rođendan? Premiju na lutriji? Zašto u Bratislavi, što se tamo događalo? Što je ta Budućnost? Nogometni klub? Rukometni? Košarkaški? Gimnastičari? Kako se to slavi protiv nekoga? Itd., itsl. Nevjerojatno je da novinari koji papagajski variraju tu jezičnu nakaradu tako malo drže do sebe i svog žurnalističkog digniteta, nekritički se i neinventivno povode za kolegama iz drugih medija. Pa i kad griješe. Urednici im to dopuštaju jer su i sami jezično nepotkovani, a štednja na redakcijskoj infrastrukturi odavno je već isključila lektore i redaktore.

Doduše, HRT desetljećima raspolaže vrlo solidnom jezičnom službom i uistinu vrsnim potencijalom (npr. Tomislav Baran), ali iz radijskog etera se to i tv-ekrana javne (sic) kuće to ne razaznaje. U specijalizirane, pak, jezične formate dovode se „nacionalno osviješteni“ lingvisti (npr. Marko Alerić), koji nemaju širu recepciju u javnosti, a znatno manje na udarne novinarske snage HRT-a. Koje se ne libe – dično zureći u kamere – sintagmi „vezano za…“ (pas za plot?), „odvija/ju se…“ (zavrtnji?), zakoni, propisi, uredbe, itd. postali su okviri (za slike?), ceste cestovni pravci (a svaka je krivulja), hoteli i apartmani kapaciteti… Sportaši više ne pobjeđuju zato što su bolji, već zato jer su pokazali karakter (osobitost, biljeg, znamenje?), što je fraza koju novinari prenose kao najviši intelektualni domet mahom neškolovanih pojedinaca.

Općerazumljivu riječ razgovarati pregazio je u neonovinarskom vokabularu latinski glagol komunicirati (priopćiti, biti u vezi, općiti, spajati), koji se poput korova pirike počeo širiti lani dolaskom na premijersku dužnost kanadskog Hrvata vrlo deficitarnog znanja hrvatskog jezika Tihomira Oreškovića. Sada se masovno komunicira, jer je to cool, a ne prostoseljački – razgovarati. I to je gadna posljedica gadnog egzorcizma nad novinarskom strukom i novinarima.


////////////////////////
///////////////////

Zašto Ivica Dačić peva u radno vreme i u zvaničnim prigodama?

Pančić: Raspevani ministar, deo osoblja u privatnoj državi

//////////////////////////

Predsednici i premijerke Srbije i Republike Srpske

Dodik plaća novcem građana Srbije - Radio Slobodna Evropa


////////////////////////////////////////


Kalifornija: Treći dan borbe sa najsmrtonosnijjim požarima u istoriji države (Video)

Vatrogasci u Kaliforniji i dalje pokušavaju da suzbiju najsmrtonosnije šumske požare u istoriji te savezne države, u kojima je poginulo najmanje 17 osoba, dok je uništeno dvije hiljade kuća i

/////////////////////

Image result for Karikature Predraga Koraksića Coraxa

Karikature Predraga Koraksića Coraxa - Radio Slobodna Evropa

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
49624656

Powered by Blogger.ba