Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

12.10.2017.

IN MEMORIAM: ISNAM TALJIĆ (1954. - 2017.)

IN MEMORIAM: ISNAM TALJIĆ (1954. – 2017.)

Oktobar 12. 2017.


Književnik Isnam Taljić, rođen 1954. godine u Vlasenici, umro je sinoć u Sarajevu. Povodom smrti ovog istaknutog bosanskohercegovačkog književnika Stav objavljuje jedan od posljednjih intervjua koje je Talić dao nekom od ovdašnjih medija.

Isnam Taljić rođen je 1954. godine u Vlasenici, gdje je živio do oružane agresije na BiH 1992. godine. Dugo se bavio novinarstvom. Još je u osnovnoj školi u Vlasenici bio urednik đačkog lista, a prvi tekst u novinama objavio je 1967. godine, i to reportažu u „Lovačkom listu“. Bio je dopisnik „Oslobođenja“ od 1969. godine. U gimnaziji u Vlasenici pokrenuo je i bio prvi glavni i odgovorni urednik novina „Birač“, zatim urednik rubrike za studente u „Oslobođenju“ te urednik u sedmičniku „Naši dani“.

Radio je i kao profesionalni novinar sa statusom urednika u „Oslobođenju“. Pokrenuo je i bio prvi glavni i odgovorni urednik „Vlaseničkih novosti“. Kao urednik radio je u „Ljiljanu“ (u Ljubljani, Bihaću i Sarajevu). Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 1985. godine. Zastupljen u više izbora i antologija bh. književnosti na bosanskom jeziku, u izborima i antologijama na hrvatskom, češkom i švedskom jeziku te u antologiji svjetske pripovijetke „Kuala Lumpur International Literary Festival“, 2004. godine, štampanoj na engleskom jeziku. Živi u Sarajevu kao profesionalni pisac.

STAV: Dugo godina pišete. Objavili ste brojne knjige. Ipak, našoj ali i svjetskoj javnosti poznati ste ponajviše zahvaljujući „Romanu o Srebrenici“, koji je doživio dvanaest izdanja. Koliko Vam znači taj uspjeh?

TALJIĆ: U međuvremenu se u Turskoj pojavilo novo, trinaesto izdanje, a zanimljivo je da je ono i s novim prijevodom. Postoji problem s prevođenjem s bosanskog na turski jezik. Vrlo su rijetki vični prevođenju književnosti s bosanskog na turski. Iako je u Turskoj rasprodano prvo izdanje, oni su ga odlučili ponovo prevesti, jer je roman stilski zahtjevan. „Al-Ahram“ je objavio uvodnik o mom „Romanu o Srebrenici“. Mislim da se time ne može pohvaliti nijedan pisac iz jugoistočne Evrope. Taj uvodnik napisan je nakon što je roman objavljen u Kairu i Aleksandriji na arapskom i engleskom.

Obiman prikaz objavljen je i na portalu „Islam online“, najpoštovanijem i najposjećenijem islamskom portalu. Kad je „Roman o Srebrenici“ objavljen u Maleziji, njihove su najutjecajnije novine opširno pisale o njemu. Nakon što je roman preveden na slovenski, vodeće slovenske novine „Delo“ i „Večer“ objavile su sa mnom intervjue. Intervjuirali su me i mnogi turski novinari povodom ovog romana. O tom romanu pisao je i „Washington Post“. Ne sjećam se da je u Bosni pridan sličan značaj ovoj knjizi, a prevedena je na engleski, arapski, slovenski i turski jezik, a prevodi se i u Indoneziji. Valoriziran je i time što ima šest izdanja na bosanskom jeziku.

STAV: Bliži se dvadesetogodišnjica obilježavanja genocida u Srebrenici, o čemu ste, eto, napisali zanimljiv roman. Koliki je značaj toga da se tema Srebrenice literarno portretira?

TALJIĆ: Ima mišljenja, i to jakih, da je književnost najbolje sredstvo očuvanja i prenošenja sjećanja. A ljudi zaboravljaju. Insan i znači „onaj koji zaboravlja“. Prema tome, umjetnički pristup višestruko je značajan. Ipak, mnoge moje kolege okreću glavu od ove teme. Da možda ne čekaju da prođe pedeset „diskrecionih“ godina pa da mognu pisati o tome? Da nema majki Srebrenice, već bismo sada, poslije dvadeset godina, ponavljali beogradsku „istinu“ o Srebrenici. Hapšenjem Nasera Orića oni i nakon dvadeset godina pokušavaju nametnuti svoju interpretaciju Srebrenice, i to ne samo nama nego i cijelom svijetu. To je strašno i mora nam svakodnevno biti na umu. Kad su topovi prestali govoriti, muze nisu smjele zašutjeti. Osim mog „Romana o Srebrenici“ i „Srebreničkog inferna“, nemate relevantno literarno (ponavljam, literarno) svjedočenje o ovoj temi. Da, i Hasan Nuhabović napisao je dobru knjigu „Zbijeg“, koja se, doduše, tiče prvih godina opsade Srebrenice. Neki bi pokušali zaobići i te knjige. Pa zašto nije bilo filma o Srebrenici? Bilo je dobrih dokumentarnih filmova. Prve je uradila Poljakinja iz Švedske Maria Wischinski. Davno se morao snimiti i igrani film. Zašto to nije učinjeno?! Moj „Roman o Srebrenici“, kao i druge moje knjige, uglavnom je pisan dijaloški. To je umnogome gotov scenarij, a uopće ne mora biti u pitanju i visokobudžetni igrani film.

STAV: Koja je uloga književnosti u kulturnom pamćenju jednog naroda?

TALJIĆ: Bošnjaci nemaju napisanu svoju historiju. Historija je i inače zbir falsifikata. Niti je fraza da historiju pišu pobjednici. U to sam se osvjedočio i dugo pripremajući knjigu „Opet ćemo se sresti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“. Uvidio sam da je potpuno neistinita historija našeg naroda koja je nama prezentirana. To se lahko da zaključiti pomnim čitanjem zapadnih, kršćanskih autora. Oni nude drugačiju, mnogo povoljniju sliku o historijatu Bosne i Bošnjaka od one koja se i dalje servira u školama. Kad sam se odlučio za pisanje tog romana, mislio sam da neću imati problema s izvorima, s dostupnošću informacija. A onda sam četiri godine tragao za istinom o sultanu Fatihu i Bosni i najviše je nalazio u knjigama stranih autora. Osim pred Dragim Bogom u namazu, Bošnjaci ne trebaju ni pred kim pognuti glavu kad je u pitanju naša historija. To je tegobna i teška, ali ponosna historija kojom se predugo manipulira. A znate koliko se može manipulirati u umjetnosti. Najbolji je primjer u tome Ivo Andrić. Njegova nakaradna umjetnička sloboda ima težinu historijskih činjenica. Iskusio sam to i na ličnim i porodičnim primjerima. Neophodno je da se i bošnjački pisci počnu baviti literarnim svjedočenjima. Pri tome smo u velikoj prednosti da ne trebamo ništa izmišljati, ali se mora istraživati. Pisci bi morali biti intelektualna predvodnica i ovog naroda, jer je književnost povlaštenija umna disciplina i od same filozofije. Druga je, pak, priča koliko mi držimo do svojih književnika.

STAV: Ministarstvo obrazovanja Malezije uvrstilo je prije nekoliko godina Vaš „Roman o Srebrenici“ u obaveznu lektiru. Šta je bilo potrebno uraditi da biste bili prepoznati kao autor vrijedan mjesta u književnom kanonu, i to u zemlji koja je hiljadama kilometara udaljena od Vaše matične?

TALJIĆ: Oni su imali moj roman na engleskom jeziku i onda sam od njihovog ministarstva obrazovanja i kulture i od naše ambasade u Kuali Lumpur dobio vrlo obimnu dokumentaciju o uvrštavanju moje knjige u srednjoškolsku lektiru. Oni su to prepoznali kao vrijednost.

STAV: Kako tumačite činjenicu da taj roman još nije uvršten u bosanskohercegovački školski kanon?

TALJIĆ: Ovdje, u Bosni i Hercegovini, pak, više nije bitno hoće li to učiniti neko od mnogobrojnih ministarstava na raznim nivoima. Naime, školama, direktorima i nastavnicima ostavljeno je da sami odrede i do 60 posto lektire. Ali, izgleda da se čeka da se naredi „odozgo“. Bošnjaci, očito, ne znaju upravljati, pa ni sami sobom. Moraju se tome brzo naučiti. Inače, odosmo skroz u helać. Ne treba upirati prstom ili čekati samo na državne organe i koliko oni funkcioniraju. Mnogo je toga do nas. Recimo, u Visočkoj medresi učenica Fatma Muftić odbranila je završni rad na „Romanu o Srebrenici“. Prije nekoliko je godina tako bilo i u Sarajevskoj medresi. Zatim, diplomski rad na temu ovog romana odbranjen je i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pred profesorima Rizvanbegovićem i Durakovićem. Također i na FIN-u u Zenici. Znači, sasvim je dovoljno imati sluha prema nečemu što je „domaći proizvod“. Ali, naša je situacija takva da vas – ukoliko vas ne mogu osporiti – prešućuju. To je bošnjačka bolest, te neke zavidnosti, sa čime je ovaj narod (paradoksa li!) izišao iz posljednjeg rata. Sjećam se da smo mi novinari nekad između sebe svi bili u dobrim odnosima, a danas su kao rogovi u vreći. Slično je i s književnicima. Zaista su Bošnjaci narod koji se voli međusobno omalovažavati ili, u najboljem, prešućivati, ignorirati. A premalo nas je da bismo smetali jedni drugima, tako i u književnosti. Ja nisam u sukobu ni s jednim piscem. Nijedan mi ne smeta. Radujem se svakom uspjehu. Ali, mnogi se uhvate mrvica kojima su „počašćeni“ ili su, zapravo, prinuđeni braniti takvu svoju „privilegiju“ da bi opstali.

STAV: Kad smo kod drugih pisaca, kako tumačite trenutnu bosanskohercegovačku književnu scenu? Imamo li dobru književnost?

TALJIĆ: Imamo. I najbolju u regiji. Bh. književnost bolja je i od hrvatske, i od srpske, i od slovenske, i od crnogorske. U makedonsku književnost nisam upućen. Ali, mi to ne umijemo promovirati ni izbliza onako kako drugi ističu svoje vrijednosti. Sjećam se jednog primjera petnaestak godina prije rata. U „Oslobođenju“, u kojem sam radio, objavljeno je više od pola stranice prikaza drame koja ima stupidan naslov „Kamen za pod glavu“. Ispod tog prikaza, na samom dnu stranice, objavljene su dvije vijesti veličine kutije šibica o dvjema dramama rahmetli Nedžada Ibrišimovića. Jedna se zvala „Ljubavna konzerva“, a druga „Boja hrđe“. Dok su se Ibrišimovićeve drame tek usput spominjale, novine su pisale o nekim beogradskim temama koje nama uopće nisu mogle biti zanimljive. Međutim, ako se legitimno može reći da je tada bila kriva (i) zvanična politika, da je dugo pripreman projekt velike Srbije, onda to danas ne možemo reći. Bar što se tiče slobode govora, ona je prisutnija nego ikad i kao rijetko gdje. Ako osim prirodnih bogatstava ičega ima mnogo u Bosni – onda sada ima slobode govora i pisanja.

STAV: Bliske su Vam historijske teme. Napisali ste i roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni. Vaš posljednji roman nosi naslov „Božiji Poslanik iz Mekke“. I „Roman o Srebrenici“ spada u historijske romane. Kako pristupate historiji? Koliko je potrebno istražiti neku temu prije nego što je literarno oblikujete?

TALJIĆ: Ne bih se složio da je „Roman o Srebrenici“ samo historijski roman. Srebrenica je savremena tema. Srebrenica ne smije pripadati samo historiji, već mora biti naša stvarnost, sadašnjost. Mislim da je to vrlo važno. Kad pišem o historijskim temama, kao što je slučaj u „Tajnoj knjizi Endelusa“ ili u romanu o posljednjem Božijem Poslaniku, onda se nastojim unijeti u to koliko mogu. Thomas Mann, bez namjere i potrebe da se poredim s njim, napisao je da je, kad bi se bavio nekom temom o kojoj piše, toliko o njoj naučio da je bio ekspert u toj oblasti. I ja imam takav pristup pisanju. Nastojim doći do činjenica, spoznati i najsitnije detalje te time i ne manipulirati književno.

STAV: Čini se da su dva ključna motiva u Vašim djelima islam i Bosna. Je li moguće pisati o Bosni bez poznavanja islamske kulture i tradiciji?

TALJIĆ: Očito je moguće. Većina savremenih pisaca piše o Bosni bez poznavanja islama ili ih uglavnom ne zanima islam. S druge strane, postoji i zloupotreba islama, kad se pretjeruje ili banalizira u tom nekom islamskom pisanju. Isto je i s upotrebom jezika. Bosanski jezik vrlo je raskošan, bogat, trebamo biti sretni što ga baštinimo, ima i mnogo frekventnih, živih riječi koje uopće nisu arhaizmi iako se tako predstavljaju, ali se zna i prekardašiti u upotrebi riječi koje su, da tako kažem, nakaradne ili su se sasvim izgubile, ako su i postojale.

STAV: Ušli smo u mjesec ramazan. Imate li kao pisac poseban ritam tokom ovog mjeseca?

TALJIĆ: Imam svoj ramazanski ritam. Rijetko izlazim iz kuće i ne putujem nigdje. Čitam i učim. Nastojim ramazan provoditi u ibadetu. Izbjegavam i češće susrete kako bih izbjegao moguće konflikte. Ružna riječ i ružna pomisao nikad nisu dobri. Što se tiče pisanja, ranijih godina znao sam dosta pisati i napisati uz ramazan, i to obično nakon teravije, dok čekam ručak, da ne upotrijebim u našem jeziku novotarijsku riječ sehur. To je vrijeme posebno nagodno za pisanje. Biva izražena ta najvažnija vertikala, koju najistinskije možete doživjeti uz ramazan, u toj, rekao bih, direktnoj vezi sa Stvoriteljem. Ali, već podugo ne mogu pisati. Imam bolove u rukama, od ramena do prstiju. Čim na kompjuteru napišem dvije-tri rečenice, osjećam strašne bolove, posebno u prstima. To je posljedica mog pokušaja da živim isključivo od pisanja, jer sam duže od deset godina nezaposlen. Godinama sam kucao na mehaničkoj mašini i, kao i većina kolega, „mlatio“ s dva prsta. Kad su došli kompjuteri, prihvatio sam ih kao Božiji dar piscima, ali sam nastavio udarati s dva prsta po tastaturi. Nervni su završeci na prstima izrazito osjetljivi. I očito je to s bolešću posljedica da u ovom vaktu pokušavam živjeti ili makar preživljavati od pisanja.

STAV: Kako danas žive pisci, kako Vi živite?

TALJIĆ: Živio sam u Sloveniji. Znam da su tamo pisci nezadovoljni svojim statusom. Kad bih ja taj status imao, bio bih prezadovoljan. Već više godina ne mogu dobiti invalidsku penziju, ni tih 300 KM mjesečno. Kažu da bi mi je dali da sam zidar. Ali, pošto sam pisac, jedino mi je potrebna fotelja!? I ako bih nabavio fotelju, fotelja ne piše, piše se rukama, prstima. Uz to, ja sam od onih pisaca koji pišu mučno, tegobno, sporo. I kad tako završim knjigu, znam po sedam mjeseci brusiti tekst i popravljati ga. Ne pišem kaubojske roto romane, koji se možda i mogu diktirati.

STAV: Imali ste priliku promovirati svoje knjige u BiH, ali i često u dijaspori. Koja je razlika u pristupu publici? Kako danas dijaspora doživljava Bosnu?

TALJIĆ: Najodgovornije pristupam svakom nastupu. Podjednako i izvan Bosne. Bošnjaci koji žive izvan Bosne i Hercegovine dobar su i čestit narod. Ali, bojim se. Mislim da je jedna trećina Bošnjaka ubijena u ratu ili onemogućena za normalan život, da je druga trećina ostala u Bosni, a preostala je trećina sad nastanjena izvan Bosne. Bojim se da gubimo tu još jednu trećinu naroda. Jer, već u prvoj generaciji naša djeca tamo uglavnom ne znaju čitati bosanski jezik, mnoga ga i govore slabo. Ne bih volio da su Bošnjaci narod koji nestaje. Neko bi morao nešto poduzeti da se ti problemi rješavaju. I smatram da ima nade, da je naša dijaspora željna Bosne. A znate li ko je još željan Bosne? Ovi Bošnjaci iz manjeg entiteta. Oni vole da im se dođe i više nego ovi iz dijaspore. Oni Bosnu vole više, i više drže do nje nego mi koji živimo u Federaciji.

STAV: „Roman o Srebrenici“ završili ste sredinom 1996. godine, a objavili 1998. godine. Zašto ste čekali dvije godine?

TALJIĆ: Sada je to sasvim drukčije. Posljednjih bi godina svi da pišu o Srebrenici i sve se to objavljuje. Tada sam probijao led. Ja sam iz tih krajeva, za Srebrenicu sam snažno vezan djetinjstvom i porodično. Tada sam bio jedini preživjeli pisac iz tog kraja. Iza sebe sam imao iskustvo devet objavljenih knjiga, šest prije rata, koje su objavili tada renomirani izdavači i recenzirali ih najeminentniji literarni autoriteti. Uz to, odmah poslije okončanja ratnih sukoba, Bošnjacima je snažno nametan zaborav. Zato je moje bilo, i pred Bogom i pred ljudima, da napišem roman o Srebrenici. Pisao sam ga kao privijanje ljute trave na ljutu ranu. Mnogima sam nudio da objave roman, čak se pri tome ponižavao, jer sam se obraćao i onima kojima inače ne bih, a za te dvije godine niko mi ga nije htio objaviti. Bila su evidentna tri razloga. Ta neka pakosna ljubomora kolega i(li) izdavača.

Zatim, nije se vjerovalo da su zaista bile tolike dimenzije te tragedije o kojoj sam napisao roman, a nijedna riječ iz njega svih ovih godina nije demantirana, nego se, naprotiv, jednako potvrđuju ili otkrivaju neke činjenice i podaci kojima sam tada raspolagao. I, treće (ili je to i prvo): nastojalo se, i to (i) s bošnjačke strane, osujetiti objavljivanje mog romana. Htjela se sakriti, prikriti, zataškati ili barem ublažiti istina koju sam iznio crno po bijelom. Jer, ovaj moj roman pripada, kako je to po svijetu pisano o njemu, fiction – non fiction literaturi. U romanu su, naime, uporedo izmišljeni likovi i situacije, ali i sasvim stvarni ljudi i potpuno stvarni događaji.

Hamza Ridžal (Stav)



















12.10.2017.

MARKO KNOPFLER THOMPSON

Marko Knopfler Thompson


Boris Dežulović

Autor 11.10.2017. 





Kretenska desnica, recimo, ne razumije o čemu uopće pjeva Knopflerova antiratna balada o Falklandskom ratu, u kojoj „budale ratuju protiv vlastite braće po oružju“, dočim je alternativnoj desnici već njen naziv „Braća po oružju“ dovoljan da je protumači kao engleski prepjev Thompsonova dueta s Miroslavom Škorom, „Reci, brate moj“.

Kako funkcionira ta stvar s „alternativnim činjenicama“, „alternativnom istinom“ i sličnim alternativnim pomagalima alternativne desnice – i što je to uopće alternativna desnica – lijepo su nam na zabavnom i edukativnom primjeru pokazali, hm, alternativni branitelji iz tisuću devetsto devedeset prve Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata – ili Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 1991, nisam siguran kako se točno piše i izgovara, uglavnom jedne od dvije tisuće alternativnih udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata, one što je poznata i kao „Pavkovićeva“, po svome predsjedniku Mladenu Pavkoviću, možda i najupornijem domoljubnom trolu u cijelom alternativnom biološkom sustavu Republike Hrvatske.

Pavkovićeva udruga iz Koprivnice, naime – znaju oni upućeniji – već neko vrijeme dodjeljuje nešto što se zove Velika zlatna plaketa, priznanje osobito zaslužnim čuvarima tekovina Domovinskog rata, kakvi su među dosadašnjim laureatima, recimo, hrvatski vitez Marko Perković Thompson i slovenski revizionist Roman Leljak, ili Ankica Tuđman, supruga Prvog Hrvatskog Predsjednika, i Kolinda Grabar-Kitarović, supruga muža Prve Hrvatske Predsjednice. Ovoga puta u koprivničkom UHBDR-u odlučili su pak napraviti iznimku i Veliku zlatnu plaketu prvi put umjesto pojedincu dodijeliti udruzi građana, i to ni manje ni više nego – legendarnoj britanskoj udruzi glazbenika Dire Straits.

Čitateljima izvan hrvatskog govornog područja, dopuštam mogućnost, učinit će se to kao štamparska greška ili bizarna neka zajebancija. To je zato što čitatelji izvan hrvatskog govornog područja ne znaju da su u hrvatskom govornom području Dire Straitsi najpoznatiji po kratkom televizijskom filmu „Banijska ratna praskozorja“, sastavljenom od ratnih snimaka tragično stradalog HTV-ova reportera Gordana Lederera, ratnom videu što je – popraćen pjesmom „Brothers in Arms“ – od vođe Straitsa u Hrvatskoj učinila samog, hm, Marka Knopflera Thompsona.

Dobro, to je za sad prilično kretenska priča, ali ne i alternativna. Ja ću vam reći koja je razlika. Kretenska desnica, recimo, ne razumije o čemu uopće pjeva Knopflerova antiratna balada o Falklandskom ratu, u kojoj „budale ratuju protiv vlastite braće po oružju“, dočim je alternativnoj desnici već njen naziv „Braća po oružju“ dovoljan da je protumači kao engleski prepjev Thompsonova dueta s Miroslavom Škorom, „Reci, brate moj“. Kretenska desnica onda Veliku zlatnu plaketu za zasluge u Domovinskom ratu i poraću odluči dodijeliti grupi Dire Straits, dočim alternativna desnica tu zlatnu plaketu pred koncert u Dvorani Dražena Petrovića uruči – tribute bandu Dire Straits Experience, običnoj dakle grupi imitatora što putuje po svijetu faksimilno izvodeći pjesme Dire Straitsa!

I ne, ne zajebavam se. Odavno se više ne zajebavam.

Dire Straits Experience, naime – nisam ni ja čuo za njih dok nisu dobili ugledno priznanje iz Koprivnice – na brzinu je osnovana zabavljačka trupa koju xafsing reklamira kao derivat Straitsa, grupu s „dva originalna člana benda“, iako je više smisla, razloga i originalnih članova imala ona radioaktivna mutacija Boney M na Jelačića placu prije desetak godina, ili Brit Floyd Show lani u Boćarskom domu, nego što će za dva tjedna imati Dire Straits Experience s „dva originalna člana benda“: saksofonist Chris White Knopflerovoj se grupi pridružio tek nakon desetak godina, odsviravši s njima album Brothers in Arms, dok je drugi „originalni član“, Chris Whitten, samo plaćeni session-bubnjar koji je sa Straitsima odradio jednu turneju. Predvođena nekim Terenceom Reisom – tipom što oponašajući Knopflerov glas i gitaru izgleda taman s audicije za Supertalent na Novoj TV – grupa je ove godine zajahala četrdesetu godišnjicu Sultana svinga, pa po svijetu vara ljude predstavljajući se kao Dire Straits.

Toj, eto, imitatorskoj družini Pavkovićeva će udruga za dva tjedna, prije koncerta u Ciboninoj dvorani, mrtva ozbiljna uručiti Veliku zlatnu plaketu za Knopflerovu hrvatsku domoljubnu pjesmu „Brothers in Arms“, i da je o smislu i razlozima zaista riječ, mogli su je isto tako dati Jasenku Houri i Prljavom kazalištu, barem jednako dobrim imitatorima Dire Straitsa – a svakako mnogo većim hrvatskim domoljubima – za pjesmu „Tu noć kad si se udavala“, neobično identičnoj Brothers in Arms. Pa Jaji usput u ime hrvatskih branitelja svečano uručiti i, štajaznam, Grammyja za najbolji video-spot 1986., i Brit Award za najbolji britanski album te godine.

Čak ni alternativni desničari ne mogu biti toliko glupi! – prvo je, priznajem, što sam pomislio kad sam pročitao da su eksplicitno antiratnu pjesmu Marka Knopflera koprivnički branitelji uopće shvatili kao ratnu budnicu – a kamoli da mu zbog toga dodjeljuju Veliku zlatnu plaketu za zasluge u Domovinskom ratu! – prije nego što sam slomljen shvatio da će tu ionako besmislenu plaketu za Dire Straitse na kraju zapravo uručiti njihovim jeftinim imitatorima.

Stvar, međutim, uopće nije u inteligenciji, već u konceptu. Sukladno raširenom vjerovanju, alternativni desničari zaista mogu biti toliko glupi, a ovo je zapravo sam njihov manifest, sve što trebate znati o alternativnoj desnici i njihovu lažnom, paralelnom svijetu: paralelna, alternativna braniteljska udruga svoje paralelno, alternativno odlikovanje dodjeljuje paralelnim, alternativnim Dire Straitsima.

Sve u toj bizarnoj priči iz serije „Na rubu stvarnosti“ upravo je ogledna, demonstracijska desničarska laž. Lažna je Pavkovićeva alternativna, privatna braniteljska udruga, osnovana i dotirana samo za potrebe mistifikacije Domovinskog rata i Pavkovićeve osobne promocije, kao što je lažna i njegova pseudoslužbena Velika zlatna plaketa, koju će Marku Knopfleru, engleskom pacifistu mađarsko-židovskih korijena, dodijeliti jednako kao, primjerice, i ustaškom teroristu Zvonku Bušiću. Pa su, na koncu – sasvim logično – lažni i njihovi Dire Straitsi, u stvari tek imitatori benda što se tiho raspao još prije dvadeset dvije godine, objavivši posljednji album baš nekako onih ljetnih dana 1995. kad je u Hrvatskoj završavao rat. Kojega će besmislenim proglasiti upravo Pavkovićeva besmislena braniteljska udruga: da li već dodjeljujući plaketu za ratne zasluge Dire Straitsima, ili im plaketu za ratne zasluge dodjeljujući za pjesmu koja govori o besmislu rata i srpskoj braći po oružju – posve svejedno. To je ionako logika koja vrijedi u stvarnom, fizičkom svijetu.

U paralelnom pak svemiru alternativne desnice Mark Knopfler je Jajo Houra, Dire Straitsi su Prljavo kazalište, a sve oko njih je crno-bijeli svijet – upravo jedan od onih iz Knopflerove nagrađene pjesme, „We have just one world, but we live in different ones“, „Imamo samo jedan svijet, a živimo u različitima“ – alternativni ravni svijet podijeljen na Hrvate i Izdajice, na idiote i gastarbajtere, u kojemu se davni jedan besmisleni rat naknadno osmišljava dotacijama, beneficijama, privilegijama, penzijama, dionicama, odlikovanjima i plaketama za ljude koji su toga rata vidjeli točno onoliko koliko će i publika na zagrebačkom koncertu Dire Straits Experiencea vidjeti Marka Knopflera, pa makar to bio i sam ni kriv ni dužan Mark Knopfler.

Po čemu je, najzad, lider Dire Straitsa kao odlikovani sudionik Domovinskog rata smješniji i bizarniji od – evo nasumce – pričuvnog brigadira Antuna Vrdoljaka? Pa hrvatskih je branitelja sad već toliko da po teoriji velikih brojeva jedan mora biti Mark Knopfler! Sve da kao ljevak koji svira desnom rukom i nije Pavkovićev alternativni „brat po oružju“, savršen maneken mitskog Tuđmanovog Hrvatskog Zajedništva.

Crno-bijeli je to svijet u kojemu će tako zbog zasluga u obrani suvereniteta Republike Hrvatske – evo, recimo, za onu čuvenu fotografiju mladog hrvatskog vojnika pred zidom s grafitom Guns N’ Rosesa, što je nadahnula stotine hiljada branitelja – Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata ’91 svoju Veliku zlatnu Nobelovu nagradu za mir već sutra dodijeliti, štajaznam, Axlu Roseu.

A uručiti, jasno, Bobu Dylanu, onom besprizornom židovskom imitatoru koji po svijetu pjeva popularni hrvatski nabožni hit Guns N’ Rosesa „Knockin’ on Heaven’s Door“.

N1

12.10.2017.

"DOKTRINA GERASIMOV", DRAGAN ČOVIĆ I RUSKA BAZA U ENTITETU RS-a

“Doktrina Gerasimov”, Dragan Čović i ruska baza u Republici Srpskoj


Senad Pećanin

Autor 11.10.2017. 


Image result for novinar senad pecanin fotos
   

Svi oni koji se plaše ruskih baza u Bosni i Hercegovini mogu odahnuti: dok zapadne, liberalne vrijednosti ovdje promoviraju lideri poput Dragana Čovića – Rusiji ne trebaju vojne baze u Bosni i Hercegovini

 putin1

Piše: Senad Pećanin

U februaru 2013. godine  general Valerij Vasilijevič Gerasimov, načelnik Generalštaba Oružanih snaga Rusije, objavio je u Kuriru, časopisu ruskog vojno-industrijskog kompleksa, kraći tekst pod naslovom “Vrijednost nauke je u predviđanju”. Portal Politico je Gerasimovove stavove opisao kao taktiku koju su razvili Sovjeti, pomiješanu sa strateškim vojnim razmišljanjima o totalnom ratu, koja predstavlja novu teoriju modernog ratovanja – ona koja izgleda više kao da hakira neprijateljsko društvo nego da ga napada u glavu.

General Gerasimov piše:”Temeljna pravila ratovanja su promijenjena. Značaj nevojnih sredstava za postizanje političkih i strateških ciljeva raste i, u mnogo slučajeva, premašuje snagu oružja u njegovoj efektivnosti… Sve to dopunjuje vojnim sredstvima skrivenog karaktera.” Ovaj tekst generala Gerasimova među analitičarima se smatra “najkorisnijom artikulacijom moderne ruske strategije, vizije cjelokupne strategije koja politiku i rat stavlja u istu sferu aktivnosti – kako filozofski, tako i logistički”. Sredstva za ostvarenje ove strategije više nisu prijetnje nuklearnim raketama, tenkovima ili avijacijom – sredstva su “fake news”, korumpirani i(li) antiglobalistički, antizapadni i antiliberalni političari, mediji i novinari, društvene mreže, kooperativni intelektualci, biznismeni, nacionalni i religijski lideri u društvima od značaja za ruske nacionalne interese i osvajanja za Rusiju one pozicije na globalnoj geopolitičkoj sceni koju joj je namijenio predsjednik Vladimir Putin.

Bosna i Hercegovina je, nažalost, već odavno postala sredstvo za ostvarivanje ruskih interesa i ciljeva. Balkan je “meki trbuh” Evrope i njegova destabilizacija je najkraći put za destabilizaciju Evrope. A Bosna i Hercegovina jeste epicentar prelamanja geostrateških interesa i silnica koje definiraju zone zapadnog, ruskog i turskog interesa.

U beogradskom provladinom nedjeljniku Ekspres, u broju 75 od 29. septembra 2017. godine objavljen je preko čitave stranice bombastični naslov, sa fotografijom predsjednika Putina: “Otkrivamo: ruska baza u Srpskoj: Sibirski berberin na Romaniji – Putin gradi humanitarni centar u Banjaluci i heliodrom na planini u blizini Sarajeva”.

Sami tekst, pod naslovom “Ide Putin preko Romanije”, nema skoro ničega što bi opravdalo bombastični, tabloidni naslov. Umjesto informacija, nudi se pitanje: “Da li je moguće da se u blizini Banjaluke izgradi još jedan ruski humanitarni centar” – očito aludirajući na postojeću rusku bazu u Nišu. Doduše, u podnaslovu teksta se navodi: “Dodik igra na rusku kartu i ne demantuje takve najave, ali ih i ne potvrđuje zvanično.”

Međutim, početkom oktobra ambasador Rusije u Bosni i Hercegovini, u intervjuu banjolučkim Nezavisnim novinama, ne spominje izgradnju vojne baze u Republici Srpskoj. Ambasador Petar Ivancov govori o planovima o otvaranju ruskog kulturnog centra u Banja Luci.

Navedena medijska bomba tipični je proizvod opisane ruske strategije. Njime se postiže cilj istovjetan onima u svim državama koje Kremlj smatra značajnim za nanošenje štete Zapadu: produbljenje postojećih političkih, nacionalnih i vjerskih konfrontacija, izazivanje straha i nesigurnosti, odvraćanje zapadnih investitora, širenje propagande o snazi i mogućnostima Rusije…

Prvi čovjek ruske vojske Gerasimov u navedenom tekstu navodi da je cilj njegove strategije “postizanje okruženja trajnih nemira i sukoba unutar neprijateljske države”. Nema sumnje da je izborom predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika za izvođača radova na terenu Kremlj odabrao pravu ličnost, posebno ima li se u vidu status koji Dodik uživa u Beogradu. S druge strane, Moskvi na ruku ide i potpuno odsustvo strateške vizije Brisela kada je u pitanju integracija država regiona u Evropsku uniju; u evropskoj prijestonici vlada potpuno sljepilo u razumijevanju prilika u Bosni i Hercegovini i autistična ekvidistanca prema akterima koji zemlju vide kao članicu Evropske unije i NATO saveza, s jedne, odnosno ruski klin u meki trbuh Evrope, s druge strane.

Upravo odsustvo stvarnog interesa Evropske unije za integraciju Bosne i Hercegovine stvara dodatni prostor za primjenu ruske taktike “meke moći”. Odnedavna karakteristika ove taktike jeste njena usmjerenost ne više samo na srpske, već i na hrvatske i bošnjačke političke faktore. Posljednja istraživanja pokazuju rast popularnosti Vladimira Putina i među nesrpskom populacijom u Bosni i Hercegovini, a ruska propaganda usmjerena na kompromitaciju zapadnih liberalnih vrijednosti sve se uspješnije promovira i u medijima u Federaciji BiH. Ovako usmjerena “meka moć” postiže odlične rezultate u skretanju Bosne i Hercegovine sa puta evro-atlanstskih integracija. Ona je ne samo jeftinija od pokušaja instaliranja vojnih baza, nego na duže staze daje i mnogo bolje rezultate. Uostalom, dovoljno je bilo pogledati posljednju demonstraciju strateškog savezništva predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragana Čovića da bi se razumjelo koliko ruski uticaj nije više ograničen samo na srpske lidere: na banjolučkoj konferenciji za novinare na dan saopćavanja presude Suda BiH optuženiku za ratni zločin Naseru Oriću, navodni “promicatelj europskih vrijednosti” Čović nije imao potrebu ni najblaže se distancirati od najnovijeg Dodikovog verbalnog huliganskog nasrtaja na državu Bosnu i Hercegovinu i njen ustavni poredak.

Zato svi oni koji se plaše ruskih baza u Bosni i Hercegovini mogu odahnuti: dok zapadne, liberalne vrijednosti ovdje promoviraju lideri poput Dragana Čovića – Rusiji ne trebaju vojne baze u Bosni i Hercegovini.










12.10.2017.

SRBIJA ĆE KAZNITI PLAĆENIKE KOJI RATUJU U UKRAJINI

Srbija će kazniti plaćenike koji ratuju u Ukrajini


Srpski paramilitarci u Ukrajini

Srpski paramilitarci u Ukrajini

Srbija ne podržava učešće svojih državljana u inostranim konfliktima, i to važi i za Ukrajinu, izjavio je Ivica Dačić, ministar spoljnih poslova Srbije.

On je, povodom informacije da je ukrajinska Služba bezbednosti objavila podatke o državljanima Srbije koji se u Donbasu bore na ruskoj strani, za Radio Slobodna Evropa rekao da se i na njih odnose odredbe zakona o učešću u oružanim konfliktima u inostranstvu.

„Mi nemamo sve te podatke. Ali molimo strane koje ih imaju da nas o tome informišu. Prema svima koji učestvuju na stranim ratištima biće preduzete sve zakonske norme koje se odnose na kažnjavanje takvih dela“, naveo je Dačić.

Ukrajinska bezbednosna služba (SBU) objavila je podatke o šestorici građana Srbije koji su se, kako se navodi na njenom službenom sajtu, borili u ruskoj jedinici „Vagner“.

Pres centar SBU naveo je da je šef Službe bezbednosti Ukrajine Vasilj Hricak rekao da je objavljivanje identiteta tih ljudi „samo početak“, jer je veliki broj stranaca uključen u ratno delovanje te grupe. Na web stranici SBU objavljena su imena i fotografije osumnjičenih iz Srbije, gde se navodi da su dvojica iz Valjeva, jedan iz Šapca, a da su ostala trojica iz Tuzle, Doboja i Banovića u BiH, kao i da su oni u Ukrajini bili od leta 2014, a od avgusta 2015. u Siriji. SBU je saopštio da je objavio podatke o šestorici osumnjičenih da bi te informacije pomogle da budu privedeni.

Saopštenje na sajtu Službe bezbednosti Ukrajine
Saopštenje na sajtu Službe bezbednosti Ukrajine

Igor Crnadak, ministar inostranih poslova Bosne i Hercegovine, rekao je za RSE da nadležne službe i ministarstva BiH i Srbije prate situaciju i razmenjuju podatke o plaćenicima koji idu na strana ratišta.

„Poduzimaju se sve potrebne mere da taj rizik bude sveden na minimum. Srbija i Bosna i Hercegovina ne treba da budu etiketirane zato što ima takvih ludaka koji idu tamo da pucaju. Ne možemo da iskontrolišemo svakog čoveka, ali smo odlučni da se protiv toga žestoko borimo“, izjavio je Crnadak.

Prethodno je Oleksandr Aleksandrovič, ambasador Ukrajine u Srbiji, za beogradski list "Blic" izjavio da ukrajinske vlasti procenjuju da „oko 300 srpskih plaćenika ratuje na strani proruskih pobunjenika u regionu Donbasa“.

Crnadak i Dačić učestvovali su u Beogradu na panelu Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP), gde su ocenili da su najveći problem Zapadnog Balkana nerešena bilateralna pitanja između zemalja bivše Jugoslavije.

„I to se pretvara u noćnu moru celog regiona. Na ove druge globalne stvari, kao što su terorizam ili migracije, mi tu ne možemo mnogo da utičemo. Ali možemo da utičemo na to da postoji veća politička volja da se rešavaju bilateralni problemi“, rekao je Dačić.

Oko 300 srpskih plaćenika ratuje na strani proruskih pobunjenika u regionu Donbasa: Oleksandr Aleksandrovič
Oko 300 srpskih plaćenika ratuje na strani proruskih pobunjenika u regionu Donbasa: Oleksandr Aleksandrovič

Na ovoj konferenciji, Danijela Danijelsona, zvaničnika Evropske komisije za proširenje i susedsku politiku, pitali smo da li je priznavanje Kosova ključni uslov za članstvo Srbije u Evropskoj uniji.

„Iz pregovaračkog okvira jasno je šta je osnov za proces koji je u toku. Jasno se razume da postoji veza između onoga što zovemo puna normalizacija odnosa i pristupa Srbije Evropskoj uniji. Sa stanovišta Evropske unije, upravo zato nam je važno da omogućimo i olakšamo dijalog koji se vodi između Beograda i Prištine“, rekao je Danijelson.

Komentarišući stav kosovskog premijera Ramuša Haradinaja da je nemoguće nastaviti dijalog bez učešća Sjedinjenih Američkih Država, Ivica Dačić ocenio je da se radi o izjavi za unutrašnjepolitičku upotrebu.

„O formatu u kom se dijalog vodi neće se razgovarati na takav način. Ako neko misli o direktom učešću Sjedinjenih Američkih Država, dobro je poznato da je rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija taj dijalog prebačen na Brisel. Što se nas tiče, mi smo za to da se vrati u Ujedinjene nacije. Ali nismo mi tu da sada kočimo ovaj dijalog, treba da ga podstaknemo“, rekao je Dačić.

Stav Evropske unije i dalje je, kako je istaknuto na panelu, da samo od Srbije zavisi brzina napredovanja ka članstvu. Kada se radi o članstvu u NATO, predsednica Vlade Srbije Ana Brnabić rekla je da taj vojni savez razume želju Srbije da ostane vojno neutralna.

“Najpre, pitanje Kosova i Metohije za nas je vrlo emocionalno, ali tamo imamo fantastičnu saradnju sa NATO. Zahvaljujući saradnji Vojske Srbije sa Kforom imamo stabilnost na Kosovu i Metohiji, Srbi i drugi nealbanci danas se ocećaju mnogo bezbednije zahvaljujući Kfor-u. To cenimo. Takođe, kroz težak period migrantske krize Srbija se pokazala kao veoma pouzdan partner, a pokazali smo i da poštujemo evropske vrednosti”, navela je Brnabić.

Rouz Gotemeler, zamenica generalnog sekretara NATO, ponovila je stav Severnoatlantske alijanse da vojna neutralnost Srbije nije prepreka za proširenje saradnje.

"Veoma je dobro da imamo priliku da zajedno održavamo vojne vežbe i druge aktivnosti. Ali ima i drugih načina za razvoj odnosa, pri čemu bi bilo uzeto u obzir šta su interesi Srbije, a to je na primer sajber bezbednost", rekla je Gotemeler.

Na bezbednosnom forumu BCBP saopšteno je da se u novembru očekuje susret predsednika Srbije Aleksandra Vučića i generalnog sekretara NATO Jensa Stoltenberga.
















12.10.2017.

SEDNA SILA NA EGZORCISTIČKOJ SEANSI

Sedma sila na egzorcističkoj seansi


Marijan Vogrinec

Autor 12.10.2017. 



Sedma sila na egzorcističkoj seansi
Foto: Al Jazeera

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Socijalizam je oslobodio mjesto asocijalnom kapitalizmu najrigidnijeg, izrabljivačkog tipa, a jednopartijsku kontrolu javnog uma preuzela je višepartijska, neprofesionalna i ekonomski promiskuitetna te je drastično zaoštrila. Jaka profitersko-interesna sprega političke vlasti i vlasnika medija, kolateralno i velikih oglašivača, uspjela je srozati (i to još čini) jednu časnu profesiju bez čije vjerodostojnosti nema istinske demokracije i aktivne participacije građana kao kontrolnog mehanizma vlasti. I uspjela je kritično razjediniti, deprofesionalizirati i marginalizirati novinare. Čast iznimkama koji su ipak žurnalističke gromade pa, na vlastitu ponajviše materijalnu štetu, nastoje dokazivati da nisu ovodobni sizifi i da idealistički vjeruju u pravdu, čast i poštenje

Marijan Vogrinec 

Novinarka Mirjana Hrga, ponikla 1990-ih godina iz političko-ideološki kontroverznog HTV-ovog inkubatora „Motrišta“ pod urednikovanjem pašalićevca Miljenka Manjkasa, može samo žurnalističkoj kolegici Klari Rožman iz Jutarnjeg lista biti „jedna od naših najvećih televizijskih zvijezda“ i „prekaljena novinarka“ koje – a to jest istina – „već tri mjeseca nema na televiziji“. Na RTL-u joj zahvalili na suradnji, kao što joj se iz raznih (ne)profesionalnih razloga prekidao ugovor o radu na HRT-u dolaskom prve SDP-ove vlasti, a kasnije na Novoj TV i Al Jazeeri Balkans. Hrgin intervju kolegici Rožman, koji je Jutarnji objavio ovih dana, nema baš nikakav javnosti relevantan povod – ako to nije njezina tužba protiv tjednika Novosti zbog „duševnih boli“ – ali jest dokaz više o sve gušćem (su)mraku kojim se demokratski defektna država ne prestaje poigravati tzv. sedmom silom. Na profesionalnoj, etičkoj i financijskoj razini.

Ta egzorcistička seansa političko-vlasničkog/poduzetničkog istjerivanja duha pravog, autentičnog novinarstva iz medija i tretiranjem novinara kao poslušnih najamnika ne prestaje, eto, od 1990. godine. Do te ne samo vremenske razdjelnice, socijalistički je jednopartijski politički mainstream determinirao medijska pravila ponašanja, pa se točno znalo tko može, gdje, kako i o čemu izvještavati javnost. Raspadom, pak, tog sustava i uvođenjem „demokracije“, novinarsko je najamništvo samo prepakirano iz grubog pakpapira u naoko demokratski celofan, s tim da su sve dotadašnje režimske strogoće postrožene na ikstu i nehumano izopačene.

Socijalizam je oslobodio mjesto asocijalnom kapitalizmu najrigidnijeg, izrabljivačkog tipa, a jednopartijsku kontrolu javnog uma preuzela je višepartijska, neprofesionalna i ekonomski promiskuitetna te je drastično zaoštrila. Jaka profitersko-interesna sprega političke vlasti i vlasnika medija, kolateralno i velikih oglašivača, uspjela je srozati (i to još čini)  jednu časnu profesiju bez čije vjerodostojnosti nema istinske demokracije i aktivne participacije građana kao kontrolnog mehanizma vlasti. I uspjela je kritično razjediniti, deprofesionalizirati i marginalizirati novinare. Čast iznimkama koji su ipak žurnalističke gromade pa, na vlastitu ponajviše materijalnu štetu, nastoje dokazivati da nisu ovodobni sizifi i da idealistički vjeruju u pravdu, čast i poštenje.

Žabokrečina i mulj kvazinovinarstva

Novinar je ili potrkalo na minimalcu, poslušan ugovorni najamnik koji i ne mora biti osobito inteligentan i pismen – što dnevno demonstriraju najveći elektronički i tiskani mediji – ili izvrsno plaćen, vokabularno okretniji trbuhozborac eksponiranih politika i ekonomskih interesa. Krivnjom nakaradnog Zakona o radu, pa svim tim izmjenama i dopunama posebnih medijskih propisa te impotentnom cehovskom HND-u, novinar je globalno tretiran kao neki čudnovati kljunaš za kojeg ne vrijedi lovostaj. Poslodavac mu može svašta raditi, najčešće nečasnim interesnim komplotom s političarima, a da nikom ne mora ništa objašnjavati. Ucijenjen ovisnošću o kakvom-takvom honoraru ili plaći, novinar će se pokriti ušima po glavi i trpjeti svoje bespravlje.

Ako je posrijedi gledanija/čitanija/slušanija žurnalistička osobnost, pa je zbog javnosti baš nezgodno samo tako podijeliti joj pakrački dekret, najčešće se alibi izvlači upravo iz ili u ime javnosti koja navodno „traži smjenjivanje“. Ta magična/moćna javnost baš je prije koji dan „zahtijevala“ ukidanje HRT-ove emisije „Hrvatska uživo“ sposobne urednice i voditeljice Maje Sever te njezino degradiranje na radno mjesto male od kužine u emisiji Aleksandra Stankovića „Nedjeljom u dva (Nu2)“. O tom skandalu, a radi se o autorici znatno većeg profesionalnog i etičkog kapaciteta od Mirjane Hrge, nitko nije objavljivao intervjue. A trebalo je. Itekako. Makar za uzburkati žabokrečinu i mulj u smrdljivoj močvari kvazinovinarstva.

Samo je književnik i kolumnist Slobodne Dalmacije Ante Tomić u „Vlaškim poslima“ napisao suosjećajno ljutit, ironičan tekst u kojem se prisjeća kako je ratnih dana upoznao „štrkljavi djevojčurak“ koji je, blatnjav i u colukama, donosio HRT-u izvješća s najopasnijih čuka na Velebitu i drugih prvih crta bojišnice, koja njezini današnji oponenti nikad nisu vidjeli niti će ikad vidjeti. „Svih je dvadeset pet godina ista“, piše Ante Tomić, „gine za istinu i neumorno zagovara slabije, pa i kad se to ne isplati, a uglavnom se ne isplati. Dobro, nikad se ne isplati. (…) Pa kad toj i takvoj Maji Sever nesposobna televizijska uprava ukine emisiju, a kojekakva bagra s kolca i konopca, saborske budale, katolički fanatici i retardi s ustaškim kapama stanu trijumfalno klicati da je otišla jedna koja mrzi sve što je hrvatsko, sav komentar te situacije pristojnom čovjeku stane u tri riječi: j… vam mater“.

Za Maju nema mjesta u toj državi, osim negdje u zapećku hrvatske dalekovidnice na kojoj Hrga 2000-tih godina „nije željela primati plaću za nerad“. Sad bi mogla, ako je vjerovati kuloarima, primati plaću za uređivanje/vođenje HRT-ove emisije „Otvoreno“, umjesto anemičnog i mlakog Damira Smrtića. Koji joj je sada – uz drugog supruga, odvjetnika – valjda krunski svjedok u sudskom postupku protiv tjednika Novosti. Njih dvojica najbolje znaju kakve je strašne psihičke traume pretrpjela samo zato što su Novosti objavile satiričnu kritiku njezina transfera i djelovanja na RTL-u te spomenule da je potekla iz radikalno desničarskih HRT-ovih „Motrišta“. Kako to nije uvreda Ani Jelinčić, Mislavu Bagi, Ivi Gačić i još nekim poznatijim tv-licima iz istog tv-formata?

S obzirom na HDZ-ovu ekipu koja sada drži HRT, ne bitno različitu od one do prije 17 godina, Mirjana Hrga bi opet mogla doći na svoje. Najbolja preporuka za unosan novi ugovor o radu, nakon što je isti posao navodno odbila bivša urednica i voditeljica „Otvorenog“ Hloverka Novak-Srzić, a dolazak ekstremnog Velimira Bujanca još je lani, za Karamarkovog uredovanja u javnom prostoru bila neslana šala iz kafića u Novinarskom domu, nedvojbeno je lanjski (4. rujna 2016.) skandalozan predizborni Hrgin intervju za RTL Danas sa šefom SDP-a Zoranom Milanovićem. Iako ratobornog garda i zmijskog jezika, ovaj je jedva izvukao živu glavu pred njezinim provokacijama i neznanjem kojima je nedarovito pokušala glumiti Mislava Bagu. Samo, Bago zna zatomiti svoju ideologiju, Hrga ne zna.

„Voljela bih da je u Hrvatskoj moguće raditi onako kako duboko vjerujem da je jedino ispravno“, tvrdi Hrga kolegici Rožman, „no ja sam najljepše trenutke u karijeri i poštovanje ipak doživjela izvan Hrvatske. Ovdje, ako ne razmišljaš kao grupa koja već godinama opstaje tako da se čvrsto drži i međusobno pothranjuje, doživiš odbacivanje. Zato danas i imam o situaciju u kojoj se doskočice cijene više od informacija, a teme neoprostivo često delegiraju xafsinškim motivima. Još nisam odlučila vrijedi li se u takvim uvjetima boriti.“

To jest insajderski točna potvrda lošeg zdravlja i države/društva i domaćeg medijskog prostora, ali nije jasno što Hrga uistinu misli o tome – u kakvom svijetu živi? Kod koga je i na kojoj novinarskoj početnici sricala ideološko 5W. Nitko nema ništa protiv toga da joj srce kuca desno, a svjetonazorski um funkcionira konzervativno, ali u medijskoj Bijednoj Našoj nije „moguće raditi onako kako duboko vjerujem da je jedino ispravno“ i očekivati da to šefovi predugo toleriraju. To će potvrditi i njezine kolegice s HRT-a Karolina Vidović-Krišto, Hloverka Novak-Srzić, Elizabeta Gojan… koje su svaka u svoje vrijeme i iz drugih formalnih razloga dobile otkaz ugovora o radu, pa ih je tek sud vratio na posao. U redakcijama vrijedi pravilo: veži konja gdje ti gazda kaže.

Zest-and-zeal-for-journalism

Foto: DhakaCourier

Olovne godine 1990-ih na hrvatskoj dalekovidnici, osobito za ravnateljstva Antuna Vrdoljaka, ostalo je u medijskim analima kao razdoblje čelične metle, najgrubljeg „državotvornog“ egzorcizma kad su se „nacionalno osviješteni“ vlasnici i urednici – ne uvijek po nalogu „Vrhovnika“ ili njegovih pobočnika za unutarnju politiku – međusobno natjecali koji će na redakcijskoj oglasnoj ploči istaknuti dužu listu tzv. tehnološkog viška. „Komunisti“ i Srbi prvi su, tiho i bez objašnjenja, „nestajali“ s ekrana i etera HRT-a, s Vjesnikovih i stranica Večernjeg lista, regionalnih medija, radijske postaje postajale su krugovali, preko noći su masovno nicali huškački mediji za ciljano širenje laži i međunacionalne netrpeljivosti te se jednako brzo gasili.

Journalism-Orwell

Foto: Metal Recusants

Navodno je vox populi tražio od „državotvornih“ Vjesnikovih „domoljuba“ da izbace s posla „četnika Đorđa Ličinu“. Jedan od najboljih novinara i urednika Gradske rubrike, regionalnih i Crne kronike glavnog dnevnopolitičkog lista (utemeljenog 1940. godine u krugu antinacifašističkih intelektualaca) te profesionalac iz novinarskog pogona u kojem su poniknuli i Krešimir Fijačko, Mirko Galić, Mišo Ničota, Dalibor Foretić, Hidajet Biščević pa i nešto stariji Željko Brihta, Mira Hiršl, Tomislav Butorac, Draga Ungaro, Mladen Stary… naprasno je izbačen na ulicu. Zato što je Srbin i novinar koji je pisao o izručenju iz SAD-a SFR Jugoslaviji te suđenju ustaškom ratnom zločincu Andriji Artukoviću. Poznati kolege, kasnije čak Tuđmanovi diplomati i jedan glavni ravnatelj HRT-a (Mirko Galić) nisu branili Đorđa Ličinu, kukavički su šutjeli ili čak odobravali ultradesničarski egzorcizam nad žurnalističkim profesionalizmom.

Ni prvi niti zadnji put

Šutjeli su i onda kad su se dijelili otkazi drugim Srbima i „komunjarama“ u Vjesniku, kao što su u istim nečasnim prigodama šutjeli kolege u HRT-ovim te redakcijama tiskanih i ostalih elektroničkih medija. Šutjeli su i kad su na ispražnjena mjesta i na višestruko više plaće zasjedali „urednici/komentatori“ za koje dotad nitko nije čuo. Iz emigracije ili političko-intelektualnog podzemlja. Neki „neočišćeni“ znali su itekako dobro unovčiti svoju šutnju ili odobravanje brzopoteznih ideoloških/etničkih čistki. Svaki glas možebitnog protivljenja, svi su znali, kažnjavao bi se nekim od prvih mjesta na tzv. listi tehnoliškog viška. Danas se više „ne sjećaju“ nečasnih uloga, a besramniji čak i moraliziraju o bolesnom stanju zdravlja novinarske profesije.

Činjenica je da ni jedna vlast od 1990. godine nije propustila prigodu za uzeti medije pod svoje time što će poslušnike, svoje ljude od povjerenja instalirati na upravljačka, urednička i novinarska mjesta, a ovi će programski disciplinirati ostale suradnike. I to je to. Svaki put se polazi od HRT-a. Ostatak medijske mreže, gotovo bez iznimke u privatnom, tzv. poduzetničkom vlasništvu, osim dijela neovisnih s područja civilnog društva, na kontrolnoj je uzici političko-interesnih lobija. Za predizbornih kampanja je to sasvim očito. Politika treba medijsku logistiku, a logističarima je do poslijeizborne naplate usluga u podjeli plijena. Mirjana Hrga se prije 23 godine uhvatila u to kolo i teško je pojmiti da još nije shvatila kako dignitet novinarstva i dostojanstvo novinara dišu na škrge. Dakle, nema se što premišljati „vrijedi li se u takvim uvjetima boriti“.

Vrijedi, čak i na način kako to ona čini, dižući tlak dijelu građana svojom političkom i svjetonazorskom pristranošću za koje valjda drži da su baš esencijalna novinarska neutralnost. Druga je stvar njezin (pre)veliki ego. Bez pokrića. Zaključi li da se ne vrijedi boriti, izmaknu li možebitno odgovarajući ugovori s HRT-om, opet Al Jazeerom Balkans (što je također u igri) ili nekim trećim, uvijek se može baviti nekim drugim zanatom. Mnogi su jako deficitarni. Za aureolu istinske tv-zvijezde, kako joj znaju tepati prijateljice iz struke, već je prekasno ma gdje se skrasila. Naime, za takvo što treba biti Goran Milić ili Mirjana Rakić.

I nakon svojih 23 godine žurnalističkog zanata na čak četiri televizije, Mirjana Hrga je ostala prosječna novinarka koja korektno izvještava o nepolitičkim događajima. Kao npr. sa sarajevskih ulica za Al Jazeeru Balkans. Političke teme i intervjui s osobama drugog svjetonazora i ideološkog habitusa već je sasvim druga priča o kojoj publika na društvenim mrežama nema baš lijepo mišljenje. U analima novinarske struke, za koju je potrebno jedan posto talenta te 99 posto zanatskog drila i solidna količina općih znanja, pa specijalizacija, ostat će evidentiran u tom smislu njezini intervjui s Milanom Bandićem, Zoranom Milanovićem, itsl.

Mirjani Hrgi „nestanak“ s RTL-ovog ekrana nije prvi put, valjda ni zadnji u profesiji, niti je Hrga jedina novinarka kojoj se to dogodilo/događa da bi netko s čak tri mjeseca zakašnjenja imao jakog razloga napraviti s njom intervju. To što su joj nakon samo godine i pol navodno unosnog transfera zahvalili na vođenju emisije RTL Danas – neki tvrde zbog loše gledanosti, što ona opovrgava, a neki zbog nove sheme u koju se Hrga ne uklapa – nije nikakav egzemplar. Naprotiv, to je dnevna pojava u medijima i zbog nje se uglavnom ne diže velika prašina. Osim kad slučaj završi na sudu ili ima neki snažan financijski/politički/vlasnički obrat.

Novinarstvo – zbog kojega se mnogi još znaju jako uzrujati, pa traže velike novčane odštete za svoje teške „duševne boli“ – više nije ni sila niti sedma. Možda tek surogat polegnute osmice u matematičkom značenju – beskonačnog. Osobito nakon što se HDZ-ova vlast 2011. godine potrudila pojačati pravnu zaštitu svojih „stupova društva“ time što je intenzivirala autocenzuru i progon novinara licemjernim preimenovanjem krimena (sic) verbalnog delikta, klevete i uvrede, „duševnih boli“, itsl. u kazneno djelo – sramoćenja. Jest da je to čvrsta omča oko vrata koja je gotovo ugušila istraživačko, analitičko, autorsko novinarstvo i izvrgnula ruglu postulate o medijskim slobodama, no činjenice su tvrdoglave. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede.

Tvrdoglava je činjenica, pače loša posljedica političkog, ideološkog, svjetonazorskog i profitersko-vlasničkog egzorcizma nad novinarskom strukom u Bijednoj Našoj i to da manipulacija (ne)podobnim ili (pre)jogunastim pojedincima kojima je „slava“ udarila u glavu urodila poplavom samouka koji slabo ili uopće ne vladaju osnovnim alatima tog posla. Na stranu to što neki, čak stalni komentatori u vodećim elektroničkim i pisanim medijima, nemaju pojma o elementarnom pravilu zanata 5W i obvezi stajališta „druge strane“ – to je znak da nisu pročitali ni jedan novinarski priručnik – ali kad im se rječnik sastoji od 150 riječi i dvadesetak bezveznih, birokratskih fraza šupljeg sadržaja, opće obrazovanje zvoni prazninama, a gramatički/pravopisni deficiti paraju oči i uši, eee to je već snažan signal da je „novinar“ zalutao u profesiju. Ali, dok veže konja gdje mu gazda kaže, nema problema ni s urednicima niti, očito, s vlastitom savješću.

Investigative-Journalism

Foto: The Independent

Recimo, zaprepašćujuće je i nedopustivo za – ne samo HRT-ove – novinare, čitače vijesti s blesimetra i ine sudionike u informativnim emisijama da ne znaju ispravno pročitati engleski naziv poznate rejtinške agencije Standard & Poor’s, nego to čine vukovski – Pors. Dobro, ne mora svatko znati engleski jezik, iako pravi novinar bez toga ne bi smio primirišati u bilo koju redakciju, ali kad je već pripušten na ekran ili radijski eter – nema alibija za takvo neznanje. Pitaj, ako ne znaš, nemoj sramotiti i sebe i svoj medij. Pa tako više puta u jednoj vijesti, i milijun puta u raznim prilozima na istom HRT-u. Pleonazmi – no međutim, itsl. – kroničan su virus od kojeg pati 99,9 posto novinara mlađeg naraštaja.

U tv-novinarstvu, pak, vrve poštapalice, mucanje  (ǣǣǣǣ…eeee, aaaa…) između svake druge-treće riječi, mlataranje rukama (a la Mladen Stubljar), magareće kimanje/odobravanje glavom na odgovore sugovornika, nepredstavljanje ili pogrešno predstavljanje gostiju, blesava pitanja tipa: „Vi ste bili u nedjelju na utakmici… Gdje ste bili u nedjelju?“ Pa, bio čovjek na utakmici. Sportski novinari općenito – i ne samo u Bijednoj Našoj, i ne samo u elektroničkim medijima – epidemijski su opsjednuti slavljem kao zamjenom za pobjedu. Sportaši više ne pobjeđuju protivnike, nego slave s toliko i toliko, slavili su protiv (!?) toga i toga… Da je novinar kazao kako su, recimo,  Dinamovi igrači slavili u Okrugljaku nakon pobjede ili pobjedu nad Hajdukom, ne bi mu se imalo što prigovoriti. Ali da pojam slaviti/slavlje variraju u milijun značenjem neumjesnih sintagmi, jezično je neprobavljivo i kao metafora i kao informacija.

Slavlje gluposti i neznanja

Što će značiti nekom tko u sportu nije kod kuće ili jest samo u nekim sportovima da je mladi Janko Janković slavio u Bratislavi? Ili da je Budućnost iz Crkvenog Boka slavila u Lekeniku s 2-1protiv Mladosti? Tko je uopće mladi Janko Janković? Što je slavio u Bratislavi? Rođendan? Premiju na lutriji? Zašto u Bratislavi, što se tamo događalo? Što je ta Budućnost? Nogometni klub? Rukometni? Košarkaški? Gimnastičari? Kako se to slavi protiv nekoga? Itd., itsl. Nevjerojatno je da novinari koji papagajski variraju tu jezičnu nakaradu tako malo drže do sebe i svog žurnalističkog digniteta, nekritički se i neinventivno povode za kolegama iz drugih medija. Pa i kad griješe. Urednici im to dopuštaju jer su i sami jezično nepotkovani, a štednja na redakcijskoj infrastrukturi odavno je već isključila lektore i redaktore.

Doduše, HRT desetljećima raspolaže vrlo solidnom jezičnom službom i uistinu vrsnim potencijalom (npr. Tomislav Baran), ali iz radijskog etera se to i tv-ekrana javne (sic) kuće to ne razaznaje. U specijalizirane, pak, jezične formate dovode se „nacionalno osviješteni“ lingvisti (npr. Marko Alerić), koji nemaju širu recepciju u javnosti, a znatno manje na udarne novinarske snage HRT-a. Koje se ne libe – dično zureći u kamere – sintagmi „vezano za…“ (pas za plot?), „odvija/ju se…“ (zavrtnji?), zakoni, propisi, uredbe, itd. postali su okviri (za slike?), ceste cestovni pravci (a svaka je krivulja), hoteli i apartmani kapaciteti… Sportaši više ne pobjeđuju zato što su bolji, već zato jer su pokazali karakter (osobitost, biljeg, znamenje?), što je fraza koju novinari prenose kao najviši intelektualni domet mahom neškolovanih pojedinaca.

Općerazumljivu riječ razgovarati pregazio je u neonovinarskom vokabularu latinski glagol komunicirati (priopćiti, biti u vezi, općiti, spajati), koji se poput korova pirike počeo širiti lani dolaskom na premijersku dužnost kanadskog Hrvata vrlo deficitarnog znanja hrvatskog jezika Tihomira Oreškovića. Sada se masovno komunicira, jer je to cool, a ne prostoseljački – razgovarati. I to je gadna posljedica gadnog egzorcizma nad novinarskom strukom i novinarima.


////////////////////////
///////////////////

Zašto Ivica Dačić peva u radno vreme i u zvaničnim prigodama?

Pančić: Raspevani ministar, deo osoblja u privatnoj državi

//////////////////////////

Predsednici i premijerke Srbije i Republike Srpske

Dodik plaća novcem građana Srbije - Radio Slobodna Evropa


////////////////////////////////////////


Kalifornija: Treći dan borbe sa najsmrtonosnijjim požarima u istoriji države (Video)

Vatrogasci u Kaliforniji i dalje pokušavaju da suzbiju najsmrtonosnije šumske požare u istoriji te savezne države, u kojima je poginulo najmanje 17 osoba, dok je uništeno dvije hiljade kuća i

/////////////////////

Image result for Karikature Predraga Koraksića Coraxa

Karikature Predraga Koraksića Coraxa - Radio Slobodna Evropa

12.10.2017.

POUČAN TEKST U SARAJEVSKOM LISTU PRIJE 120 GODINA

''JEDAN MIMOPROLAZNIK SMILUJE SE SIROMAŠKU'': Ovako se u ''Sarajevskom listu'' prije 120 godina pisalo o ljudskosti i poštenju...

Vazda je bilo dobrih ljudi i tome su nekada novine pisale...

''JEDAN MIMOPROLAZNIK SMILUJE SE SIROMAŠKU'': Ovako se u ''Sarajevskom listu'' prije 120 godina pisalo o ljudskosti i poštenju...


''JEDAN MIMOPROLAZNIK SMILUJE SE SIROMAŠKU'': Ovako se u ''Sarajevskom listu'' prije 120 godina pisalo o ljudskosti i poštenju... - 2

Dragan Golubović iz sarajevskog Mediacentra, danas je na Facebooku, uz međunaslov koji vidite iznad, postavio tekst koji je u ''Sarajevskom listu'' objavljen u maju 1897. godine.

 

Može i danas poslužiti kao kvalitetan primjer ljudskosti i poštenja. Naprimjer:

 

''Danas u jutru valjalo se jedno psetance gonjeno brzom nabujalom Miljackom. Poslije dugog mučenja ispade siromašnom psetancetu, da se uspe na jedan kamen strme obale i tu ćućaše drhtajući od zime i straha.

 

Jedan mimoprolaznik smiluje se siromašku, pa se spusti dolje puzajući se sa kamena na kamen te izvadi pseto.

 

Interesantno je bilo gledati kako se pseto priljubilo uz svoga spasitelja, te cičeći i skakajući oko njega izražavalo mu svoju blagodarnost.

 

Pošteni čovjek odveo je psetance sobom da ga hrani i da ga ovo kad odraste od zla brani.''

 

(SB)   

 ///////////////////////////////

/////////////////////////////

DOČEK SULTANA: „Sirotinjska slava“, na kojoj se pokazalo ono što u Srbiji ne postoji - glamur, iskrenost i grandiozno prijateljstvo

Tekst je objavljen na srbijanskom portalu ''Peščanik'', a mi ga prenosimo integralno

DOČEK SULTANA: 'Sirotinjska slava', na kojoj se pokazalo ono što u Srbiji ne postoji - glamur, iskrenost i grandiozno prijateljstvo

Piše: Ljubodrag Stojadinović

 

Ima nečega u svečanim dočecima „sa najvišim državnim počastima“. Najnižih počasti nema, pa je u ovom slučaju superlativ samo potencirani oblik spektakla sa postrojenim trupama, raportima, usiljenim gostoljubljem i vojnom muzikom. Došao nam je u goste Redžep Taip Erdogan, čovek koji je u julu prošle godine preživeo vojni puč, jedan od omiljenih modela promene vlasti u Turskoj.

 

Posle tog traljavog pokušaja udara, Erdogan je postao sultan sekularne Turske, surovi progonitelj političkih protivnika, pisaca, novinara i književnika, ljudi koji ne misle dobro o njemu ili njemu ne misle dobro. Čak i za besposlene srpske babe i dede, koji oćoraviše gledajući turske serije, Erdogan je novi Sulejman Veličanstveni, vlasnik prošlosti u kojoj smo mi gradili naš rajetinski mentalitet, te pribavili sebi sultančića za gospodara bez granica.

 

Nije preterano loše družiti se sa moćnima, bolje je da im malo podilaziš nego da te biju. Ima nešto uzbuđenja u izboru prijatelja sa raznih strana i povodima koje nije potrebno obrazlagati. Ali, susret između Vučića i Erdogana nešto je sasvim drugačije od svega nabrojanog, pošto Erdogan nije od onih lidera većeg formata, koga valja priviti na grudi i izljubiti ko zna koliko puta po tri puta, kao pašenoga. Kao što je, recimo, Toma Nikolić usnim aparatom onoliko puta obanjao Putina.

 

Ovde se ipak radi o mešovitom učinku istorije i inercije, neizbežnim naslagama protivrečnih atavizama, kao i sukobu ili skladu modernih varijanti cezarizama na obe strane. Erdogan je to postigao na eksplicitno surov način, Vučić uči na svom najgorem primeru. Ono što je Erdogan ostvario, Vučić nije najbolje razumeo: turski predsednik apsolutno kontroliše vlast, ovaj ovdašnji želi da je poseduje. Na taj način najvitalnije sfere društva izlaže svojoj ambicoznoj nesposobnosti.

 

Erdogan svoju moć zasniva na potpunoj kontroli sposobnih podanika, kojima je predočena sultanova okrutnost. Tu nema paralele sa Vučićem: on želi da ga njegovi slepo slede u svemu što ne ume da radi.

 

U praktičnoj politici, Erdogan je besprizorni operativac, u stanju je da učini ono što mu se prohte; Vučiću se samo prohteva ono što bi želeo da učini, ali to najčešće ne ume, a za drakonske korake nema kuraži, niti je u moći da izgradi mehanizme za tako nešto.

 

Zbog toga su i neke paralele o identičnoj suštini apsolutizma „dva predsednika“ uglavnom neumesne. Radi se o sasvim različitim strukturama vlasti i o specifičnim parodijama demokratije, kako kod koga.

 

Svečani doček Erdogana je pokazao sve odlike „sirotinjske slave“, na kojoj se pokazuje uglavnom ono što ne postoji. U ovom slučaju glamur, iskrenost i grandiozno prijateljstvo.

 

Ništa od toga; nategnuta bliskost među glavarima država ne može se proglasiti „prijateljstvom među narodima“, jer je reč o potpuno različitim percepcijama. Kao dosledni rušilac sekularizma, Erdogan je postao moćni protagonista balkanskog islamizma, po mnogo čemu agresivnijeg nego u Turskoj.

 

Kao premijer Turske on je, uglavnom otvoreno, podržavao militarnu retoriku ovdašnjih ekstremnih Bošnjaka i bio ikona skandala na nekim fudbalskim utakmicama u Novom Pazaru (transparent „Ovo je Turska“).

 

Juče je u epskom zanosu, uz lirsku pomoć lokalne pesnikinje poručio Sandžaklijama: „Ovo je moj zavičaj, vaša sreća je i moja sreća, vaš bol je i moj bol.“

 

Dakle, to je njegov zavičaj, a boli njega za Sandžak. No, on je bio zvezda dana i zvezda uopšte; pored njega je Vučić bio senka od statiste i konačno video šta sve čini istinska, makar na torturi izgrađena harizma vođe.

 

Natuknica o zavičaju ima smisao endemske nostalgije i poruka je za sve koji su slušali, ali i za one koji nisu. Daleko važnija poruka od one Vučićeve sa predsedničke promocije, da je u Srbiji rođeno dvadesetak rimskih careva. Uzgred, Konstantin i moja malenkost delimo isti zavičaj, rođeni smo u Nišu, on nešto ranije.

 

U novopazarskoj podeli zavičaja Vučić nije oponirao, niti bar rekao da je tu pre svega njegov zavičaj i da njega, isto tako, lično boli za građane Srbije. Mada se na novopazarskom trgu ni u jednim rukama nije mogla uočiti zastava matične države.

 

Doček je i ovde bio važniji od suštine, ako Erdoganov zavičajni ispad razumemo kao simboliku daleke etničke solidarnosti, bez konotacija koje su u svojoj osnovi vrlo neprijatne.

 

I u gostima, Erdogan se ponašao kao gospodar svestan svojih moći i velikog uticaja na populacioni produkt otomanske istorije. Ali, neki od domaćina, koji su zasluženo stekli počasnu misiju dvorskih luda, nisu odoleli a da se prema njemu ne ponašaju kao prema Sulejmanu.

 

Tako je ministar spoljnih dela, najugledniji folker režima Ivica Dačić, nalazeći u sebi bogate ostatke rajetinskih naslaga, zapevao Erdoganu neodoljivi turbo-hit „Osmana, osmanaga...“

 

Erdogan je to izvođenje prihvatio sa simpatijama. Ministar spoljnih dela koji ume da peva ne mora da radi ništa drugo.

 

Dostojni folklorni kraj svečane večere morao bi da se okonča u nostalgičnom performansu, u kome najagilniji domaćini šetaju gostima opanke.

 

No, to ipak nije učinio Dačić, sklon ispadima svake vrste, nego Vučić lično, plačevnom molbom gostu i mogućim investitorima koje je ovaj poveo. Pozvao ih je da sa svojim parama dođu upravo ovde: „Dobićete višestruko bolje uslove nego bilo gde u Evropi.“

 

Dobiće raju koja radi skoro džaba, kao u tuđem zavičaju.

 

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
49628062

Powered by Blogger.ba