Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

11.10.2017.

ČEDOMIR PETROVIĆ: SRBIJA, ŽENA I MAJKA

Srbija, žena i majka


Čedomir Petrović

Autor 11.10.2017. 



Image result for novinar cedomir petrovic fotos

.......................................

Izdvajamo

  • Uvek je Srbija bila neko drugi. Kada joj ide dobro, bili smo sa njom, u porazima smo se odricali nje, ne shvatajući da smo Srbija, Mi, njeni sinovi i kćeri, i da ona ne postoji bez nas. Kakvi smo Mi, takva je i Srbija. Ako smo humani i Srbija je humana, ako ubijamo i Srbija je ubica. Ako smo nepismeni, svi bi govorili, Srbija je nepismena.
.....................

Vidim Srbiju, ženu i majku, stoji na svom imanju, ispred svoje kuće, pogurena od godina i briga koje je pritiskaju, i kao da gledam svoju Nanu u Balšićevoj ulici, kada odlazim pred kraj leta i vratiću se sledeće godine, kako stiska u ruci maramicu i briše znoj sa čela i ispod očiju. Nosi tamnu, zabrađenu maramu, kao da je nikada nije skidala. Crnina na njoj preovladava, za sve ratove i bitke kroz koje je prošla i sve svoje izgubljene sinove i kćeri, a i tuđe. Mora da donese mnogo teških odluka, koje će uticati na njen sadašnji život, a mogu biti presudne i za život, koji je pred njom

Srbija je u gramatici imenica. Vlastita imenica ženskog roda i spada u promenjive reči, što ženama u potpunosti odgovara, a Srbiji pogotovo.

Kada bih je opisivao kao osobu ženskog pola, onako kako je ja doživljavam, napisao bih sledeće…

Srbija je rođena davno. Ni ona sama ne zna kad. Ako je pitate za godine, ona će se u mislima vraćati, u neka daleka, a i skorija vremena i to nikada neće izaći na dobro, jer ta nostalgija i melanholija, za izgubljenim delovima  imanja, uvek su se završavala ratovima, onim koji joj donose samo razaranja i mrtve, tuđe i svoje.

Sa godinama u kojima je i onim što je preturila preko glave, drži se relativno dobro. Obučena skromno, sa ponekom zakrpom i flekom na haljini,  koja ne može da se očisti. Sve što je na njoj, oprano je hiljadama puta i voda je ponekad bivala čista, a ponekad mutna, od znoja i krvi, njene i drugih. Promenila bi ponekad na sebi, neki deo garderobe, ali joj je narav ostajala uvek ista.

U mirnim vremenima, nosi na sebi obično, žensko, seosko odelo. Kada ide u varoš, obuče neku svetliju bluzu i promeni cipele. U ratu, nosi vojničku uniformu.  Iz daleka kad je gledaš, deluje muškobanjasto i mnogi koji je ne poznaju ili ne tako dobro, pomisle da je muškarac. Prepuna je ožiljaka po telu i u sebi.

Imala je mnogo velikih sinova i kćeri u svom životu, koji su je proslavili u svetu, ali za njih nije nikada brinula, kao što brine o nekim sinovima, koji su je bacili u blato srama, stida i zločina i ocrnili joj ime, koje je teško očistiti i vratiti ugled koji je nekad imala. Hoće da ih sama leči, u svojoj kući, a ima toliko preče, svoje bolesne dece. Iako je žena, Srbija se preterano kurčila prema moćnima i tako gubila i bivala odbačena od suseda, koji se graniče sa njenim imanjem i onih udaljenim.

Bilo je i još uvek ima onih, koji joj nude brak, ne iz ljubavi, već zbog položaja njenog imanja. I sused sa istočne strane i oni drugi sa zapadne. Ona pokušava da ostane sama, ali zna da to ne može doveka i da se mora odlučiti. Dolaze zime i poplave. Kuća sklona padu. Oronula, sa krovom koji prokišnjava. Pravda kao temelj kuće, uništena je i moraju se kopati i zidati novi temelji. Ono što ima na imanju i proda drugima, strašno je malo u odnosu na ono što mora da kupuje od drugih.

Opterećena je verom i crkvenim obredima. Peva pesmu koju niko drugi ne peva:  da je triput ratovala i opet će ako ima sreće… Najglasnije je pevaju oni, koji bi sve te borbe vodili  iz  dalekih imanja, u koja su im nekad davno, dedovi i očevi otišli, a ovi se tamo  rodili i zaboravili svoj jezik. Pevaće nam iz Čikaga, Beča, Pariza i dalekog Rija: Kosovo je SrbijaGinite za njega, mi smo ovde, sa vama!

Pismenost, obrazovanje i lepo vaspitanje, Srbiji nisu jača strana. Pri potpisivanju, još uvek se mogu naći i palac i krst. Govor stranog jezika, dovodi do kasnijih bolova u rukama.

Srbija ume da bude dobra domaćica, putnicima namernicima. Daće im hranu, piće, krevet. Poželeti srećan put i upotrebiti jednu od svojih mnogobrojnih izreka:  I najmilijeg gosta, tri dana dosta.

Mnoga su je deca napustila. Ona ranija, trbuhom za kruhom, a ova danas, da prodaju pamet, kad već nema ovde pameti, da je kupi i zadrži.

Srbija ima neku čudnu decu, koja ne vole da rade. Više vole da sede u debeloj hladovini, da ‘lade i ćešaju jajca, puše, pijuckaju pivo i bistre politiku. Svi su ministri i predsednici. Ćute, gledaju u daljinu i razmišljaju. Vole oklapinu. Kod nas u Srbiji, još mogu da se nađu na poljima dodole, koje pevajući prizivaju kišu. Neće njena deca da se udruže, pa da navodnjavaju svoje njive.

Bila je Srbija pod mnogima i nad mnogima. Bila je Kneževina, nosila krunu kao Kraljevina Srbija, pa Kraljevina Jugoslavija, zatim SFRJ, Srbija i Crna Gora. Na kraju, posle dugih putovanja kroz noći i vekove, biva ostavljena od svih i postaje Republika Srbija.

Ubijala je i bila ubijana.  Rušila i bila rušena. Osvajala i bila osvajana. Bila je slaba na jeziku i jaka na maču. Nikog nije volela kao samu sebe. Njene kćeri i sinovi, vekovima su bili među sobom u zavadi. Ubijali jedni druge, kum kumu sekao glavu, brat slao brata na robiju, ubijali se partizani i četnici, svađali seljaci i građani, studenti i radnici, vlast i opozicija, republikanci i monarhisti, komunisti i anarhisti…

Srbija ne voli da čuje istinu, niti da joj pogleda u oči, a još manje da je prizna. Mogu da joj oficiri ubijaju gardiste u Topčideru, mučene radnike televizije Srbije, da žrtvuju njihovi nadređeni, da ubiju predsednika Vlade, novinare u hodnicima zgrada, stavljajući pušku na palac noge i u usta mlade novinarke Vujasinović, nepriznavanjem genocida nad Muslimanima u Srebrenici… Priznaće Srbija laži, kao zvanične istine.

Većina će halapljivo trpati te laži u sebe i živeti lažan život. Nema težeg i nedostižnijeg puta, od puta do Istine. Ona zemlja koja ima Istinu i Pravdu, dostiže ideal svog življenja. Srbija je svetlosnim godinama udaljena od toga. Put je nepregledno dugačak, ali radi onih, koji će se u budućnosti rađati u njoj, mora krenuti na njega.

Zdravlje je dobro služi. Ne čuje više tako dobro, a kad čuje, sluša one koje ne bi trebalo. Od skora nosi naočare. Postala je kratkovida, mada je nekada gledala daleko napred i prednjačila u mnogo čemu. Ima jake bolove u leđima, kada klekne ili se sagne, zato se i ne saginje često, što utiče na imanje i njegova dobra, koja postaju zapuštena i ne daju plodove, koja bi mogla da donesu.

Ima susede koji joj pomažu i onih sa kojima nikako da nađe zajednički jezik, oko međe. Deca se svađaju oko komada zemlje, dole, niže. Neki su da ga zadrže, makar sve propalo,  mada ne znaju šta bi danas s njim, a neki bi da ga prepuste i da posvete više pažnje susedima na zapadnoj strani njive.

Šta se dobija, a šta gubi? To niko ne zna, dok ne proba. Srbija je svašta probala u svom dosadašnjem životu. Bolje se snalazila u ratu, negoli u vremenima mira. Danas se ratuje sajberom, ekonomijom, gasom, naftom i pameću. Rat oružjem, donosi uništenje Srbiji.

Upadale su na srpsku njivu i razarale je, razne divlje horde i varvarska plemena, vojske prijateljske i one druge. Mnogo puta, živelo se bolje pod okupatorom, nego pod oslobodiocima. Danas je ništa manje ne razaraju, bestidno  bogati tajkuni – kriminalci, za koje pravde nema.

Srbiju su, osim naslednih dinastija koje je imala, vodili njeni sinovi i kćeri, koje je narod birao, što ne znači da su to uvek bili i najbolji. Polovina njene dece, ne želi da izabere nikog. To je pobuna protiv onih na vlasti i onih koji bi da je osvoje. Niko im nije bolji, od njih samih, a njih niko neće.

Daju joj u miraz oružje, a Srbiji je očajno potrebna pomoć u pameti, idejama, kreativnosti, u obrazovanju, prosvećenosti, u poštovanju tuđeg, u osećanjima, u ljubavi prema sebi samima i drugima, u svim vidovima kulture, higijeni, u lekovima… Moramo strahovito mnogo raditi na sebi i uz pomoć drugih. Iskreno i jako dugo. Narod je napušten i zapušten.

Drugi vide Srbiju, lepšu i bolju, od nas. Mi uvek tražimo i nalazimo samo njene loše osobine. Kada se vraćamo kući iz daljine, nismo više tako srećni, kao nekad. Možda smo joj premalo davali, da bi nam uzvratila boljim. Možda smo je mnogo koristili nepotrebno i izrabili je. Gurali je ispred sebe, a mi se skrivali iza njenih skuta. Uvek je Srbija bila neko drugi. Kada joj ide dobro, bili smo sa njom, u porazima smo se odricali nje, ne shvatajući da smo Srbija, Mi, njeni sinovi i kćeri, i da ona ne postoji bez nas. Kakvi smo Mi, takva je i Srbija. Ako smo humani i Srbija je humana, ako ubijamo i Srbija je ubica. Ako smo nepismeni, svi bi govorili, Srbija je nepismena.

Vidim Srbiju, ženu i majku, stoji na svom imanju, ispred svoje kuće, pogurena od godina i briga koje je pritiskaju, i kao da gledam svoju Nanu u Balšićevoj ulici, kada odlazim pred kraj leta i vratiću se sledeće godine, kako stiska u ruci maramicu i briše znoj sa čela i ispod očiju. Nosi tamnu, zabrađenu maramu, kao da je nikada nije skidala. Crnina na njoj preovladava, za sve ratove i bitke kroz koje je prošla i sve svoje izgubljene sinove i kćeri, a i tuđe. Mora da donese mnogo teških odluka, koje će uticati na njen sadašnji život, a mogu biti presudne i za život, koji je pred njom.











11.10.2017.

ERDOGAN OBJASNIO DA POSTOJI ZABRINUTOST: "JEDAN KRAK AUTOPUTA IDE ZA SANDžAK, A DRUGI PREKO TUZLE ZA SARAJEVO"

ERDOGAN OBJASNIO DA POSTOJI ZABRINUTOST: "Jedan krak autoputa ide za Sandžak, a drugi preko Tuzle za Sarajevo"

“Razmatrali smo da jedan krak puta ide za Sandžak, a drugi preko Tuzle za Sarajevo, a to bi ovom regionu donijelo dodatni razvoj i dinamiku. Gledat ćemo da Ministarstvo transporta uradi studiju izvodljivosti kako bi o ovoj temi razgovarali sa izvođačima, te o troškovima. Postoji zabrinutost da bi ovaj dio bio zapostavljen ako počne izgradnja preko Tuzle", kazao je Erdogan.

ERDOGAN OBJASNIO DA POSTOJI ZABRINUTOST: 'Jedan krak autoputa ide za Sandžak, a drugi preko Tuzle za Sarajevo'

Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan poručio je u srijedu u Novom Pazaru da Novi Pazar treba biti snažan i jak jer, kako je rekao, u razdvajanju i podjelama je slabost, javlja Anadolu Agency (AA).

 

 

“Moja jedina želja je da Novi Pazar bude jedinstven, snažan i jak, te da se drži bratski. Svi budite Novi Pazar, jer je u razdvajanju slabost, a u zajedništvu snaga”, rekao je Erdogan tokom posjete Bošnjačkom nacionalnom vijeću (BNV) gdje ga je dočekao predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV) Sulejman Ugljanin.

 

Turski predsjednik je tom prilikom istakao kako građane Sandžaka i Bošnjake u Srbiji ne vidi samo kao bliske rođake, dodajući da bonjačka manjina svoja prava može tražiti u okviru zakona i Ustava Srbije.

Naglasio je i kako bi bilo veoma korisno da prilikom traženja svojih prava koriste konstruktivan i integrirajući jezik.

 

“Naša najveća želja je da budete snažni u političkom i ekonomskom pogledu kako bi učestvovali u društvenom životu zemlje u kojoj se nalazite”, rekao je Erdogan, skrećući pažnju na visoku stopu nezaposlenosti u Sandžaku, posebno među mladima.

 

Dodao je da turske vlasti čine značajne napore kako bi se povećale turske investicije i u Sandžaku, o čemu je, kako je kazao, razgovarano i tokom same posjete Beogradu.

 

Izrazio je zadovoljstvo što turski biznismeni žele još više ulagati u Srbiji.

 

“Jučer smo napravili korak prema uvozu pet hiljada tona mesa iz Srbije. Naglasio sam da jedan dio toga dolazi iz Novog Pazara. Danas smo razgovarali o tome da bi ovdje mogla biti otvorena i tvornica namještaja”, rekao je Erdogan te se dotakao i autoputa Beograd-Sarajevo.

 

“Razmatrali smo da jedan krak puta ide za Sandžak, a drugi preko Tuzle za Sarajevo, a to bi ovom regionu donijelo dodatni razvoj i dinamiku. Gledat ćemo da Ministarstvo transporta uradi studiju izvodljivosti kako bi o ovoj temi razgovarali sa izvođačima, te o troškovima. Postoji zabrinutost da bi ovaj dio bio zapostavljen ako počne izgradnja preko Tuzle. Mi nemamo takvo mišljenje. Baš suprotno, vjerujemo da se oba kraka mogu zajedno raditi”, istakao je predsjednik Turske te napomenuo da je najvažnije da se sve radi koordinirano.

Istakao je da će relevantna ministarstva Turske i Srbije zajedno raditi u vezi sa ovim projektom.

//////////////////
//////////////////////

Novi Pazar dočekuje Erdogana

'Novi Pazar je moj zavičaj' - Radio Slobodna Evropa

11.10.2017.

CRKVENO UTOČIŠTE ZA OPTUŽENU U 'DRŽAVNOM UDARU'

Crkveno utočište za optuženu u 'državnom udaru'




Amfilohije Radović sa pripadnicima Demokratskog fronta u Podgorici, 2. jula 2017.

Amfilohije Radović sa pripadnicima Demokratskog fronta u Podgorici, 2. jula 2017.

Viši sud u Podgorici je ukinuo pritvor Branki Milić pripadnici četničkog pokreta optuženoj u slučaju „državni udar“. Do ukidanja pritvora optuženoj Milić dolazi nakon što je trinaest dana štrajkovala glađu u pritvoru i nakon datih garancija mitropolita SPC u Crnoj Gori Amfilohija Radovića, što je do sada bila nepoznata praksa.

Uz mjere nadzora i zabranu napuštanja boravišta, optužena za pokušaj nasilnog rušenja crnogorske vlasti na dan parlamentarnih izbora u oktobru prošle godine, Branka Milić će do okončanja sudskog procesa boraviti u manastiru Mitropolije SPC „Duga“ kod Podgorice. Naime, Mitropolija i lično mitropolit Amfilohije Radović su dali garancije sudu da će optužena Milić boraviti u navedenom manastiru, potvrdio je njen advokat Jugoslav Krpović.

„Mitropolija je dala garanciju da Branka Milić može da boravi u manastiru gdje bi joj bio obezbjeđen smještaj, ishrana, zdravstvena zaštita i prevoz od manastira do suda“, rekao je Krpović.

Jelena Milić, ćerka Branke Milić, na konferenciji za medije 9. oktobra 2017.
Jelena Milić, ćerka Branke Milić, na konferenciji za medije 9. oktobra 2017.

Na naše pitanje čime Mitropolija garantuje da Branka Milić neće pokušati da napusti Crnu Goru i izbjegne nastavak suđenja, advokat Krpović je rekao:

„Mitropolija garantuje svojim autoritetom i sam mitropolit je čovjek kome se najviše vjeruje u Crnoj Gori. A druga stvar je da Branka Milić ne želi da bježi. Ona želi da aktivno učestvuje u sudskom postupku“.

Podsjetimo, optužena za pokušaj nasilnog rušenja vlasti u Crnoj Gori, Branka Milić je negirajući navode optužnice veoma oštro kvalifikovala sudski proces i motive za njeno hapšenje. Ne sporeći da je pripadnica četničkog pokreta u Srbiji, Milić je tvrdila da su motivi za čitavo suđenje političke prirode.

„Optužnica bez ikakve sumnje ukazuje da se ovde radi o jednom montiranom političkom procesu za potrebe i interes ulaska Crne Gore u NATO“, rekla je Milić tokom prvog davanja iskaza.

Optužena Branka Milić se prije trinaest dana odlučila da štrajkuje glađu protestujući zbog uslova i tretmana u pritvoru. Uslijedio je zahtjev branioca za puštanje optužene Milić iz pritvora, što je obrazloženo zdravstvenim i humanitarnim razlozima. Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić se nije protivio promjeni statusa Milić, ali uz davanje određenih garancija.

„Na osnovu svega, mislim da su se stekli uslovi da se ta mjera pritvora može zamjeniti mjerom nadzora, uz obećanje okrivljene da neće napuštati mjesto boravišta“, saopštio je Specijalni tužilac Katnić na nedavnom glavnom pretresu.

Ovo je prvi put da je javnost upoznata, da je srpska mitropolija u Crnoj Gori ponudila usluge smještaja optužene osobe i dala garancije da će ta osoba boraviti u manastiru tokom sudskog postupka. Da li se ponuda Mitropolije srpske crkve u Crnoj Gori može smatrati kao hrišćanska pomoć osobi u teškom zdravstvenom stanju, ili se radi o ulasku crkve u sudski proces, pitali smo Zorana Vujičića koordinatora pravnog programa u Građanskoj alijansi.

„Ovo je neuobičajena situacija da se crkva uključuje u sudski postupak i da daje garancije kada je pritvor u pitanju. Ovo nije nešto što je u suprotnosti sa zakonom. A ukoliko je to vezano za štrajk glađu optužene Milić, hrišćanski apel crkve nije iznenađujući. Međutim mi smo imali brojne druge primjere u koje se crkva nije uključivala iako su bile slične situacije. Crkva u Crnoj Gori se aktivno bavi politikom iako je po zakonu odvojena od države. I ne bi bilo dobro da se aktivno uključuje u sudske procese s obzirom na njen uticaj na crnogorsko društvo. Jer to bi se moglo shvatiti i tumačiti kao neka vrsta pritiska sudsku vlast“, ocjenjuje Zoran Vujučić iz Građanske alijanse.














11.10.2017.

VODEĆI ŠVICARSKI LIST: "KOLINDA GRABAR-KITAROVIĆ PRIČA BESMISLICE O BOSNI I HECEGOVINI"

VODEĆI ŠVICARSKI LIST: "Kolinda priča besmislice o Bosni i Hercegovini"

Švicarski list ironično konstatira da nema kraja “hrvatskim napetostima sa susjedima”, ali i da je živahna situacija u unutarnjopolitičkim odnosima.

VODEĆI ŠVICARSKI LIST: 'Kolinda priča besmislice o Bosni i Hercegovini' - 2

Vodeći švicarski list “Neue Zürcher Zeitung” (NZZ) objavio je vrlo oštru analizu položaja Hrvatske u Evropskoj uniji, kao i stanja hrvatskog društva, a izjave predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o BiH ocijenili su “besmislenima”. Premijer Andrej Plenković je pak prikazan kao neodlučni proevropski političar koji se više boji svoje stranke nego opozicije. Tekst Andreasa Ernsta objavljen je pod znakovitim naslovom “Hrvatska njeguje svoja neprijateljstva sa susjedima”, prenosi Index.hr.

 

 

“Najnovija članica EU-a nakon četiri godine od pristupanja propustila je ispuniti očekivanja”, konstatira Neue Zürcher Zeitung i dodaje da je Hrvatska trebala “preuzeti vodeću ulogu u regiji, a ona se svađa sa susjedima i unutar same sebe”.

 

NZZ ističe da je Hrvatska razočaranje i u ekonomskom smislu i da je prosječni prihod po stanovniku 40 posto evropskog prosjeka.

 

Kolinda neopterećeno pogoršava odnose s BiH

 

“Prema susjedima ova zemlja ponekad se ponaša posve neuračunljivo”, smatra švicarski list i navodi sukobe koje Hrvatska ima sa Slovenijom, Srbijom, BiH i Mađarskom. Naročito se apostrofiraju izjave predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o deset hiljada terorista u BiH kao “besmislice” i to što potpaljuje sukob sa susjednom državom bez razloga. Kolindu se optužuje da ne uzima u obzir posebnu odgovornost Hrvatske kao supotpisnice Daytonskog sporazuma za BiH te da je hrvatska predsjednica “neopterećeno odlučila ići u suprotnom pravcu”.

 

Sa Slovenijom je problem arbitražna odluka o granici, za koju NZZ piše da je “ponajviše stvar nacionalnog prestiža” za Hrvatsku, s obzirom na to koliko ima morske obale. Kaže se i da je Slovenija odlučila blokirati primanje Hrvatske u OECD i da razmišlja o tužbi pred Sudom EU-a, dok Hrvatska uopće ne priznaje arbitražu “i traži nove pregovore”.

 

U Hrvatskoj su ojačale revizionističke snage

 

Švicarski list ironično konstatira da nema kraja “hrvatskim napetostima sa susjedima”, ali i da je živahna situacija u unutarnjopolitičkim odnosima. “Premijer Plenković ima knap većinu u parlamentu. Ovisi o nepouzdanoj podršci krajnje desnice u svojoj stranci, kao i od manjinskih predstavnika. Nedostaje mu unutarnja sigurnost da bi mogao vladu voditi postojanim smjerom”, piše NZZ i dodaje da je Plenkoviću “trebalo deset izgubljenih mjeseci” da makne ploču s ustaškim pozdravom ZDS iz Jasenovca.

 

“I unutar društva i unutar vlade u Hrvatskoj se vodi kulturni rat. Kao i u nekim drugim evropskim državama, i u Hrvatskoj su narasle revizionističke snage koje smatraju da s istorijom Drugog svjetskog rata ne trebamo imati tako ‘zgrčen’ odnos”, piše NZZ i navodi konkretan primjer umanjivanja broja ubijenih u Jasenovcu, kao i pokušaje da se zločini u logoru pripišu komunistima. “Vlada je ploču s ustaškim pozdravom prenijela deset kilometara od bivšeg koncentracijskog logora.”

 

Crne prognoze

 

No dok je Plenkoviću trebalo deset mjeseci da to odluči, “u javnosti se vodila strašna debata o tome je li fašistički pozdrav zapravo ‘”stari hrvatski’, kako je ustvrdila i predsjednica”. NZZ zaključuje da Hrvatsku blokira “nerazriješen odnos prema prošlosti” i da se zbog toga vlada boji desnih snaga jer u “zemlji se vodi kulturni rat”.

 

Švicarski list na samom kraju svoje analize piše da ne očekuje kako će se Hrvatska ubrzo oporaviti ni ekonomski ni društveno.
















11.10.2017.

NESHVAĆENI BUNTOVNIK: KO JE BIO ČEDO KNEŽEVIĆ, KOJI JE MRZIO NEPRAVDU

NESHVAĆENI BUNTOVNIK Ko je bio Čedo Knežević: "Klikeraš" koji je mrzeo NEPRAVDU

Kada se pomene 9. mart većina građana Srbije automatski pomisli na demonstracije u Beogradu 1991. S druge strane, ovaj datum, vezan za ovu godinu, ne znači mnogo za građane Srpske.

Foto: Dejan Božić / RAS Srbija

Tog dana je, naime, jedan železničar, boreći se za svoja i prava radnih kolega, prvi put stupio u štrajk glađu. Od tada do danas, kada je stigla vest o njegovoj smrti, proteklo je 7 burnih meseci.

Čedomir – Čedo Knežević (50), mašinski tehničar iz sela Rakelići kod Prijedora, bio je izbeglica, ratnik, mirotvorac, NVO aktivista, pa čak i saradnik OEBS i USAID, pčelar i zaštitnik napuštenih životinja. Ipak, javnosti u Srpskoj ostaće upamćen kao najpoznatiji železničar i štrajkač koji je ove godine poveo kolege da se bore za svoja prava.

Borbu obespravljenih Čedo je započeo 9. marta, kada je u znak protesta stupio u štrajk glađu zbog kašnjenja zarada železničarima u Srpskoj.

Imao petlju i pred Dodikom

Da je imao petlju tvrdili su njegovi sugrađani, a to je i dokazao kada je predsednika RS Milorada Dodika pozvao da sredi stanje, i to nakon što je pred zgradom Vlade RS uzvikivao „lopovi, lopovi“ sa uzdignutim srednjim prstom.

Foto: Siniša Pašalić / RAS Srbija

Ikona martovskog štrajka, koji je tada predsednika RS Milorada Dodika doveo na železničku stanicu i s njim nazdravio rakijom u bifeu, ipak nije verovao svakoj njegovoj reči.

To je potvrdio u septembru kada je tokom poslednjeg štrajka rekao da će mu, ukoliko se pred njim pojavi Dodik, “objasniti da nije lepo lagati”.

- Ako dođe, malo ću ga školovati: održaću mu nekoliko časova opšteg i političkog bontona i objasniti mu da nije lepo da laže – poručio Čedo prvom čoveku Srpske.

Ne odustajući od štrajka glađu pio je čak sopstveni urin, da bi „sačuvao želudac i creva”.

Izuzetan majstor

Kako su ranije rekle njegove kolege Čedo je bio izuzetan majstor, koji je vrednim radom napravio uštedu preduzeću.

- Sam pravi alate sa kojima popravlja delove za vozove. Dosad je samo popravkom kvačila uštedeo bar 10.000 KM na remontu – rekao je pre Branko Stojnić.

U štrajku i kada drugi nisu

Nakon martovke agonije i obećanja vlasti, nakon koji su štrajkači odblokirali glavnu železničku stanicu u Banjaluci, neformalni vođa ove pobune sa štrajkom je ponovo počeo u aprilu, ali ovaj put sam.

Foto: privatna arhiva / Privatna arhiva

- Največi hriščanki praznik dočekujemo bez marke u džepu, kao najveća sirotinja, a pri tome nas šefovi teraju da radimo kao konji, na nama trenirajući strogoću. I Božić i Novu Godinu i Dan Republike smo dočekali praznih džepova; dosta je poniženja – poručio je tada Čedo.

Vest o smrti iznenadila kolege

Železničari su već primili tužnu vest o preranoj smrti njihovog kolege. U šoku su. Dobar je bio, kažu, kao radni kolega, ali i kao čovek. Dugo će pamtiti njega, ali i ono što je radio.

- Železničari iz Prijedora, ali i iz Banjaluke Čedi su pružali stoodstotnu podršku. Njegovi zahtevi, odluke, sve ono što je radi kako bi ostvario svoja, ali i pomogao svojim radnim kolegama u ostvarenju njihovih radnih prava, u potpunosti su opravdani – rekli su železničari za “EuroBlic”.

Za Čedu tvrde da je bio inteligentan čovek, dobar radnik koji je osmislio razne inovacije i unapređenja u svome radu.











11.10.2017.

NIJE KOLINDA GRABAR-KITAROVIĆ JOSIP BROZ TITO PA DA IMA NEKU STRATEGIJU, NEGO JE LUTKA SA KONCIMA KOJOJ UPRAVLJAJU DRUGI

Nije Kolinda GK Josip Broz Tito pa da ima neku strategiju, neku vlastitu, globalnu viziju međunarodnih odnosa


 Denis Romac

Autor 10.10.2017. 


Nije Kolinda GK Josip Broz Tito pa da ima neku strategiju, neku vlastitu, globalnu viziju međunarodnih odnosa

U Evropi se samo jedna zemlja vlastitim snagama oslobodila fašizma. Danas te zemlje više nema, a nema više ni sjećanja na njezin antifašizam – mislim naravno na NOB – odnosno bolje rečeno, u današnjoj Evropi nema više mjesta za iskustvo tog antifašizma pa tako ni za sjećanje na njega. Zašto bi se Evropa sjećala jugoslavenskih partizana kad je oni nužno podsjećaju na vlastiti kolaboracionizam? A upravo taj kolaboracionistički mainstream sve više određuje čega će se Evropa sjećati a čega ne. Pogotovo nakon Brexita.

Boris Buden, filozof, publicist i prevoditelj, jedan je od najznačajnijih intelektualaca s ovih prostora. Već godinama živi u Berlinu, nakon što je doktorirao na berlinskom sveučilištu Humboldt. S nekadašnjim urednikom i kolumnistom Arkzina te autorom kultnih zbirki eseja »Barikade« i »Kaptolski kolodvor«, u kojima je pronicljivo i kritički secirao tegobnu tranziciju hrvatskog i postjugoslavenskog prostora, razgovarali smo o nedavnim njemačkim parlamentarnim izborima, usponu ekstremne desnice u Njemačkoj i Europi, kao i o, naravno, prilikama u Hrvatskoj.

Kako tumačite uspjeh AfD-a na izborima za Bundestag?

– Riječ je o simptomu jedne puno dublje i dugotrajnije krize čiji se efekti u Njemačkoj tek sada osjećaju. I to u trenutku u kojem Nijemcima ekonomski ide bolje no prije. No to sada više ne pomaže. Jedno je bogata, uspješna i prosperitetna Njemačka u bogatoj, uspješnoj i prosperitetnoj Evropi. Nešto sasvim drugo je takva Njemačka okružena kaosom, regresivnim političkim i kulturnim procesima kod istočnih članica EU, posebice u Poljskoj i Mađarskoj; Njemačka nakon grčke krize u kojoj je uništen san o evropskoj solidarnosti, Njemačka nakon Brexita, nakon teze o Evropi dviju brzina…

Još donedavno su ljudi suočeni s problemima, bilo ekonomskim, bilo onima u zemlji, odnosno u svijetu, automatski doživljavali Evropu kao rješenje – u Hrvatskoj to još uvijek vrijedi. Danas međutim ta Evropa je postala problem po sebi. Upozoravati na mogućnost njezina raspada danas je stvar političkog realizma. U tom kontekstu na primjer takozvana migrantska kriza nije po sebi potresla Njemačku odnosno Evropu. Ono što je potreslo ljude je činjenica da se upravo kada je riječ o migrantima i izbjeglicama ta Evropa već raspala. Ona ne postoji u mjeri u kojoj nije u stanju artikulirati zajednički odgovor na tu krizu. Ljudi su toga svjesni. Oni više ne vjeruju ni Evropi ni svojim političarima. Čitava jedna dimenzija povjerenja, sigurnosti i nade nestala je iz njihove svijesti. AfD je izraz i ujedno negativni katalizator te nove beznadnosti i nepovjerenja.

Hvatanje priključka

Kako to da je AfD uspio ući u Bundestag, a NPD-u, njemačke neonacističke stranke koja postoji od šezdesetih godina prošlog stoljeća, to nikad nije pošlo za rukom?

– Zato što su se iz temelja promijenili historijski uvjeti u kojima se reproducira takozvana demokratska politika. Teoretičari su odavno počeli upozoravati da je historijska legitimacija političkog sistema parlamentarne demokracije iscrpljena. Već u prvoj rečenici svoje knjige o dekadenciji zapadne demokracije Peter Mair ne ostavlja nikakve dvojbe: »Razdoblje partijske demokracije je prošlo.« Ne samo da su tradicionalne partije počele kako ideološki tako i realpolitički sve više sličiti jedna drugoj odnosno zastupati manje više iste političke opcije. Jaz između tih političkih elita koje se sve više homogeniziraju s jedne strane i njihovih elektorata, odnosno masa koje ih na izborima legitimiraju s druge, sve je dublji. Građani se sve više povlače iz arene konvencionalne politike. Sve više se otuđuju od politike i političara koje su sami izabrali. To je taj prazni prostor koji je nov i u koji sada ulaze takozvani populistički pokreti kao AfD. Ali slično se zbiva i u Hrvatskoj. Kao što je do sada u Njemačkoj na vlasti bila koalicija centrističke, kršćanske i tradicionalno lijeve socijalne demokracije, koalicija u kojoj su postepeno izblijedile razlike među njima, tako i kod nas, u svim strateškim pitanjima, pa čak i onim ideološkim, recimo u smislu jednog amalgama nacionalizma i neoliberalizma, nema bitne razlike između HDZ-a i SDP-a. Što više jedni skreću udesno to ih upornije drugi slijede u tom istom smjeru. U stvari, obje te stranke sve se više udaljuju od ljudi. To što se naziva populizmom, izraz je paničnog pokušaja da se uhvati priključak, da se potrošena i ispražnjena politička rutina ispuni nekim realnim ljudskim sadržajem. To je ono novo, ono što razlikuje AfD od NPD-a. NPD nije nikada imao masu iza sebe, ljude koje su političke elite zanemarile i zaboravile i koje se sada okreću AfD-u.

Možemo li govoriti o AfD-u kao o neonacističkoj stranci?

– Bez obzira na to kako odgovorili na to pitanje, važno je razumjeti što je to »neo« u nacizmu odnosno fašizmu. To svakako nije citiranje nacističkih parola iz prošlosti odnosno nostalgija za herojskim djelima Wehrmachta. To čak nije ni rasističko iživljavanje rasizma prema migrantima i izbjeglicama. Pa taj je rasizam odavno ugrađen u sistem odnosno u političke mehanizme opsluživanja kapitala, njegovih potreba za jeftinom radnom snagom odnosno maksimiranjem profita u uvjetima globalnog tržišta. Državne institucije funkcioniraju kao rasistički filteri čija se propusnost odnosno nepropusnost regulira prema stalno promjenjivim uvjetima poslovanja. Njemačka je u tome uspješnija od svih ostalih zemalja Evropske Unije. I za sada još uvijek izgleda kao da je u stanju racionalno, dakle planski regulirati migrantsku navalu.

Ono međutim što ne može kontrolirati je politička upotreba odnosno zloupotreba migrantskog pitanja. Jednom kad politička mobilizacija koja je pokrenuta na tom pitanju razvije vlastitu dinamiku, kad se reartikulira u kontekstu trauma iz prošlosti odnosno neizvjesne budućnosti, kad prestane biti izraz krize i postane njen agregat, onda je stvar otvorena, onda se ne može više ništa sa sigurnošću predvidjeti. To naravno nema puno veze s brojem migranata u Njemačkoj.

Ovdje u Berlinu AfD je dobila najjaču podršku u onim dijelovima grada u kojima ima najmanje stranaca. Ali to je slično Hrvatskoj. Što je Srba i komunista manje i što su nemoćniji i beznačajniji, to je mržnja prema njima veća, ili preciznije rečeno, to je politička mobilizacija te mržnje intenzivnija. Onda kada nisi u stanju više ništa učiniti za Hrvate, još uvijek ih možeš spasiti od jugosrbočetničkokomunističke ugroze.

U Njemačkoj, dakako, stvari nisu otišle tako daleko. Ali je uspostavljena takva nesigurnost i neizvjesnost u kojoj je mnogo toga moguće što je do jučer bilo još nezamislivo. Sjetite se samo Cameroona koji je u Velikoj Britaniji bio siguran da drži stvar pod kontrolom, pa mu se dogodio Brexit. Kao što se Theresi May dogodio Corbyn. Odnosno kao što se nama svojedobno dogodio Tuđman, pa još uvijek mislimo da je sve što nam se otada dogodilo čista nužnost, predodređena od stoljeća sedmog. Vremena izvjesnosti u današnjoj Evropi su definitivno prošla. Svašta je sad moguće pa i to da u Bundestag zasjedne neonacistička stranka.

Fašizam i kriza

Kako to da se uspon fašizma dogodio i u izrazito bogatim i uspješnim društvima kao što je njemačko?

– Ne znam je li se u Njemačkoj dogodio uspon fašizma, ali znam da je uspon fašizma moguć samo u sklopu krize kapitalizma. Još uvijek vrijedi ono što je Horkheimer rekao o tomu, naime da onaj tko ne želi govoriti o kapitalizmu treba šutjeti o fašizmu. A kriza kapitalizma se mjeri produbljivanjem klasnih razlika, odnosno raspadanjem formi društvenog života koje su počivale na kakvom takvom konsenzusu. To se danas događa u uvjetima globalnog kapitalizma. Dakle nije dovoljno reći da Njemačka nije u krizi. Naprotiv, treba stanje u Njemačkoj sagledati u kontekstu onoga što se dogodilo u Grčkoj ili onoga što se događa kod nas. Već sama činjenica da Njemačkoj ide dobro u Evropi koja se raspada dokaz je krize o kojoj govorim. U krizi kapitalizma nije riječ o tome da je svima gore nego prije, nego da je jednima puno gore dok je drugima puno bolje. Da skratim, prijetnju onoga što se historijski zvalo fašizam odnosno nacizam danas treba sagledati u kontekstu krize neoliberalnog kapitalizma, ne samo u Evropi nego globalno.

Treba li Europa strahovati od uspona ekstremne desnice u Njemačkoj? Njemačka je, naime, od Drugog svjetskog rata funkcionirala kao svojevrsni europski korektiv.

– U mjeri u kojoj i sama doživljava uspon ekstremne desnice, naravno da ne mora. Svatko međutim mora imati na umu da ono što se jučer smatralo ekstremnim danas može postati mainstream. U tom smislu se može reći da će, paradoksalno, sa sve većim usponom ekstremne desnice u Evropi nje biti sve manje, odnosno sve će se manje doživljavati kao takva. Problem s ekstremnom desnicom upravo i je u tome da zbog nje previđamo ekstremno desne, rasističke, eksploatatorske, podjarmljivačke i diskriminatorske politike koje su se u Evropi do te mjere ispreplele s demokratski legitimiranim institucionalnim strukturama da ih kao takve uopće ne prepoznajemo. Nije li politika Evropske Unije prema Grčkoj, politika koju je velikim dijelom kreirao i personalizirao Wolfgang Schäuble, upravo najbolji primjer jednog potpuno institucionaliziranog i demokratski legitimiranog desnog ekstremizma i pripadnog mu rasizma?

AfD najavljuje potpunu korekciju njemačkog odnosa prema prošlosti i preispitivanje njemačke kulture sjećanja i odgovornosti, koja je snažno obilježila poslijeratnu Njemačku. Što će to značiti za Njemačku? Možete li zamisliti Njemačku bez »kulta krivnje«?

– Da Njemačka pati od takozvanog kulta krivnje, teza je desničara i neonacista, teza koju logično slijedi zahtjev da se tog kulta treba napokon osloboditi, jer je riječ o iracionalnom »kultu«, a ne o kritički reflektiranom historijskom iskustvu. A što se tiče njemačke kulture sjećanja, od koje se očekuje da na sigurnoj distanci zadrži sve pokušaje povratka u mračnu prošlost, može se reći da su očekivanja pretjerana, odnosno u blažem smislu, naivna.

Pa Njemačka jest rodno mjesto historijskog revizionizma, a upravo je Ernst Nolte polovicom osamdesetih izašao s tezom da Njemačka već jednom mora povući crtu ispod svoje prošlosti odnosno da se mora osloboditi tereta krivnje. On je taj koji je nacizam uključujući i holokaust objasnio kao pretjeranu reakciju na boljševičku revoluciju, kao legitimnu obranu od azijatskog terora boljševika. Originalni zločin je Gulag, a Auschwitz je pretjerana odnosno nespretna reakcija na taj prazločin. Uostalom Nolte je i otvoreno negirao zločine počinjene u Auschwitzu. Usprkos tomu priznat je kao zaslužni intelektualac u Njemačkoj, primio važne nagrade za svoje djelo, da bi kasnije bio priznat i u Evropi i Americi.

Kako objašnjavate neutaživu katalonsku želju za vlastitom državom? Je li Španjolska brutalnom reakcijom na katalonski referendum izgubila Kataloniju?

– Ne znam je li Španjolska izgubila Kataloniju ili nije, ali znam da je definitivno izgubljen privid dosadašnje normalnosti, odnosno privid da je sistem, takav kakav jest, u stanju izaći na kraj sa svakim izazovom. Kao i za Njemačku i za Španjolsku vrijedi – dolazi vrijeme neizvjesnosti u kojem je sve moguće pa i regresivni raspleti za koje se do sada mislilo da su rezervirani samo za balkanske divljake. Za sada, Katalonija je samo još jedan simptom duboke krize evropskog projekta.

Da je Evropa na vrijeme otišla dalje, da se reformirala u smislu širenja demokratskog odlučivanja na svim razinama, da je odlučnije odgovorila na pitanje što da se radi s nacionalnom suverenošću u uvjetima ne samo evropske integracije nego i globalnog kapitalizma, da se svojim građanima u trenutku krize pravovremeno ponudila kao izlaz u pravcu sve veće demokratske integracije, umjesto da razmišlja o tome kako da produbi podjele među njima uvodeći rasistički koncept Evrope dviju brzina, onda do katalonske krize vjerojatno ne bi došlo. Sad je kasno. Za Kataloniju, za Španjolsku, a možda i za Evropu.

Nije li poraz njemačkih socijaldemokrata paradigmatski? Socijaldemokracija doživljava poraze diljem Europe i ne uspijeva pronaći odgovore na akutne probleme našeg vremena. Vjerujete li u mogućnost obnove socijaldemokratske ideje?

– Strateški ne vjerujem u mogućnost obnove socijaldemokracije kakva je bila do sada. S druge strane, riječ »socijalizam« je bila najtraženija riječ na internetu u Americi, Jeremy Corbyn u Britaniji podigao je laburiste iz mrtvih, i to upravo zato što se prestao naguravati u centar.

Ali možda je najznačajnije to što se događa na takozvanom desnom centru – to je ono mjesto na koje bi u nas htio HDZ. U svom Manifestu ove godine Torijevci su javno razglasili da više ne vjeruju u neobuzdano slobodno tržište, odnosno da je regulacija nužna kako bi se ispravno moglo upravljati ekonomijom. To je otvoreno priznanje bankrota neoliberalne ideologije i odmak od politike koju su slijedili svi, i desni i lijevi, i Laburisti i Torijevci, od Margaret Thatcher nadalje, dakle i John Major, Tony Blair, Gordon Brown i David Cameron. To je ono što je novo. Jedno razdoblje, razdoblje vjere u neoliberalnu budućnost je za nama. Ni sami tvorci te politike više ne vjeruju u nju.

Kvislinške vlade

Rasizam i fašizam, dakle, postat će dio europske normalnosti?

– Kao što sam rekao, on to već jest. Historijski revizionizam je u Evropi već odavno normaliziran. Rezolucija Evropskog parlamenta iz 2009. napokon je to i službeno priznala – u formi teze o dva totalitarizma. Otuda veliki nesporazumi kod nas kad se oni koji zastupaju vrijednosti antifašizma pozivaju na Evropu. Pa Evropa nije bila antifašistička pod Hitlerom i Mussolinijem. Naprotiv, sve su evropske nacije oformile kvislinške vlade i aktivno su sudjelovale ne samo u deportaciji Židova nego u svim vrstama terora prema njima i antifašistima, nego su poslale svoje vojnike na Istočni front. U ime Evrope, da ne bude zabune.

U Evropi se samo jedna zemlja vlastitim snagama oslobodila fašizma. Danas te zemlje više nema, a nema više ni sjećanja na njezin antifašizam – mislim naravno na NOB – odnosno bolje rečeno, u današnjoj Evropi nema više mjesta za iskustvo tog antifašizma pa tako ni za sjećanje na njega. Zašto bi se Evropa sjećala jugoslavenskih partizana kad je oni nužno podsjećaju na vlastiti kolaboracionizam? A upravo taj kolaboracionistički mainstream sve više određuje čega će se Evropa sjećati a čega ne. Pogotovo nakon Brexita.

Kako u tom kontekstu gledate na proustaške i revizionističke ekscese u Hrvatskoj?

– Isto onako kako su na ustaše gledali »normalni« evropski fašisti i nacisti – sa zgražanjem nad tom gomilom nesposobnih budala koja ne zna ništa drugo nego rezati granu na kojoj sjedi. Razletjeli su se okolo s novim pločama, imenima trgova i ulica. Ali im nije palo na pamet da prvo izgrade te zgrade, te ulice i trgove, pa da onda na njih meću svoja imena.

Jesu, komunisti su također krstili i pokrštavali, ali su zato gradili čitave nove gradove. Ovi ne stvaraju ništa novo, nego kao razularene raspikuće troše i uništavaju sve što su naslijedili. A toga nije bilo malo. Ustaštvo danas se ne sastoji ni u ušatom U, ni u za-dom-spremni, ni u Jasenovcu kao komunističkom logoru smrti, nego upravo u toj ulozi jednog motora nacionalne samodestrukcije na svim poljima, ekonomskom, političkom i kulturnom. Ustaše su se vratile devedesete ne da napokon pobijede – za to očigledno nisu sposobni – nego da ovog puta sa sobom na Bleiburg povedu čitav hrvatski narod. Kako danas izgleda, u tome bi mogli i uspjeti.

Hrvatska je danas neka vrsta kukca balegara

Što mislite o inicijativi Tri mora? Kako uopće gledate na pokušaje Hrvatske da se od balkanskog susjedstva prepozicionira prema istočnoeuropskim članicama EU, Mađarskoj i Poljskoj, odnosno Višegradskoj skupini?

– Pa nije Kolinda Grabar Kitarović Josip Broz Tito pa da ima neku strategiju, neku vlastitu, globalnu viziju međunarodnih odnosa i u toj viziji jasno artikuliranu svijest o interesima svoje zemlje i o realno mogućoj ulozi koju ona može igrati u svjetskoj politici. Kolinda je očigledno lutka na tuđim koncima, pa bi to trebalo pitati one koji te konce povlače. Pritom naravno ne mislim na Mamića s kojim tako rado partija. A da u Hrvatskoj postoje još neki koji su na nečijim drugim koncima, to je isto moguće. Kad ste moneta za potkusurivanje, kaos i proturječje su vam normalno stanje svijesti. Ja bih samo dodao da svima onima koji se strašno uzbuđuju kad vide Afganistance i Sirijce na hrvatskim granicama treba postaviti jednostavno pitanje: A što radi hrvatska vojska u Afganistanu i što radi hrvatsko oružje u Siriji? U vanjskoj politici Hrvatska je danas neka vrsta kukca balegara, čeprka po izmetu koji po svijetu za sobom ostavljaju velike zvjerke. I ne izgleda da će se skoro zasititi tuđih govana.

 

Novi list






















11.10.2017.

ĐAVO SVOJE ČEKA

Đavo svoje čeka


Zlatko Dizdarević

Autor 10.10.2017.


Image result for zlatko dizdarevic

...............................

Izdvajamo

  • Ljudima koji znaju da ni Neum, jedini grad na ono malo bh obale, nije čak ni minimalno normalnom cestom povezan s ostatkom zemlje preko vlastite teritorije. Zar doista ne shvaćaju da nije u pitanju »nesvijest« o autocestama, već »svijest« o laganju tzv. lidera, evropskih »stabilo-miljenika«, kako će i jednu marku koja uđe u proračun upotrijebiti na bilo šta drugo do na sebe same. Ako to ne shvataju, onda se ima razloga zgražavati nad njihovom političkom inteligancijom. Ako pak shvataju o čemu se radi, pa navijaju za »svoje« političare u BiH i interes MMF-a, onda se ima razloga zgražavati se nad njima kojima smo vjerovali i čijoj smo porodici željeli iskreno da pripadamo.
...............................

Kako EU birokratama ne pada na pamet da je logika spašavanja prevaranata koje oni guraju, direktni autogol. Jer kad ovdje pukne, par hiljada kilometara gore-dole nije bog zna kakva razdaljina za prelijevanje problema dalje.

Reklo bi se ovdje u Sarajevu da se nešto mijenja. Sluti na neke pokrete koji se donedavno nisu mogli očekivati. U narodu i politici. Činilo se da je duhovna bijeda pobijedila. Nekada Grad nadaleko poznat po uzletima svake vrste, danas je u mnogočemu tomu čista suprotnost. Politički, socijalni, vrijednosni sunovrat, grabežno ništavilo raznih vrsta, stimulirano kukavičkom šutnjom onih koji sve ovo gledaju, a mogli su se oduprijeti. Zato je puno toga ovdje puko malograđansko pa i primitivno ništa.

I to onaj Grad koji se u mnogočemu nosio sa svijetom, u vremenima koje je moj prijatelj, stari uvaženi arhitekt, nazvao – Belle Epoque! A on dobro zna šta to znači. Tek tu i tamo kao posljednji trzaji urođenih refleksa pojave se Sarajevski film festival, organizirana buna zahvaljujući kojoj je ponovo otvoren Zemaljski muzej, stogodišnjak, bukvar BiH i poslijeratna žrtva primitivaca koji su ga se uplašili pa zabravili. Šta vrijedi, na otvorenom eno prljavih prozora i austrougarskih paviljona zaraslih u travuljinu. Iz mrtvih se spašava i podstanar Ars Aevi, grandiozni muzej-galerija savremene umjetnosti…Tako je s još pokojom kulturnom institucijom preživjelom zahvaljujući upornosti i volji pojedinaca.

U međuvremenu su umrli mnogi festivali, kina sa kinotekom, nestale su biblioteke, izbetonirane zelene površine, iz grada i u grad se ne može ni izaći ni ući bez kilometarskih kolona. Diplome nekada respektabilnih Univerziteta se po svijetu više ne priznaju, ali su studenti oslobođeni svega u vrijeme vjerskih obaveza. U gradu mjesecima nema vode po cijele dane i noći, i neće je skoro biti. Navikli se ljudi, pa i u ratu je nije bilo. Javni TV servis je pred organiziranim političkim ubojstvom, ali se pokreće TV Islamske vjerske zajednice. Život oko grada na zemlji prodatoj »našoj braći Arapima« već pulsira temeljem njihovih zahtjeva i običaja. Njima pripadajući naši lideri su ljuti što »braće« nema više, što im ne damo više prava, što im ne pokazujemo više ljubavi…

Moglo bi se ovako nabrajati do u beskonačnost. Ogromni dio onoga što je kobajagi nestalo iz nekadašnjeg Grada, zapravo se preselilo u džepove onih što su »nouveau riche« izrasli u plemenu koje hara u političkim, tzv. poslovnim i administrativno-kartelskim krugovima. Za njih nema tužilaštva, sudova ni zatvora.

Istinska drama Sarajeva je i u pristanku ovdašnjih preostalih građana da ovo prihvataju šutke, ponekad se čini i mazohistički. Zašto? Rat, mnogi otišli da se više ne vrate, došli novi namirujući se panično, hoće sve i odjednom. Najslađe je tuđe što nisu imali prije. Tako se zovu zasluge. Da bi se tako moglo, valjalo je srušiti dostignute vrijednosti i standarde. Živjela nacija, stranka, familija. Ostalo ne igra. Opasno je. Za mnoge razumne što su ostali postalo je jasno, u pitanju je gubljenje vremena.

Pojedinačni građansko-herojski izleti protiv ovoga su značajni, ali nedovoljni. Zaokret je moguć tek unutar sistema. A to nije išlo dok se pošteni u »strukturama«, ma koliko ih je, nisu suočili s poniženjem i pogaženim dignitetom, smijanjem u lice i davanjem do znanja da si za njih budala. Eto, došlo je i dotle.

Nova realnost počivala je od rata na dva uporišta. Jedno su unutrašnji lopovluci i korupcija uzajamno uvezani i branjeni nipodaštavanjem svake državotvornosti, institucionalizma, zakonitosti, sistema… Drugi oslonac, na prvi pogled paradoksalno, jeste međunarodna zajednica. Aparatčici Evropske Unije opredijelili su se za kobajagi »stabilnost« umjesto za vrijednosti u koje se i sami zaklinju. Amerika je svakako nakon Daytona napustila Balkan, osim kada im neko i nešto zatreba. Naprimjer Kosovo, pa Crna Gora radi NATO-a na jadranskim »šupljinama«, onda Makedonija. EU je svoje partnere pronalazila prevashodno u poslušnicima. Stranaca se u nas ne tiču nikakve ideološke, moralne i druge osobine »lidera« koji u crno zavijaju narode, rastaču društva i isisavaju iz njih ostatke nekadašnjih dobara. Ali, njima je priznato da su na »evropskom putu«. Sve dok se ne dirne u interes Bruxellesa. Taj interes je danas uzdrman Rusijom, Turskom, izbjeglicama i islamom, desnicom do fašizma. Meškolje se i MMF, Svjetska banka, EBRD i svi drugi sladokusci pred preostalim prirodnim slatkišima Balkana.

Promjena se, ipak, pojavila tamo gdje su se kibiceri ponajmanje nadali. U BiH je to priča o akcizama, ili novom porezu na naftu i derivate. Silom se mjesecima pokušava progurati Zakon temeljem kojeg bi gorivo poskupilo za 15 feninga po litri. Govorilo se od početka da će »dio« tog novca ići na izgradnju autoputeva i cesta po kojima je BiH gora od Kosova. Nitko pritom ne pominje gdje su milijarde sakupljane od rata do danas za istu stvar, a puteva nigdje. Jasno, nije bila mudrost saznati da su otišle u besprizornu budžetsku raskalašenost i hirove nove klase na vlasti. Dubioze iz svih tih poharanih budžeta stigle su na naplatu. A eto izbora za godinu, valja po svaku cijenu odbraniti vlast i kontinuitet carskih navika. Naravo, i podmiriti luksuznu kampanju novih lažnih predizbornih obećanja. Priča o autocestama je sjajno pokriće. Problem je što u to niko više ne vjeruje.

Krug s MMF-om i drugim budžetskim povjeriocima se polako zatvara. Bez akciza nema ni nove tranše kredita. Ako nema nove tranše MMF-a kojom bi se zakrpile zjapeće rupe u budžetima (ekonomija ne postoji, sve rasprodato i uništeno) sluti kataklizma. Uoči izbora počet će da iskaču iz raznih ormara kosturi oglodane države. Opozicija zato ne dozvoljava da Zakon o akcizama u Parlamentu prođe evo već četiri puta, uprkos svakakvim obećanjima. Političke tenzije rastu. Prijedlog da se u Zakon uguraju odredbe po kojima će novac doista ići samo na puteve, recimo Dodiku ne odgovara nikako. On je debelo u »crvenom« i ne trebaju mu putevi, već pare. U Federaciji odjednom tvrde da se »transparentnost trošenja novaca od akciza mora povećati«. Vrijeme za ovakva obećanja je, međutim, prošlo. Kao i za mnoga druga lažna obećanja.

I međunarodna zajednica je tu na krivom putu. Minulih dana čudesan je pritisak na ovdašnje parlamentarce, činovnika iz EU, ambasadora u Sarajevu i raznih emisara što su pohodili Sarajevo. I ponižavali sve objašnjavajući im šta su to autoceste. Koliko su važne i čemu služe. Za akcize se zato mora glasati. Jadno je to uvjerenje da ovdje treba objašnjenje šta su to autoputevi. Ljudima koji znaju da ni Neum, jedini grad na ono malo bh obale, nije čak ni minimalno normalnom cestom povezan s ostatkom zemlje preko vlastite teritorije. Zar doista ne shvaćaju da nije u pitanju »nesvijest« o autocestama, već »svijest« o laganju tzv. lidera, evropskih »stabilo-miljenika«, kako će i jednu marku koja uđe u proračun upotrijebiti na bilo šta drugo do na sebe same. Ako to ne shvataju, onda se ima razloga zgražavati nad njihovom političkom inteligancijom. Ako pak shvataju o čemu se radi, pa navijaju za »svoje« političare u BiH i interes MMF-a, onda se ima razloga zgražavati se nad njima kojima smo vjerovali i čijoj smo porodici željeli iskreno da pripadamo.

Ovih dana, »našminkani« Zakon o akcizama će ponovo u proceduru. Peti put. Opozicija je shvatila priliku. U pravu su i kada kažu da bi poskupljenje energenata, uz prevaru o cestama, povuklo gore i sve cijene za sobom. Ipak, ponajviše zbunjuje slijedeće: Kako EU birokratama ne pada na pamet da je logika spašavanja prevaranata koje oni guraju, direktni autogol. Jer kad ovdje pukne, par hiljada kilometara gore-dole nije bog zna kakva razdaljina za prelijevanje problema dalje.

Doduše, dogodine su izbori i u EU. Eno se već i Nobelove nagrade slute za one koji odlaze, a nova mjesta otvaraju za one koji će doći da »čuvaju mir« u Sarajevu. Danas je svima njima iz Evrope lijepo u Sarajevu biti – funkcioner »međunarodne zajednice«. Ko zna dokle će tako. A moglo bi da potraje kada bi umjesto mangupa, sada, podržali one što su za duži, teži, ali sigurniji put. Neće pa neće. Đavo zato svoje čeka.

Novi list

11.10.2017.

TURSKOG PREDSJEDNIKA REDžEPA TAJIPA ERDOGANA U NOVOM PAZARU DOČEKALI KAO TITA

ERDOGANA U NOVOM PAZARU DOČEKALI KAO TITA: Predsjednik Turske poručio: "Vaša bol je i naša bol!" (FOTO)

Poruke dobrodošlice, za šefove dviju država, Turske i Srbije, koji će doputovati u Novi Pazar, ispisane su i na svjetlećim reklamama duž ulica, uz nacionalna obilježja Srbije, Turske i bošnjačke nacionalne zajednice u Srbiji.

ERDOGANA U NOVOM PAZARU DOČEKALI KAO TITA: Predsjednik Turske poručio: 'Vaša bol je i naša bol!'  (FOTO) - 3

Predsjednik Turske Redžep Tajip Erdogan i predsednik Srbije Aleksandar Vučić stigli su danas u Novi Pazar gdje ih je dočekao veliki broj građana. 

 

Kako prenose mediji, Erdogan je sa svojom suprugom i delegacijom u Novi Pazar stigao helikopterom, koji je prizemljen na gradskom stadionu.

 

Odatle se njegova supruga uputila ka Opštoj bolnici u Novom Pazaru, a nekoliko minuta kasnije krenula je i kolona u kojoj se nalazio turski predsjednik.

alt  

Veliki broj ljudi čekao je oko stadiona kako bi ga pozdravili, a zastao je i on, pa je kroz otvorene prozore na automobilu mahao prisutnima.

 

Predsjednici Srbije i Turske stigli su nešto poslije 13 sati u Novi Pazar, i odmah se sastali sa gradonačelnicima i predsjednicima opština Novi Pazar, Raška, Kraljevo, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj. Uslijedilo je i potpisivanje protokola između Grada Novog Pazara i Opštine Raška sa Turskom agencijom za saradnju i koordinaciju.

 

Erdogan je poslednji put bio u Novom Pazaru u julu 2010. godine, ali tada u svojstvu premijera, kada je otvorio turski kultru centar "Ataturk".

 

Nakon sastanka sa čelnicima opština predsjednici Srbije i Turske Aleksandar Vučić i Recep Tayyip Erdogan obratili su se na glavnom gradskom trgu u Novom Pazaru.

 

"Vaša bol je i naša bol", poručio je predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan u zajedničkom obraćanju sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.

 

"Želim da se više nikada boli ne proživljavaju ovdje. Mi, bez obzira, gdje god da se desi, nismo nikada podržali nikakvu nepravdu prema bilo kojem narodu", poručio je Erdogan.

 

Turski predsjednik je podsjetio da su ljudi iz ove regije plaćali najveći ceh u svim sukobima u historiji.

 

Erdogan je kazao da će lijepe vijesti o autoputu Sarajevo-Novi Pazar saopćiti predsjednik Vučić.

"Koliko god narodi na Balkanu bili složni, toliko će biti sigurniji bolje ćete živjeti", istakao je predsjednik Turske.

 

U svom obraćanju, srpski predsjednik Vučić je poručio da ima dovoljno hrabrosti i čiste savjesti da može kazati da je radio i radit će u najboljem interesu i vas i svakog građanina Srbije.

 

"Znam da neću biti pozdravljen ni upola kao predsednik Turske, ali imam dovoljno hrabrosti i čiste savesti da mogu da vam kazem da sam radio i radim u vašem najboljem interesu i interesu svakog građanina Srbije", rekao je predsjednik Vučić.

 

"Naš je posao da radimo koliko možemo i razvijamo sve delove Srbije i da ulažemo sve više novca" rekao je Vučić i najavio projekat izgradnje puta Požega - Boljare.

 

Želja je, kaže, da se ovaj kraj spoji i sa Beogradom i Sarajevom i Podgoricom.

"Naš je posao da pravimo puteve, bolnice, vrtiće i škole i to ćemo nastaviti da radimo i ne postoji ništa važnije od toga", poručio je srpski predsjednik.

 

Prije obraćanja dvojice predsjednika potpisano je nekoliko dokumenata u zgradi Općine Novi Pazar.

 

Gradonačelnik Novog Pazara Nihad Biševac, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Mevlud Dudić i generalni direktor Vakufske direkcije Republike Turske Adnan Ertem potpisali su Izjavu o namjeri saradnje između Grada Novog Pazara, Mešihata Islamske zajednice u Srbiji i Vakufske direkcije Republike Turske u vezi sa projektom restauracije Gazi Isa-begovog hamama u Novom Pazaru.

 

Načelnik općine Raška Igjnat Raketić i generalni direktor Vakufske direkcije Republike Turske Adnan Ertem potpisali su memorandum o razumijevanju u vezi sa projektom restauracije parnog kupatila u Jošaničkoj banji u Raškoj.

 

Među građanima Novog Pazara vladala je prava euforija.

 

Centar grada i ulice kroz koje je planirano da prođe turski predsjednik, okićene su turskim zastava, bošnjačkim i zastavama Srbije.

 

Na gradskom šetalištu i na više putnih pravaca ka centru grada postavljeni su bilbordi s likom Erdogana. Takođe, za ovu priliku javni prostori i ulice su očišćene i uređene, u više ulica zasađeno je cvijeće. Ispred gradske uprave postavljena je bina i video bim.

 

Više stotina novopazarskih taksista, organizovanih u koloni, sa istaknutim turskim  zastavama i posterima Erdogana, uz zvuke sirena, provozali su se centralnim gradskim ulicama i starim dijelom grada.

 

Na zgradi gradske uprave Novog Pazara, ćiriličnim pismom i na turskom jeziku ispisano je “dobro došli”, odnosno “hošgeldiniz”. Preko puta okačen je transparent Vučić-Erdogan.

 

Poruke dobrodošlice, za šefove dviju država, Turske i Srbije, koji će doputovati u Novi Pazar, ispisane su i na svjetlećim reklamama duž ulica, uz nacionalna obilježja Srbije, Turske i bošnjačke nacionalne zajednice u Srbiji.

  

Ovako izgleda pogled sa zgrade opštine pred dolazak Erdogana u Novi Pazar.

 

FOTO: ESPRESO.RS

 

 

 Ulicama Novog Pazara vijore se turske zastave. 

 

Za doček je spreman i Aleksandar Vulin, ministar odbrane

 

Grad je sređen u potpunosti, postavljeno je cvijeće. U gradu je mirno, centar Pazara obezbjeđuju jake policijske snage. 

 

 


















11.10.2017.

TURSKI PREDSJEDNIK REDžEP TAJIP ERDOGAN U SANDžAKU: "VAŠA SREĆA JE I NAŠA SREĆA, VAŠA BOL JE I NAŠA BOL"

Erdogan u Sandžaku: “Vaša sreća je i naša sreća, vaša bol je i naša bol”

Oktobar 11. 2017.


“Vaša sreća je i naša sreća, vaša bol je i naša bol”, poručio je predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan u zajedničkom obraćanju s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.

“Želim da se više nikada boli ne proživljavaju ovdje. Mi, bez obzira na to gdje se desi, nismo nikad podržali nikakvu nepravdu prema bilo kojem narodu”, poručio je Erdogan.

Turski predsjednik podsjetio je da su ljudi iz ove regije plaćali najveći ceh u svim sukobima u historiji.

Erdogan je kazao da će lijepe vijesti o autoputu Sarajevo – Novi Pazar saopćiti predsjednik Vučić.

“Što narodi na Balkanu budu složniji, to će biti sigurniji i bolje će živjeti”, istakao je predsjednik Turske.

Nakon Erdoganovog obraćanja dvojica predsjednika krenula su u šetnju glavnom ulicom Novog Pazara.

U svom obraćanju predsjednik Srbije poručio je da ima dovoljno hrabrosti i čiste savjesti da može reći da je radio i radit će u najboljem interesu svakog građanina Srbije.

“Znam da neću biti pozdravljen ni upola kao predsednik Turske, ali imam dovoljno hrabrosti i čiste savesti da mogu da vam kažem da sam radio i radim u vašem najboljem interesu i interesu svakog građanina Srbije”, rekao je predsjednik Vučić.

“Naš je posao da radimo koliko možemo i razvijamo sve delove Srbije i da ulažemo sve više novca”, rekao je Vučić i najavio projekt izgradnje puta Požega – Boljare.

Želja je, kaže, da se ovaj kraj spoji i sa Beogradom i sa Sarajevom i s Podgoricom.

“Naš je posao da pravimo puteve, bolnice, vrtiće i škole i to ćemo nastaviti da radimo i ne postoji ništa važnije od toga”, poručio je predsjednik Srbije.

Prije obraćanja dvojice predsjednika potpisano je nekoliko dokumenata u zgradi Općine Novi Pazar.

Gradonačelnik Novog Pazara Nihad Biševac, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Mevlud Dudić i generalni direktor Vakufske direkcije Republike Turske Adnan Ertem potpisali su Izjavu o namjeri saradnje između Grada Novog Pazara, Mešihata Islamske zajednice u Srbiji i Vakufske direkcije Republike Turske u vezi s projektom restauracije Gazi Isa-begovog hamama u Novom Pazaru.

Načelnik općine Raška Ignjat Raketić i generalni direktor Vakufske direkcije Republike Turske potpisali su memorandum o razumijevanju u vezi s projektom restauracije parnog kupatila u Jošaničkoj banji u Raškoj.

Gradonačelnik Novog Pazara i predsjednik Međunarodne turske agencije za saradnju i koordinaciju (TIKA) Serdar Cam potpisali su protokol o saradnji za realizaciju projekta izgradnje novog objekta predškolske ustanove “Mladost” u Novom Pazaru. Također su potpisali protokol o saradnji za izgradnju mosta u centru Novog Pazara i priključnih puteva.

Sastanak s gradonačelnicima

Predsjednici Srbije i Turske Aleksandar Vučić i Recep Tayyip Erdogan stigli su nešto poslije 13 sati u Novi Pazar  i odmah se sastali s gradonačelnicima i predsjednicima općina Novi Pazar, Raška, Kraljevo, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj.

Uslijedilo je potpisivanje protokola između Grada Novog Pazara i Općine Raška s Turskom agencijom za saradnju i koordinaciju (TIKA).

Dvojicu predsjednika ispred Gradske uprave dočekao je veliki broj građana Novog Pazara i okoline kako bi ih pozdravili.

Gotovo svaka zgrada u centru grada ukrašena je zastavama Turske i Srbije, te zastavama Bošnjačkog nacionalnog vijeća ili transparentom “Dobro došli u Novi Pazar”, “Vučić – Erdogan”, dok prekoputa Gradske uprave dominira transparent s velikom fotografijom predsjednika Turske, uz tekst “I za riječi i za postupke” na turskom.

Veliki je broj građana u crvenom ili nose marame ili šalove s obilježjima Turske, a na Novopazaraskoj tvrđavi istaknute su zastave Turske, Srbije i Novog Pazara, a grad je ukrašen i balonima u bojama zastava dvije zemlje.

Ispred Gradske uprave montirana je i velika bina s transparentom na dva jezika “Novi Pazar – most prijateljstva”, s koje se očekuje obraćanje dva predsjednika.

Prema protokolu iz Predsjedništva Srbije, bit će održana i ceremonija potpisivanja protokola između Grada Novog Pazara i Općine Raška s Turskom agencijom za saradnju i koordinaciju.

Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan prvi je predsjednik te zemlje od njenog osnivanja koji boravi u zvaničnoj posjeti Sandžaku. On je, također, kao prvi turski premijer i visoki zvaničnik posjetio Novi Pazar 2010. godine.

Podrška za ulaganje u Srbiju

Turski predsjednik, koji boravi u dvodnevnoj posjeti Srbiji, poručio je jučer u Beogradu da će turskim privrednicima dati podršku za ulaganje u Srbiju, kao i da su potpisivanjem 12 sporazuma u različitim oblastima napravljeni dobri temelji za buduću saradnju.

Također je ukazao da postoji prostor za povećanje trgovinske razmjene Srbije i Turske sa sadašnjih 800 miliona dolara.

Erdogan je istakao da su njih dvojica, kao i cijele delegacije u utorak imali veoma plodotvorne razgovore.

Kazao je da su privrednici koji su iz Turske također u posjeti Srbiji došli kako bi u se upoznali s mogućnostima za nova ulaganja u Srbiji u sljedećem periodu.

“Dat ću im podršku za ulaganje u Srbiju”, podvukao je Erdogan.

Istakao je da je obim trgovinske razmjene između dvije zemlje sada 800 miliona dolara i nije na nivou na kojem bi željeli da bude.

(Kliker.info-AJB)

///////////////////////////////////////
Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
49628147

Powered by Blogger.ba