Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

09.10.2017.

GRAĐANI SRBIJE: "SLOBODAN MILOŠEVIĆ JE SERIJSKI UBICA"

GRAĐANI SRBIJE NE ŽELE NJEGOV SPOMENIK: "Slobodan Milošević je serijski ubica"

Građani ne dozvoljavaju sebi da zaborave strahote i poniženja koja su trpili u vrijeme vladavine "tog diktatora".

GRAĐANI SRBIJE NE ŽELE NJEGOV SPOMENIK: 'Slobodan Milošević je serijski ubica' - 2

Nakon prijedloga koji je iznio Ivica Dačić, da se Slobodanu Miloševiću podigne spomenik u Beogradu, kritike opozicionih stranaka se nižu jedna za drugom.

 

 

Oglasila se, naime, Liga socijaldemokrata Vojvodine, čiji lider je Nenad Čanak, i ocijenila da je izjava predsjednika SPS da bi Slobodanu Miloševiću trebalo podići spomenik u Beogradu,samo "nastavak grubih provokacija i uvreda građana".

 

U saopštenju koje je potpisao potpredsjednik LSV Aleksandar Jovanović, navodi se da upravo građani "sebi ne dozvoljavaju da zaborave strahote i poniženja" koja su trpili u vrijeme vladavine "tog diktatora".

 

.

 

Slobodan Milošević 

 

- Mesto u Aleji zaslužnih građana, koje Dačić priželjkuje za Miloševića, značilo bi nesagledivu sramotu Srbije pred sobom i pred svetom, ali i neoprostivu uvredu za sve one koji su svojim delima zaista zadužili ovu zemlju i društvo - piše u saopštenju.

 

Predsjednik socijalista ranije se zauzeo za to da se Miloševiću podigne spomenik u glavnom gradu, što je podržao i ministar odbrane i predsjednik Pokreta socijalista Aleksandar Vulin.

 

U saopštenju LSV piše da velikani koji su sahranjeni na Novom groblju u Beogradu "ne zaslužuju da se nađu u društvu čovjeka koji je zemlju uveo u ratove, bijedu, politička ubistva, paravojske, pljačku društvene imovine, centralizam i hiperinflaciju".

 

- Mjesto pod drvetom u svom dvorištu je maksimum koji Miloševiću pripada, a svako ko pomisli drugačije neka najpre obiđe spomenik ubijenom Ivanu Stamboliću na Fruškoj Gori - poručio je Jovanović.

 

Slobodan Milošević  

On je podsjetio na dugogodišnju inicijativu LSV, kojom su tražili da se u Srbiji nakon ratova devedesetih izvrši lustracija.

 

- Da je u Srbiji bilo lustracije, Dačić i mnogi drugi danas bi verovatno imali jasno upisano mesto u istoriji beščašća i nikome ne bi padalo na pamet ni da na glas razmišlja na temu Miloševićevog spomenika - dodao je LSV.

Upozorili su da je taj prijedlog jednak kao i "pojavljivanje haških osuđenika na određenim javnim skupovima u prisustvu zvaničnika Srbije".

 

- To predstavlja nastavak restauracije cjelokupnog Miloševićevog aparata koji se privremeno sklonio nakon 5. oktobra 2000. godine i pokušaj amnestije te politike - poručio je Jovanović i dodao da LSV neće "ćutke gledati na sve to".

 

Srpski pokret obnove, na čijem se čelu nalazi Vuk Drašković, usprotivio se danas prijedlogu SPS i Ivice Dačića da u Beogradu bude podignut spomenik  Miloševiću.

 

- Prijedlog sa mesta ministra spoljnih poslova Srbije za podizanje spomenika serijskom ubici, zbog čijih su zločina i politike Srbiju bili odbacili i Evropa i ceo demokratski svet, antidržavno je delovanje i miniranje zvanične proevropske politike Vlade Srbije. To bi bio spomenik ratu, državnom terorizmu, mržnji, zločinima širom ubijene države i otvoreno ruganje svim žrtvama i njihovim porodicama- navodi se u saopštenju SPO.

 

Ta stranka je ocijenila da je Milošević bio krivac za raspad SFRJ i ratove devedesetih godina, uništenje srpske privrede i društveno i kulturno nazadovanje, gubitak Kosova, sankcije i izolaciju, kao i ubijanje političkih protivnika, pre svega funkcionera i članova SPO.

 

SPO je dodao da je Milošević pravosnažnim sudskim presudama označen kao nalogodavac ubistva bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića i ubistva četiri funkcionera SPO na Ibarskoj magistrali 2000. godine.

















09.10.2017.

IZETBEGOVIĆ O PRESUDI ORIĆU: "LICEMJERNO JE NAPADATI PRAVOSUĐE, JER NEKI ŽELE REVIDIRATI ISTINU"

IZETBEGOVIĆ O PRESUDI ORIĆU: "Licemjerno je napadati pravosuđe, jer neki žele revidirati istinu"

Sud Bosne i Hercegovine izrekao je danas oslobađajuću prvostepenu presudu ratnom komandantu Armije Republike BiH u Srebrenici Naseru Oriću i pripadniku ARBiH Sabahudinu Muhiću za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika na području Bratunca i Srebrenice 1992. godine.

IZETBEGOVIĆ O PRESUDI ORIĆU: 'Licemjerno je napadati pravosuđe, jer neki žele revidirati istinu'

Sud Bosne i Hercegovine izrekao je danas oslobađajuću prvostepenu presudu ratnom komandantu Armije Republike BiH u Srebrenici Naseru Oriću i pripadniku ARBiH Sabahudinu Muhiću za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika na području Bratunca i Srebrenice 1992. godine.

 

Fena je nakon izrečene presude i reakcija koje su uslijedile zatražila komentar od člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića.

 

- Onima koji izriču teške riječi i optužbe na račun sudova i presuda svrsishodnije bi bilo da se iskreno zapitaju zašto međunarodni i bh. sudovi dosljedno donose presude kojima iste ljude oslobađaju od istih optužbi. Očito je da je to tako zato što nema dokaza da su optuženi pripadnici Armije R BiH počinili zločine koji im se stavljaju na teret. I zato su sudske odluke - i u Hagu, i u Ženevi, i u Londonu, i u Beču, i u Sarajevu - takve kakve jesu – naveo je u pisanoj izjavi za Fenu Bakir Izetbegović.

 

On ističe da je krajnje licemjerno napadati pravosudne institucije zbog nepostojanja dokaza kojima bi se sudskim putem mogla revidirati istina i izjednačiti krivica za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini.

 

- Kao i do sada, nastavićemo zagovarati princip da se svakome ko je osumnjičen za bilo koji ratni zločin mora pravično suditi, bez obzira o kome se radi. To što se sudske odluke ne podudaraju sa nečijim pokušajima revidiranja istine samo potvrđuje da problem nije u sudovima i njihovim presudama, nego je problem evidentno u nastojanjima da se izjednači krivica, što podriva proces pomirenja – zaključuje Izetbegović.

 

 

(SB/Fena)

//////////////////////////////////////

MOĆ REŽIMA I PROPAGANDE: Ove fotografije pokazuju kako je Staljin manipulirao poviješću (FOTO)

Ove fotografije pokazuju kako je Staljin manipulirao poviješću (FOTO)

///////////////////////////

ŠAROVIĆ SE POHVALIO: 'Dobili smo dozvolu za izvoz mesa peradi u EU'

ŠAROVIĆ SE POHVALIO: „Dobili smo dozvolu za izvoz mesa peradi u EU“

09.10.2017.

POSLJEDNJI MOSTARSKI BOEMI

Posljednji mostarski boemi


Nezirović Elvedin

Autor 9.10.2017. 



Image result for novinar elvedin nezirovic fotos

........................

Izdvajamo

  • Nema u Mostaru danas nikoga ko bi se sjetio pjesnika i boema Mirsada Čampare, a sve je manje i onih kojima te riječi uopće nešto predstavljaju. Kultura boemstva nestaje u nekoj vrsti društveno-tranzicijskog procesa koji Mostaru oduzima njegov prepoznatljiv kulturološki identitet i pretvara ga u običnu provinciju. Posljednji mostarski boemi, oni koji se danas okupljaju u kafani kod Gage Šemrda na Carini, zapravo su neka vrsta dinosaurusa u stadiju izumiranja. Sve je manje onih koji znaju cijeniti važnost trenutka, odnosno ljepotu uspomene. Život nikad nije bio duži, iako vrijeme nikad nije brže prolazilo.
..........................

Zbog toga nas valjda nijedna druga riječ ne podsjeća na tako daleku i duboku prošlost kao riječ boem. Postoje vjerovatno neki drugi gradovi i neke druge priče u kojima je ona sačuvala svoju izvornu ljepotu i značenje. U ovom gradu i u ovoj priči, u nju stane čitava jedna historija od koje su ostala samo sjećanja i fotografije što truhnu negdje na dnu kakve izanđale kartonske kutije, a na kojima ljudi, recimo u neku kasnu mostarsku jesen, šeću gradskim ulicama ili bezbrižno sjede u izlozima kafana, uvjereni da budućnost ima težinu lista što upravo pada s platana ispred kafane Rondo.

Mostar je nekad imao boeme koji su uz čašicu rakije i kakav mezetluk znali voditi danonoćni eglen kao da drugih životnih obaveza osim te, da u kafani sjede i razgovaraju o svemu i svačemu, baš i nemaju. Svima nama, čije postojanje je bilo strogo ograničeno na svijet mimo njihovog stola, činilo se da bi s pričom i pićem prestajali tek kada shvate da je životna količina popijenog alkohola dosegla granicu nakon koje svaka naredna čaša može biti i posljednja. Historija mostarskog boemstva, međutim, pamti i one koji se druženja i dobre kapljice nisu odricali čak ni u najtežoj bolesti: puni mladalačkog kuraža, ljubomorno bi čuvali svoje mjesto za stolom, uvjereni da smrt nikada neće doći. Kao po nekom nepisanom pravilu, takvi su živjeli najduže.

Tako je bilo nekad, u vrijeme kada je grad imao miris platana pred kafanom Rondo, a ljudima nije trebalo objašnjavati razliku između boema i pijanice, jer je ona bila toliko očita da ih je bilo nemoguće pobrkati. Negdje tamo, na pločnicima Monmartra, umirale su i rađale se generacije boema čiju je sjaj i bijedu tih godina opjevao melanholični glas Charlesa Aznavoura. Riječ boem imala je tada svoju ljepotu i svoju težinu i znalo se uz koga pristaje kao što se znalo i kome ne odgovara. Biti boem u Mostaru značilo je slikati poput Mehe Sefića ili pisati kao Mišo Marić, imati svoj stol u nekoj lokalnoj kafani, smišljati liske koje će čaršija danima prepričavati i biti dovoljno velik da te ne bude briga šta zli jezici o tebi govore. I danas je tu francusku riječ nemoguće izgovoriti, a ne pomisliti na Vladu Puljića, Aliju Kebu, Icu Voljevicu, Nešu Borozana, Ivana Kordića, Mehu Sefića, Mišu Marića…

Ti ljudi su, u pravom smislu riječi, bili duh ovoga grada, njegova elita i njegova avangarda, i znali su, bolje od drugih, da vrijeme ima smisao samo ako se zna izgubiti. Život je ionako prekratak da bi se o vremenu vodilo računa. Trenutak nas donese / Trenutak i odnese / Živjeli ko planina / Ili list što se trese, tako bi to rekao pjesnik i boem Enes Kišević. Niko tada zapravo nije vjerovao da i tim finim, uglađenim ljudima može doći kraj kao što dolazi nama, običnim smrtnicima, i da će jednom i oni otići tamo gdje se već odlazi kada se potroše svi životni krediti. Danas znamo da je naša vjera u njihovu besmrtnost bila posljedica neosnovane nade da će u ovom gradu uvijek biti onih koji će nas svojim boemstvom čuvati od svakog nadolazećeg zla i primitivizma. Još niko nije tačno utvrdio kada je riječ boem u Mostaru postala eufemizam za one kojima je ispijanje alkohola osnovno životno zanimanje, ali je sasvim sigurno da se to dogodilo nakon što je počela umirati posljednja generacija mostarskih boema, a grad osvajati oni koji niti o gradu niti o boemstvu nisu znali ništa.

Ova priča se upravo sjetila jednog zaboravljenog mostarskog pjesnika, rođenjem i porijeklom Gačanina, kojemu je riječ boem pristajala kao rijetko kome. Malo koga je, zapravo, zaborav tako temeljito prekrio kao njega, Mirsada Čamparu, čovjeka o čijem liku i djelu nećete naći ni slova na internetu, niti ćete pak o njemu nešto saznati od samoproglašenih lokalnih knjiških sveznalica. Dugo već u sjećanju nosim početne stihove njegove kultne poeme „Gulamferi“, koje mi je jednog jesenjeg poslijepodneva, također po sjećanju, odrecitovao naš zajednički prijatelj. Zbog tih je stihova tokom osamdesetih godina prošloga vijeka bio praćen i proganjan, a bio bi, čini mi se, podjednako neomiljen i danas, u ovom sveopćem mostarskom gulamferluku, da nas kojim slučajem nije tako rano napustio. Prevažni su ovoj priči i Mirsad Čampara i njegova poema da bismo ih tek tako pustili da odu:

Gulamferi kusaju čorbu iz tuđih pjatova
u dokolici ubijaju vrijeme čudnim oružjima
gulamferi žive na račun drugih
a uglavnom misle da žive za druge
gulamferi maštaju o bogatstvima na brzu ruku
 oni se i bogate na brzu ruku
oni uopšte maštaju i grade svijet po svojim ukusima
gulamferi izvoze pamet preko pragova naivnih
uvoze običaje i jeftini furnirani unikatum
žene gulamfera koriste jeftine parfeme
i sanjaju o skupim kulama na obalama mora
i grade skupe kule na obalama mora…  itd.

Nema u Mostaru danas nikoga ko bi se sjetio pjesnika i boema Mirsada Čampare, a sve je manje i onih kojima te riječi uopće nešto predstavljaju. Kultura boemstva nestaje u nekoj vrsti društveno-tranzicijskog procesa koji Mostaru oduzima njegov prepoznatljiv kulturološki identitet i pretvara ga u običnu provinciju. Posljednji mostarski boemi, oni koji se danas okupljaju u kafani kod Gage Šemrda na Carini, zapravo su neka vrsta dinosaurusa u stadiju izumiranja. Sve je manje onih koji znaju cijeniti važnost trenutka, odnosno ljepotu uspomene. Život nikad nije bio duži, iako vrijeme nikad nije brže prolazilo.

Zbog toga nas valjda nijedna druga riječ ne podsjeća na tako daleku i duboku prošlost kao riječ boem. Postoje vjerovatno neki drugi gradovi i neke druge priče u kojima je ona sačuvala svoju izvornu ljepotu i značenje. U ovom gradu i u ovoj priči, u nju stane čitava jedna historija od koje su ostala samo sjećanja i fotografije što truhnu negdje na dnu kakve izanđale kartonske kutije, a na kojima ljudi, recimo u neku kasnu mostarsku jesen, šeću gradskim ulicama ili bezbrižno sjede u izlozima kafana, uvjereni da budućnost ima težinu lista što upravo pada s platana ispred kafane Rondo.











09.10.2017.

ANTE TOMIĆ: HRVATSKA JE DANAS LUĐA OD SRBIJE

Ante Tomić: Hrvatska je danas luđa od Srbije


Ante Tomić

Ante Tomić

Hrvatski pisac, novinar i scenarist Ante Tomić u razgovoru za Radio Slobodna Europa (RSE) govori o situaciji u Hrvatskoj, onima koji žele odlučivati o kulturi, a sa kulturom nemaju nikave veze.

"Teror koji neobrazovani i nekulturni žele provoditi nad obrazovanjem i kulturom je nesnosan", kaže pisac iz Splita.

RSE: U svojim kolumnama često pišete o primitivizmu koji se valja Hrvatskom. Primitivizam vodi u isključivost, mržnju, negiranja svih onih koji misle drugačije. Koji su prema Vama razlozi takvog stanja?

Tomić: Najprije, živimo u jednoj dubokoj ekonomskoj krizi već godinama i ona postaje sve gora. Drugo, dogodilo se jedno strašno razočarenje demokracijom. U toj kombinaciji materijalne bijede i razočarenja konvencionalnim demokratskim metodama, dobijate ono što se i inače dobija u takvim situacijama. Ljudi se užele nekakave diktature, nekakvog desničarskog nasilja, postanu gnjevni prema manjinama. Sve ono čemu smo do sada puno puta svjedočili.

To nasilje i netrpeljivost se, naravno, ne događa samo u Hrvatskoj, nije samo ekskluzivno hrvatski slučaj. Taj fašizam, tu mržnju prema drugima i drugačijima, nacionalnim manjinama, homoseksualcima, prema sirijskim izbjeglicama, gledamo diljem istočne Evrope.

RSE: Čini mi se da kod vladajućih struktura u Hrvatskoj ima jedne vrste cinizma kad se obraćaju građanima, kao da ih vuku za nos... uvjereni da mogu sve?

Tomić: Oni u ovom trenutku mogu sve. To čak i nije cinično. Mi u Hrvatskoj, u ovome trenutku, imamo jednu užasnu vlast, ali nemamo rezervno rješenje. Nemamo opoziciju koja bi mogla preuzeti vlast. Socijaledmokratska opozicija je u jednom takvom stanju, da čak ni ja, koji očajnički žudim za promjenama, ne bih glasao za socijaldemokrate. Situacija je zapravo bezizlazna.

RSE: I nedavno priča o zakonu o obitelji, s nakaradnim idejama što je obitelj i kako treba djecu odgajati da budu domoljubna... izazvao je oštru reakciju javnosti, ali kada se bura stiša plašim se da će se priča nastaviti.

Tomić: Ona će se svakako nastaviti i ne znam koliko će to potrajati, jer u ovom ludilu nemamo zrelu, ozbiljnu, odgovornu, građansku opoziciju koja će se suprostaviti i sve većem uplitanju Katoličke crkve u društvo.

U Hrvatskoj danas imamo užasnije političke pojave nego Srbija i one su svakim danom sve snažnije.

RSE: Godinama se tolerirala pojava ustaštva, fašističke parole su se proglašavale starim hrvatskim pozdravom. To kao da, uz svu navodnu ogradu od tih pojava, dobija sve više prava u javnom diskursu?

Tomić: Da, dobija. Prije nekoliko godina sam mislio, a bilo me je sramota priznati, da Hrvatska nije tako luda kao Srbija. Mi, recimo nismo imali pojave kao što su Dveri. Nismo imali tako otvorene fašiste na našoj političkoj sceni, ili, makar, su bili toliko marginalni da ih se nije ni primjećivalo.

No, danas, čini mi se da je Hrvatska luđa od Srbije. Mi imamo užasnije političke pojave nego Srbija u ovom trenutku i one su svakim danom sve snažnije i to upravo zato što je ta, tobože umjerena vlast nekakvog desnog centra, toliko uplašena od tih radikala da im se ne usudi otvoreno suprotstaviti.

RSE: Svemu tome treba onda dodati i to što pojedini katolički svećenici sve češće s oltara šalju političke poruke, pa i one vrlo isključive. Zašto je Katolička crkva postala gotovo nedodirljiva?

Tomić: Da, šalju vrlo isključive poruke, a nedodirljiva je postala zato što joj je to dopustila vlast. A i sama ta vlast je toliko slaba da se ne usudi suprotstaviti biskupima, posebno ovim radikalnim biskupima. Vjerujem da i među svećenicima ima onih kojima se ne sviđa takvo djelovanje crkve, ali je ta nekolicina toliko malobrojna da se i ne primijete.

RSE: Sjećam se da su nekada organizacije branitelja određivale što će se i kako snimati, prosvjedovale su zbog novinskih tekstova i filmova, a sada isto tako. Mora li to baš tako biti?

Tomić: Ja to vrijeme ne pamtim. Bio sam tada mali, pa mi to i nije svježe u uspomenama, ali ovaj teror koji neobrazovani i nekulturni žele provoditi nad obrazovanjem i kulturom je stvarno nesnosan. Mi imamo situaciju u kojoj ljudi koji ne ide u kazalište i koji ne znaju što je kazalište, misle da mogu propisivati kako bi trebalo izgledati kazalište. Ljudi koji s kulturom nemaju nikakve veze odlučuju što je hrvatska kultura. To je grozno!

Pristajemo da nas neki glupi i pokvareni ljudi teroriziraju.

RSE: Uz rijetke iznimke iz glumačkih redova ipak se pristalo na otkazivanje Međunarodne noći kazališta jer jer se poklopila s Danom sjećanja na Vukovar? Kako je moguće da Ministarstvo kulture pristane na ucjene iz braniteljskih udruga?

Tomić: Kao što sam rekao, ta tobožnja građanska desnica, odnosno ona za koju smo mislili da je građanska desnica, stalno popušta pred ucjenama. I premijer Andrej Plenković i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek su strašni slabići prema tim nasilnicima i bukačima koji su ništavne pojave.

RSE: No, očito uspijevaju u Hrvatskoj?

Tomić: Da, uspijevaju. Ipak vidim da se među ljudima pojavljuje strašan revolt, puno je bijesa. Vidim da to više ne žele trpjeti. I ja sâm pišem iz tog nekog bijesa, pun sam gnjeva i prepoznajem to u ljudima koji mi masovno prilaze na ulici i zahvalni su mi zbog toga što sam napisao. Naprosto su zahvalni što još ima nekoga tko nije posve lud. Ohrabruje ih što misle da ima još ljudi i koji su, kao oni, željni promjena.

RSE: I Vi i ja smo rođeni u bivšoj Jugoslaviji. Nećemo o državi koja ne postoji više od 25 godina... ali zašto se uvijek nekom prilijepi etiketa da je "Jugoslaven" kada ga treba ocrniti u javnosti ili otvoriti "lov" na tu osobu?

Tomić: To je, naprosto, teror gluposti na koji se ovdje masovno pristaje. Mi pristajemo da nas neki glupi i pokvareni ljudi teroriziraju. To je tako. Valjda ih se zato i plašimo. Nemam pojma.

RSE: Napisali ste uspješne filmske scenarije. Otkud zanimanje za tu vrstu umjetničkog izraza i da li spremate nešto novo?

Tomić: Poželiš o svemu ovome napisati neku priču, neki filmski scenarij ili prozu. Uskoro ćemo Rajko Grlić i ja početi pisati jedna scenarij. Iskreno, nešto smo već počeli raditi, ali sve je na tako dugačkom štapu da ne bih ništa najavljivao.

//////////////////////
////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Ponedjeljak/ponedeljak, 9. oktobar/listopad 2017.


////////////////////////////////////////

////////////////////////////

Za grob spremni

Za grob spremni

  9.Oct 2017

Nikada žene u Hrvatskoj nisu bile do te mjere ponižene kao od momenta kada je žena postala predsjednica Hrvatske. Tek tada je to postala u punom smislu izdajnička funkcija. Ako

////////////////////////////////////////

//////////////////////////

Mediteranom, kroz Gibraltar do Kazablanke i Lisabona

Mediteranom, kroz Gibraltar do Kazablanke i Lisabona

  9.Oct 2017

Tako to biva: kada se očiju punih začudnosti s putovanja vratimo među ova naša bosanska i hercegovačka brda, onda se od proze svakodnevlja zadugo još liječimo prizivanjem Dubrovnika, Venecije, Barija,

///////////////////////////////////////
09.10.2017.

PREDSJEDNIK SUDA BiH RANKO DEBEVEC: "PRESUDA NASERU ORIĆU DONESENA JE ODLUKOM VIJEĆA, A NE SUDIJE POJEDINCA"

PREDSJEDNIK SUDA BiH: "Presuda Oriću donesena je odlukom vijeća, a ne sudije pojedinca"

„Sud BiH radi profesionalno, u skladu sa ponuđenim dokazima od strane Tužilastva, a ne temeljem političkih i medijskih špekulacija i pritisaka. Očito da su ponuđeni dokazi od Državnog tužilaštva bili nedovoljni za donošenje osuđujuće presude, što će biti naknadno preispitivano u žalbenom postupku.

PREDSJEDNIK SUDA BiH: 'Presuda Oriću donesena je odlukom vijeća, a ne sudije pojedinca'

Povodom presude Naseru Oriću i Sabahudinu Muhiću, predsjednik Suda BiH Ranko Debevec, kazao je da Sud ne može komentarisati nepravomoćne sudske odluke, na koju će izvjesno biti uložena žalba, te o kojoj će zasigurno konačna odluka biti donesena u drugom stepenu.

 

 

Sud BiH izrekao je prvostepenu oslobađajuću presudu Naseru Oriću i Sabahudinu Muhiću, optuženima za ratni zločin počinjen u selima oko Srebrenice.

 

„Sud BiH radi profesionalno, u skladu sa ponuđenim dokazima od strane Tužilastva, a ne temeljem političkih i medijskih špekulacija i pritisaka. Očito da su ponuđeni dokazi od Državnog tužilaštva bili nedovoljni za donošenje osuđujuće presude, što će biti naknadno preispitivano u žalbenom postupku.

 

Također, valja napomenuti da je presuda donesena odlukom vijeća, a ne sudije pojedinca. Vijeće donosi odluke većinom glasova sudija, članova istog“, kazao je Debevec, u izjavi za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

 

Presuda Oriću i Muhiću izazvala je oštre reakcije iz Republike Srpske i Srbije.



















09.10.2017.

PRVI INTERVJU NASERA ORIĆA NAKON OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE: ,,BORIO SAM SE ČASNO, ZNAO SAM DA SAM NEVIN"

PRVI ORIĆEV INTERVJU NAKON OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE: „Borio sam se časno, znao sam da sam nevin“

Naser Orić, komandant odbrane Srebrenice, dao je svoj prvi intervju nakon oslobađajuće presude. Orić je kazao kako niti u jednom momentu nije pomislio da bi presuda mogla biti bilo šta drugo do oslobađajuća. Kaže kako nije ukaljao ruke, da se časno borio i da će to, budući da je politička situacija na Balkanu takva, očigledno morati dokazivati do kraja života, ali da je na to spreman.

PRVI ORIĆEV INTERVJU NAKON OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE: 'Borio sam se časno, znao sam da sam nevin'

Nakon što su se slegli prvi utisci, kako gledate na današnju presudu. Jeste li bili nervozni uoči njenog izricanja? 

-Nisam bio nervozan jer sam na samom početku, odmah nakon čitanja optužnice znao ishod svega ovoga, zato što sam se osjećao nevinim i znao sam kakvi su moji postupci bili. Ja sam bio vitez na bojnom polju i ne stidim se svojih djela ni u jednom segmentu. Žao mi je što je došlo do izbijanja rata i što smo morali da se sukobljavamo jedni s drugima, ali nisam ja izmislio rat. Žao mi je porodica i s jedne i s druge strane što su morale da se nađu u ovom bosanskom loncu, ali šta je tu je.

 

To znači da niti u jednom momentu niste očekivali drugačiji ishod suđenja? 

-Odmah nakon iznošenja dokaza znao sam da ćemo pobijediti, odnosno da će pravda pobijediti. Ni u malom mozgu nisam očekivao, nisam imao dileme niti 0,1 promil da ćemo izgubiti ovaj predmet, jer na osnovu stanja na terenu - znao sam sve šta se dešavalo, tako da ne može meni nametnuti neko nešto, neku krivicu. Jedino da je tu bilo nešto politički montirano, na to ja ne mogu utjecati, ali kad su u pitanju materijalni dokazi nema teoretske šanse da mi dokažu išta.

 

Ministrica pravde Srbije Nela Kuburović danas je izjavila da vjeruje da će Viši sud u Beogradu, pred kojim se, kako je rekla, i dalje vodi postupak protiv Vas za navodna ubistva devet civila, nastaviti da vodi ovaj slučaj. Kakav je Vaš komentar na tu izjavu?

-Ja o tome uopće nemam pojma. Ja odgovaram vlastima BiH i Haškom tribunalu, a agresorima - zna se kako im odgovaram!

 

Plašite li se možda novih optužnica? Svojevremeno je ministar unutrašnjih poslova RS-a Dragan Lukač najavio da je u toku nova istraga protiv Vas?

-Kad je riječ o Draganu Lukaču, ja o zločincu neću da pričam. Prvo on treba da odgovara za svoja zlodjela, vezano za Prijedor, on zna to vrlo dobro. Tako da uopće me ne može plašiti.

 

Mislite li da ćete se ikad moći osjećati potpuno slobodno, da Vam stalno "ne visi nad glavom" neka nova optužnica? 

-Pa ne mislim, s obzirom na sveukupno stanje na bh. političkoj sceni. Ja sam im najbolja moneta za potkusurivanje i kad god zatreba kakva politička priča, onda oni to rješavaju preko mojih leđa. Ja sam to već "ofrštuljio", naučio, tako da moram sad ove žene pitati da li mogu oženiti još i ovu jednu advokaticu da imam, da mi ne idu pare iz kuće.

 

Na svakom ročištu imali ste veliku podršku svojih saboraca i predstavnika udruženja. Koliko vam znači ta podrška?

-Meni je najveća satisfakcija što su moji borci, moji ratnici i njihove porodice bili svakog momenta uz mene, što se kaže pod jastukom, pod glavom. To je ono što me drži i što mi daje snagu i elan, a sve drugo što se tiče tih novih navodnih optužnica - ja sam tu, ja ne bježim. Ja sam se borio za ovu državu i planiram u ovoj državi i da umrem.

 

(faktor.ba / SB)


















09.10.2017.

MLADI ĆE POČETI SA PITANJIMA ,,TATA, GDJE SI BIO U RATU?"

Armina Galijaš,istoričarka i docentkinja na Univerzitetu u Gracu : Mladi će početi sa pitanjima „Tata, gdje si bio u ratu?”

Oktobar 09. 2017.


Armina Galijaš istoričarka i docentkinja na Univerzitetu u Gracu u razgovoru za Buku osvrće se na neka od ključnih pitanja koja već godinama opterećuju Ex-YU prostor- nacionalizam, revizija istorije, političke elite koje su nam se desile od 90-tih naovamo, te često prisutan žal za bivšom državom. Vjeruje da će mladi početi da preispituju ono što im se servira u školskim klupama i odgovara nostalgičarima koji tvrde kako smo se za vrijeme Tita učili pravim vrijednostima.

Nedavno ste boravili u Banjaluci na konferenciji „Kultura sjećanja“. Možete li nam reći kakav je vaš utisak  u šta se pretvorio prostor ex Jugoslavije  u zadnje dvije decenije?

Utisak koji nosim sa sobom je da se svi pomalo vrtimo u krug i da je vrijeme da izađemo iz njega. To nema mnogo veze sa konferencijom, ali na konferenciji se taj utisak samo potvrdio.

Političari dramatizuju i šire negativu energiju kako bi ostali na vlasti, mediji prenose senzacionalističke mahom negativne priče, kako bi bili čitani tj. profitabilni, NGO plaču kako je stanje loše da bi dobili novac za projekte, strane diplomate grade karijere  i svi zajedno misle kako su bolji i pametniji od „običnog svijeta“, u šta ja iskreno rečeno sumnjam. Tako da se taj „obični svijet“ distancira od političke klase, pada u apatiju ili napušta zemlju/e, a politička mobilizacija odozdo je rijetka i kratkog daha poput Plenuma, nedavnih protesta u Beograd, Makedoniji…

Već godinama smo svjedoci i članaka o nakaradnom školskom sistemu u BiH, o  udžbenicima punim iskrivljenih činjenica ili o tome kako nam djeca odrastaju u Banjaluci, a nisu nikada vidjeli Sarajevo i obrnuto. O ovoj problematici ste i sami pisali i govorili. Smatrate li da pogrešnim stvarima učimo djecu , da ih zatupljujemo i učimo da svako živi u svom toru?

Jasno je da se uče pogrešnim stvarima i što je još važnije naglasiti na pogrešan način, ali to ne zanči da će sva ta djeca ispasti neke nakarade na kraju. Na samoj konferenciji je bilo više mladih nego ljudi starije dobi što daje nadu da će oni već pronaći svoj put, doći do informacija koje ih zanimaju, propitivati ono što im se servira u školskim klupama i uskoro početi postavljati pitanja, „Tata gdje si bio 1992.?“ Ali loš sistem se ne odnosi samo na društvene nauke, nego obuhvata cijeli školstvo. Zastarjeli udžbenici i sadržaji, način i uslovi rada vode lošim rezultatima. Treba raditi na promjeni školskih sadržaja i što je još važnije na modernizaciji školskog sistema.

Većina generacija poratne Jugoslavije ipak će reći kako je za vrijeme Tita sve bilo bolje, da smo se učili pravim vrijednostima. Ali zapravo koliko smo i tada bili zadojeni ideologijom?

Pa zar nije upravo ta generacija započela i vodila rat? Šta se desilo sa svim tim “pravim vrijednostima” 1990.? Sve sadržaje treba konstantno propitivati. Prestati površno svrstavati ljude u neke tabore, i ne bježati od činjenice da imate ljude koji se bore za LGBT prava, a istovremeno su ksenofobi. Ljude koji opravdavaju četnički pokret, a plaču za radničkim odmaralištima na Jadranu. Ili kako smo vidjeli prije par dana na jednoj slici koja kruži internetom, čovjeka koji uči el fatihu Titu. Koje vrijednsoti zastupaju svi ti ljudi?

Zašto se onda i danas s velikom dozom nostalgičnosti govoriti o Jugoslaviji  kao državi u kojoj je gotovo pa sve bilo potaman, a svi znamo šta se desilo 90-tih.

Zato jer je danas loše. Naravno da tada nije bilo sve potoman, a naročito ne svima. Mnoge stvari su što je evidentno prije zaista bile bolje nego što su danas, a to da budemo iskreni i nije teško, ali su mnoge stvari bile i gore. Sad možemo da se prisjećamo Golih otoka, redova za ulje i kafu, restrikcija struje, benzina i ostalog.

A nostalgija samo po sebi u svom imenu krije bol za prošlošću (νόστος, nóstos – povratak i  άλγος, álgos – bol), tako da uvijek kad se sjećamo prošlosti imamo osjećaj da smo nešto izgubili i to nas boli. Opravdano ili ne.

Kako komentarišete političku scenu unutar BiH, kako su nam se od raspada SFRJ naovamo, uopšte mogli desiti ovakvi političari?

Kakav narod, takvi političari. Šalim se. Treba promisliti kako ti ljudi i s kojim motivima dolaze u partije, na koji način prave karijere. Tu je razvijen jedan klijentelistički sistem u politici. Njihov motiv ulaska u politku nije društveni angažman, nego želja da obezbjde sebi i svojoj familiji ugodan život. Tako da nas ne treba čuditi kad oni rade to zbog čega su i ušli u politiku. Naša i njihova očekivanju su različita.

U čemu je naš osnovni problem? Možda što su nam glavne zvijezde političari,  oni pišu „novu istoriju“, nude svoje verzije događaja, svoje istine, govore nam šta da mislimo? Ili možda to što nemamo pravnu državu, što su nam institucije sistema urušene… Ili je to pak uzročno- posljedična veza?

Naš osnovni problem je što kukamo i čekamo da se stvari riješe nekako same od sebe, a to se neće desiti. Najlakše je reći političari su lopovi i svi su oni isti. Političari su jedini koji su uzeli svoje živote u svoje ruke, dok su im njihovi birači samo kolateralna šteta u tome. Političari se permanentno nalaze u predizbornom modusu proizvodeći krize. S tim što je kriza u njihovom slučaju garant stabilnosti, a u slučaju građana garant nestabilnosti. Znači oni su na sigurnom, a do nas je da se pobrinemo za sebe. Znam da je lakše reći nego uraditi.

Nove vlasti u svim bivšim republikama, već godinama grozničavo brišu sve što “miriše” na bivšu državu. Sve je manje ulica i trgova koje nose Titovo ime ili ime nekog narodnog heroja. Da li je riječ o “damnatio memoriae”, svojevrsnom brisanju pojedinca iz prošlosti.

Pa ja nisam sigurna da ih oni s tim što im „oduzimaju“ ulice brišu. Neki su Tita obrisali još početkom 1990tih, a on im se još šunja tim istim ulicama. S druge strane većina ljudi nema pojma ko su ljudi po kojima su ulice nazvane.

Opet s druge strane rehabilituju se četnici, ustaše i  samim tim negiranjaju zločini počinjeni u Drugom svjetskom ratu. Kome je to potrebno, zašto se sa tim krenulo i koliko je zapravo opasna revizija istorije?

Revizija istorije je uvijek opsana, ali propitivanje istorije, novo razumijevanje, sagledavanje novih izvora i činjenica je uvijek dobro. Što znači ako smo prije bili slijepi na desno oko, ne moramo sada biti slijepi na lijevo. Mislim da je vrijeme da otvorimo oči.

To je možda bio neki pokušaj sa osudom totalitarnih režima na istoku Evrope, što je kod nas, i ne samo kod nas, nažalost dovelo do dodatne konfuzije i površnog odnosu prema ovim kompleksnim temama.  Ova tendencija je prisutna u cijeloj Evropi, naročito istočnoj.

Može li nacionalizam kome danas svjedočimo eskalirati u još ekstremniji i radikalniji?

Može, a ne mora. Isto pitanje si može postaviti bilo koja zemlja danas.

Koje bi hipotetsko rješenje moglo biti onda? Ima li mjesta suživotu i nekoj svjetlijoj budućnosti na ovim prostorima?

Naravno da ima. Taj se (su)život odvija često pred našim očima samo ga mi ne vidimo ili ne želimo da ga vidimo. Naravno da postoje i oni koji ne žele suživot, tako da i to treba prihvati i promisliti o tome. Ono što je najvažnije je da se poštuju ljudska prava i da niko nikoga ne ugrožava, a da li će i ko kako s kim da živi je stvar lične odluke.

 Tatjana Čalić (Buka)

//////////////////////////////////
////////////////////////////////////////

I ŠVICARCI OPLELI PO HRVATSKOJ: "Umjesto da preuzmete vodeću ulogu u regiji, samo se svađate sa susjedima"

Najnovija članica EU i četiri godine nakon pristupanja nije postigla ono što se očekivalo nakon pristupanja Uniji, piše Andreas Ernst, dopisnik Neue Zürcher Zeitunga iz Beograda.

I ŠVICARCI OPLELI PO HRVATSKOJ: 'Umjesto da preuzmete vodeću ulogu u regiji, samo se svađate sa susjedima'


Dok njemački tisak više piše o žalosnom stanju hrvatske nogometne reprezentacije, švicarski NZZ ovog ponedjeljka objavljuje tekst u kojem sažima hrvatske sukobe i sa sobom i sa svojim susjedima, piše Deutsche Welle.

 

Andreas Ernst, dopisnik Neue Zürcher Zeitunga iz Beograda, pod naslovom Hrvatska njeguje neprijateljstva sa svojim susjedima piše: „Najnovija članica EU i četiri godine nakon pristupanja nije postigla ono što se očekivalo nakon pristupanja Uniji. Umjesto da preuzme vodeću ulogu (u regiji), Hrvatska se svađa sa svojim susjedima – i sa samom sobom."

 

U članku se naglašava i razočaranje u Hrvatskoj što članstvo u EU nije donijelo i gospodarski polet, ali se onda čitatelje podsjeća na sporove koje vodi Hrvatska: sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva, a onda i na izjavu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović kako su u Bosni i Hercegovini „deseci tisuća islamista koji čekaju kako bi poveli 'sveti rat' u Europi. Što je glupost. Broj muslimanskih fundamentalista narastao je nakon rata. Ali samo nevažna manjina bori se za džihad", piše švicarski list.

 

NZZ podsjeća i kako su „oba prethodnika hrvatske predsjednice bili svjesni odgovornosti" prema Bosni i Hercegovini i tamošnjim Hrvatima, „ali Grabar-Kitarović smatra da to nije potrebno". U članku se potom nastavlja popis sukoba sa susjednim zemljama: s Mađarskom oko INE, o „samovoljnim trgovinskim akcijama protiv Srbije, o nepostojanju distance od bosanskih Hrvata koji se žele odvojiti u vlastiti 'entitet'", piše NZZ ovog ponedjeljka.

 

Ernst također piše kako su, kao i u mnogim drugim europskim zemljama, i u Hrvatskoj ojačale revizionističke snage koje imaju "neopterećen" odnos prema povijesti Drugog svjetskog rata, a kao primjer se spominje spomen-ploča HOS-a u Jasenovcu. "Trenutačno se vodi neopisiva rasprava u kojoj predsjednica ustaški pozdrav želi rehabilitirati kao starohrvatsku parolu koja je bila 'zloupotrijebljena'", piše Ernst.

09.10.2017.

PRIČE IZ ZABORAVLJENE SOBE

Priče iz zaboravljene sobe


Goran Sarić

Autor 8.10.2017. 


Napokon! Prijatelj prije nekoliko dana na najtežim mjestima ugradio rukohvate, stigla i stolica na kojoj ću sjedjeti dok se tuširam i, na kraju, plastična klupica sa koje ću napraviti najteži, posljednji korak kad se popenjem na vrh basamaka: ustajanje. Kad to odradim, lako je, uz pomoć rukohvata, doći do kupatila, sjesti na stolicu, i istuširati se.

Nakon skoro četiri sedmice “kućnog pritvora”, uspjelo mi je da se naguzičke, stepenicama, popenjem na sprat i istuširam. Ne dao vam Bog da takvom silinom oćutite zadovoljstvo curenja “sitne vode” niz tijelo žedno tuširanja. To bi značilo da ste u situaciji sličnoj ovoj mojoj. Poluprilagođeni.

 ***

Darija prvi dan na poslu. Mjesec dana odmora prošao dok dlanom o dlan! U invalidskoj tripple stolici zujim po praznom stanu k’o muha bez noge.

 ***

Na fejsu dobijam puno pozitivnih reakcija na ovo pisanije. Godi mi to. Samo, čini mi se da mnogi ne kontaju da ja ovo pisanije, koliko za sebe, pišem i za sve druge koji bi se mogli naći tu, “na dnu života”.

Inače, na vođenje dnevnika me je nagovorio zet. Njemu ću ga, ako ikada izađe kao knjiga, i posvetiti. Jer, ovo se pokazalo kao odlična stvar: em na papir istresem sve frustracije, nemoć i strahove iz sebe, em sve to izrelativiziram kristalnom kockom vedrine, em će, možda, nekom, nekad, ovi reci pomoći u borbi sličnoj ovoj koju sad ja vodim.

A opet nekad mislim: možda od svega toga i nema nekog ferka. Uostalom, zar nije davno napisano: davljenik se hvata za slamku, a seronja za papir?!

 ***

Radni je dan. S a mjuzom kao jedinim “drugom”, vazdan imam šta pisati i čitati. Mobilni uglavnom šuti. Tako to uvijek biva: nakon prvog perioda, kad te svi zovu i obilaze, ljudi se okrenu svojim brigama. To je normalno. Jedine poruke koje povremeno dobvam su one iz bolnice. Obavještavaju me o novim pregledima i ispitivanjima. Daju mi do znanja da sam u njihovim kandžama. Nema mi mrdanja.

 ***

Jutro počinje uzimanjem lijekova: liryca, antibiotik, probiotik. Tokom dana još dva, pa predveče, opet ovaj “poetski”, uz antibiotik.

Voda mi ima neki neprijatan, metalni ukus. Valjda od svih tih “bobica”.

To je puno, ali ipak neuporedivo manje nego što sam ih gutao u bolnici. Tamo ih je dnevno bilo dvadesetak, plus infuzija.

Kao da je na me nepoznat netko bacio onu kletvu kojom smo se nekad davno, k’o momci, šalili: “Dabogda ti apoteka menza bila!”

 ***

Ponedjeljak. Sam kod kuće. Za doručkom, zurim u vrt, koji već ponegdje rese boje rane jeseni.

Dolazi Vanja, srednji sin, po auto, da njegovog mačka Bilija odveze veterinaru. Nešto je onemoćao, i stalno povraća (mačak, ne Vanja).

Zamolim ga da mi pomogne da stavim protezu. Prošle sedmice, nakon prvog probanja, ponio sam je kući. Počinjem se traženjem balansa, premještanjem težine s zdrave na “lažnu” nogu. I tako četiri sata. Da popizdiš.

Puno vježbam, ali kad mi skroz dopizdi, malo i sabotiram. Jer da je čet’r sata i akšamlučiti, pa bi se insan umorio, a ne ovako: “U mjestu, koračić, pa zakoči!”

Stojim, na protezi i nozi, slušam “Priče iz zaboravljenog grada” od Mostar Sevdah Reuniona, prijatelje Sandija i Mišu & Ostale, i gledam, na polici preko puta, majčinu fotografiju. Pogled prestrašenog ptičeta

Teško je, meni nemoguće, prihvatiti priču o nestajanju…














09.10.2017.

LEDENO DOBA YU-REGIJE

Ledeno doba yu-regije

Marinko Čulić

Autor 7.10.2017. 



Image result for novinar marinko culic fotos


///////////////////////////////////
.......................................

Izdvajamo

  • Kolinda Grabar Kitarović iz džepa vadi ničim dokazane tvrdnje da je u BiH deset tisuća islamskih militanata (što je, prema nekim procjenama, otprilike kao u dvadesetak puta većoj Njemačkoj, u kojoj su rođene cijele nove generacije muslimana). Što hoće naša gospođa predsjednica sam bog zna, osim ako se ne želi uvlakački svidjeti – što smo, uostalom, već viđali – sve većem Trumpovom antiislamizmu. Ali izgleda da je posrijedi i više od toga. A to je redefinirati uoči presude hercegbosanskoj šestorki čitav rat u BiH devedesetih, i to na tragu sumanute tvrdnje već spomenutog špijunskog poslovođe Tuđmana juniora da je ISIL (DAEŠ) zapravo rođen među bosanskim muslimanima prije dva i više desetljeća. Dakle ništa Dretelj, ništa Stolac, Stari most, ništa ulazak regularne Hrvatske vojske u BiH, ništa na kraju krajeva ni Srebrenica, za sve su krivi Izetbegovići, otac i sin. Ovo je, razumije se, samo malo modificirana tvrdnja Ratka Mladića da su za rat u BiH krivci, i zato moraju biti kažnjeni, bosanskohercegovački ‘Turci’, bez obzira na to što su oni devedesetih napravili manje ratnih zala od, pojedinačno ili zajednički, Mladića i mlađeg Tuđmana.
........................
.....................................

Od vrha do dna novih ex-yu država posijano je toliko mržnje da se nitko više ne usudi postaviti jedino relevantno pitanje. Zašto je srušena jedna solidna država da bi je zamijenile ruine sedam novih, koje čak i same sebe smatraju nepodnošljivim komšijskim ruglima?

Da, rat u Hrvatskoj 1991. – 1995. bio je strašan, neusporediv s ičim u evropskim okvirima poslije Drugog svjetskog rata. Ukratko užasan, ali tko je mogao pomisliti da se četvrt stoljeća, pa i više poslije toga taj užas neće emotivno uprizemiti, ući u kolotečinu ozbiljne ali trezvene kolektivne memorije. Pa ipak, evo, događa se sasvim suprotno, taj rat postaje sve bestijalniji, razorniji, masovniji. Tako novi hrvatski zakon o braniteljima uvećava za tko zna koliko tisuća, možda i desetina tisuća, ionako groteskno napuhanu brojku od petsto hiljada branitelja. Netko je ovih dana sarkastično primijetio da to onda, molim, drastično mijenja stotinama puta ponovljenu frazu o ‘brojčano nadmoćnom neprijatelju’, jer ispada da je na hrvatskoj strani bilo, brat bratu, barem nekoliko puta više ljudi pod oružjem. Ali nije samo to. U tom novom zakonu ne samo da se preuveličava broj agresorskih borbenih snaga koje su ratovale u Hrvatskoj nego ih se i dodatno demonizira. Tako se tu sada uz JNA, Srbiju i Crnu Goru spominje i ‘veliki broj pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj’. Baš tako, ‘veliki broj’. A bio je zapravo mali, ako ne i sasvim mali. Čak i po procjeni Miroslava Tuđmana, koja je citirana u pretprošlom broju ovog tjednika, u srpskoj pobuni u Hrvatskoj sudjelovalo je 30 do 50 hiljada Srba.

A to je, s obzirom na njihov ukupni broj u to vrijeme, negdje između pet i nepunih deset posto, što jeste dovoljno za pobunu i za građanski rat, ali sigurno ne za nekakav divljački masovni nasrtaj na Hrvatsku i njene institucije, kako se sugerira u spomenutom novom zakonu. Uostalom, i u s razlogom popljuvanoj Deklaraciji o Domovinskom ratu iz 2000. godine, koja je čak i ulazak Hrvatske vojske u Bosnu i Hercegovinu nazvala isključivo obrambenim i oslobodilačkim, govori se samo o ‘pobuni dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj’. Dakle ni tada se hrvatskim Srbima nije guralo na pleća više ratnih grijeha nego što ih je objektivno bilo. Ali pisci spomenutog novog zakona o hrvatskim braniteljima nisu na to trepnuli, nego su nonšalantno, zabole ih, pustili da neki najnoviji događaji (ZDS u Jasenovcu) prođu kao naknadna legitimacija da je barem dio Domovinskog rata bio zapravo unutrašnja fašistička agresija na hrvatske nacionalne manjine. Srpsku najviše. Stoga je Aleksandar Vučić s dobrim razlozima skočio na noge i prigovorio što se u tom navodno anđeoski čistom Domovinskom ratu nigdje ne spominju stotine hiljada prognanih i raseljenih hrvatskih Srba, od čega ih se vratilo tek toliko da se ne bi reklo kako se nije vratio nitko.

No zato je srbijanski predsjednik napravio nepopravljiv gaf kada je rekao da će Srbija uzvratiti s istih takvih ‘petsto zakona’, uključujući i onaj o Jasenovcu. Time se, vrag zna koliko je toga svjestan, izjednačio s HOS-ovcima SkejomĐapićem i ostalima, koji su najavu izbacivanja Srba i drugih manjina iz Sabora obrazložili navodno nedopustivim micanjem ZDS-a iz Jasenovac. Kao da je taj konclogor nešto samo srpsko i što se njih nimalo ne tiče. Ali evo, i Vučić tretira Jasenovac samo kao srpsko stratište, pa me živo zanima tko bi onda po njemu zastupao hrvatske komuniste, Rome, Židove i ostale koji su ondje također ubijani. U svakom slučaju, u ionako zatrovane hrvatsko-srpske odnose ubačen je novi naviljak septičkog taloga što, doduše, više nije tema za velike naslove. Jer Hrvatska je u manje-više zatrovanim odnosima s gotovo svim susjedima, a jedini je izuzetak Mađarska, zemlja s kojom sve pristojnije evropske države nastoje održavati što gore ili barem što hladnije odnose. Posebno je dražestan paradoks, koji su mnogi već primijetili, da se ovo ledeno doba odnosa Hrvatske s ex-yu regijom događa u mandatu troje bivših diplomata koji su sada u vrhu države (Andrej PlenkovićKolinda Grabar-KitarovićGordan Jandroković).

Naravno da to govori o tužnoj potkapacitiranosti političara koji trenutno vode ovu zemlju, ali ne radi se samo o tome. Nego i o slabo primijećenom fenomenu da se Jugoslavija zapravo još nije raspala, točnije raspalo se samo ono što je valjalo u njoj, a ono što nije valjalo je i dalje tu, živo i zdravo. Živ je i zdrav zazor, s vremenom i mržnja prema nacionalnim manjinama, koji su hvatali maha već osamdesetih godina. Živi su i teritorijalni sporovi koji su također samo čekali da budu otvoreni. Živi su i zdravi nazovipovjesničari iz osamdesetih, koji su se s vremenom pretvorili u veletrgovce boljih nacionalnih prošlosti. Naravno, uvijek je tu bilo koketiranja s ekstremnim nacionalizmom, danas i fašizmom, i tako se jedino može objasniti da je uglađeni diplomat Plenković nedavno u Ujedinjenim narodima opleo po Sloveniji zbog arbitražnog sporazuma, iako je ovaj realno u obostranu korist. Ne može se, naravno, reći da je to isto kao kada je Donald Trump prije toga iskoristio govornicu East Rivera, tog Taj Mahala svjetskog mirotvorstva, da najavi nuklearni rat Sjevernoj Koreji, ali da je na tragu toga, bogami jeste. Slovenija je uzvratila točno po hrvatskoj provincijalnoj mjeri i zamrznula kontakte sa Zagrebom, iako se spor sada praktički svodi samo na to hoće li granični sporazum biti nazvan ‘arbitražnim’, što traži Slovenija, ili ‘bilateralnim’, što traži Zagreb. Kao da dvije nedorasle susjedne države, uvijek punih pelena, traže da im to riješi CK, ali u završnoj fazi to nije mogao ni on, pa će o tome vjerojatno morati odlučiti novi CK u Bruxellesu.

S Bosnom i Hercegovinom i ta opcija kleca na obje noge. Tu se Hrvatska postavlja kao nominalni garant Daytonskog sporazuma koji je debelo premašio okvire razumnog garantiranja, pa Kolinda Grabar Kitarović iz džepa vadi ničim dokazane tvrdnje da je u BiH deset tisuća islamskih militanata (što je, prema nekim procjenama, otprilike kao u dvadesetak puta većoj Njemačkoj, u kojoj su rođene cijele nove generacije muslimana). Što hoće naša gospođa predsjednica sam bog zna, osim ako se ne želi uvlakački svidjeti – što smo, uostalom, već viđali – sve većem Trumpovom antiislamizmu. Ali izgleda da je posrijedi i više od toga. A to je redefinirati uoči presude hercegbosanskoj šestorki čitav rat u BiH devedesetih, i to na tragu sumanute tvrdnje već spomenutog špijunskog poslovođe Tuđmana juniora da je ISIL (DAEŠ) zapravo rođen među bosanskim muslimanima prije dva i više desetljeća. Dakle ništa Dretelj, ništa Stolac, Stari most, ništa ulazak regularne Hrvatske vojske u BiH, ništa na kraju krajeva ni Srebrenica, za sve su krivi Izetbegovići, otac i sin. Ovo je, razumije se, samo malo modificirana tvrdnja Ratka Mladića da su za rat u BiH krivci, i zato moraju biti kažnjeni, bosanskohercegovački ‘Turci’, bez obzira na to što su oni devedesetih napravili manje ratnih zala od, pojedinačno ili zajednički, Mladića i mlađeg Tuđmana.

Ne, ne mogu ova dvojica izraubane ratne subraće biti glasonoše novog rata, ali realno on, taj rat, više nije ni potreban. Dovoljno je da je od vrha do dna novih ex-yu država posijano dovoljno mržnje da se nitko više ne usudi postaviti jedino relevantno pitanje. Zašto je srušena jedna solidna država da bi se stvorile ruine šest (s Kosovom sedam) novih, koje se čak i međusobno smatraju komšijskim ruglima, i tu im zbilja treba vjerovati na riječ.

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 10/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
47688909

Powered by Blogger.ba